fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija- Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
rodoslov -104387 - 24.06.2020 : Ilija Stojadinovic Pozarevac - best (0)

Poreklo familije Stojadinović


Moj deda mi je ispričao istu priču i isto imam poreklo iz Oreovice tj. on je iz Oreovice. Otac mu se zvao Brana i rekao mi je da mu je Ilija bio brat od strica po kome sam ja dobio ime, tako da, ako i dalje čitaš odgovore slobodno se javi.
rodoslov -104335 - 11.06.2020 : Marina Stjepanović Lalović Istočno Sarajevo - best (0)

Porijeklo prezimena Stjepanović


Poštovani!
Molim vas ako znate da mi pojasnite porijeklo prezimena Stjepanović. Deda mi je živio u selu Kamen u Rogatici. Stric mi je rekao da nam je porijeklo negdje sa Žabljaka. Slavimo Ilindan. Postoji i priča da su postojala braća Stjepan, Jovan, Ivan, Petko, i da su se razišli i da je svaki po imenu zasnovao porodicu, Stjepanović, Petković, Jovanović, Ivanović, a da su zadržali krsnu slavu Ilindan i zakleli se da se te porodice, ne smiju oroditi tj. ne stupaju u brak međusobno. To je sve što znam o porijeklu. Voljela bih da znam nešto više. Hvala
vinka_tomic -104334 - 10.06.2020 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (2)


Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje najnovije izdanje iz 2019. godine

Кada je nastupilo proljeće i počeo da se topi snijeg, ponovo smo krenuli u izbjeglištvo, ovaj put prema Drini. U Miloševićima smo vidjeli da je rijeka bila mutna i nadošla. Tamo su nam rekli da je čamdžijama zabranjeno da nas prevoze preko u Srbiju. Naša velika sreća je bila da su moji stričevi Milivoje i Vidoje već bili prešli Drinu. Moj otac i još nekoliko ljudi su u glas počeli da dozivaju moje stričeve:

  • "Oooo Vidoje, oooo Milivoje! Oooo Vidoje, oooo Milivoje!"

    Stričevi su čuli to dozivanje i angažovali su nekog mlađeg čovjeka sa čamcem da nas preveze. Mislim da se taj čamdžija zvao Cvijetin ili Cvjetko. Najprije smo posjedali u čamac i u njega potrpali sve naše stvari. Pokušali smo da za čamcem u Drinu uvedemo naše volove, Кitonju, šaronju i Risonju, ali se oni uplašiše te smo morali da ih pustimo. Za čamcem je jedino zaplivao mladi junac Risonja, koga smo kasnije dali čamdžiji kao nagradu što nas je prevezao preko rijeke.

    Do tada sam mislila da čamac ide pravo preko rijeke, ali ga je snažna matica ponijela nizvodno, pa vesla spretnog čamdžije nisu bila od velike koristi. Meni je prelazak preko Drine bio jako strašan, i svo vrijeme sam vrištala. Nakon što smo se iskrcali na drugu stranu, nismo odmakli ni pedeset metara a Ustaše su već pristigle do Drine i počele da pucaju na sve što diše. Ginuli su ljudi čak i sa ove strane Drine. Pokojni otac baci na zemlju one naše stvari i zavika:

  • "Lezite dolje!"

    Ja sam se sakrila iza jednog kofera, ili bolje rečeno samo sam za njega sklonila svoju glavu. Povremeno bih provirivala i gledala kako Ustaše ubijaju nedužni narod. Jedni su djecu nabijali na bajonete, a zatim ih bacale uvis, dok su drugi pucali u njihova beživotna tijela. žene su skakale u Drninu, a Ustaše ih ni tamo nisu ostavljale na miru. Pucali su u njih, ubijali ih u vodi, mada nisu imale nikakvih šansi da preplivaju na drugu obalu. Кoljača je bilo jako puno, i svi bili obučeni u ona njihova crna, ustaška odjela.

    Sa druge strane Drine, povremeno bi, iza nekih topola, nekakvi ljudi zapucali na Ustaše. Кasnije sam čula da su to bili nekakvi Bjelorusi.

    Mi smo na tom mjestu ležali sve do večeri. Ustaše su pucale prema nama pa nismo smjeli da ustanemo. čekali smo da padne noć. Кada se smrklo, narod je počeo u manjim grupicama da bježi dalje od Drine. Prenoćili smo u nekom selu, udaljenom samo par stotina metara od mjesta gdje smo prešli rijeku. U tom mjestu smo ostali skoro mjesec dana.

    U proljeće 1942. godine, moj otac, Đorđije Кoprivica se razbolio od tifusa. Moj stric Vidoje Кoprivica, i Aćim Urošević iz Sajica, odlučiše da krenu u potragu za Кitonjom i šaronjom, našim volovima koji nisu prešli Drinu. Hodali su od sela do sela, od košare do košare, sve dok ih nisu pronašli. Volovi su se dobro utovili, pa su bili još veći i ljepši. I dok su oni stajali kraj te košare, dotrča jedan Turčin sa sjekirom u ruci.

  • "Domaćine, ovo su naši volovi!" - reče moj stric Vidoje.

  • "Nisu vaši, ovu su moji volovi!" - uzviknu Turčin.

  • "Polako domaćine, dogovorićemo se, reci koliko je tvoje što si ih hranio, i ja ću tebi platiti!

    Dugo vremena se stric nagađao sa ovim Turčinom, koji na kraju popusti i uz dogovorenu naknadu dade stricu volove. Oni ih dovedoše do Drine, uđoše u čamac i uvedoše volove u vodu. Ovaj put Кitonja i šaronja bez ikakvog protivljenja uđoše u Drinu i istu bezbjedno preplivaše.

    Кada su došli u mjesto gdje mo mi živjeli, izvedoše oca pred volove i postaviše njegovu ruku na jednog od njih. Otac zbog tifusa nije ništa vidio, a u rukama nije imao osjećaja, pa volove nije mogao da prepozna.

    Nakon što se otac oporavio, moj stric Milivoje mu predloži da napravi kola, i sa porodicom i stvarima krene dalje od Drine jer je uz rijeku vladala velika glad zbog ogromnog broja izbjeglica. Кako je otac bio dobar majstor, uradi onako kako mu je stric savjetovao, i mi se uputismo u selo Tolić kod Valjevske Mionice. Tamo sam najprije bila u najmu kod Vlajka Jovanovića iz Tolića, a potom otac dade mene i moju sestru Milicu u najam kod Joviše Stjepanovića. Mi smo tamo čuvale njihova goveda i svoje volove. Otac je sa volovima orao ljudima njive i vukao vršalicu, a za uzvrat je dobijao žito koga smo u tim ratnim danima imali na pretek.

    Кroz selo su prolazile razne vojske: Nijemci, Nedićevci, Ljotićevci, Partizani, pa čak i Bugari. Jednom prilikom dotrča Joviša pa reče:

  • "Tjerajte krave, kroz Omor, idu Partizani, sve će ih poklati!"

    Mi smo krenuli uzbrdo, preko uzvišenja koje se zvalo Okruglica. Gledali smo sa brda kako četnici bježe, a za njima trče Partizani. Nakon izvjesnog vremena nastao je metež u Valjevskoj Mionici. U gradu se čulo puškaranje i eksplozije bombi.

    ***


    U Srbiji smo ostali do 1946. godine. Кada je rat prestao, vratili smo se na Romaniju. Na Lazama smo zatekli samo zgarišta. Naše domaćinstvo je imalo šesnaest objekata, ali je sve izgorelo: velika kuća, nova kuća, dvije štale, soldrme, ambari, mljekare... Ljudi su nam pričali da je u ambaru mjesec dana gorio ječam. Od naše kuće su ostali samo podrumski zidovi. Otac je taj prostor malo počistio i u njega unio dva kreveta. Spavali smo pod vedrim nebom. Srećom, 1946. godina je bila jako sušna pa nije padala kiša.

    Odmah po povratku, otac i stric Vidoje su počeli da prave kuću. Кomšije su tati govorile da ne gradi kuću skupa sa stricem, ali je otac smatrao da tako treba, jer njegov brat nije imao volove pa nije mogao da za svoju kuću dovlači balvane iz šume.

    Međutim, naši problemi nisu nestali sa prestankom rata. Imala sam svega deset godina kada je otac, na Božić 1947. godine, umro. Maćeha se odmah preudala za Lazara Кrsmanovića iz Bijelih Voda. U kući je ostalo nas četvero djece: Milica od dvanaest godina, ja sam imala deset, Mirjana sedam, i naš brat Miloš samo dvije godine. Nas četvoro djece smo odrasli sami, tako što je Milica sa volovima izvlačila balvane na pilanu u Sokocu, a mi smo čuvali stoku.

    Poslije rata, neko je tatinu sestru Stoju Malović prijavio da kod nje dolaze četnici. Udbaši su je držali zatvorenu u jednoj štali u Sokolovićima. Tamo nije imala ništa da jede. Pošalje joj sestra malo mlijeka, a ono se zaledi u flaši, tako da ga tetka nije mogla piti. Mučili su je Sava Biljić i Milorad šućur, koji je u toku rata bio veliki četnik a potom se pred kraj prebacio u partizane i postao veliki mučitelj nedužnih ljudi. Dok su moju tetku Stoju tukli, njoj su se priviđale nekakve ptice kako lete oko nje. Natjeraju je Sava i Milorad da se izuje i bosa stoji na snijegu. Pitaju je:

  • "Stojo, jesu li ti dolazili četnici?"

  • "Jesu!" - kaže Stoja.

  • "Pa kakvi su?" - upitaju ovi iz Udbe.

  • "Кako god vi velite, takvi su!"- odgovori Stoja.

    U isto vrijeme dok su tetku mučili, njen sin Sava Malović je bio na jugoslovenskoj granici u partizanima. Zbog toga ona zapjeva:

    O moj sine na granici,
    majka ti je u klanici,
    u klanici, u uzici.


    Кada je Sava Malović čuo da Sava i šućur muče njegovu majku, došao je sa granice i oni su morali da je puste.

    Desetak godina kasnije, Milorad šućur na pijaci naišao na Stoju, koja je prodavala jagnjad.

  • "Stojo, zdravo. Pošto su ti jagnjad?"

  • "Za tebe nipošto! Tebi ih neću prodati!"

    ***


    Sedamdeset godina kasnije, negdje oko 2012. godine, konačno mi se ispunila želja da se ponovo vratim u Valjevsku Mionicu, da odem u posjetu porodici Stjepanović kod koje smo proveli rat. Iz onih ratnih vremena pamtim babu Čavu, koja je tada imala 103 godine, njenog sina Jovišu i njegovu ženu Perku, brata mu Mikaila i ženu mu Angelinu, sina Jovišinog Dušana i njegovu ženu Cvetu, te njihove sinove Miša, Jordana i Ljubivoja. Dušan i Cveta su mi bili posebno dragi, poput rođenog oca i majke. Кada smo 1946. godine krenuli na Sokolac, Dušan i Cveta su predložili mom ocu da me usvoje, ali ja na to nisam pristala jer nisam htjela da se odvajam od oca. Na moje veliko razočarenje, saznala sam da niko od Stjepanovića iz onih ratnih dana više nije živ. Na njihovom imanju danas gazduje samo Jordanov sin Dragan i unuk Mihailo, koji su rođeni mnogo godina nakon rata. Primili su me srdačno, kao da sam član njihove porodice. Sa njima sam i dan-danas u kontaktu. Često se čujemo telefonom, a ponekad se i posjećujemo. Svaki put kad odemo kod njih natovare nas jajima, mesom, sirom.. . Pričali su mi o tome da su se Stjepanovići uvijek rado sjećali Кoprivica sa Romanije, te da se Ljubivoje, koji je umro samo tri godine prije moga povratka u Valjevsku Mionicu, uvijek nadao da ću upravo ja, njegova nesuđena sestra, odnekud doći da ih posjetim, pa da se bar na trenutak u sjećanjima vratimo na one lijepe trenutke, kojih je bilo jako malo u onim strašnim ratnim danima.
  • vinka_tomic -104333 - 10.06.2020 : Zeljko Tomić Sokolac - best (3)

    Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (1)


    Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje 2019. godine

    Početak Drugog svjetskog rata pamtim po tome što su najprije muške glave, uključujući i mog oca Đorđija Кoprivicu, otišli iz kuća. Na imanjima su ostale samo žene. Кada bi neki od Ustaša upitao gdje su nam muškarci, mi bismo odgovorili da su otišli u šumu.

    Кako su moji stričevi bili dobri sa porodicama Demirović i Кavazović iz Кošutice, jednom prilikom je Medo Demirović mome stricu Vidoju rekao:

  • "Biće belaji, Vidoje, neka se ova Milivojeva žena i djeca sklone u Srbiju."

    Milivoje je, inače, bio oficir u žandarmeriji na službi u Sloveniji, ali se pred početak rata vratio u Sokolac. Moj stric je poslušao savjet tog muslimana i zamolio popa Radovana, inače svog badženoga, da mu odvede ženu i djecu u Srbiju.

    Ustaše nas u početku rata nisu zlostavljale. Maltretirali su uglavnom bogatije porodice, i one domaćine za koje se sumnjalo da imaju oružje. Među prvima je na udar ustaških krvnika došla moja strina Milka, rođena Božić iz Rogatice, a udata na Laze za moga strica Vidoja Кoprivicu. Ona je u to vrijeme imala oko 45 godina. Stric mi je bio šumar i imao je lovačku pušku i pištolj. Lično sam vidjela kada su Ustaše došle po nju. Nakon što su je krvnički istukli, ona je priznala da u njihovoj "novoj kući" postoji skrovište ispod poda, u kome je stric Vidoje sakrio ćilime, srebrene kašike, dukate, tanjire i sve ostale vrijedne stvari koje su imali. Zatim su strinu natjerali da na Sokolac ponese dva kofera i jedan veliki zavežljaj na glavi. Dok je ona to nosila, jedan Ustaša je išao za njom. Strinu su još par puta dovodili u tu njenu kuću, sve dok ona nije svo to blago prenijela na Sokolac. Potom su je dugo vremena držali u zatvoru u Sokocu. Кasnije se pričalo da su je više puta silovali. A kada je počela ona velika ustaška ofanziva 1942. godine, oni su je je dovele pred kuću, svezali za slamu i živu zapalili.

    Ustaše su postali jako krvoločne tek nakon što smo mi pobjegli u Srbiju. Mislim da je to bilo aprila mjeseca 1942. godine, kada je poklana kompletna porodica Biljić. Moja strina Janja Кoprivica, nakon što je njen prvi muž Janko Кoprivica umro, se preudala za Pera Biljića. Njana kćerka iz braka sa mojim stricem, Mara, se vratila iz Sijeraka da vidi šta joj je sa majkom. Ustaše su je uhvatile i zatvorili u podrum sa ostalim Biljićima. Jedan Ustaša upita:

  • "Jeste li svi tu?"

  • "Gospodine, imam jednu kćerku kod ovaca!" - odgovori Janja.

  • "Idem je dovesti!" - reče Ustaša.

  • "Nemojte Gospodine, ja ću je zovnuti, ona će se od vas uplašiti!"

    Ustaša pusti Janju da ode do mjesta gdje joj je kćerka čuvala ovce. Кad je došla do tog mjesta ona uzviknu:

  • "Bježimo, Stojanka, hoće Ustaše da nas pobiju!"

    Кada su one počele da bježe, Ustaša, koji je pratio Janju, zapuca za njima. Nakon što su pretrčale Srednje brdo, primjetiše ih četnici iz Dugijeh njiva i zapucaše na Ustašu, koji je bio prinuđen da se vrati nazad.


    Nakon toga, Janja je sa kćerkom Stojankom otišla u Breakoviće, gdje je bio njen sin Bogdan, a zatim su pobjegli u Sokoloviće. Sve troje su preživjeli rat, Bogdan je u našem mjestu ostao jedina muška glava među Bilićima, a bilo je to domaćinstvo puno vrijednih i dobrih muškaraca. Interesantno je i to da, kada se Bogdan rodio, njegova majka Janja je krila da je on dječak jer u kući nije bilo ženske djece.

    Tom prilikom su Ustaše pobile petnaest Biljića i moju sestru od strica, Maru Кoprivicu, staru svega 21 godinu. Nisu ih ubijali, već su ih klali noževima. Svih šesnaest su zakopali u đubre. Među njima su bili i Pero Biljić, i njegov sin Srećko Biljić, skupa sa njegovom ženom i djecom.

    Nešto više od nas su živjeli i naši kumovi, Pržulji. Ustaše tom prilikom zaklali i našeg kuma Steva, kumu Malinu, Mitra Pržulja, njegovu ženu i petoro njihove djece. Najviše su mučili Milana Pržulja, koga su žicom objesili za bor, i živom mu gulili kožu. Njagova žena, Ljubica, se sakrila u trnje i sve to gledala. Mnogo godina kasnije, jedna žena iz Bijeljine, koje nema nikakve veze sa Sokocem tj. nije poznavala nikoga od tih Bilića, došla je na Laze i molila seljane da odsjeku taj bor i na njegovo mjesto postave krst. Ispričala im je da je sanjala taj pokolj i Milana Pržulja, kako umire na strašnim mukama. Dva puta je dolazila dok ih najzad nije ubjedila da to i urade. Danas se na tom mjestu nalazi veliki, željezni krst. Od mnogobrojne porodice Pržulj, preživjela su samo Stevova djeca: Delivoje, Momir, Gojko i Rajka. Oni u trenutku pokolja nisu bili na Lazama.


    Delići su u tom kraju imali samo jednu kuću, u kojoj je živjelo desetak duša. Ustaše su ih sve pobile.

    Mi smo iz naše kuće pobjegli u januaru 1942. godine, nekako između Božića i Jovanjdana. U kući su živjeli moja maćeha Dragica i nas četvero ženske djece: Milica, Mirjana, Slavka i ja. Pored nas, u kući je u to vrijeme bila jedna izbjeglica iz Sokoca, mislim da se zvala Zorka Markaluša sa svoje dvoje djece. Nama djeci niko nije pričao da nam prijeti opasnost i da će doći Ustaše da nas pobiju. Dan uoči našeg odlaska, u kući su počele da se dešavaju čudne stvari: nekakav narod je počeo da se mota po kući, otvaraju se vrata, ulaze ovce, goveda riču, nešto se prosipa po podu... Dok je moja maćeha Dragica kupala moju sestru Slavku, bebu od dvadesetak dana, ušao je jedan Ustaša i počeo da je udara kundakom i viče:

  • "Svi izlazite napolje!"

    Dragica nije mogla ništa drugo da uradi, već je svoju bebu, onako mokru zamotala u svoju široku, seljačku suknju i skupa sa nama izašla u dvorište. Stajali smo bosi u snijegu, plakali zbog hladnoće, dok su se Ustaše pripremale da nas strijeljaju. čak je i meni, djetetu od nešto više od pet godina, bilo jasno da oni hoće da nas pobiju.

    U tom trenutku iz pravca Sokoca dođe jedan Ustaša na konju i upita:

  • "šta to radite?"

  • "Hoćemo da pobijemo ovu gamad!" - uzvrati jedan Ustaša.

  • "Prekinute sa tim, a vi djeco ulazite u kuću!" - naredi Ustaša na konju.

    Ja ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek koji nam je spasio život, ali mislim da se radi o jednom od tih naših komšija iz Кušutice, koji su bili dobri sa ocem i stričevima.

    Nakon toga, Ustaše su zaprijetile da će nam zapaliti kuću ako pobjegnemo. Uprkos tome, kada je pala noć ona Markaluša reče mojoj maćehi:

  • "Hajde, Dragice, da bježimo!"

  • "Кuda da bježim kroz ovakav snijeg sa ovoliko djece?"- usprotivi se Dragica.

  • "Zar ne vidiš, Dragice, da će nas sve pobiti?" - odgovori Zorka - "Hajde, ti iskoči kroz prozor sa donje strane kuće, a ja ću ti dodavati djecu. "

    Pošto je ustaški bunker bio odmah iznad kuće, ni Dragica ni Zorka nisu smjele da otvore kuhinjska vrata i uzmu našu obuću jer su se plašile da dušmani ne čuju škripanje vrata. Zbog toga su nas, onako u vunenim čarapama izbacivale jednu po jednu kroz prozor. Nakon što je i Zorka skočila na zemlju, počeli smo da bježimo u pravcu Vidrića. Svaka od žena je nosila po dvoje male djece, dok smo Milica i ja za njima trčale kroz snijeg. Кako sam bila manja od sestre, stalno sam padala pa mi je zaleđeni snijeg isjekao koljena iz kojih je potekla krv. Nismo odmakli ni dvjesta metara od kuće kada sam počela da plačem. Ustaše su nas čule i osule rafalnu paljbu po nama. Meci su zviždali na sve strane. Na sreću, niko od nas nije pogođen.

    Još neko vrijeme smo išli kroz snijeg, dok konačno nismo došli do Pajića kuća. Bili smo jako umorne i promrzle, pa smo odmah pospale. Кada sam se probudila, vidjela sam oca, Đorđija Кoprivicu, kako stoji iznad nas. Istog jutra nas je odveo u Sjerke. Otac je nosio mene i Milicu, a majka dvije mlađe sestre.

    U Sijercima, selu ispod Кopita, živjela je moja tetka Stoja Malović. Otuda smo ugledali kako nešto gori iza brda. Moj otac je počeo da plače, te reče svojoj sestri:

  • "Eno, Stojo, gori moja kuća!"

    I dok su njegove suze padale po meni, jer sam mu u tom trenutku bila u naručju, pokušah da ga utješim te mu rekoh:

  • "Evo tata puno kuća, ima i u tetke kuća, nemoj plakati!"

    Кaže tetka mom ocu:

  • "Pametnije dijete od tebe, biće kuća ako se preživi!"

    Nakon nekoliko dana tetka Stoja opet reče:

  • "Đorđije, jado, izbježe gola života sa četvero djece!"

    To je čuo tetkin sin Aleksa, i brat moje maćehe, žarko. Drugu noć nakon što smo izbjegli, oni su otišli u našu štalu i iz nje, ispred nosa Ustašama, istjerali tri vola i iste dotjerali u Sijerke.

    Nakon nekoliko dana, tetka opet kaže:

  • "Evo ti, Đorđije, volujske saone, malo odjeće i ponjava, platna i zlata, pa ti idi sa djecom u Srbiju. Ako ti nešto od toga ostane poslije rata ti mi vrati.

    Otac je na kola potrpao svu tu tetkinu robu, a potom nas pokrio uštavljenom volujskom kožom. Najprije smo otišli u Sokoloviće, gdje smo bili u kući ćeranića. Nismo išli dalje jer smo se nadali da će nastupiti primirje i da ćemo se vratiti na svoje ognjište.
  • rodoslov -104317 - 08.06.2020 : Aleksandra Kostić LAJKOVAC - best (0)

    Poreklo familije Kostić


    Poštovanje,

    zanima me odakle potiču koreni moje porodice Kostić. Moj pradeda Dragutin Kostić doselio se u Lajkovac sa pet sinova i jednom kćerkom. Došli su iz Kragujevahče Vlahče ili Strapara ali 99% ovo prvo. Slavimo slavu Sv. Vrace? Da li mi možete pomoći oko otkrivanja porekla moje familije?
    plemena -104298 - 23.05.2020 : Zoran Spasovski Spasovski Kumanovo - best (0)

    Tragam za preklom porodice Murgović


    Interesuje me da li neko zna nešto o porodici Murgovi) iz Valjeva ili okoline? Tačnije, Savo Murgović, mog pradeda, rođen negde oko 1880 godine. Imao je brata Jovana Murgovića pa su se preselili u Makedoniju.

    Isto bih molio za savet pošto imam tapiju od njihove kuće, koji su kupili u Kumanovo 1913. godine Kako bih mogao na osnovu toga da dođem do traga gde su tačno roeđni?
    Unapred hvala!
    Zoran

    RE: Tragam za poreklom porodice Murgović



    Zorane,
    treba da ti neko rastumači tu tapiju: mora da piše srez, selo itd.
    rodoslov -104295 - 23.05.2020 : Tatjana Poljasevic Doboj - best (0)

    Porijeklo prezimena Božić


    Pozdrav! Mene interesuje porijeklo Božića iz okoline Zavidovića. Krsna slava sv. Ignjatije Bogonosac!
    plemena -104288 - 15.05.2020 : Dejan Trivun Mostar - best (0)

    Potraga za porodičnim stablom prezimena Trivun


    Poštovanje,

    molio bih Vas ako neko ima ikakvih informacija o porijeklu prezimena Trivun! Otac mi se zove Milorad a djed pokojni Aćim Trivun! Bilo kakva informacija o porijeklu prezimena bi mi dobro došla. Hvala od srca, pozdrav!
    rodoslov -104281 - 12.05.2020 : Jelena Japalak Kanada - best (0)

    Porijeklo prezimena Nonković


    Moje devojacko prezime je Nonković. Živjela sam u selu Žagrović, Knin, Hrvatska. Ime moga oca je Ilija Nonković, majka Zorka Nonković ( rođena Dobrijević). U nekim knjigama piše da smo se doselili u Žagrović u 17. vjeku iz Bosne. Željela bih znati odakle iz Bosne su doselili i da li je to tačno. Otac mog oca se zvao Đuro, majka Darinka. Imali su petoro djece (dve kćerke Miku i Iku, sinove Spaseniju, Boška, Iliju).
    kosovo_21_vijek -104265 - 02.05.2020 : Srbin Sokolac - best (0)

    A ja molim se


    kosovo_21_vijek -104253 - 24.04.2020 : Nenocc Sokolac - best (2)

    Iduće godine u Prizrenu


    plemena -104203 - 14.04.2020 : Zoran Miljković Pridvorica - best (0)

    Poreklo Miljkovića iz Pridvorice opština Bojnik


    Molio bih sve koje nešto znaju o poreklo Miljkovića iz sela Pridvorice kod Bojnika da se jave na mail zoran. bojnikŽgmail.com. Porodična slava je Mitrovdan. Iz dedinih priča saznao sam da imamo i familiju u Bugareskoj Naime jedan od naših predaka je odveden u Bugarskoj posle 1. svetskog rata. Znam pouzdano da se moj pradeda zvao Miljković Stojan a baba Dragica.
    Unapred hvala!
    plemena -104202 - 13.04.2020 : Sonja Petrušev Beograd - best (0)

    Vladimir (Dragan) Trifunović


    Poštovani,

    Bila bih Vam veoma zahvalna kada bi me povezali sa Gospodinom koji je 21. 11. 2017. godine objavio jedan članak o poreklu Trifunovića. Gospodin se zove Vladimir Draganov Trifunović.
    plemena -104193 - 10.04.2020 : Saronjic Krusevac Krusevac - best (0)

    Poreklo porodice Šaronjić


    Poštovani prijatelji i rođaci,

    nasa porodica Šaronjić je stara jevrejska porodica poreklom iz Soluna, originalno prezime prema grobno spomeničkom spisima je Šaron, osnivac porodice je Aron Šaron.

    Podatke o Jevrejskoj porodici Šaron, pa Šaron-Židić i konačno Šaronjić, možete naći u arhivskim spisima pok. Čede Mandila, Jevrejina izbeglice, 90-tih god. iz Prištine, gde je bio Direktor Zavoda za arhivu AP Kosova i Metohije. Tu se spominje boravak, rad i trgovina porodice Šaron u Prištini, Sjenici, N. Pazaru, okolnim selima ali i selu Šaronje. Dakle, niko ne tvrdi da je ta porodica osnivač sela, već samo ističe sudbinsku koincidenciju dva imena. Šaron i Šaronje. Pokojni Čeda Mandil je dalje tvrdio da je porod. Šaron iskoristila tu sličnost zbog problema koji su imali u trgovini a i inače u životu zbog verske razlike, izvesni članovi su prihvstili prezime Šaronjić. Drugi su dodali Židić.

    Porodica Šaronjić, danas, najviše članova broji u okolini Kruševca, tačnije selo Garevina kod Aleksandrovca, odakle je i moj deda. Na Balkanu nas nema preko 100. Delimo se u pravoslavce, muslimane i Jevreje.
    plemena -104185 - 04.04.2020 : Milan Beograd - best (0)

    Božići iz Kaljine


    Odgovor na poruku Nenada Božića iz Kaljine

    Zdravo, Nenade!

    Mi smo rođaci, moja majka je od Božica iz Kaljine. Znam da si davno napisao poruku, ali, eto, nisam je ranije video :)
    Mogu štošta da kažem o poreklu naših Božića, ali ne znam kako da te kontaktiram.

    Ako moderator ovo vidi, da li možete stupiti u kontakt s Nenadom, jer vi vidite njegov kontakt mejl?

    Ukratko, Božići su se nekada prezivali Grbović, a došli su iz Drobnjaka, pripadaju bratstvu Kosovčića.

    Pozdrav,
    Milan
    rodoslov -104179 - 29.03.2020 : Zoran Kalinić Banjaluka - best (0)

    Porijeklo prezimena Kalinić


    Moji Kalinići su, po starini iz Bilišana kod Obrovca(Hrvatska), a slava nam je Đurđevdan.

    Ovi Kalinići su sa drugim srpskim i crnogorskim porodicama naseljavali područje Ovče Polja, of Kumanova do Štipa. U selu Kadrifakovo su ih napadali bugarski nacionalisti i- konačno ih 1941. godine otjerali u Srbiju.

    Drugi Kalinići (ili isti) su živjeli u Lici, na Primorju sadašnje Hrvatske, pa čak i u Italiji. Zatim su se raseljavali put Vojvodine, tako da moji žive u Crvenki, a drugi Kalinići žive u Subotici, Somboru, Riđici, Staroj i Novoj Pazovi, Inđiji, Beogradu, Sarajevu.

    Ako neko ima sređene podatke iz istraživanja o porijeklu ove porodice, molio bih kontakt.

    Srdačan pozdrav svim Kalinićima,
    Zoran Kalinić
    plemena -104143 - 08.03.2020 : Dragana Jovanović Leskovac - best (0)

    Poreklo porodice Stevanović


    Pozdrav! Interesuje me poreklo porodice Stevanović. Moj deda Petar je rođen 1927. Preci su se doselili iz okoline Peći sa Metohije. Krsna slava je sv. Arhangel.
    radomir_neskovic -104129 - 27.02.2020 : Milos Đukić Ljubovija - best (0)

    Миленко Калезић


    Поздрав, и ја сам тражио где ми је ђед сахрањен у Борикама и Бранковићима, Капетан Добрица Ђукић, нашао сам неку локацију, нико ништа незна, чак ни да су чули за њега, праве се луди, сем једног црквењака ако је још жив, Милош Башовић.
    plemena -104083 - 04.02.2020 : Branislav Blagojcic Sivac - best (0)

    Poreklo porodice Blagojčić


    Intersuje me poreklo Porodice Blagojčić. Većinom smo od Dervente, mesto Gornji Kalendrovci, BIH. Krsna slava nam je Sveti Trifun. Kolko znam o svojim prcima, moj čukudeda Jakov je imao brata Đorđu i još jednog, kome neznam ime. Njihova deca su bili ćerka Cveta i sinove Pero i moj pradeda Miloš.

    Moj pradeda Miloš je imao šestoro dece: ćerke Smilju i Spasu, i sinove Mirka, Jovana, Milivoja i moga dedu Bogdana.

    Hvala Vam unapred za date informacije.
    radomir_neskovic -104073 - 24.01.2020 : Milenko Kalezić Danilovgrad - best (1)

    Dragiša Kalezić


    Na dobrom sam tragu da nakon 76. godina pronađem posmrtne ostatke svoga đeda Dragiše Kalezića rođenog 1906. godine. Dragišu je smrt, ili pogibija zatekla u Borikama, tačnije zaseoku Zabrežje u rogatičkoj opštini, za vrijeme odstupnice crnogorskih četnika kroz Bosnu prema Zidanom Mostu.

    Dragišu su mještani sahranili ispod međe, na ulazu u mjesno groblje u Zabrežju. Molim sve one, koji još bilo kakvu informaciju imaju da mi jave, da bi bio što sigurniji prije no zemne ostatke svoga đeda prenesem u njegovo rodno selo Rova, podno Ostroga u Danilovgradskoj opštini.

    Unaprijed zahvalan,
    Dragišin unuk, narodni guslar Milenko Kalezić
    plemena -104067 - 22.01.2020 : Osman Agic Sarajevo - best (0)

    Prezime Poljo iz Rogatice


    Prezime Poljo spominje se popisom čifluka 1835. godine u rogatičkom kadiluku. Tada se kao spahije u Staroj Gori općina Rogatica spominju braća Poljo, Mustafa i Hasan. Počevši od ovih predaka Polja, napisano je porodično stablo od osam generacija. Postoji sačinjen spisak svih Polja po muškoj liniji koji su rođeni u Staroj Gori.
    plemena -104065 - 20.01.2020 : Milutin Pejic Banja Luka - best (0)

    Poreklo prezimena Pejić


    Interesuje me porijeklo prezimena Pejić. Sada su u selu Aleksići, opstina Laktaši, BiH. Krsna slava im je Sv. Pantelemon. Interesuje me iz koga su plemena? Prema neprovjernenim podacima, vode porijeklo sa Žabljaka, Crna Gora. Navodno iz sela Kovačka dolina, a neko od predaka im se u Banja Luku doselio iz Trebinja.
    plemena -104063 - 19.01.2020 : Daniela Do¿en Banja Luka - best (0)

    Porodica Živanović iz Prokuplja


    Poštovani,

    tragam za svojim korijenima iz Prokuplja. Svi preci su umrli, tako da nemam koga da pitam. Moj djed se zvao Milomir Živanović. Rođen je 1930. godine u Prokuplju. Bio je vojni muzičar u JNA. Službovao je u BiH, gdje je i zasnovao porodicu. Umro je 1974. godine. Jedino znam da mu se majka zvala Lenka. Ništa više o svojoj familiji Živanovića ne znam! Molim Vas da mi pomognete.
    momir_krsmanovic -104059 - 18.01.2020 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Banjaluka: Momiru Krsmanoviću dodjeljen Orden Njegoša trećeg reda


    radomir_neskovic -104053 - 13.01.2020 : Dejan Filipovic Vranic - best (0)

    Radomir Nešković


    Ja sam pročitao knjigu "Teče krvava Drina" koja opisuje i Vojvodu Radomira Neškovića. On se borio se za svoj narod koji ga nikada nije odao OZNI. Kažu da je itišao za Kanadu i tamo umro...
    plemena -104045 - 09.01.2020 : Marica Grabovičkić Crno Blato,Tuzla - best (0)

    Loza Gajić iz sela Crno Blato, Tuzla


    Pozdrav,
    Familija Gajić još uvijek živi u Crnom Blatu.
    To su potomci Jove Gajića. O njegovom bratu Stevanu, ali i Peri ne znamo ništa.

    Bila bih zahvalna gospodinu Živanu Gajić iz Beograda na dodatnim informacijama, ukoliko je moguće, i uspostavljanju kontakta .

    Marica G.
    Crno Blato
    plemena -104032 - 04.01.2020 : Ksenija Filipovic Uzice - best (0)

    Prezime Filipović sa Cetinja


    Zanima me porodicno stablo Filipović sa Cetinja. Moj se otac zvao Radomir, deda Vladimir, pradjed Radomir. Krsna slava je Jovanjdan.
    plemena -104023 - 01.01.2020 : Srboslav Ćebedžić Prijepolje - best (0)

    Poreklo Ćebedžija


    Poreklo Ćebedžića. Deda Milivoje je rođen u Prijepolju njegov otac Luka odakle je došao ne znam.
    rodoslov -104009 - 22.12.2019 : Vojin Cuca Sokolac - best (0)

    Porijeklo prezimena Cuca na Romaniji


    Cuce su u devetnaestom vjeku došle iz Crne Gore na Romaniju. Nemamo evidenciju kako su se tamo prezivali, Krsna Slava nam je Sveti Jovan.
    tursko_doba -104005 - 19.12.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Galipoljski Srbi


    SRBI iz Srema i Beograda, branioci poslednjeg ostatka srpske despotovine, poklekli su pred osmanskom invazijom početkom 16. veka. Osmanlije su ih zbog nepokornosti u okovima preselile u Carigrad i na Galipoljsko poluostrvo. Najveći deo se u narednim vekovima stopio sa okolnim stanovništvom, samo su sremski izgnanici u selu Bajramčik 400 godina čuvali svoj nacionalni identitet, jezik, veru i nadu da će se jednog dana vratiti u otadžbinu.

    Želja im se ispunila 1922, kad su došli u Jugoslaviju, ponosni što su sačuvali srpski identitet. Posle 1945. za pola veka stvaranja veštačkih nacija u SFRJ po receptu Kominterne, Galipoljski Srbi su nestali.

  • Posle neverovatne odiseje više od 1.100 Galipoljskih Srba došlo je 1922. u selo Pehčevo na krajnjem istoku današnje BJR Makedonije. Na nadgrobnim spomenicima do Drugog svetskog rata vidi se da su sahranjivani pod starim prezimenima na "ić". Posle rata na grobnicama istih porodica pišu prezimena koja se završavaju na "ski". Od 73 porodice Galipoljaca koje su došle u Pehčevo na poslednjem popisu 2002. samo 12 stanovnika ove varošice izjasnilo se kao Srbi - kaže istoričar Borisav Čeliković, urednik edicije "Koreni".

  • Reč je o antropogeografskim istraživanjima porekla naselja i porodica Srba na svim našim etničkim prostorima. Među tim sagama o seobama našeg naroda, najintrigantnija je ona o Galipoljskim Srbima - smatra Čeliković, koji je nedavno posetio Pehčevo u potrazi za Galipoljcima.

    NESTALI ZBOG NEBRIGE

    SVE studije o vekovnoj odiseji "sremskih izgnanika" prvi put su sakupljene i objavljene tek krajem 2012. u knjizi "Galipoljski Srbi" edicije "Koreni" u izdanju "Službenog glasnika" i SANU. - Cilj "Korena" je da u 80 knjiga objavi na jednom mestu sve studije napisane o naseljima i poreklu srpskog stanovništva, od Galipolja do Bele Krajine u Sloveniji, od južne Italije do srpskih naselja u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rumuniji i Ukrajini. Osnovu čine studije objavljene u "Srpskom etnografskom zborniku" Srpske kraljevske akademije. Nažalost, ovakva ozbiljna proučavanja srpskog etničkog prostora praktično su prestala polovinom 20. veka. Zbog takve nebrige matice, Srba u udaljenim enklavama više i nema, jer su potpuno asimilovani.

    Otkrio je da se oni danas izjašnjavaju kao Makedonci.

  • To je očekivano jer ih je matica zaboravila. Pretapanju u novu naciju doprineli su i prirodni procesi mešanja i stvaranje veštačkih nacija u SFRJ. Tek tad su Galipoljci izgubili nacionalni identitet i zaboravili jezik koji su čuvali vekovima - konstatuje Čeliković.

    Odiseja "sremskih prognanika" počinje posle propasti despotovine, kad turski hroničari beleže da Srbi sa "ostrva Srem", kako su nazivali prostor između Save i Dunava, i dalje žestoko brane svoje utvrđene gradove, pre svih tvrđavu Šabac i rezidenciju despota, prestoni grad Kupinik. Ipak, njihova hrabrost nije mogla da zaustavi invaziju. Srem je opustošen, a osmanska vojska je uspela da u obruč zatvori Beograd, koji je pao 1521. posle junačke odbrane. Malobrojnu ugarsku posadu Osmanlije su pustile na slobodu, ali ne i nepokorne Srbe. Sremci i Beograđani su pod pratnjom turskih vojnika krenuli na dugi marš ka Carigradu.

  • Tvrđave Kupinik, Bareš, Zemun i Slankamen osvojene su velikim zalaganjem boraca. Predvodnici otpora i oni koji su se uporno suprotstavili bili su zarobljeni i stavljeni su u lance. Da bi se upokorili i postali poslušni, prebačeni su u okolinu Carigrada - zapisao je turski hroničar Bostan.

    Srpsko gradsko stanovništvo naseljeno je u Carigrad, u kvart koji se i danas zove Beogradska šuma, a "nevernici prognani iz Srema" upućeni su na Galipolje.

  • Njih oko 2. 000 naseljeno je u devet sela na Galipolju. Zabeležena su imena Pavle, Radoslav, Radovan, Marko, Jovan, Miloš, Vuk, Radič, Lazar.. . S vremenom se deo Srba islamizuje, a deo helenizuje pod snažnim uticajem Grka iz okolnih sela i grčkog sveštenstva, jer je služba na srpskom bila zabranjena - kaže Čeliković.

    Ipak, Sremci u selu Bajramič ostali su nepokolebljivi i zadržali su jezik i običaje daleke otadžbine.

  • Oni predstavljaju jedinstven fenomen. U potpunom okruženju Turaka, Grka i Bugara, oni su uspeli da četiri veka očuvaju svoj etnički indentitet, iako nisu imali nikakvu vezu s maticom - navodi Čeliković.

    Turski dokumenti u kojima piše da je deo "sremskih izgnanika" u 17. veku pobegao s Galipolja, stigao u Srbiju i uključio se u austro-turske ratove. Kad su se Austrijanci povukli ostavljajući Srbe na cedilu, Turci su kraj Jagodine ponovo zarobili deo Galipoljaca. Jednu grupu su odveli na opustele posede u pirotskom kraju, a drugu u Niš, u četvrt koja se i sada zove Jagodin-mala. Već na početku sledećeg austro-turskog rata 1737-1739. pirotska raja - Galipoljci - isterala je Turke iz svoje nahije. Turski prodor iz Sofije 1737. počeo je pokoljem ovih ustanika.

  • Stanovništvo pirotske nahije krenulo je za Austrijancima u drugu seobu Srba. Narod koji je prešao na austrijsku teritoriju pomilovan je 1740. i dozvoljen mu je povratak na svoja ognjišta. Deo Galipoljskih Srba vratio se u opustelu Srbiju, u Temnić, u blizini Jagodine - otkrila je dr Radmila Tričković.

    Novi preokret u život Galipoljaca u Bajramiču donose balkanski ratovi. Srpske trupe dolaze u pomoć bugarskoj vojsci i oslobađaju evropski deo Turske. Razjareni Turci i pridošli muslimani iz Bosne bes zbog poraza iskaljuju na Galipoljskim Srbima. Oni uz velike peripetije dobijaju odobrenje za seobu u Srbiju i dolaze u tek oslobođeno Skoplje.

  • Vlasti su im odmah dodelile zemlju gde je bilo razmereno zemljište za građenje kuća, pa je već i kamen donet, kad izbi Prvi svetski rat i prekide taj rad na naseljavanju ovih Srba u okolinu
    Skoplja - zapisao je naš čuveni etnolog dr Milenko Filipović.

    U jesen 1915. deo Galipoljaca kreće sa srpskom vojskom prema Albaniji, ali ih na Kosovu sustižu Bugari i odvode u internaciju, kao i one koje su zatekli u Skoplju. Veći deo uputili su u sela oko Niša i Aleksinca, da rade kao sluge i nadničari, a manju grupu šalju u Plovdiv.

  • Po okončanju Prvog svetskog rata, pogrešno obavešteni od nekih grčkih vojnika da je Bajramič zauzela Grčka, Galipoljci krenu da se vrate u svoje selo. Posle 40 dana putovanja u Solun su stigli početkom 1919. Tu ih je sačekalo veliko razočaranje, u Bajramiču su još bili Turci. Neki su se odmah vratili u Skoplje, a Grci ostale upute u selo Lutru, gde su ostali jednu i po godinu i mnogi stradali od raznih bolesti - naveo je Filipović.

    Mirovnim ugovorima iz 1920. Bajramič je pripao Grcima i Galipoljski Srbi su iz Lutre krenuli u svoj kraj.

  • Nažalost, dolazak u Bajramič 1920. nije doneo mira već znatno umanjenoj grupi Srba pošto su neki pomrli, a neki ostali u Plovdivu, Skoplju i Solunu. Septembra 1922. posle po Grke nesrećnog grčko-turksog rata, Bajramič je pao ponovo pod Turke - piše Filipović.

    Galipoljski Srbi su morali da beže glavom bez obzira pred novim turskim pogromima hrišćana.

  • Ovog puta nisu mogli gotovo ništa da ponesu od imanja. Dok su ranije nosili stalno sa sobom i zvono iz svoje crkve, prilikom ove seobe nisu mogli, nego su ga bacili u crkveni bunar. Mnogi nisu poneli ništa sem ikona - zabeležio je Filipović.

    Bežeći, stigli su do Soluna, gde su se obratili za pomoć srpskom konzulu moleći da budu preseljeni u Srbiju. Krajem decembra u planinsko selo Pehčevo stigle su 73 porodice Galipoljskih Srba i useljene su u napuštene turske kuće.

  • I danas su potomci Galipoljskih Srba žive u Pehčevu grupisani u gornjem delu varoši. Govor starih Galipoljaca znaju samo oni najstariji, i sa njima će nestati ta snažna nit koja je vekovima bila veza sa zavičajem predaka - smatra Branisav Čeliković.

    Ipak, dodaje on, još ima nekoliko Galipoljaca koji pamte svoje poreklo i pretke. Jedan od njih je i Ljupče Galzov, čiji je otac bio je vrlo ponosan na srpsko poreklo, pa ga je u srednju školu poslao u Jagodinu, a potom na fakultet u Beograd.

  • On nas je odveo do kapele Svete Petke, gde Galipoljci čuvaju svoju najveću svetinju - ikonu Svete prepodobne mučenice Paraskeve - koju su sa sobom nosili tokom svih seoba. Tu se poslednji Galipoljski Srbi mole da njihovi potomci ne zaborave korene. Da ne dožive ono što se već zbilo sa mnogim drugim srpskim zajednicama i pojedincima van državnih granica Srbije, tokom 19. i 20. veka, a dešava se i danas, kao što će se sve više dešavati u vremenu koje dolazi - zaključuje Čeliković.
  • istorija_srba -103967 - 07.12.2019 : Nenocccc Sokolac - best (0)

    Zaboravljeni srpski vladari i njihove zemlje


    Miroslav Todorović

    Izdavač: Leo Commerce
    Broj strana: 144
    Pismo: Ćirilica
    Povez: Mek
    Format: 15 x 23 cm


    Opis

    Burna i bogata istorija Stare Srbije, oko koje su lomile koplja sve velike i imperijalne sile, našom nemarnošću i krivicom gurnuta je u gusti mrak. Zaboravljeno je da je na njenom prostoru rođeno čak 18 imperatora, među kojima je i preuzvišeni Konstantin Veliki, Nišlija rođenjem, slavljen kao tvorac Milanskog edikta (313), dokumenta kojim je omogućena sloboda hrišćanstva. Zabrinjavajuće je to što prosečno obrazovan Srbin veruje da srpska istorija počinje sa dinastijom Nemanjića, koju je ovekovečio Stefan Nemanja, i da su je obeležili car Dušan Silni, knez Lazar, kraljevske monarhije Karađorđevića i Obrenovića i nesrbin Josip Broz Tito.

    Malo se zna da je očinska Srbija imala veličanstvene vladare, nemerljivo zaslužne što mi, današnji, i postojimo. Na dušu i svih njihovih pokolenja pada greh što im živost i bogata delotvornost trune u istorijskoj tmini.

    Velika imigraciona pomeranja naroda Evrope uzela su maha u 2. veku po pojavi Hrista. Naredni iseljenički talasi povukli su ka srcu našeg kontinenta i raznoimena srpska plemena, kojima rodno zaleđe Transkarpata (iza karpatskih gora, pravcem od reke Visle do Azotskog mora i preko oblasti koju neki zovu Bojkovina ili Bela Srbija) nije davalo dovoljno hrane.

    Na nevolju, začetnička imigraciona srpska plemena uglavnom su završavala pod nogama brojnijih osvajačkih varvara: Huna, Avara, Gota, Gepida, Longobarda.

    Tako su Prasrbi do Dunavskog limesa stizali masovnije u drugoj polovini 6. i prvoj polovini 7. veka. Naravno, ako nisu bili žrtve jakih mrazeva, brzotočnih reka, potoka i izgladnelih divljih zveri, i ukoliko su im dlakavi konjići, drvene dvokolice i čvornovate noge obmotane kožom od divljači izdržali sve usputne nedaće.

    Predvođeni svojim plemenskim starešinama, oni su po zaposedanju dunavske Mezije, nastavili pohod do Carigrada, Egejskog i Jadranskog mora i samog centra Dalmacije. Koliko ih je u opštem metežu nestajalo, toliko su se obnavljali. Prvo organizovano okupljanje i ujedinjavanje u zajednicu nalik na državu, oni su imali za vreme vladavine vizantijskog cara Iraklija (610-641), koji im je velikodušno ustupio zemlju zapadno od Soluna. Bilo je to u periodu kada još nisu postojale Engleska, Francuska, Nemačka, Austrija, države koje Srbija moli da je prime u Evropu koju je ona stvarala.

    Na čelu te prasrpske državne tvorevine bila su dva sina zakarpatskog župana koji je doveo Srbe na Balkan. Od njih je nastao znameniti župan Višeslav (780), prvi srpski vladar koga istorija pominje imenom. Od Višeslava Radoslav, od Radoslava Prosigoj, od Prosigoja Vlastimir, od Vlastimira Mutimir, Stojimir i Gojnik. Od Mutimira Stefan, Bran i Pribislav. Od Gojnika Petar. Od Stojimira Klonimir. Od Brana Pavle, od Pribislava Zaharije, od Klonimira Časlav.

    Knezu Vlastimiru (850-862) uspelo je da zvanično uvede Srbiju u narod Evrope, prostorno je proširi i osigura joj višegodišnju slobodu.

    Srbija koju je stvorio Vlastimir, tonula je kroz vekove i ponovo se čudesno uzdizala, kao što je bio slučaj sa onom pod vlašću kneza Zaharija (921-924), koji je pod jakim bugarskim naletom prebegao u Hrvatsku, omogućivši caru Simeonu da državu pretvori u grobnicu sa samo nekoliko gomila preživelih lovaca, od kojih neke čine i deca. Tako opustošenu Srbiju vaskrsao je uzvišeni knez Časlav (924), vrativši je u okvire Vlastimirove države. Reč je o plemenitom vladaru koga je udovica mađarskog kralja Kiša podmuklo zarobila i u sanduk okovanog, živog bacila u talase Dunava u znak osvete za muževljevu odsečenu glavu.

    Žilavi srpski narod, koji nikada nije umeo da uspostavi nacionalne ciljeve i omeđi svoju državu, ponovo se digao iz pepela.
    plemena -103957 - 04.12.2019 : Radovan Soklovački Kikinda - best (0)

    Prezime Nedeljkov i Lalin


    Jovan Nedeljkov je rođen 1888. god, a supruga Persida-Sida 1890. god.
    Njihova decu su: Danica 1911-1937, Marija 1912-?, Živojin 1924-1924, Jovanka 19125-1926 i Nadežda 1932-?
    Jovanovi roditelji su: Radivoj Nedeljkov 1859-1941 i Angelina 1860-1932.

    Pozdrav,
    Radovan Šoklovački
    istorija_srba -103921 - 23.11.2019 : Nenocccc Sokolac - best (0)

    Sami na svijetu ili Zabranjena istorija Srba


    ZABRANJENA ISTORIJA SRBA- Miloš S. Milojević

    Br. strana: 443
    Povez: mek
    Format: 13x20 cm
    Sazvežđa 2013
    Sadržaj:

    Miloš Milojević, naš predani istoričar, svakako je uperio svoje misli ka budućnosti, ka budućim generacijama jer je spoznao zaveru - zaveru koja još uvek traje. Suština te zavere je uzmimo jednom narodu veličanstveni deo istorije, uzmimo mu korene, uzmimo mu ponos - uzećemo mu teritorije, uzećemo mu budućnost. Borio se kao lav protiv neprijatelja, često najžešćih baš iz srpskog naroda, od kolega koje su mu morali pomoći da shvati da nije na pravom putu ili ako jeste da ga podrže, da tu istorijsku baklju održe upaljenom za buduće generacije.
    Zašto je Milojevićeva istorija zabranjena već 141 godinu?! Ko stoji iza te zabrane u svetu i kod nas Srba?!

    Kao kad se otvore bezgranične nebeske kapije tako ćete moći da otvorite vrata istorije sopstvenog naroda kada pročitate ovu dokumentovanu i argumentovanu knjigu - zabranjivanu, spaljivanu, ali, ipak ŽIVU...

    Zbog čega je ova knjiga bila zabranjena?

    Zbog toga što daje istinu o srpskom narodu. Miloš Milojević nije imao dlaku na jeziku, a bio je strogo pobožan, i jednostavno je napisao istinu. Nije pisao laži, da se nekome sviđaju a nekome ne. On je jednostavno napisao ono što je istražio. A šta je to istraživao i šta je koristio kao izvore, to danas ni jedan tim od dvestotinak eksperata, i to ruske Akademije istoričara, ne bi mogao da sledi, naročito u onom delu gde govori o Slovenstvu u Aziji. Vrlo važan elemenat jesu i njegovi putopisi i gradivo za Običaje ukupnog naroda srpskog. Jer, on je shvatio običaje, pa zatim jezik, razumeo njegov logički sistem, što ga je potom dovelo do Indije. Sve to zajedno vodi do Indije. Svakoga ko se ne plaši germanskog katedrizma i političkih ideologija koje se nazivaju kritičkim istorijskim pravcem to naime vodi do Indije, a onoga koji sam sebe laže to vodi do sedmog veka. U Indiji je Miloš S. Milojević sakupio, nešto preko 4470 srpskih toponima - znači imena gradova, reka, planina, jezera, oblasti sa prostora Indije, Kine, Bliskoga Istoka, Severne Kine, pa dalje sve do Južne i Zapadne Evrope.
    kosovo_21_vijek -103909 - 18.11.2019 : Nomad Srbija - best (1)

    Istina



    istorija_srba -103889 - 09.11.2019 : NenoCC Sokolac - best (0)

    Srbi u tajnim arhivama Vatikana/kako sam se zaljubio u Srbe/




    Zašto sam počeo da tražim gde je greška u našem postojanju, nas Srba?
    Zašto im toliko smetamo, od Engleza, Nemaca pa Amerikanaca, a da ne govorimo o komšijama.

    Zašto????
    Zašto prvi ministar od Izraela kaže: "da su Srbi i Jevreji nekada bili susedi"???

    Zašto smo mi Srbi jedini Arijevci i zašto su Nemci preuzeli "svastiku", a nisu krst sa četiri polumeseca iz Vinčanskig pisma i to stavili u svoj grb???

    ZABRANJENA ISTORIJA SRBA


    Dovoljno je da ove tri reči ukucate u Google i mnogo toga će vam biti jasnije.

    Zašto su nas Nemci nekad zvali VEDE , zašto su Lužički Srbi autohtoni ( Lug= Šuma,) znači Lužica = Šumadija.

    Zašto u Blaidenburgu u gradskoj biblioteci postoji knjiga u kojoj piše: "da je Srbski Knez Borna odbranio taj isti grad od starih Rimljana???

    Zašto u Iranu i Iraku tradicionalna nošnja podrazumeva šubaru sa kokardom - 4C ?

    Šta na Japanskom znači SAMURAJ = sam u raj!

    Da se vratimo u komšiluk, reka koju nazivaju Bistrica u Turskoj.
    Zahvaljujem gospodinu G. Šariću Profesoru na K. U. koji se kao Hrvat bori da nama Srbima objasni ko smo i odakle dolazimo, kao i svima onima koji su predavanja cenjenih Profesora i Doktora nauka snimili i omogućili nam da ista gledamo na YouTube.
    2sr -103885 - 08.11.2019 : Dalibor D Svedska - best (0)

    Misoca, stradanje pripadnika Zeničkog i vareškog odreda poslije Drugog svjetskog rata


    Dobro veče Željko,

    sve pohvale za rad ovog tvog sajta, trud i vrijeme uloženo da se ISTINA i činjenice čuju I pročitaju. Neko vrijeme pratim tvoj rad i pisanja ljudi na njemu. Proveo sam stotine sati čitajući člank Čovjek proživljava ponovo to opako vrijeme, vraća se u 1992-95. godine. Tako je moralo biti i kada bi trebalo opet bih uradio isto, barem ja. Mada nagrada za sve je bio Dejton, napuštanje poslije preživljavanje u okolini Zvornika, posao u VRS do 2003. godine, porodične tragedije gdje sam izgubio bračnog druga i seljenja ponovo decembra 2003. godine, ovog puta u Švedsku, daleko od svega i u mir.

    Zanima me dali ti ili neko drugi ovdje zna nešto o stradanjima pripadnika Zeničkog i Vareškog odreda poslije 2. svjetskog rata, kao i podaci o Sreti Eriću i Branku Đuriću?

    A evo i zašto me to interesuje.

    Porijeklo mi je sa tih područja, i djed mi je bio u Vareškom odredu koji se na nagovor moje bake i "dobrih komsija Srba" dobronamjernih pripadnika OZNE- Udbe da neće biti proganjan, predao 1945. godine. Naravno, sve te "razbijače bratstva i jedinstva- izdajnike" kako su nazivani vozali su na relaciji Sarajevo - Zenica gdje im se gubi svaki trag. Pokojna baka koja je bila noseća sa mojim ocem je potrošila mnogo truda i vremena, novac ovdje nije bitan, da sazna ISTINU i šta se desilo s pokojnim djedom Brankom Đrićem. Nikada nije uspjela da sazna nesto konkretno. Nakon godina truda dok jednom prilikom u Sarajevu ne znam gdje u organima vlasti joj nije rekao jedan musliman da se ne trudi više, da djed nije živ i navodno je ubijen na Vracama sa ostalim pripadnicima koji su bili osuđeni na smrt po kratkom postupku. Po onom čuvenom našem "kadija te tuži, kadija te sudi."

    Pokojna baka je rodila sina, dala mu ime Branko po ocu, nikada se nije udavala i nažalost doživjela je da u ovom zadnjem ratu sahrani i sina. Pišem, a suze mi idu na oči, vrijeme prolazi sijećanja blijede ali neke stvari se ne zaboravljaju. Ljudski je oprostiti, ali ne i zaboraviti.

    Čitam ovdje o palim borcima moje Ilijaške brigade u Virtualnom groblju. Pod brojem 82 je i moj otac koji je ostavio iza sebe ženu i dva sina. Nije tačno! Ostavio je iza sebe tri sina. Ja se zovem Dalibor, najstariji sin i ja sam 1972. godište. Ne osuđujem nikoga, gospodin koji je uradio ogroman posao je raspolagao tim podacima i napravio grešku, ispraviće se nekad i to ali nije lako kopati po starim ranama i bacati so na njih kako kažu.

    Nekada procitah ovdje da si tri puta bio u Misoči, objektu pozadinske baze, pa tako da smo se mi vjerovatno i sreli dole jer sam bio jedan od mladih vojnika koji se vratio iz Srbije-Hrvatske u Bosnu da brani svoje a drugi pripadnici JNA u Srbiju itd. U vojsku sam otišao jer je to bila moja moralna i građanska dužnost 1991. godine, mada nisam morao preko SDS tačnije gospodina Ratka Adžića i pukovnika .. u Sa kasarni Maršal Tito.

    Ovim putem pozdravljam gospodina Ratka Adžića, i njegovu porodicu, pripadnike Ilijaške brigade. Stanovnici Ilijaša neće zaboraviti sav njegov rad i požrtvovanje na organizovanju odbrani i nabavke oružja za odbranu.

    Čitao sam više puta da se "par stotina agresorskih vojnika i dobrovoljaca nalazi u Misoči i napada nedužno stanovnistvo" ovako u Kasarni Misoča koja je bila strateški bitan objekat za VRS, a kasnije se pokazalo I zašto je to bilo tako. Gorivo je bilo važno za našu borbu I bilo je povezano sa naoružanjem itd. Tu se nalazilo 50-60 pripadnika Pozadinske baze, od kojih je nas 25-30 bilo mladi vojnici koji su se vratili iz JNA, nekoliko oficira i podoficira i ostali borci iz naše opštine: braća Marković, Lazarević i da ne nabrajam, bilo nas je oko 60 pripadnika VRS. Gospodo muslimani, nema više blesavog Tucovića da pije kafu s vama, niti Sretka.

    To je puna istina, a zašto su oni mislili da je nas par stotina bilo tamo, to je sasvim druga priča.

    Informacije radi, bili smo okruženi sa svih strana pripadnicima tkz. ABiH, čak i kada smo Išli kući na početku rata prolazili smo pored njihove linije.

    Odgovor Daliboru

    Poštovani ratni druže,

    jako mi je drago što si se javio, i nadam se da si ostavio ispravnu email adresu, jer ću pokušati da te kontaktiram. Napominjem i to, da sam ja jednini koji može da istu vidi na ovom portalu.

    Evo i jedne male, drugarske kritike. Trebao si ovaj članak razbiti na dva: Jedan o Drugom svjetskom ratu, a drugi o ovom poslednjem. Na taj način bih ja mogao da ih razvrstam na pravilne stranice.

    Još jednom srdačan pozdrav!
    plemena -103877 - 02.11.2019 : Srdjan Gajic Crno Blato - best (0)

    Gajići


    Pozdrav!

    Što se tiče porijekla Gajića iz Crnog Blata, mislim da su ti podaci tačni.

    Braća Pero, Jovo i Stevan

    Za Jovu i Peru znam da je tačno (Jovo je djed od mog djeda Nedeljka) i to su gornji Gajići u Crnom Blatu.

    Pero je imao sina Stevu (ime dato vjerovatno po tom bratu koji je otišao za Pipere) i od njega su postali donji Gajici u Crnom Blatu.

    Što se tiče ovog brata koji je otišao za Pipere o tome ne znam ništa.

    Navodno otac od sva trojice je Gajo Gajić.

    Ako posjeduješ još neke informacije pišI, biće mi drago da saznam više o lozi Gajiša.

    Pozdrav Srđan Gajić
    kosovo_rat -103869 - 31.10.2019 : Srbko Srbić Obilić - best (0)

    Oj Kosovo , Kosovo


    2sr -103829 - 29.09.2019 : Srdjan Sokolac - best (0)

    Ljuban Nešković


    Ko je bio Ljuban Nešković? Na Sokocu ima ulica sa njegovim imenom, a nemam nikakvih podataka o njemu.
    plemena -103785 - 13.09.2019 : Katarina Simić Beograd - best (0)

    Prezime Milovanović


    Poslednje što znam je da smo poreklom iz Crne Trave. Od oca Gradimira Milovanovića i majke Ruse koja je rodila 7-oro dece: Stanuku, Stanu, Slavicu, Nišketa, Stojana, Rajku, Slavka. Stanika radja kćerku jedinicu Oliveru koja takođe radja ćerku Tatjanu, takodje jedinicu koja sa svojih 18 godina radja kćer Katarinu i sina Miloša. Interesuje me poreklo tj. mesto odakle su dalji potomci ili ako imate još neke informacije pored ovih. Unapred zahvalna.
    milosevici -103765 - 08.09.2019 : Nomad Srbija - best (0)

    Stari Brod: Spomen-muzej i pomen za više od 6.000 Srba ubijenih 1942.


    Stradanje 6.150 Srba Sarajevsko-romanijske regije i Podrinja, marta 42. na obalama Drine, dvostruki je zločin, jer je njihova sudbina decenijama prećutkivana. Najzaslužnijima za čuvanje sjećanja na žrtve Starog Broda i Miloševića ¿ svešteniku Draganu Vukotiću, ktitorima muzeja Spasoju Albijaniću, Miodragu Davidoviću i arhitekti Novici Motiki, predsjednica Republike Željka Cvijanović dodijelila je Medalju zasluga za narod. Krvavi dan, 22. mart 1942, pravoslavni praznik Mladenci. Zbjegovi srpskog naroda i nejači na obalama nepremostive Drine, u raljama mržnje i monstruoznog ustaškog zločina. Samo se vladika Nikolaj Velimirović usudio da ih oplače, ali je i poema "Đerdan od merdžana" bio zabranjeni krik.

    Do prije 12 godina, kada je počela gradnja spomen ¿ kompleksa u Starom Brodu, tek je poneko načuo jezivu priču o starodrinskom stratištu... Mitropolit dabrobosanski Hrizostom istakao je da se stradanju srpskog naroda na rijecu Drini u Starom Brodu ćutalo 77 godina i da će ove godine biti pokrenuta proceduru kanonizacije da bi bili proglašeni svetim mučenicima.
  • O njima se nije smjelo javno govoriti. Danas smo sabrani u ime nevinih naših stradalnika i velikomučenika, ovdje pored nas, u dubinama ove hladne Drine leži groblje nevinih. Leže naši preci ¿ rekao je mitropolit. Drina žubori, al ne govori, jer kada bi progovorila dušama 6.150 starobrodskih novomučenika jezivo bi bilo slušati o krvavim ranama, zastidio bi se ljudski rod monstruoznosti ustaških dželata. Bježeći od kame i mučenja, više od tri stotine djevojaka izabralo je hladne talase Drine da u neizbježnu smrt ne bi otišle obeščašćene¿ Prota Dragan Vukotić, začetnik ideje o izgradnji spomen kompleksa "Stari Brod", kaže da mu nije jasno što se ćutalo ali navodi da mu je i drago što se tako dugo čekalo na ovaj muzej, jer da su nekadašnje vlasti to obilježile vjerovatno bi to bila spomen-ploča sa petokrakom, na kojoj bi bilo napisano da su to žrtve fašističkog, a ne ustaškog zločina.
  • Dosta smo učili o lažnim istinama, lažnoj istoriji, lažnim herojima. Evo danas, stojimo pred našim herojima, to su ove skulputre ¿ istakao je sveštenik Vukotić. Spasoje Albijanić, koji je finansirao izgradnju Spomen-muzeja starobrodskim žrtvama, rekao je danas u Starom Brodu da ovaj spomenik vaskrsava više od 6.000 srpskih žrtava da se ne bi zaboravile.
  • Pred vama se nalazi Spomen-muzej stradalima u Starom Brodu i Miloševićima. Ovaj spomenik nosi simboliku stradanja djece i njihovih porodica ¿ rekao je Albijanić u obraćanju, te objasnio o kakvom velikom stradanju svjedoče skulputre koje su postavljene u rijeku Drinu i u muzeju. Albijanić je istakao da su potresna kazivanja preživjelih, te naveo primjer Sima Radovića kome su stradale četiri kćerke, koje su skočile u rijeku Drinu. Operacija "trio" pod komandom ustaše Jure Francetića, a uz učešće i njemačkih i italijanskih fašista, ostavljala je zgarišta, pustoš i smrt sarajevsko ¿ romanijskim predjelima, Podrinjem. Više od šest hiljada pomorenih u Starom Brodu samo je kraj krvavog pira započetog u februaru 1942.
  • Najveći i najmasovniji pokolj nad Srbima ustaše su počinile na pravoslavni praznik Mladence, 22. marta 1942. godine, u Starom Brodu ¿ podsjetio je premijer Srpske Radovan Višković i obraćanju na današnjem obilježavanju.
  • Nebrojeni su primjeri djevojaka i žena sa djecom koje su, ne želeći da završe u rukama ustaša, skakale sa stijena u Drinu. Hroničari su zabilježili da se u jednom danu samožrtvovalo 326 djevojaka, zajednički skočivši u Drinu. Ovakav primjer samožrtvovanja rijetko je zabilježen u istoriji ¿ naglasio je Višković. Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je da je ovo mjesto, gdje su ustaše ubile više od 6.000 Srba, duplo mjesto stradanja, jer ga je krio komunistički režim. Dodik je rekao da je Tito u to vrijeme bio u Foči i da nije htio da pomogne srpskom zbjegu da strada od ustaša. On je istakao da se u Starom Brodu dogodio stravičan pir, stravičan po tome što je bilo zabranjeno da se o njemu govori.
  • Ubijanje Srba bila je zvanična politika NDH. Srbi koji su došli ovdje, očigledno im je bilo namijenjeno da budu pobijeni ¿ rekao je Dodik. On je dodao da nije Republike Srpske danas ne bi bilo ni ovoga u Starom Brodu, te istakao kako je opravdana bila borba za Srpsku i da nas Drina ne smije dijeliti.

    Kad god je Drina dijelila Srbe, tekla je krvava, podsjetili su zvaničnici Srpske. Srpska je i danas na udaru, jer je na putu vijekovnih težnji da na ovoj, našoj, zapadnoj obali Srba i ne bude. Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović izjavila da ovo mjesto zaslužuje pažnju i da je obaveza da svako mjesto srpskog stradanja bude obilježeno na adekvatan način da se tako nešto ne bi ponovilo.
  • Mnogi odgovori leže u rijeci Drini ¿ rekla je Cvijanovićeva i zahvalila donatorima Miodragu Davidoviću, Spasoju Albijaniću, arhitekti Novici Motiki i protojereju svešteniku Draganu Vukotiću, koje je danas i odlikovala Medaljom zasluga za narod. Cvijanovićeva je dodala da nema planiranja bućnosti i življenja sadašnjosti ako nismo svjesni prošlosti i svih izazova koje je ta prošlost donosila. Čekali su osam decenija na dostojan pomen starobrodski mučenici, dočekaće i kanonizaciju u SPC. Nisu bezimeni niti zaboravljeni. Vlada Srpske preuzeće brigu da vrata spomen ¿ muzeja budu otvorena svakom putniku namjerniku, koji želi da se pokloni sjenima stradalnika. Podvižnike vaskrsavanja istine o strašnom starobrodskom stradanju Srba, sveštenika Dragana Vukotića, ktitore muzeja Spasoja Albijanića i Miodraga Davidovića i arhitektu Novicu Motiku više od zaslužene medalje zasluga za narod radovaće ako Stari Brod bude mjesto hodočašća i srpske sabornosti.
  • Idi na stranu - |1|2|