|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Lola : Bih
|
24378 |
28.04.2010 |
BetanijaNije tačno da 27.
decembra dolaze samo oni koji nisu bili tu.
ja sam učesnik te bitke i sa ponosom dolazim na spomenik.
A kad objaviš knjigu javi ja ću je obavezno kupiti.
Ovo je tipičan primjer nemarnosti! Posjetilac je odgovorio na nečiji članak, a meni je ostavio da pogađam o kojoj se temi radi.
Mislim da je riječ o Betaniji, pa sam članku dao i takav naslov.
|
|
|
5450 : Sarajevo Bih
|
23984 |
07.03.2010 |
BetanijaNa proslavu na Betaniji dolaze oni sto su tog 27.
decembra bili daleko.
Bio sam pripadnik elitne jedinice.
I ja sam kao Luna ( mada smo bili na suprotnim stranama ) povrijeđen i razočaran u ovo sve što nam se sada dešava.
Ja sam jedan od onih koji su vraćali te izgubljene položaje i samo sam jedanput poslije rata otišao tamo kod medicinskog centra kako smo ga zvali i na rov br.
5, koji smo zvali Balavani.
Znam samo da su borbe počele uveče, oko 21 sat, i da smo taj dio linije vratili oko 1 sat poslije pola noći.
Šta nam je sve ponuđeno da vratimo te linije itd.
Za pitara mislim da me dobro poznaje mislim da sam povezao ko stoji iza tekstova.
Vjerovali ili ne imam svoj ratni dnevnik gdje sam vodio sve ono što se dešavalo oko mene.
Prošao sam sve operacije na Žuči i van grada Želio bi napisati sve što se tada dešavalo na Orahovom Brijegu i Sjeničkoj kosi.
|
|
|
5450 : Sarajevo Bih
|
23982 |
07.03.2010 |
BetanijaVeč duže vrijeme pratim dešavanja i pisanja na ovom forumu.
Pogotovo pratim pisanja o ratnim dešavanjima.
Prošao sam i preživio mnoge vojne operacije koje su se dešavale oko Sarajeva, a najveći dio rata sam proveo na liniji od Visa do Šljivika ukupne dužine od 18, 5 kilometara.
Dobro sam poznavao tu kompletnu liniju, svaki rov i šta se nalazi u njemu.
Oni koji su bili sam nom znaju ko sam i oni znaju šta znači ovaj moj nadimak 5450.
Javljam se jer sam lično učestvovao u svim akcijama, a za Betaniju mogu reći da je samo nas pet do šest učestvovalo u vračanju rova br.
5, poznatijeg kao Balvani.
Jedan od nas više nije među živima, umro je poslije rata.
Kod nas se ovdje spominju neke proslave za 27.
decembar, ali niko od nas ne ide na ta okupljanja.
Sve ću objeviti detaljnije u mojoj knjizi koju spremam.
Bio sam ratnik, muški sam se borio i stojim vam na raspolaganju za svu razmjenu informacija.
Pozdrav!
|
|
|
Edin Ahmic : Bosna&Hercegovina
|
23480 |
27.01.2010 |
Betanija: ratni zarobljeniciPozdrav svim dobrim ljudima! Molio bi ako neko od vas ima ikakvu informaciju o zarobljenim vojnicima Republike Srpske: Kokot Siniša i Grujić Zdravko koje je zarobio Faik ( Brada ) s Betanije u junu 92.
godine da mi javi šta se desilo sa njima??
Molio bih sve učesnike borbi na Betaniji i Kromolju da malo pišu o tom vremenu i akcijama na tim linijama.
Pogledaj malo u odeljku "istorija" imaš čitava jednu stranica posvećena dešavanjima Betaniji.
|
|
|
Cica Jovo :
|
23054 |
13.12.2009 |
RE: Sarina jedinicaSamo mi navedi ko je iz Sarine jedinice dobijao lovu, i da li je to bio jedan od njihovih stimulansa za koji su oni ratovali.
Mislim da se u poslednje vreme malo pretjerao.
Ja sam bio u tim foramcijama a ne ti, i nisam nikada dobio ništa.
Molim te, nemoj da nas omalovažavaš da smo ratovali za pare.
Mi smo bili pravi Srbi!
|
|
|
Beli : Kobilja Glava-Bih
|
23042 |
10.12.2009 |
BetanijaIako sam imao samo 15 godina, redovno sam dolazio na Orahov brijeg i tamo borcima čistio puške.
Mislim da sam dobro upoznat sa dešavanjima na Orahovom brijegu.
Luda mladalačka znatiželja jednom me je mogla koštati života, ali bolje je da se vratim na početak rata.
Srbi su mnogo izgubili pogibijom Branimira Radojevića zvanog Tica.
Taj predratni bokser, duge kose i kukastog nosa, je ličio na pomalo na Indijanca.
Bio je opasan lik! Vozio je traktor i često dolazio u moju mahalu.
Bio je i dobar drug sa mojim komšijom.
Tica je bio sposoban, znao taj dio, svaki kamen, svako drvo...
U to vrijeme, naši položaji su bili blizu kuće Bakira Crvenjka ( Pitar i Miner sigurno znaju o čemu pričam ).
Tog jutra je Tica sa još par vojnika krenuo u pravcu kuće Crvenjka.
Mještani su govorili da se njih dvojica nisu podnosili i da je Tica krenuo da ga zarobi.
Nije znao da su rovovi bili na tom mjestu pa je udario je pravo na naš rov.
Tu je i poginuo, dok su ostali uspjeli pobjeći.
Da je kojim slučajem Tica ostao živ, vjerujem da bi u ratu pravio velike diverzije jer je znao taj teren.
Govorim ovo jer znam da je čitav potok bio bez kontrole sve do ljeta 1993.
godine pa se bez problema moglo potokom ući, kroz propust, u naselje do kuće Danete(prije ratnog vulkanizera).
Tek u ljeto 1993.
godine položaji su pomjereni do kuća Huseinovića i tako je pokriven i taj potok.
Mogu samo reći da kada sam god navratio na taj položaj naši su kopali.
Pravili su dobre rovove i tranšeje, tako da na tom dijelu nismo imali puno mrtvih u toku rata.
Čak je i ispod asfalta bio prokopan tunel, što je u mnogome zbunilo specijalce u napadu 27.
12.
1993.
godine.
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
23038 |
09.12.2009 |
Odgovor učesnikuPrilično sam skeptičan u pogledu ratnih tračeva kojima su ljudi pokušavali opravdati svoje neuspjehe i sa jedne i sa druge strane.
Pogotovo one o umješanosti samih političkih vrhova u neuspjeh neke vojničke akcije.
Neke su akcije samo plod vojničke sreće ili slučajnosti.
Tako i sa navodnim planovima napada na Bosnalijek.
Pošto nisam vojni strateg ali sam odličan poznavalac linije od Pionirske doline pa do "nizova" u Vogošći, iznjeću samo lična opažanja i mišljenje za period 1994-1995.
Lično sam zavirio u svaki rov, prepuzao čitavu dionicu po nekoliko puta i danima osmatrao, bilježio i pratio svaki korak sa suprotne strane.
Fabrika Bosnalijek se nalazila nepunih kilometar i po od linije a jedini mogući prodor sa srpske strane bio je niz Poljine ili sa Kromolja.
Sa Kromolja bi imali dobru podršku PAT-a i PAM-a sa pilane, samohotke skrivene među vikendicama na Poljinama (pored koje je dr.
Poplašen mogao zijaniti glavu od naše maljutke) a da ne pominjem haubice sa navišeg vrha na Poljinama, zvanog Saračevac, M84 sa Sjeničke kose itd.
Sve je bilo kao na dlanu.
Sam potok je bio miniran ( Miner mogao znati više o tome ) ali je bila jedna nepokrivena rupa u vašoj odbrani i to između dna Sjeničke kose i zemunica sa minobacačima na Kromolju.
Na toj livadici (gdje je sad golf igralište ) su redovno pasle ovce jednog domaćina sa Kromolja i svojim nepažljivim ponašanjem nam je ostavio prostor za upad.
Taj prostor je posebno kontrolisan jer je to bio i jedan od vaših mogućih pravaca napada na Bare i Bosnalijek.
Uređajima za noćno osmatranje (posuđenim) upratili smo tog domaćina kako u cik zore pušta ovce u ograđeni prostor i kako u prvi mrak dolazi po njih.
Dakle, prostor nepokriven minama što je bio znak nepažnje ili nekih budućih planova.
I sa naše strane je bilo mina, možda nekih stotinjak, što PROM-ova što kašikara i nešto tenkovskih mina na pravcu koji je bio pogodan za eventualni tenkovski napad sa Poljina.
Na zgradi porodilišta je bio PAM i sijač a na Humu naša samohotka i tenk.
U blizini je bili smješteni jurišnici "Prve slavne", jedne od najboljih jedinica u gradu kao i pripadnici Specijalne jedinice "Lasta".
Sam napad na Bosnalijek bio bi protumačen kao pokušaj spajanja srpskih jedinica sa Grbavicom što se nije smijelo dopustiti ni pod koju cijenu jer hajd' ti znaj hoće li Srbi sa Poljina stati pred fabrikom ili nastaviti prema željezničkoj stanici i Grbavici.
Zbog toga je na tom potezu skoro uvjek bilo više od hiljadu vojnika armije i MUP-a.
Što se tiče samog Bosnalijeka, tamo se nije pravio neki značajan lijek poput Tamiflua ili lijeka za rak da bi neko iz Srbije angažovao jedinice da zauzmu fabriku koju ne bi mogli održati i radi koje bi imali žestoke gubitke jer se valja povući nazad a livada k'o tepsija.
Doduše, vuk ne jede travu jer ima ovce koje to rade za njega...
S poštovanjem
|
|
|
UćEsnik : Republika Srpska
|
23026 |
07.12.2009 |
Betanija U to vrijeme sam čuo, za jednu nevjerovatnu pricu, i ne znam koliko u njoj ima istine.
Ipak, vjerujem da gdje ima dima ima i vatre!
A priča glasi ovako: Akcija na Orahovom Brijegu i Betaniji je trebalo da posluži kao varka da bi iz "Bosnalijeka" u Barama mogla da izađe manja grupa koja je tamo na neki način ušla da bi iznjela dokumente i recepte potrebne za pravljenje lijekova.
Prema istim izvorima, tom akcijom je rukovodio Beogradski D.
B.
Možda neko zna nešto više o ovome, a vidim da je Pitar veoma dobro upućen u dećavanja pa bi možda i on mogao da ovo prokomentariše.
Ja baš nisam uvjeren da je to bilo moguće izvesti jer veoma dobro poznajem kompletnu liniju, sve do Špicaste stjene i gotovo svaki rov.
Međutim, sada, posle svega što smo prošli u tom nesretnom ratu, zapitam se kako nisam vidio neke događaje ili djelo a bio sam tamo.
Da li ljudi lažu, ili ja nisam bio zainteresovan da vidim sve?
|
|
|
Beli Bjelica : Kobilja Glava
|
23022 |
07.12.2009 |
BetanijaNikada neću zaboraviti taj 27.
12.
1993.
godine.
Tada sam imao 15 godina i nisam učestovao u ratu, ali moj otac jeste i bio je to jutro ma položaju kao obični linijaš na Orahovom brijegu.
Ja živim u naselju gdje i Sirbubalo Mufik inače nastavnik geografije i istorije u školi u Vogošći.
Naša je sreća što se zadesilo odjeljenje čije su porodice bile sve tu ispod Orahovog brijega.
U našem naselju je bilo i odjeljenje izbjeglica iz Vogošće i sa njima smo imali dosta problema.
Tačno je što Pitar kaže da ih je prvi zapazio čovjek od nekih 50 kilograma, inače moj komšija koji i sada ovdje živi.
Što se tiče Orahovog brijega tu su bila 2 teže ranjena borca Armije BIH, jedan inače sada taksista u Vogošći a drugi moj rođak koji je nedavno umro u Americi.
Na medicinskom objektu smo imali tri mrtva borca i više ranjenih.
Moj otac kaže da je njihova sreća što su im rovovi bili dobri, jer je njemu direktno RBG opalio u puškarnicu i bio je lakše ranjen u lice ali je nastavio borbu.
Moj otac zna i ko je ubio Piksija, sve je to vidio ali nam nikada nije htio reći.
On je prvi skontao da su napadači Srbijanci jer je godinama radio u Srbiji: čuo ih je kako govore "levim krilom" itd.
U Betaniji je podignut spomenik, a moja ulica je trebalo da se zove 27.
decembra.
Prije pet dana sam bio na tom mjestu i ono se ne može više prepoznati jer su na njemu podignute nove kuće.
Ljudi koji tamo žive nemaju pojma kakva se tu bitka odigrala.
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
23021 |
07.12.2009 |
Nocne akcijeNe znam Razvigore dali si ti bio u ratu, ako jesi onda te stvarno ne razumijem.
Priče o Kapetanu Draganu, brojnim akcijama i samo jednim poginulom i Legiji koji je uništio 200 neprijatelja a nije imao ni jednog poginulog je svakako podatak za Ginisovu knjigu rekorda.
Samo onaj ko je bio u mraku petnestak metara od neprijatelja zna kako je teško prići neopažen.
A i ono da čovjek umre za 2 sekunde u tišini, poput bolesnih američkih filmova tipa "Rambo".
Kada bi samo znao kako se i najbolji prigušivač čuje u tihoj noći i koliko treba da čovijek ispusti dušu, vijerovatno ne bi ovako pisao.
Nemoj se ljutititi, ali ja poslije 1420 dana provedenih po brdovitoj i šumovitoj Bosni, ja ne vijerujem u takve priče.
I ako niko od nas nije bio specijalac i nismo imali takvu opremu mi održasmo preko 70% teritorije dok onaj pas ne ode u Dejton i prodade sve pa i sebe samoga, sijeme mu se zatrlo.
Miner
|
|
|
Razvigor :
|
23018 |
06.12.2009 |
BetanijaO akciji specijalaca iz 72.
specijalne brigade pričao mi je pre deset godina jedan od najboljih vojnika te brigade.
I on je tvrdio da je akcija bila provaljena i da je neprijatelj obavešten unapred o toj akciji.
Izgleda da je on i bio upravu.
To je sigurno odrađeno iz vrha KOS-a, koji je bez svake sumnje svo vreme rata radio za neprijateljske strane.
Sigurno ni Stupar nije znao da će njegovi vojnici biti žrtvovani.
Verovatno je to odradio zlokobni Aleksandar Vasiljević po nalogu svojih šefova spolja kako bi komromitovao VJ i tadašnju SRJ.
Drugo, JNA iz koje je nastala 72.
specijalna nije imala znanja o obuci i upotrebi specijalnih jedinica jer takvu jedinicu nije ni imala u svom sastavu.
Pripadnici 72.
specijalne brigade su bili specijalci samo po nazivu i ništa više od toga.
Većina tih vojnika imala je malo ratnog iskustva, a njihovi oficiri poput Stupara nisu imali znanja i sposobnosti za bilo kakvu ozbiljniju akciju.
To što nisu saslušali prave savete ljudi sa terena, zatim način napada i vreme napada, dovoljno govori o tome da nisu imali puno veze sa ratovanjem.
Bilo je krajnje glupo koristiti bilo kakvu specijalnu jedinicu, pa bila ona to samo i po nazivu, da zauzme neke kote bez strateškog interesa koje drže lokalni linijaši.
To je svakako trebalo napasti noću, koristeći opremu za noćna dejstava i prigušivače.
Efikasnost u obuci i upotrebi specijalnih jedinica uveli su tek ljudi koji su to znanje doneli iz zapadnih zemalja, kao kapetan Dragan i Legija.
Kapatan Dragan je u brojnim akcijama svojih Knindži imao samo jednog poginulog vojnika.
Treba pročitati Legijine knjige o ratu na Kosmetu gde opisuje dosta prepada na daleko bolje utvrdjene linije i položaje nego što su bili ovi na Betaniji, a uvek su ti prepadi bili bez žrtava u našim redovima.
Vršeni su noću, koršćenjem noćne opreme i prigušivača.
Legijin JSO nije imao mrtvih tokom NATO agresije 1999.
iako je imao oko 200 žestokih okršaja sa šiptarskim teroristima i likvidirao nekoliko stotina terorista.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
23006 |
04.12.2009 |
BetanijaDrago mi je da su se mnogi uključili u dopunjavanje akcije na Betaniju, žalim što se ponovo ne uključi naš prijatelj Siniša Simić, kojeg smo najvjerovatnije naljutili našim grubim kritikama, koje nisu bile zlonamjerne.
Ovom prilikom bi svom prijatelji Mineru rekao da je bio sto posto u pravu kada je napisao Niška specjalna, zapravo bile su obje jedinice u toj akciji, a Nišku jedinicu je vodio major Mirković ili tako nešto slično, svakako da bi to Siniša moga znati ili bar ispraviti ovu moju dopunu.
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
23001 |
04.12.2009 |
Ispravka tekstaNešto prije pisanja zadnjeg teksta sam sa jednim drugom razgovarao na temu specijalnih jedinica i tada smo spominjali 63.
niški padobranski puk i u trnutku pisanja teksta mi se omakao lapsus te sam napisao Niški specijalci, tako da je to Pitar primijetio.
Hvala mu sto me nije odmah "prozvao" nego je smo dao svoje mišljenje.
Takodjer se izvinjavam momcima iz 72 specijalne što sam ih nenamjerno "prekrstio", ali i Niški su bili dobri, tako da ih nisam degradirao.
Pozdrav.
Miner.
Ovakve stvari se dešavaju i meni, ali ja imam mogućnost da to ispravim.
Poruka za sve posjetioce foruma: Ukoliko uočite grešku na svome tekstu, pošaljite poruku preko email adrese koju ste upisali uz originalni tekst.
U email stavite ispravljen paragraf i ja ću to ispraviti bez ikakvih problema.
|
|
|
Ucesnik : R.S.
|
22993 |
03.12.2009 |
BetanijaNa Orahovom brijegu su poginuli Ranko Bunjevac i Piksi a ranjeni Dragan Šorak i Janjuš.
Sve se dešavalo u kući i tačno je što Pitar piše jer niko nije bio pogođen od metka nego od bombi koje su im ubacivali iz nekog tranšea u kuću.
Mi smo bili udaljeni od te kuće nekih dvadesetak metara ali im nismo mogli pomići jer je sa lijeve strane, iz pravca crvenjakove kuće, po nama tukla pješadijska vatra dok smo mi ležali na asvaltu.
Ipak, nije mi jasno kako su specijalci bili primjećeni jer je to jutro bilo veoma maglovito.
Komandir Blagovčana je bio pokojni Božo Košarac i umro je posle rata.
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
22989 |
03.12.2009 |
Re: BetanijaKoliko se sjećam, tijela poginulih specijalaca su predata srpskoj strani na aerodromu, podsredstvom Unprofora, nakon 20-tak a možda i mjesec dana.
Te detalje najbolje znaju gospoda Mašović (sa naše strane) i Braco Lazarević (sa srpske strane).
Nikakvih kontrausluga nije bilo tako da ne stoje razne špekulacije tipa Ganićeva familija ili "poklon" srpskog Sarajeva.
Vrlo dobro se sjećam slika iz ratnog "Oslobođenja" koje je posvetilo veliku pažnju pogibiji srpskih specijalaca i slika mrtvih tijela na nekom traktoru.
To je trebalo da posluži kao dokazni materijal u priči o agresiji od strane Srbije.
Kad su se dovoljno "islikali i izigrali" sa mrtvim tijelima, kao indijanci oko bjelačkih skalpova, valjda su se sjetili da i oni imaju porodice koje su obavijene tugom i došlo je do predaje tijela Unproforu.
Koliko sam upoznat, oni nisu bili "niški" specijalci nego pančevački.
Lično mislim da na sarajevskom ratištu nisu mogli, sem propagandne, učiniti neku značajniju stvar.
Sem u opremi i fizičkoj spremi, oni nisu bili u nekoj značajnoj prednosti u odnosu na ostale borce VRS ili Armije BiH.
Ti ljudi, sa obje strane, grčevito su branili svoje kuće koje su često bile nekih pedesetak metara iza linije i nisu puno prezali od "napucanih i našminkanih" vikend ratnika.
Jednom sam pisao o tome kako je jedan jedini srpski vojnik na Sjeničkoj kosi zaustavio napad naših specijalaca koji su došli sa strane, tačnije iz Mostara a prije toga je bilo - lako ćemo to zauzeti.
S poštovanjem
Pitar,
to da u ovoj razmjeni "nije bilo nikakvih kontrausluga" može da bude samo tvoja lična pretpostavka.
U pregovoru sa muslimanskom stranom su uglavnom "rađene" takve stvari a veoma često su davana i MTS.
Takvih primjera znam mnogo i namjeravam da o tome pišem u mojim budućim komentarima.
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
22988 |
03.12.2009 |
BetanijaVeć odavno sam želio da spomenem ime jednog hrabrog borca i pošto je sada došla spontano na red priča o borbama oko Betanije i Gornjeg Hotonja red je da se spomene i ime Ranka Bunjevca.
U napad sa specijalcima iz 72.
specijalne brigade su krenuli i momci sa Blagovca.
Ne znam tačno koliko ih je bilo.
Blagovčani su imali dobru ekipu koja se u mnogim bitkama dobro pokazala.
Ne mogu više ni da se sjetim ko im je bio komandir, ali se nadam se da će me neko dopuniti.
Ranko Bunjevac je prije rata bio cijenjen čovijek i otac dva sina.
Često sam ga viđao kako šeta sa sinovima po Jošanici gdje je i stanovao.
Prije nego što je dobio stan živio je na Blagovcu i tu stekao dosta prijatelja.
Kad je počeo rat, priključio se Blagovčanima i do svoje hrabre pogibije ostao sa njima.
Čak i mrtvog su ga poštovali i na protivničkoj strani, pa je zahvaljujući bivšim radnim kolegama brzo razmijenjen.
Njegov otac i majka u tom ratu nisu izgubili samo Ranka.
Nešto kasnije su izgubili i najstarijeg unuka, sina Rankove sestre, Slađu Okilja.
O ovom mladom momku ću napisati posebnu priču kada dođe na red da opišem osvajanje Golog brda.
Ranko je krenuo skupa sa specijalcima.
Kasnije sam saznao da su on i njegova grupa prodrli mnogo dublje, međutim pošto su specijalci upali u nevolje oni su bili odsiječeni.
Ranko je poginuo prilikom pokušaja da se izvuku gore prema našim linijama.
Ne znam dovoljno detalja o ovoj akciji, pa bih volio bih da se javi neko ko bi mogao da kaže nešto više.
Ja sam tada bio na lijevoj strani, ukoso prema Betaniji, i nisam bio u mogućnosti da im pomognem.
Kompletna akcija je bila neshvatljivo slabo organizovana.
Da je sve bilo prepuštenu Vrbasu ja znam da bi smijerovi napada, taktika, logistička podrška a i sve ostalo što ide uz to bilo sasvim drugačije a shodno tome i ishod akcije bi bio mnogo drugačiji.
Ranku Bunjevcu i ostalim izginulim borcima neka je viječna slava.
Miner
|
|
|
Maturice : Kiseljak
|
22987 |
03.12.2009 |
BetanijaJa mislim da se razmjena poginulih vojnika VJ obavila na Kobiljači, za tjela poginulih je su data veća količina MTS-a tj.
oruđa i oružja.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22985 |
02.12.2009 |
BetanijaZa borbe na Betaniji, moram dodati i ovo - da se ne zaboravi! Pukovnik Stupar se vratio u Vogošću nakon mjesec dana da preuzme poginule oficire i vojnike, pripadnike specijalinih jedinica koji su ostali na muslimanskoj strani.
Zanimljivu je bilo i to da nismo radili nikakvu razmjenu za njih, a svi smo dobro znali da bi dobili tijela kao što su bili Piksi i njegovi drugovi ili se debelo platilo ili se nešto veliko moralo dati našem neprijatelju.
Za sva vremena je ostalo je nerazjašnjeno kako su oni uspjeli da dobiti tijela poginulih vojnika bez dogovorene razmjene.
Možda je to bilo presudno i da se Srpsko Sarajevo pokloni muslimanima u Dejtonskom sporazumu?
Upravo u to vijeme, širile su se glasine da je porodica Ejupa Ganića živjela u Srbiji i da je on sredio tu razmjenu, kako se njegovoj porodici ne bi ništa loše desilo.
Mislim, da je to čista laž, kako bi obmanuli stanovništvo na naših prostora jer su mnogi postavljali pitanje kako su oni uspjeli dobiti tijela poginulih, od neprijatelja, koji je u to vrijeme odbijao da vodi pregovare sa srpskom stranom, pa čak i kad je njemu bilo u interesu da se pregovara.
Bilo bi mi drago da se Siniša Simić ponovo uključi, i ako nešto zna o toj razmjeni, kao i o borbama na Betaniji da neke stvari ponovo prokomentariše.
Ako je bio direktan učesnik tih borbi, vidio bitku iz svog ugla, bilo bi dobro i da je opiše kako bi zapamćena zbog njegovih drugova koji dadoše živote za Republiku Srpsku.
Ta akcija je kod nas najavljivana kao početak konačnog zauzimanje cijelog Sarajeva.
Zbog njenog neuspjeha opao je i moral naših boraca, i počelo je da se priča o izdaji i predaji Sarjevo.
Doduše, ova priča je kružila Srpskim Sarajevom tokom cijelog rata, a na kraju se i obistinila.
U muslimansko-hrvatskoj ofanzivi na Krajinu, Banjalučani su našim ljudima koji su došli da im pomognu u odbrani govorili: "Što ne predate to Sarajevo, da prestanemo ratovati! " A Sarajlije su im odgovarale: "Kada stane rat mi ćemo Sarajevo dati da bude mir ali dok se vodi rat mi ćemo se za njega boriti do zadnje kapi krvi! "
Sve to ukazuje da su političari svih zaraćenih strana jednako krivi i odgovorni za dugotrajni rat i masakre u Bosni i Hercegovini.
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
22982 |
02.12.2009 |
Orahov brijeg, BetanijaKao pripadnik jedne od jedinica MUP-a BiH, poslije tih događaja o kojima Miner piše, bio sam na tom terenu i od neposrednih učesnika te akcije saznao detalje ali sa "naše strane".
Napad su odbili linijaši čije su kuće bile neposredno ispod Orahovog brijega i Betanije.
Otkriveni su sasvim slučajno, kad je jedan od pripadnika Armije BiH (inače jedan postariji domaćin iz Hotonja koji s krevetom nema 50 kila) vidio jednog od specijalaca kako izviruje iz spaljene kuće na samoj koti Orahovog brijega.
Taj specijalac se uspio neopažen provući rubom brežuljka od "Ticine" kuće ( Miner zna o čemu pričam ) ali je primjećen kad je zviždukom i mahanjem ruke dozivao ostale koji su asfaltnim puteljkom niže prvog bunkera ispod "Ticine" kuće grupno navalili kao ovce a stradali su od bombi koje su pripadnici Armije BiH bacali u jarak u kojem su se pripadnici VJ sklonili.
Sve je potrajalo 15-tak minuta, u međuvremenu je došla pomoć iz Dumača a tijela specijalaca iz Srbije su ostala ležati.
Poslije su razmjenjena.
Dakle, nevjerovatna slučajnost i sreća po "našu" stranu jer bi, da su se uspjeli prebaciti na vrijeme, specijalci 72-ge specijalne broigade VJ pobili linijaše Armije BiH kao zečeve i zauzeli vrlo bitne dvije kote na tom djelu ratišta.
Jedan od specijalaca bio je pogođen tromblonom u prsa a tijelo kapetana Stojkovića je pronađeno tek sutradan jer je ranjen iskrvario iza linije i umro kod bunara ispod same kote.
Sve u svemu, vrlo glupa i nepromišljena akcija, na terenu koji je neprohodan za tenkove i bez upotrebe artiljertije.
Nije tu bilo nikakvog izviđanja sa naše strane sa Orlića i Huma.
Što se tiče napada na nezavršeni objekat bolnice na Betaniji, specijalci VJ su primjećeni na prilazima istom jer je par minuta prije počeo haos na Orahovom brijegu pa je razbuđena straža na objektu već bila spremna i otvorila vatru na napadače.
Kod pripadnika armije BIH sam vidio ratni plijen iz te akcije, sijač jednog od specijalaca je ostao čitav rat na Betaniji a tad sam prvi put vidio "Zastavin" puškomitraljez sa preklopnim kundakom.
Vjerovali ili ne, ti specijalaci koji su učestvovali u napadu na Orahov brijeg su imali više municije, bombi i tromlona nego svi bunkeri armije BiH na potezu od Betanije do nizova.
Moram Mineru da kažem nešto i o nezavršenom objektu bolnice na Betaniji.
Ogroman objekat, na više spratova (čini mi se tri) kroz koji je više ubijao propuh nego meci.
Jedne prilike sam bio na osmatračnici koja je na zadnjem spratu kad je počeo po objektu dejstvovati tenk od Šućura kuća.
Od prve granate koja je udarila u betonski zid umalo mi nije drob ispao jer je udarni talas granate tako jak da me odbacio desetak metara od zida.
Da ne pričam o jačini detonacije i odzvanjanju po ogromnim hodnicima.
Skočio sam sa drugog sprata na stranu koja je bila okrenuta ka Sjeničkoj kosi jer nisam imao vremena silaziti niz neke improvizovane merdevine jer stepenište nije postojalo a tenkista je ispalio još desetak komada po objektu...
S poštovanjem
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22978 |
01.12.2009 |
BetanijaZamolio bih sve učesnike ove akcije, ali i one koji nešto znaju o njoj, da se uključe i napišu svoje viđenje tog događaja.
Pri tome bih apelovao da se ne pobijaju tekstovi onih koji su već pisali, ponekad i iz svog ugla.
Na ovaj način bi se mogla stvoriti mnogo jasnija slika kompletnog događaja, da se istorija ne napiše na osnovu jednog ili dva teksta.
Svi mi koji smo živili u Vogošći, dobro znamo da je Orahov brijeg bio dosta niži od Huma i Orlića na kojima su bili muslimani, pa su tako i imali odličan pregled cijelog terena.
Zbog toga i cijenim da je bilo suludo krenuti iz tog pravca u napad.
Jedina mogućnost za taj pokušaj i eventualni uspjeh je bila diverzantska akcija, bez upotrebe artiljerije, pa da se nakon proboja "opori" njihova linija.
Na isti način su i muslimani uspjevali da zauzmu djelove naših linija.
Hvala svima koji se ukljuće u diskusiju o ovoj akciji.
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
22972 |
30.11.2009 |
BetanijaPozdrav za Sinišu,
kao prvo odmah da ti kažem da donji tekst neće biti upućen na tebe i tvoje izginule drugove.
I tebi, ostalim preživelim borcima a posebno onima koji tada položiše živote, svaka čast.
Ali vaš komandir Milorad Stupar, a bolje bi mu stajalo Duško Dugouško je pokazao pravi karakter velike večine vojnih lica bivše JNA.
Čast su im spašavali vojničine kao što su bili Vrbas i zastavnik Brezo (u našem kraju).
Neosnovana napuhanost i jedan veoma pogan i potcijenjivački odnos prema okolini a posebno prema nama koji smo sačuvali te teritorije i prije njegovog nepotrebnog dolaska.
Ja iskreno mislim da je on svoju sposobnost kupio ljubeći guzu onom gadu Miloševiću.
Na kraju njegova sposobnost je pokazana ishodom te akcije.
Jer smijer napada koji je on odabrao može narediti samo neko ko nema pojma o strategiji ili je došao sa poganim namjerama koje su mu naređene iz najvećeg đavoljeg gnezda sa Dedinja.
Ja s pravom mogu reći da sam jedan od najboljih poznavalaca te linije.
Moja zona odgovornosti je bila od Orahovog brijega do Mijatovića kose.
Tu sam imao pod kontrolom oko 1200 svojih i oko 400 lociranih mina koje je neko drugi postavio.
Sav taj teren sam bukvalno propuzao i to po totalnom mraku.
Inače sam rođen i odrastao tu.
Kao klinci, omiljeno zanimanje preko ljeta nam je bilo noćno obilaženje dobrih stabala trešanja, jabuka, krušaka i ostalog sezonskog voća.
Mogao sam nepogrešivo da lociram svako od tih stabala i u mrklom mraku.
Kasnije u ratu, mnoge od tih voćaka su mi bile polazne koordinate za pravljenje šema minskih polja.
Kao takav, iako još dovoljno nepokretan od avgustovskog ranjavanju i teže opercije noge sam bio određen da obilazim liniju i objašnjavam pojedine situacije.
Sa nekoliko vaših momaka sam u par navrata bio i na području preko puta Betanije.
Govorio sam im da je taj obijekat veoma nezgodan i težak za osvajanje.
Međutim njihov komentar je bio da su oni upravo dobro obučeni za uzimanje takvih i sličnih obijekata.
Šutio sam, oni opremljeni po poslednjoj vojničkoj modi a ja u farmericama i jakni od HVO-a, kupljenoj od nekog Ilidžanca.
Nažalost oni tada nisu znali da imaju pred sobom čovijeka ratnički tvrdo ispečenog upravo na tim terenima i u dva navrata već komadanog rafalima.
Mogli su oni i od mene ponešto i naučiti!
Iskreno govoreći kad smo saznali da dolaze Niški specijalci u Vogošći je nastalo oduševljenje.
Ja sam lično mislio da nas ništa više ne može spriječiti da uzmemo Sarajevo.
Ja i ostali borci smo tada bili spremni da damo sve od sebe.
Kao dragi gosti vi ste bili smiješteni u hotelu Park ali vam je sva logistika, oprema i vozila bila smiještena u školi u Gori, nekoliko kilometara od Semizovca prema Srednjem.
Druženje sa vama je bilo interesantno.
Ja sam pokušao da objasnim svaku pojedinost na terenu.
U tom kraju je bila samo jedna moguća ruta za uspiješan napad i ja sam neke momke upoznao i pokazao im taj teren.
Rano ujutro je zastavnik Brezo došao po mene.
Otišli smo na Orahov brijeg i tu se sastali sa minerima iz Koševske brigade.
Tek tu smo dobili naredbu da otvorimo minska polja oko Betanije i niže prema Gornjem Hotonju.
Bio sam zaprepaščen izborom mijesta za početak napada.
To sam i rekao Brezi.
On je bio nekako čudno zamišljen i samo mi rekao: "Odradi svoje i šuti".
Bio sam zbunjen ali sam poslušao komandu.
Kasnije nas je rasporedio na rub šumarka malo udesno od Betanije da dajemo podršku i lijevo prema Betaniji i desno dole prema Gornjem Hotonju.
Sama Betanija je bila jedno ružno i nedovršeno betonsko zdanje na nekoliko spratova.
Naviši sprat je bio u nivou sa vrhom brijega a iza je počinjao pad prema Barama.
Ovamo prema nama su bili prozorski otvori.
U par navrata sam bio vema blizu i vidio sam da su to povelike i visoke prostorije.
Stepenica nije bilo ili su bile porušene.
Unutra su bili široki otvori, odozdo prema gore, vijerovatno za liftove.
Kad je akcija krenula sve se počelo odvijati kao u snu.
Momci su skoro nesmetano upali u objekat.
Nažalost nisu imali nikakve šanse da stupe u daljnju borbu i razviju akciju.
Kroz otvore su ih zasuli bombama i drugim jačim eksplozivnim sredstvima.
Nisu imali skoro nikakve zaklone a i da su ih imali nisu se nikako mogli zaštititi od strahovitih eksplozija u zatvorenom prostoru.
Bili su žrtvovani i otpisani od samog starta.
Nažalost oni toga nisu bili svijesni nego su slijepo poslušali naredbu jednog prodanog idiota.
A i vi Srđane koji ste krenuli u drugom pravcu niste imali nikakvog izgleda za uspiješnu akciju.
Bili ste izloženi jakoj vatri sa tri strane.
A i da ste uzeli tu kotu ne biste ostvarili nikakav cilj.
Poslije tog totalnog debakla vi ste otišli a u nama je ostala jedna ogromnu praznina, gorčina i neogreničene prozivke, a i podrugivanja sa druge strane.
Bolilo je to nas kao otvorena rana do samog kraja rata.
A onaj, za koga kažeš da je "najsposobniji", sada sigurno uživa u "zasluženoj" penziji u nekoj raskošnoj vikendici.
Pitam se da li ikada pomisli na te momke?
Lijepo bi bilo da neko napiše nešto o momcima poginulim u ovoj akciji.
Oni to zaslužuju jer su nesbično poklonili svoje živote i treba njegovati uspomenu na njih.
A tipovi kao Stupar treba da idu u istoriju kao izdajnici i plaćenici.
Miner
|
|
|
Visoki Napon : Banja Luka
|
22968 |
30.11.2009 |
Stuparevi vojniciKao jedan od mnogobrojnih učesnika događaja na Betaniji i Orahovom Brijegu mnogu samo još da dodam da gospodin Simić ili nije bio tu ili nas namjerno provocira i umanjuje naše doprinuse tim akcijama.
Stuparevi vojnici, čast izuzecima, su bili uglavnom vojnici na ugovor i većina njih nije ni omirisala barut.
Upoznao sam jednog od njih koji živi u Pljevljima.
U Vogošći se predstavljao kao Ljubiša a inače je musliman.
Takvih je bilo više u jedinici kod Stupara, nas su nazivali "Teritorijalcima" i smatrali smo da ne znamo da ratujemo.
U ratu su tako i prošli jer nisu htjeli da prihvate naše savjete.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22961 |
29.11.2009 |
Pukovnik StuparNisam želi da komentarišem o Stuparu lično, ali me Siniša Simić natjerao da napišem i ovo, nadam se da će moderator objaviti, a vi dragi čitaoci prosudite sami.
Nakon naših izviđanja, doneo sam podatke o neprijatelju, sa precizno ucrtanim rovovima, na katastarskoj karti 1:5000.
Te karte su bile pregledne i povoljne za korištenje manjih površina ispred naših linija.
Pukovnik Stupar je odbio da primi karte, rekavši da ga naši podaci ne intersuju, jer on ima svoje ljude, koji su izviđali teren.
Takav odnos prema nama, je na mnoge ostavilo sumnjičavost prema njemu.
Ako ne vjeruješ onom koga vodiš i onome ko te vodi, neuspjeh je u startu zagarantovan.
Među borcima je počela da kruži priča, da je Stupar došao sa ciljem da napravi neuspjeh, kako bi se Sarajevski Srbi lakše ubjedili da se Sarajevo mora dati muslimanima.
Predsjednik Milošević je u to vrijeme pokušavao da ubjedi srpske političare da odustanu od Srpskog Sarajeva kako bi muslimani pristali na potisivanje dogovora o završetku rata.
Tada su kružile priče, da su glavni političari u Republici Srpskoj bili iz Sarajeva i u razgovorima sa Miloševićem su bili kritikovani, da oni neće da prepuste Sarajevo jer imaju svoju imovinu u njemu.
Pukovnik Stupar je koristio ružne riječi o nama, u kojim se moglo vidjeti potcjenjivanje naših braca.
Svoje ljude je predstavljao kao novac, što me je jako razočaralo, rekavši da je u svakog njegovog vojnika uloženo više od stotinu hiljada maraka i da on ne želi da ih olako izgubi.
U njegovim riječima se moglo pročitati da smo mi bezvrijedni i da se trebamo žrtvovati kako on ne bi izgubio uloženi novac u njegove vojnike.
Nikoga od naši oficira nije saslušao, a kamo li prihvatio nečiji predlog.
Znajući kakav je stav zauzeo u toj ofanzivi, smatram ga nesposobnim oficirom da vodi jedinice na odgovorne ratne zadatke.
Mi nismo bili plaćenici koji slijepo izvršavaju njegova naređenja, nego porodični ljudi i naše porodice su bile samo nekoliko stotina metara iza linije odbrane.
Bili smo prisiljeni da razmišljamo o naredbama oficira sumnjivih kvaliteta čije su porodice bile na sigurnom, negdje u Srbiji.
Bili smo zahvalni svima onima koji su htjeli da nam pruže pomoć, ali istinsku pomoć bez predrasuda.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22955 |
29.11.2009 |
BetanijaPrije nekoliko danas sam napisao tekst u kojem sam naveo da moje informacije nisu potpuno tačne i da bi ih trebalo doraditi.
Ovom prilikom ću se zahvaliti Siniši Simiću, što se uključio, da dopuni tekst o akciji na Betaniju u decembru '93 godine.
Moja zamjerka, na njegov tekst je, što izvodi zaključak da ja nisam učestvovao, pa ću ovom prilikom biti direktniji o mom učešću u toj akciji.
Akcija o kojoj sam pisao, učestvovao sam kao komandir svih jurišnih jedinica, koje su bile pod direktnom komando tadašnjeg komadanta Brigade Zorana A.
Sa svojim komandirima sam izviđao teren u pravcu kote 850 i Šabanove kuće.
Pripadnici VJ su takođe paralelno sa nama izviđala taj teren.
Oni su izviđali neprekidno 24 sata i bili su na liniji Jošaničkog bataljona, u pravcu Ugorskog i kote 850.
Tvoje kolege su bile smještena u hotelu "Park", a komanda Vogošćanske Brigade je bila smještena u osnovnoj školi, gdje nas je Stupar postrojio i dao naredbu da krenemo u napad na Betaniju.
Nismo išli na informisanje u njegovu komandu, sve naredbe smo dobijali u našoj komandi Brigade, gdje je on dolazi, pa odatle moj zaključak, da je bio smješten u osnovnoj školi.
Ja nisam pisao gdje je bili smješteni tvoji saborci jer mislim da to nije važno, moje pisanje se odnosilo na Stupara.
Bio sam iznenađen njegovom odlukom o promjene pravca napada, jer nismo izviđali taj teren, mislim da je stalno pokušavao da obmane sve nas, šta on planira.
Pred sami polazak u akciju, Stupar je postrojio komandire i učesnike akcije, u osnovnoj školi "Moša Pijade", dao je naredbu da se krene na Orahov brijeg.
Bio sam na polaznom mjestu za napad, kada su Piksi i ostali poginuli.
Piksi je poginuo na Orahovom brijegu, a ostali u nedovršenoj bolnici Betanija.
Naša jedinica je dobila zadatak da po potrebi bude agažovana na tom pravcu.
Za mene je kompletna ta akcija, tj.
napad na Betaniju, bila pomalo nepromišljena i zato sam o njoj tako pisao.
Nekoliko puta smo doživili neuspjeh u napadima upravo na tom pravcu, pa me je zbog toga iznenadila Stuparova odluka.
Ja sam ga nazvao nesposobnjakom, jer su njegove odluke za napad bile nelogične za sve učesnike.
Nije to bila manvarska vježba pa da se neko igra sa ljudskim životima.
Mislim da je on jedini i glavni krivac za neuspjeh i pogibiju oficira i boraca u toj ofanzivi.
U toj istoj ofanzivi, nekoliko dana prije napada na Betaniju, poveo sam jedinice u napad na Šabanovu kuću, i sa mnom je bio Mićo Vlahović sa svojom jedinicom.
Napad je naredio pukovnik Stupar, kako bi zavarao stvarni pravac napada, bez razmišljanja da li se tim pravcem može probiti linija.
Ušli smo skoro do same Šabanove kuće kada sam naredio Mići da povuče svoju jedinicu nazad, jer je mukla tišina na muslimanskoj liniji odavala da nešto nije uredu.
Kada smo izašli nazad, imao sam žestoku raspravu sa komadantom Brigade zbog povlačenja ljudstva.
Nakon povratka u komandi sam razgovarao sa ljudima iz prislušnog centra.
Rekli su mi, da smo bili primjećeni kako prilazimo i da su nas čekali da priđemo blizu a onda bi nas poklopiti minobacačima tako da se ne bi mogli povući, i tako bi nas skidali kao glinene golubove.
O svemu tome je bio upozoren komadant Brigade koji nije želio da nas povuče jer je Stupar od njega tako zahtjevao.
Da su tada poginuli borci koji su bili sa mnom u toj akciji, mislim da se Vogošćanska brigada od tih gubitaka ne bi oporavila ni do kraja rata.
Zato sa pravom okrivljujem Stupara, jer su se sve jedinice stavile pod njegovu komandu, a on nije informisao potčinjene o svojim planovima.
Išli smo kao ovce koje je on tjerao pogrešno odabranim pravcima.
Mislim da je naš napad na Šabanovu kuću, bio oko katoličkog Božića.
To se dešavalo prije 16 godina, tako da nije čudo ako sam pogriješio u datumu.
Pravi,
mislim da je tvoje pisanje sasvim u redu! Ja mislim da ti čak nisi ni upotrijebio ime "Dušan", to sam učinio ja, jer tekstovi objavljeni plavim slovima su moji.
Tvoje je lično pravo da izražavaš stavove i iznosiš svoja lična mišljenja o akcijama.
Oni koji se ne slažu sa tobom imaju pravo da te isprave i da svoje stavove potkrijepe sa činjenicama.
Napomena za posjetioce foruma: Kada iznosite svoja lična mišljenja, a posebno mišljenja o nadređenim starješinama bilo bi dobro da upotrebljavate frazu "Moje lično mišljenje je da...
".
|
|
|
Sinisa Simic : Beograd
|
22944 |
27.11.2009 |
Betanija Želio bih da vas zamolim da ispravite neke netačne stvari jer one blate neke ljude bez ikakvog osnova.
U vašem tekstu o pogibiji pripadnika 72 specijalne brigade u vogošći ima toliko neistine da se vidi da osoba koja to piše tamo nikada nije ni bila.
Pukovnik se zove Milorad a ne Dušan i bio je svakako najsposobniji oficir tadašnje vojske.
Ne znam o kom Božiću piše ovaj gospodin jer su svi moji ratni drugovi poginuli 27.
decembra, ukupno njih sedam a jedan je poginuo dva dana ranije.
Pored toga, nisu svi poginuli na Betaniji o kojoj on piše već je deo njih poginuo u prodoru ka takozvanim "ukletim kućama" gde sam i sam bio.
Ne znam kako drugačije da vam se javim i da ispravim ove detalje.
Od prvog dana komanda i ljudi su bili smešteni u hotelu "Park", a ne u nekoj školi i slično.
Eto, ako sam uspeo makar nešto da popravim biće mi drago i pozdrav za moderatora.
Sajt je u suštini odličan.
Poštovani,
hvala na informaciji, međutim čvrsto sumnjam da si u pravu.
Informacija na toj stranici je preuzeta direktno iz Haškog tribunala, a podaci su korišteni za suđenje Momčilu Perišiću.
U tekstu se navode čak i imena poginulih starješina: Goran Galjak (Beograd), Dragan Stojković (Beograd), Bogdan Ekmečić (Vladimirovac), Radovan Ravić (Beograd).
Pored toga, poginuli su i sledeći vojnici: Slobodan Čolić (Pančevo), Krsto Marković (Nikšić), Goran Momčilović (Prokuplje), Mladen Stjepanović (Subotica) i Goran Maletić (Ruma).
Sem neslaganja u imenu pukovnika Stupara, nemam razloga da ti ne vjerujem na ostalim informacijama.
Međutim, vrlo je moguće i da se Dušan u Vogošći predstavljao kao "Milorad", što je bila uobičajna praksa kod nekih komadanata i oficira koji su dolazili na teritoriju Republike Srpske.
Komentar autora teksta da je Dušan bio "nesposoban" treba shvatiti kao subjektivna procjena.
Naime, "Dušan" ili ako hoćeš "Milorad", je dobro znao da informacije iz Vogošće "cure" u Sarajevo, pa se zbog toga oslonio na sopstvene snage u cilju izviđanja terena i planiranja akcije.
Ipak, duboko vjerujem da je ta akcija bila jako loše isplanirana, a možda i kompromitovana.
Konačno, vjerovatno nije imao ni dovoljno vojničke sreće jer ponekad i sulude akcije uđu u anale strategije ratovanja jer protivnik na njih nije računao.
|
|
|
Aco :
|
20383 |
30.01.2009 |
Za Vogoscana Vidim da si prošao mnogo toga i da se jako dobro sećas svih detalja.
Iak, imam par ispravki koje si ti sigurno tvoje nenamerne greške.
Iz akcije na Betaniji, sem Janjuša se vratio i Rade Blagovčanin zvani "Milina".
Bio je teško ranjen u desnu ruku i sa njom je nastavio da ide na linije sve do kraja rata.
Zanimljivo je reći i to da je ovaj čovek tada imao skoro 60 godina.
Oni koji se na žalost nisu vratili su Radenko Gavrić i Bunjevac čijeg imena se ne sećam.
Tačno je da je Janjuš tada vraćao bombe koje su mu bacali muslimani.
Akcija je sama po sebi bila suluda i bila je vodjena od strane ljudi koji nisu poznavali teren to jest od ljudi iz Vojske Jugoslavije.
Kasnije sam iz dobro obaveštenih izvora saznao da je bila dobro plaćena od našeg rukovodstva braći iz Srbije koji se posle toga nisu više pojavljivali kao regularna vojska, osim akcija u kojima su učestvovali dobrovoljci.
I još jedna ispravka! Tačno je da je jedan dio Blagovačkog bataljona držao linije na Motki, ali to su uglavnom bili stariji ljudi ili oni na "bolovanju".
Upravo u akciji na Orliću kod tog famoznog, jedinog preostalog rova su poginuli Masta i Boro Vuković koji su bili sa Blagovca a sutradan je ranjen u glavu i Borov brat Nećko koji je pokušao da izvuče brata.
Ne zameri mi na ispravkama i nastavi da pišeš jer istina mora da se zna i da buduća Srpska pokolenja znaju da su im se očevi i djedovi borili časno i viteški!
Poštovanje i pozdrav!
|
|
