Ako negdje na Floridi ili Novom Sadu razgovarate sa Milicom ili Srećkom, vjerovatno ćete pretpostaviti da se radi o Srpkinji tj.
Srbinu.
Međutim, nemojte da u to budete baš previše sigurni! Možda razgovarate i sa muslimankom, tj.
muslimanom jer na ovom svijetu postoje i muslimani sa srpskim imenima.
Azra kao Dragana
Za ovo sam doznao na početku rata.
Negdje u ljeto 1993.
godine, mojoj prijateljici Joki se, dok je na Palama ulazila u beogradski autobus, učini da je među putnicima i njena školska drugarica Azra.
I dok je prolazila pored Azrinog sjedišta, njihovi pogledi se susretoše i Joka zadrhta kada ugleda Azrin prestravljeni izraz lica...
U toku putovanja Azra je svo vrijeme gledala kroz prozor i do Beograda se nije okrenula u pravcu zadnjeg dijela autobusa.
Kada su došli do Drine, tačnije na granicu sa Srbijom, policajac iz Malog Zvornika je ušao u autobus i pokupio lične karte a potom ih odnio na pregled.
Kada je autobus ponovo krenuo, kondukter je počeo da proziva putnike po imenu i da dijeli lične karte.
Nakon što izgovori ime "Dragana", Azra je od konduktera uzela svoju ličnu kartu...
A nakon dolaska u Beograd, dok su iz prtljažnika uzimali stvari, Joka je malo bolje osmotrila Azru i tako da se definitivno uvjerila da ne griješi.
Azra je zgrabila svoj prtljag i žurno nestala u nekom od prepunih beogradskih tramvaja.
I dok mi je ovo pričala, Joka se prisjetila da je Azrin otac radio u sarajevskom MUP-u, tako da mu nije bilo teško napraviti falsifikat lične karte a onda svoju jedinu kćerku poslati u inostranstvo - preko Romanije i Beograda.
Da napomenem i to da Joka ni u jednom trenutku nije pomislila da carinicima i kondukteru prijavi da se u autobusu vozi muslimanka sa falsifikovanom ličnom kartom.
Ona to, jednostavno, nikada ne bi učinila svojoj školskoj drugarici koja nije bila kriminalac nego je samo pokušavala da pobjegne iz sarajevskog pakla.
Lažne dokumente izdavali i Srbi
Međutim, nisu lažne dokumente izdavali samo muslimani.
U to sam se lično uvjerio 1994.
godine kada me je Aleksa, moj dragi prijatelj iz Sombora, odveo na Palić sa namjerom da me počasti sa ribom koju u svježem stanju ne probah od početka rata.
Ceh je tom prilikom platio jedan uvaženi političar iz Subotice, inače visoki funkcioner SPS-a.
Onako uz vino i ukusnu hranu, pomenu taj Subotičanin da je čitav Palić pomalo zapušten još od vremena kada su na tom mjestu bile muslimanske izbjeglice.
- "Pa šta se desilo sa njima? " - upitah ja.
- "Ma ćuti, bili su to veliki problemi! Bili su to uglavnom oni jadnici iz Bijeljine i Zvornika, koji su u Srbiju prebegli na početku rata.
U izbjegličkom kampu na Paliću ih je bilo oko 700.
I nije im ovdje bilo loše ali muslimanska propaganda na sarajevskoj televiziji objavi da se ovde na Paliću nalazi koncentracioni logor, a ne izbeglice.
Mi smo im dali pasoše sa srpskim imenima i poslali ih preko granice u Mađarsku".
Kasnije sam shvatio i zašto su muslimani morali da dobiju srpska imena! U to vrijeme su se pasoši izdavali isključivo u Beogradu pa je bilo neizvodljivo tamp poslati 700 zahtjeva za pasoš, svi sa muslimanskim imenima.
Kako u Subotici gotovo da i nema muslimana, službenici u beogradskom MUP-u bi stopirali stvar jer Beograd ima pravo da izdaje pasoše samo svojim državljanima.
Zbog toga se subotičko rukovodstvo dosjeti pa u Beograd posla imena seljaka koji nemaju potrebu za pasošima.
U roku od nekoliko sedmica na Paliću više nije bilo muslimana!
Ako se sjećate, na isti ovaj fazon je i Radovan Karadžić dobio identitet Dragana Dabića iz Rume.
Srbo-muslimani u inostranstvu
Svi muslimani koji su sa lažnim papirima otišli u inostranstvo ostvarili su nekakav izbjeglički status, tj.
počeli da dobijaju nekakav vid humanitarne pomoći.
Mnogi od njih su na falsifikovane papire dobili i radne dozvole, a oni koji su otišli u Kanadu i Ameriku su primili i državljanstva ovih zemalja - pod srpskim imenima.
U ovo zadnje me je uvjerila i Jasmina Oćuz, rođena Sokočanka čija je majka Alja radila kao spremačica u Srednjoškolskom centru u Sokocu.
Jasna sada živi u Tampa Beju, Florida, pod prezimenom Đorđević i kaže da "u jednu od lokalnih džamija dolazi mnogo muslimana koji imaju srpska imena".
Na primjer, "Milica" i "Đorđe"!
Sa problemom muslimana koji imaju srpska imena suočila se i Komisija za istraživanje "Srebreničkog masakra", koju je oformila Vlada Republike Srpske a koja je u svom kratkom mandatu uspjela da od nekoliko spiskova i ukupno 150.
000 imena, dođe do još uvijek nerealne brojke od 7108 civila nastradalih u "Srebreničkom masakru".
Kada god pomenem "Srebrenički masakr" ja moram da naglasim da je mudžahedinska propagandna mašina fabrikacijom niza notornih laži bacila mrlju na preko hiljadu stvarnih žrtava ovog nemilog događaja.
Na listi "žrtava" ovog "masakra" našao se i Čelebić (Rašid) Hazim, rođen 10.
10.
1971.
godine u Cerskoj, opština Vlasenica, koji se ujedno nalazi i na spisku " Žrtava srebreničke apokalipse" i AOP-a Tuzla, a evidentiran je i na spisku MKCK.
Za Hazima je utvrđeno je da je promjenio identitet u Pavlović Srećko koji sada živi u Novom Sadu.
Predpostavljam da se nakon završetka rata veliki broj muslimana, koji je u ratu došao do srpskog identiteta, vratio svome originalnom imenu.
Međutim, muslimani koji su otišli u inostranstvo i tamo dobili papire to nikada neće moći uraditi.
Kako objasniti američkoj vladi da si u zemlju ušao sa falsifikovanim dokumentima? Ako to uradiš, gubiš državljanstvo i ideš u zatvor!
Savjet za vas, moje prijatelje rasute svugdje po bijelom svijetu! Ukoliko imate poznanike, na primjer Milicu i Đorđa, provjerite njihov identitet kod njihovih zemljaka.
Koristite se zdravim razumom, pa ako npr.
poznajete srpsku porodicu čije dijete (rođeno u inostranstvu) nosi muslimansko ime (npr.
Emir, Zlatko ili Emina) nemojte baš biti sigurni da se družite sa Srbima.
P.
S.
Ako sumnjate u moju priču, stavite se na mjesto Azre koja putuje preko Romanije.
Da li biste se usudili negdje u torbi sakriti i vaš pravi pasoš? Pored toga, mnogi su muslimani izbjegli iz svojih kuća a da pri tome nisu ni ličnu kartu ponijeli.
Konačno, većina seljaka nikada nije vadila pasoš, a pogotovu imala važeći u trenutku kada je počeo rat.
Zeljko Tomic : Sokolac
24199
26.03.2010
RE: Koja istorija je prava
Poštovana,
Ti negiraš istoriju, a ja mislim da je proučavaje istorije izuzetno važno! Čitav ovaj sajt, i dobar dio mog života u zadnjih desetak godina sam posvetio proučavanju istorije!
Jedan mudri filozof je rekao da "onaj koji kontroliše prošlost upravlja i budućnošću, a prema tome diktira i odgovore koje mi nudimo na postojeće probleme".
Navešću ti jedan uprošćen primjer.
Potuku se u dvorištu Jovan i Perica, a zatim dođu kod svojih roditelja da se žale.
Na osnovu akumuliranog znanja u prošlosti, njihovi roditelji vrlo dobro znaju kakvu akciju treba preduzeti da bi njihova porodica i dalje dobro funkcionisala.
Čak i djeca shvataju da će njihovi roditelji svoju mudru odluku bazirati na istorijatu njihovih prethodnih sukoba.
Ako ti se ovaj moj “dječiji primjer” nije svidio, a u kome namjerno nisam upotrijebio “Muja i Pericu” jer ne mogu biti braća, navešću ti jedan primjer iz istorije.
Moram ti priznati da do devedesetih godina prošlog vijeka i nisam bio baš veliki ljubitelj istorije.
Bio sam jedan od onih laika koji su pokušavali da vjeruju da su za Jasenovac krivi Nijemci.
A onda sam počeo da čitam istoriju.
Ne dugo nakon toga mi je postalo jasno da bi mnogi Srbi danas bili živi - samo da bolje poznavali prošlost.
Jer kako objasniti činjenicu da su Srbi i po drugi put u 20.
vijeku ponovili jednu te istu grešku vjerujući vjerujući u “bratstvo i jedinstvo” i poštenje svojih muslimanskih komšija.
Zbog nečitanja istorije, mnogi su izgubili glavu!
NaveŠĐu ti jedan primjer za to! Istorija nas uči da je do Drugog svjetskog rata Baščarija bila preplavljena srpskim radnjama.
Nakon 1945.
godine, Srba tamo više nije bilo.
Do 1992.
godine u Sarajevu je živjelo oko 170.
000 Srba.
Danas ih tamo gotovo da i nema! To je zbog toga što su Srbi najzad shvatili da sa muslimanima nema zajedničkog saživota.
Nažalost, previše kasno za onih pet do deset hiljada srpskih civila koji su ostali na muslimanskoj strani i koji su masakrirani od strane svoje “islamske braće”.
Istorija je nauka koja se bavi proučavanjem dokumentacije i materijalnih činjenica u cilju istinitog tumačenja prošlosti.
Meni bi bilo drago kada bi srpski, a i muslimanski istoričari, proučili i dokazali (ili opovrgli) moju teoriju da su Srbi koji su ostali vjerni ideologiji Alije Izetbegovića, u ratu korišteni na Žuči kao "topovsko meso" u borbi protiv Srba.
Drugim riječima, ja tvrdim da su muslimani na najteže borbene linije oko Sarajeva slali upravo Srbe.
Jer, i njima je bio cilj da sačuvaju svoj narod, makar i na štetu ona druga dva naroda.
Samo na ovaj način se može objasniti činjenicu da je Prva slavna (pravoslavna) brigade Armije BiH na početku rata brojala 420 Srba, a na kraju rata ih je ostalo jedva 70.
Procentualno gledjući, gubici među Srbima koji su ustali lojalni Aliji Izetbegoviću su višestruko veći od onih koje su imali muslimanski vojnici.
Eto, iz ovih jednostavnih primjera možeš zaključiti da je istorija itekako važna.
Neko je jednom prilikom rekao: “Istorija je priča o prošlosti koja je značajna i istinita”.
Jedini problem je da je do istine teško doći.
Jer, istina veoma često ne odgovara pojedinim stranama u sukobu, pa one nisu spremne da istoričarima pruže punu podršku u utvrđivanju nepobitnih činjenica.
Na primjer, koministi su zabranili istoričarimaa da utvrde činjenično stanje u vezi Jasenovca jer su smatrali da bi to izazvalo nezadovoljstvo Srba i dovelo do nestabilnosti Jugoslavije.
Zbog toga danas Hrvati tvrde da je u Jasenovcu pobijeno “samo” 70 hiljada Srba, a Srbi i ostatak Svijeta barata brojem koji je jako blizu jednom milionu.
U isto vrijeme, ja duboko vjerujem da su Srbi u Srebrenici pobili oko 900 muslimana.
Detaljnim iskopavanjem i istraživanjem ponađeno je oko 470 leševa, a Srbi su okrivljeni su za 8107.
Apsurdno je u ovom slučaju da su Srbi ti koji traže da se ovaj slučaj otvori i utvrdi činjenično stanje.
Međutim, asurdno je da muslimanskoj strani nikada nije bilo u interesu da se slučaj preispita i utvrdi precizan broj žrtava koje se pripisuju tkz.
"Srebreničkom masakru".
Na ovom mjestu bih ti pokušao objasniti i suštinu istorije.
Cilj istorije je da ispriča priču o prošlosti koja sadrži sve bitne činjenice o nekom događaju, a pri tome se izostavljaju nebitni detalji.
Na primjer, kada se u istoriji govori o bici na Kosovu, navodi se da je Turaka bilo između 27 i 40 hiljada, kao i da je Srba bilo oko 30 hiljada, od čega 10 do 15 hiljada pod komandom kneza Lazara, a 5 do 10 hiljada pod komandom Vuka Brankovića.
Na ovom primjeru se može vidjeti da istoričari nikada nisu utvrdili precizan broj vojnika na zaraćenim stranama.
Ali i ovo je dovoljno da se shvati da su Turci bili brojčajno nadmoćniji, a uz to i bolje obučeni.
Ujedno, pomaže nam da shvatimo i kolika je bila hrabrost kneza Lazara kada je udario na Turke, čak i onda kada mu je Vuk Branković okrenuo leđa i povukao svoju vojsku sa Kosova.
Za istoriju pojedinac nije bitan.
U nju ulaze samo generali, kraljevi i izdajnici, i vrlo rijetko poneki heroj...
Kao što vidiš, istorija nije precizna nauka.
Istoričari tragaju za dokazima i bilježe samo one koji su za njih bitni.
Otuda i proizilazi politička obojenost i neobjektivnost pojedinih istoričara, pa mi kažemo da svako vrijeme i svaka vlast piše svoju istoriju.
Zbog toga je istorija jedna dinamička kategorija, koja se mijenja sa vremenom.
Ja bih istoriju uporedio sa vinom – što starija to bolja, jer sa vremenom blijedi politička obojenost i uticaj na događaje.
Primjera radi, Vuk Karadžić je napisao dvije istorije o Milošu Obrenoviću: onu prvu, kada je ovaj bio na vlasti i onu drugu kada je knez Miloš protjeran iz Srbije.
Tebi prepuštam da pogodioš koja je tačnija i bolja.
Kaže i to da “istorija više govori o vremenu u kome se piše, nego o vremenu o kome se piše”.
Na primjer, istoričari 19.
vijeka su tvrdili da su se Grčko i Rimsko carstvo raspali zbog nemorala, da bi u 20.
vijeku potpuno odbacili ovu teoriju.
Na ovom forumu si mogla pročitati da se dva borca, koja su učestvovala u bici na Nišićkoj visoravni svađaju oko hronologije bitke i broja poginulih.
Ja sam siguran da su obijica bili učesnici u bici na Mačku, međutim svaki od njih ima različitu percepciju i zapaža drugačije detalje, te posjeduje različite intelektualne sposobnosti pa drugačije procesira nformacije nekom trenutku.
Pored toga, psiholozi su dokazali da se čak i svjedoci nekog događaja mogu “obraditi” razno-raznim metodama, nakon čega će povjerovati u iskrivljenu verziju koju su možda čuli od osobe koje se čak i nije nalazila na licu mjesta.
U civilizovanim zemljama (ovdje ne ubrajam Bosnu) istoričari upoređuju svoje teorije sa svojim kolegama, vrše komparaciju argumenata i činjenica, i tako dolaze do prave verzije istorije, one koja je najbliža istini.
Da bi istorija bila istinita mora biti zasnovana na preciznim činjenicama, logična i balansirana.
Na Zapadu se veoma često koristi termin “polu-istinite istorije” jer prikazuje samo jednu stranu medalje.
Veoma često ljudi zamišljaju istoriju kao veoma preciznu nauku.
Ovo uvjerenje je preovladavalo do početka dvadesetog vijeka.
Čak su i mene učili u školi da istoričari stvaraju sliku prošlosti na osnovu dokaza koje prikupljaju, i da svaka nova generacija istoričara dodaje nove činjenice u tu sliku prošlosti koja nam na kraju služi da razumjemo događaje koji su iza nas.
Međutim, ovo je zbog toga što mnogi istoričari ne sakuplja dokaze da napišu istoriju, nego da potkrijepe teorije koje su prethodno stvorili u svojim glavama.
Tipičan primjer je Hitlerova teorija o "višoj rasi", koju je Pavelić doradio da dokaže da Hrvati potiču iz Mespotamije tj.
Iraka.
Ustoriju Balkana sam učio dva puta: prvi put na srpsko-hrvatskom u vrijeme komunizma, a drugi u Americi - na engleskom.
I mogu ti reći da je ova druga mnogo logičnija i sa mnogo manje laži.
Naravno, i kod Engleza možeš naći više verzija naše istorije: pro-katoličku, pro-islamsku i onu objektivnu.
Nakon svega što sam do sada rekao o istoriji, pomislićeš da ja negiram vrijednost istorije kao nauke.
Naprotiv, ja mislim da je istorija veoma važna društvena disciplina, ako ne i najvažnija.
Međutim, samo mudri ljudi mogu da shvate vrijednost istorije kao društvene nauke.
Vjerujem da ti je poznato da dvije osobe mogu pročitati isti tekst i potpuno ga suprotno protumačiti, u zavisnosti od obrazovanja, kulture, nacionalne obojenosti… Istoriju će shvatiti pravilno samo oni koji su dovoljno obučeni za to! Zbog toga i postoji "zanat" koji se naziva "istoričar".
Utvrđivanje šta se stvarno desilo u nekom određenom vremenskom momentu je vrlo slično suđenju nekom pojedincu optuženom za neki krivični prestup.
Na “sudu” se prikazuje dokazi, činjenično stanje, saslušavaju se svjedoci.
Veoma često, dokazi prikazani pred “sudom” su puni nelogičnosti i neobjašnjenih momenata.
Iskazi svjedoka, za koje se sumnja da su lagali, se uzimaju sa rezervom.
Međutim, ponekad se utvrdi i suprotno tj.
kontradiktorne stvari se dokažu kao istinite.
U razmatranja istorijskih događaja, nerasvjetljeni momenti se popunjavaju sa vjerodostojnim objašnjenima.
Kao posledica pretresa nekog događaja iz prošlosti, stvara se jedna nova slika – istinita i bez predrasuda.
Nastaje nešto što se zove istorija.
Istorija objašnjava događaje iz prošlosti.
Treba pomenuti i to da su mnogi događaji u istoriji isprovocirani upravo krivim tumačenjem istorije.
Na primjer, Hitler je u svojoj ludoj glavi stvorio viziju tkz.
“arijevske rase” koja je njemački, a i kompletan evropski narod, doveo do najveće katastrofe 20.
vijeka.
I to sve zbog toga što su Arijevci i njihovi sateliti ( Italijani, Hrvati, Mađari…) povjerovali da su oni stvarno nekakva viša rasa plave krvi.
Istorija je dala objašnjenje za mnoge događaje iz prošlosti.
Na primjer, istorija je objasnila i to da je Drugi svjetski rat počeo onoga trenutka kada je potpisan mir u Versaju 1919.
godine.
Ovo zbog toga što je taj mir bio toliko nepovoljan za poraženu Njemačku, da su snage nezadovoljne uslovima mira odmah počele da rovare i spremaju teren za novi, još krvaviji rat.
Ponekad i pobjednički narod u ratu (npr.
Srbi u Bosni) prolazi kroz čitav niz ponižavanja i represalija.
Ono što je u krvi stvoreno (Republika Srpska) Srbima se u miru negira i oduzima.
A kako Njutn reče, “sila akcije izaziva silu reakcije”.
Ja bih još dodao – opet smo pali na popravni iz istorije!
Za naslov teksta "Koja istorija je prava" ti dajem desetku.
Jer, kažu da je postavljeno pitanje početak saznanja.
Međutim, tvoj komentar ocjenjujem sa čistom jedinicom.
Negiranje potrebe za istorijom je za mene zločin za koji bi trebalo kažnjavati na isti način na koji su se partizani ophodili prema svojim ratnim drugovima kad ukradu šljivu iz nečije bašte.
Srećom, partizana više nema pa te osuđujem da živiš takva kakva jesi.
Ina : Stavasbriga
24191
26.03.2010
Koja historija je prava?
Jedan historičar je rekao: "Jeste da sam historičar ali ne znam šta je se prije 500 godina desilo! " Kako mi možemo znat da je sve tako bilo kako sve piše po historijama.
Ja ne znam više šta sam jela prošle sedmice a kamo li šta je bilo prije par stotina godina.
Narod treba da živi.
I to na miru.
Šta je narodu danas dan? Svi hoće da budu veliki Hrvati, Srbi i muslimani itd.
Svi hoće nesto da dokažu.
Kako je ko nastao.
Kako koja država i zemlja kome pripadala.
To nije potrebno.
Ljudi samo.
Evo Katolici vladaju čitavim svijetom.
I šta se dešava po crkvama? Silovanje djece? Da li je to istina? Muslimani ne smiju jesti svinjetinu? Zašto? I tu svinju je bog ili Allah stvorio.
I ovo i ono..
Šta znamo? Što? Kako? Šta je istina? Šta nije? Niko ne zna..
I zato neka se ne pričaju gluposti više.
Narod nema hljeba da jede kako treba po Balkanu.
Ja bi te političare ubila za primjer.
Jer svako piše svoju historiju kako kome paše.
Pa mi smo narod gori od životinja.
Pozdrav svima!
Poštovana,
na tvoje pitanje sam pripremio odgovor u posebnom članku.
Razvigor :
23839
24.02.2010
Trofeji
Српски ратни трофеји 1991.
- 1999.
Оружје и опрема
заробљени у борбама против
хрватских усташа,
шиптарских терориста и
америчких војника од
1991.
до 1999.
године, као и
опрема америчких пилота и делови
оборених авиона током
НАТО агресије 1999.
године.
Laki - : Pale
17832
07.05.2008
PUT ŽIVOTA
Na današnji dan 07.
05.
1992 oslobođena putna komunikacija Pale - Lukavica, posebno teške borbe vođenje na Zlatištu i u rejonu Osmica.
:
16198
20.11.2007
Operacija Oluja
Oduševljen uspjehom operacije Bljesak, predsjednik Clinton je dao odobrenje za početak operacije Oluja.
Sjedinjene Američke Države su bile aktivno uključene u pripremu, nadzor i početak operacije Oluja.
Zeleno svjetlo Bijele kuće i predsjednika Clintona za operaciju Oluja bilo je dostavljeno Hrvatskoj od kapetana Richarda C.
Herricka, koji je izvijestio da SAD nemaju ništa protiv protiv otpočinjanja ove operacije i da ova treba da bude ‘brza i efikasna‘ i završena u roku od 5 dana.
Ovo je predstavljalo završnu fazu vojne saradnje izmedju SAD i Hrvatske, koja je otpočela 1992.
godine.
1995.
godine Clinton se spremao za ponovne izbore, i Bob Dole, kao republikanski kanditat, postavljao je sve glasnije zahtjeve Senatu za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske muslimane.
Za Clintona, Balkan postaje jedno od ključnih strateških pitanja za dalji ostanak u Bijeloj kući.
U svojoj strategiji za razrješenje krize, američka administracija na čelu sa Clintonom je odlučila da iskoristi hrvatsku vojsku za napad na srpske snage, zbog čega je potpisana Splitska deklaracija između Izetbegovića i Tuđmana, koja je dopuštala ulazak hrvatskih vojnih snaga pod vođstvom Ante Gotovine na teritoriju Bosne i Hercegovine u svrhu saradnje sa Armijom Bosne i Hercegovine.
Za uspjeh te operacije bilo je neophodno da Hrvatske snage osvoje Dinaru iznad Knina i da oslobode Knin i Krajinu u operaciji Oluja, da bi se odmah zatim prebacile na teritoriju Bosne i izvršile pritisak na Srbe i time prisilile Miloševića da potpiše Dejtonski sporazum.
Vrlo brzo je došlo do neke vrste nagodbe između Hrvatske i američke obavještajne službe.
Hrvatska je dala američkoj službi (DIA) 500 kg ruskih podvodnih mina i najmodernija ruska torpeda, kao i dešifrirajuće kodove korištene između ruske i jugoslavenske vojske.
Ovo oružje transportovano je u SAD preko splitskog vojnog aerodroma.
Herculesi C-130 spustili su se u toku noći, oružje je natovareno i u najvećoj tajnosti prebačeno u SAD ili u američke vojne baze u Evropi.
Hrvatska strana otkrila je također lokaciju tvornice za proizvodnju hemijskog oružja u u Bijelom polju pokraj Mostara.
Ovo je bio samo početak saradnje, jer odmah potom SAD je isporučila Hrvatskoj sisteme za prisluškivanje i nadgledanje teritorije Srbije i Crne Gore, pomoću kojeg se moglo istovremeno osluškivati i snimati 20.
000 telefonskih razgovora.
Prilikom združenih napada na srpske položaje aktivno je učestvovala regularna vojska Republike Hrvatske.
Na frontu prema Krajini, angažovano je bilo pet brigada Hrvatske vojske sa ljudstvom iz Splita, Varaždina, Zagreba, Trogira, Bjelovara i Gospića, kao i tri domobranske pukovnije iz Metkovića, Splita i Unesića.
Ukupno, ovdje se nalazilo 30.
000 vojnika Republike Hrvatske.
U regionu Posavine bilo je angažirano također 30.
000 pripadnika Hrvatske vojske.
Riječ je o brigadama iz Vinkovaca, Županje, Zagreba, Osijeka, Nove Gradiške, Slavonskog Broda i Našica.
Jastreb :
12926
26.05.2007
Alijina 'demokratija'
Pozdravljam te brate Srbine iz Olova.
Ne znam zasto Željko nije blokirao ovog turskog spijuna, jer su njegova braca palila i zarila Čemerno, Graoviste, Tarcin, Bradinu (danas se navrsava 15 godina od pokolja u Bradini).
Ono zbog cega sam posjetio ovu stranicu je ovaj gornji snimak, na kojem ima mlo "materijala", koji su snimili i objavili stranci i koji govori o demokraciji izmetbega i o "ćetnićkoj agresiji", pošto ovi agresori na video klipovima nose bradu.
Kliknite na sredinu slike da vidite ovaj snimak.
Djeci i osjetljivim licima ne preporucujem otvaranje ovih video klipova.
Pozdrav svoj braci Srbima na planeti!
Zeljko Tomic : Sokolac
12853
22.05.2007
Likvidacija komandanata muslimanskih oružanih formacija - učesnika u masovnom ubijanju Srba - civila u Sarajevu
Pored formalnih - simboličnih suđenja nekim neposrednim učesnicima u masovnim ubistvima Srba u Sarajevu, drugi pouzdaniji oblik uklanjanja dokaza o umešanosti države tzv.
BiH u te zločine - bio je likvidacija zapovednika vojnih jedinica koje su vršile zločine.
Oni su prvo podsticani na izvršenje zločina prema Srbima, a zatim su - po obavljenom zadatku - kao neugodni svedoci - likvidirani.
Jusuf Prazina napustio je Sarajevo krajem oktobra 1992.
godine po nalogu Alije Izetbegovića (nalog mu je preneo Rusmir Mahmutćehaić, potpredsednik Vlade tzv.
BiH), a zatim je ubijen u Belgiji.
Oktobra 1992.
godine civilna policija opkolila je zgradu u kojoj se nalazio Mušan Topalović sa svojim štabom i nakon oružanog sukoba u kome je ubio više policajaca, Topalović se predao i ubrzo posle toga je ubijen.
Pre toga je telefonom razgovarao sa Alijom Izetbegovićem.
Samir Kahfedžić je ubijen od strane muslimana na Igmanu.
Mišo Davorin, takođe učesnik u zločinima protiv Srba, ubijen je u Sarajevu.
Zoran Jankovic :
12852
22.05.2007
SDA je još 1991.
godine formirala tajne vojne organizacije čiji je cilj bio protivustavno, nasilno otcjepljenje SR BiH od SFRJ.
Rat prije početka rata
Prvo latentni, a zatim i otvoreni pritisci na Srbe u BiH, otpuštanje sa posla, maltretiranje i progon počeli su daleko prije nego što je počeo sam rat.
Vršen je čak i institucionalni pritisak na Srbe uz pomoć kadrova SDA koji su se nalazili na značajnim političkim pozicijama u SR BiH.
Posebno uz pomoć MUP-a, na čijem čelu je bio Alija Delimustafić.
Načelnik Uprave za kadrovske poslove Hilmo Selimović, instruisan direktno od Alije Izetbegovića, po hitnom postupku otpuštao je kadrove srpske nacionalnosti i bez ikakvog zakonskog postupka na rukovodeća mjesta postavljao kadrove SDA.
Lično Delimustafić je, krajem 1991.
i početkom 1992.
godine, zabranio rad na otkrivanju i vođenju postupaka protiv kriminalnih djelatnosti pripadnika SDA i HDZ.
piše: Zoran Janković
Interesi Srba, Hrvata i muslimana početkom devedesetih godina u BiH bili su, iskreno, do krajnosti suprotstavljeni.
Srbi su željeli da BiH ostane u sastavu Jugoslavije; muslimani su po svaku cijenu htjeli da BiH otcijepe i formiraju takozvanu suverenu i nezavisnu Bosnu; Hrvati su balansirali, ne želeći ni jedno ni drugo.
Suprotstavljeni politički interesi najjače su se artikulisali kroz tri nacionalne stranke – SDS, SDA i HDZ.
Međutim, SDA je jedina prije rata formirala i svoje militantno krilo i ilegalne vojne organizacije.
Sama ideja o formiranju vojnog krila Stranke demokratske akcije stara je, najvjerovatnije, koliko i sama SDA, ali se sa osnivanjem ilegalne paravojske počelo u aprilu 1991.
godine (treba li podsjećati da je rat počeo punu godinu dana kasnije? ).
Uputstvo o organizaciji i djelovanju na terenu, prema vlastitom priznanju, izradio je Munib Bisić, tadašnji pomoćnik ministra odbrane SR BiH, u saradnji sa drugim kadrovima SDA.
Lukava strategija
U osnivanju Patriotske lige, kako je paravojna formacija nazvana u maju 1991, učestvovali su i Sefer Halilović i Rusmir Mahmutćehajić.
Halilović, koji će u julu 1992.
godine postati načelnik Generalštaba A RBiH, a danas je haški optuženik zbog počinjenih ratnih zločina, bio je zadužen da iskoristi svoje vojno znanje stečeno na akademiji i komandno-štabnoj školi JNA i uradi formacijsko-organizacioni dio posla i rukovodi, dok je Mahmutćehajić imao ulogu "političkog komesara".
U svojoj knjizi Lukava strategija, zbog koje danas mnogi bošnjački ratni kadrovi proklinju dan kad je napisana, Sefer Halilović navodi da je u oktobru 1991.
godine Patriotska liga formirala regionalni vojni štab Sarajevske regije, opštinske vojne štabove, prostorne, manevarske, specijalne,
diverzantske i protivdiverzantske jedinice, jedinice rodova, logističke baze.
Vojnom štabu komandovao je Sefer Halilović, dok su politički štab Patriotske lige rukovodili Omer Behmen i Ejup Ganić.
U ljetnim mjesecima 1991.
godine SDA i Patriotska liga na području Mostara i Hercegovine organizovale su tajno naoružavanje muslimana, u saradnji sa ilegalnim vojnim organizacijama hercegovačkih Hrvata u Čitluku.
Proces naoružavanja muslimana i Hrvata do jeseni 1991.
godine obuhvatio je područje cijele BiH.
Oružje i vojna oprema dolazili su raznim švercerskim kanalima, a najviše iz Hrvatske i preko Hrvatske.
Aco :
12831
18.05.2007
Re:Zlatan
Mada iskreno mislim da malo pretjerujes sa ovim ciframa u vezi JNA volio bih znati odakle si kopirao ove podatke.
Nemoj mi samo reci da si sve to procitao na nekom forumu islamske Bosne!
Ja bih (da ti oprostis) osudio ubicu necijeg psa ili macke na vjesanje za muda, a kamoli za ubicu necijeg djeteta.
Ali cinjenica je da stotine lica Srpske nacionalnosti vec odgovara sto pred medjunarodnim sudom u Hagu sto pred domacim sudovima.
Postoji li i jedan musliman - Bosnjak da lezi robiju za 8107.
lica srpske nacionalnosti(muskaraca, zena, djece, staraca...
) ubijenih u Sarajevu?
Budite ljudi pa sami uhapsite Atifa kada je vec cijeli svijet vidio zlocine jedinica kojima je komandovao.
Rekao sam ti jarane da to sve nekome tako odgovara i da cete biti marionete dok im budete trebali, a posle...
Jebace vas Al'Kaida vjeruj mi Zlatane!
Pozz!
:
12784
16.05.2007
Tuzlanska kolona
Da, nisu bili razoružani, imali su čak i rakete!
Pa kako te nije sramota lagati kada čovjek kome ste (mislim na muslimane) pucali u usta sinoć pred kamerama priča istinu i kaže da su imali oružje ali ne i municiju.
Treba li objašnjavati da to znači da su bili razoruzani?
Izvini ali neko laže ti ili čovjek koji je bio u tuzlanskoj koloni.
Molim te, zamisli samo da li bi ti dozvolio da ti neko puca u usta a ti kod sebe imas oružje i municiju?
Ma hajde reci sada ko govori istinu, pogotovu što i onaj vaš musliman iz Tuzle javno priznaje da mu je pucano u usta i osuđuje to što je i normalno.
Razmisli malo, nemoj da ti jezik leti pre pameti!
Aco :
12783
16.05.2007
Tuzlanska kolona
Neko mora da odgovara za 200 pobijenih i 250 zarobljenih i razoružanih vojnika u Tuzli kao i za sve pobijene vojnike u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu pa tek onda mogu sa tobom da pričam kao sa ravnopravnim i poštenim sagovornikom!
Ne zaboravi da je skoro cijeli nekadašnji vojni i državni vrh Republike Srpske i Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu gdje im se sudi za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.
Nikada nisam bio pristalica teorija zavjere ali posle presude Naseru Oriću (kradljivac kokošaka dobije više od 2.
godine robije) koga vi slavite kao heroja uveren sam da postoji sistem koji već 15.
godina radi protiv srpskog naroda.
Ružno je što kažeš "dobili po usima" i takvom intonacijom govoriš samo o sebi i svojim sunarodnicima.
Ne zaboravi da imaju video zapisi tog masakra pa kada neko bude odgovarao za njega (a nadam se da hoće ubrzo) ti i ja ćemo moći da polemisemo o čemu god hoćeš.
Aco :
12781
16.05.2007
Tuzlanska kolona II
Portparol Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić potvrdio je danas Srni da je po međunarodnoj potjernici uhapšen Ilija Jurišić, osumnjičen da je učestvovao u zločinu u Tuzli 1992.
godine.
"Prema našim saznanjima, uhapšen je ovde kad je pokušao da preko Srbije otputuje za Keln.
Ovde je bio u tranzitu, a uhapšen je za ratni zločin za slučaj poznat kao žTuzlanska kolonaž", rekao je Vekarić.
Slučaj "Tuzlanska kolona" objedinjuje dva događaja, napad iz zasjede na vojnike bivše JNA koji su se razoružani povlačili iz tuzlanske kasarne i napad na obližnje mjesto Banovići i zarobljavanje i zlostavljanje više od 800 srpskih civila, koji su se odigrali gotovo istovremeno.
Ovaj slučaj još je u fazi istrage, a protiv tadašnjih gradskih funkcionera, među kojima je i Jurišić, još 1995.
godine podnesene su krivične prijave.
