fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992- Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
ilidza -103325 - 16.04.2019 : Panja Beograd - best (0)

Milanko -Mima- Mladić


Odgovor na pitanje o Mimi Mladiću:

Rođen je 30. 04. 1976. U ratu aktivno sudjelovao od juna '92, sa 16. godina. Učesnik je u akcijama u Hadžićima, Aerodromskom naselju, Doglodima, Otesu, Azićima, kao i mnogim drugim na Ilidžanskom ratištu.

Nekoliko mjeseci je proveo u ličnom obezbjeđenju generala Mladića, pa je sa njim bio i u mnogim drugim borbama u Republici Srpskoj. Bio je to hrabar borac i jako dobar momak velikog srca. Bio je neoženjen. Umro je 2009. godine.

Pozdrav
rat_nisici -103262 - 14.03.2019 : Mladen Stanisic Cikago - best (1)

Ponešto o Hrvatima


Hoću se nadovežem na komentar onog što je pisao o Hrvatima. Sve je tačno u tom članku, ali imam potrebu da dodam nisu samo posle pucali po nama u Republici Srpskoj, nego je veliki broj njih učestvovao u Oluji i pokolju Srba.

Lično poznajem jednog Hrvata, radio je godinama ovde sa mnom, a inače je rodom iz Travnika. Kleo se u Srbe, družio se sa Srbima, i na kraju sam preko nekih ljudi saznao da je lično učestvovao u Oluji. Došao sam i do snimaka, a kada sam ga provalio čovjek je nestao sa lica zemlje. Živ je, radi, živi ali nekim tajnim životom.

Toliko o Hrvatima. Nikada im nisam vjerovo, poslije ovog slučaja i neću.
hadzici -103221 - 26.02.2019 : Nenad Pušara Hadžići - best (0)

Hadžićke munje


Da li se neko sjeća Hadžićkih munja? Neku noć sam razgovarao sa komšijom i nismo mogli da se sjetimo svih.
nisici -103214 - 24.02.2019 : Miloš Janjić Foča - best (0)

Sveštenomučenik Dimitrije Nišićki


Poštovani,

ja sam sveštenik Miloš Janjić. Rodom sam sa Nišićke visoravni, selo Krivajevići. Volio bih ako bi neko mogao da mi da više informacija o sveštenomučeniku Dimitriju ili da me uputi u neku literaturu kako bi imali što vjerodostojnije žitije našeg zaštitnika.
Unaprijed zahvalan,
Jerej Miloš Janjić
dobrinja -103203 - 22.02.2019 : Druga četa Sarajevo - best (0)

Dobrinja


Zamolio bih za tačnu informaciju, kada su snage VRS dospjele na linju Lukavička cesta-Osnovna škola-Dobrinja 1 (ul. Miroslava Krleže). Da li je to bilo 17. juna 92?
Hvala

RE: Dobrinja

Dobrinja je oslobođena (u vašem žargonu zauzeta) 17. juna 1992. godine. Akcija je krenula u 4:30 napadom na Zlatište, koliko se ja sjećam nekakva specijalna jedinica VRS je preko stijena prišla protivniku za leđa, i tako je palo Zlatište.

Nakon što je javljeno da je Zlatište palo, krenuo je napad na Dobrinju. Ja mislim da je to bilo oko 6 sati ujutro. Prvog dana je zauzeto čitavo Aerodromsko naselje (ulica Akifa Šeremeta), pa čak i dio Dobrinje 3. Vojska VRS je došla i do ulice Marksa i Engelsa, u kojoj sam i ja stanovao. U toku noći, linija odbrane je povjerena nekakvoj radnoj jedinici iz Vojkovića i sa Ilidže. U muslimanskom protivnapadu povraćen je značajan dio teritorije. Borbe su trajale još nekoliko dana, mislim do 24. juna, ali nije bilo značajnihih uspjeha ni na jednoj strani.
rat_hadzici -103199 - 18.02.2019 : Nera Mujkić Hađžići - best (0)

Sjećanje


Fino je prisjetiti se, ali se prisjetite i Kovačevića i Musića i ostalih Hadžićana muslimana.

Kad tako svi znate pričat o stradanjima, što ne napišete gdje su nestali ljudi i sa srpske i muslimanske strane. Gdje se nalaze grobnice Musića i ostalih. Pomozite porodicama da pronađu svoje.
dobrinja -103191 - 15.02.2019 : Žuta Vilica Izvana - best (0)

Fejsal Đipa


Posle svih ovih komentara čitam pa mi ime poznato, pa opet pročitam, pa vidim da se Fejsal javio i govori i ko je i šta je i odakle je i vidim to je on.

E pa ovako! Ja ne znam šta je Fejsal radio u ratu, ali opet želim da kažem svoje mišljenje jer nekako poznajem čovjeka. Fejsal je odrasto na Aneksu sa ocem i bratom Emsalom. Fejsal i ja smo se družili i bili dobri jarani, kod moje majke Zore je znao sa mnom doći često na uštipke, bio ja tu ili ne bio. Kasnije je odselio iz Aneksa. Ja sam mislio da je otišao na Alipašino, ali izgleda nije. Zbog toga smo i prestali da se družimo.

Vidio sam ga jednom, posle mnogo godina, u staklu na Čaršiji. Da se ne lažemo, nije Fejsal bio cvjećka i ima istine u tome da je bio mangup i mnogo toga je probao, ali Fejsala kojeg ja poznajem i sa onim osnovnim vrjednostima koje znam da ima, ne mogu da povežem sa ovim što pišu.

Kako god bilo, pozdrav mom drugu iz djetinjstva od Braneta Zorinog.

ja stvarno želim da vjerujem u to što on piše i nadam se da je u pravu.

Ipak izražujem poštovanje svim žrtvama i opet kažem, da shvatam i ovu djevojčicu i sve. Rat je rat, a zločin je zločin i mi trebamo te dvije stvari razgraničiti.
ilidza -103133 - 29.01.2019 : Marko Kovac Istocno sarajevo - best (0)

Božidar (Milanko) Kovač


Božidar (Milanko) Kovač, Nedžarići, SRK

Može li mi neko rećI nešto o Božidaru? Interesuje me kako i gdje je poginuo. Bilo šta. Ako neko nešto zna neka napiše. Hvala!
rat_olovo -103123 - 25.01.2019 : CIGO1993 VUK Zvijedzda - best (0)

Pelemiši


Zanima me da li je netko od Vukova poginuo 1994. godine u prvom pokušaju vraćanja Pelemiša, na pavacu Lukići - tt. Morgin gaj?
rat_olovo -103121 - 25.01.2019 : CIGO1993 VUK Zvijezda - best (0)

RE: Ašpolje


Komandir jedinice Sejh efendija je poginuo od mine, a Dževad tzv. ćPolitičar u toj akciji nije ni učestovao. Tačno je da je bio ranjen u ruku, samo ne u toj akciji.

Ja sam vam šetao kroz Suho plje i Dublje kako sam htio. Kad je došao zaštitni puk bio sam samo 25 metara od njih i gledao kako istovaraju kamione tj. MTS. Svidjeli su mi se jer su bili disciplinovani, tj. nisu galamili.
zenica -103119 - 25.01.2019 : Zenicanin Banjaluka - best (0)

Zeničani u VRS


Pozdrav svim borcima,

Interesuje me da li ima negdje zabilježeno koliko je Zeničana bilo u VRS i MUPu? Poznato je da ih je bilo dosta na Sarajevskom ratištu!
grbavica -102938 - 19.12.2018 : Adnan Delic Postojna - best (0)

Borac pod nadmimkom Crni Mačak


Poštovanje,

mene zanima da li je neko poznao čovjeka sa Hrasnog brda pod lažnim imenom Crni macak (Hiremović) i kakav je to bio borac? Molio bih ako šta viće znate o njemu da mi napišete. On je bio moj poznanik. Veliki pozdrav!
nisici -102922 - 13.12.2018 : Korpusna Sarajevo - best (1)

O švercu na Nišićima


Ne kontam kakav je to bio sukob interesa 4. bVP SRK sa lokalnim stanovništvom? Kako vas nije stid, gore je bilo ratovati sa vama nego sa muslimanima! U svakom selu šverc. Više bi se obradovali muslimanima nego nama. Postavljali ste nam po garažama bombe itd... Fuj!
trebevic -102857 - 18.11.2018 : Stefanvirtus Beograd - best (2)

Koverat 1992


Prilično tačan opis razvoja dešavanja sukoba od strane "Sarajlije" u rejonu Jahorine, na potezu Dvorišta-Govedovići, a uz opasku da je do kontakta diverzantske grupe pri sukobu sa interventnom jedinicom VRS, koja je raspolagala znatno brojnijim mehanizovanim sredstvima od navedene Prage (tačnije T-54, 2 prage, BOV itd... ili ukupno 7 "oklopa".

Prvo vozilo je bio trocevac- 20mm, pa se nakon ostvarenja kontakta sa neprijateljskim snagama prateća pešadija iz sastava Interventne jedinice i pridodatih snaga rasporedila i počela gonjenje neprijatelja. Nakon prvog uspešnog okršaja, u kome je Sarajlija tačno naveo broj njihovih stradalih, ostatak borbi se sveo na gonjenje i čišćenje terena.

Jedan detalj je bitno navesti, a odnosi se na snage VRS koje su u borbu upućene iz pravca Petrovića. Među njima su bila i dvojica mladih ljudi sa Grbavice, koji su kao prethodnica tih snaga bili prisiljeni da pod vatrom diverzanstske grupe u povlačenju sebi oduzmu život ne prihvatajući mogućnost da budu zarobljeni.

Ističem da smo uspeli da pravovremeno reagujemo jer su diverzanti muslimanskih snaga bili nesmotreni i prilikom upada otkrili svoje kretanje paljevinom srpskih kuća .. . ostalo je nerazjašnjeno samo prisustvo likvidiranih diverzanata u pojasu izvorišta jahorinskog vodovoda tj. šta je bio njihov zadatak ili su samo možda bili zalutali...

Inače, bitno je navesti i to da je Interventna jedinica VRS koja je razbila muslimansku diverzanstsku grupu na Dvorištima tog dana prethodno učestvovala i u odbrambenim borbama na Trebeviću koje su očigledno bile sračunate na to da se snagama VRS skrene pažnja od stvarne opasnosti.

Presudna je bila greška muslimanskih diverzanata, koja se odnosi na razotkrivanje kretanja paljevinom srpskih kuća, ali to nipošto ne umanjuje značaj obuke i spremnosti Interventne jedinice VRS, ali i ostalih boraca Sarajevsko-romanijskog korpusa, koji su stigli pravovremeno da se prebace u rejon Dvorišta i presudno utiču na razvoj dešavanja...

Slava paloj braći, ostalima pokoj duši!
luna -102819 - 29.10.2018 : Zile Panter Bijeljina - best (0)

Krtelj


Poštovanje svima. Imao bih par pitanja, ako neko može da odgovori.

Prvo: zašto ne mogu da se registrujem i šaljem poruke na srpskom pismu? Ako je to nekada bio problem, sada sigurno nije.

Drugo: U vezi raspada specijalne jedinice, sa kojima smo mi iz 65. zmtp u martu davali zajedničke patrole, nije mi jasna jedna stvar: na YT ima video na kojem se vidi da je Krtelj dignut u vazduh 4/5. maj 1992. godine, posle odlaska srpskog dela specijale. Kasnije sam pitao Karišika ko je to uradio, rekao mi je da ne zna i da specijala s tim nema veze. Muslimani u svim tekstovima pišu da je oružje iz Krtelja izvlačeno tu čitavu noć i sutradan, što zači da baza tada nije bila dignuta u vazduh.

U izjavi nekog specijalca koji je bio dežurni (musliman) navodi se Dino Mlivić koji je sprečavao civile u pljački, te da je on poslednji izašao uveče 4/5. maj iz Krtelja, zabarikadirao kapiju i stavio oznaku MINIRANO.

Zna li neko da li je Krtelj dignut te noći u vazduh, ako jeste zna li neko ko je to uradio? Ne mislim na imena već ono muslimani, Srbi, milicija, specijala...

Pitam jer što više čitam, manje znam, a čak ni ljudi sa Ilidže ne znaju da kažu. Ne znam zašto to do sada niko nije istražio i demantovao, jer ovako ispada da su bazu digli muslimani u vazduh i po običaju za to optužili Srbe.

Treće: Luna i drugi napisaše da su učenici iz škole bili pušteni uveče posle predaje Termiza i Balića, a ovaj poslednji komentator na forumu, koji je kako kaže bio jedan od učenika, napisa da su bili zarobljeni dva dana. Šta je od toga istina?

Četvrto: Jedan jedini koji je poginuo sa muslimanske strane je bio učenik Samir Musić, koga muslimani kuju u nebesa zbog "herojske pogibije", a Karišik mi reče da on uopšte nije poginuo u borbi već kad su pucali na učenike kasnije. Zna li neko tačno šta se desilo, pošto muslimani pišu da su ga Srbi ubili razoružanog.
rat_sarajevo -102815 - 29.10.2018 : Jelena Borota Srbija - best (0)

Danijel Radmilović - Vidaković


Poštovani,

interesuje me kako na spisku sahranjenih na Sokocu nema Danijela Radmilovića (ili Vidačkovića). Promijenio je prezime prije rata, pa nisam sigurna koje mu je ostalo, Mislim da je Radmilović.

Poginuo je isti dan sa Tomić Aleksandrom i Anđušić Nenadom.

Rođen: 1970. godine
Poginuo: 1992. godine

Datum rođenja: 12. 06. 1970. godine
Mjesto rođenja: Sarajevo
Datum smrti: 14. 05. 1992. godine
Mjesto pogibije: Ilidža

Jedinica: SRK , 2. sarajevska lpbr

Hvala Vam i oprostite na smetnji.

Svako dobro!

Danijel Radmilović - Vidaković


Poštovana,

Danijel se nalazi na spisku Ilidžanske opštine BORS-a, ali nije u Virtualnom groblju jer mu nisam našao grob.
ilidza -102808 - 27.10.2018 : Aleksandar Popović Rakovica, Beograd - best (4)

Srpski heroj Slobodan Janjić- Bauba, Komadant Jurišnog bataljona Ilidžanske lpb


Poštovani Željko,

veliko poštovanje za sve što si uradio i sačuvao od zaborava slavne dane i strašne žrtve koje je srpski narod položio u temelje Republike Srpske. Posebna priča tog herojstva i nadčovečanskih napora jeste Sarajevsko ratište. Biti jurišnik u Sarajevu i njegovoj okolini znači biti ludo hrabar i ta čast pripada ljudima posebnog kova, pravim herojima.

Jedan od njih nikad ovde ne pomenuti srpski Heroj Slobodan Janjić - Bauba, Komadant Jurišnika, najhrabrijih srpskih sinova iz Ilidžanske i Igmanske brigade, koji je svoj život položio 1994. godine na Goraždanskom ratištu.

Ta ljudska veličina i gromada je zaslužila i da se nađe u Sarajevskim herojima i velika je naša sramota što njegovi saborci i svedoci njegovog herojskog života ni reč nisu rekli o jednom od največih sinova Ilidžanske brigade i Srpskog Sarajeva.

S velikom nadom da će moja malenkost pokrenuti naše heroje koji su bili svedoci života ovog Srpskog velikana koji je zaslužio tretman kao heroj Vogošće, Mićo Vlahovič i Ilijaški heroj Mladen Savić i njegovi hrabri jurišnici!

Pozdrav
Aleksandar, Beograd

RE: Srpski heroj Slobodan Janjić


Aleksandre,
žao mi je što nisi ostavio email adresu ili broj telefona, pa da se nekada i vidimo i popričamo o svemu ovome. Javi se ponovo na ovaj sajt, putem privatne poruke, koju neću objaviti.
hotonj -102787 - 17.10.2018 : Neba Bak Srbija - best (7)

Četiri heroja sa Hotonja


Pišem pomalo setno jer smo pre tačno 26 godina na Hotonju, prema Kobiljoj glavi, imali akciju, tačnije u Fočanskoj. Nažalost, tada smo imali četiri poginula borca. Bili su to pravi junaci, koje nikada ne smemo zaboraviti, kao ni našu borbu za Srpstvo.

Tog nesrećnog dana, poginuo je moj pobratim Paja, junački se bacio ispred muslimanskog rova da spasi našeg malog Šišketa, ranjenog od snajpera, i nažalost poginuo kao i Paja.

Tog dana je svojom levicom, zlatnom levicom, Savan, hrabar momak, istinski heroj, srušio poslednji u nizu neprijateljskih bunkera, koji nas je sputavao u daljem pohodu na neprijateljskim rovovima. Posle njegovog hica, pao je i poslednji bunker.

Upadom u neprijateljske tranšee, pokojni Ljuba Četnik je počeo jurnjavu za neprijaeljem, koja se ispostavila kao i njegova poslednja borba sa Turcima. U tranšejima ga je sa leđa pogodio neki Mudžahedin, najverovatnije sakriven, jer upadom u njihove rovove, natala je opšta bežanija. Eto, tako je Ljuba izgubio život od nekog uplašenog neprijatelja.

Tog dana je izgubio život i Zorkin rođeni brat, Apatinac.

Nažalost, imali smo četvoro poginulih koje nikad ne trebamo prepustiti zaboravu, kao i nekoliko ranjenih boraca. Moram da napomenem, da je u svom tom žaru borbe, i kad nam je pomoć trebala najviše, naš transporter stajao na stotinak metara i nije hteo da nam pruži podršku. Iz kog razloga se to desilo nismo nikada saznali, kao ni to ko je bio vozač. Da je kojim slučajem poslušao naše vapaje i priskočio u pomoć, sigurno da ne bi imali žrtava.

Akciju je vodio naš pokojni komandir Buca, legenda Trece sarajevske brigade.

Koristim i ovu priliku da odam poštu svim našim poginulim borcima i da ih nikad ne zaboravimo. Slava im, a preživelima veliki pozdrav!
treskavica -102765 - 12.10.2018 : 1971 Bosnjak - best (0)

Prvo i drugo zauzimanje Lupoča


Nisam se do sada javljao na ovaj forum ali citajuci ove poruke nisam mogao a da se ne javim prije svega istine radi. Bio sam pripadnik 181. Bosnjacke brigade ARBiH, manevarskog bataljona. Direktni sam učesnik dešavanja na Trnovsko-treskavičkom ratištu, počevši od ofanzivnih dejstava na potezu Predavica-Bijele lijeske, zatim Prokreša-Pitome dole-Proskok, Gradina-Prečko polje-Umčani-Lučevik-Bogatići, Nikoline stijene-Surdupi, Đokin toranj- Pašina planina, i na kraju famozni Lupoč.

Pošto vidim da ima dosta nejasnoća vezano za Lupoč, ja sam bio na Nikolinim stjenama kada je ARBiH prvi put zauzela Lupoč, a i kada je VRS u kontranapadu ponovo zauzela tu istu kotu. Sve to sam posmatrao sa Nikolinih stjena.

Drugi put kada smo zauzeli Lupoč, moja jedinica je u večernjim satima ušla između Nikolinih stijena i Lupoča i obezbijedila ulazak jedinica preko Spasovače u Mezdra i dalje prema Krbljinama. Mi smo u jutarnjim satima prišli i napali položaje VRS na Lupoču. Borbe su trajale čitav dan i tek narednog dana u popodnevnim satima smo uspjeli probiti liniju i uzeti Lupoč. Imali smo jsdnog poginulog i par ranjenih, a našli smo jednog mrtvog pripadnika VRS.

O tome kakvo je to bilo utvrdjene najbolje govore riječi komandanta Zaima Imamovića, koji je nakon obilaska Lupoča rekao doslovce: "Momci, da ja imam muda kao vi, ja bih bez gaća hodao!"
krusevo -102753 - 08.10.2018 : Alija Alic - best (0)

Olovsko ratište


Može li neko opisati detaljno sve ofanzive na Olovo?
rat_nisici -102661 - 06.09.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Misija na Olovo (4)


Prevedeno iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )"

Poslušavši kompletnu istoriju u "Gardi" dogovorio sam se sa poručnikom Šarencem i njegovim prijateljem da odemo do Hrvata. Oni su, prema riječima ovih oficira, imali mnogo novca i kupovali su odjeću i proizvode. Povjerovao sam im a i bio sam radoznao da prošetam do HVO-a.

Skupili smo se napokon oko podneva. Ponio sam preostale konzerve hrane, oficiri su ponijeli dva kompleta uniformi i pištoljsku municiju. Cilj putovanja nije bio tako blizu kao što smo mislili, stigli smo tek u sumrak. Desno su bili muslimanski položaji sa kojih su oni povremeno pucali po svojim dojučerašnjim saveznicima. Sa lijeve strane od hrvatskih položaja na desetak metara udaljenosti počinjala je strma padina, sa koje je Hrvatima bilo lakše da odlete zmajem nego da se spuste pješice.

Položaji Hrvata su me obradovali. Za razliku od Srba, oni su iskopali duboke rovove od kojih su se pružale takođe duboke tranšee sa pokrivkom i završavale otvorenim ćelijama u kojima je dežurao po jedan bojovnik. U rovovima su bile peći i Hrvati nisu bili loše ustrojeni. Takvi bunkeri su bili locirani na svakih 50 metara.

Mi smo im bili važne osobe i dali su nam kao pratioca mršavog, visokog, ošišanog na "jež" frizuru momka, veoma sličnog solisti engleske grupe "Kleš" (Džo Stramer, op. prevodioca). Komercijalni poslovi nisu nam išli od ruke, Hrvati nisu htjeli ništa kupiti od nas. Poslije obilaska desetak bunkera sjeli smo da predahnemo i popričamo sa Hrvatima o životu. Mene to nije interesovalo i sa svojim vodičem pankerom sam nastavio obilaziti bunkere. Ništa prodati i dalje nisam uspio pa sam, ispivši čašu votke, odlučio da se vratim.

Ići u mraku po kamenju bilo je opasno a pred svitanje su muslimani voljeli pucati, tako da smo morali požuriti. U povratku mi je moj vodič pričao da je radio u Moskvi i retorički mi predao pozdrave nekim svojim prijateljima iz Moskve, ne davši ni adresu ni broj telefona. Došavši do svojih saputnika predahnuo sam pa smo krenili nazad. Primijetio sam da je u mraku Šarenac vidio bolje od nas i manje se spoticao. Bio sam strašno iscrpljen, ranac sa konzervama mi se bukvalno urezao u ramena. Kasnije mi je došlo u glavu: Ne mogu da shvatim da te konzerve nisam ostavio kod Hrvata. Ali ipak, komercijalni uspjeh je došao do mene, doduše ne mojom zaslugom.

Vezista Bane tada je odlučio da se ponovo oženi i to mu je omogućilo pristup u kuću njegove navodne nevjeste. Istovremeno, on se dogovorio sa svojom nesuđenom tazbinom i prodao im sve iz naše kuće, zajedno sa mojim konzervama. U poslu je uzeo učešća i Zoran, pa sam im otvorio kuću, u kojoj sam ostao jedini, dozvolivši da iznesu i peć i namještaj i stari ćilim sa rupom na sredini. Dogovor je ispoštovan i ja sam za to dobio 150 maraka. Došlo je do svađe između Zorana i Baneta jer je Bane, izgleda, obojicu nas prevario za novac, no mene to nije interesovalo jer mi nije bilo prvi put da vidim ovakve prizore.

Poručnik Otašević ubrzo je predložio da ponovo idemo u izviđanje, ali se odjednom sve promijenilo. Stigla je naredba da se hitno prebacimo pod Okruglicu, srpsko selo na suprotnoj strani u odnosu na prilaz Olovu, gdje je bila probijena linija fronta. Kao ispomoć su nam dali tenk, koji je stajao pored sela. Sjeo sam na oklop toga tenka, ostali su se smjestili u kamion i krenuli smo. Na odredištu nas je čekao komandir koji nas je smjestio u dva "bunkera" u ćupljini na liniji. Ispred nas je bila visoka gora, sa jedne strane ćelava a sa druge prekrivena grmljem i niskim rastinjem.

Po njenom vrhu je išla linija koju je neprijatelj uzeo od Srba a koja se sastojala od nekoliko međusobno neuvezanih "bunkera". Iz razgovora smo saznali da je neprijateljska grupa napala na jedan "bunker", jednog borca su ubili a drugoga zarobili. Na radiju su Srbi slušali da su neprijatelji zarobljeniku iskopali oči i odveli ga u svoj zatvor. Ostali srpski borci su jednostavno pobjegli sa svojih položaja.

Neprijatelj nije htio ozbiljno da brani novodostignute položaje, ali se čula razmjena jake vatre. Naša grupa, spustivši se, pošla je pravo u čelo izgubljenih položaja. Naprijed je išao lokalni komandir, kojem su već bili saopštili da je gora slobodna. Mi smo ga pratili. Mene je tješilo to da nas neprijatelj ne može sve odjednom pobiti. Na istu goru sa desne strane pela se još jedna jedinica.

Slava Bogu, tada nismo imali gubitaka. Goru smo uzeli bez borbe, no Čuba, sa svojim bolesnim bubrezima, savijao se je i bez pucnjave i nastojao sam da se ne odvajam od njega.

Vratili smo se u bazu. U Hajdama, međutim, čekalo nas je iznenađenje. Stražarska kućica pred našim kućama je izgorjela, skupa sa šupom. Jasno, bila je to rabota nekoga od "Kasindolaca" koji su stalno tražili od Čube da im dozvoli da svoju smjenu straže provode u kući a ne napolju, na položaju. Mene je to izbacilo iz ravnoteže, zadnja kap bila je to što su "Kasindolci" ukrali sanduk ručnih bombi, koj je nama dodijeljen.

Ručne bombe su mi bile veoma omiljene i krenuo sam da se raspravim sa komandirom "Kasindolaca". Pri tom sam pomenuo i da se nerado potčinjavaju Čubi, nerado idu u akcije i sve ostalo. Sa moje strane bilo je svega: postrojavanje automatom, udaranje pesnicama, hvatanje za grudi, očigledno su me moji živci izdali. Sada, nakon što je prošlo vrijeme, mislim, mogao sam tada koga ubiti, samo da je neko od njih, ne dao Bog, učinio neki suvišan pokret.

Potom sam se vratio u kuću, a sa njihove strane je došla delegacija za pregovore, ali je bila odabrana oštra forma, tako da sam morao jednog delegata spucati čašom u glavu kazavši da je nemoguće tako ratovati. Ne znam koliko je moje objašnjenje njima bilo razumljivo, ali smo se rastali srdačno i više među nama nije bilo nerazumijevanja. Ipak se oni nikada nisu promijenili na bolje i ja sam to shvatio, na žalost, tek nakon rata. Kako mi je u Beogradu pričao Dragan N. "Kasindolci" nisu spavali cijele noći i postavili su kružnu odbranu oko kuće, stvarno nisu više htjeli imati posla sa muslimanima.

Kad nam je sledećeg dana na smjenu došlo novo popunjenje, neki od njih su se rukovali sa mnom dok su se ostali slatko smješkali. Posjedavši u kamione otišli smo kući i ovim je naša akcija na Olovo bila okončana.


Ovim je okončano i poglavlje 5. iz knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" Olega Valeckog, prevod Vuka Gradinskog, srpskog borca sa Nišićke visoravni.
rat_olovo -102651 - 04.09.2018 : Vozuća Doboj - best (0)

Slivanjsko brdo


65. zaštitni puk je učestvovao u vraćanju položaja na Slivanjskom brdu, pošto sam i sam učestvovao u toj akciji kao pripadnik Puka.
trnovo -102626 - 28.08.2018 : Radislav Lapadat Pančevo - best (0)

Josip Lapadat: Poslednja bitka moga oca


Otac mi je bio Josip Lapadat, poginuo je u Trnovu 23. 7. 1995. godine, ali nikada nisam saznao pravu istinu o njemu i njegovom životu i ratu, niti kako je poginuo. Čuo sam nekoliko verzija o tome. Kada se to desilo, tek sam napunio 13 godina?

Da li neko nešto zna o toj borbi, I o mom ocu? Tada je poginuo I Jozef Kemelj, takođe Pančevac.
rat_nisici -102619 - 27.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

Misija na Olovo (3)


Prevod iz knjige Beli Vukovi

Napredovanja nikakvoga nije bilo i Saša je sa nekoliko boraca otputovao u bazu. Ostavši sa Viktorom, odlučili smo zajedno sa oficirima Garde vršiti izviđanje. Dva oficira su zadužena da prođu po neutralnoj zoni i otkriju položaje neprijatelja. Zajedno sa ostalim oficirima otišli smo u dubinu neprijatelja 100-200 metara. Ovdje pucnjave nije bilo, ljudi su u osnovi čuvali svoje pozicije.

Linija odbrane je isuviše krivudava, mi smo lako mogli upasti u unakrsnu vatru. Uvijek sam se volio vraćati kući, idući za drugim borcima, zato što su mladi borci iz "Srpske garde" mogli po nama otvoriti vatru. Izviđanje nije dalo nikakvih uspješnih rezultata, pronašli smo samo jedan bunker, ne zna se kada ga je neprijatelj otkrio.

Ponovo smo dobili naređenje da izvedemo komandira sa dvojicom oficira i pratnjom na padinu, gdje smo već bili sa Škrabovim. Bilo nas je nekoliko. Viktor, ja i nekoliko boraca Garde. Grupu sam predvodio ja i otišao sam malo ulijevo. Pao je snijeg, bili smo u bijelim kombinezonima. Nakon pola sata puzanja izašli smo na šumski put, gdje sam spazio meni nepoznatu poteznu minu, 20-30 cm visoki zeleni kolčić od kojeg je duž puta pružala se žica. Na samoj mini bio je ispisan žutom bojom arapski natpis. Nisam znao šta da uradim sa njom, tim prije jer je ona mogla biti zaštićena sa dvije- tri "paštete".

Upozorivši poručnika Otaševića ja sam pod pravim uglom u odnosu na minu otišao udesno i za deset minuta izašao na padinu. Naš zadatak je bio izvršen i poslije toga, nakon što je komandant brigade obišao padinu, nismo više imali posla. Nikakvih rezultata nije bilo, linija odbrane nakon toga nije pomjerena. Čuba me je molio da više ne idemo u izviđanje, ja sam se kolebao jer nisam razumio razlog takvog zahtjeva, više sam volio postupati po naređenju, bez kojega su svi moji postupci bili samovoljni.

Jedna pucnjava završila se po nas fatalno. Sjedio sam kod Čube, začuvši iznenadnu pucnjavu pojurio sam u susjednu sobu, čiji su prozori gledali u šumu, a potom iskočio u dvorište. Za uglom jedne od kuća stajao je Moro, držeći okvir automata iza drveta. Naredni rafal mu je otkinuo vrh automata. Otvorili smo uzvratnom vatrom, iako nije bilo pogodnog mjesta za zaklon. U kuću su unijeli momka sa prostrelnom ranom na nozi. Već je bio ubijen jedan borac i ranjena medicinska sestra Svjetlana. Ja sam nekoliko puta predlagao da načinimo puškarnice na tavanu, ali je sve ostalo po starom.

Mi nismo imali pravu vezu sa susjednim Mačkom. Jednom sam sa Viktorom i nekoliko Srba otišao nekim poslom na srpske položaje na Mačku i umalo ne izgibosmo od metaka sa svojih položaja. Išli smo opštepoznatim putom i kad dođosmo pod bunker začusmo upit stražara. Nismo znali lozinku i naizmjenično na ruskom i srpskom počesmo objašnjavati da smo iz susjedne čete. Sve je bilo uzaludno, začuo se klepet zatvarača. Dobro je da su se našli ljudi koji su mu objasnili šta je u pitanju. U meni je nikla glupa želja da ga spucam u čelo, jer je on u strahu mogao pobiti ne samo nas Ruse već i svoje Srbe, ako bi se pojavili na putu.

Do tada smo stigli pod Olovo, ali Viktor je imao posebne potrebe i on je želio da se vrati. U novoj smjeni stigla su samo trojica: Dragan i Milenko, dobrovoljac iz Beograda te još jedan Dragan N. , finansijski inspektor, takođe iz Beograda. A ja sam bio odlučniji dejstvovati kada mi je u blizini Rus: u krajnjem slučaju on neće odustati. Ali se Viktor ponekad nije ponašao naročito oprezno.

Jednom prilikom smo ja, poručnik Otašević i komandir voda Garde, crnogorski dobrovoljac Mrčo, odlučili da prođemo sa leđa neprijateljskim položajima. Mrčo mi je pokazao da obratim pažnju na Viktora, koji je bio u bijelom džemperu, poluraspertlanih čizama i sa snajperskom puškom na ramenu. Takav je više ličio na lovca nego na izviđača. Jasno je bilo da neprijatelja u "neutralnoj zoni" nema, ali nadali smo se i da možda nije puno oprezan.

Viktor je imao neke unutrašnje duševne probleme i neophodan mu je bio odmor. Viktora sam poznavao bolje od drugih i nikako nisam želio izvlačiti ga ranjenog ili mrtvog. I sam Viktor nije se htio dugo zadržavati, rekao je da mu je dosadno, kada je posjetio štab Goraždanske brigade, koja je tada prebačena na Olovo.

U to vrijeme Viktor je imao stan u Višegradu i bio je u dobrim odnosima sa Srbima iz Goražda. Ja sa njima nisam imao nikakva posla pa nisam ni krenuo sa Viktorom.

Neki su krenuli kamionom za Lukavicu pa im se Viktor pridružio. Prije njegovog odlaska sam ubacio vreće sa krompirom za naše momke. Greškom NATO pilota mi smo došli do raznovrsnih prehrambenih sredstava u prahu, koje je on bacio na našu teritoriju a ne muslimanima, kako je želio, tako da problema sa ovim proizvodima kod nas nije bilo. Podrum je bio pun krompira, uzimao ga je ko god je želio, pa sam i ja odlučio poslati momcima dvije vreće. Nažalost, Viktor je na odredište dovezao samo jednu vreću jer su mu drugu ukrali njegovi srpski saborci.

Nisam propustio gotovo niti jedan dan a da ne odem do "Garde" a uveče sam vrijeme provodio kod vezista u komšiluku, Baneta i Zorana G. Bane nije mogao primiriti na jednom mjestu, stalno je negdje odlazio, nekada na svadbu, nekada u goste. Naposlijetku je takvim ponašanjem našao mladu i više ga nisam vidio.

Ja sam se blisko saživio sa Zoranom G. koji je do rata živio u Sarajevu. Muslimani su mu ubili oca a on, majka i sestra su izbjegli u vikendicu na Palama, u kojoj je već živio njegov rođak Tašo sa ocem, majkom i sestrom. Kasnije, kada sam ga posjetio, umalo se nisam izgubio u svim tim jarugama, šumama i planinama. Tek tada sam počeo shvatati kako je veliko prostranstvo nove prijestonice Republike Srpske- Pala. Zezao sam Zorana da ako bi muslimani agresijom zauzeli cijelu Republiku Srpsku, njegovu vikendicu bi našli tek za godinu- dvije potom.

Zoran je bio izuzetan drug i odmah je htio ići samnom u izviđanje, saznavši da Škrabov i ja planiramo dejstvovati ručnim bacačem po muslimanskom bunkeru. Međutim, to nije bilo moguće jer me je Bane mnogo molio da ne vodim Zorana sa sobom. Ipak smo sa Zoranom upali u nevolju, ali ne sa muslimanima već sa Srbima.

Zoran me je pozvao u goste na "Slavu" kod njegovog poznanika, to jest Dan svetitelja te porodice. Taj praznik obilježava svaka srpska porodica, ustanovljen je od strane Svetog Save još 700 godina ranije.

Domaćin je bio veoma gostoljubiv, ali je kod njega bio gost "bradati borac", vjerovatno veteran "švercerskih operacija" na tom frontu. On se prvo zalijepio za mene, tvrdivši da ja nisam Rus već Srbin, a poslije se nadovezao na Zorana. On nije predstavljao neku opasnost ali je gostoljubivi domaćin bio protiv zadijevanja svađe. Kad je ovaj gost u drugoj sobi klepnuo zatvaračem, domaćin se dugo izvinjavao zbog toga. Ništa razumljivo nisam čuo a to pripisujem lokalnim ekscentričnostima, u čemu je mjesni narod izobilovao.

Drugi, sličan slučaj, završio se gotovo tragično kada je moj poznanik Mrčo, pijan, bacio svoju ofanzivnu ručnu bombu, ranivši pri tome nekoliko ljudi. To se dogodilo u vrijeme posjete roditelja svojoj djeci- vojnicima. Iako je Mrčo bio vrijedan i dobar momak , od toga nije bilo neke koristi. Tada, na Olovu, Mrčo je prošao bez težih kazni jer nije bilo posljedica, a bio je dobar komandir. Kasnije sam slušao o njemu u decembru 1994. godine, kada je bila borba na Igmanu.
vojkovici -102609 - 26.08.2018 : VHS kaseta Semizovac-Srednje - best (1)

Tragedija porodice Galinac


Upitajte Vogošćanina Pravog što ne objavi video materijal sa uviđaja i bdijenja u kući pokojnog Galija i njegove sestre. To je jedan srceparajući video zapis, a pogotovu onaj dio kada otac, koji je prije par dana sahranio jedno dijete, grli drugo dvoje u sanduku.
lipa -102607 - 25.08.2018 : Sorkov vojnik Lipa - best (1)

Lipa: Žena sa mužem u rovu


Interesantno je da sam u rovu radne obaveze, koji je prije našeg dolaska odbranio dalji pad linije na Lipi, kada sam sa Paunom donio sanduke municije za PM, zatekao ženu koja je punila redenike. Rekli su da nije htjela pustiti muža samog u smjenu jer je bila ofanziva. Nisu imali djece. Žao mi je što joj nisam saznao njeno ime.
lipa -102605 - 25.08.2018 : Sorkov vojnik Lipa - best (0)

Šišino ranjavanje


Za Milutina: Šuću nije pogodio dum-dum metak, već metak koji je razvalio košuljicu metka pri prolasku kroz pancir sa strane gdje nije bilo ploče. Tako da mu je otkinuo dobar komad mesa i zakačio dio pluća.
lipa -102603 - 25.08.2018 : Sorkov vojnik Lipa - best (0)

Lipa


Ne znam na kojeg Šućura, misliš ali jedan je zbrisao i našli smo ga izjutra na putu Srednje - Semizovac, kada smo krenuli da vraćamo rovove. Mislim da je taj imao tri kćerke.

U toku dana su se vratili još neki što su napustili rovove, ali neću da ih imenujem.
lipa -102601 - 25.08.2018 : Sorkov vojnik Lipa - best (2)

Dešavanja na Lipi juna 1995. godine


Početkom juna 1995. smo hitno prebačeni u Srednje jer se dobila dojava od Hrvata o potencijalnoj ofanzivi. Sjećam se da smo postrojeni u Srednjem i da je "Vrbas" rekao da nas narednih dana sleduje muzika-sport-muzika. Tek smo kasnije saznali da se radi o upoznavanju linije Jasen-Mali Jasen-Lipa.

15. juna, rano ujutru nas bude i javljaju da je pukla linija. Krenuli smo u dva kamiona preko Čevljanovića.

Našem kamionu, u kojem je bila Šorkova jedinica, pukla je guma. Došao je Tamić koji nas je prebacio prema Solakovićima i uz brdo smo istrčali. Duša mi je na nos iscurila. Uz put smo sreli neke naše iz Blagovačkog bataljona koji su napustili rovove i rekli da je sve palo.

Popeli smo se na Lipu sa dijela koji su držali Semizovčani kojima smo prišli iza leđa. Drugi dio jurišnog je nastavio preko Čevljanovića.

Kad smo došli tamo, otkrili smo da je palo 5 rovova sve do rova koji je držala radna obaveza, tj. ekipa iz puškarnice pretisa. Odmah smo vratili rov br. 1. i rasporedili desno od njega. Povremeno smo bili izloženi artiljerijskoj vatri i razmjenjivali puškaranje. U neko doba smo skontali da se radi najvjerovatnije o Crnim labudovima, njihovoj specijalnoj jedinici. Čitav dan smo pozivani na megafon da se predamo. Mi smo čekali da artiljerija odradi pripremu da vratimo preostale rovove. To se nije desilo taj dan već smo čitavu noć proveli tu.

Ujutru je ispaljeno nekolimo granata i Šorak je rekao da krenemo u napad. Izašli smo iznad dvojke i krenuli uzbrdo. U tom trenutku dolazi do njihovog kontranapada i vraćamo se na početne položaje. Trpimo žestok napad sitnom municijom i tromblonima. Imamo dvojicu ranjenih. Već smo bili na izmaku snaga kada nam u pomoć stižu drugi dio jedinice, koji su činili prekaljeni borci. Ja sam dejstvovao iza jednog oborenog stabla kada sam vidio Gorana, iz starije ekipe jurišnika, kako sa PM-mom juriša na kišu metaka. Nikada neću zaboraviti ti scenu. Tada sam shvatio da nije sav svoj.

Ubrzo nam gine jedan jurišnika i imamo još nekoliko ranjenih. Među njima i junačina Goran.

Mi od Šorka dobijamo naredbu da napravimo odstupnicu drugom dijelu jurišnog. Paun i ja smo bili posljednji koji su krenuli jer smo bili najdalji.

U tom trenutku smo naišli na dvojicu iz radne obaveze koji su bacili dva sanduka za PM browing 7. 9 koji je bio u rovu radne obaveze. Paun i ja smo ih uzeli i odnijeli do rova. Šorak, sa kojim nisam pričao jer smo se u pjanskoj posvađali par dana prije, me rasporedi ka rovovima koji su držali Semizovčani jer su i odozdo navirali. Njihovo napredovanje smo uskoro zaustavili a ja sam potom ranjen nakon što sam neoprezno izašao na tranšeu.

Dok su me stavljali na nosila, prišao mi je Šorak, zagrlio i rekao:

  • "Idi i pričaj u Vogošći kakvi smo junaci danas bili".

    Tad smo se i pomirili. Zadnji put sam ga vidio 29. avgusta 1995. godine, kada je slavio rođenje kćerke. Tada je ustao, nazdravio i rekao:

  • "Ti si jedini koji me je poslao u PM a da ga nisam istukao".

    Prošli smo zajedno mnoga ratišta pod njegovom komandom. Kada sam se vratio sa bolovanja prešao sam u drugu jedinicu, a drugovi su mi pričali da je poginuo tako što su mu na motorolu javili da je pala granata i da su ranjeni neki iz jedinice kojom je komandovao. U povratku je navodno pogrešno skrenuo i zalutao između mitraljeskih gnijezda.
  • rat_nisici -102595 - 23.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Misija na Olovo (2)


    Odlomak iz knjige "Beli Vukovi"

    Nakon dvije-tri nedjelje smijenio ih je kombinovani odred kojim je komandovao Čuba. Iz naše čete u njemu smo bili Goran Moro, ja i Vitja Djesjatov. U našem odredu bili su i moji poznanici sa Trnova- Aco Šešlija i Mlađo, iz Papićeve čete.

    Naše putovanje trajalo je oko sedam časova, zaobilaznim putem preko Pala. Putovali smo veselo, sa pjesmom i uz rakiju. Bilo je nekoliko pijanih, a jedan od njih, "Lale", toliko se napio da su ga iznijeli iz kamiona. Viktor i ja nismo se napili sa našom "braćom", ali smo zbog hladnoće popili nekoliko gutljaja. Međutim, sukoba nije bilo. U kamionu nas se nabilo do maksimuma, Viktor i ja smo sjeli na kraj, da bi nam bilo lakše iskočiti. Na naša mjesta niko nije pretendovao, svi su se gurali ka unutrašnjosti da bi pobjegli od hladnoće.

    Pogled na zaposjednuto selo sve je razmrdao, ponegdje je u kućama gorjelo svjetlo. Neki borci smatrali su podvigom to što potpale preostale cijele kuće. Мi smo se okrenuli, izašli na početku sela Crna Rijeka i konkretno smo pošli da osmotrimo neprijateljsku liniju odbrane. Bilo je očigledno da su tranšeji i rovovi načinjeni u žurbi. Srpska vojska ovdje je napala neprijateljske pozicije tenkovima, tako da su se njihovi tragovi još dobro očuvali.

    Provezli smo se kroz selo i naš put išao je šumom još pet kilometara. Na pola puta smo vidjeli neprijateljske bunkere, temeljito izgrađene.

    Na kraju stigosmo na mjesto gdje nas je susreo Škrabov. Selo se zvalo Ravne, nama su dodijelili za odmor kuću lokalnog hodže. "Četvorooki", "Gazda" i Saša P. su pokupili po televizor u boji i otputovali u bazu. U našu izviđačku grupu, osim Škrabova, Viktora i mene, ušli su još dva Srbina sa Grbavice. Jednoga od njih su zvali Dragan, osamnaestogodišnji momak sa nadimkom "Mungos", nevisokog rasta ali vrlo nervozan, iako je Škrabov bio njime zadovoljan. Dragan je poštovao Sašu kao svog učitelja. Drugi, po nadimku "Talijan", bio je stariji deset godina, nosio je bradu i brkove, a stigao je iz Rima, gdje se bavio nekim "mračnim" poslovima. Imao je iskustvo iz francuske Legije stranaca. Ratovati je znao i volio.

    Saša me je upoznao sa komandantom srpske taktičke grupe Mladenom Savićem, koji je imao veliko povjerenje u njegove profesionalne vještine. Sašu su, po njegovim riječima, nervirali mnogobrojni Srbi koji su pošli na Olovo zajedno sa njim. Pričali su mnogo ali su bili indiferentni prema borbenim dejstvima, sabotirali su naređenja Miša Čolića ali su se zato, kao "pravi veterani", isticali u pijanstvu i pljački. Saši se desilo i to da je morao potegnuti oružje da bi odbranio kuću u kojoj su spavali Rusi, od pljačke i paljenja.

    U selima je vladao haos, muslimani su ostavili dobre automobile i sve što su stekli tokom više godina, a Srbi su "čistili" sve to sa zavidnim umijećem. Naši su nekoliko automobila jednostavno izrešetali, da ne bi na njima profitirali oni koji su se krili iza leđa. Kuće su intenzivno palili a poslije se nije imalo gdje prenoćiti. Izgorjela je i lokalna džamija, a izgleda da je u ovo bio uključen i "Četvorooki".

    Po zadatku komande Rusi su nastavili sa izviđanjem, postavljajući zasjede na putu. Jedne noći su izašli na komandno mjesto muslimanske specijalne formacije. "Četvorooki", osvetivši se za svoje ranjavanje u nogu, iz snajperske puške je ustrijelio oficira. Naši dečki su dva puta upali u nevolju i imali gubitke.

    Viktor i ja smo se uselili u kuću bez posebnog komfora. Zajedno sa nama u kući se nalazio i centar veze. Na samom početku sumraka začula se pucnjava i mi smo zajedno sa Sašom potrčali prema mjestu sa kojega je dopirala. Saznavši da je Aco poginuo ušli smo u kuću u kojoj je jedna soba bila puna ljudi- među njima bješe i potreseni Mlađo. Škrabov je s pravom bio bijesan, bilo koji izlazak na izviđanje morao je biti u koordinaciji sa njim. Saša se nije zadržao ovdje, dok sam ja ostao jer sam dobro poznavao Aca i bilo mi je teško na duši.

    Pomenuvši ga uz rakiju čekao sam "raspravu" o razlozima njegove pogibije. No, to nije uslijedilo, a šteta: ispostavilo se da je pristigloj grupi, došavši iz komande, neki oficir naredio da otvori zaprečnu vatru, ne znam zbog čega. Jedna grupa, umjesto toga, da jednostavno otvori vatru, zbog nečega je otišla do neprijateljskih položaja, do kojih je bilo nekoliko stotina metara. Škrabov je za to optužio "Mrgu", koji je sa njim bio u prvoj grupi, ali je ovaj sve poricao. Međutim, dečki su upali u mitraljesku vatru i izgubili Aca, kojega su uspjeli izvući pod vatrom. Naravno, sutradan je cijela grupa pokojnog Aca (pet-šest ljudi) vratila se zbog sahrane.

    Sledeći dani su bili mirni, a naša mala grupa je vršila izviđanja. U našoj četi bilo je četrdeset do pedeset ljudi i ja sam se uspio sa nekima upoznati pobliže. Posebno sam upamtio Duška, pedesetogodišnjeg Srbina sa dugom kosom i bradom, sa kapom na glavi. Pripadnici našeg bataljona razlikovali su se po različitim uniformama, na nekima je bila izraelska, slična sovjetskoj "afganki".

    U našoj četi bilo je desetak boraca iz kasindolskog bataljona, no, na žalost, ni Saša ni Čuba odnos sa njima nisu uspostavili. U početku se Škrabov ljutio na njih zbog njihovog odbijanja da učestvuju u bilo kakvoj akciji. On je oštrim tonom razgovarao sa komandirom, na kraju razgovora dade mu lopatu za kopanje tranšeja. Kasindolci nisu bili tako loši momci, ali su bili tipični lokalni Srbi, odnosi među njima su se uređivali po rođačkim i klanovskim vezama, što je bilo daleko od dobroga za ratovanje.

    Mnogo disciplinovanija je bila "Srpska garda", koja je držala naše lijevo krilo. To je bila jedinica podčinjena centru, koja se popunjavala po pozivu, rok služenja trajao je jednu godinu. Glavnokomandujući VRS Ratko Mladić sjedište ove jedinice je uspostavio u svom rodnom Kalinoviku, na visokogorskom platou, odakle do Sarajeva nije bilo daleko. Jedinica se zvala brigadom, u stvari ona je predstavljala nepotpuni puk, ali su na ratište slati često. Iako je bilo vidljivo da se mnogi mladi vojnici plaše, ova formacija je odradila svoj posao i za razliku od drugih srpskih jedinica u brigadi se velika pažnja pridavala gradnji bunkera i vatrenih položaja. Problema sa disciplinom nije bilo i dežurstva su izvršavali dobro, mada se u sastavu boraca nalazila 18- 19- godišnja mladež i zbog toga su gubitci bili stalni.

    Neposredno poslije dolaska naša interventna grupa je dobila ne baš jasan zadatak: Uzeti padinu koja se nalazila nekoliko stotina metara udaljena od položaja Gardijske brigade. Skupismo se tada nas četrnaest. Osim mene, Saše, Vita, "Talijana" i "Mungosa" pošli su i "Čuba" (kao komandir), Moro, "Musa", "Kiki", neki dobrovoljac iz Srbije i drugi borci, čijih se imena ne sjećam. Puzili smo dugo, pucnjave nije bilo, osim od strane Škrabova, ali na vatru nije uzvraćeno.

    Prošavši neveliko rastojanje mi smo se podijelili. Škrabov, "Talijan", "Mungos" krenuli su naokolo. Viktor i ja smo otišli lijevlje, pokrivajući ih sa lijeva. Ostali, pod komandom "Čube", ostali su na dostignutim pozicijama.

    Snijega nije bilo pa smo bili u izraelskim uniformama. Na kraju smo mi izašli, za nama su pristizali i drugi koji su iz nekog razloga išli potpuno uspravno. Škrabov je mahao rukama, pokazivao im da zalegnu. Tada nikakva bojeva dejstava nisu uslijedila.

    Išli smo i na vis Mačak, sa kojega se osmatrajući vidjelo široko područje. No, vatra je i tada izostala. Jednom, dok smo se vraćali od Čube na nas je zapucao snajper. Vitja je išao naprijed. Začuvši zviždanje Saša i ja smo pojurili kako bi se uklonili, a Vitja, kao da ništa nije bilo, nastavio je koračati sa svojom snajperskom puškom. Tada smo zaurlali na njega pa se svi zajedno sakrili iza ograde.

    Jedne večeri krenuli smo u goste kod izviđača iz Garde, kako bi smo od njih dobili konzerve sa hranom. Usput smo vidjeli kao se mladi momci zabavljaju i šenluče pucajući u nebo, a jedan je čak zaždio stog sijena.

    Izviđači su nas dobro primili, i, na kraju, nisu se ograničili samo na konzerve, našla se i rakija. Razgovarali smo o svačemu, a zatim su Škrabov i komandir izviđača Špirić odlučili pokazati jedan drugome svoja znanja o kretanju po šumi. Mene je zaintrigirala Špirićeva metoda držanja automata: on ga je držao na pregibu desne ruke dok je desnom šakom držao ručku i cijev je bila okrenuta uvis i bočno. U slučaju opasnosti automat je okretao naprijed i lijevom rukom hvatao za okvir. U šumi bi lijeva ruka trebala da je slobodna, pogotovu jer se okvir nije dizao iznad glave.

    Škrabov nije ostao dugo, pridružio mu se i Viktor. "Gardisti" su se sa uvažavanjem odnosili prema ruskoj grupi Aleksića, primijetivši da vojvoda ima jednu od boljih izviđačkih grupa. Špirić je pokazao okvirove od kalašnjikova sa arapskim natpisima, koji su bili nađeni na položajima na kojim je ubijen neprijateljski borac.

    Posjedivši još malo pozdravili smo se i pošli u bazu, a putem su Saša i "Mungos" otpjevali rusku pjesmu "Sоlavjej, sоlavjej, ptašečka", koja se veoma dopala poslednjem. Bilo je poznato da su ruski vojnici najbolji na svijetu i nikom nije milo suprotstaviti im se.



    Vrativši se kući postavili smo na žicu odskočnu minu, istina, tako da geleri ne udare po ljudima: potrebno je bilo otjerati ratne profitere od naših prebivališta. Nismo htjeli da izgubimo naše stvari i opremu. Preostale kuće opustošene su momentalno. Neki mjesni snabdjevači, koji su na kolicima dovozili toplu hranu borcima, odmah su skupljali u njih sve redom, za flašu rakije počistili bi bukvalno sve. Osuđen nije niko, ali je iritiralo odsustvo reda, jer je ponekad dovodilo do prepirke i svađe.

    Jednom, začuvši vrisku napolju, izašao sam i bio svjedokom kad su se "Mrga" i "Mungos" psovali, a zajedno sa njima je stajao Srbin koji je raznosio čorbu i dvije žene. Ispalo je da je "Mrga" htio iz susjedne kuće prodati kupatilo, prethodno ga opravši od tamo zatečenih govana. "Mungos" je smatrao da je ova kuća osvojena od strane nas i stoga je kupatilo takođe naše, pa mu se prodaja nije dopala. Oni su se psovali toliko da su zamalo uhvatili za automate pa smo ih dugo morali smirivati. Kroz nekoliko sati "Mrga" je postao ponovo "dobri dečko", počeo je razgovarati sa "Mungosom".

    Saša se prema "Mrgi" odnosio oprezno. Ja sam ga dugo poznavao i shvatio, da sav njegov vanjski izgled- duga brada, "šubara", kožni prsluk, koji ga je pravio gotovo simbolom Grbavice, - bio je bitan za njegov imidž. Njegova spoljašnost često je privlačila prema sebi fotoreportere, no slika "krvožednog četnika" u odnosu na "Mrgu" bila je potpuna fikcija. "Mrga" je stalno upadao u nevolje. U septembru 1994. godine on je na Igmanu poginuo od srpske vojske: vraćajući se noću sa izviđanja sa drugim srpskim dobrovoljcima, naletio je na vatru sa srpskih položaja.
    akcije -102589 - 22.08.2018 : ... Modrica - best (0)

    Predrag Beli Buco Đekanović


    Pošto vidim da imate tekstove za ratne saborce i drugove iz vojske, evo i jedna tužana vijest. Naš dragi Beli je preminuo u bolnici 5. 8. 2018. godine u Banja Luci. Iza sebe je ostavio vaspitanu i odgojenu djecu i samo lijepe stvari.
    Vječna slava i hvala brate Buco!
    rat_nisici -102587 - 20.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (5)

    Misija na Olovo (1)


    Iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" , čiji je autor Oleg Vitaljevič Valeckij, preveo sam Glavu V, koja je naslovljena sa "Misija na Olovo", a koja se odnosi na iste prostore i gotovo isto vrijeme u kojem sam i ja tu ratovao, sa "uglom gledanja" malo različitijim u odnosu na naš, što prezentujem, kako slijedi.

    5. MISIJA NA OLOVO
    Autor: Oleg Valeckij
    Prevod sa ruskog: Vuk Gradinski

    U novembru imali smo novu operaciju, na grad Olovo, koji su kontrolisali muslimani. muslimanska opština Olovo graničila je sa teritorijom Srpskog Sarajeva u rejonu Ilijaša i Vogošće, a dalje se nalazila opština Vareš, koja je bila pod kontrolom HVO.

    Hrvatska opština Vareš bila je sa tri strane okružena muslimanima a sa četrvrte strane je graničila sa srpskim Sarajevom. Do sljedeće najbliže Hrvatske opštine, Kiseljak, Hrvatima je bilo neophodno proći preko teritorije muslimanskih opština Visoko i Kakanj, ili preko srpskih opština Ilijaša i Ilidže, što je predstavljalo veoma dug put.

    Od početka rata Hrvati nisu imali namjeru ratovati ni protiv Srba ni protiv muslimana, ali su zato trgovali i sa jednima i sa drugima prilično intenzivno. U srpskom selu Brgule, koje je graničilo sa opštinom Vareš, odvijala se je veoma razvijena trgovina, ne samo Srba sa Hrvatima, već i Srba sa muslimanima. Ovdje se prodavalo sve: svinje, krave, ovce. Trgovali su punim kamionima cigareta i kafe, a ponekada i municijom, koja je išla sa srpske na muslimansku teritoriju. Sve to dešavalo se zahvaljujući "mirnom" Varešu. Naravno, ti kamioni nisu pripadali malim trgovcima.

    Početkom vatrenih dejstava između Hrvata i muslimana sveopšta idila je okončana. srpski ministar unutrašnjih poslova Tomo Kovač naredio je da se "zatvori ovaj dućan" i poslao je tamo snage specijalne brigade, u ovom slučaju odred, čije je sjedište bilo u selu Šekovići (gdje je bio od kraja juna do septembra Lenja, zajedno sa kojim sam ja ratovao u Ozrenskoj). Po riječima Leonida njihov komandant je tada upozorio borce da oni budu oprezni prema lokalnim Srbima: bilo je slučajeva kada su ovi pucali na srpske policajce, nezadovoljni što ih lišavaju mogućnosti trgovine.

    U to vrijeme uhapšen je predsjednik Srpske opštine Olovo, a vojni komandant lokalne linije odbrane, da ne bi doživio hapšenje, pobjegao je u Beograd, rasprodavši prije toga značajan dio oružja i tehnike sopstvene vojske.

    Tada još linija odbrane, kako srpska tako i muslimanska, prosto nije postojala: ona je egzistirala samo na karti. Po riječima Lenje, među bunkerima je rastojanje iznosilo po nekoliko stotina metara i tu su pasla stada ovaca i krava.

    A između Srba i Hrvata uopšte nikakve linije odbrane nije bilo i zato je specijalna policija tada mogla ući u Vareš i ovladati njime. Osim toga, Hrvati su se prema Srbima odnosili mnogo bolje nego prema muslimanima. Srpske snage su bile više nego dovoljne, jer je na frontu sa muslimanima bilo zatišje zbog početka rata muslimana protiv Hrvata. Prema Varešu su bile pozicije srpske Ilijaške brigade, koja je uvijek mogla dobiti pojačanja od srpske Ilidžanske i Igmanske brigade. Na kraju, moguće je bilo dobiti pomoć i od drugih brigada Sarajevsko-romanijskog korpusa a takođe i od Zaštitnog puka, stacioniranog u Han Pijesku

    Dakle, Srbima nije predstavljao problem okupiti 4-5 hiljada ljudi sa tehnikom i malo je vjerovatno da bi Hrvatsko rukovodstvo u Varešu odbilo njihovu pomoć, ako bi ih oni upitali u vezi sa njom.

    Međutim, kao i uvijek, u skladu sa "najboljim tradicijama", srpsko rukovodstvo neprekidno se bavilo primirjima i kalkulacijama, dok je njihov slabiji neprijatelj, koji nije bio opterećen prekomjernim brojem "stručnjaka" pokazao mnogo više inicijative.

    Muslimani, snagama 7. "muslimanske" brigade, brzo su slomili otpor Vareške brigade HVO, u čijem sastavu je bila i četa lokalnih vareških Srba, uzeli Vareš i nekoliko sela u okolini. Na srpsku teritoriju su pristigle izbjeglice iz Vareša, koje su odmah bile prosleđivane u Kiseljak, samo uz uslov da otuda dođe isti broj boraca ili nova smjena.

    U stvari, ako bi tada započela srpska ofanziva na sveopštem nivou, bila bi zauzeta sva teritorija Vareša, jer muslimani nisu bili spremni na odbranu. Izvršenje ovoga plana je bilo realno moguće zbog izbijanja muslimansko-hrvatskog sukoba.

    Približno u isto vrijeme kombinovane snage HVO napadaju na grad Fojnicu, sa namjerom da uspostave vezu sa Kiseljakom. Prema tome, glavnina snaga tzv. Armije Bosne i Hercegovine bila je usmjerena na borbu sa Hrvatima: prije svega prema Gornjem Vakufu, praktično izolovanom muslimanskom regionu (ili "enklavi"), čiji je pad u ruke Hrvata postao vrlo izvjestan.

    Teritorija Bosne i Hercegovine bila je prepuna hrvatskih enklava, različite veličine. Sudbina Hrvata u tim enklavama, koje je kontrolisala HVO, bila je različita. Iz nekih od njih je vojska HVO protjerana, kao što je bio protjeran i dio mirnog Hrvatskog stanovništva. Republika Srpska je tada primila 4-5 hiljada bojovnika HVO i oko 80 hiljada hrvatskih izbjeglica. Druge enklave su uspjele opstati zahvaljujući svojoj proklamovanoj neutralnosti i najvažnije- podršci umjerenih muslimanskih čelnika kao i onih koji su tada držali vlast u Tuzli.

    Posebno se izdvajala Hrvatska enklava Žepče, koja je graničila sa jedne strane sa Dobojem, a sa druge strane sa muslimanskim Zavidovićima i Maglajem. Ovdje je došlo do pravog masakra i Hrvati se nikako nisu mogli dogovoriti sa muslimanima. U Maglaju, Zavidovićima i Zenici nalazilo se istinsko gnijezdo islamskog fundamentalizma. U Drugom korpusu tzv. Armije Bosne i Hercegovine formirane su jedinice mudžahida. U nekoliko lokalnih sela, bivših srpskih, naselili su se Arapi, Iranci, Turci i drugi predstavnici islamskih naroda, navodno radi zaštite islamske zemlje od srpskih i hrvatskih "agresora".

    Jasno je da Hrvati nikada nisu vjerovali muslimanima, iako su i oni uzimali učešća u protjerivanju Srba sa ovih područja. Komanda HVO Žepče je izvijestila srpske vlasti u Doboju o muslimanskim granatiranjima. Pojedine srpske jedinice iz Doboja, Ozrena i Banja Luke dobrovoljno su odlazile u zaštitu Hrvatske enklave Žepče, čineći to bez naknade.

    Moj poslijeratni srpski drug Siniša "Pop" iz Doboja pričao mi je kako su on i njegova grupa 28. juna 1993. godine, na srpski crkveni praznik "Vidovdan", zajedno sa Hrvatima uzeli Žepče od muslimana. Srpsko rukovodstvo je tada moglo jednostavno podići srpsku zastavu nad Žepčem, a Hrvati jedva da bi se suprotstavili. Time bi Srbi dobili mogućnost da bez posebnog napora osvoje cjelokupan tridesetokilometarski dio puta od srpskog Doboja u srpski Teslić.

    Tako bi srpskim trupama iz taktičke grupe Ozren, u slučaju njihovog napredovanja iz pravca Vozuće u susret jedinicama Sarajevsko- romanijskog korpusa, bio obezbijeđen čvrst desni bok. Ovakav plan mogao bi se sprovesti u toku nekoliko sedmica. Za ovu operaciju bili su zainteresovani i Hrvati i Srbi. U slučaju uspjeha drugi po veličini grad- Tuzla bio bi okružen sa tri strane i odsječen od Zenice.

    U Tuzli su tada bili uticajni kadrovi iz dijela predratnih komunista, koji su se prema religioznim ubjeđenjima odnosili krajnje ravnodušno. Ovdje su među samim muslimanima tinjali stalni nesporazumi a Hrvati su konstantno dolijevali "ulje na vatru", tako da bi lokalna vlast sama postala lojalna Srbima. To bi automatski dovelo do kraha države Izetbegovića, tim prije što je tada u zapadnoj Bosni Fikret Abdić od lokalnih muslimana formirao sopstvenu vojsku od deset hiljada ljudi i zaratio protiv dijela Petog korpusa lojalnog Izetbegoviću. Ubrzo je on potpisao mir sa Republikom Srpskom. Dakle, ako bi Srbi napali Vareš iz pravca Ozrena i Žepča rat bi se završio, a Bosna i Hercegovina bila bi podijeljena između Srba, Hrvata i muslimana.

    No, to se nije desilo i umjesto napada cijele VRS na Olovo u jesen 1993. godine bila je organizovana operacija samo snaga Sarajevsko- romanijskog korpusa i to u ograničenom obimu. Srpska linija fronta na vareškom ratištu opasno je ušla u neprijateljsku teritoriju. U dubinu i širinu to napredovanje je iznosilo približno 15-20 kilometara. Na lijevom boku toga napredovanja nalazio se planinski masiv Čemerno (1465 m), na kojem su bile pozicije muslimanske vojske, na koje su ljudstvo i sredstva stizali iz muslimanskih gradova Breza i Visoko, koji su bili 15-20 km od njih udaljeni. Uistinu, osnova ove visoravni bila je manje planinska. Do muslimanskog grada Olovo bilo je deset kilometara. Ovdje je linija razdvajanja zaraćenih strana prelazila magistralni put Sarajevo-Olovo. U pravcu Sarajeva put je prolazio kroz srpsko selo Semizovac a muslimani nisu razmišljali o napadu kojim bi presjekli komunikaciju. Zapravo, komunikacija je prolazila između gorskih masiva Zvijezda i Čemerno.

    Dakle, mjesto srpskog pritiska na neprijateljsku odbranu nalazilo se velikim dijelom na visoravni, koja nosi naziv Nišićka, i zato se u borbenim izvještajima i naređenjima pominju Čemerno, Nišići, Olovo, mada se radi o prilično ograničenoj teritoriji za koju su se vodile bitke ne manje žestoke nego one za Igman.

    U 1993. godini glavna pažnja srpske komande bila je usmjerena ka desnom krilu Nišićke visoravni, koje gravitira ka Olovu. Ovo je razumljivo, pošto je neprijatelj bio slabije utvrđen na ovoj strani. Grad Olovo nalazi se na lijevoj obali rijeke Krivaje, koja ga odsijeca od ostale muslimanske teritorije. Ovdje je bio i jedini siguran po muslimane put, koji je vodio ka gradu Zavidovići.

    Srpske trupe uspjele su zauzeti veliki dio teritorije sela Crna Rijeka. Na taj dio fronta su počeli premještati nove srpske formacije. Naša brigada je u drugoj polovini novembra poslala na Olovo, radi učešća u tekućoj akciji, "interventnu" izabranu četu, čijim komandirom je imenovan Mišo Čolić. Iz čete Aleksića sa njim su na Olovo pristigli četvorica ruskih dobrovoljaca: Saša Škrabov, "Četvorooki", Saša P. i "Gazda", koji se nedavno vratio iz Rusije.

    Na Sašinu inicijativu grupa je od samog početka postala izviđačka. Deset dana po njihovom odlasku vojvoda je počeo dobivati riječi zahvalnosti za dečke. General Milošević lično je zapazio ruske izviđače, a "Četverooki" je od njega na poklon dobio lovačku pušku.

    Ruski izviđači prvi su prošli neprijateljsku liniju odbrane i ušli u sela Hajde, Zubeta i Ravne a kroz dva dana ovladali visom Mačak. Saša P. , "Četvorooki" i "Gazda" zadobili su lakše rane.
    hrasnica -102568 - 15.08.2018 : Ale Dautović Desovo, Prilep, Mkd - best (0)

    Fudo Karić


    Gde vam je ime Fudo Karić i još jedno koji su bili u prvu liniju? Pored Drice Silvije i Murata Letića i ostalih čak ih nema, čitam ni na ploči znači.
    mico_vlahovic -102493 - 04.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Peticija za Miću Vlahovića


    Heroji se ne rađaju negde tamo daleko, oni su deo nas i naših života. Ovu životnu mudrost vrlo dobro znaju svi građani Aleksanrova, jer smo upravo mi imali čast da među njima odraste jedan takav heroj - Mićo Vlahović.

    Ostavljen od svoje biološke majke, ovaj naš junak se našao u Domu za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici, odakle ga je izvukla porodica Korica iz Aleksandrova. Mićo se srodio sa njima, smatrao ih svojim istinskim roditeljima, a prema njihovoj rođenoj deci se odnosio kao prema braći i sestrama. Ukratko, život ga nije mazio, od rane mladosti je kopao tvrdu, banatsku zemlju, deleći sudbinu tipičnog banatskog seljaka.

    Uprkos svemu tome, Mićo izrastao u uzornog omladinca. Marljivo je radio u Ferijalnom savezu, bio učesnik svih dešavanja koje je organizovalo ovo, u to vreme veoma aktivno udruženje. Jednoglasno je izabran za Predsednika omladinskog Disko kluba. Bio je mladić za uzor, omiljen u Velikim Livadama.

    A onda je došao taj prokleti rat. Mićo Vlahović je najpre otišao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu. Nije mu bila namera da napada i ubija, već da pomaže srpskom narodu da se brani. Na Sarajevskom ratištu nije bilo srpskog borca koji nije čuo za Poručnika Miću Vlahovića. Svi ga pamte još iz onih najtežih vremena na početku rata, kada je Mićo došao da im pomogne. Nije odustajao da se bori ni nakon prvog, drugog, trećeg, pa ni četvrtog ranavanja. Ovo poslednje je za Miću, nažalost, bilo kobno. Vratio se u Velike Livade sa svim vojnim počastima, gde je zauvek položen u hladnu banatsku zemlju 4. decembra 1994. godine.

    Njegovi saborci i prijatelji, i danas nakon 24 godine, dolaze svakog 3. avgusta u Aleksandrovo da ga pomenu. Dolaze na parastos, koji organizuju skupa sa desetinom Mićinih drugova iz detinjstva. Ima tu i onih koji ga nisu poznavali, koji su za vreme rata bili deca, ali je legenda o Mići Vlahoviću među Srbima sa druge strane Drine danas podjednako živa kao u ona grozna, ratna vremena. Ustvari, može se čak reći da iz dana u dan, sećanje na Miću Vlahovića, njegovu hrabrost i dobrotu postaje sve snažnije i veće.

    Neko reče da samo narod koji pamti svoje heroje ima šansu za opstanak. Zbog toga ni vi, građani Aleksandrova, ne smijete zaboraviti našeg Miću. Ne samo zbog Miće, nego i zbog vaše omladine, koja mora da ima svoje svetle heroje da bi imala čistu budućnost. Oni trebaju da budu svesni da se heroji ne rađaju u nekom porodilištu za junake, oni su uvek tu, među nama, i spremni da se žrtvuju za svoju otadžbinu ukoliko to zatreba.

    Potpišite se na peticiju za preimenovanje Železničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića!
    rat_hadzici -102477 - 17.07.2018 : Ex-ponto - best (3)

    Neka svoga i u sudnici sudije


    Završi se i farsa oko suđenja za zločine na hadžićkom prostoru. Iskreno, nisam očekivao ni da će biti osuđeni, "kadija te tuži, kadija ti sudi" vlada u sarajevskom pravosuđu, a kada su već pokušali da odglume da i tamo djeluje pravni sistem, onda su presude gledajući sa tog aspekta sramne.

    Sudinica Minka Kreho kaže u obrazloženju presude: "Vijeće nije utvrdilo da je zatvaranje lica srpske nacionalnosti bilo sigurnosno opravdano, a nije utvrđeno ni da su civili predstavljali opasnost".
    Opaaa! Pa skoro 4 godine u koncentracioni logor? Pa ako to nije za 30 godina za onu dvojicu glavnih osnivača i naredbodavaca, šta je onda. Minka dalje kaže: "U zatočeničkim objektima konstantno i sistematično su zlostavljani civili, u čemu je učestvovao i stražar Kalember. Civili su tučeni u ćelijama ili su izvođeni na premlaćivanje. Zatvorenici su udarani i prilikom odvođenja na prinudne radove, a pojedini su ranjeni, poginuli ili ubijeni."

    Vidi ti Minke i iznošenja fakata. Pa Bubi 5 godina? Da smo se pokoškali zbog pjevaljke u "Žujevini" dobio bi više. Koliko "vrijede" odvaljeni bubrezi, što zahtijevaju hirurške intervencije, polomljene vilice i ključne kosti, probijene plućne maramice i prebijena rebra? A uživanje u činjenju djela. Niko kao Buba nije uživao, niko kao taj bolesnik. I još kaže: "Ja sam bio oštar, ali pravedan". Čuj? U koncentracionom kampu oštar i pravedan. Kako se to postiže i čime se zaslužuje oštrina i pravda, ja skontati ne mogu. Valjda to onaj njegov Tomić Duško zna.

    Sudinica Kreho je Hujića, Mešanovića i Halida Čovića oslobodila krivice za uslove koji su vladali u objektima jer su na to svakodnevno upozoravali i tražili njihovo poboljšanje od Đelilovića i Kazića.

    Ovo je korektno i ne bih se bunio za ovu trojku, ali nije li to jos koja godinica za Djelilovića i Kazića?

    I još kaže da su sva osmorica osuđeni za zločinše nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti, a oslobođeni krivice za zločine nad ratnim zarobljenicima, s obzirom da je Vijeće utvrdilo da su svi zatočenici bili civili.

    Vidi? Pa ovo i Mali Đokica lako dokazuje kao laž. Na youtube-u imate više snimaka zastavnika Božovića koji sa polomljenim zubima daje izjave u Silosu.

    Pa ako to nije dovoljno imaju i dokumenti o izložbi u Montrealu koja se zvala "My Prisoner" Velibora Božovića i mogu se vidjeti fotografije zastavnika Božovića iz Silosa te '90 i neke godine prošlog vijeka. A ako je i to malo, bosanski pisac iz Čikaga, ne bas naklonjen Srbima, Aleksandar Hemon je i knjižicu o tome objavio.

    Tako, dragi naši pravnici i sudinice Kreho, nije što nas lažete, ali zašto mislite da vam vjerujemo?
    nisici -102453 - 10.07.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Nišićki svetac


    Danas, tj. 11. jula po gregorijanskom a 28. juna po "crkvenom" kalendaru praznik je Sabora novomučenika dabrobosanskih i mileševskih. Među svetima čije se ime danas pominje je i sveštenomučenik Dimitrije Nišićki, u čijem žitiju stoji:

  • "Sveštenomučenik Dimitrije (Rajanović) rođen je 2. februara 1909. godine u Novoj Varoši. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Prijepolju, a Bogosloviju u Prizrenu 1931. godine. Rukopoložen je 1932. godine i postavljen je za parohijskog sveštenika u Sokolovićima. Početkom 1939. godine prešao je u selo Nišić kod Sarajeva. Ubijen je od ustaša u okolini Ilijaša, u avgustu 1941. godine, s jednom grupom Srba".

    Znam za ovaj događaj u kojem su ugledni Srbi sa Nišićke visoravni pobijeni. Prethodno su pohvatani, utjeran u voz u Donjim Ivančićima, sprovedeni do Semizovca pa pobijeni pored puta ka Ilijašu, kod Donje Vogošće. Kazivao mi 1991. jedan tada ostarjeli a sada rahmetli komšo. (detaljnije u mojoj knjizi na ovim stranicama).
  • treskavica -102437 - 04.07.2018 : Montoya1638 Doboj Geteborg - best (0)

    RE: Gvozno


    Da u pravu si, to nam je zadnja tačka bila, borova šumica.
    Vjerovatno smo onda bili u istoj četi.
    vogosca -102397 - 17.06.2018 : Rodjo Vogosca - best (1)

    Vogosca


    Blagovac jeste granatiran sa Kobilje Glave, ali treba uzeti u obzir šta se sve u Vogošći dešavalo prije toga granatiranja.
    treskavica -102383 - 09.06.2018 : Puk 65 - best (0)

    RE: Gvozno


    Doboj,
    bio sam tamo u isto vrijeme kao ti. Mislim da nas je na Humskoj zateklo primirje, a na Gvoznom je bila ona borova šumica.
    boro_radic -102365 - 05.06.2018 : Miner- Zoran Vogosca Vogošća - best (2)

    Boro Radić


    Svima onima koji žele na bilo koji način da komuniciraju u vezi pokojnog Bora Radića, a i ostalih ratnih dešavanja, neka se jave na moju imail adresu: darchptyltdŽgmail.com.

    Ima toga puno što je napisano, bilo tačno ili netačno, a i nenapisano, a što bi trebalo da bude zabilježeno. Spreman sam za bilo kakvu prepisku, ali na korektan i pošten način sa argumentima, dokazima, imenima itd. Može direktno sa mnom i na mom imailu. Ne želim da koristim ovaj sajt is prostog razloga jer je ovdje sve pokrenuto, iskreno i pošteno i sa najboljom namijerom od samog osnivača, ali se je nažalost sve izrodilo u nešto što ne dolikuje normalnim i poštenim ljudima i borcima.

    Sa Stanislavom sam razmijenio par prepiski. Mom imenjaku Zoranu iz Beograda sam poslao sličnu poruku koja je objavljena sa malim zakašnjenjem. Ali generalno svi imate moju imail adresu i ko god želi, može da mi se javi direktno "jedan na jedan" da prodiskutujemo o svemu ili o bilo čemu ili direktno "oko u oko" kada za to budem imao priliku. A moje destinacije su jako poznate i unaprijed objavljene!

    Generalno svi koji gajite neke iskrene osijećaje za rodoljublje, ponos i poštovanje naših saboraca ste pozvani na parastos našeg heroja pok. Miće Vlahovića, 02. 08. 2018. godine u Aleksandrovu (Velike Livade) u Bačkoj u blizini Zrenjanjina. Za one koji su dalje od 50 km imaju od mene donaciju za potrošeni benzin, za dolazak i povratak!
    akcije -102351 - 30.05.2018 : Neba Bak Srbija - best (2)

    Pomoć: Rogić Lavko - Roga


    Dobro veče draga braćo. Nisam se skoro javljao, pa koristim priliku i ovog puta bih se obratio svim ljudima dobre volje putem ovog našeg foruma.

    Naime, posle teške operacije karcinoma, našeg saborca i brata, Roge, koji se nalazi u nezavidnoj finansijskoj situaciji, a samim tim njegov oporavak i lečenje iziskuje određena novčana sredstva, pa vas draga braćo, prijatelji ovim putem molim za jednokratnu pomoć. Rogić Lavku-Rogi, su hitno potrebni lekovi pa ako ste zainteresovani da se napravi mala akcija pomoći za njega, simbolično, ko koliko ima njemu će mnogo značiti. Hvala.

    Idi na stranu - |1|2|