|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Sekcija: Pjesma
Pjesma Romaniji
Često me zaboli neka rana davna
Svaka od njih svoju uspomenu budi
Za tebe smo ginuli Romanijo slavna
Otišlo je mnogo najboljih ti ljudi
Mnogo nas je pod krstom zaleglo
Brane grudu, zadnjim atomima snage
Dosta nas je po svjetu pobjeglo
Da pomognu svoje, mile drage
Nađoh sebe, negdje na pola
Sinovi mi Romaniju ljube
Duša procvjeta, nestane bola
Prekrstim se i stisnem zube!
|
Sekcija: Pjesma
Mići od Ace iz Beograda, sa ljubavlju
Možda bi Acina donacija za nekoga bila još jedna u nizu onih koje strpljivo čekaju da budu objavljene na listi potencijalnih sponzora akcije očuvanja uspomene na Miće Vlahovića. Međutim, za mene koji poznajem Acu, ovaj njegov predivni gest izgleda toliko blistav da se pred njim i moje najljepše riječi zastide.
U ranoj mladosti Aco bi slušao vjetrić sa Blagovca i gledao ono čudno crvenilo boje ljudske krvi koje se prosipa iznad Orlića. Svjetlost bi onda polako curila kroz nebo sve dok Sunce ne bi utonulo u svoj noćni san iza brda zvanog Žuč. A kada bi zadnji zračak iščeznuo, krajolikom bi zavladala tama.
Ta mistična slika nije se promjenila ni onda kada je Vogošćom zavladao virus rata. Samo što su tada Acini ukućani sa strahom upirali zabrinute poglede u pravcu Žuči i sa vremena na vrijeme tiho uzdahnuli za nekim borcem koji se nije vratio sa linije.
Znao je Aco da i njegov otac sa puškom u ruci odlazi u pravcu kote 830, sa koje su se za lijepa dana mogli čuti ne samo pucnji nego i uzvici naših boraca. Međutim, Aco nije strepio da mu otac može nastradati jer dječija mašta ne zna za strah, niti gubitak.
A kada bi došao iz smjene, Acin otac bi ponosno pričao kako se borio rame uz rame sa velikim junacima poput Božura, Miće Vlahovića, Bore Radića i drugih. O ovim hrabrim borcima, čak su i brda oko Sarajeva ispredala priče, ali za ovog malenog dječaka njegov otac je bio najveći od svih - div među divovima.
Jedne večeri, dok je ranjeno Sunce krvarilo iza Žuči, donesoše komšije glas da se duh Acinog oca vinuo u nebo. Nije mi poznato da li je Aco taj dan plakao za svojim ocem ili je suzama trebalo neko vrijeme da sazru. Međutim, plakao sam ja kada sam na ovim stranicama čitao pjesmu koju je napisao Aco, sada već mladić dovoljno zreo da izmjeri veličinu svoga gubitka.
Zbog toga, oprostite mi što novac koji Aco daje za obilježavane imena Miće Vlahovića ima neku dodatnu vrijednost za mene, jer iz Acinih stihova naučih da duše poginulih boraca, poput Acinog oca i Miće Vlahovića, još uvijek izgubljeno tumaraju po kotama Žuči. Ne mogu da se skrase jer ih je naš narod, izgleda, zaboravio.
A sada ide Acina pjesma:
OčeDaleko sam oče,
daleko živim,
zavejana snijegom
kao što je humka tvoja
je duša moja...
Od tebe naučiti
nisam stigao,
al' mali je prostor
što sad nas dijeli.
Pao si i nisi se digao
a smrt osta besmisao
kao i život cijeli.
Obilića sablju
u duši si nosio
i ponos predaka
srcem prenosio,
dušmanima živa rana bio
a vitezovima srpskim
u vječnosti ruku si pružio.
|
|
