|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Luna :
|
24013 |
09.03.2010 |
Arkan i rat oko KljučaU toku rata sam se u više navrata borio rame uz rame sa Arkanom i njegovim Tigrovima.
Ovdje želim da ukratko opišem njihovo učešče u borbama oko Ključa 1995.
godine.
Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske je zajedno sa Arkanovom jedinicom krenula nakon pada Ključa u vraćanje izgubljenih linija.
Krenuli smo tačno iznad Mrkonjić Grada, sa tačke koja se zove "Kolibe".
I doista, na tom mjestu su se i nalazile neke dvije - tri kolibe.
Napredovali smo nevjerovatno brzo i svaki dan smo pomjerali linije za pet do šest kilometara.
Arkan je uglavnom bio na našem lijevom krilu.
Njegovi momci su ga slušali bez pogovora.
U jednom trenutku, on je naredio pokret jedinice i sa džipom se uputio nekim makadamskim putem duboko iza leđa neprijatelju.
To niko nije očekivao.
Ušao je neprijatelju dobrih desetak kilometara njima iza leđa.
Mislim da je to bio nepromišljen potez, ali jako hrabar.
Kada su izašli na put Bihać - Mrkonjić Grad, uhvatili su i muslimanskog kurira na biciklu i njihovu smjenu koja je krenula na položaje.
Naše jedinice su imale puno povjerenje u njih kao saborce.
Zajedno sa Arkanovcima smo došli do nekog spomen parka iznad Ključa.
Tu smo naišli na mali putić sa klupicama, i na onu liticu iznad samog grada.
Zastali smo da se malo odmorimo.
Odatle se vidjela skoro svaka zgrada u Ključu.
Mogao si je bez problema pogoditi kamenom.
Tada je moj prijatelj Zoran Lojić, inače komandir voda minobacačlija sjeo u mog đipa i krenuo ka nama.
Međutim, on je na na jednoj raskrsnici pogriješio i skrenuo lijevo.
Kada gledate na karti, kao što je on gledao, ti putevi su jedan pored drugoga.
Međutim mi smo bili 50 metara visočije a ispod je pod devedeset stepeni bila litica i stijene pa ga je taj put odveo tačno ispod nas u centar Ključa.
On je tu stao i shvatio šta je uradio.
A onda su zapucali po njemu! Kod sebe nije imao sebe dokumenate, a pošto je džip bio moje službeno vozilo, u njemu su se nalazile sve moje stvari (službena, vozačka, lična, spisak ljudi, babaroge, dva heklera sa prigušivačima itd.
) koje sam ja uvijek prije akcije ostavljao zajedno sa činovima i oznakama na kapi i ramenu.
Zorana su odmah ubili, Bog da mu dušu prosti.
Zakopan je na istom mjestu, a nakon šest mjeseci i razmijenjen pod mojim imenom i prezimenom jer su svi dokumenti bili moji.
Nismo ih uspjeli ubijediti o kome se radilo.
Zoran je bio veliki junak, u svakom pogledu: i visinom i srcem i hrabrošću.
Radio je u bivšoj saveznoj specijalnoj SFRJ, prošao sva ratišta u poslednjem ratu poginu negdje pred sami kraj.
Posle toga su Hrvatske snage zajedno sa Međunarodnim snagama za brze intervencije, nama iza leđa ušle u Mrkonjić Grad i Sitnicu i mi smo se morali izvući prema Manjači i Bunarevima.
E, sad što je jako bitno, naša artiljerija tj.
artiljerija VRS nije dejstvovala kao da je bilo dogovoreno dokle ćemo se povlačiti.
Kad smo se povukli do Manjače našli smo ukopane položaje i tada su tek počeli da dejstvuju VBR-ovi naše vojske.
Prije toga se nisu čuli.
Toliko o napadu na Ključ i povlačenju sa položaja zbog pada Mrkonjić Grada.
Da još napomenem da smo, dok smo se kretali prema Ključu nailazili na zaklane djedove i bake koji su ostali u svojim kućama vjerujući da ih muslimanska vojska neće dirati jer su slabi i jer su civili nesposobni za nošenje oružja.
Tokom kretanja ka Ključu nesebično nam je pomogla i jedinica koju je Josip doveo iz Vogošće da pomogne krajiškoj braći.
Znam sigurno da ti položaji nisu pali zbog Vogošćana, Arkana, Banjalučke i Sarajevske specijalne jedinice!
|
|
|
Luna :
|
23946 |
04.03.2010 |
Naši u okruženjuUpravo se prisjetih vremena dok sam sa suprugom živio u Banjaluci.
Mislim da je to bilo 1994.
godine, i u to vrijeme sam bio u banjalučkom Odredu specijalne policije.
Ne pamtim dobro datume, ali bilo je to one večeri kada nam je iz komande Brigade u Bijeljini stigla depeša da je na vrhu Majevice, na repetitoru Stolice, 400 ljudi ostalo u okruženju jakih neprijateljskih snaga.
Među njima je bio i naš Ribin sa pedesetak specijalaca.
Upravo sam se vratio od doktora, koji mi je konstatovao upalu pluća.
Dobio sam i neku terapiju, sa napomenom da moram da mirujem.
Ali, ko da miruje a da pri tom ostavi svoje drugove bespomoćne u okruženju! Jer, ako ja ne pomognem njima, kome ja da se nadam ako meni desi da i ja nekada ostanem opkoljen?
Zatražio sam da sa dobrovoljcima odmah krenemo, i tako je i urađeno.
Krenulo je nas dvadesetak i odmah smo se javili u komandu, koja nas je smjestila u Lopare.
Sjećam se kao da je to danas: snijeg, prohladno, mi legli da malo odspavamo na podu neke škole.
A mene od upale pluća trese neka groznica.
Rano ujutro smo krenuli u nasilno izviđanje da bi uočili neprijateljske novopostavljene položaje.
Napravili su dva obruča, jedan okrenut prema našima u okruženju a drugi prema nama koji smo dolazili u pomoć.
Dogovorili smo se ko će ići kojim pravcem.
Mislim da je akcijom komandovao Sara.
Krenuo sam sa dijelom ljudi, Palestinom i njegovim specijalcima iz Doboja uz neku kotlinu prema repetitoru.
U toku akcije nam se pridružio i Lukač sa ostatkom ljudstva.
Istovremeno je iz više pravaca dejstvovalo još jedinica, pa ko uspije da se probije.
Bilo je pakleno! Artiljerija naša, njihova, pješadija, nije se znalo odakle ko puca! Ja sam imao jednog druga Dadu koji je zbog mene došao u jedinicu.
Pošto je u svojoj prvoj akciji ranjen na Bihaću i rane mu nisu potpuno zarasle, ostavio sam ga u jednoj kotlini da bude rezerva i eventualno donosi municiju i pomaže ranjenim.
Ko će znati, kad smo se približili vrhu, njihova artiljerija je prebacivala nas, pješadiju i granate su počele padati nama iza ledja.
Igrom slučaja, ponovo mi raniše Dadu.
Srećom, lakše!
U sadejstvu sa ostalim jedinicama Palestina i mi smo nakon tri do četiri sata borbe uspjeli da se spojimo sa našima iz okruženja.
Uh, radosti i naše i njihove!
Možda se još neko sjeća ove akcije.
Uglavnom, to je pokazalo da kad neko ostane u okruženju svi moraju hitno i brzo da reaguju i da ne dozvole da se neprijatelj organizuje ili da onim u okruženju nestane morala, hrane i municije.
Igrom sudbine, nakon toga izgubismo Ribinog, koji strada u nekoj eksploziji pod čudnim okolnostima.
Bio je to hrabar i pouzdan borac, junak, jedan od prvoboraca Semberije, Majevice i Posavine.
U neprijateljskoj ofanzivi na Sarajevo 1995.
godine, bio sam na Jahorini i čekao raspored kad je Armija BiH probila linije na Trebeviću.
Čekao sam da nas rasporede tu, međutim Ribin je bio na putu za Trnovo i Treskavicu sa jedinicom i vratio se na Trebević i pomogao lokalnim jedinicama da uspješno vrate pale linije.
Mene su tada poslali u rejon Semizovac-Srednje.
Tu sam se zadržao nekih mjesec dana, i iz dana u dan smo imali žestoke borbe.
U Banjaluci mi je ostala trudna Dragana u devetom mjesecu.
Sama!
Mislim da smo vraćali rovove na Lipi, na desnom krilu, 24.
06.
1995.
godine, kada mi je Ministar MUP-a RS preko radio veze u toku same akcije rekao: "Luna, čestitam dobio si sina! " Borim se, a niko srećan kao ja! Srećom, u toj akciji niko nije stradao a mi vratismo sve naše položaje.
U osvojenim rovovima ni mi nismo našli ni jednog mrtvog, mada je neprijatelj ostavio nekoliko pušaka prilikom povlačenja.
Muslimani su preko veze govorili: "Neka je dijete živo i zdravo, a neka mu tata danas pogine! " Nisam im zamjerio! U mislima mi je bila moja Dragana, sama u Banjaluci, dok se porađa.
Nju i Filipa sam vidio tek nakon odbijene ofanzive.
Eh, ala smo se napili te večeri kada sam dobio sina kod mog školskog i ratnog druga Mladena u Dijani!
|
|
|
Luna :
|
23900 |
28.02.2010 |
Ovo prati samo MUP RSPročitah nečiji komentar kako se pojedini borci ustručavaju da pišu, jer su na oprezu zbog progona od strane Suda BiH i Haškog tribunala.
Mogu samo da napišem nešto što se tiče mene.
Mene je u Bijeljini Veliki Srbin Načelnik MUP-a RS za Bijeljinu Vasilije Andrić stavio na spisak pomagača ratnim zločincima.
Napominjem da to nije uradila ni SIP-a, ni Federalni MUP, već MUP koji sam ja stvarao, od zauzimanja škole na Vracama i podjele Specijalne jedinice MUP-a BiH pa sve do poslednjeg dana rata i proglašenja primirja.
Sa druge strane, MUP Federacije BiH ne vodi nikakve spiskove o svojim pomagačima ratnim zločincima.
Niko nije optužen da je pomagao Ganiću ni Oriću, ni Jurišiću za koje je MUP RS istovremeno podnio krivične prijave.
Ovo samo govori o tome kakvi su licemjeri i izdajnici na čelu našeg MUP-a i naših boračkih i sličnih organizacija.
Sve bi učinili za svoje jadne fotelje.
Ogorčen sam, jer dok smo ratovali, nismo zamišljali da će ovakav progon iskrenih boraca biti nakon rata.
Kod njih Vikić, Jozo Anđić i drugi još uvijek rade u MUP-u a kod nas su navodno svi policajci koji su nosili pušku morali da odu iz MUP-a.
Da bi valjda na njegovo čelo došle gnjide poput Vasilija Andrića.
A ono malo vremena što je proveo u ratu, ubijao je muslimanske civile po Brčkom i Bijeljini.
Njemu poručujem da mi je mnogo dobrih drugova umrlo na rukama, ali nikad ni jedan nije počinio zločin.
I nikada ni jedan nije poginuo da a da ja nisam bio blizu njega, jer nikada nisam mogao poslati svoje drugove u akciju a da ne budem pored njih.
To je valjda razlog što za svakog poginulog druga, danas mogu da pogledam njihovim porodicama u oči.
Da im ispričam kako su poginuli njihovi junaci, da im ispričam kako smo na licu mjesta pod kišom snajpera pružali prvu pomoć i nadali se da će preživjeti.
I zbog svega ovoga nikad nisam saznao kako izgleda biti na IKM-u.
Možda nije dobro da se piše kad se osjećaš ogorčeno kao ja sada.
Uglavnom, želim da pišem, ali ne o nekim akcijama posebno, već o onim koje želim da razjasnim potpuno i koje su mi posebno značajne i teške.
P.
S.
Ovih dana ću napisati nešto o jednoj akciji u Drvaru i o učešču Arkanovih boraca na Ključu i Mrkonjić Gradu.
Uglavnom za njih pišu da su bili ratni profiteri i slično, međutim ja tom prilikom u Krajini, nisam vidio većih junaka.
Samo na jednom mjestu, na prilazu Ključu, su imali pet ili šest poginulih.
Nas ni jednom nisu ostavili na cjedilu i slušali su našu komandu bez pogovora.
U toj akciji je čak ranjen i Arkanov sin.
Nakon dolaska u predgrađe Ključa, nije nas niko povukao sa linije.
Ja i pet-šest mojih drugova smo sreli Ratka Mladića koji mi je naredio da povučem borce sa linije u Sanski most, koji je bio pred padom, pa su nas trebali tamo da damo podršku generalu Taliću.
Nisam ga poslušao jer je moj Ministar i komandant brigade bio na IKM-u i morao sam njih slušati.
Tada je i krenulo, pao je Sanski Most a potom i Mrkonjić Grad iza naših leđa.
Jedva sam spasio ljude da ne padnemo u okruženje.
Tokom obezbjeđivanja trase za izvlačenje ljudstva imao sam i jednog poginulog borca, a jedan TAM 150 smo morali zapaliti i ostaviti u rukama neprijatelja.
O tom potom....
Pozdrav za sve prave borce, i u ratu ali i sada.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
23836 |
24.02.2010 |
Pad KrajineU pokušaju da se vrati izgubljeni dio teritorije, civilna vlasti (čitaj Karadžić) su angažovale Arkana.
Njegova jedinica je bila sastavljena od boraca iz Krajine, koji su bježali sa linije odbrane.
Arkan ih je hvatao, šišao na ćelavo, a zatim vraćao kao svoje borce u borbene zadatke.
Tom prilikom im je zaprijetio, ako ih ponovo uhvati da bježe, biće strijeljani.
Zbog prepoznatljive frizure, oni se nisu usudili da ponovo napuste linije odbrane pa je Arkan imao zapažene rezultate u vraćanju teritorija.
Avioni su na tom dijelu ratišta upotrebljeni da bi Arkan sa "svojim snagama" mogao da lakše ovlada terenom.
Kako Arkan nije bio pod kontrolom generala Mladića, to je izazvalo žerstok revolt Glavnog štaba VRS.
Zbog neprihvatljivog ponašanja Željka Ražnjatovića, Glavni štab je tražio od Karadžića da ga povuče sa tih terena.
Po mom mišljenju, Glavni štab VRS je izgubio kontrolu nad daljim tokom događaja zbog uspjeha Arkana, Lune i Vrbasa.
Sve to danas pokazuje, ko je prodao Krajinu.
Nakon povlačenja Arkana iz borbe, sve jedinice koje su imale uspjeh, Lunin odred i Vrbasova jurišna četa, kojom je komandovao Nenad R.
a zamjenik je bio Lazo K.
povučene su na druga ratišta.
Jedno odeljenje VP je bilo u Krajini kao pratnja Vrbasa.
Zbog Vrbasovih avantura u toku ratovanja, za njegovu pratnju sam morao da odaberem dobrovoljce i najbolje borce iz Jurišnog voda.
Ja nisam bio angažovan na tom ratištu jer je moj brat bio u Jurišnoj četi.
Sve što sam napisao o borbama u Krajini, baziram na pričama i pretpostavkama jer o tome nemam pouzdanih informacija.
|
|
|
: Evropa
|
23817 |
23.02.2010 |
Borbe kod KljucaKada smo mi iz Vogošće i Ilijaša krenuli prema Ključu, nas su prvo poslali na Đokin Toranj na Treskavici.
Ti nisi bio sa nama, ali se pričalo da moramo stati da Arkan uđe prvi, valjda zbog plijena.
Avijacija je dejstvovala, pa je meni Vrbas naredio da spremim "strjele" da dejstvujemo po njima.
Na referisanju nije bilo riječi o avionima, i mi smo mislili da su bili hrvatski.
Arkan je dolazio u Sitnicu kod Vrbasa da mu vratimo tenk koji su Peđa i Mićo par dana ranije posudili od njih.
Kući smo se vratili iznenada pa i ja mislim da nas je Slobo preko tridesetog kadrovskog prodao.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
23812 |
22.02.2010 |
Pad KrajinePred samu neprijateljsku ofanzivu na Krajine, počele su priče, da je Radovan prodao Krajinu, što je bilo čudno i nevjerovatno.
Takve priče su došle i do Radovana, zbog čega se on spremio i otišao u obilazak tog regiona, nekoliko dana prije napada na Krajinu.
Karadžić je obišao sve gradove koji su pali pod kontrolu neprijatelju.
Njegov obilazak tog region je imao za cilj da demantuje glasine koje su se širile i podigne borcima moral da se odlučno brane.
Miloševićeva struja je to iskoristila da kaže kako je uprvo pala teritorija koju je Radovan prodao prilikom njenog obilaska, nekoliko dan prije toga.
Moram priznati da su ovo bile neprovjerene informacije koje sam dobio od Radovanovih pratilaca sa kojim sam u to vrijeme imao kontakte.
Tada se pričalo da je general Mladić koji već duže vremena nije slušao Karađićeve naredbe, predao tu teritoriju po naredbi Slobodana Miloševića.
Pad Drvara je imao za cilj da otvori Republiku Srpsku Krajinu i omogući Hrvatima da Srbima sa leđa uđu u Knin, što se na kraju i dogodilo.
General Milovanović je nekoliko puta vodio našu operaciju na Bihaću i svaki puta po ulasku u Bihać dobijao je naredbu da se povuče, zbog čega je i dao ostavku na svoju funkciju u Glavnom štabu VRS.
Generalu Milovanoviću su stizale naredbe iz glavnog štaba.
Čitajući Lunin tekst, a i znajući za ovu priču koju sam gore naveo, dolazim do zaključka da je ova verzija koju on spominje tačna.
Luna je dobijao naredbe od civilne vlasti a vidim da civilna vlast nije naredila da se njegov odred povuče iz borbe.
Milošević je napravio dogovor sa Tuđmanom a oficiri sa njegovog platnog spiska su to morali izvršiti.
U toku pada Krajine, planovi nisu išli po Miloševićevom planu, pa su naši borci morali da se vrate na neke dijelove terena kako bi odbranili tu teritriju do dolaska hrvatskih jedinica.
Neke naše jedinice su se sudarale sa hrvatskim jedinicama ali nije bilo pucanjave nego su Hrvati našim borcima pokazali rukama u kom pravcu treba da idu kako bi potisnuli muslimane koji su neplanski uzeli dio saobraćajnice, puta "Bratsvo i jedinsto".
Koliko se ja sjećam priča naših boraca, Luna je sa svojim odredom došao do Ključa, koji je prije toga pao neprijatelju u ruke.
Međutim, kada su očekivali naredbu da povrate Ključ, stigla je depeša da se njegov odred povuče.
Sutradan je i vogošćanska jedinica povučena sa tog ratišta i vraćena na sarajevsko ratište, iako nije bilo potrebe da se to uradi.
Naše jedinice su u odbrani Krajine koristile i aviaciju, iako su letovi bili zbranjeni.
Uprkos tome, ni jedna TV kuća nije pomenula dejstvo avijacije, što je jako nevjerovatno da se tako nešto nije koristilo za anti-srpsku propagandu, uobičajna praksa u ratu.
|
|
|
Luna :
|
23811 |
22.02.2010 |
Pad Krajine - da se zna!Ova priča možda nema veze sa borcima iz sarajevske regije, iako sam se ja lično smatrao jednim od njih.
Naime, kada smo u sadejstvu sa vojskom skoro ušli u centar Bihaća, osvojili Sokolac, Debeljaču, kasarnu 4.
april i još jednu (ne sjećam se imena), bio sam siguran da će Bihać pasti.
Međutim, sve do tada imali smo sadejstvo svih jedinica odnosno cijeli obruč je dejstvovao istovremeno, a onda je vojska stala.
Mi smo pokušavali još dugo da napredujemo na našem pravcu, ali to jednostavno nije bilo moguće ako svi ne dejstvuju.
Pričalo se da je Radovan naredio da se stane, medjutim siguran sam da je stala samo vojska koju je do tada vodio General Milovanović.
Isto tako bio sam 28 dana u Drvaru, sve do pada Drvara.
Za tih 28 dana smo izdržali granatiranje Hrvatske vojske i Boga pitaj koga još, ali nismo se ni trenutka osjećali ugroženim.
Drvar je bio jak kao beton.
Tu je bio banjalučki odred, dobojski odred, sokolačka motorizovana, Vukovi sa Drine, Zaštitini puk...
Odjednom, svi komandanti jedinica pozvani su od strane generala Kukobata na komandno mjesto na Pasjak, Brdo iznad Drvara.
Naređeno nam je da svi u toku noći moramo napustiti Drvar.
Nije nam bilo jasno zašto.
U toku noći sam poslao ljude prema Petrovcu, kako je i dogovoreno, a ja sam sa još jednim hrabrim borcem (zove se Željko) i sa doktorom iz jedinice ostao u njegovoj kući sve do zore.
Pomogli smo doktoru da iz svoje kuće iznese neophodne stvari, jer je kuća bila neiseljena, puna stvari, garderobe i hrane.
U zoru smo sa putničkim autom krenuli ka ostatku ljudstva.
I tada je počelo! Hrvatske i muslimanske snage su ujutru ušle u Drvar, vjerovatno znajuči da je prazan, onda su se popeli na Pasjak i mi smo zbog te dominantne kote iznad Petrovca, morali da ostavimo i Petrovac i krenemo prema Ključu.
U Petrovcu smo pomogli, koliko se moglo Bakiju i Boletu da ponesu nešto stvari.
Posle je pao i Ključ, Jajce, Srbobran...
I tada se pričalo da je Radovan naredio tako, medjutim naredba je došla od stane vojske.
Ja ovde ne branim nikoga, niti napadam, samo pišem surovu i tužnu istinu o padu Krajine.
|
|
|
Originalni Pitar : Sarajevo
|
16278 |
21.11.2007 |
Re: 46 miliona...Iran je krajem 1994.
i početkom 1995.
godine Hrvatskoj platio mnogo više od 50 miliona američkih dolara za oružje i municiju za odbranu opkoljenog Bihaća, tvrdi Ivica Mišić, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova BiH i generalni konzul BiH u Njujorku
"Prisustvovao sam susretu Harisa Silajdžića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH, Mate Granića, Hrvatskog ministra vanjskih poslova, i Ali Akbara Velajatija, savjetnika vrhovnog vjerskog vođe Irana za međunarodna pitanja.
Na tom sastanku je dogovoreno da Hrvatska isporuči oružje, municiju i ostalu pomoć Bihaću, a da će sve platiti Iran.
Radi se o velikom iznosu koji je obuhvatio i neke ranije isporuke", kazao je Mišić, kojeg smo posjetili u njegovoj vikendici na Hrvatskom otoku Vis.
Prisjećajući se sastanka Mišić kaže da se desio u jesen 1994.
godine u Njujorku.
"Silajdžić se tada požalio Velajatiju da je stanje u opkoljenom Bihaću teško, da nema oružja i municije, te da bi ovaj grad u svakom trenutku mogao pasti.
Odlučeno je da se oružje nabavi u dogovoru s hrvatskim vlastima", priča Mišić.
Dodaje da je potom pozvan Mate Granić, koji je pojasnio da Hrvatska ne može dati oružje Bihaću, jer to mnogo košta.
"Velajati je potom upitao Granića koliko je novca potrebno.
Cifrom koju je naveo Granić bio sam šokiran, a Velajati je samo kazao: 'Pošaljite oružje Bosancima, sutra ćete dobiti ček'", ispričao je Mišić.
Mišić je odbio precizirati koliko je novca Iran isplatio Hrvatskoj, ali je naglasio kako je riječ o "veoma, veoma značajnom iznosu".
Upitan da li je u pitanju 46 miliona dolara, kako se nezvanično spekuliše, Mišić je samo kazao da se radi o mnogo većoj sumi.
Bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske ranije je pak izjavio da je njegova vlada u kontaktima s umjerenijim islamskim zemljama željela spriječiti radikalizaciju islama u BiH.
Novinar Esad Hećimović je u svojoj knjizi "Garibi - Mudžahedini u BiH 1992 - 1999" naveo da su BiH, Hrvatska i Iran početkom rata u BiH formirali zajednički komitet čiji je zadatak bio unapređenje ekonomske i političke snage.
Iran je, kako je naveo, pomagao u naoružavanju Armije RBiH, a Hrvatska je uzimala dio te pomoći.
Oružje u BiH je dolazilo preko teritorije Hrvatske.
Haris Silajdžić, aktuelni član Predsjedništva BiH, odbio je komentirati iransku isplatu oružja Hrvatskoj.
Mnogi se obogatili
Trgovina oružjem i municijom bila je "redovna aktivnost" Jedinica za specijalne operacije Vlade Republike Srbije, navedeno je u specijalnom filmskom serijalu "Jedinica", koji je prije nekoliko mjeseci emitovala beogradska TV B92.
U tom filmu objavljeno je da je JSO od nastanka učestvovala u povlaštenim i kriminalnim poslovima elite Slobodana Miloševića.
"No nikad i nigdje nisu 'tako masno zaradili' kao u operaciji 'Pauk', koja nije okončana sve do sloma AP Zapadna Bosna u avgustu 1995.
godine", navodi se u filmu
U filmu "Jedinica" objavljeno je da su se nekoliko godina kasnije Manojlo Milovanović, komandant Glavnog štaba Vojske RS, i Atif Dudaković, komandant Petog korpusa ARBiH, sreli u Sarajevu, te u prisustvu Alije Izetbegovića sumirali ratna iskustva iz bihaćkog regiona.
"'I naišao je Alija Izetbegović u pauzi između dve sednice', sjeća se Milovanović i nastavlja: 'Ja mislim da se Dudaković uplašio.
Bilo mu je neprijatno, pocrveneo je, a Alija prolazi pored nas i kaže: 'Dobro je dok razgovaraju ratni komandanti'.
Dudaković valjda da bi se izvadio kaže: 'Gospodine predsjedniče, objašnjavam generalu kako sam odbranio Bihać'.
Na to Alija u prolazu onako ni pet-ni šest reče: 'Vraga bi ti odbranio Bihać da ja to nisam platio četrdeset i šest miliona maraka'", zabilježeno je u filmu "Jedinica".
Pitar,
kada kopiras clanak iz "Nezavisnih novina", bar ga kopiraj u cjelini, i nemoj da izvrces stvari.
Izbacio sam zadnja dva paragrafa tvojih nebuloza, i na njihovo mjesto stavio zadnja dva paragrafa iz originalnog clanka.
Iznos koji navodi Biljana Plavsic u svojim memoarima je 42 miliona maraka.
Mozda je "postar" uzeo svoju "proviziju", ili je zena zaboravila tacan iznos.
Medjutim to vise nije ni vazno.
Mnogo bitnije je da je taj iznos preko 40 miliona maraka.
Iz ovog clanka je ocigledno da je Iran platio preko preko 50 miliona da vas Hrvati naoruzaju, a Alija platio 46 miliona Radovanu da Srbi ne zauzmu Bihac.
|
|
|
Car :
|
16257 |
21.11.2007 |
Prava istina o BihacuSrpske herojske snage su veoma lako zauzele Bihać, jer su u borbama učestvovali pravi elitni borci, dok političari i politika nisu hteli drugačije.
Alija je lično uplatio 42 miliona maraka, a to je i potvrdio General Manojle Milovanović kada je u razgovoru sa Dudakovićem razmenjivao ratnu doktrinu.
U momentu razgovora naišao je Alija a Dudaković, kako bi se opravdao hvalisavo je rekao "Objašnjavam kako sam odbranio Bihać", dok je Alija u prolazu rekao: "K...
c bi ga ti odbranio da ja nisam platio".
Pojedinci su se bogatili, prodavali sve što su mogli i u zadnjem trzaju muslimanskih sanaga prodavali su im i šlepere municje za ogromne svote.
Uvek je bilo nekom rat nekom brat, ima još toga mnogo, samo je istina da su u naletu srpske prodaje Dudakovićeve horde napravile takav zločin, i mudžahedinske bitange na nejači i nedužnim borcima.
Pogazili su sva prava ratovanja i kodekse o čemu postoje vjerodostojni vedeo zapisi koje prodaju pojedinci iz muslimanskih redova zbog učešća u istim, nepavanja, psihičkog proganjnja i opravdavanja pred Bogom bar sa nečim da bi mogli u budućnosti mirno otići u dženet.
|
|
|
Roka Rodjo : Zemlja Nedodjija
|
16234 |
21.11.2007 |
Koliko je cijena Bihaca?U pravu si Pitaru, pogrijesio sam, ne radi se o 50 nego tacno o 42 miliona DM.
To je izjavio Alija-balija na jednom sastanku zaracenih strana u Sarajevu gdje je rekao Dudakovicu sljedece: Vraga bi ti odbranio Bihac da ja nisam platio 42 Miliona DM.
Junacki nema sta!!!
Oprosti ali istina boli!
S postovanjem!
Izvinjavam se, ali sada vidim da ni ja nisam bio u pravu, ali ni Roka i Pitar.
Naime, ja sam pogrijesio da to ja nisam napisao, a u stvari clanak je preuzet iz knjige Biljane Plavsic, a ja njoj vjerujem kao da sam ja to licno cuo.
Naime, radi se o 42 miliona maraka.
Ovaj clanak se trenutno nalazi u "Komentari-Razni", ali cu ga prebaciti u "Komentari-Republika Srpska" gdje mu je i mjesto.
Za Pitara: Ako sam ja nesto "prekopirao" sa druge stranice ili neke knjige, ne znaci da sam ja to "napisao".
To znaci da sam misljenja da bi i drugi trebali da ovo procitaju, jer bi to moglo otvoriti oci onima koji su u zabludi.
|
|
|
Roka Rodjo : Zemlja Nedodjija
|
16230 |
20.11.2007 |
Tursko junastvo..Koliko su jaki i hrabri znamo svi i na to ne treba gubiti vrijeme.
Atif Dudakovic i Peti korpus isto tako, sve sami junaci pa je Alija morao da plati Caru Radovanu 42 miliona DM da bi Atif i njegove balije ostali junaci.
Branili se od nas junački našom municijom koju je Slobodan - srpski izrod prodavao za skupe pare 5.
korpusu i balijama.
Eto junaštva i vojnog fenomena koji će svjetski vojni eksperti i analitičari još dugo proučavati.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14866 |
25.09.2007 |
Cena Bihaća
Evo još jednog interesantnog detalja o svjedočenju Biljane Plavšić.
PRISEĆAJUĆI se ovog susreta (sa Karterom), ne mogu da ga ne povežem s jednom izjavom Izetbegovića posle rata, kada se komandant Petog korpusa general Dudaković, nekom prilikom hvalio kako je odbranio Bihać, a Izetbegović, koji zna suštinu dogovora iz decembra 1994.
kada je dolazio Karter, rekao mu je:
"Ćuti Dudakoviću, da ja nisam poslao na Pale 42 miliona dolara, što bi ga ti odbranio! "
I još jednom, kada su muslimanski invalidi tražili povećanje invalidnine, obraćajući im se, izjavio je:
"Ako mi dokažete da ste negde u borbi uzeli četničku teritoriju, odmah pristajem na povišicu.
Sve smo plaćali.
"
Invalidi su se razišli svesni tačnosti reči svog predsednika.
Da li je tačno ili ne, ne mogu da kažem, nisam videla kada su se milioni uručivali, ali Izetbegović je to rekao a događaji upućuju na tu mogućnost.
Izetbegović je sigurno teška srca to izjavio jer se zanosio iluzijama da je ovaj rat za njih imao značaj buna i ustanaka i, kako je rekao: “Sada i mi imamo naše Kosovo”.
Ovakvim izjavama o trgovini i kupovini teritorija, njegove iluzije su se rušile.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
11810 |
06.03.2007 |
Fikret AbdicHtio bih i ja da kazem nesto o Fikretu Abdicu i izborima iz 1990.
godine.
Muslimanski narod se na tim izborima opredjelio za Fikreta Abdica i Aliju Izetbegovica.
Fikret je tada dobio vise glasova od Alije, ali je ipak pristao da Alija bude Predsjednik Bosne i Hercegovine.
Fikret Abdic se protivio Izetbegovicevom prihvatanju pomoci od strane islamskih rezima, kao sto su Iran i Saudijska Arabija, pa se zbog toga nekoliko mjeseci nakon izbora vratio u Cazin.
U toku rata je mudrom politikom neutralnosti sacuvao muslimanski narod Cazina i Bihaca od propasti, koja je zadeslila Srebrenicu zbog sulude politike Nasera Orica.
U avgustu 1995.
godine, Armija BiH je vojnom intervencijom stavila tacku na "Cazinsku krajinu" a Fikret je otisao u Hrvatsku.
Bosna i Hercegovina (citaj Alija Izetbegovic) ga je optuzio za smrt 121.
civila i ranjavanje 400 civila, ali ga je Hrvatska odbila isporuciti.
Neko vrijeme je zivio u okolini Rijeke.
U 2002.
godini je osudjen na 20 godina zatvora, a 2005.
godine mu je ta kazna smanjena na 15 godina.
Iskreno vjerujem da bi muslimanski narod mnogo bolje prosao da se Fikret pitao sta da se radi u tim kriticnim godinama.
Aliji je nudjeno sve, cak i da bude predsjednik nove Jugoslavije (one bez Hrvata i Slovenaca), samo da ostane u njoj.
Medjutim, njegov jedini cilj je bio stvaranje islamske zemlje na Balkanu, one iste koju je opisao u svojoj "Islamskoj deklaraciji".
Sa Alijom nije bilo kompromisa, on je muslimanski narod odveo u propast.
Fikret je znao jednu stvar! Buducnost muslimanskog, ali i ostalih naroda koji dijele Bosnu i Hercegovinu, je u ekonomskom prosperitetu, ne u islamizaciji i vezivanju za arapski svijet, sa kojim (sem religije) muslimani Balkana nemaju ama bas nista zajednicko!
|
|
