|
|
|
|
|
|
|
|
Nalazite se na Rat1992-DOBROVOLJACKA Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje Sećanje na Dobrovoljačku ulicudobrovoljacka - 69685 - 22.05.2012 : Novak Alimpić Beograd - (0)
Sećanje na moju nesuđenu kolonu u Dobrovoljačkoj ulici i na dugara Pančevca , zarobljenog u istoj! Posle ratišta u Slavoniji, reših da odslužim vojsku i skinem i taj kamen sa vrata. U januaru '92. godine, tražih izričito Sarajevo. Računam da tu imam najviše drugara posle Beograda, a voleo sam i Gocu Đurić - Gogu iz Hrasnice... Uostalom, voleo sam i taj grad... Kad pred Novu godinu stigoh iz Slovenije, upitah Gogu kako je dole da li se kuva šta, a ona mi kaže: U Vojnom odseku se zakrvih sa ljudima, nikako mi ne daju Sarajevo, mogao sam da dobijem Beograd bez veza i vezica, sećam se i nekog peskira došao sa mamom da odlaže vojsku, povraćalo mi se... Nakon toga tražih Podgoricu, budala jedna, ne bi li se dohvatio gore sa Hrvatima. To mi se na kraju i desi! Izbi ludilo pojedoh se šta li je sa Đurićima? Negde u junu javi mi majka da je Goga dobro i da se javila, da je u Smederevu kod rođaka. Kamen mi pade sa srca! Iz komunjarske vojske se skinuh u maju, imao sam i dosta ćorke, negde oko 3 meseca ostadoh duže u vojsci... Čuh se sa Gogom, ali me jedna brzo nahvata i sve sam upropastio! Svi smo nekad voleli neku koja nam nije ni pisana ni suđena.. i to je život... Sretnem drugara koji ode u vojsku debelo pre mene! On 71. godište a osedeo, bela kosa a moja generacija 21 u imasmo tada! Čovek je zarobljavan u Sloveniji pa razmenjivan, pa je zarobljen i na Plesu u Zagrebu! Opet je razmenjen, malo odmorio pa u Sarajevo na dosluženje.. U konvoju je bio vozač kamiona u Dobrovoljačkoj: suvozača mu ubijaju, a on se kune se da je krenuo da vadi osigurač iz bombe i da se rokne. Munjevito je izbačen iz kamiona i izgažen za medalju, bili su brzi ko zmajevi.. . Opet je bio zarobljen! Ono što je najinteresantnije jeste da ga je najviše mučio i tukao čovek koji je sa njim bio u Zagrebu na Plesu u vojsci, a tamo su bili super drugari... imao je sreću pa je osedeo u 20 toj, skroz bela kosa, ali je ostao živ.! Prokleti konvoj i nesposobni oficiri JNA! Dobrovoljačka ulicadobrovoljacka - 69266 - 09.05.2012 : Specijalac Momcilo RS - (0)
Čitajuć gluposti ovog momka što se predstavlja kao Dobrinjac, podsjetih se na godišnjicu brutalnog ubistva vojnika, starješina i civila u Dobrovoljačkoj ulici. Namjerno naglašavam "civila", jer su to bili građani u službi u JNA i oni su uvijek tretirani kao civili. Gledam na TV kako "kulturni" građani "multietničkog Sarajeva" psuju majku četnićku, mrtvo dijete i druge bljuvotine. U toj grupi i jedan balavac sa zelenom beretkom se posebno istiće, a mislim da se nije ni bio rodio kada su se desila ta tragedija. Po mom ličnom mišljenju, pojedinci su zadojeni mržnjom prema Srbima i to još u materinoj utrobi. Počeću od privodjenja Alije Izetbegovića sa njegovom "svitom" u koju spada Alija, njegova kčerka, Ljubljankić i Alijin tjelohranitelj bivši Sarajevski radio taksista Dino - Dinče Imamović. Naime kada su privedeni sa aerodroma dovedeni su u kasarnu "Slobodan Princip-Seljo" u Lukavici. Smješteni su u veliku i prostranu kancelariju komandanta potpukovnika Čede Glodića, a Dino je smješten u kancelariju KIK-a Hilme Kovača. Ta kancelarija je preko puta kancelarije komandanta, jer je Hilmo bio zamjenik komandanta. Niko od njih nije bio izložen nikakvoj torturi niti vrijeđanju, a imali su na raspolaganju i hranu i piće. Čak se poštovala njihova vjeroispovijest, pa je hrana bila na ulju. Vođeni su pregovori oko izlaska vojske iz komande Druge armije koja se nalazila na Trgu 6. aprila, konkretno ispod Bistrika. Ja sam u svojstvu načelnika Centra za EIIPED pratio radio-vezom muslimanske paravojne i vojno-policijske sluđbe. Ekipa Centra za EIIPED u Drugoj armiji, na čelu sa načelnikom Kemom Adamovićem, koja je došla iz Zagreba sa pripadnicima JNA, pratila je te iste događaje i upoređivali smo snimke da ne bi negdje došlo do zabune. Oni su bili smješteni u tadašnjem Raketnom puku, a ja sam bio sa Centrom u nastavnoj zgradi. Napominjem da je tada u Kasarni još uvijek bilo muslimana, hrvata, slovenaca i šiptara koji još nisu napustili JNA. Kroz prisluškivanje smo došli do zaključka da će kolona najvjerovatnije biti napadnuta. Mjestani koji su živjeli oko Kasarne došli su pred kapiju kod komande trašili da ubiju Aliju i njegovu "svitu". Čedo, jako smiren i pošten čovijek, pokušao je da smiri masu sa par drugih starješina i uspio je u tom pokušaju te je počastio masu sa sokovima i osvježenjem jer je dan bio težak baš kao da se ta smrt osjećala u vazduhu. Bio sam kraj uredjaja kada je postignut dogovor da Alija krene ka komandi. Problem je nastao kako da privedeni izađu do transportera da ne bi masa provalila kapiju. U jednom momentu iz učionice sam vidio da vozilo "PUH" vozeći unazad sa otvorenim zadnjim vratima, prilazi prozorima komande od strane puka veze i kluba. U tom momentu ulazi jedan vodnik prve klase i kaže da pokušavaju Aliju prebace u taj džip. Uzima pušku i nišani na zadnji dio vozila sa komentarom da Alija neće živ izaći iz kasarne. Čekanje traje nekoliko minuta i vozilo ponovo kreće naprijed a Alija i "svita" su ušli u transporter ispred komande. Vraćam se u Centar i pratimo muslimane na vezi. U jednom trenutku javlja se Jusuf Juka Prazina i proziva "Dedu" govoreći mu da kod samoposluge ima bijela "Djeta" i u njoj su zolje i ose, te kada se pojavi prvo vozilo da "raspali" po njemu. Nivo komunikacije nije nimalo zaostajao za ovim nivoom od prije par dana samo što tada nisu psovali mrtvu dijecu. Zaštićenom vezom pozivamo Kukanjca i saopštava mu KIK Bukva Milorad, oficir bezbijednosti, mu saopštava da će kolona biti napadnuta. Kukanjac na to ne reaguje i ako mu je pušten navedeni snimak. Sa snimaka TV SA se vidi kako Jusuf Pušina izdaje naredbu da se sve uništi a neprijatelj pobije, a isto je zabilježeno i na audio trakama u Centru. Pojavljuje se i Jovan Divjak u maskirnoj uniformi i sa onim momkom koji nosi automatsku pušku. Vljda da pomogne u "spašavanju" vojnika, sterješina i civila. Tada je nastao pokolj u Dobrovoljačkoj i do dana današnjeg nije mi jasno da niko u koloni nije imao radio uređaj da se uspostavi veza sa kasarnom. Kukanjac i par njih dolaze u komandu. Ostavljam tih par kolega u Centru i idem do mostića ka Dobrinji jer me zovu da hitno dođem tamo. Nakon obavljenog posla, žurim nazad u kasarnu. Ulazim na teretnu kapiju i idem ka Centru. Na pola puta me zaustavljaju dva oficira. Kada stadoh prilazi jedan od tih oficira i šakom udara po krovu mog privatnog vozila. Pri izlasku iz vozila potegoh pištoj i uperih ga u glavu tog oficira i tek tada spazih da majmun ima činove generala, a da je njegov pratilac pukovnik. Pukovnik pokušava da spustiti lopticu a nadobudni general se kurči. Ja mu lijepo kažem da mi on ne predstavlja ništa i da mu ja ne dozvoljavam da udara u moje krvavo plačeno vozilo jer ću mo za to prosuti mozak. Pukovnik smiruje situaciju i pita gdje je komanda. Ja ih primam u vozilo na tih par stotina metara, a potom odlazim u Centar da nastavim sa radom. Nakon nekih sat vremena poziva me Čedo da donesem magnetofon da se preslušaju svi snimci od polaska iz kasarne pado komande, kao izlaz iz komande i komunikacije između muslimana. Pakujem "UHER" i dolazim u jednu veću kancelariju do kancelarije potpukovnika Marka Lugonje. Ulazim u kancelariju, i kada sam vidio šta se tamo dešava, mislio sam da ću pasti u nesvjest. Zažalio sam što nisam ponio pušku da ih pobijem kao gamad, mada je prostoriji bilo i čestitih starješina. U prostoriji se nalazio poveći sto, oko kojeg su zasjele strarješine i žderu i piju, baš kao na nekoj slavi. Ponašaju se kao da upravo nisu izginuli ljudi i zarobljeni vojnici. Meni napraviše mjesto do Kukanjca, koji sjedi zavaljen u fotelji, pod vidnim dejstvom alkohola. Sjedam kraj njega, postavljam magnetofon. Preko puta mene sjedio general na kojeg sam potegao pištolj i pita me za taj incident. Ja odgovorim ono isto što i na putu do komande. Neko me pita šta ću popiti, ali ja bih najradije uzeo pušku i sve ih pobio. Kada je krenula traka Kukanjac se zavalio i u jednom momentu počeo da hrče, malo ga gurnem i kažem: Njegov odgovor je bio: Spakovao sam magnetofon uz komentar da od toga nema ništa jer rat je počeo, pale su mrtve glave. Napustio sam kancelariju i vratio se u Centar. Nakon izvjesnog vremena ponovo me poziva Čedo da dođem do njega u kancelariju. Odlazim tamo i zatičem generala Mekenzija koji kaže da su neki njegovi ljudi zarobljeni i da se odmah oslobode. O tom događaju nemam pojma, ali preko nekih saznajem da su zarobljena dva džipa, dva transportera i ljudstvo te da se nalaze u Bijelom polju u blizini Kasindola. Već je pala i noć, a ja odlazim na Bijelo polje. Nalazim neke poznate ljude i vidim vozila. Tražim da puste zarobljenik, a oni meni počeše psovati i prijetiti oružjem. Kako ni ja nisam bio mekušac, repetirah svoju pušku i uperih u njih i pitam ih da li hoće da ih pobijem sada ili nešto kasnije. Na kraju pade dogovor da se svi zarobljenici puste te da im se vrati njihovo lično naoružanje. Izlaze zarobljeni i među njima oficir Kanađanin, crnac. Iz razgovora on shvata da sam ja oficir srpske vojske. Ja krećem ispred njihovih vozila, a oni idu za mnom. Kada smo krenuli prema Kasarni, ovi su otvorili vatru iznad naših vozila misleći da će nas zastrašiti. Dolazimo u kasarnu i oni idu da se malo osvježe, ili bolje rečeno da dođu sebi, i da nešto prezalogaje. Mekenzi zahtjeva da ide u PTT Inženjering a mi mu savjetujemo da ide kraj skladišta "Sedrenik" pa na Ilidžu, ali on odbija i striktno traži da ide u PTT Inženjering. Opet mene Čedo "uvaljuje" jer smo bili u izvanrednim odnosima i ja pozivam "drugu stranu" da se dogovorimo oko prolaska ovih vozila i ljudi. Napokon uspostavljam vezu i kažem: "Centar, javi se Lukavici!" Sa druge strane moj poznanik, musliman, jebe mi majku četničku prozivajućme imenom. Od njega tražim da me spoji sa nekim od starješina, a on mi odgovara da ću i ja njemu jebati majku balijsku kada se završi posao. Napokon se javlja starješina i prenosim mu da Mekenzi treba da prođe i da ću ih ja provesti kroz našu teritoriju, ali nemam gdje da se okrenem da se vratim nazad. Čovjek mi daje garancije da niko neće otvarati vatru i da mogu slobodno doći do skretanja za Dobrinju. Sjedam u svoje auto, suvozač je general Mekenzi, a na zadnjem sjedištu je moj sin. Obojica smo naoružani automatskim puškama i imamo nekoliko bombi. Na mosticu čekamo da naši sklone mine da bi mogli proći. Razgovaram sa generalom i dolazim do zaključka da je veoma pametan i prijatan čovjek i da mu je jako žao zbog današnjeg dešavanja pa je čak i utučen zbog toga. Krećemo napokon i pošto sam u stalnoj vezi sa suprotnom stranom javljaju mi da me vide i da na skretanju za Dobrinju okrenem nazad za kasarnu jer mi dalje ne mogu garantovati bezbjednost. Dolazim do tog skretanja, zaustavljam vozilo i izlazim da bi pravom generalu pokazao poštovanje i otvaram mu vrata te objašnjavam da je i dalje bezbijedno od druge strane i da mogu ići, a ja se vraćam u kasarnu. General mi se zahvalio i srdačno me pozdravio. Ja sam se okrenuo i nastavio u pravcu kasarne bez svjetala. Druga strana me proziva i kaže da mogu slobodno upaliti svijetla jer ne smije niko pucati i ja palim svijetla i vraćam se u kasarnu. Razmišljao sam o našim pijanim generalima i ovom gospodinu generalu, a kroz glavu mi prolazi scene od jutrošnjeg početka do tih nočni sati i ne drži me mjesto od neke muke pa ne pomišljam da legnem spavati. Ako se dobro sjećam onaj nadobudni general što je lupio po mom autu se prezivao Stanković. Kad razmišljam o njemu, uvjek se sjetim one narodne da generali gube rat, a kaplari ga dobijaju. Ne znam šta je Pukovnik Gagović napisao u svojoj knjizi jer je nisam pročitao, ali mislim da je bio korektan i realan pa da je tako i opisao te događaje. Nekim našim generalima ja ne bih dao da čuvaju ni dvije ovce nacrtane na papiru. O ponašanju nekih generala - alkoholičara pisaću nekom drugom prilikom. Moram pomenuti i jedan tužan i žalostan događaj koji je usljedio poslije Dobrovoljačke. Jednog dana dolazi jedna žena u crnini, sva uplakana i kaže Marku Lugonji: "Dala sam vam živog i zdravog sina, a vi mi ga ne date ni mrtvog!". Kako nismo bili u toku dogadjaja pita je Marko u čemu je problem a ona odgovara da je došla po posmrtne ostatke nastradalog sina u Dobrovoljaškoj i da joj je jedan pukovnik rekao da nema vozila da joj da da se posmrtni ostatci prevezu u Crnu Goru. Marko je odmah reagovao i dato je vozilo sa vozačem da se odradi i ta tužna strana naše realnosti. Dobrovoljačka ulicadobrovoljacka - 69240 - 08.05.2012 : Max Sarajevo - (0)
Pozdrav Vama g-dine Željko, Slućajno sam u posjedu aneksa dogvora oko iseljenja kasarni iz Sarajeva, i prve i druge verzije potpisane od strane bosanske vlade, JNA i UNPROFOR-a... Opet igrom slučaja posjedujem i izvještaje sa spiskovima kako JNA tako i MUP-a RS, a koji su vezani za 2. i 3 maj. Spomenuli ste istoriju pa me interesuje šta ja imam sa tim? Navedite imena tih pisaca. Kada napišete riječi "vi muslimani" imam osjećaj da nas sve trpate u isti koš, ako mislite da smo svi isti onda ću razumjeti. Vjerujte da ja pravim razliku među ljudima na ljude i neljude, bez obzira na vjersku pripadnost. Mnogi momci koji se javljaju na Vašu starnicu su mi postali dragi bez obzira što smo na bojnom polju bili ljuti protivnici, iskreno neke od njih bi volio lićno da upoznam. Ako sam nekoga uvrijedio izvinjavam se onako iskreno i od srca, u narednom periodu ću biti odsutan zbog nekih neodložnih poslova. Svima mnogo pozdrava, Max Max, jako se izvinjavam ako misliš da je kritika bila upućena na tebe. Mislim da si OK čovjek, i čitajući sve ove tvoje komentare postao si mi jako drag. Kada sam napisao "vi muslimani", mislio sam na tvoj narod generalno. Ukoliko budem imao neki prigovor za tebe, napisaću "ti", pošto sam deset godina stariji od tebe. Inače, za razliku od nas Srba, koji smo u toku rata tačno znali šta se dešava na našoj strani (šverc, zločini, korupcija...) kod vas je vladalo neko jednoumlje, pa mnogi od vas još uvjek nisu svjesni da je i na vašoj strani bilo zločina, možda i malo više nego kod nas. Kada smo već kod prijatelja, vjerovao ili ne, među dvadeset mojih najboljih prijatelja nalazi se i jedna muslimanka iz Sarajeva, kao i jedan musliman iz Novog Pazara. Prema tome, nemoj da pomisliš da vas sve trpam u jedan koš. Konačno, kada odgovoram na ovom forumu, ja ne odgovaram sa namjerom da to samo ti pročitaš, nego mi je pomalo prešlo u praksu da se obraćam svima. Srdačan pozdrav za tebe, Željko Dobrovoljačka ulicadobrovoljacka - 69210 - 08.05.2012 : Max Sarajevo - (0)
Poštovani G-dine Željko, Pokušaću da malo pojasnim stvari: Želio bih naglasiti da su žestoke borbe vođene 2. maja na platou Skenderije, kod Doma JNA i komande 2. VO, tog 2. maja bilo je dosta poginulih. Tačno je da je u koloni 3. maja poginulo šest pripadnika JNA kako je naveo pokojni Kukanjac. Drugi i treći maj su dva različita datuma, problem je u tome što su se desila u dva dana. 2. maja 1992. godine u borbama kod predsjedništva su poginuli: Ranjeni su vojnici: U borbama kod Druge vojne oblasti poginuli su: U borbama kod Doma JNA, u transporteru JNA poginula su trojica vojnika: U Domu JNA ranjeni su: 3. maj 1992. godine, u Dobrovoljačkoj ulici u koloni su poginuli: Nadam se da sam Bar malo pomogao! Mnogo Pozdrava, Max Max, Kao prvo, tačno je da su ova 42. oficira i vojnika poginula 2. i 3. maja. Međutim, tvoj spisak je nepotpun, nastavi dodavati. Ja bih Dobrovoljačku ulicu nazvao i "masakr oficira" jer je u njoj poginulo više oficira bivše JNA nego na čitavom prostoru BiH u toku rata. Nemoj nikada da zanemariš i ovu dimenziju! Hoću ovom prilikom da ti pojasnim neke stvari: kao prvo, istorija koju vi pišete zasnovana je na puno neistina i laži, a zaboravljate i važne detalje poput ovih: Destetak dana prije zločina u Dobrovoljačkoj ulici, postignut je dogovor sa krnjim Predsjedništvom BiH o bezbjednom izvlačenju JNA sa teritorije Sarajeve. Lično Alija Izetbegović je garantovao bezbjednost kolone, i zato se on i nalazio u njoj. Za uzvrat, muslimanska strana je tražila nekoliko ustupaka, od kojih ja znam samo dva: 1) Da im se isporuči 1300 pušaka M48 - ovo je urađeno, mislim 29. aprila. Puške su iz kasarne "Koran" na Palama prebačene u Lukavicu, a zatim kamionima UNPROFOR-a u Sarajevo. 2) Da se Armiji BiH preda svo raspoloživo naoružanje iz kasarne Maršal Tito u Sarajevu. Pripadnici JNA su smjeli da ponesu samo lično naoružanje, tj. pištolje. Interesantno je da sam "materijalni list" o izdavanju ovih pušaka lično držao u rukama, jer je kasarna "Koran" pripadala 27. PoB sa sjedištem u Sokocu. Imam sačuvan i broj tog materijalnog lista, samo mi se on nalazi negdje u mojoj arhivi u Sokocu. Nakon što sam doznao ovu informaciju, upitao sam se zašto bi Alija, od toliko naoružanja tražio baš puške M48. Naravno, odgovor je jasan! Ta puška je najbolja za gradsku borbu, jer ste vi imali "Zrak" u kome ste ih preradili u - snajpere. Oružje perfektno za vas: troši malo municije a nanosi ogromne gubitke u neprijateljskoj živoj sili. Već ranije sam obećao da ću objaviti broj ovog dokumenta na ovoj stranici. Što se tiče naoružanja u Kasarni "Maršal Tito" i ono je kompletno ostavljeno Armiji BiH. Kažem kompletno, jer su vaši inspektori na dan-dva prije iseljavanja iz kasarne ulazili u istu i izvršili popis. Naravno, prema podacima koje imam od jednog kapetana (mog prvog komšije) saznao sam i da nešto naoružanja (koje nije bilo popisano) isječeno na komade i bačeno u kanalizaciju. Napominjem, ovo su radili vojnici, samooinicijativno, uprkos naređenju generala Kukanjca da se ništa ne dira. I UNPROFOR je garantovao bezbjednost ove kolone. Mislim da ste nakon ovog zločina izgubili i povjerenje kanadskog generala Luisa Mekenzija. O zločinu u Dobrovoljačkoj ulici Luis Mekenzi u svojoj knjizi "Čuvar mira - put u Sarajevo piše: "Mogao sam da vidim kako vojnici teritorijalne odbrane proturaju cevi kroz prozore civilnih automobila, koji su bili deo konvoja, i pucaju. Video sam kako se krv sliva niz vetrobrane kola.... Bio je to definitivno najgori dan u mom životu." Ono što je za mene poražavajuće u vezi Dobrovoljačke ulice, jeste činjenica da se sa muslimanskom rukovodstvu u ratu nije mogao postići nikakav dogovor koji bi oni ispoštovali. Uprkos tome što je Alija Izetbegović svojim životom garantovao bezbjednost kolone, i što je JNA ispunila sve uslove koje su od nje traženi, desilo se ono što se desilo. U našem narodu se kaže: "Čovjek se veže za riječ, a životinja za rog!". Dobrovoljačka ulica: Istinadobrovoljacka - 69200 - 07.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - (0)
Zaboravismo da obilježimo godišnjicu zločina u Dobrovoljačkoj ulici. Obratite pažnju na kraj ovog snimka, iz koga je očigledno da je Kukanjac smislio laž da je stradalo samo 5-6 vojnika u ovom masakru. On je to uradio da sačuva svoje generalsko mjesto, a danas se tom njegovom laži manipuliše - od strane naših bivših neprijatelja. Nažalost, spisak nastradalih nikada nije objavljen, ili ga bar ja nisam vidio. Zločin je prikriven jer su pobijeni vojnici bili državljani drugih republika: Srbije, Crne Gore, Makedonije... Ubijeno je 42 vojnika, a 73 je ranjeno. Oko 215 vojnika JNA, kojima je bio cilj da napuste BiH, su tom prilikom zarobljeni. Mnogi od njih su i mučeni. Za ovaj zločin je optužneno 18 lica za koje se pouzdano zna da su ubijali zarobljene vojnike. Zločin u Dobrovoljačkoj ulicidobrovoljacka - 68449 - 10.04.2012 : Slobodan Milic Beograd - (0)
Niko na ovom mestu ne pomenu događaje u Sarajevu od prethodnog dana koji mogu unekoliko razrešiti enigmu koja se desila sutradan u Dobrovoljačkoj. O tome je general Jovo Divjak govorio u jednom intervjuu, pri čemu je na određen način za zločin u Dobrovoljačkoj okrivio Ejupa Ganića, glavnokomandujućeg u odsustvu Alije Izetbegovića. Nisam vojnik po struci, ali sam služio JNA, nemam nikakav čin, ali je svakom laiku jasno da je na začelju kolone morao biti general Kukanjac sa, zašto ne reći, zarobljenim Alijom Izetbegovićem. Zalosno ponasanje i odnos prema pripadnicima VRSdobrovoljacka - 67242 - 07.03.2012 : Celo Trebinje - (0)
Tužna je jedna stvar da još uvijek niko od zarobljenih u Dobrovoljačkoj ulici nije dobio status "zarobljeh lica" i da nema nikava prava po tom osnaovu pa su čak neki i od Ministarstva Republike Srpske dobijali odgovore da im oni dostave potvrdu od MCK sta je smiješno jer tada nije ni bio u funkciji MCK jer kao ti sam moraš da im dokažeš da si bio u Dobrovoljackoj što još veće poniženje od onog doživljenog u Dobrovoljačkoj i FIS-u. Nikad nije objavljeno javno imenom i prezimenom ko je sve bio u Dobrovoljačkoj mada su mnogi dali izjave za Sud BIH i spremni da svjedoče o događajima.
dobrovoljacka - 28802 - 04.05.2011 : Zeljko Tomic Sokolac -
(0)
Dobrovoljačka ulica: mali zločin ogromnog značaja
U koloni koja je trebala da napusti Sarajevo 2. i 3. maja nalazili su se oficiri i vojnici Komande 5. sarajevske armijske oblasti i vojnici iz kasarne "Maršal Tito", najveće kasarne na Balkanu u kojoj je do izbijanja rata vojsku služilo i do 1300 vojnika. Pripreme za evakuaciju ostataka JNA iz Sarajeva obavljene su na najvećem mogućem nivou. Pregovori oko evakuacije kasarne trajali su gotovo mjesec dana. Kako se u koloni nalazio i veliki broj državljana Srbija, ali i svih ostalih bivših republika SFRJ, ništa nije prepušteno slučaju. Dogovoreno je da kolonu predvodi Luis Mekenzi, a i sam Alija Izetbegović je pristao da bude u koloni koja se kretala u pravcu Lukavice. Ono što javnosti još uvijek nije poznato u vezi ovog događaja su uslovi koje je muslimanska strana tražila za prelazak JNA preko njihove teritorije. Alija Izetbegović je izričito tražio da u Kasarni ostane svo artiljerijsko i lično naoružanje. Od jednog kapetana koji je bio na službi u kasarni sam saznao i to da je takvo naređenje ispoštovala većina vojnika. Samo su oni najhrabriji izvjestan broj pušaka zakopali, izrezali ili bacili u kanalizaciju. Međutim, ni to nije bilo dovoljno! Kao dio dogovora o bezbjednoj evakuaciji vojnika i oficira JNA, muslimani su tražili od Srba da im se u Sarajevo doveze i dio naoružanja koje se nalazilo u magacinima na srpskoj strani. Tako je, na primjer, iz vojnog magacina "Koran" sa Pala, trebovano 1300 pušaka M48 koje su isporučene u Sarajevo. Informaciju o ovome sam dobio od jednog majora VRS, a lično sam u rukama držao i trebovanje o kome je riječ. Ovaj dokument, za koji posjedujem i broj, se u toku rata nalazio u 27. pozadinskoj bazi u Sokocu. Možda se pitate zašto su muslimani tražili baš puške M48. Eksperti za pješadijsko naoružanje znaju da je ova puška još uvijek jedna od najcjenjenijih lovačkih karabina u Svijetu. Sa svojim zrnom od 7. 9 mm ima domet i do 3 kilometra, a sa optičkim snajperom izuzetno je precizna i do 1000 metara. A što se optike i snajpera tiče, Sarajevo je bilo jako poznato po tome jer je imalo "Zrak", vojnu fabriku u kojoj su u toku rata upucavani snajperi. Najprije je korištena optika koja se na početku rata zatekla na lageru, a kasnije UNPROFOR snabdjevao Armiju BiH sa vrhunskom svjetskom optikom Karl Cajs ( na njemački "Carl Zeiss"). Na ovom mjestu bih vas zamolio da prestanete sa čitanjem ovog teksa i postavite sebi jedno pitanje: "Koliko je naših boraca i civila poginulo od snajpera koje su muslimani dobili kao kartu da prepuste par stotina pripadnika JNA preko njihove teritorije? " Ukratko rečeno, dobili su sve što su poželjeli, čak i ono što im nismo smjeli dati, jer radilo se o oficirima i vojnicima koji su namjeravali da zauvjek napuste Bosnu. Moja lična procjena je da su muslimani, kao rezultat ovog dogovora, dobili bar 4000 pušaka, nekoliko miliona metaka i na desetine artiljerijskih oružja. Ovo je dovoljno da se naoruža jedan manji korpus! Ovo je ujedno identičan broj pušaka koje su imali borci SRK-a, koji su držali Sarajevo u okruženju. Na čelu kolone, u njegovom transporteru, se kretao general Luis Mekenzi sa svojim saradnicima. Nekoliko vozila iza njega su bili i Alija Izedbegović i general Milutin Kukanjac. Nakon što je kroz Dobrovoljačku ulicu prošlo 18 vozila, kolona je presječena sa nekakvim civilnim autima, a zatim je počeo i napad na kolonu. Ovo je sve urađeno sa sledećom namjerom: da se propusti UNPROFOR i Alija Izetbegović, koji je u tom trenutku trebao da skrene lijevo prema Skenderiji a zatim se vrati do predsjedništva. U koloni su ubijene sledeće osobe:
U svom svjedočenju o ovom zločinu general Luis Mekenzi je rekao da se sve odigralo munjevito i da su vojnici iz presječenog dijela kolone naprosto nestali. Ovo sve govori o tome da je akcija bila dobro organizovana i isplanirana. Oko 170 vojnika iz kolone je zarobljeno i odvedeno u prostorije sarajevskog FIS-a. Nad njima je vršena nezapamćena tortura, o kojoj govore očevici, ali i zapisnik sa sastanka Predsjedništva BiH održan 4. maja 1992. godine. Alija Izetbegović je sproveden u kasarnu u Lukavici. Srbi su ga pustili tek sledećeg dana, nakon što je posredovao u pregovorima oko oslobađanja 170 vojnika JNA. Mnogo godina kasnije, u Beogradu je pod lažnim (naravno srpskim) imenom uhapšen Alija Delimustafić, nekada visoki funkcioner u organima BiH i bliski saradnik Fikreta Abdića. On je svoju slobodu kupio tako što je svjedočio protiv Ejupa Ganića, koji je naredio napad na kolonu. U svojoj knizi, objavljenoj u godinama nakon rata, Hasan Efendić svjedoči da su se on i Ejup Ganić dogovorili o detaljima napada. Treba napomenuti i to da je postojao je dogovor da se, nakon uspješne evakuacije preostalih oficira i vojnika JNA, pristupi i deblokadi Sarajeva. Međutim nakon zločina nad kolonom u Dobrovoljačkoj ulici Srbi su započeli sa žestokim granatiranjem grada, a oslobođen je i jedan dio Grbavice. Još uvijek se sa sigurnošću ne može utvrditi razlog napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Ipak, vrlo je moguće da Alija Izetbegović nije stajao iza ovog zločina. On nije nije išao na ruku ni muslimanskom narodu, jer sa ubistvom šest osoba koje su namjeravale da zauvjek napuste Bosnu, muslimani nisu dobili ništa sem osudu svjetske javnosti i gubitak Luisa Mekenzija kao saveznika... Pošto sa sigurnošću znamo da je iza zločina stajao Ejup Ganić, sve navodi na zaključak da je on Dobrovoljačku ulicu vidio kao šansu da se oslobodi Alije Izetbegovića i postane prvi čovjek novoformirane muslimanske države. Izgleda da je želja za vlast ovog pohlepnog političara upropastila šansu da se sa mnogo manje žrtava stigne do stoljetnog cilja muslimanskih ekstremista - stvaranje nezavisne Bosne i Hercegovine. Moje lično mišljenje je da su muslimani skupo platile smrt četvorice oficira, jednog vojnika i jedne muslimanke koja je htjela da do kraja ostane uz JNA. Ovaj događaj je razjario oficire VRS, jer su njihove kolege i poznanici ubijeni u toj koloni. Srbi su nastavili sa granatiranjem Sarajeva koje je trajalo tokom cijelog rata. Zločin u Dobrovoljačkoj, kao i svi zločini u prethodnom ratu, negiran sa muslimanske strane i dosta dobro obrađen od strane srpskih medija. Sa sigurnošću možemo da kažemo da je značajno doprinjeo razbuktavanju rata. Možda će neko pomisliti da je šest ubijenih osoba malo, čak i nedovoljno da ovaj događaj bude kvalifikovan kao zločin. Pri tome ne treba zaboraviti da je kolona u Dobrovoljačkoj ulici bila mirovna misija, za koju je garantovao UNPROFOR i najviše vlasti u Bosni i Hercegovini uključujući i Aliju Izetbegovića koji se lično kretao u istoj. Nakon ovog zločina, Srbi su prestali da vjeruju da će muslimani ispoštovati bilo kakav dogovor. Lično mislim da su se muslimani trebali ograditi od ovog zločina a u njihovom interesu je bilo da su još u vrijeme rata sami kaznili počinioce istog. Ipak, to se nije dogodilo vjerovatno zbog toga što je Ganić bio krupna riba čak i za Aliju Izetbegovića. Još je tužnije da muslimani osuđuju obilježavanje ovog nemilog događaja, pa mi se sve čini da oni još uvijek nisu spremni na zajednički suživot. 
dobrovoljacka - 27249 - 09.03.2011 : Vogoscanin Pravi Vogosca -
(0)
Napad na kolonu u Dobrovoljačkoj zločin iz slijepe mržnje
Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" glavni i odgovorni urednik časopisa srpskih vojnih penzionera "Vojni veterani" Miladin Petrović, koji je početkom rata bio novinar "Narodne armije" i svjedok dešavanja u Dobrovoljačkoj ulici. - Napad na pripadnike JNA u Dobrovoljačkoj ulici je zločin koji je proizvela jedna slepa mržnja prema protivničkoj strani. Tu mržnju izazvala je dirigovana propaganda onih koji su planirali rušenje i prekrajanje Jugoslavije. Video sam i na sopstvenoj koži osetio tu slepu mržnju - istakao je Petrović. Dodaje da će se istina o Dobrovoljačkoj kad-tad saznati, ali da bi bilo dobro da to bude što prije. GLAS: Da li Vas je ikada iko pozvao da svjedočite o dešavanjima u Dobrovoljačkoj ulici? PETROVIĆ: Do sada me još niko nije zvao da svedočim o događajima u Dobrovoljačkoj ulici. Ne mislim da bi moje svedočenje bilo posebno važno ili važnije od drugih, ali smatram da bi bilo korisno za osvetljavanje istine o tom masakru i zločinu nad pripadnicima JNA. Mislim da je odmah posle zločina u Dobrovoljačkoj trebalo prikupiti izjave svih svedoka i to nije bio težak posao, ali ni sada nije kasno. Bez obzira na to što me dosad niko nije zvao da svedočim, smatram da će moja knjiga "Tajna Dobrovoljačke ulice" biti dovoljno svedočenje sa moje strane. GLAS: Kada biste svjedočili, šta biste sve ispričali i kako biste okarakterisali napad na mladiće u "Dobrovoljačkoj ulici"? PETROVIĆ: Ispričao bih sve što sam kao novinar "Narodne armije" doživeo u Komandi 2. vojne oblasti u Sarajevu i u zatvoru u FIS-u (DTV Partizan) od 22. aprila do 4. maja 1992. godine. O tome sam napisao celu knjigu i nemoguće je ukratko sve to prepričati. Na osnovu onoga što sam tamo doživeo, mogu da kažem da su pripadnici JNA stradali potpuno nevini i da to stradanje nije bilo slučajno. Dovoljno je pogledati Direktivu Armije BiH iz koje se vidi da su napadi na kasarne i jedinice JNA planirani, da nije reč o nekakvoj stihiji i slučajnosti. Prvi takav napad doživeo sam 22. aprila 1992. godine, zajedno sa grupom beogradskih novinara, dok nas je general Kukanjac upoznavao sa situacijom u vojnoj oblasti. Zamislite situaciju: na jednu takvu malenu zgradu komande, opkoljenu sa svih strana, puca se neprestano, padaju razni projektili, odjekuju eksplozije... General Kukanjac, pred nama novinarima, zove Ganića i zahteva da se obustave napadi, a Ganić tvrdi da ne zna ko napada. Kasniji događaji, a naročito oni koji su se odigrali 2. i 3. maja bili su samo jedna od faza u sprovođenju pomenute direktive. Tu jedinice JNA nisu nikoga napadale. Nema govora o tome, kako neki tvrde, da je JNA napadala Predsedništvo. To, u jednom intervjuu nedeljniku NIN, potvrđuje i Jovan Divjak. General Kukanjac je jedino slao pomoć ugroženima u Domu JNA i to sa simboličnim snagama. Protivnička strana, stostruko nadmoćnija, tog 2. maja 1992. godine, na najsvirepiji način masakrirala je pripadnike JNA koji su poslati da pomognu ugroženima. Mržnja je bila tolika da su njihova tela spaljena strujom i nekoliko dana su bila na ulici. To su bili strašni zločinački napadi koji su se sutradan nastavili u Dobrovoljačkoj ulici. Ta dva događaja su povezana i ne mogu se razdvajati. Mogao bih da vam naširoko pričam o tome šta se sve tog dana, tu noć i sutradan do napada na kolonu dešavalo, ali suština je u tome da smo mi bili opkoljeni i u životnoj opasnosti. Želeli smo samo da na miru izađemo iz Sarajeva. U takvoj situaciji, kad se neko tako surovo poigrava sa sudbinom oko tri stotine ljudi u Komandi, kad na više mesta u gradu ginu pripadnici JNA, Radio-televizija Sarajevo, recimo, obaveštava javnost da pripadnici JNA iz Komande "ruše" Sarajevo. Kada bi ti novinari mogli da znaju kakvu su nam tada nepravdu činili i koliko laži mogu da zabole onoga ko ne može ni da se brani ni da govori. Novinarska etika je tada potonula u moru uspavane ljudske savesti. Vaše pitanje je bilo i kako bih okarakterisao napad na pripadnike JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Nikako drugačije nego kao zločin koji je proizvela jedna slepa mržnja prema protivničkoj strani. Tu mržnju izazvala je dirigovana propaganda onih koji su planirali rušenje i prekrajanje Jugoslavije, a kod domaćih političara nije bilo mudrosti i svesti da ih neko namerno gura u rat. Video sam i na sopstvenoj koži osetio tu slepu mržnju pri samom napadu na kolonu, a naročito u zatvoru u FIS-u. Istina je da se u Dobrovoljačkoj dogodio strašan zločin koji je, sasvim je izvesno, bio jedan od događaja koji su značajno uticali na tok rata u BiH. Prošlo je 18 godina od zločina u Dobrovoljačkoj, ali pravda, nažalost, još nije ispunjena. Zašto je Hag odustao da traganja za istinom o Dobrovoljačkoj, zašto Tužilaštvo BiH toliko dugo čeka, zašto se od "slučaja Ganić" pravila predstava i zašto politika zauzima mesto prava i pravde, sve su to pitanja u čijim odgovorima se krije i tajna Dobrovoljačke ulice, odnosno istina o tome ko su bili naredbodavci i izvršioci zločina koji je, te 1992. godine, ugasio i poslednje nade da će se u BiH održati mir. GLAS: Zašto se i pored toliko dokaza, izjava, svjedočenja i audio i video-snimaka ne procesuiraju odgovorni za "Dobrovoljačku ulicu? PETROVIĆ: Mi koji smo doživeli Dobrovoljačku ulicu i svojim očima gledali kako, na pravdi Boga, ubijaju pripadnike JNA, sada posle osamnaest godina jasno vidimo da se istina o stradanju Srba u poslednjem ratu na sve moguće načine zamagljuje. Ne čudi me to jer sam svestan da živimo u svetu gde argumenti sile zamenjuju argumente istine, ali žao mi je što je sve manje predstavnika srpskog naroda koji su spremni da se dosledno i hrabro zalažu za to da istina o stradanju Srba u poslednjem ratu izađe na videlo. GLAS: Kako biste ocijenili odugovlačenje procesuiranja odgovornih za zločine u Dobrovoljačkoj ulici i "Tuzlanskoj koloni" i činjenicu da su ovi predmeti još u fazi istrage te da nema optužnica? PETROVIĆ: Ne znam da li je srpska strana pribavila sve relevantne dokaze o tim zločinima i da li je te dokaze dostavila nadležnima. Ako jeste, onda je jasno da je odugovlačenje procesuiranja namerno i da se iza toga kriju politički motivi. GLAS: Da li će politika dozvoliti da se sazna istina o događajima u Dobrovoljačkoj ulici i "Tuzlanskoj koloni" i ispravi uvriježeni stav da su samo Bošnjaci stradali, a Srbi činili zločine? PETROVIĆ: Istina o Dobrovoljačkoj će se kad-tad saznati. Ali bilo bi dobro da se sazna što pre. Jer, sadašnji paradoksi bosansko-hercegovačke stvarnosti ne vode do celovite istine o ratu u BiH. Sve dotle dok postoje parcijalne istine o ratu u BiH, dok jedan isti događaj jedna strana slavi a druga oplakuje, dotle nema pomirenja, poverenja, zajedništva i napretka. Svima bi trebalo da bude jasno da se ta kaubojska priča o dobrim i lošim momcima teško može primeniti za rat u BiH. GLAS: U Republici Srpskoj se smatra da će međunarodni faktor odigrati značajnu ulogu svjedočeći o događajima u ova dva slučaja. Koji je Vaš stav? PETROVIĆ: Ne verujem da će odigrati pozitivnu ulogu. Taj međunarodni faktor odigrao bi najznačajniju ulogu ako se ne bi mešao u unutrašnje stvari BiH i ako bi predstavnicima tri naroda dopustio da se sami dogovore o najvažnijim pitanjima. Sve dok se taj faktor bude mešao tu neće biti sreće. GLAS: Koliko su strani tužioci u Tužilaštvu BiH doprinijeli odugovlačenju procesuiranja odgovornih i koja je. po Vašem mišljenju, bila njihova uloga u BiH? PETROVIĆ: Ne znam koliko je ko odugovlačio procesuiranje. Pogotovo ne znam koliko su tome doprineli strani tužioci, ali znam da "slučaj Dobrovoljačka" najbolje govori o tome koliko je međunarodnoj zajednici stalo da se sazna istina o stradanju Srba. Kad se zataškava jedan takav zločin nad pripadnicima JNA koji su bili pod zaštitom UN, koji se dešavao pred očima celog sveta, kako možemo govoriti o pravdi, pravičnosti, nepristrasnosti, jednakim aršinima... GLAS: Kako biste ocijenili evidentan debalans i mnogo veći broj godina zatvora za ratne zločine koje su dosuđene Srbima i Hrvatima u odnosu na Bošnjake? PETROVIĆ: Nažalost, veliki moćnici nas i tuže i sude i odatle uglavnom dolazi i taj debalans. Dokle će tako da bude, to niko ne zna. Zna se samo da Bog nije u sili nego u pravdi. A skoro je jedan naš poznati akademik rekao da je osvetljavanje istine o ratu u BiH sudbonosno pitanje za Srbe i da od toga zavisi i opstanak Republike Srpske. Istina je zlatna, ali ne parcijalna, nego celovita istina. Knjige Petrović kaže da je zahvalan Vladi RS, a posebno Centru za istraživanje ratnih zločina RS i Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite koji su pomogli izdavanje njegove knjige "Tajna Dobrovoljačke ulice". - U knjizi "Tajna Dobrovoljačke ulice" detaljno sam opisao šta je sve prethodilo napadu na kolonu, 3. maja 1992. Tu su i svedočenja ljudi koji su bili neuporedivo važniji od mene i svi se slažu u tome da su pripadnici JNA toga dana ubijeni potpuno nevini, iako je postojao dogovor između dve strane - da kolona mirno izađe iz Sarajeva, koji je garantovao i predstavnik UN general Dejvid Mekenzi - kaže Petrović. | |||||
Idi na stranu - | 1 | 2 |