fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-1992_1995
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

1992_1995- 91609 - 15.11.2014 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

U odbrambeno-otadžbinskom ratu u Srpskoj stradalo 35.000 ljudi


U odbrambeno-otadžbinskom ratu u Republici Srpskoj stradalo je između 32. 000 i 35. 000 ljudi, procene su Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila.

Predsednik Organizacije Nedeljko Mitrović izjavio je Srni da je od toga broja stradalo 22. 500 srpskih vojnika, a civila između 10. 000 i 12. 000, dok je od 10. 000 do 20. 000 srpskih žena bilo izloženo najvećim torturama, među kojima ima ubijenih i silovanih.

Komentarišući najavu da će beogradski Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku objaviti višetomnu monografiju sa imenima oko 30. 000 srpskih žrtava u BiH tokom rata 1992-1995. godine, Mitrović poručuje da podržava izradu i javno prezentovanje jedne tako ozbiljne monografije o stradanju Srba u BiH. Mitrović je apelovao da autori monografije tesno sarađuju sa predstavnicima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica i nevladinim sektorom u Republici Srpskoj da bi podaci o stradanju Srba bili relevantni i u potpunosti tačni.

Beogradski Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku pripremio je višetomnu monografiju sa imenima oko 30. 000 srpskih žrtava u BiH tokom rata 1992-1995. godine.

Direktor ovog instituta istoričar Milivoje Ivanišević rekao je Srni da monografija sadrži oko 2. 700 stranica, na kojima su za 98 odsto popisanih srpskih žrtava navedeni podaci - ime, prezime, ime oca, mjesto rođenja, mesto i datum smrti i fotografija, te da je prilikom popisa koristio medotologiju jevrejske zajednice.

On je naveo da je Institut ovaj posao završio nakon 20 godina upornih istraživanja i da je sada potrebno obezbediti finansijska sredstva za štampanje ove monografije, te da se nada pomoći Republike Srpske. Ivanišević napominje da je u ovoj monografiji popisano nešto manje od 8. 000 srpskih žrtava samo u Sarajevu.
1992_1995- 89400 - 23.03.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

Nije bilo rata, samo biznis


Bosna će u istoriji ostati zabilježena i po tome što je to jedinstven slučaj da, ne jedna nego tri, armije prežive čitav rat - u okruženju.

Srebrenica

U ovoj enklavi pod zaštitom UNPROFOR-a u ratu bilo preko 10. 000 vojnika, koji su tokom čitavog ovog perioda organizovali pljačkaške akcije na okolna srpska područja, spalivši preko 150 srpskih sela i pobivši kompletno njihovo civilno stanovništvo, tako da se mnoga od njih ni do dan-danas nisu oporavila. O tome kako je čitava jedna armija mogla da aktivno funkcioniše u okruženju danas govore mnogobrojne činjenice, mnogima od nas poznate još i u toku rata. Gotovo svaku noć su NATO avioni, uz dozvolu srpske strane, na područje srebreničke enklave izbacivali padobrane sa "humanitarnom" pomoći, a uz nju su muslimani dobijali i značajne količine naoružanja koje su debelo plaćali.

Za mesne nareske, stare preko 35 godina (koje sam i lično vidio) vezana je i mnogo interesantnih priča. Kao prvo, oni potiču iz zaliha NATO snaga koje su bili smješteni u Hanoveru, Zapadna Njemačka. Nakon pada Berlinskog zida, gubi se svaka potreba o održavanju rezervi hrane na tom području pa NATO generali dobijaju naredbu da se ta skladišta rasformiraju. Umjesto da plate značajna novčana sredstva da se sva ta hrana odveze na deponiju smeća, mudri Amerikanci su sve to skupo prodali humanitarnim organizacijama i padobranima izbacili u Srebrenicu. Sem hrane, zaračunali su humanitarnim organizacijama i troškove transporta!

U toku rata, mnogi Srebreničani su se nadali da im jedan takav padobran, sa nekoliko tona mesnih narezaka, padne u dvorište. Jednoj od srebreničkih porodica se taj "san" i ostvario. Kažem "san" jer je porodici, čini mi se Halilović, u toku noći takav jedan padobran pao na kuću i - pobio četiri člana njihove porodice.

Bihać

Bihaćka enklava je u pravom smislu bila muslimanska tragedija prošlog rata. Ovo ne samo zbog toga što su se oni masovno ubijali meću sobom, pa se danas broj poginulih u muslimansko-muslimanskom sukobu procjenjuje čak na 6. 000, nego i zbog toga što je ova enklava opstala samo zahvaljujući tome što su ih oružjem snabdjevali ne samo Srbi i Hrvati, već i pola Evrope. Primjera radi, poznat je slučaj onog Čeha koji je svojim avionom bacao tovare oružja na Bihaćku enklavu, leteći na relaciji Split-Prag, sve do trenutka dok ga Srbi nisu oborili. Uprkos tome što je u avionu poginulo pet članova posade, slučaj gotovo da nije ni objavljen u sredstvima informisanja.

Žalosno je da danas mnogi muslimani misle da su oni odbranili Bihać, jer prava istina je da je 5. korpus mogao opstati u okruženju upravo onoliko dugo koliko može da živi riba u hermetički zatvorenoj konzervi. Prava je istina da su oni opstali jer su bili dobri kupci, a kupac mora da živi sve dok dobro plaća.

Sarajevo

Mnogo je onih koji su spremni da naglabaju na temu da li su Srbi mogli zauzeti Sarajevo, koje se čitav rat nalazilo u okruženju, iz kojeg se "uspješno" branilo i odbranilo.

Međutim, malo je onih koji shvataju da je Sarajevo predato i ostalo u posjedu muslimana još u junu 1992. godine, kada je sarajevski aerodrom predat UNPROFOR-u. Drugim riječima, srpske vlasti su još tada shvatile da Sarajevo ne smiju dirati jer bi to izazvalo odlučnu reakciju NATO-a, najvjerovatnije u vidu bombardovanja kompletnih srpskih položaja.

Uprkos tome, Sarajevo je moglo još jednom pasti, ovaj put u julu 1993. godine, kada je ponovo palo u potpuno okruženje, ovaj put kada je Mladić zauzeo Igman. Međutim, muslimanski saveznici sa Zapada su i ovaj put bili odlučni pa se VRS i po drugi put morala da povuče sa dostignutih položaja i bez borbe ih prepusti UNPROFOR-u, koji ih samo nakon par mjeseci prepušta muslimanima.

Nakon što realan čovjek razmotri neke činjenice, postane mu savršeno jasno da rat na prostorima Bosne i Hercegovine nije ni vođen - područje je bilo samo scena na kojoj su se lokalni političari i bjelosvjetski trgovci oružjem igrali rata. Doduše, bilo je tu i šezdesetak hiljada poginulih, ali se to američkim žargonom može nazvati "kolateralna šteta" ili je još prikladniji ekonomski termin "privremeni gubitak na berzi!"
1992_1995- 83316 - 06.03.2013 : Sve za Srbiju Beograd - best (0)

Emisija 'Ćirilica' - 04.03.2013. godine


Želim da vam preporučim emisiju "Ćirilica" sa TV Happy od 04. 03. 2013. godine. Gosti su advokati koji su branili, i brane, aktere iz onog ratnog vremena 90-tih godina kao što su Milošević, Karadžić, Mladić, itd.

Posebno obratite pažnju na drugi deo emisije gde se govori o Mrkalama, Sarajevu, Srebrenici, Račku, i svim onim crnim tačkama naše istorije zbog kojih smo unapred osuđeni i etiketirani kao jedini krivci i zbog čega ne smemo druge da pogledamo u oci dok smo zivi.

Evo i koda za postavljanje emisije na ovaj sajt:


1992_1995- 82669 - 15.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (7)

U ratu je i nelogično logično - progutana udica


Na ovom portalu se veoma često iznose mišljenja, čak i od strane Srba, koje mi duboko zaparaju uši, pa sam odlučio da u nekoliko članaka opišem neka svoja viđenja stvari, kako bih natjerao one koji su širokoumni da malo razmisle i o mojim "teorijama zavjera".


Teorija "zabačene udice"

Meni se sve čini da je ova taktika bila mnogo puta eksploatisana u prethodnom ratu. Ja ću da je objasnim na primjeru Srebrenice i - Žepe.

Slučaj Srebrenica

Do jutra, 11. jula 1995. godine, srpske snage su okružile Srebrenicu i tako-reći završile posao u vezi pada ove enklave. Do tog jutra čak nije ni postojala komanda, a ni namjera, da se uđe u tu enklavu, ali i to naređenje stiže, na veliko iznenađenje Pandurevića i oficira iz TG. Istovremeno, do repetirora iznad grada stiže i 10. diverzantski odred, za koga uopšte nije postojala ni potreba, a nije bio ni u planovima zauzimanja ove enklave.

U ovom odredu stiže i Dražen Erdemović, osuđeni ratni zločinac, inače nije Srbin po nacionalnosti. On je sa još sedmoricom pripadnika ove jedinice ubio nekoliko stotina Bošnjaka na lokalitetu Branjevo kod Zvornika.. .

Danas, poslije toliko godina, sve je jasno! Dobro je poznato, to čak i muslimani iz ove bivše enklave tvrde, da je postignut dogovor na nivou Karadžić-Izetbegović o razmjeni teritorija. Dobijeno je "zeleno svjetlo" čak i od Međunarodne zajednice da se uđe u Srebrenicu, a 10. diverzantski odred, skupa sa nekoliko francuskih špijuna i plaćenika, se "slučajno" našao tu da počini zločin za koji će njegovi pripadnici dobiti po 5 godina zatvora, ali će krivica pasti na kompletan srpski narod!

Srebrenica je bila "zabačena udica" za Srbe, da bi NATO bombardovao srpske položaje, a oni kasnije (uz nenormalno preuveličavanje zločina) bili optuženi za genocid. Uprkos tome što mi svi danas znamo da je to bila namještaljka, meni se čini da je to i najbrilijantnija muslimanska pobjeda u prethodnom ratu!

Slučaj Žepa - stradanje kolone u Budičinom potoku

O stradanju kolone u Budičinom potoku, u kojoj je 4. juna 1992. godine poginulo 48 srpskih vojnika, dosta je pisano na ovom mjestu. Ja sam već ranije naglasio, i ovdje ću još jednom da ponovim, da je Veliki Žep bila strateški važna komunikaciona tačka, bez koje bi vojne, a i civilne, komunikacije bile potpuno presječene. Srpska vojska bi praktično ostala bez komunikacija!

U takvim okolnostima, bilo je strateški važno poslati jednu jaču jedinicu koja bi po svaku cijenu obezbjedila i držala tu kotu u Istočnoj Bosni.

E, sada se postavlja pitanje da li je vojni vrh VRS znao da može desiti napad na Kolonu? Meni je već odavno poznato da svaki dobar oficir zna da se prilikom odlaska u neku bitku - planira i broj mrtvih! Moje lično mišljenje je da je GŠ VRS itekako razmotrio i bio svjestan te mogućnosti. Oni su računali, recimo na devet, u Budičinom potoku je poginulo čak 48 srpskih vojnika! Drugim riječima, gubici su bili mnogo veći nego što je planirano, vjerovatno i zbog toga što su "u vatru" poslati neiskusni vojnici predvođeni izuzetno lošim komandnim kadrom.

Još jednom naglašavam da ja nemam nikakvu provjerenu informaciju da potvrdim ovu svoju teoriju. Sve što znam o tom događaju jeste ono što sam čuo na televiziji u toku rata i pročitao u Sinišinim tekstovima. Međutim, ono što mi je "zaparalo uši" jeste činjenica da Siniša kaže da se odjednom na platou kod Jelovaca stvorila čitava armija boraca, tenkova, borbenih vozila. A oni koji su bili oficiri u ratu vrlo dobro znaju da je za dopremanje tolikog ljudstva i vojne tehnike potrebno pažljivo planiranje i mnogo više vremena neko što su ga ovi u Han Pijesku imali.

Nakon toga, VRS se "prošetala" kroz Gođenje i okolna sela, zauzela Veliki Žep, koji je držala sve do kraja rata. Kao potvrdu koliko je Veliki Žep bio značajan, navodim i podatak da je to bio prvi objekat na teritoriji Istočne Bosne koji su NATO avioni bombardovali!

Možda se neki, koji "kapiraju" na guranje, još uvijek pitaju zašto je sve to moralo tako da bude! Pa odgovor je jednostavan: VRS je uradila etničko čišćenje nekoliko muslimanskih sela, a svjetski mediji su prikazivali masakrirane vojnike a da se do danas ama baš niko nije sjetio da je ovo bila jedna od strateški važnih pobjeda VRS. Tih dana su se sarajevski mediji naslađivali se nad mrtvim srpskim borcima, obavještavali o "mnogobrojnim sahranama na Palama", slavili "pobjedu" u Budičinom potoku, zaboravivši pri tome da pomenu "etničko čišćenje" njihove teritorije.

Izgleda da su ovaj put muslimani "progutali udicu".

Još jednom naglašavam, da ovu teoriju baziram na nekim mojim opservacijama i da nemam nikakvih konkretnih dokaza da istu postavim na neke čvrste noge. Znam da je ovo bolno za Srbe, a pogotovu za porodice onih koji su nastradali u Budičinom potoku, ali njihove žrtve nisu bile uzaludne. Znam takođe, da je prethodni rat bio "medijski" pa drugačije nije moglo ni da bude. Vjerujem da bih i ja tako nešto morao da uradim, da sam ne daj Bože, u tom ratu morao biti general.

***

U ratu je čak i nelogično logično! Gotovo svakodnevno se prisjetim jednog istinitog razgovora, koji sam slučajno čuo. Negdje u toku 1993. ili 1994. godine, razgovaraju dva oficira u jednoj komandi:

  • "Juče sam zauzeo kotu ____ i pri tome sam izgubio samo pet vojnika!" - hvali se jedan oficir.
  • "Da li je ta kota još uvijek naša?" - upita drugi!
  • "Ma jok! Iz Brigade mi nisu poslali smjenu pa smo morali da se povučemo!" - odgovori ovaj prvi.

    Ne sjećam se da li sam, nakon što sam slučajno čuo taj razgovor, doista i povratio, međutim i sada, nakon dvadeset godina, kada pomislim na to nešto mi se prevrće u želucu.

    Danas, nakon 20 godina, zahvaljujući ovom forumu saznao sam i imena tih pet boraca koji su poginuli na toj koti. Ponekad, dok im u crkvi palim svijeću, razmišljam o besmislenosti rata i o tome kako mi obični ljudi toliko malo znamo o njemu!
  • 1992_1995- 82503 - 12.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Linija razgraničenja oko Sarajeva - unutrašnji prsten


    Nenad me zamoli da obilježim liniju razgraničenja Unutrašnjeg prstena. Nakon što to pokušah na karti, vidio sam da prilično loše poznajem teren. Evo kako ja to vidim, pa bih vas zamolio da mi pomognete i da me dopunite sa detaljima.

  • Trnovo
  • lijevo od puta kroz Presjenicu
  • Donji Kotorac
  • Lijevo od Vojkovića i Grlice prema Famosu
  • Kroz FAMOS prema Hrasnici
  • Poljem prema Kuli
  • Preko Dobrinje 4 (ispred naše Crkve)
  • Ispod Mojmilo brda
  • Penje se na Mojmilo brdo blizu Vraca
  • Spušta ulicom do Strojerada na Grbavici
  • Dolinom Miljacke do Vrbanja Mosta
  • Penje se na Jevrejsko groblje
  • Zlatište
  • Vidikovac
  • Prvi Šumar
  • Iznad Čoline Kape
  • Sa Trebevića se spušta prema Kozjoj ćupriji
  • Kamelonom u Lapišnici
  • Uz brdo, sadašnjom granicom sa Republikom Srpskom
  • Ispod Borija
  • Zečija glava
  • Kavica
  • Jagomir
  • Mrkovići
  • Barice, Izletište
  • Poljine (naša linija)
  • Iznad Orahovog brijega
  • Siječe Hotonj i spušta se do glavne kapije Pretisa
  • Od Teretne kapije Pretisa, vododerinom prema Glavici
  • do vrha Žuči, prema Koti 850, linija kasnije pomjerena prema Ježevima
  • sa Žuči prema Golom brdu,
  • Mijatovića kosom u pravcu Zabrđa i Rajlovca
  • Do prvih kuća u Sokolju
  • Asfaltnim putem do kasarne u Rajlovcu
  • Kroz teretnu kapiju kasarne, onom livadom prema Delminijumu i preko Doglodima (padom Otesa linija pomjerena prema Stupu)
  • isped Zoranova (Otes) prema Ilidži
  • Kasindolskom prema Ilidži
  • Nedžarići ( prema zgradi Oslobođenja, Vojničkom Polju i Dobrinji 5)
  • Aerodromsko naselje ( prema Dobrinji 5, faza C5, prema Aerodromu)
  • Željeznicom prema Sokolović Koloniji
  • putem prema Hrasnici
  • skreće prema Kovačima i penje se na Igman

    Molim vas da korekcije unesete u polje "ocjenite članak" a ja ću ih unijeti ovdje. Potrebno je navesti što više geografskih pojmova, imena ulica (npr. Ozrenska, Milinkladska) ili geografskih pojmova (Tvrđava, Glavica itd.)

    Unaprijed se izvinjavam zbog grešaka. Na liniji od Trnova do Famosa nisam bio u toku rata, mada taj kraj poprilično poznajem. Isto važi za ono bespuće od Trebevića, dolje prema Lapišnici i gore prema Hreši. Linija u zoni odgovornosti Koševskog bataljona mi uopšte nije poznata, a linija do Vogošće nije baš najbolje vidljiva sa "Srpske Magistrale" sve do Poljina. Na Sokolju i Doglodima sam bio samo jednom, i to u toku rata.

    Zamolio bih da mi dajete konkretne predloge kako da ispravim ovaj opis!
  • 1992_1995- 68321 - 06.04.2012 : F-16 Brioni - best (0)

    O herojima i ratnim zločincima


    Čitao sam o mogućem "sastanku" boraca sa Žuči i njihovom zajedničkom obilasku linije i mjestu nekadašnjih žestokih borbi u kojima se ginulo svaki dan. Nisam baš siguran da bi taj susret na obje strane bilo prihvaćeno sa stoprocentnom saglašnošću. Sigurno bi bilo onih koji bi to kritikovali na svoj način. Ali, sa moje tačke gledišta, ja nemam ništa protiv da se tako nešto u bliskoj budućnosti i dogodi, pod uslovom da u tom "događaju" učestvuju izričito borci sa prvih linija sa Žuči i njihovi komandiri.

    E, sada bih dao akcenat na jednu bitnu razliku, a to je razlika u terminu "heroj" i "ratni zločinac". Kad se gleda sa pravnog i nekog ljudskog aspekta, ova dva termina su veoma različita. Moramo biti veoma izričiti u razdvajanju "heroja", koji su vojnički poginuli na bojnom polju i "ratnih profitera" i "ratnih zločinaca", koji su ubijali civile i nisu uopšte učestvovali u ratnim operacijama.

    U više navrata sam na internetu, nebitno da li se radi o Armiji BIH ili o VRS, našao razne prepiske i komentare da su pojedini heroji automatski proglašeni za ratne zločince, što uopšte ne odgovara istini. Moramo biti veoma savjesni da prilikom osude pojedinaca, bez obzira na kojoj se strani nalazili, pravda i istina treba da budu najvažnije iznad svega.

    U prilog toj tvrdnji navešću jedan primjer, koji sam pročitao poodavno na jednom forumu, a radi se o tome kako je jedan forumaš optužio tadašnjeg generala VRS Slavka Lisicu, da je ratni zločinac, što je potpuno pogrešno. Nije Slavko Lisica kriv što je bio sposoban vojskovođa i što su pod njegovom komandom gradovi u Posavini padali kao kule od karata.

    Slavko Lisica je bio sve, ali ratni zločinac sigurno nije.

    Pozdrav forumašima i očekujemo nove fotografije sa brda Žuč, pa da ih prokomentarišemo, koliko je ko u mogućnosti i koliko se ko sjeća tih ratnih dana.
    1992_1995- 46482 - 15.10.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Lažna imena u toku rata


    Upšte ne sumnjam u Fripeovu priču da je krio da je Srbin dok je u toku rata živio u Hrasnici i ne vjerujem da se to detaljno provjeravalo kako bi se utvrdilo dali laže a evo i zašto tako mislim:

    Prije svega muslimanima u Bosni je bio cilj da se Srbi i Hrvati izjašnjavaju kao Bosanci. To su pokušali da na zadnjem popisu '91 tada su muslimani pravili pritisak na stanovništvo u Bosni da se svi izjasnimo da smo Bosanci i da pričamo bosanski jezik. Ja sam to lično doživio prilikom popisa stanovništva, iako sam se tada kao i monogi glupi Srbi, izjašnjavao kao Jugosloven.

    Kada je rat počeo za muslimane i Hrvate je bilo dovoljno da kažeš da nisi Srbin i da uzmeš pušku da se boriš protiv Srba. Sami početak rata, dok su svi bili zbunjeni šta se dešava, mnogi Srbi koji su se nalazili na prostoru gdje većinsko stanovništvo nije bilo srpsko, nasjedali su na muslimnsko-hrvatsku propagandu, zbog čega su uzeli pušku da se bore na pogrešnoj strani. Na taj način su davali sigurnost svojim porodicama i ja im zbog toga uopšte ne zamjeram. Mislim da da bi isto tako i ja postupio da sam kojim slučajem živio u takvoj sredini.

    Danas kada je rat završen, očito se vidi da muslimani još od pada Osmanlijskog carstva pokušavaju da naprave BiH, tvrdeći i učeći svoju djecu da su oni neki drugi narod i da nemaju ništa zajedničko sa Srbima i Hrvatima. Pošto Srbi imaju majku Srbiju a Hrvati svoju lijepu Hrvatsku, muslimani su smatrali da bi i oni trebali da imaju svoju državu u kojoj bi vremenom napravili da ostali narodi u BiH postanu nacionalna manjina. Ta politika se i dalje nastavlja, samo što su se apetiti povećali stvaranjem bošnjačke nacije, koja se sada širi na sve države bivše Jugoslavije i na taj način pokušavaju da kažu čija je Bosna. Nova muslimanska nacija (Bošnjak) otvoreno prijeti svim državama sa prostoru bivše Jugoslavije, koja će kada za to kucne pogodan čas, ponovo krenuti u ostvarivanju svojih davno zacrtanih ciljeva.

    Čitajući tekstove koje je pisao Fripe, sjetio sam se nekih događaja iz rata. Možda sam u nekim mojim tekstovima spominjao te slučajeve ali ću ih opet pomenuti, možda Fripe znati nešto o tome, pa bi nam moga dati neku informaciju.

    U toku rata su preko Grbavice izašli brat i sestra koji su se prilikom izlaska iz muslimanskog Sarajeva prestavili kao Srbi. Na žalost, zaboravio sam imena koja su njih dvoje tada koristili ali sam siguran da je taj slučaj poznat našoj Državnoj bezbjednosti, jer su nakon njihovog izlaska iz Sarajeva pobjegli u Beograd.

    Naša D. B. u toku rata nije imala dobru saradnju između opština koje su bile pod srpskom kontrolom pa tako nisu detaljno provjeravali osobe koje su izlazile sa muslimanske teritorije. Za nas je bilo najvažnije da je neko izašao iz Sarajeva i da ostane što manje Srba pod muslimanskom kontrolom. Kada su iz muslimanskog Sarajeva izašli neki Srbi, koji su spominjali brata i sestru koji su prebjegli na srpsku stranu, tvrdili su u svojim izjavama da su njih dvoje bili najokrutniji zločinci koji su maltretirali Srbe po Sarajevu. Koliko se ja sjećam njeno ime koje je koristila u Sarajevu bilo je Azra a njegovo sam zaboravio. Tako je srpski D. B. saznalo za zločine koje su ovo dvoje počinili i počela potragu za njima. Istraga nije donijela ništa osim saznanja da su njih dvoje preko Republike Srpske otišli u Beograd i tamo im se gubi svaki trag.
    1992_1995- 24779 - 14.08.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Muslimani sa srpskim imenima


    Ako negdje na Floridi ili Novom Sadu razgovarate sa Milicom ili Srećkom, vjerovatno ćete pretpostaviti da se radi o Srpkinji tj. Srbinu. Međutim, nemojte da u to budete baš previše sigurni! Možda razgovarate i sa muslimankom, tj. muslimanom jer na ovom svijetu postoje i muslimani sa srpskim imenima.


    Azra kao Dragana

    Za ovo sam doznao na početku rata. Negdje u ljeto 1993. godine, mojoj prijateljici Joki se, dok je na Palama ulazila u beogradski autobus, učini da je među putnicima i njena školska drugarica Azra. I dok je prolazila pored Azrinog sjedišta, njihovi pogledi se susretoše i Joka zadrhta kada ugleda Azrin prestravljeni izraz lica...

    U toku putovanja Azra je svo vrijeme gledala kroz prozor i do Beograda se nije okrenula u pravcu zadnjeg dijela autobusa.

    Kada su došli do Drine, tačnije na granicu sa Srbijom, policajac iz Malog Zvornika je ušao u autobus i pokupio lične karte a potom ih odnio na pregled. Kada je autobus ponovo krenuo, kondukter je počeo da proziva putnike po imenu i da dijeli lične karte. Nakon što izgovori ime "Dragana", Azra je od konduktera uzela svoju ličnu kartu...

    A nakon dolaska u Beograd, dok su iz prtljažnika uzimali stvari, Joka je malo bolje osmotrila Azru i tako da se definitivno uvjerila da ne griješi. Azra je zgrabila svoj prtljag i žurno nestala u nekom od prepunih beogradskih tramvaja.

    I dok mi je ovo pričala, Joka se prisjetila da je Azrin otac radio u sarajevskom MUP-u, tako da mu nije bilo teško napraviti falsifikat lične karte a onda svoju jedinu kćerku poslati u inostranstvo - preko Romanije i Beograda.

    Da napomenem i to da Joka ni u jednom trenutku nije pomislila da carinicima i kondukteru prijavi da se u autobusu vozi muslimanka sa falsifikovanom ličnom kartom. Ona to, jednostavno, nikada ne bi učinila svojoj školskoj drugarici koja nije bila kriminalac nego je samo pokušavala da pobjegne iz sarajevskog pakla.

    Lažne dokumente izdavali i Srbi

    Međutim, nisu lažne dokumente izdavali samo muslimani. U to sam se lično uvjerio 1994. godine kada me je Aleksa, moj dragi prijatelj iz Sombora, odveo na Palić sa namjerom da me počasti sa ribom koju u svježem stanju ne probah od početka rata. Ceh je tom prilikom platio jedan uvaženi političar iz Subotice, inače visoki funkcioner SPS-a.

    Onako uz vino i ukusnu hranu, pomenu taj Subotičanin da je čitav Palić pomalo zapušten još od vremena kada su na tom mjestu bile muslimanske izbjeglice.

    - "Pa šta se desilo sa njima? " - upitah ja.

    - "Ma ćuti, bili su to veliki problemi! Bili su to uglavnom oni jadnici iz Bijeljine i Zvornika, koji su u Srbiju prebegli na početku rata. U izbjegličkom kampu na Paliću ih je bilo oko 700. I nije im ovdje bilo loše ali muslimanska propaganda na sarajevskoj televiziji objavi da se ovde na Paliću nalazi koncentracioni logor, a ne izbeglice. Mi smo im dali pasoše sa srpskim imenima i poslali ih preko granice u Mađarsku".

    Kasnije sam shvatio i zašto su muslimani morali da dobiju srpska imena! U to vrijeme su se pasoši izdavali isključivo u Beogradu pa je bilo neizvodljivo tamp poslati 700 zahtjeva za pasoš, svi sa muslimanskim imenima. Kako u Subotici gotovo da i nema muslimana, službenici u beogradskom MUP-u bi stopirali stvar jer Beograd ima pravo da izdaje pasoše samo svojim državljanima. Zbog toga se subotičko rukovodstvo dosjeti pa u Beograd posla imena seljaka koji nemaju potrebu za pasošima. U roku od nekoliko sedmica na Paliću više nije bilo muslimana!

    Ako se sjećate, na isti ovaj fazon je i Radovan Karadžić dobio identitet Dragana Dabića iz Rume.

    Srbo-muslimani u inostranstvu

    Svi muslimani koji su sa lažnim papirima otišli u inostranstvo ostvarili su nekakav izbjeglički status, tj. počeli da dobijaju nekakav vid humanitarne pomoći. Mnogi od njih su na falsifikovane papire dobili i radne dozvole, a oni koji su otišli u Kanadu i Ameriku su primili i državljanstva ovih zemalja - pod srpskim imenima.

    U ovo zadnje me je uvjerila i Jasmina Oćuz, rođena Sokočanka čija je majka Alja radila kao spremačica u Srednjoškolskom centru u Sokocu. Jasna sada živi u Tampa Beju, Florida, pod prezimenom Đorđević (ponekad i Selimović) a koja kaže da "u lokalnu džamiju dolazi mnogo muslimana koji imaju srpska imena". Na primjer, "Milica" i "Đorđe"!

    Žrtve tkz. Srebreničkog masakra žive pod srpskim imenima

    Sa problemom muslimana koji imaju srpska imena suočila se i Komisija za istraživanje "Srebreničkog masakra", koju je oformila Vlada Republike Srpske a koja je u svom kratkom mandatu uspjela da od nekoliko spiskova i ukupno 150. 000 imena, dođe do još uvijek nerealne brojke od 7108 osoba nastradalih u "Srebreničkom masakru", uglavnom vojno sposobnih muškaraca.

    Kada god pomenem "Srebrenički masakr" ja moram da naglasim da je mudžahedinska propagandna mašina fabrikacijom niza notornih laži bacila mrlju na preko hiljadu stvarnih žrtava ovog nemilog događaja. Na listi "žrtava" ovog "masakra" našao se i Čelebić (Rašid) Hazim, rođen 10. 10. 1971. godine u Cerskoj, opština Vlasenica, koji se ujedno nalazi i na spisku " Žrtava srebreničke apokalipse" i AOP-a Tuzla, a evidentiran je i na spisku MKCK. Za Hazima je utvrđeno je da je promjenio identitet u Pavlović Srećko koji sada živi u Novom Sadu.

    Neki muslimani su se vratili svojim korjenima

    Predpostavljam da se nakon završetka rata veliki broj muslimana, koji je u ratu došao do srpskog identiteta, vratio svome originalnom imenu. Međutim, muslimani koji su otišli u inostranstvo i tamo dobili papire to nikada neće moći uraditi. Kako objasniti američkoj vladi da si u zemlju ušao sa falsifikovanim dokumentima? Ako to uradiš, gubiš državljanstvo i ideš u zatvor!

    Savjet za vas, moje prijatelje rasute svugdje po bijelom svijetu! Ukoliko imate poznanike, na primjer Milicu i Đorđa, provjerite njihov identitet kod njihovih zemljaka. Koristite se zdravim razumom, pa ako npr. poznajete srpsku porodicu čije dijete (rođeno u inostranstvu) nosi muslimansko ime (npr. Emir, Zlatko ili Emina) nemojte baš biti sigurni da se družite sa Srbima.




    P. S. Ako sumnjate u moju priču, stavite se na mjesto Azre koja putuje preko Romanije. Da li biste se usudili negdje u torbi sakriti i vaš pravi pasoš? Pored toga, mnogi su muslimani izbjegli iz svojih kuća a da pri tome nisu ni ličnu kartu ponijeli. Konačno, većina seljaka nikada nije vadila pasoš, a pogotovu imala važeći u trenutku kada je počeo rat.
    1992_1995- 24199 - 26.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    RE: Koja istorija je prava


    Poštovana,

    Ti negiraš istoriju, a ja mislim da je proučavaje istorije izuzetno važno! Čitav ovaj sajt, i dobar dio mog života u zadnjih desetak godina sam posvetio proučavanju istorije!

    Jedan mudri filozof je rekao da "onaj koji kontroliše prošlost upravlja i budućnošću, a prema tome diktira i odgovore koje mi nudimo na postojeće probleme".

    Navešću ti jedan uprošćen primjer. Potuku se u dvorištu Jovan i Perica, a zatim dođu kod svojih roditelja da se žale. Na osnovu akumuliranog znanja u prošlosti, njihovi roditelji vrlo dobro znaju kakvu akciju treba preduzeti da bi njihova porodica i dalje dobro funkcionisala. Čak i djeca shvataju da će njihovi roditelji svoju mudru odluku bazirati na istorijatu njihovih prethodnih sukoba.

    Ako ti se ovaj moj "dječiji primjer" nije svidio, a u kome namjerno nisam upotrijebio "Muja i Pericu" jer ne mogu biti braća, navešću ti jedan primjer iz istorije. Moram ti priznati da do devedesetih godina prošlog vijeka i nisam bio baš veliki ljubitelj istorije. Bio sam jedan od onih laika koji su pokušavali da vjeruju da su za Jasenovac krivi Nijemci. A onda sam počeo da čitam istoriju. Ne dugo nakon toga mi je postalo jasno da bi mnogi Srbi danas bili živi - samo da bolje poznavali prošlost. Jer kako objasniti činjenicu da su Srbi i po drugi put u 20. vijeku ponovili jednu te istu grešku vjerujući vjerujući u "bratstvo i jedinstvo" i poštenje svojih muslimanskih komšija. Zbog nečitanja istorije, mnogi su izgubili glavu!

    NaveŠĐu ti jedan primjer za to! Istorija nas uči da je do Drugog svjetskog rata Baščarija bila preplavljena srpskim radnjama. Nakon 1945. godine, Srba tamo više nije bilo. Do 1992. godine u Sarajevu je živjelo oko 170. 000 Srba. Danas ih tamo gotovo da i nema! To je zbog toga što su Srbi najzad shvatili da sa muslimanima nema zajedničkog saživota. Nažalost, previše kasno za onih pet do deset hiljada srpskih civila koji su ostali na muslimanskoj strani i koji su masakrirani od strane svoje "islamske braće".

    Istorija je nauka koja se bavi proučavanjem dokumentacije i materijalnih činjenica u cilju istinitog tumačenja prošlosti. Meni bi bilo drago kada bi srpski, a i muslimanski istoričari, proučili i dokazali (ili opovrgli) moju teoriju da su Srbi koji su ostali vjerni ideologiji Alije Izetbegovića, u ratu korišteni na Žuči kao "topovsko meso" u borbi protiv Srba. Drugim riječima, ja tvrdim da su muslimani na najteže borbene linije oko Sarajeva slali upravo Srbe. Jer, i njima je bio cilj da sačuvaju svoj narod, makar i na štetu ona druga dva naroda. Samo na ovaj način se može objasniti činjenicu da je Prva slavna (pravoslavna) brigade Armije BiH na početku rata brojala 420 Srba, a na kraju rata ih je ostalo jedva 70. Procentualno gledjući, gubici među Srbima koji su ustali lojalni Aliji Izetbegoviću su višestruko veći od onih koje su imali muslimanski vojnici.

    Eto, iz ovih jednostavnih primjera možeš zaključiti da je istorija itekako važna. Neko je jednom prilikom rekao: "Istorija je priča o prošlosti koja je značajna i istinita". Jedini problem je da je do istine teško doći. Jer, istina veoma često ne odgovara pojedinim stranama u sukobu, pa one nisu spremne da istoričarima pruže punu podršku u utvrđivanju nepobitnih činjenica.

    Na primjer, koministi su zabranili istoričarimaa da utvrde činjenično stanje u vezi Jasenovca jer su smatrali da bi to izazvalo nezadovoljstvo Srba i dovelo do nestabilnosti Jugoslavije. Zbog toga danas Hrvati tvrde da je u Jasenovcu pobijeno "samo" 70 hiljada Srba, a Srbi i ostatak Svijeta barata brojem koji je jako blizu jednom milionu.

    U isto vrijeme, ja duboko vjerujem da su Srbi u Srebrenici pobili oko 900 muslimana. Detaljnim iskopavanjem i istraživanjem ponađeno je oko 470 leševa, a Srbi su okrivljeni su za 8107. Apsurdno je u ovom slučaju da su Srbi ti koji traže da se ovaj slučaj otvori i utvrdi činjenično stanje. Međutim, asurdno je da muslimanskoj strani nikada nije bilo u interesu da se slučaj preispita i utvrdi precizan broj žrtava koje se pripisuju tkz. "Srebreničkom masakru".

    Na ovom mjestu bih ti pokušao objasniti i suštinu istorije. Cilj istorije je da ispriča priču o prošlosti koja sadrži sve bitne činjenice o nekom događaju, a pri tome se izostavljaju nebitni detalji. Na primjer, kada se u istoriji govori o bici na Kosovu, navodi se da je Turaka bilo između 27 i 40 hiljada, kao i da je Srba bilo oko 30 hiljada, od čega 10 do 15 hiljada pod komandom kneza Lazara, a 5 do 10 hiljada pod komandom Vuka Brankovića. Na ovom primjeru se može vidjeti da istoričari nikada nisu utvrdili precizan broj vojnika na zaraćenim stranama. Ali i ovo je dovoljno da se shvati da su Turci bili brojčajno nadmoćniji, a uz to i bolje obučeni. Ujedno, pomaže nam da shvatimo i kolika je bila hrabrost kneza Lazara kada je udario na Turke, čak i onda kada mu je Vuk Branković okrenuo leđa i povukao svoju vojsku sa Kosova.

    Za istoriju pojedinac nije bitan. U nju ulaze samo generali, kraljevi i izdajnici, i vrlo rijetko poneki heroj...

    Kao što vidiš, istorija nije precizna nauka. Istoričari tragaju za dokazima i bilježe samo one koji su za njih bitni. Otuda i proizilazi politička obojenost i neobjektivnost pojedinih istoričara, pa mi kažemo da svako vrijeme i svaka vlast piše svoju istoriju. Zbog toga je istorija jedna dinamička kategorija, koja se mijenja sa vremenom. Ja bih istoriju uporedio sa vinom " što starija to bolja, jer sa vremenom blijedi politička obojenost i uticaj na događaje. Primjera radi, Vuk Karadžić je napisao dvije istorije o Milošu Obrenoviću: onu prvu, kada je ovaj bio na vlasti i onu drugu kada je knez Miloš protjeran iz Srbije. Tebi prepuštam da pogodioš koja je tačnija i bolja.

    Kaže i to da "istorija više govori o vremenu u kome se piše, nego o vremenu o kome se piše". Na primjer, istoričari 19. vijeka su tvrdili da su se Grčko i Rimsko carstvo raspali zbog nemorala, da bi u 20. vijeku potpuno odbacili ovu teoriju.

    Na ovom forumu si mogla pročitati da se dva borca, koja su učestvovala u bici na Nišićkoj visoravni svađaju oko hronologije bitke i broja poginulih. Ja sam siguran da su obijica bili učesnici u bici na Mačku, međutim svaki od njih ima različitu percepciju i zapaža drugačije detalje, te posjeduje različite intelektualne sposobnosti pa drugačije procesira nformacije nekom trenutku. Pored toga, psiholozi su dokazali da se čak i svjedoci nekog događaja mogu "obraditi" razno-raznim metodama, nakon čega će povjerovati u iskrivljenu verziju koju su možda čuli od osobe koje se čak i nije nalazila na licu mjesta.

    U civilizovanim zemljama (ovdje ne ubrajam Bosnu) istoričari upoređuju svoje teorije sa svojim kolegama, vrše komparaciju argumenata i činjenica, i tako dolaze do prave verzije istorije, one koja je najbliža istini. Da bi istorija bila istinita mora biti zasnovana na preciznim činjenicama, logična i balansirana. Na Zapadu se veoma često koristi termin "polu-istinite istorije" jer prikazuje samo jednu stranu medalje.

    Veoma često ljudi zamišljaju istoriju kao veoma preciznu nauku. Ovo uvjerenje je preovladavalo do početka dvadesetog vijeka. Čak su i mene učili u školi da istoričari stvaraju sliku prošlosti na osnovu dokaza koje prikupljaju, i da svaka nova generacija istoričara dodaje nove činjenice u tu sliku prošlosti koja nam na kraju služi da razumjemo događaje koji su iza nas.

    Međutim, ovo je zbog toga što mnogi istoričari ne sakuplja dokaze da napišu istoriju, nego da potkrijepe teorije koje su prethodno stvorili u svojim glavama. Tipičan primjer je Hitlerova teorija o "višoj rasi", koju je Pavelić doradio da dokaže da Hrvati potiču iz Mespotamije tj. Iraka.

    Ustoriju Balkana sam učio dva puta: prvi put na srpsko-hrvatskom u vrijeme komunizma, a drugi u Americi - na engleskom. I mogu ti reći da je ova druga mnogo logičnija i sa mnogo manje laži. Naravno, i kod Engleza možeš naći više verzija naše istorije: pro-katoličku, pro-islamsku i onu objektivnu.

    Nakon svega što sam do sada rekao o istoriji, pomislićeš da ja negiram vrijednost istorije kao nauke. Naprotiv, ja mislim da je istorija veoma važna društvena disciplina, ako ne i najvažnija. Međutim, samo mudri ljudi mogu da shvate vrijednost istorije kao društvene nauke. Vjerujem da ti je poznato da dvije osobe mogu pročitati isti tekst i potpuno ga suprotno protumačiti, u zavisnosti od obrazovanja, kulture, nacionalne obojenosti" Istoriju će shvatiti pravilno samo oni koji su dovoljno obučeni za to! Zbog toga i postoji "zanat" koji se naziva "istoričar".

    Utvrđivanje šta se stvarno desilo u nekom određenom vremenskom momentu je vrlo slično suđenju nekom pojedincu optuženom za neki krivični prestup. Na "sudu" se prikazuje dokazi, činjenično stanje, saslušavaju se svjedoci. Veoma često, dokazi prikazani pred "sudom" su puni nelogičnosti i neobjašnjenih momenata. Iskazi svjedoka, za koje se sumnja da su lagali, se uzimaju sa rezervom. Međutim, ponekad se utvrdi i suprotno tj. kontradiktorne stvari se dokažu kao istinite. U razmatranja istorijskih događaja, nerasvjetljeni momenti se popunjavaju sa vjerodostojnim objašnjenima. Kao posledica pretresa nekog događaja iz prošlosti, stvara se jedna nova slika " istinita i bez predrasuda. Nastaje nešto što se zove istorija.

    Istorija objašnjava događaje iz prošlosti. Treba pomenuti i to da su mnogi događaji u istoriji isprovocirani upravo krivim tumačenjem istorije. Na primjer, Hitler je u svojoj ludoj glavi stvorio viziju tkz. "arijevske rase" koja je njemački, a i kompletan evropski narod, doveo do najveće katastrofe 20. vijeka. I to sve zbog toga što su Arijevci i njihovi sateliti ( Italijani, Hrvati, Mađari") povjerovali da su oni stvarno nekakva viša rasa plave krvi.

    Istorija je dala objašnjenje za mnoge događaje iz prošlosti. Na primjer, istorija je objasnila i to da je Drugi svjetski rat počeo onoga trenutka kada je potpisan mir u Versaju 1919. godine. Ovo zbog toga što je taj mir bio toliko nepovoljan za poraženu Njemačku, da su snage nezadovoljne uslovima mira odmah počele da rovare i spremaju teren za novi, još krvaviji rat.

    Ponekad i pobjednički narod u ratu (npr. Srbi u Bosni) prolazi kroz čitav niz ponižavanja i represalija. Ono što je u krvi stvoreno (Republika Srpska) Srbima se u miru negira i oduzima. A kako Njutn reče, "sila akcije izaziva silu reakcije". Ja bih još dodao " opet smo pali na popravni iz istorije!

    Za naslov teksta "Koja istorija je prava" ti dajem desetku. Jer, kažu da je postavljeno pitanje početak saznanja. Međutim, tvoj komentar ocjenjujem sa čistom jedinicom. Negiranje potrebe za istorijom je za mene zločin za koji bi trebalo kažnjavati na isti način na koji su se partizani ophodili prema svojim ratnim drugovima kad ukradu šljivu iz nečije bašte. Srećom, partizana više nema pa te osuđujem da živiš takva kakva jesi.
    1992_1995- 24191 - 26.03.2010 : Ina Stavasbriga - best (0)

    Koja historija je prava?


    Jedan historičar je rekao: "Jeste da sam historičar ali ne znam šta je se prije 500 godina desilo! " Kako mi možemo znat da je sve tako bilo kako sve piše po historijama. Ja ne znam više šta sam jela prošle sedmice a kamo li šta je bilo prije par stotina godina. Narod treba da živi. I to na miru. Šta je narodu danas dan? Svi hoće da budu veliki Hrvati, Srbi i muslimani itd. Svi hoće nesto da dokažu. Kako je ko nastao. Kako koja država i zemlja kome pripadala. To nije potrebno. Ljudi samo. Evo Katolici vladaju čitavim svijetom. I šta se dešava po crkvama? Silovanje djece? Da li je to istina? Muslimani ne smiju jesti svinjetinu? Zašto? I tu svinju je bog ili Allah stvorio. I ovo i ono.. Šta znamo? Što? Kako? Šta je istina? Šta nije? Niko ne zna.. I zato neka se ne pričaju gluposti više. Narod nema hljeba da jede kako treba po Balkanu. Ja bi te političare ubila za primjer. Jer svako piše svoju historiju kako kome paše. Pa mi smo narod gori od životinja. Pozdrav svima!

    Poštovana,

    na tvoje pitanje sam pripremio odgovor u posebnom članku.
    1992_1995- 23839 - 24.02.2010 : Razvigor - best (0)

    Trofeji


    Српски ратни трофеји 1991. - 1999.



    Оружје и опрема заробљени у борбама против хрватских усташа, шиптарских терориста и америчких војника од 1991. до 1999. године, као и опрема америчких пилота и делови оборених авиона током НАТО агресије 1999. године.
    1992_1995- 17832 - 07.05.2008 : Laki - Pale - best (0)

    Put života


    Na današnji dan 07. 05. 1992 oslobođena putna komunikacija Pale - Lukavica, posebno teške borbe vođenje na Zlatištu i u rejonu Osmica.
    1992_1995- 12926 - 26.05.2007 : Jastreb - best (1)

    Alijina 'demokratija'


    Pozdravljam te brate Srbine iz Olova. Ne znam zasto Željko nije blokirao ovog turskog spijuna, jer su njegova braca palila i zarila Čemerno, Graoviste, Tarcin, Bradinu (danas se navrsava 15 godina od pokolja u Bradini).

    Ono zbog cega sam posjetio ovu stranicu je ovaj gornji snimak, na kojem ima mlo "materijala", koji su snimili i objavili stranci i koji govori o demokraciji izmetbega i o "ćetnićkoj agresiji", pošto ovi agresori na video klipovima nose bradu.

    Kliknite na sredinu slike da vidite ovaj snimak. Djeci i osjetljivim licima ne preporucujem otvaranje ovih video klipova.

    Pozdrav svoj braci Srbima na planeti!

    1992_1995- 12853 - 22.05.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Likvidacija komandanata muslimanskih oružanih formacija - učesnika u masovnom ubijanju Srba - civila u Sarajevu

    Pored formalnih - simboličnih suđenja nekim neposrednim učesnicima u masovnim ubistvima Srba u Sarajevu, drugi pouzdaniji oblik uklanjanja dokaza o umešanosti države tzv. BiH u te zločine - bio je likvidacija zapovednika vojnih jedinica koje su vršile zločine. Oni su prvo podsticani na izvršenje zločina prema Srbima, a zatim su - po obavljenom zadatku - kao neugodni svedoci - likvidirani.

    Jusuf Prazina napustio je Sarajevo krajem oktobra 1992. godine po nalogu Alije Izetbegovića (nalog mu je preneo Rusmir Mahmutćehaić, potpredsednik Vlade tzv. BiH), a zatim je ubijen u Belgiji.

    Oktobra 1992. godine civilna policija opkolila je zgradu u kojoj se nalazio Mušan Topalović sa svojim štabom i nakon oružanog sukoba u kome je ubio više policajaca, Topalović se predao i ubrzo posle toga je ubijen. Pre toga je telefonom razgovarao sa Alijom Izetbegovićem.

    Samir Kahfedžić je ubijen od strane muslimana na Igmanu.

    Mišo Davorin, takođe učesnik u zločinima protiv Srba, ubijen je u Sarajevu.


    1992_1995- 12852 - 22.05.2007 : Zoran Janković - best (0)


    SDA je još 1991. godine formirala tajne vojne organizacije čiji je cilj bio protivustavno, nasilno otcjepljenje SR BiH od SFRJ.

    Rat prije početka rata


    Prvo latentni, a zatim i otvoreni pritisci na Srbe u BiH, otpuštanje sa posla, maltretiranje i progon počeli su daleko prije nego što je počeo sam rat. Vršen je čak i institucionalni pritisak na Srbe uz pomoć kadrova SDA koji su se nalazili na značajnim političkim pozicijama u SR BiH. Posebno uz pomoć MUP-a, na čijem čelu je bio Alija Delimustafić. Načelnik Uprave za kadrovske poslove Hilmo Selimović, instruisan direktno od Alije Izetbegovića, po hitnom postupku otpuštao je kadrove srpske nacionalnosti i bez ikakvog zakonskog postupka na rukovodeća mjesta postavljao kadrove SDA. Lično Delimustafić je, krajem 1991. i početkom 1992. godine, zabranio rad na otkrivanju i vođenju postupaka protiv kriminalnih djelatnosti pripadnika SDA i HDZ.

    piše: Zoran Janković

    Interesi Srba, Hrvata i muslimana početkom devedesetih godina u BiH bili su, iskreno, do krajnosti suprotstavljeni. Srbi su željeli da BiH ostane u sastavu Jugoslavije; muslimani su po svaku cijenu htjeli da BiH otcijepe i formiraju takozvanu suverenu i nezavisnu Bosnu; Hrvati su balansirali, ne želeći ni jedno ni drugo. Suprotstavljeni politički interesi najjače su se artikulisali kroz tri nacionalne stranke " SDS, SDA i HDZ. Međutim, SDA je jedina prije rata formirala i svoje militantno krilo i ilegalne vojne organizacije. Sama ideja o formiranju vojnog krila Stranke demokratske akcije stara je, najvjerovatnije, koliko i sama SDA, ali se sa osnivanjem ilegalne paravojske počelo u aprilu 1991. godine (treba li podsjećati da je rat počeo punu godinu dana kasnije? ). Uputstvo o organizaciji i djelovanju na terenu, prema vlastitom priznanju, izradio je Munib Bisić, tadašnji pomoćnik ministra odbrane SR BiH, u saradnji sa drugim kadrovima SDA.

    Lukava strategija

    U osnivanju Patriotske lige, kako je paravojna formacija nazvana u maju 1991, učestvovali su i Sefer Halilović i Rusmir Mahmutćehajić. Halilović, koji će u julu 1992. godine postati načelnik Generalštaba A RBiH, a danas je haški optuženik zbog počinjenih ratnih zločina, bio je zadužen da iskoristi svoje vojno znanje stečeno na akademiji i komandno-štabnoj školi JNA i uradi formacijsko-organizacioni dio posla i rukovodi, dok je Mahmutćehajić imao ulogu "političkog komesara". U svojoj knjizi Lukava strategija, zbog koje danas mnogi bošnjački ratni kadrovi proklinju dan kad je napisana, Sefer Halilović navodi da je u oktobru 1991. godine Patriotska liga formirala regionalni vojni štab Sarajevske regije, opštinske vojne štabove, prostorne, manevarske, specijalne, diverzantske i protivdiverzantske jedinice, jedinice rodova, logističke baze. Vojnom štabu komandovao je Sefer Halilović, dok su politički štab Patriotske lige rukovodili Omer Behmen i Ejup Ganić.

    U ljetnim mjesecima 1991. godine SDA i Patriotska liga na području Mostara i Hercegovine organizovale su tajno naoružavanje muslimana, u saradnji sa ilegalnim vojnim organizacijama hercegovačkih Hrvata u Čitluku. Proces naoružavanja muslimana i Hrvata do jeseni 1991. godine obuhvatio je područje cijele BiH. Oružje i vojna oprema dolazili su raznim švercerskim kanalima, a najviše iz Hrvatske i preko Hrvatske.

    Idi na stranu - |1|2|