fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992- Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
vogosca -102397 - 17.06.2018 : Rodjo Vogosca - best (0)

Vogosca


Blagovac jeste granatiran sa Kobilje Glave, ali treba uzeti u obzir šta se sve u Vogošći dešavalo prije toga granatiranja.
treskavica -102383 - 09.06.2018 : Puk 65 - best (0)

RE: Gvozno


Doboj,
bio sam tamo u isto vrijeme kao ti. Mislim da nas je na Humskoj zateklo primirje, a na Gvoznom je bila ona borova šumica.
boro_radic -102365 - 05.06.2018 : Miner- Zoran Vogosca Vogošća - best (2)

Boro Radić


Svima onima koji žele na bilo koji način da komuniciraju u vezi pokojnog Bora Radića, a i ostalih ratnih dešavanja, neka se jave na moju imail adresu: darchptyltdŽgmail.com.

Ima toga puno što je napisano, bilo tačno ili netačno, a i nenapisano, a što bi trebalo da bude zabilježeno. Spreman sam za bilo kakvu prepisku, ali na korektan i pošten način sa argumentima, dokazima, imenima itd. Može direktno sa mnom i na mom imailu. Ne želim da koristim ovaj sajt is prostog razloga jer je ovdje sve pokrenuto, iskreno i pošteno i sa najboljom namijerom od samog osnivača, ali se je nažalost sve izrodilo u nešto što ne dolikuje normalnim i poštenim ljudima i borcima.

Sa Stanislavom sam razmijenio par prepiski. Mom imenjaku Zoranu iz Beograda sam poslao sličnu poruku koja je objavljena sa malim zakašnjenjem. Ali generalno svi imate moju imail adresu i ko god želi, može da mi se javi direktno "jedan na jedan" da prodiskutujemo o svemu ili o bilo čemu ili direktno "oko u oko" kada za to budem imao priliku. A moje destinacije su jako poznate i unaprijed objavljene!

Generalno svi koji gajite neke iskrene osijećaje za rodoljublje, ponos i poštovanje naših saboraca ste pozvani na parastos našeg heroja pok. Miće Vlahovića, 02. 08. 2018. godine u Aleksandrovu (Velike Livade) u Bačkoj u blizini Zrenjanjina. Za one koji su dalje od 50 km imaju od mene donaciju za potrošeni benzin, za dolazak i povratak!
akcije -102351 - 30.05.2018 : Neba Bak Srbija - best (2)

Pomoć: Rogić Lavko - Roga


Dobro veče draga braćo. Nisam se skoro javljao, pa koristim priliku i ovog puta bih se obratio svim ljudima dobre volje putem ovog našeg foruma.

Naime, posle teške operacije karcinoma, našeg saborca i brata, Roge, koji se nalazi u nezavidnoj finansijskoj situaciji, a samim tim njegov oporavak i lečenje iziskuje određena novčana sredstva, pa vas draga braćo, prijatelji ovim putem molim za jednokratnu pomoć. Rogić Lavku-Rogi, su hitno potrebni lekovi pa ako ste zainteresovani da se napravi mala akcija pomoći za njega, simbolično, ko koliko ima njemu će mnogo značiti. Hvala.
akcije -102349 - 30.05.2018 : Milan Podgorica - best (0)

Prenošenje boraca na Vojničko groblje


Željko, mislim da nisi u pravu sto se tiče daljnjih akcija. Napisi koja su to tri borca i daj neki ž. r. pa da počnemo sa prukupljanjem sredstava. Pozdrav.

RE: Prenošenje boraca na Vojničko groblje



Poštovani prijatelju,

možda si ti i u pravu, ali ja sam puno puta čuo da bi neko "dao novac za Boru" pa sam mišljenja da bi bilo daleko više zainteresovanih kada bi Boro išao "u paketu" sa još nekoliko boraca.

Ujedno, gotovo isto je kada se baviš organizacijom prenosa nekoliko boraca. Od pogrebnog društva dobiješ i mali popust, pa te dođe i jeftinije.

Iskreno rečeno, ja trenutno nemam nikoga u vidu, što se tiče prenošenja poginulih boraca.
boro_radic -102345 - 28.05.2018 : Zoran Vogosca Vogosca - best (0)

Boro Radić


Zorane iz Beograda,

vidio si moju imail adresu. Stanislav mi se je već javio i dopisujemo se sa njim korektno. Ako želiš javi se na istu imeil adresu pa ćemo da prodiskutujeme, onako kulturno i na nivou. Kao što sam rekao, ne želim više Željka da opterećujem. On je uradio ogroman posao ali nije priznat, niti uvažavan dovoljno i razumijem da je umoran od svega. Javi se ako hoćeš. Za svaki slučaj evo ti moja imail adresa: darchptyltdŽgmail. com.

Tvoj imenjak Zoran (Miner)
rat_hadzici -102329 - 25.05.2018 : Katera Lukavica - best (0)

Nedostajuće poruke


Nije mi najjasnija ova tema, izgleda da jedna strana fali ili neki postovi?

Pominje se da je "napisana istina o pogibiji vojnika iz kombija" u Žunovnici 25. 5. 92, ali ne mogu da nađem.

Ili ako nije, zna li neko nešto o tome?

RE: Nedostajuće poruke



Katera,

moguće je i da su "nedostajuće poruke" otišle na neku drugu stranicu jer ih je neko pogrešno tamo upisao.

Najviše odgovora ide preko stranice "Najnoviji" a tada se korisnici ne trude da odgovore sortiraju po stranicama, pa meni veoma često dođe da po sadržaju teksta nagađam o kojoj se stranici radi.
boro_radic -102319 - 20.05.2018 : Stanislav Vogosca - best (5)

Dosta čudnih dešavanja!


Poštovani Željko,

Nisam odavno pisao na ovom sajtu, jer nije bilo ni potrebe, manje-više sve je rečeno. Ali zadnjih godinu dana jedna tema se stalno započinje a nikako da se završi i dobije epilog.

Naime, dosta puta na ovom sajtu je pokretana inicijativa o eshumaciji Bore Radića, međutim sve se završavalo na tom famoznom potpisu koji se trebao dobiti od porodice. Mnogi su pričali (neću da ih navodim, ko je upućen sam zna o kome se radi) da su odavno skupili novac za Boru, da su tražili članove porodice pa da ih ne mogu pronaći a kada ih nađu porodica se ne slaže sa eshumacijom, itd...

Onda se vrlo pragmatično to sve ispostavilo da su bile laži (moj lični utisak, ispravite me ako griješim), niko nije dolazio ni kod Nikole Radića ni Igora a ni Borine majke. A u međuvremenu saznalo se da žive u nezavidnoj situaciji, međutim niko nije im ponudio nikakvu pomoć. A onda je čovjek, koji je na sasvim drugom kraju planete (a napisao je dosta članaka ovdje) pokrenuo tu priču, negdje su mu vrata zatvorili ali nije odustajao i na kraju došao i do Igora i svega potrebnog. Novac smo sakupili (nemojte me držati za riječ ali eshumacije Bore, transport i sahrana su koštali nešto više od 900 maraka) i uprkos lošem vremenu za iskop u martu 2017. se sve obavilo bez ikakvih problema, mada smo imali informacije da će možda to njegov sin da spriječi.

Moje pitanje ka vama Željko je, zbog čega ste vi i još neki sa sajta na neki način bojkotovali ovu akciju (a posebno njenog inicijatora) kada niko od nje nije imao koristi samo moralu satisfakciju prema Bori, i zbog čega sada jedan dotični piše da sada kolo vode miševi, kao da mi ostali nismo dostojini da učestvujemo u ovakvoj priči!?

Opet ponavljam niko od ovoga nije imao nikakve koristi, već su mnogi očigleno uvrijeđeni što oni nisu (a obećavali su na sva zvona) uspjeli da održe obećanje pa je problem što je neko drugi to uradio i to samo za nekoliko mjeseci angažovanja i to na daljinu.

Nadam se da nisam nekoga uvrijedio jer mi to nije namjera, ali u priči oko Borine eshumacije je jedna istina ali se uporno pokušavaju proturiti dvije pa bih vas zamolio da mi odgovorite na post, ne morate odgovarati javno, može i preko mejla.

Unaprijed hvala i svako dobro.

RE: Dosta čudesnih dešavanja



Stanislave,

kao prvo, želim da kažem da u toku svih akcija koje sam organizovao ili pomagao, nikada nisam iznosio (ili radio) po svom nahođenju, već sam plan akcije formirao tako da zadovoljim sve učesnike, u onoj mjeri u kojoj je to moguće.

Što se Bore Radića tiče, Bog da mu dušu prosti, ja sam jako zadovoljan što je on najzad sahranjen na način koji to dolikuje svakom poginulom srpskom borcu, a pogotovu njemu jer je sačuvao Vogošću, a samim time i Republiku Srpsku.

Apsolutno nije tačno da sam ja bojkotovao ovu akciju, mada mi se (iskreno rečeno) mnoge stvari u vezi nje nisu sviđale. Insistirao sam da se prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića obavi bez udaranja u bubnjeve i trube, i jako sam se bojao da se ne desi neki incident. Srećom, sve je proteklo bez problema.

Nije mi zasmetalo ni to što sam vijest da je Boro Radić prenešen na Vojničko groblje dobio od jednog posjetioca ove stranice. Nisam povjeroao da je to tačno, ali sam potvrdu te informacije dobio kada sam pozvonio Sokolac.

Na parastos nisam mogao doći jer nije bilo teoretske šanse da u isto vrijeme budem na dva različita mjesta. Vjerujem da si već nešto načuo od Aleksa, kome sam objasnio razloge za to.

Jako mi je drago što ja nisam organizovao ovu akciju jer dobro znam koliki je to posao, a do sada sam gotovo sve obavljao isključivo sam. Međutim, mišljenja sam da je uz Boru Radića trebalo prenijeti još bar tri borca, jer i oni to zaslužuju, a bez Bore na spisku smo izgubili "glavnog aduta" pa će sve buduće akcije (bar na ovom sajtu) biti bezuspješne. Nekada smo na ovom mjestu imali dobru bazu, sada toga više nema. Drago mi je da su vaši glavni donatori tih 450 evra za ekshumaciju bili ljudi koji su se oko te ideje okupili upravo na ovoj stranici, poput Milana iz Podgorice i još nekih.

Pošto neki ljudi, kada pročitaju ovaj tekst, mogu izvesti nepravilan zaključak, želim da jasno napišem koje su moje zamjerke na tu "vašu" akciju:

  • Zbog nekakvih (vaših) nesuglasica razišli su se ljudi (potencijalni donatori) sa ove stranice, poput brodova na moru, i mišljenja sam da će sve buduće akcije na ovoj stranici biti bezuspješne.
  • Uz Boru Radića je bilo moguće prenijeti još nekoliko boraca. Ja sam siguran da je bilo dovoljno novca obećano za to.
  • boro_radic -102243 - 29.04.2018 : Aleksa Beograd - best (1)

    Parastos Bori Radiću


    Pozdrav,

    19. maja 2018. godine u 13:00 časova na spomen groblju Mali Zejtinlik u Sokocu će biti osveštan spomenik velikom vogošćanskom heroju Bori Radiću. Okupljeni saborci, prijatelji i rodbina će uz prigodan parastos odati poštu ovom velikom čoveku, junaku i rodoljubu.
    deblokada -102237 - 28.04.2018 : Laki Miki Ilicka - best (2)

    Napad na Ravni Nabožić '95. godine


    Posle dužeg vremena, i po nagovaranju mog prijatelja, morao sam da se oglasim i napišem nešto iz sjećanja ratne '95. godine.

    Pripadao sam jedinici koja je imala zonu odgovornosti na platou Ravnog Nabožica. Bili smo smještni u samom bližem području, u pripremi i svakodnevnom, osmatranju kretanja tkz. Armije BiH. Tako da unapred najavljivana ofanziva deblokade kako oni kažu grada Sarajeva je mogla da počne.

    A počelo je 15. 06. 1995. godine, u ranim jutarnjim satima uz veliku podršku artiljerije. Prije svega, ja pišem o rejonu Nabožića desno od Kameničkih Stjena. Imali smo i muziku, tj. u predjelu grada Marije Terezije postavili su velike zvučnike i pustali nam ilahije i kaside i pjesmu "Kad hodža krene u džamiju". Nakon artiljeriske pripreme udarila je i pješadija, koja se kretala u talasima duž linije fronta.

    Htio bih da napomenem da je Semizovački bataljon čvrsto držao liniju u zoni svoje odgovornosti. Međutim, dio linija lijevo gledajući od Gorskog brda i dijela Nabožića nije bio pokriven tj. dio prema Ilijaškoj brigadi. Mislim da je Vlaškovo to držalo. Ukratko, taj dio je bio prazan prostor, tako da su nam oni na tom djelu prošli iza leđa, i da naši borci ne bi upali u okruženje bili su prinuđeni na povlačenje. I tako, lijeva strana od kote koju je držala naša jedinica, prema dijelu Lipa - Jasen i koji je držalo Srednje, nije bilo pokriveno sve, a i dio ljudstva se iz nekog (meni nepoznatog razloga) popovukao sa položaja.

    I tako, u tim borbama je nas osam iz moje jedinice ostalo u poluokruženju, nakon čega smo se šest sati izvlačili iz te nezgodne pozicije jer je neprijatelj sa naše desne strane sišao na putnu komunikaciju Semizovac - Srednje.

    Samo sam htio da napišem da je naš bataljon od početka imao najviše pomjeranih linija fronta i hrabro se borio sve do potpisivanja Dejtona.

    Nakon presjecanja puta Semizovac- Srednje od strane tkz. Armije BiH, došlo je do velikog rasula u Bataljonu. Dio vojske se povukao i zadržao na novo-uspostavljenoj liniji, preko Gorskog brda tj. dijela Gorskog brda prema dijelu Kamenički stjena, i ispod Kameničkih stjena pa potom (čini mi se) na kotu 866 i dole se spuštala prema cesti (čini mi se) na skretanju za selo Korita i onda se išlo prema dijelu Lipe, Jasena, Poloma.... Ja se izvinjavam ako sam negdje pogriješio, jer ipak je to bilo dosta davno.

    Hoću još da kažem da bez pomoći jurišnih jedinica, jedinica SRK-a, i Vojne policije Specijalne brigade policije taj rejon se ne bi mogao odbraniti. Svjestan sam da je bilo i sakrivanja pojedinaca, o čemu je i Luna pisao, pa ne poričem da je i Vojna policija tu imala posla.

    U čitavom tom metežu je došlo i do smjene komandanta Bataljona i nama je došao naš Lazar Kondić, koji je organizovao odbranu, sabrao ljudstvo uz pomoć svojih zamjenika i ljudi iz komandnog kadra 3. sarajevske brigade.

    Nakon postrojavanja ljustva Semizovačkog bataljona pred školom od strane majora Radića, kojeg mnogi i nisu baš nešto poštovali, naime kada je izvršio smotru bataljona i naredio da istupe svi koji su ranjeni, što lakše što pre koji su bili ranjeni, od ukupnog bataljona nije ostalo deset ljudi da nisu bili povrijeđeni u prethodnim borbama.

    Sve ovo navodim da ljudi ne bi imali pogrešnu sliku o bataljonu Semizovac. Ovi ljudi su se časno borili i ginuli za srpsku stvar.

    Na kraju da napišem da su uz pomoć svih jedinica Sarajevsko-romanijkog korpusa, Specijalne policije, uz komandni kadar koji je preuzeo komandu u odlučujućim momentima mi smo uspjeli da se odbranimo. Nakon toga je uspostvljena čvrste linije odbrane, a zbog velikog broja ranjenih boraca na ispomoć su nam dolazile jedinice iz drugih korpusa, ibk korpus... Tako je to trajalo sve do potpisivanja dejtona i nažalost našeg egzodusa.

    Toliko od mene. A ako nekog još nešto interesuje neka pita, možda mogu napisati i sjetiti se događaja.
    rat_znakovi -102213 - 22.04.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

    Dogodilo se na današnji dan, 22.4.1994.


    Na današnji dan dogodilo se da sam ranjen- ja. Tog 22. aprila 1994. godine ranilo me, kako bi rekli stari. Samo je rumeno-žuta svjetlost obasjala prostor oko mene i nešto me spucalo sa leđa u lijevu plećku. Bez zvučnih efekata. Košarkaškim riječnikom kazano- to je bio šut sa polu-distance. Tek toliko je bio udaljen onaj neustrašivi musliman što mi rane zadade. Samo sam vidio ruku iza omare koja baca crnu bombu sa crvenom kašikom. Negdje na pola parabole otpade kašika uz neki čudan "cangr" i eto obezkašičene crne gute za leđa mi.

    A trebalo je, po naređenju komandanta bataljona, da odvedem jurišnike iz Vogošće na mjesto gdje je upala ta muslimanska grupa "jebenkovića" iza leđa našim borcima, kroz nebranjenu rupu u liniji. Bilo mi glupo da se vratim a Vogošćane tek tako ostavim da se bore, pa sam se možda i previše "zaigrao".

    Baš me krenulo tih dana. Samo što su me tog aprila izvukli iz rova i oktroisali u oficira ("Sad sam po formaciji major i ima da me pozdravljate po pe-esu", zezao sam dojučerašnje drugove rovaše) splet događaja se potrudio da ubrzo zažalim za svojim rovom i poželim da se tamo vratim. Svoj rov svoja slobodica. Naime, na dva tri dana prije ranjavanja obišao sam linije svog bataljona na Lađevićima. Ništa posebno, reklo bi se. Ali, naš bataljon nije mogao sa raspoloživim ljudstvom pokriti cijelu zonu odgovornosti pa su tu bile i pridodate jedinice i neizbježne "rupe" u prostoru.

    Prvo sam tu susreo vojnike vojvode Šešelja iz Srbije. Upoznah tu i starijeg borca, oko šezdeset mu godina, koji kaza da se zove Vojislav Dimitrijević, da je došao iz Amerike da se bori i da je aktivni pripadnik emigracije, nekad davno tamo otišao zbog problema sa komunističkim režimom. Sa njim sam dugo razgovarao, najviše o Drugom svjetskom ratu i događanjima u mome kraju, jer sam od đeda se naslušao i znao dosta.

    Poslije njih naišao sam na borce 43. motorizovane brigade iz Prijedora. Oni su prošli sva ratišta i linije popunjavajući te nesretne "rupe". Imaju ogromno iskustvo i nema šanse da pobjegnu kad zagusti. Iz razgovora sa njima zaključih da oni funkcionišu "u duhu" narodne poslovice: "Kad je muka- đe si Đuka, kad .. bete- Đuku ne zovete"! "Đuka" su, naravno, oni.

    Poslije njih , u dubećoj šumi, počinjale su linije Treće čete mog bataljona. Pošto su to sve moji znanci, sa mnogima sam odrastao, priči nikad kraja. Stižem do posljednjeg rova, vidim i šumi nikad kraja, a dalje ne vidim liniju odbrane. Kažu da ima tu još jedan naš rov ali nije baš blizu. Do njega vodi uska staza. "Drži se ovog puta i naći ćeš ih, ali pazi, lijevo od puta su mine", objasniše mi.

    Taj šumoviti kraj između Lađevića i Kunosića zove se Menđeraš. Putovanje stazom se odužilo, razmišljam gdje bi mogao biti Sandin grob. Znam iz priča da je tu negdje stradao srpski mitraljezac iz Drugog svjetskog rata Spasoja Sando, najmlađi i fizički najjači borac u kraju, 1924. godište. Sa svoja dva "maksima tepsijara" probio je te 1947. dva obruča potjere od Ajdanovića do Menđeraša, ali je teško ranjen i ostao bez municije, uspio sačuvati tek jednu bombu- za sebe. Da ne padne živ u ruke komunistima. Znam gdje su Kundakov i Ačkarov grob, tu sam ratovao, ali gdje je Sandin- ne znam. Đed je znao, vodili su ga tada udbaši da identifikuje poginulog, ali o tom grobu se ćutalo, sem o slavi, u sitne sate, kad bi se tek po koja proturila...

    Jeste da su tu mine i teren strm ali je taj međuprostor do sljedećeg rova djelovao jezivo, ne ulijevajući nikakvu sigurnost. Lijevo od mene je Moševićko brdo (mada su mu bliže Stomorine, ali tako se zove a ne Stomorinsko), ne vidi se odavde od šume ali dominira krajem, kao da se osjeti dah smrti koji duva sa njega. Na njemu su uzemljeni muslimani i ako krenu ovamo bilo bi svašta. Da ne bi, naši ih konstantno granatiraju. Kad padne tu granata u ove predivne proljećne dane, diže se u nebo fascinantan žuti oblak polena sa omorika. "Šuma se kurva", kaže naš satiričar Mlađen. Kao, ne oprašuje se po ustaljenom principu, nego sada po principu "svako svakoga".

    Konačno stižem do tog našeg rova. Ima oko 700 metara od prethodnog, a blizu je ruba šume, vide se kunosićke livade od njega. Tu prići nimalo jednostavno nije, tu je kružna odbrana i neprestalna budnost, ali srećom prepoznaše me. I obradovaše se što ih neko obiđe. Tu u rovu je i inžinjer, vrlo načitan i visokomoralan čovjek. Priča mi kako se dole u dubinu ispod nas nalaze velike količine nafte i istraživanja u tom pravcu bi se mnogo isplatila.

    U Kunosićima je u Drugom svjetskom ratu bio štab Jugoslovenske vojske u otadžbini. Znam đedovu priču o odsudnoj bici za Kunosiće protiv tzv. "crne legije", ustaške elitne jedinice. U tu bitku je ušao sa sa pet metaka a iz nje izašao sa dva metka. "To je neka opasna bitka bila, čim ste toliko ispucali municije", zezao sam đeda. "E, moj sinko, mi smo pucali samo u meso", uzvratio je starina.

    Svaki put u povratku djeluje kraće nego u dolasku, a ja uz dodatno ubrzanje nogu brzo stigoh nazad u Lađeviće istim putom. Idući uz brdo prema Nišanima začuh jaku pucnjavu na području sa kojeg idem. Provokacija, pomislih. Nakon nekoliko minuta pucnjava je prestala. Kasnije sam saznao da je neprijateljska grupa prošla kroz onaj prostor između zadnjeg i predzadnjeg našeg rova razminiravši sebi prolaz, da su ušli u zaleđe našima ali su primijećeni i vraćeni nazad. Tek nekoliko minuta dijelilo je mene od susreta sa njima ali nismo imali zajednički tajming, putanje su nam se ukrstile ali vrijeme nismo sinhronizovali.

    Sljedećeg dana, dok sam išao ka komandi bataljona, koja je bila oko 5 kilometara udaljena, razmišljao sam kako sam sreće imao juče. A samo što sam stigao i ovdje se zapucalo. Malo čudan raspored jedinice, pokrivanje tačaka odbrane "za koje se drugi ne otimaju", sa kraja na kraj visoravni, tri čete od kojih je jedna na Stomorinama, druga na pećinama a treća na Zvijezdi. "Niđe veze", što bi se reklo, ali neko od "onih gore" je odlučio tako. Najžešće će se boriti oni kojima su neposredno iza leđa kuće i kućna čeljad, rezonovali su. Tako sam se našao na mjestu na kojem se nisam mimoišao sa muslimanima, ovaj put smo se "sudarili", na udaljenosti manjoj od udaljenosti linije "tri poena" od koša. I doletje ta bomba, za mene sklepana i salivena.

    Na spiskovima nosilaca odlikovanja tražio sam ime onog muslimana što je bacio tu nesretnu "moju" bombu i tada tu završio svoj ratni i životni put. Nema ga nigdje. Nešto kontam, kakvo je grdilo tek počinio, na primjer, rahmetli komšo Kazafer Kevro, "zlatni" sa Nabožića. Ili je u pitanju neujednačen kriterij, tek nema nigdje ovog tipa koji je, da li "čist" ili "na nečemu" veoma hrabar bio i hrabro život izgubio, sam jurišajući. A da nije bilo ko u pitanju, vidjelo se iz sljedećih događanja. Ukopan je pred večer tog dana na obližnjem seoskom mezarju. Ujutro je osvanuo prazan i raskopan nesuđeni mu mezar. Da je te noći "vaskrsnuo" -nije moguće, da je razmijenjen- valjda bi se to radilo danju i po protokolu, sa znanjem komande, da su ga braća Srbi noću iskopali i unovčili, e...

    "Kako te nije sramota uzeti za sebe paket za ranjenike", upita me nekoliko dana kasnije u Crvenom krstu Opštine Ilijaš nadobudna činovnica, kad sam preuzeo pakete pomoći za ranjene iz moje jedinice.
    "Neću uzeti sebi nego dati drugima, a imam pravo na paket, jer sam ranjen", pokušao sam objasniti na civilizovan način.
    "Ma pusti tu priču", opet će Nadobudna. Otišao sam poslije kod pokojnog Velimira Adžića u komandu brigade i prepričao mu nemilu mi scenu, a on se prijateljski nasmijao, znajući za tu alapaču. Valjda je rezonovala da bi ranjeni trebalo da je na bolovanju.

    Paket sam dao pokojnom Zoki Džuriču (naravno, Đuriću, ali tako smo ga zvali jer je tako izgovarao svoje prezime). Zoka je konstantno imao problem sa evidencijom, jer se nije vodio u jedinici u kojoj je ranjen, gdje je ranije samovoljno pristupio nešto "zakuvavši" u prethodnoj, pa ga nije bilo na spisku ranjenih, u Opštini.

  • "Ja i ti smo k'o oni divlji konji što ne daju "nase" ni sedla, ni samara, ni uzde, ni julara, već se propinju na zadnje noge", govorio mi je pokojni Zoka kasnije, kad sam iz komande otišao u njegovom stilu, "na svoju ruku", u IDČ. Na kraju rata pokazao mi je svoju vojnu knjižicu, u kojoj je, u rubrici gdje se upisuje pripadnost jedinicama, svojom rukom, hemijskom olovkom upisao: "Borio se od početka do kraja rata u svim interventnim i jurišnim jedinicama"!

    Prošle godine sam nezgodno i teško povrijedio oko i zaglavio u bolnici. A u Kasindolu mi tada snimiše sve živo i pregledajući oni futurističku sliku sa rentgen-aparata (budući izgled) doktorica mi kaže:

  • "Imaš neke metalne predmete kod kičmenog stuba, ispod vrata".
  • "To je sigurno geler, uspomena iz rata", odgovaram.
  • "Ne jedan, već više njih, najmanje tri", kaže ona i pokazuje mi na slici. Tu su, vidim, neposredno uz kičmu, doplovili i usidrili se, skupljeni kao lisičarke, za uspomenu i sjećanje.
  • trebevic -102199 - 19.04.2018 : Sarajlija Sarajevo - best (1)

    Operacija Koverat: Jahorina - Trebević, 20. decembar 1992. godine


    Operacija Koverat, na našoj strani poznata pod nazivom "Sloboda '92", odigrala se u drugoj polovini decembra 1992. godine. U ovoj nesrećnoj operaciji, vođenoj i organizovanoj sa dosta propusta, naša strana nije ostvarila nikakve vojne uspjehe a imala je 48 šehida.

    Napad na položaje VRS je najprije počeo na Igmanu, u pravcu Hadžića. Nakon početnih uspjeha, srpska strana je uspjela da povrati svoje položaje i stabilizuje liniju. U pravcu Krupnja, srpski položaji su bili poprilično uzdrmani.

    Moj daidža je učestvovao u proboju na Jahorinu. Njih 38 dobrovoljaca su jednim vojnim kamionom sa Igmana, preko Trnova i Krupca prebačeni u pravcu Delijaša, a zatim na Jahorinu. Njihov zadatak je bio da izvrše nespretnu zamisao Operativne grupe "Igman" da preko Jahorine izbiju direktno na Trebević i tako naprave spoj sa našim snagama u Sarajevu, a zatim da prošire koridor u pravcu Lukavice i uspostave slobodnu zonu, koja bi značila deblokadu Sarajeva.

    Njegova grupa je imala zadatak da ovlada raskrsnicom puteva Pale, Jahorina, Trebević. Glavni udar je trebao da ide preko Jasika ka Trebeviću, gdje su trebali da se spoje sa našim snagama iz Sarajeva. Sa njima je išla i jedinica policije iz Jablanice, koja je brojala oko 80 boraca.

    U operaciji je trebalo da učestvuje oko 1400 boraca.

    Od sela Govedovići, u podnožju Jahorine, započinje teritorija koja je kontrolisana od strane srpskih vojnika. Njihova grupa je u usiljenom maršu do zore stigla negdje do Ravne Jahorine, a odatle ka Dvorištima, i tako im je bio otvoren put ka raskrsnici pomenutih puteva. Tu su došli u sukob sa srpskim vojnicima, koji su obezbjeđivali gore pomenutu raskrsnicu.

    Pripadnici te grupe, inače svi dobrovoljci, su bili dobro naoružani. Odlučili su da napadnu neprijateljske položaje sa desnog i lijevog boka. Međutim, na putu se pojavila srpska Praga, koju su oni dva puta gađali: jednom sa Osom, a drugi put sa RPG-om, ali su oba puta promašili. U toku bitke, ta Praga je nanijela velike gubitke na našem desnom krilu. Poginulo je osam naših boraca, četvorica iz "Crnih Labudova" i još četvorica iz Jablanice.

    I dok su prebrojavali mrtve i ranjene, a njih nije bilo malo, naši borci su uvidjeli besmislenost te operacije. Međutim, to je samo bio početak nevolje koja je bila pred onima koji su još uvijek bili živi. Preostali borci su se panično raštrkali po šumi, beznadežno tražeći put do kuće. Neki od njih su krenuli nazad, a drugi su odlučili da kroz šumu nastave put ka Sarajevu. I jedne i druge je čekao pakao, iz kojeg je teško bilo pobjeći.
    bijeli_vukovi -102187 - 15.04.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (9)

    Elitna jedinica VRS Beli Vukovi


    Vukovi bjehu "beli" jer ih je tako "krstio" komandant Vlado Lizdek, nakon što jednom prilikom zapadoše i posmrzavaše se na obroncima Bjelašnice, čekajući neprijateljske kolone.

  • "Vi ćete pobediti i neprijatelja i sneg i surovu zimu jer vi ste Beli Vukovi" - rekao je nakon toga pokojni Vlado.

    Preguraše i pobijediše i zime i ofanzive "sa ove i sa one strane vođene", samo ih poratno vrijeme pregazi i zaborav prekri a da, u najmanju ruku, zaslužili nisu. A zaslužili su mnogo, samo nije imao ko da to prizna, jer kad je došao mir pohrlili su nazad ovamo k nama dezerteri i profiteri, šverceri "ronhila", goriva i maziva i prigrabili najprimamljiviji plijen- vlast.

  • "U ratu sam bio komandant bataljona, a sad me jedva dopade da budem šef čistačica u zgradi komande Korpusa" - jadio mi se tada moj bivši komandant, a kasnije, po raspadu korpusa, dimnjačar i irget.

    A "Beli Vukovi" da bijahu u muslimanskoj vojsci sad bi bili "pravoslavni", ma mislim "pravo slavni", pravo viteški, pravo garavi, pravo supersonični i pravo nadljudi. Ovako, da nije Ćurke i par saboraca bili bi totalno skrajnuti i zaboravljeni od raznih parađina koji unovčiše njihove pobjede (ne mislim na prezime nego na karakternu osobinu, zato malo slovo "p"), jer tako to rade Srbi.

    Nisam nikada sa njima (tj. uz njih) bio u borbi, ja sam bio dio ekipe koja je sa benča popunila roster kad su od brigadnih postali korpusna udarna jedinica, kad su prostor zone odgovornosti brigade pokrili moji tj. Mapini Međedi. Nisam, ali pamtim te hrabre momke kad su osvojili "neosvojivo" Moševićko brdo (ne "Moševačko", kako većina piše i govori, je se selo u podnožju zove Moševići a ne Moševac), kad su prošli iza leđa neprijatelju i upali mu preko livade u linije. U to vrijeme su Bijeli Vukovi imali nekako specifičan izgled odnosno imidž, nekako su sa svojim frizurama i autfitima zajedno izgledali kao neka od fudbalskih reprezentacija "sve zvijezde" iz osamdesetih, koje su se okupljale na oproštajima legendi.

    Sada u ova turobna i sumorna vremena pročitam u novinama s vremena na vrijeme kako je neki mangup u kafani iznervirao "Rudija Felera" (tamnija varijanta), ponajboljeg borca Vukova, istinskog heroja i legendu, a ovaj potegao pištolj, službeni (ova vlast ga je među pozornike uvrstila). A tek da pišem o "Alenu Simonsenu" ili "Džordžu Bestu" (ili možda realističnije o "Ivanu Buljanu", ono kad je slomio nogu Matkoviću)- neću. Ko zna- zna zašto. Ali, sve nešto kontam, kad bi svi smrtnici putovali po zemlji pa im ne bi trebali helikopteri, kad bi glavni baja išao kolima a ne helikopterom na utakmice svog KK i FK Partizana, svjetska i evropska prvenstva u fudbalu, košarci, vaterpolu, na kojima igra susjedna nam Srbija, čiji je fan (a tek kad ne bi o trošku budžeta išao nikako), kao i kada bi npr. estradna umjetnica "Srpska majka" ili srpska sramota, zavisno od percepcije, dolazila na koncerte u najveći grad Srpske (a tek kad ne bi dolazila nikako) po zemlji a ne helikopterom- onda bi se možda našlo novca i za trajno i dostojno zbrinjavanje ratnih heroja. Da negdje na rijeci pecaju, da imaju zaslužne i zaslužene penzije i riješene egzistencijalne probleme. Da ne popunjavaju crne hronike već da o praznicima evociraju uspomene, kao u civilizovanim zemljama.

    Naravno, od ovoga nema i neće biti ništa. Za vijeki vjekov. Znam čovjeka bivšeg sportistu koji je osvojio bronzanu medalju na prvenstvu Evrope, onomad, za SFRJ. Dobio je od Republike Srpske zaslužnu penziju i dobro mu je. I neka je, ali da li su manje zasluge ratnih heroja koji se nisu takmičili u sportu i razonodi za RS nego su je stvorili u ratu i branili krvlju. I dobili od nje veliko ništa. Sa jedne i druge strane.

    A tek šta reći za poginule heroje? Bog da im prosti grijehove i dušama podari rajsko naselje. Bog sve vidi, između bogataša i Lazara još uvijek je ona ista provalija. Svako od Boga dobija i dobiće po djelima svojim.

    Pripadnici Belih Vukova, poginuli u ratu:

    1. Gavrilović Borislav (1964- 1994),
    2. Dima Adrian (1969- 1995),
    3. Kapuran Vladimir (1970- 1995),
    4. Kucarov Jordan (1967- 1995),
    5. Kusmuk Ratko (1956- 1993),
    6. Kemelj Jožef (1974- 1995),
    7. Lapadat Josip (1955-1995),
    8. Lizdek Milan (1964- 1995),
    9. Mališev Roman (1970-1994),
    10. Mališev Pjotr (1967-1994),
    11. Meseldžija Dragan (1964-1993),
    12. Petraš Jurij (1967- 1995),
    13. Simatović Jadranko (1966-1994),
    14. Simić Srđan (1965- 1995),
    15. Tomić Stevan (1960- 1994),
    16. Tamilin Aleksej (1961- 1994),
    17. Čolaković Miroslav (1969- 1995).

    Poslije rata, prirodnom ili nasilnom smrću umrli:

    18. Gačanin Svetko,
    19. Ivetić Marko,
    20. Ilić Miroslav,
    21. Knežević Srđan, komandant,
    22. Sipić Aleksandar, najmlađi Beli Vuk,
    23. Stojanov Danijel

    Pomeni ih Gospode u carstvu svojemu!
  • krusevo -102181 - 13.04.2018 : Predo Doboj - best (0)

    Lazendić Draženko, Mrkonić Grad


    Ponovo molim da se javi neko s druge strane, odnosno ABiH, sa informacijom gdje se nalazi humka Lazendić Draženka, 1974. godište iz Mrkonjić grada. Bio je redovni vojnik, i pripadnil 65. ZMP VRS. Zarobljen je, a nakon toga ubijen na koti Kruška. Sve info na mail predo1975Žhotmail.com. Hvala!
    ilidza -102179 - 11.04.2018 : Druga ceta Dobrinja - best (0)

    RE: Francuski dokumentarac


    Na francuskom dokumentarcu su pripadnici 4. bataljona Vojne policije - Korpusna.
    deblokada -102155 - 05.04.2018 : Luna Jankovic Srednje - best (2)

    Ravni Nabožić


    Sve vas pozdravljam i samo da odgovorim na pitanje. Bio sam na Ravnom Nabožiću u to vrijeme i tamo znam da su bili Cicina četa i Vasketovi. Njih smo pronašli.

    Nisam u svojim tekstovima nikad rekao da je Semizovački bataljon napustio liniju Nabožića! Bar koliko se ja sjećam. Rekao sam da su pobjegli sa linije oni koji su je držali u području repetitora, lijevo prema Semizovcu i lijevo od Lipe. Tako se desilo da je pala linija, pa su muslimanski borci izašli na putnu komunikaciju Srednje-Semizovac. Da nisu pobjegli, ovi ne bi mogli sići na glavni put. A to ko je držao tu liniju nisam baš potpuno siguran, mada mislim da je to bio bataljon Srednje.

    Ja sam bio dole na putu kada sam uočio više vojnika kako silaze sa linije. Bili su potpuno izgubljeni. Pitao sam ih šta se desilo, a oni su mi rekli su da su napustili liniju. Zajedno sa još nekoliko boraca, natjerao sam ih da se vrate na liniju, ali od repetitora do glavnog puta Srednje- Semizovac, znači uzbrdo. To isto su učinili i naši sa druge strane od Semizovca, i tako smo sačekali noć da bi ujutro rano vratili taj dio linije gdje su muslimani bili sišli.

    Na Nabožiću se ne sjećam da je neko pobjegao. Razlog našeg boravka gore je bio očekivanje napada i pojačanje linije.

    Pozdrav!
    deblokada -102147 - 03.04.2018 : Laki Miki Ilicka - best (1)

    Ravni Nabožić 1995. godine


    Pitanje za Lunu: kada i kako se Semizovački bataljon povukao i zašto se povukao sa položaja u rejonu Ravnog Nabožića '95. godine? Volio bih da mi objasni, ako može, jer ima i nas živih koji se nismo bili povukli. Ostali smo tamo do posljednjeg trenutka, borili se i upali u okruženje.

    O ovom događaju sam pisao i ranije, ali izgleda da se ovdje opisuju dešavanja koja su pojedinim odgovarala. Ne mislim na Lunu konktetno, već uopšteno. Jedno je bila situacija na terenu, a sasvim drugo su komandni izvještaji!
    rat_olovo -102145 - 02.04.2018 : Aleksandar Aleksic Zvornik - best (0)

    Dragoljub (Milan) Aleksić - Kutlača


    Zanima me dali neko zna o pogibiji Dragoljuba Aleksića iz sela Drecelj, pošto sam skoro načuo da nije poginuo u borbi, nego da su ga ubili Srbi? Inače, ja sam sin od pokojnog Dragoljuba Aleksića.
    treskavica -102143 - 01.04.2018 : Montoya 163 Doboj - best (0)

    Ibrina plankan, Umska ok Humska i Gvozno


    Pozdrav,

    Od 6. 10. do 22. 10. 95 bio sam na potezu Ibrina plankan, Umska ok Humska i Gvozno. Kada su Fočaci izginuli došao je Zaštitni puk G. S. V. RS i sve to pročešljao i nigdje nismo naišli na otpor. Muslimani su pobegli i na kraju uspostavili liniju u poljoprivrednom dobru Gvozno, neka šumica u nekoj dolini. Posle su predali liniju rezervistima i napustili položaje, a tada je bio i kraj rata
    jevrejsko_groblje -102023 - 23.02.2018 : SaSrbin Canada - best (3)

    Pitanje za Nebojšu


    Samo da pitam ovog smrada Nebojšu kakav je osjećaj pucati po svom narodu i da li je ponosan što je bio pripadnik najzloglasnije koljačke 10. brdske brigade, čiji je komandant Mušan Topalović Caco skupa sa svojim saborcima pobio nekoliko stotina Srba, civila u privremeno okupiranom Sarajevu od strane velikomuslimanskih zlotvora?
    jevrejsko_groblje -102013 - 21.02.2018 : Sa 71000 Amerika - best (3)

    Napad na Debelo brdo, Antene, juni '95. godine (2. dio)


    Ubrzo se iz tog bunkera oglasila naša M-84-ka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi se već javljaju momci, ponestaje nam municije i tromblona. Probijam se do IKM-a, smještenog u jednoj kući dole niže niz ulicu i kratko izvještavam komandira čete o stanju gore na liniji, te se natovarim municijom i trčeći se vraćam na liniju. Prvim pogledom obuhvatim prostor gdje je maloprije iza bunkera od vreća sa zemljom, stajao neki momak i tresao iz PM-a. Molio me i njemu da iznesem koji okvir. Tamo nema momka, nema vreća, samo mu noge vire ispod kamare svega i svačega. I sve se dimi.

    Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska... Tom prilikom, na licu mjesta, život gubi rahmetli Haris, miran, lijepo odgojen plavi momčić iz bataljonskog IDV-a. Tom prilikom biva ranjen moj veliki prijatelj i drug N. Č. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti kao iz tuša. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u dva metra prostora.

    A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod antena, našom M-84-kom rafala po nama i vraća zemlju sa grudobrana nazad u tranšeju...

    Pritrčim nekako i uhvatim N. Č. za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu, a drugi kolega ga uhvati za kragnu i nekako polusagnuti, potrčimo niz tranše. Išlo je nekako sve dok su nam vreće pružale kakav takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam kolegu na liniju a podvukao sam se ispod N. Č. i tako puzajući ga vukao naniže, ka pripremi.

    Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. N. Č. mi odozgo šapuće da ga ostavim tu, da je dobro, da se spasavam kako znam i umijem. Ne može tako bratac, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranše još par metara i vidim da nakon 20-ak metara jedne čistine, iza neke garaže, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem bunkeru kojeg je zaposjeo četo. Zovem ga da mi pomogne prenijeti N. Č. preko čistine do ćoška garaže. Lik se pravi da me ne čuje. Onda skočim, pretrčim livadicu i natjeram lika s puškom da ide ispred mene da izvučemo N. Č. Tako dotrčimo do njega, uhvatimo ga ko je gdje stigao, pa nazad ka garaži. N. Č. već gubi svijest i nekako ga prebacujemo do IKM-a gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportovalo u bolnicu. Kasnije doznajemo da je N. Č. stabilan, ali izrešetan kao sir. Izgubio bruku krvi, ali sreća nije geler zakačio niti jedan vitalan organ. Evo ga danas, u vrijeme kada ovo pišem, dripac veći i jači od mene, hahaha.

    Nego da se vratim na priču toga dana. Nakon što sam dole izvukao N. Č. , ponovo kupim municiju, bombe i tromblone i trčim nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija UBI. Praga UBI. Četo iz gornjeg bunkera UBI... Ne možeš glave podići. Ali ipak i dalje kosimo po livadi po kojoj su još uvijek, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavali da se probiju neprijatelji do bunkera na obodu Debelog brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno! Potvrdiće svi oni koji su taj dan bili na Debelom brdu. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer odatle lako mogu da se probiju do naših bunkera poprilično neopaženo.

    Dolazi naređenje da se pom svaku cijenu neutrališe neprijateljski vojnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavali smo na sve moguće načine. Pokušavali smo svim i svačim, jednostavno nam nije polazilo za rukom da minu RB-a ili RPG-a ubacimo pravom putanjom na pravo mjesto. Ili je smetala grana, ili konfiguracija terena, ili nas je lik odozgo jednostavno tako "zakucavao", da mu nikako nismo mogli prići.

    Ubrzo smo potrošili ono što smo imali od protivoklopnih sredstava i javili smo to u IKM. Onda su oni zvali brigadu, a brigada Korpus. I onda su u Korpusu odlučili da će gađati taj bunker sa brda Hum - Maljutkom. Tako je i bilo. Povukli smo se malo, a zrakom je zazvrčala svojim karakterističnim zvukom prva - i promašila je cilj. Druga je bila tačna. Neprijateljski vojnik je ostao ležati preko vreća od polusrušenog bunkera...

    Kako se bližila noć, tako je vatra polako jenjavala. Došla nam je smjena. Momci iz bataljona. Mi se polako povlačimo ka IKM-u, a odatle u kasarnu. Gledam se u ogledalu. Uniforma mi kompletna krvava. Tražimo od komandira da nas pusti kući. Kaže da nema šanse jer nam u posjetu dolaze Silajdžić i Predsjednik. I stvarno, nakon sat vremena oni su bili tu. Dovukli su nam dva kombija puna svega. Predsjednik nam tada reče:

  • "Dragi momci, došao sam samo da uživo vidim kako izgledaju ti heroji koji su ovo danas izdržali... Kasnije čujemo - nadrapala jedinica Bijeli vuk...

    Eto, tako je iz moje perspektive izgledao ovaj dan na Debelom brdu... Ako ovo čita još neko ko je bio direktan sudionik događaja, neka se javi sa svojim komentarom.

    I samo još da dodam, kada je kasnije ozdravio N. Č. vidimo se ponekad, onako u prolazu. Kažem mu iz zalebancije da sam ga onaj dan trebao dokusuriti, hahažha. A on se slaže sa tim. Obećao mi je kasnije da će mi srediti da preko neke engleske firme dođem sa njim raditi u Libiju, gdje je uzimao cifru već godinama. I ja mu povjerovao. I delegat me izradio! I ti sad vidi kome ćeš živote spašavati! Hahahaha...

    Ah, da! Onaj gornji bunker je pao i nismo nad njim imali kontrolu niti komunikaciju, nekih 3 do 4 sata. Za to vrijeme nas je delegat odozgo derao do guzova. Nismo pronašli način da ga eliminišemo pješačkim naoružanjem jer ga je odlično podržavao trocjevac iz pozadine.

    Vrlo je interesantno i to da je posada u bunkeru ispod, nekih 8 do 10 metara niže, cijelo vrijeme bila u redu, svi na broju, živi i zdravi. Nisu mogli podići glavu na puškarnicu ili na tranšeje, koliko je oko njih praštalo i deralo. Zato su cijelo vrijeme proveli u bunkeru i mislili da se iz gornjeg bunkera javlja naša M84-ka. Prava drama. A da je bilo ko odatle uspio nabaciti samo jednu kašikaru iznad sebe, delegat u gornjem bunkeru bi bio riješen.
  • jevrejsko_groblje -102007 - 20.02.2018 : Sa 71000 Amerika - best (2)

    Napad na Debelo brdo, Antene, juni '95. godine (1.dio)


    Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo, Antene

    Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na Antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su Srbi, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica - Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove neprijateljske tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se oni biti napadnuti. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade, sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bb). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...

    Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera. Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Sprovedeni su bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali neprijateljski napad na koji su se oni pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, neprijatelj je planirao da se privuče našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično! Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju da udare po nama...

    Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta "Špica" je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i neprijateljska artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti. Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.

    Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina - svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H. H. odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Neprijatelj, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu, a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?! Eto ih idu!!! Eto ih, bolan, trče preko livade!

    I onda je nastupio pakao...

    Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2.5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica neprijateljskih vojnika su počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-a, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim Srbima da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...

    Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i neprijateljska praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Deseci granata se pretvaralo u stotine, a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih.
    rat_hadzici -101917 - 15.02.2018 : Zoka Hadžići - best (1)

    Gunčar


    Za Mirsu,

    Ovo što stoji juna 1992 god. je greška treba 1995.

    A što se tiče pogotka tenka na Košćanu, i dalje tvrdim da ga nije bilo. Razgovarao sam sa vozačem tenka, inače mojim dobrim drugom. On kaže da su njega gađali. Prilikom ispaljenja rakete pred tenk je nekim slučajem istrčao jedan pješadinac i njega je direktno pogodila raketa, tako da je ovaj što je gađo vidio pogodak tj . eksploziju ali ne u tenk.

    Gunčar

    Prvi izlazak je, mislim, bio u junu, ja tamo nisam bio. Prvi put sam izlazio u oktobru. Bilo je veoma nezgodno i teško popeti se. Veoma strmo i bez ikakve staze, hvatali smo se za užad koja su bila vezana od bukve do bukve. Mene je zapalo da nosim sanduk municije, a jednog mog druga manjerku čaja. Nas sedmorica u grupi. Vaši su nas primjetili i gađali sa nekoliko granata. Jedan geler je pogodio u manjerku i čaj je iscurio niz nogavice. Kad smo se dočepali zaklona, kaže on: "Ajde ti sad nekom objasni da se nisam upiš'o!".

    Moram priznati da smo tad bili veoma loše ukopani. Ozbiljnije ukopavanje je bilo tek '94. godine. Vi ste imali nekoliko napada bez uspijeha.

    Nisam siguran koje godine je pravljen put. Zarobljenici nisu bili, koliko ja znam, već radni vod sastavljen uglavnom od starijih ljudi.
    rat_hadzici -101911 - 14.02.2018 : Ex-ponto - best (4)

    Re: Gunčar


    Vidi Mirsa, "na ranu bi stavio". Kada bi se nekako razriješilo kako je bager pravio put svima bi nam lakše bilo podnijeti posljedice ratnih nedaća. Zoka ima svoje rezone i razmišljanja, ništa mu ne sugerišem, što se mene tiče, Mirso mi je pokazao "ličnu kartu".
    rat_hadzici -101908 - 13.02.2018 : Mirso Army bih Hadzici - best (1)

    Gunčar


    Zoka,

    Ja govorim o 18. aprilu 1993. god. Postoji video zapis na Youtobe. Vidi se kako je pogođen tenk, a ostao je jedan transporter u jednoj uvali čitav rat. Ja sam ga i poslije rata obilazio, a onda je iznenada nekako nestao, ne znam gdje. Nisam ni ja direktno tada učestvovao , jer je to zona odbrane bila Tarčinaca , Rakovičana, Lepeničana itd. Oni su bili u sastavu 4. bataljona.

    Vidim iz tvojih tekstova da vladaš informacijama.

    U tvom tekstu piše : "Bijaše to ljeta 15. juna ljeta Gospodnjeg 1992." pa mi nije jasno kada kažeš da si pisao o '95. godini. Mislim da sam pročitao sve tvoje tekstove i korektno pišeš. Vjerovatno ti bolje vladaš datumima i evidencijom, meni se nekad pobrkaju datumi.

    O Gunčaru me interesuje vrijeme kad ste prvi put izašli na njega, 1992. godine, vrijeme kad ste se ukopavali i kada je bager pravio put. Mi smo bili ubjeđeni da tada naši zarobljeni kopaju, pa vas nismo smjeli gađati. Vidjeli smo šarene majice pa smo to tako shvatili. Ne znam da li smo se prevarili?

    Radi razmjene informacija, volio bih tvoj neki kontakt, bilo email ili fb?

    Pozdrav!
    rat_hadzici -101899 - 12.02.2018 : Zoka Hadžići - best (4)

    Hadžićko ratište


    Mirso!

    Naših snimaka ima slabo na internetu, nađe se po koja fotografija. Ovim mojim sa Pala valjda bilo opasno dolaziti u ratne zone. A ovi što imaju privatne, iste ne objavljuju.

    Inače, moje je mišljenje, da smo medijski bili slabo organizovani. Izgleda da je bilo važnije da Đogo izvodi svoje zajebancije u dnevniku od izvještaja sa fronta, tada Srpskog Sarajeva. Kad bi bio gdje van Hadžića, slušajući radio mogo sam samo čuti "Na prostoru Ilidže i Hadžića čuju se eksplozije"...

    Košćan,

    Navodiš kako ste uništili nekoliko oklopnih vozila i zarobili jedan transporter. Od toga je tačno samo da ste zarobili transporter. Od ostalih oklopa ni jedan nije pogođen. Transporter je zarobljen tako što je u njemu pogino vozač, vjerovatno nagazio na minu. Mislim da se zvao Žika. Jedan tenk ga je pokušao izvući, ali je bilo nekih problema sa sajlom tako da nije uspio. E sada, zašto ga nisu uništili to je druga priča. Opet kažem, nisam učestvovo u toj bici, ali su mi ovo pričali ljudi koji jesu.

    Za ove druge oklope ti tvrdim da nisu ni pogođeni, a o uništenju da ne pričam jer da jesu morali bi proći kroz moje ruke.

    Inače, što se tiče teritorije pod našom kontrolom, od Ilijaša preko Vogošće, Ilidže i Hadžića, potpuno je uništena jedna praga na Golom Brdu, koja je nesmotreno izvučena na čistinu. Pogodaka je bilo i u transportere, u neke i više puta. Tu se uglavnom radi o Ilidžancima, jer su oni imali gradske borbe. Što se tenkova tiče, uglavnom se radi o Sokolju i Otesu, ali na njima nije bilo neke veće štete. Uglavnom su bili pokidani kablovi, probušena crijeva i rezervoari. Naravno, bilo je i ranjavanja posade. Imo sam to sve popisano, ali su mi to NATO-vci uništili kad su bomardovali.

    Prema vama su bila naša dva bataljona (mislim da im je brojno stanje bilo taman za jednog) od Brezovače preko Kasatića , Tinova, Ormanja do Oštrika.

    Pozdrav!
    rat_hadzici -101890 - 11.02.2018 : Mirso Army bih Hadzici - best (2)

    Hadžićko ratište


    Pozdrav za Zoku!

    kao prvo, želim da kažem da bi bilo dobro sastati se nekad i razmijeniti koju pametnu riječ. Puno ima pitanja sa obje strane. U Hadžiće si dobrodošao. Ja redovno idem na Pale i Istočno Sarajevo poslom i bolje sam dočekan nego u "svojim" Hadžićima i Sarajevu.

    Baš komentarišem sastanak Izetbegovića, Vučića i Erdogana koji će razgovarati o odnosu muslimana i pravoslavaca ovdje!? Meni niko ne treba govoriti o odnosu jer trenutno ne vidim među nama nikakav problem osim onih koje ONI sami izmisle!

    Sjećanja o našim gubicima. Tad što znam samo da je Nermin poginuo, i par ranjenih od mina na Gunčaru. Suzavac nas je rastjerao. Košćan. Par oklopnih vaših vozila je uništeno i zarobljen transporter. Na video snimku je vidljivo da su se naši vratili u prazne tranšeje. Na Youtobe imaš kanal 109 brdska brigadan (tako smo se zvali) i imaš dosta snimaka ratišta Treskavica , Ormanj, itd.

    Vaših snimaka ne mogu da pronađem sa područja Hadžića. Izgleda da vaši novinari i kamermani nisu baš često snimali to ratište. Šteta.

    Da kažem još nešto. Zona odgovornosti 2. bataljona 109 bbr (Hadžićani) je bila Ormanj, Gradac, i '95. godine su nam dali još Brda , Lokve, klanac ispod Gradelja (tad sam ja tu bio na liniji) i Gradelj. Te većinom '95. godine ( bilo je mirnije jer je bilo dešavanje oko Srebrenice) ja koliko znam nije niko od nas davao stražu. Mislim, komanda je insistirala ali smo mi bili opušteni i mogli ste nas odnjeti u snu. Hahaha. Ozbiljno govorim, bili smo tada kao na izletu.

    Volio bih čuti i drugu stranu. Ako mi šta još padne na um, napisaću rado. Pozdrav!
    hadzici -101883 - 09.02.2018 : Zoka Hadžići - best (2)

    RE: Gunčar


    Pozdrav za Mirsu!

    Događaj o kome sam pisao desio se 15. i 16. juna 1995. godine. Sve i čemu sam pisao je istinito, i bez ikakvog preuveličavanja.

    E to da li je bio Bofors ili šta drugo, to ne znam sigurno. Znam samo da me je nešto gađalo, pretpostavio sam da je to bio Bofors. Ni to da li je taj vaš tenk imao IC uređaj nisam mogao da znam. Samo sam konstatovao, ako je nišanio tokom dana a pomjera se od pogotka nema ništa.

    Nermina mi je baš žao, ni on ni ja nismo bili krivi za rat.

    Ne spominjem Vis iznad Kamenoloma već onaj između Vrančića i Drozgometve. Gunčar je bio dobra kota i sa njega se moglo dosta toga vidjeti.

    Ne znam ko je od tvojih saboraca pisao o ovom napadu, negdje sam nešto čitao. Uglavnom navodi kako su nam naneseni veliki gubici u ljudstvu i tehnici. Prava istina je da smo imali dva poginula i nekoliko lakših ranjavanja. Uglavnom su bili sposobni za borbu.

    Kako su tražili zastavu da postave ne vrh? Mi nismo mrdnuli sa vrha. Tačno je da su nam zauzeli dva rova, koje smo brzo povratili. Kažem brzo jer je meni tako izgledalo, možda je to trajalo dugo, više ni sam ne znam.

    Zamolio bih te ako hoćeš da napišeš kakvi su vaši gubitci
    Dolazim ja u Hadžiće nemam čega da se stidim niti bojim. Ponosan sam što sam bio vojnik VRS . Zbog mene nije zapalakao ni jedan civil niti će ikad mnogim sam pomogao o tom neka oni pričaju ako hoće.
    Volio bi ja da se zajedno popenjemo na Gunčar mada ja to za mene malo teže zbog povreda. Nemoj puno da skrećeš sa puta(na vrhu na kraju puta desno) i da ideš ispred tranšea imaš dosta mina.
    Što se tiče bitke za Košćan 93 mislim da je bio april nisam učestvovo. Mogu prenjeti neke priče od onih koji su bili. Po njima vi ste bili potpuno razbijeni i teško da je Grobar i njegovi mogao šta pomoći znam ja da će se oni sad naljutiti na mene . Naravno da to vi slavite kao veliku pobjedu što i jest ovi moji su se povukli. Povukli su se zbog zabune u komandovanju . Jedan tenk je pošao na popunu pa za njim pješadija i dalje znaš.
    Zamolio bi te da malo opišeš to sasstajanje na rakijicu ispred Gunčara i švercu. Ponešto znam ali slabo . Malo sam ja vremena tokom rata bio po Hadžićima.
    Pozz i živ mi bio
    hadzici -101855 - 03.02.2018 : Mirso Army bih Hadzici - best (2)

    RE: Napad na Gunčar


    Pozdrav!

    Kao prvo želio bih da bude više ovih članaka i opisivanja događaja iz nekih dešavanja tokom rata u Hadžića. (sa obje strane, ali da to bude istinito i bez uveličavanja.

    Ja sam demobilisani borac tkz. Armije BiH i bio sam na Ormanju. Znam za mnoga dešavanja i ona dobra, uključujući i ona vezana za trgovinu kafom i cigarama kao i ispijanje rakije sa momcima sa Gunčara.

    Za Zoku koji je lijepo sročio tekst o napadu na Gunčar, imam par pitanja i primjedbi.

    Zar datum napada nije bio '93. godine? Mislim da je bilo više napada, ne znam ni ja tačno datume.

    Momak što je poginuo i tom prilikom ostao je bio rahmetli Nermin Rešidović. Možda će zvučati čudno, ali od te grupe što vas je napala bio je najbolja osoba.

    Na Lokvama nikad nije bio Bofors, osim na Ormanju i čitav rat je imao pregled samo Tinova.

    Vis iznad kamenoloma nikada nije direktno napadnut od nas. Sa Visa ne možeš gađati Kosmač, smeta brdo.

    Tenk na Ormanju nije imao IC uređaj i bio je kanta od tenka . T34 koji smo jedini imali i zarobljeni transporter Ilidžanske garde na Koščanu. Ormanj je imao samo jedan Zis koji je oskudjevao sa granatama. Žao mi je tvog ranjavanja.

    Pozdrav i dobro došao u Hadžiće da odemo skupa na Gunčar! Uz vatru i rakiju da se prisjetimo ratnih dana.
    hadzici -101845 - 01.02.2018 : Mirso Army bih Hadzici - best (1)

    Kota Gunčar


    Danas, 01. 02. 2018. godine sam se uspeo na brdo Gunčar, koje je nama iz tkz. Armije BiH bilo trn u oku. Često izađem na tu kotu i prisjetim se rata. Pođu sa mnom i moji psi, a danas je čak i mačka izašla sa nama. Naložim vatru gore na vrhu i mislim kako bi bilo dobro sa nekim od srpskih boraca, sjednem na tom istom mjestu i razmjenim sjećanja na one ratne dane. Eto, ako ima neko neka mi se javi . Pozdrav!
    rat_hadzici -101843 - 01.02.2018 : Mirso Army bih Hadzici - best (0)

    Bitka za Košćan


    Pozdrav svim borcima!

    Da li neko sa srpske strane može reći nešto o bici za Košćan? Naša elitna jedinica "Grobari" je uspjela povratiti izgubljene položaje 18. 03. 93. godine. Postoji video zapis na Youtube o toj bici. Kako je to izgledalo sa druge strane?
    ilijas_sjecanja -101833 - 30.01.2018 : Sale Welington - best (2)

    Ilijaški nemanjići 22 godine nakon rata


    Pozdrav autoru ove stranice,

    sinoć sanjam jednog još živog Ilijaškog Nemanjića. U kontaktu smo, bio je moj prijeratni komšija, mlađi četiri godine od mene. Bio je jedan od najboljih boraca. Živi i bori se za život u Srbiji. Ratovao je i na Kosovu, a potom odbačen i zaboravljen kao i mnogi iz brigade.

    Lijepo je razmjenjivati mišljenja i sjećanja, ali od toga se ne živi. Kako vrijeme protiče imam osjećaj da se polako ali sigurno gasi sve ono za što se krv proljevala. Prvo se ratovalo i ginulo, da bi se na kraju ispostavilo da je sve bilo uzalud i za tuđe interese. Tuga da ne može biti veća.

    RE: Ilijaški nemanjići 22 godine nakon rata


    Sale,

    malo melanholičan pogled na život, koji ne dijele svi u potpunosti. Život bi bio težak, i da rata nije bilo. Doista tužno, šteta što mi nisi napisao ime tog čovjeka, makar u privatnoj poruci.

    Ne slažem se da se uzalud ginulo, mada nismo baš svi bili podjednako gubitnici.
    treskavica -101831 - 30.01.2018 : Znatizeljnik Sarajevo - best (0)

    Logistika na Lupoču?


    Pitanje za VRS: kako ste dobijali logistiku na Lupoč, je li onim putem što vodi od Boljanovića?

    Pozdrav!
    hresa -101827 - 29.01.2018 : Sadmir Muftic Olovo-Vogosca - best (0)

    Meho Ibrišević


    Poštovani Milane iz Podgorice,

    s obzirom da sam iz Olova, poznajem osobu koju vi pominjete kao ubicu, Meho Ibrišimović. Jedna mala ispravka, nije IBRIŠIMOVIć već IBRIŠEVIĆ. Ako niste upoznati, isti je za pomenuti zločin odležao 15 godina u Zenici. Vidim da niste upućeni, a možda ste u međuvremenu ipak saznali za to. Toliko.
    rat_hadzici -101797 - 25.01.2018 : Nermin Musić - best (0)

    Musići


    Znali iko išta o dešavanjima u Musićima i Džesu?
    hadzici -101789 - 24.01.2018 : Djordjo Australia - best (0)

    Stupnik


    Da li vas interesuje pojedinosti sukoba na 26. 05. 1993? Možda mogu pružiti bliže informacije, javite se na email: silos9296Žhotmail.com
    ilidza -101783 - 23.01.2018 : Zoran Elez Ilidza - best (0)

    Božidar Kovač: legende ne umiru


    Božidar Kovač, 06. 01. 1973 - 18. 06. 1992. Heroj Nedžarića.
    boro_radic -101769 - 21.01.2018 : Sadmir Muftic Olovo-Vogosca - best (0)

    Olovo je moja čaršija


    Pozdrav,

    slučajno sam naišao na ovu stranicu. Govori se o snajperskom djelovanju sa Sokolja. Ne opravdavam ubista bilo koga. Želim vas podsjetiti na sledece: 2011. godine, hodajucć ispod sadašnjeg hotela "sporta" a vjerujem da svi znate da je to suprotna strana od Sokolja (istočna) ima ogromna kuća sa koje je snajperom ubijeno dijete na Sokolju. Kada sam bio pored te kuće došao je čovjek, vjerovatno vlasnik te kuće, u obilazak ne znajući o kome se radi. Ispričao sam mu to što je on prokomentarisao da to nije tačno.

    RE: Ovo je moja čaršija



    A šta ti misliš, da bi on rekao da je tačno?
    treskavica -101751 - 18.01.2018 : Ibro Mesar Gradiška - best (0)

    Treskavica '95


    Bio sam pripadnik VRS klasa juli '95. Sreća u nesreći je bila to što sam gore bio krajem rata. Malo se puškaralo, ali ništa nije bilo strašno.

    Gore je vladala zima i glad. Teško je zaboraviti one ljude što su nam na konjima dovlačili hranu i drva. Da, ja sam jedan od onih koji su se sastali sa pripadnicima Armije BiH. Na meni je bila smb uniforma, a oni u maskirnom. Bilo je smjeha do suza. Pamtim da su bili negdje od Jablanice i da su im Hrvati bili trn u oku.
    vogosca -101695 - 05.01.2018 : Miner Vogosca Vogosca - best (0)

    RE: Prigrevica


    Pozdrav za Staru Kajlu,

    u pravu si što se tiče Prigrevice. Svi veličaju neke svoje podvige ali se slabo sijećaju ili neće da se sjete nekih pravih ljudi koji napustiše svoje porodice i ognjišta, daleko od tih naših nesretnih krajeva i dođoše da pomognu svojoj braći.

    Vama svima iz Prigrevice iskreno divljenje i zahvalnost za sve što učiniste. Dolazim u Suboticu i imam veliku želju da dođem u Prigrevicu i sretnem se sa vama. Također bih volio da obiđem grobove palih velikana. Poznavao sam dosta ljudi, kao i vašeg komandira Jova. U posebnom sijećanju mi je ostao pokojni Bikan. Nažalost ne znam mu pravo ime. To je bio jedan od najhrabrijih ljudi koje vidjeh u akciji i uz pokojnog Boru Radića jedini čovijek koji je pucao iz 84-tvorke u hodu a na najvećoj brzini. Ako Bog da, doći ću da vas obiđem sa Šefom, Radovanom i Dugim. Od ovo godine hoćemo da počnemo održavati tradiciju i sakupljati se na parastosu pokojnom Ruži, kao što to održavamo i za pokojnog Miću Vlahovića. A mislim da bi istovremeno mogli da pokrenemo i za Bikana i ostale prigrevičke pale junake.

    Pozdrav Miner.
    dobrinja -101691 - 05.01.2018 : Nikola Marksa i Engelsa - best (0)

    Bilo jednom


    Zovem se Nikola i živio sam u ulici Marksa i Engelsa br. 3. Dobrinju pamtim kao najljepši period svog života, koji je nažalost prekratko trajao. Sjećam se divnih komšija i moje simpatije Elme iz onog zadnjeg ulaza. Bio je i jedan jako simpatičan čovjek koji je živio u tom ulazu, krupan i bradat. Ne sjećam se kako se zvao, mislim da je živio u prizemlju. Možda neko zna o kome je riječ? Bila je to jedna neponovljiva bajka od života, koju svima ovdje u Torontu pričam poslije nekoliko flaša piva i ja ću svoje Sarajevo i Dobrinju samo takve da pamtim. Pozdrav za sve dobre ljude, ma koje vjere i nacije bili.

    Idi na stranu - |1|2|