|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
|
18913 |
10.09.2008 |
|
|
Razvigor :
|
20878 |
02.03.2009 |
Ofanziva u oktobru 1995.
godineZis,
Da li misliš na poslednju muslimansku ofanzivu na trnovsko - goražnadskom pravcu iz oktobra 1995? Tad je stvarno bilo najteže jedinicama Sarajevsko - romananiskog korpusa da zaustave višestruko mnogobrojnije neprijateljske snage predvodjene odlučnim Zaimom Imamovič, koji je u toj ofanzivi i poginuo, a oni krajnjim naporom zaustavljeni.
Naši su tada imali na tom pravcu jako malo ljudi i malo municije.
Na jednu našu doletalo je deset neprijateljskih granata.
Molim te, ako si ti ili bilo ko od ovde pristunih direktno učestvovao u tim borbama, piši o tome najdetaljnije, da se ti podvizi otrgnu od zaborava.
Pozdrav!
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21081 |
17.03.2009 |
Gorazde - aprila 1994.
godine (1)Krajem marta 1994.
godine je došlo je naređenje da je I.
D.
V.
u stanju pripravnosti jer treba da se ide za Goražde.
Pored toga, pridodate su nam i interventne jedinice iz svih bataljona, kao i vod dobrovoljaca.
Nakon popunjavanja sa opremom i ljudstvom, krenuli smo u pravcu Rogatice.
Tridesetog marta smo smješteni u jednu školu na ulasku u grad.
Spavali smo po učionicama i fiskulturnoj sali.
I sledeći dan se ništa nije dešavalo, pa smo hodali po Rogatici gdje sam upoznao Radovana, jednog starijeg čovjeka koji je bio učesnik Drugog svjetskog rata.
Pozvao nas je na kafu i pričali smo o ratu.
Radovan je služio kod Pavla Đurišića i učestvovao u borbama za Višegrad.
Nakon rata je odležao višegodišnju kaznu zatvora.
Tu noć, prije nego što smo i krenuti u akciju, imali smo i prvi gubitak u ljudstvu.
Jednom borcu, čini mi se iz Ilidžanske brigade, izvukao se osigurač iz bombe što je bilo kobno po njega.
, br>
Bio je 1.
april kada smo krenuli dalje.
Stigli smo u Mesiće i razmjestili se po nekim objektima.
Vrbas je otišao na izviđanje terena, kao i da nas uveže sa ostalim jedinicama.
Lijevo od nas su bili raspoređeni Višegrađani i demineri iz Rudog.
Neprijatelj je bio veoma dobro utvrđen, a rovovi povezani tranšeima.
Pored toga, imali su i više linija odbrane.
Naši prvi gubici su bili iz redova dobrovoljaca, mislim da su tada poginula četri borca.
Toga dana je jednom od njih bio rođendan.
Nakon nekoliko žestokih napada, njihova linija je pukla i u njihovim redovima je nastala panika i rasulo.
Tom prilikom su zarobljeni njihovi najboji borci, nekoliko prisilno mobilisanih Srba.
Idući dalje, nailazili smo na sve slabiji otpor neprijatelja, ali i dosta mina ručne izrade od koje je poginulo nekoliko Ruđana, a i Mićo Vlahović je nagazio na paštetu punjenu ekserom koji mu se zabio u petu.
Odbio je da ode do doktora, nego je samo malo zavio ranu i krenuo dalje.
Početak aprila 1994.
godine je bio veoma hladan, pa su borci veoma često palili vatre.
Ostao mi je u sjećanju porucnik Zoran D.
, koji je koristio svaku pauzu da zapali vatru i ogrije se.
Čuo sam da sada radi u kasarni na Topčideru.
Desno od nas, Ilidžanci su imali žestoke okršaje, ali su veoma dobro napredovali.
Izašli smo i na Jabučko Sedlo.
Tu smo imali žestoke okršaje sa neprijateljem, i zauzeli smo čitav plato.
Zarobili smo i rovokopač, kojim su muslimani kopali tranšeje i rovove.
Krenuo sam sa nekoliko boraca ( Šorak, Radovan N.
, Mali Francuz i jedan borac iz grupe Plavi Golf ) prema repetitoru koji je bio sa naše lijeve strane.
Kod repetitora smo zarobili dva neprijateljska vojnika.
U svoj toj gužvi i pucnjavi, u susret nam je posao džip UNPROFOR-a.
U tom opštem metežu, bilo je ili mi ili oni.
Mi smo pretekli.
Na tom djelu terena smo nailiazili na ostatke padobrana, kojima je NATO dopremao svojim muslimanskim saveznicima oružje i municiju, a čitavoj svjetskoj javnosti plasirali imformacije kako im dopremaju hranu i ćebad.
Ispod Jabučkog Sedla se nalazio Sjenokos.
Tamo smo naišli na česmu sa vodom i par vikendica.
U jednoj od vikendica je bila priručna ambulanta.
U gomili lijekova pronašli smo i kesice na kojima je pisalo "prah protiv straha"!
U jednoj jako smjeloj akciji, jedna izuzetno hrabra grupa, koju izuzetno poštujem i cijenim, je zarobila plavog golfa.
Samo trojica boraca iz te grupe su preživjeli rat.
Puno sreće i zdravlja svim preživjelim borcima, a poginulim junacima neka je vječna slava i hvala.
Bila mi je velika čast boriti se rame uz rame sa svima njima.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21093 |
18.03.2009 |
Gorazde - aprila 1994.
godine (2)Svanuo sunčan dan, kada smo krenuli u izviđanje terena prema "Pobjedi".
Bilo nas je dvadesetak u grupi, a dobili smo i nekog mještanina da nam bude vodič.
Teren je bio strm i pun nekakvih vrtača i rupa.
Da napomenem i to da smo do tada probili sve njihove linije odbrane, pa do fabrike više nije bilo klasičnih rovova.
Ispred nas više nije bilo nikoga jer su nestali kao da su u zemlju propali.
Mi smo nastavili sa izviđanjem, sve do fabrike a onda se vratili nazad.
U jednom trenutku smo sjeli da se odmorimo na jednoj zaravni koju su okruživale vrtače.
Bilo je jako naporno kretati se po takvom terenu.
Na začelju su bili Šorak, Moca, R.
C.
, Mićo koji je blago šepao od paštete na koju je stao, i ja.
U jednom trenutku Mićo Vlahović je primjetio trojicu vojnika.
On je sjedio na zemlji, gledajući u smjeru iz koga smo došli, pa nas zapita iz koje su jedinice oni vojnici.
Bacili smo pogled u pravcu neprijatelja koji nam se primakao na svega tridesetak metara.
Nakon toga je nastala borba.
Zbog konfiguracije terena, njih trojica su nas neko vrijeme držali u unakrsnoj vatri, ali su se povukli nakon što je jedan od njih ostao da leži.
Na našoj strani niko nije bio ni okrznut.
I ovaj put smo bili zahvalni budnom Mići što smo ostali živi.
Nemojte mi zamjeriti ako sam nešto ili nekoga zaboravio da pomenem, i nadam se da će me učesnici ovih događaja dopuniti jer ja nisam mogao biti na svim mjestima i ne mogu sve opisati.
Dobro se sjećam i 11.
04.
1994.
godine.
Neprijatelj nas je zasipao artiljerijom, pa je naš tenk sa najboljom posadom u čitavoj vojsci Republike Srpske, na čelu sa Peđom S.
morao da dejstvuje po njima na šta su muslimanski saveznici, NATO avionom pokušali da pogode Peđu koji je vješto uništavao njihovu artiljeriju.
Na svu sreću imali smo momka spremnog za avione - K*.
Prilikom pikiranja tenka K je iz drugog pokušaja pogodio avion.
Pilot aviona se katapultirao, i na njegovu sreću a našu žalost, spustio se među svoje saveznike.
Šteta što ne dođe kod nas.
Svanulo je maglovito jutro 17.
aprila, dan koji mi je sve krenulo naopačke.
Još dok sam sa svojim drugovima pio prvu jutarnju kafu, onu iz NATO kesica, imao sam neki loš predosjećaj koji se i obistinio.
To jutro smo išli na "Pobjedu".
Prije toga jedan dio jedinice se i slikao, a čuo sam da je ista ta slika kroz par dana objavljena i u nekim od sarajevskih novina.
Krenuli smo oprezno prema fabrici, koja se nalazila u kotlini.
Kada smo prišli na vidokrug fabrike iz pravca "Azotare", počela je borba.
Pored mene je bio Radovan N.
, a desno od nas su bili Šorak, Mali Francuz, Petko T.
i Moca.
Pred nama se prostirao vijugavi makadamski put, koji je vodio prema kući koja se nalazila uz samu fabriku.
Taj predio je golet, sa nekoliko većih panjeva.
Odvojio sam se od Radovana i krenuo napred.
Iza jednog panja sam zatekao Ćurku.
U jednom trenutku, dok smo pucali u pravcu neprijatelja, nešto je zapraštalo oko nas.
Pomislio sam da me je promašilo.
Mećutim, kada sam probao da se malo bolje sklonim iza panja, noge nisu htjele da me slušaju, pa shvatih da sam ranjen.
Reko sam Ćurki da sam ranjen, na šta je on pobjegao ostavivši me ranjenog u obe noge.
Pomislio sam u tom trenutku da bi bilo bolje da me je ubio nego što me je ostavio takvog.
Nekako sam se dovuko iza tog panja, izvadio svu municiju i bombe i nastavio da pucam jer nisam bio daleko od neprijatelja.
Na moju srešu Radovan, Šorak, Moca i ostali su shvatili šta mi se desilo, pa su otvorili nemilosrdnu vatru po muslimanima a Francuz Mali i Petko T.
su me izvukli do Cvrleta i Radeta koji su me u šatorskom krilu, pod vatrom brovinga sa druge strane fabrike, uz nadljudske napore iznjeli na brdo do auta.
Rogatička bolnicu je bila puna ranjenika.
Najviše je bilo Ilidžanaca, a među njima i njihov komandir, koji je podlegao ranama na par metara od mjesta gdje sam ja ležao.
Mene su operisali naživo, jer u bolnici nije bilo anestezije.
Taj dan ću do kraja života pamtiti sa nekom gorčinom.
O daljem toku akcije, znam samo iz priče.
Čuo sam da su se u "Pobjedi" naši borci pomješali sa mudžahedinima, tako da se nije znalo ko je ko.
(*) Inače, ovaj Vogošćanin je oborio avion F-18 koji se zove Hornet (u prevodu: stršljen).
Avion je oboren ruskom raketom SAM-7, koja ima žiroskop za navođenje rakete.
Interesantno je i to da su ovo automatski navođene rakete, tj.
nije dovoljno pritisnuti obarač.
Raketa se ispali tek kada žiroskop detektuje infracrvene zrake motora aviona.
Cijena jedne rakete (u to vrijeme) je bila 7000 njemačkih maraka.
|
|
|
Oko Oko : Bijeljina
|
21098 |
18.03.2009 |
Gorazde - aprila 1994.
godine (3)Iste večeri, u bolnicu su mi došli Šorak, Moca i Francuz.
Zamolio sam ih da me izvedu iz bolnice i prebace kući, jer su doktori htjeli da me zadrže tu bar desetak dana.
Ne znam kako su uspjeli da ubjede doktora da potpiše otpusnu listu i našli auto da me voze kući.
mi napise otpusnu listu i nasli su auto da me vozi kuci, ali sam im do neba zahvalan za sve što su učinili za mene.
Šurku ponekad sretnem, čak ga i pozdravim.
Možda ćete se pitati zašto.
Vjerovatno zbog toga što vjerujem da će Sveti Petar svima odrediti kaznu kakvu zaslužuju.
Eh, što ti je sudbina: Šorka i Moce više nema, a on se šepuri, neće ni Bog svašta.
Moca je poginuo ne dugo nakon moga ranjavanja, od rikošeta u okršaju za Moševačko brdo.
Ta 1994.
godina je odnijela veliki broj mojih prijatelja i saboraca.
Bilo bi tu jos da se pise ali ne mogu nek neko drugi nastavi..
neko ko je bio ratnik a ne setac.
Bogatstvo čojekovo nije novac mada je neophodan, nego prijatelji i drugovi.
Kada to izgubi izgubio je sve u životu i živi samo zato što mora.
Neka im je vječna slava i hvala za sva ovozemaljska dobra.
|
|
|
Somi Lutalica : Hamilton, On
|
21125 |
19.03.2009 |
Mala ispravka Želim samo da napomenem, da je ovaj momak što je oborio avion, iz Rajlovačkog bataljona R.
K.
I još da napomenem: Oko, eto ti Šurke u Bijeljini, sad mu bar opali jednu šamarčinu, za onu kukavičku izdaju.
Izvinjavam se, moja greška! Ja sam zbog njegovog strica pomislio da je iz Vogošće.
Znate na koga mislim.
|
|
