|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Sekcija: Istorija
Rade - - clanak mjeseca
Božur - simbol Vogošće
Kada bi neko pitao: "Ko je simbol Vogošće? ", vjerovatno bi odgovor bio Božur.
 Zvuči malo čudno, ali se ni jedna promjena u Vogošći nije desila, a da pokojni Božur na neki način nije bio njen predstavnik.
Od nekad srećnih i bezbrižnih dana i druženja u parku, pa preko onih tmurnih kosovskih dana, i do izbijanja ovog nesretnog rata, ovaj uvijek nasmijani mladić plave kose, je nekako u svemu uspjevao da bude prvi.
Porijeklom je s Kosova.
Mislim iz okoline Peći.
Iako potiče iz radničke porodice, vidio je da "tuđa ruka svrab ne češe", pa je sredinom 80-tih otvorio gril Božur, po kome je i dobio nadimak.
Iako je uvijek bio u društvu pokojnog Bore, Gage i drugih "žestokih momaka", nikad se nije okušao u porocima u kojima su Boro i Gaga počivali (vjerovatno znaš da je Gaga prije rata naručio ubistvo Bore Radića i da je u restoranu " Vogošća" poginuo potpuno nedužan momak).
Bio je jedan od rijetkih Vogošćanina koji su postili sve poste, sve srijede i petke, još dok je u Vogošći harao komunizam.
Jedno vrijeme, dok je dovozio užine za škole, bio je kritikovan zato što srijedom i petkom dovozi isključivo posnu užinu.
Međutim, nije bio nacionalista.
Imao je običaj da nahrani prosjake, a još češće su neki od Blekića i Krša, među njima i "junak" Pice znali da dođu na besplatnu večeru.
Bio je među prvim prevarenim Srbima koji su u slobodanu Miloševiću vidjeli spas, tako da je on među prvima u svojoj radnji istakao Slobodanovu sliku.
Takođe je nasjeo i na priču da je Radovan Karadžić srpski spasitelj.
Među prvima je bio donator SDS-a, misleći da pare idu nekome ko će da pomogne najugroženijim Srbima, a nije znao da pare idu u "Holiday Inn" za plaćanje pansiona Radovanovoj porodici.
Kao što rekoh, pokojni Božur je bio čista slika i prilika života u Vogošći.
Dok su mnogi krali i bogatili se, on je svog žutog caddy-ja, kojeg je imao i prije rata, bukvalno mobilisao za potrebe Vogošće.
Njime je razvozio hranu, vodu, ranjenike.
.
.
Rat mu je uništio gotovo čitavu porodicu.
Među prvima je stao na branik svoga naroda, nije gledao da se obogati i da hara po Tas-u, nego je neprestano jurišao iz akcije u akciju.
Vječiti osmjeh plavokosog mladića zaustavila su izdajničke ruke balijskog zeta, "srpskog" pukovnika Vukote Vukovića i predratnog pedera i narkomana Dragoljuba Tošovića - ćubeta, koji su na 3 dana pred akciju na Orlić džihadovim slugama odali plan bitke, pa je u klasičnoj sačekuši polovinom avgusta 1992.
osim njega poginulo još 12 biranih srpskih vitezova.
Otac mu je umro u ratu, a malo nakon toga gine mu i sestra, Draginja (10.
12.
1992), od muslimanskog snajpera.
Ono što ne dozvoljava Božuru da se padne u zaborav, i što mnoge natjera na plač je Zoricina pjesma "Moj Božure", spjevana njemu u čast.
Neka mu je laka zemlja!
|
Sekcija: Istorija
Zeljko Tomic-Sokolac - clanak mjeseca
Draginja Žarković - junakinja sa Žuči
U vrijeme dok je vjetar na Vogošću nanosio miris baruta sa Žuči, bilo je teško reći koji će Vogošćani ući u istoriju kao heroji, a koje će ista tretirati kao siročad.
|
|
Ime Draginja Žarković danas više niko ne pominje! Možda zato što je Draginja bila jedna od mnogobrojnih sarajevskih Srpkinja, koje su sa puškom u ruci stale na branik svoje otadžbine. Ipak, Draginja je bila nešto posebno pa se i za vrijeme njenog, ovozemaljskog života moglo naslutiti da će se njeno ime sa ponosom izgovarati pred onima koji tek trebaju da budu rođeni na slobodnoj srpskoj zemlji.
|
Rat je Draginju zatekao u Sarajevu. Njen brat, Predrag Žarković - Božur joj je pomogao da iz Babića bašte prebjegne u Vogošću. Pobjegla je iz pakla mržnje i prezira.
"Vjerovala sam da sve ovo ne može biti ovako, ali jeste. Sve ono što nismo mogli da shvatimo, shvatićemo... More granata je palo preko moje kuće, a ja sam u sebi ponavljala - jače, jače, još bacajte, još.. Više mi je bilo dodijalo biti podrumski čovjek. Ljudi iz podruma su ponosni ako su Srbi. A što može Srbin da želi sebi to niko ne može. Sjediš u podrumu i misliš, Bože pošalji još jednu granatu. Brate Srbine, četniče, baci još jednu granatu na moju kuću. Pali, ruši, samo im se sveti. Oni nas mrze, a mi smo blesav narod. Ne znamo šta je njihova mržnja dok im ne dođemo u ruke, u njihovo društvo, u sve što je njihovo... Mi nismo svjesni toga. (*1*)"
Draginja je provela dovoljno vremena među komšijama muslimanima da razumje jezik mržnje. Dok su bili zajedno u istom podrumu, svaka druga riječ koju je čula od njih bila je - treba sve Srbe pobiti.
"To su mi u lice govorili i ja sam se samo smješkala. Čak su i djecu zadojili mržnjom. Najmlađa moja komšinica, dijete nema pet godina kaže - teta Draginja, sve Srbe treba poklati. Njihovo dijete od pet godina zna da sve Srbe treba poklati. (*1*)"
Čim je sa kćerkama došla u Vogošću, Draginja se odmah prihvatila puške i osjetila miris baruta. Predrag joj je pomogao da se lakše snađe. Naravno, mnogi su je nagovarali da se mane fronta i posveti svojim kćerkicama, ali Draginja je znala šta se u tom trenutku moralo raditi. Svoj nejač je ostavljale u nekom skučenom vogošćanskom stanu, a sa najboljim sinovima Romanije je išla na liniju fronta.
U vihoru rata, u Sarajevu se mnogo pričalo o Draginjinoj hrabrosti. Takvu jednu priče mi je ispričao i Božur. Negdje početkom juna 1992. godine, muslimani su započeli snažnu ofanzivu na srpske položaje na Žuči. Posebno je bio žestok udar na rovove u kojima se nalazila Draginja. U opštem haosu borci iz nekoliko susjednih rovova su se povukli na rezervne položaje. Shvativši da je ostala sama, Draginja je trčala od rova do rova i pucala u pravcu muslimanskih položaja, sve dok nije ostala bez municije. Srećom, iz Vogošće je stigao Božur i njegovi drugari iz jedinice Bore Radića. Nakon uspješno odbijenog napada, Božuru su objasnili kakvoj se opsasnosti Draginja izložila ostavši sama na liniji, pa je on počeo da kritikuje sestru zbog toga što nije i ona napustila rovove. Ona mu je na to odgovorila:
"Pa znaš li koliko je naših boraca poginulo kada ste zadnji put pravili akciju da povratite ovu istu liniju? Uostalom, znala sam ja da ćes ti doći čim čuješ da smo napadnuti. (*2*)"
Nakon bratove pogibije, Draginja je nosila njegovu pušku. Sudbina je htjela da i Draginja zauvjek ostane na vječitoj straži na Žuči, gdje i danas, zajedno sa Božurom čuva svetu srpsku zemlju. Poginula je 10. decembra 1992. godine u jednoj od mnogobrojnih ofanzivi mudžahedina na srpske položaje. Ne znam kako se to desilo, ali pretpostavljam da ni tada nije htjela da odstupi pred naletima hordi zla, iako je dobro znala da joj ovaj put Božur neće dovesti pomoć!
Iza Božura je ostala pjesma "Moj Božure", koju je napisao vogošćanski boem i kompozitor, Željko Subotić. Iza Draginje su ostale dvije kćerke koje i danas žive u Sarajevu. Čujem da često posjećuju majčin grob.
(*1*) Citat preuzet iz nekih novina, čije ime ne znam, a članak sam dobio od Draginjinog brata Marka Žarkovića. Draginjinu sliku ću naknadno objaviti.
(*2*)Citiram riječi Predraga Žarkovića - Božura. Primjedba Željka Tomića.
|
|
