|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Sekcija: Price
Tetka Zora
Zora Tošić rođ.
Tomić (1927-2007)
Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku.
U glavi odzvanja samo jedna misao: "Umrla mi tetka Zora.
.
.
Umrla mi tetka Zora.
.
.
" Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno.
Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.
Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost.
Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće.
Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā".
Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama".
Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti.
Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato".
Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece.
I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala.
Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.
Njen piskavi, otegnuti glas zračio je ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme.
Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila nama, djeci.
U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika.
Ponekad bi nam davala i sušene kruške, koje je tetak Branko donosio sa Đedovaca.
Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje.
A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.
Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu.
Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.
Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića.
Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci.
Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.
Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci.
Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije.
Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".
Godine su prolazile.
Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe.
Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā.
Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.
Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi.
Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije.
Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu.
Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje.
Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče.
Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići.
Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava.
Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići.
Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.
Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave.
Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas.
Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija.
Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera.
I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Đedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
|
Sekcija: Price
Argeta
"Ti nisi nikada volio moju majku - ljutito će moja kćerka - Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "
"Možda si i u pravu - složih se ja sa njom. Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "
Ona se složi, te ja započeh:
Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.
Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata, bez ikakvog razloga, dolazili u njihov stan da joj tuku oca.
Jednoga dana, njen tata se vratio sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, pa do kraja rata nije napuštao stan jer se bojao da bi njegovu ukočenu ruku neko mogao da pogrešno da protumači...
Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im ja slao preko Crvenog krsta. U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je maštala da ima jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svaki dan. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.
Odmah po prijemu pisma sam se bacio u potragu za njenom omiljenom paštetom. Moja sestra i prijatelji su po Srbiji obilazili trgovine tražeći "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je moj trud ostao uzaludan. Moja poslednja nada je bilo pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu, ali mi odgovor od njega nikada nije stigao. Par mjeseci nakon toga obustavio sam svaku potragu.
Kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.
Nekako u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju me na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to vrijeme, vojnici u rovovima su dobijali samo jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa, i vekne suvog hljeba, koji bješe tvrd i neukusan pa ga uprkos nesnošljivoj gladi nisam mogao jesti.
Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac sa magarcem. Bio je to brkati Jovan, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku donosio hranu. Po reakciji vojnika iz rovova pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se taj dan dijeli nešto izuzetno dobro. Dok je dobroćudni starkelja, mještanin toga kraja, prolazio pored mene, uz "Pomoz' Bog junače" pruži mi uobičajno vojničko sledovanje i jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta".
Zadrhtah oduševljeno! Nisam mogao da povjerujem da je pašteta pronašla mene, kada već ja nisam mogao da nađem nju. Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Ja sam toga jutra sjedio malo podalje. Nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete, i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam, da uprkos nesnosnoj gladi, paštetu sačuvam za tvoju majku.
Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim svoju dušu, pa mu ispričah moju tužnu priču. Nakon što me nijemo sasluša, moj ratni drug se zamisli, izvadi iz džepa svoju paštetu i reče:
"Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete, pa mi se danas baš nešto i ne jede. "
Dvadesetak dana nakon toga, tvojoj majka je dobila paket sa malom vrećom brašna u koju sam ja ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako je rođendanski poklon stigao sa nekoliko dana zakašnjenja, ona se njemu najviše obradovala. Moju je paštetu pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u razmijenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj nije bilo suđeno da završi u stomaku neznanog srpskog vojnika, podjelili su njeni roditelji i sestra.
Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom, ili sam je najzad ubjedio da iskreno voljeh njenu majku, gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
|
|
