Grbavica, 7.
oktobar 1992.
godine.
Krenula akcija oslobađanja Trga "Pere Kosorića", poznata još i kao akcija kod "Jedanaest plavih".
Akcija je bila dojavljena muslimanima, pa su oni znali tačan plan i vrijeme napada..
.
Tog dana je na Grbavici izginulo deset pripadnika Prve romanijske pješadijske brigade.
Njihove porodice iz Sokoca, Han Pijeska, Rogatice, Pala i Nevesinja će na ovaj dan do kraja života paliti svijeće i sjećati se svojih voljenih.
Na taj dan živote su izgubili:
Slaviša Savčić
Milanko Đerić
Petar Petrovski
Manojle Borković
Dragan Savić
Vaso Glišić
Nedeljko Ninković
Velemir Delić
Milanko Kanostrevac
Vojislav Jovanović
Ovaj dan ću zauvjek da pamtim po tome što je, igrom slučaja, Milanko Kanostrevac - Kane takoreći umro na mojim rukama.
Dok sam se spuštao niz Vrace u pravcu Sarajeva koje je gorilo, pred ambulantom hitne pomoći me zaustaviše dva poznanika, koji su užurbano otvarali zadnja vrata na Pincgaueru:
"Drži ga!" - povika jedan od njih.
Pritrčah vozilu i odmah prepoznah Kaneta.
Nije čak bio ni na nosilima, uhvatismo ga za maskirnu uniformu potrčasmo u ambulantu.
Tamo prepoznah doktora Šupića, koji nakon kratkog pregleda reče:
"Ne vrijedi, gotov je!"
"Ma kako?" - razočarano uzviknu jedan od njegovih saboraca - "Pa nema ni pet minuta kako je ranjen!"
Doktor Šupić rasječe uniformu i pokaza na jednu malu ranu u predjelu prepona.
Šrapnel od tromblona koji je Kane lično ispalio, u predjelu noge mu je napravio omanju ranu, dovoljno veliku da kroz nju isteče čitav jedan ljudski život i to za svega tri do pet minuta.
Tada sam se u to uvjerio vlastitim očima, a kasnije sam taj isti podatak u više navrata pročitao u medicinskim enciklopedijama.
Međutim, ništa više u život nije moglo vratiti Kaneta, koji tog dana baš nije imao sreće!
Ne prođe ni jedan 7.
oktobar, nekako baš za moj rođendan, a da se ja ne sjetim da Kanetu i njegovim saborcima zapalim svijeću.
Bar to mogu učiniti sada, ako mu u ono vrijeme nisam mogao pomoći da se izbori za svoj vlastiti život.
Mada smo za njegovog života bili samo poznanici, trenutak njegove pogibije nas je nekako zbližio.
Neka je vječna slava Milanku Kanostrevcu i Milanku Đeriću, kao i osmorici njihovih saboraca koji su junački poginuli tog dana na Grbavici.
Zeljko Tomic : Sokolac
45522
05.10.2011
Krst na Zlatištu
Početkom 2008.
godine, u bosansko-hercegovačkim medijima se vodila oštra polemika oko postavljanja krsta na Zlatištu, koti na padinama Trebevića, koja dominira sarajevskom kotlinom.
Krst je trebalo da bude spomen obilježje za 6635 srpskih civila masakriranih od strane muslimanskih paravojnih snaga; onih istih srpskih civila koji su u prethodnom ratu ostali lojalni muslimanskim vlastima.
Izgradnju sarajevskog krsta su najprije najavili predstavnici Udruženja porodica stradalih i nestalih lica, a kasnije i Udruženje logoraša Republike Srpske.
Ovaj betonski krst, koji bi mogao da se vidi iz gotovo svih djelova Sarajeva, trebao je da bude izgrađen 2009.
godine, a bio bi visok 26 i širok 18 metara.
U toku noći bi bio osvjetljen reflektorima, te tako vidljiv i dok Sarajevo spava.
Ova investicija je trebalo da košta oko 120 hiljada evra.
A onda su se u ovu stvar umješali popovi, koji nisu dali blagoslov krstu, jer bi po njihovom na lokalitetu Zlatišta trebalo izgradi spomen crkvu, koja bi trebalo da podsjeća na golgotu (prema nekim procjenama i do 12000) Srba nastradalih u Sarajevu.
Popovi u Republici Srpskoj tvrde da "ne ide da se pravi krst bez crkve! "
Od tada je prošlo više od dvije godine a na Zlatištu još uvijek nema ni krsta ni crkve! U islamskom dijelu Sarajeva sve je manje Srba, a oni mučenici koji su stradali u muslimanskim kazamatima između 1992.
i 1995.
godine, za bosanske vlasti ne postoje čak ni na papiru, tj.
Bošnjaci još uvijek tvrde da se zločin nije ni dogodio.
Ni mi Srbi nismo mnogo bolji od njih jer ćemo, kako sada stvari stoje, za par desetina godina dozvoliti da naše žrtve prekrije trava zaborava!
U isto vrijeme, Bošnjaci su učinili sve da održe uspomenu na svoje nastradale.
Svaki njihov šehit ima svoju ulicu, osnovnu školu, ili bar bistu...
U Federaciji džamije niču na sve strane.
Jednu bogomolju podigoše i na Vracama, na samoj granici sa Republikom Srpskom.
Naprosto imaš osjećaj da će se džamija srušiti u Miljeviće, baš u naše groblje na kome mi Srbi podigosmo omanju, ali prelijepu, crkvu.
Po selima širom Republike Srpske, u kojima su nekada živjeli muslimani, poput pečurki nakon kiše niču minareti, mnogo veći od onih koji su tamo nekada postojali.
Okićeni su sijalicama, pa po noći izgledaju kao Božićne jelke.
Ipak, to ne može da sakrije gorku istinu da muslimanska sela zvrje prazna.
U svakom od njih po jedan do dva stanovnika, ali zato "jelke" svijetle kao da struju niko ne plaća...
Primjera radi, posjetih i selo Raketnicu na granici između opština Rogatica i Sokolac.
Ovo, nekada veliko muslimansko selo, danas ima samo dva stanovnika koji u njemu žive tokom cijele godine.
U vrijeme toplijih ljetnjih dana, vikendom se u ovom selu možeš naći i do pet osoba koje se okupljaju oko ogromne, tek izgrađene džamije...
Slična stvar je i kod Hrvata.
Oni su na Humu, brdu iznad Mostara, podigli krst mnogo veći od onoga koji je trebao da ukrašava Zlatište.
Krst na Humu je visok 33 metra, po jedan metar za svaku godinu Isusovog života u trenutku njegovog raspeća...
Ovog ljeta, put me navede u Kragujevac.
Na ulazu u grad me dočeka ogroman krst, toliko lijep da sam morao da zastanem i da mu se poklonim.
Uslikao sam ga, pa bih želio da na ovom mjestu jednu od fotografija podjelim i sa vama.
Krst je visok 17, 3 metara i raspona 10 metara.
Kasnije sam saznao da grad Niš planira da podigne mnogo veći krst, visok 80 metara.
Izgradnja ovog ogromnog krsta bi koštala 1, 5 miliona evra.
Čini mi se da popovi u Srbiji nemaju ništa protiv izgradnje krstova koji ne idu u paketu sa crkvom! Tamo je, izgleda, u toku takmičenje gradova ko će izgraditi veći krst, uprkos tome što većina gradova Srbije na njihovim prostorima nemaju ozbiljnu konkurenciju od strane ostalih naroda i narodnosti.
Krst u Kragujevcu
Nisam bogohulnik, pa neću u ovom tekstu da udarim na crkvu, samo na popove.
Mještani Istočnog Sarajeva mi rekoše:
"Ma šta će nam crkva na Zlatištu kada su nam prazne i ove koje već imamo! Većina onih koji se Bogu mole i u njega vjeruju, golfove ne vozaju pa bi im bilo daleko pješačiti do crkve na Zlatištu.
"
Mišljenja sam da nama Srbima ne trebaju prazni vjerski objekti, poput džamije iz Raketnice u koju niko ne dolazi.
U Istočnom Sarajevu se šuška da je do odustajanja od izgradnje krsta na Zlatištu došlo uglavnom zbog toga što su se srpski političari iz ovog dijela grada "slizali" sa svojim kolegama iz muslimanskog Sarajeva.
Izgleda de se oni isti, koji su prije nekoliko godina (čitaj: "uoči izbora") bili najveći pobornici izgradnje krsta na Zlatištu, sada ustručavaju da krst i pomenu.
Čini mi se da su i ovdje preovladali lični interesi, jer naši srpski politčari sve češće idu na konsultacije kod svojih muslimanskih "kolega".
Sve se više čini da je krst na Zlatištu bio opijum za široke narodne mase! Naše svetovne (a i duhovne) vlasti su, po principu "tresla se gora rodio se miš", dokazale da "ima nešto trulo u državi Danskoj! " Čini mi se da u društvu u kome živimo, baš kao i u svemiru, ima mnogo crnih rupa koje gutaju čak i najmanji zračak nade da bi bar nešto moglo krenuti na bolje.
U jednoj takvoj "crnoj rupi" nestao i krst (a i crkva) sa Zlatišta.
Međutim, u meni još postoji nekakva vjera da će sveti Gospod u vremenu bliskom pokazati da nisam bio u pravu! Upravo ovo je i jedini razlog zbog koga pišem o svemu ovome.
Celo : Melbourne, Australia
40662
14.09.2011
Grbavica
Zdravo raja,
i ja sam za vrijeme rata bio na Grbavici.
Da li se neko sjeća kada je 60 Hrvata pobjeglo iz Sarajeva i ostavilo praznu liniju? Danas Hrvati pišu da jedan od njih nije htio da bježi pa su ga svezali i ostavili.
Zoran Janković : Republika Srpska, Rogatica
32765
13.06.2011
Veju, veju geleri...
Razmišljam o Željkovom tekstu “Ko je opljačkao Grbavicu“.
Moja (policijska) jedinica, kao veoma uspješna i beskompromisna u borbenim dejstvima, bila je upućena u ovo urbano naselje da zavede red.
Tamošnja policija to nije nikako uspjevala da uradi.
Ne sjećam se godine, vjerovatno 1993.
-e (na početku rata pisao sam dnevnik, pa kad sam skont’o da bi zbog te gluposti mogao da izgubim glavu – spalio sam ga).
Moja je sreća pa sam bio negdje na borbenim linijama, tako da nisam upućen u ovu „redarstvenu“ akciju.
Naši momci pohapsili su nekoliko najopasnijih grbavičkih kriminalaca i započeli kontrolisati poštovanje „policijskog časa“.
Sprovodili su racije i zasjede.
Zaustavili su par vozila s ukradenim stvarima, stvari zaplijenili a kradljivce priveli u stanicu.
Grbavicom se počeo širiti bauk, bauk reda.
Vijest se brzo pročula.
Stanovnici su počeli da se osjećaju sigurnije a lopovi nesigurnije.
Jedne noći u spavaonicu su im, u punoj ratnoj spremi, upali neki maskirani čupavci i pod krevete nabacali bombi (sa osiguračima-naravno), a plafon iznad glava izrafalali osamdesetčetvorkama.
Polugoli rogatički policajci poiskakali su kroz zatvorene prozore.
Sreća je samo pa su bili smješteni u prizemlju.
Vidjevši da nemaju podršku za zavođenje reda i da će, usred rata, izginuti zbog nečijih kauča i regala, već sljedećeg dana vratili su se u Rogaticu.
A Grbavica je nastavila da živi svojim već uhodanim životom.
U to vrijeme na Grbavici sam čuo sljedeći vic: „Pogodila granata, ispaljena sa muslimanskih položaja, u zid jedne zgrade na našoj strani Miljacke.
Dijelom u zid a dijelom u prozor.
Jedan dio gelera raspršio se po sobi.
Sreća u nesreći da niko nije bio unutra.
A i kako će biti kad je „vlasnik“ tog četvorosobnog stana bio momak od 22 godine.
Pitali „vlasnika“ stana, inače predratnog grbavičkog šanera, da li su mu geleri napravili mnogo štete.
„Ufff, užasnu su mi štetu napravili: devet video-rekordera, osam televizora, četiri veš mašine i dva frižidera su mi uništene“, vajkao se on.
“
Iz tog vremena sjećam se i ovog vica (da, sjećam, jer već sam rekao da sam spalio vlastiti dnevnik):
Pitali Muju sa Grbavice gdje bi najviše volio da živi poslije rata.
„Na Sokocu“, reče ovaj kao iz topa.
„Kako, bolan, na Sokocu! ? Zašto na Sokocu, jesi li normalan! ? “
„E pa fino, gore mi je i golf i regal i tv i veš mašina… ma sve što sam imao sada mi je gore.
“
Sjećam se i sljedeće pjesme:
"Veju, veju geleri PAM po staklu šara, eto idu Sokočani nestalo im para.
“
Neka mi „Roke“ ne zamjere… matora glava pa se svačega sjeti, samo kad joj neko napomene.
Zeljko Tomic : Sokolac
32362
09.06.2011
Ko je opljačkao Grbavicu?
U toku zadnjeg rata u Srpskom Sarajevu se veoma često mogla čuti izreka: "Da su soliteri na Grbavici imali točkove, oni bi već odavno bili na Sokocu”.
Drugim riječima, pričalo se da su Sokočani opljačkali Grbavicu.
U početku sam i ja vjerovao u istinitost ovog iskaza, pogotovu što sam znao za nekoliko "lešinara" koji su se “proslavili” tako što su pljačkali napuštena muslimanska sela u području razgraničenja sa opštinom Olovo.
Međutim, informacije do kojih sam kasnije dolazio su mi pomogle da "progledam" i shvatim pravu situaciju.
Na Grbavicu sam u toku rata odlazio često, uglavnom do “Razmjene” da obavim telefonske razgovore sa dijelom Sarajeva pod muslimanskom kontrolom.
Kako moja “Peglica” nije mogla da se nosi sa strmim putevima Jahorine, a nije bila ni dovoljno brza za prelazak preko kritičnih djelova puta koji su kontrolisali muslimanski snajperi sa Čoline kape, na Grbavicu sam odlazio autostopom, pa je moje putovanje veoma često trajalo po dva dana.
Moji “domaćini” na Grbavici su uglavnom bili borci Prve romanijske brigade.
Kako sam u toj jedinici imao čak tri bliska rođaka, imao sam mogućnost spavanja u nekoliko rovova.
Prva opcija mi je bio položaj kod Strojerada, nasuprot muslimanskoj barikadi kod prodavnice "Dubrovkinja".
Druga mogućnost je bio rov koji se nalazio na zapadnoj strani ulaza na most "Bratstvo-jedinstvo", a treća kod "Vrbanja mosta".
Eto, tako sam ja upoznao kompletnu liniju odbrane Grbavice, od Željinog stadiona pa sve do Jevrejskog groblja, i tako shvatio da položaje uglavnom drže Sokočani i Paljani.
Rođenih Sarajlija na toj liniji fronta nije bilo ni za lijeka!
Nakon izvjesnog vremena mi postade jasno da prave Sarajlije ovaj dio grada brane iz fotelja u vlasništvu institucija civilne vlati.
Mnogi od njih su se dočepali Pala, ili se bar udomili po komandama i jedinicama razno-raznih policija.
A bilo je u to vrijeme na Grbavici policije da te glava zaboli! Ni imena im nisam mogao popamtiti.
Sem civilne, postojala je tu i brigadna, korpusna, specijalna… Samo Bog mili zna ko je kome bio odgovoran i ko je šta radio!
Onako iz radoznalosti, raspitivao sam se među svojim zemljacima koliko ima istine u onoj šali o Sokočanima i soliterima na točkovima.
Od njih sam uvijek dobijao jedan te isti odgovor:
“Ma kakvi! Na Sokolac možeš odnijeti samo ono što ti može da stane u vojnički ranac.
Uglavnom su to knjige i poneki sitniji suvenir.
Policija na Vracama zaustavlja svako vozilo i provjerava sadržaj prtljažnika.
Kontrole teretnih vozila je još rigoroznija.
”
Kako mi je bilo jako dobro poznato da preprodaja namještaja i bijele tehnike cvjeta na Romaniji, upitah moj "izvor informacija" kako onda sve one stvari dospjevaju na Romaniju.
“Ma ima tu neki vojni kamion, koji svakoga jutro u pet sati ide iz Lukavice po robu na Pale.
Ne znam da li su vozač ili Komanda u "talu" sa lokalnim dilerima, ali uglavnom oni im prebacuju stvari na Romaniju.
"
Godinu dana nakon toga pokvari se meni televizor.
Nakon par bezuspješnih odlazaka u servis i petnaest dana slušanja vijesti na radiju, odlučim da kupim novi - na crnoj berzi.
Pokušavao sam da umirim svoju savjest činjenicom da je moj četverosobni stan na Dobrinji opljačkan već u prva tri dana rata, pa bi ova trgovina trebala da bude samo neki vid razmjene dobara između mene i muslimana.
Bez mnogo muke sam dobio informaciju da mi je najbolje da se za nabavku televizora raspitam na Palama.
Na Palama upitah jednog od poznanika, do nedavno nastanjenog u Sarajevu, kako je najlakše kupiti jedan stari televizor.
"E, to ti je, bolan, lako! Ako hoćeš mogu te povezati sa par mojih jarana, starih Sarajlija.
Odeš na Grbavicu i izabereš sve što hoćeš.
Oni ti obezbjede prevoz do Pala, a dalje moraš da se snađeš sam.
Do Sokoca nećeš imati nikakvih problema jer te na tom dijelu puta niko neće provjeravati.
"
Nekoliko dana nakon toga, krenusmo i na Grbavicu.
Još na Palama sam shvatio da moj "savjetinik" ima neki "tal" sa "trgovcima" iz grada.
Na Grbavici me uvedoše u stan jedne omanje zgrade.
Vlasnik stana, takođe "pravi Sarajlija", me provede kroz prostorije prepune televizora, frižidera, električnih šporeta i umjetničkih slika.
Stvari na svakom koraku, u stanu bar tri frižidera i zamrzivača.
Moj domaćin tvrdi da je stan vlasništvo njegove babe.
Pokušavao je da me ubjedi da je za mene najbolje da od njega kupim svega pomalo, po mogućnosti kompletan sadržaj stana.
U tom slučaju bih i najbolje prošao jer bih od prodaje manjeg dijela stvari na Sokocu povratio kompletnu moju investiciju.
Ono što ovi momci sa asfalta nisu mogli da shvate je gorka činjenica da u novčaniku u to vrijeme nisam imao dovoljno novca ni da kupim najlošiji televizor iz te njegove "robne kuće".
Sa Grbavice se vratih neobavljenog posla, presrećan što pobjegoh iz tog mafijaškog gnijezda.
Ipak, u toku te posjete naučio sam i jednu drugu stvar: poprilično sam zakasnio za kupovinu televizora jer se na početku rata kopletan namještaj za jedan stan mogao kupiti za par šteka cigareta.
Vjerovali ili ne, u tu cijenu je bila uključena i kućna dostava!
Želio bih da na ovom mjestu naglasim da ne namjeravam da bacim ljagu na stanovnike Pala.
Švercom namještaja i bijele tehnike su se na Palama uglavnom bavile "prave Sarajlije", tj.
oni koji su do početka rata živjeli u Sarajevu.
Ne želim da pomislite ni to da su svi stanovnici Grbavice bili upetljani u ove prljave poslove.
Naprotiv, radilo se o manjoj grupi osoba vrlo niskih moralnih normi.
Par godina nakon toga sam saznao da su glavne “mušterije” preprodavaoca namještaja na Grbavici bili oficiri i civilna lica zaposlena u vojsci, kao i političari sa Pala.
Na ovom mjestu ću se malo više pozabaviti vojnim licima, ne zato što mislim da su oni krali više od političara, nego zbog toga što imam nekoliko primjera iz njihovog života, kojima mogu da poduprem ovo moje pisanje.
Moja plata, a imao sam čin rezervnog oficira, u to vrijeme je bila 3 marke, a najmanja plata aktivnog oficija u mome rangu je bila 700 maraka.
Pored plata, oficiri su bili i dobri trgovci sa benzinom i naftom.
Naspu gorivo u vojno vozilo, a onda skrenu sa glavnog puta u neko sokače pa crijevom isisaju sve do poslednje kapi u rezervoaru.
Vozilo vrate u bazu, a od goriva zarade bar 300 maraka, jer ga prodaju na crnoj berzi za 4 do 5 marki po litru.
Jednom prilikom sjedim sa jednim potpukovnikom, Personalcem u jednoj vojnoj jedinici.
U prostoriju ulazi jedan oficir i traži dozvolu za korišenje vojnog kamiona za prevoz stvari sa Grbavice u Beograd.
“Kako ga nije sramota! ”, kaže meni taj moj prijatelj, “Ovo mu je već treći put da se seli za Beograd.
Zar se nije dovoljno nakupio muslimanskih stvari?! ”
Drugom prilikom ulazi jedna ženska osoba, takođe zaposlena u toj komandi, sa tim istim zahtjevom.
"Ona je do početka rata živjela u Vojničkom polju" otvori svoju dušu taj isti personalac.
"Ovo joj je već drugi put da traži kamion za preseljenje stvari svoje tetke koja je imala stan na Grbavici, a koja je umrla prije bar pet godina.
"
Stvari su mi postale jasne i bez pomoći jedne moje prijateljice, inače zaposlene u Opštini.
Ipak, navešću ono što mi je ona jednom prilikom rekla:
"Ova vojna lica su nezajažljiva, bolest ih ubila! Svakih šest mjeseci dolaze kod nas po potvrde da se presele sa Grbavice u Beograd.
Sele balijski namještaj kod svojih žena.
Tamo na Grbavici angažuju babe da im od lopova kupuju stvari, a kad im one za 500 maraka napune stanove do plafona, pokupe nekoliko vojnika iz Lukavice koji im to utovare na vojne kamione, a onda o državnom trošku svu tu robu prebace u Beograd.
Njihove ženturače to putem oglasa rasprodaju, i po svakoj turi zarade bar tri hiljade maraka.
O tim parama mi ovdje možemo samo da sanjamo! "
I doista, stvari su bile upravo onakve kako ih je ova osoba opisala.
Scenario je uvijek bio isti, i za oficire i za političare, sa "malom" razlikom što su ovi prvi imali pristup vojnim kamionima koji su najčešće prazni odlazili za Srbiju.
Sa druge strane, političari su za ovu uslugu morali da mole oficire ili biznismene koji su raspolagali svojim kamionima.
Jednom prilikom me moj nadređeni, inače po činu pukovnik, odvede u svoju vikendicu na Kalovitim brdima.
Ono što me je posebno fasciniralo je bio stilski namještaj i televizor u svakoj prostoriji.
Priznaćete, malo neobično za vikendicu u nekakvom bespuću, koju baš niko ne nadgleda.
Ono što me je posebno zainteresovalo je činjenica da je tu istu vikendicu omalterisao, okrečio i uselio - za vrijeme rata.
Meni je ovo bilo dovoljno da shvatim da je stilski namještaj porjeklom sa Grbavice, pogotovu što sam znao da ovaj moj "prijatelj" imao i stan u Lenjinovoj ulici, koja se takođe nalazila na Grbavici.
Jednom prilikom sam tom istom oficiru pomagao oko selidbe namještaja iz njegovog stana za Beograd, pa sam tako i ja na neki način postao sudionik pljačke stvari na Grbavici a da toga u to vrijeme nisam ni bio svjestan.
Na ovom mjestu bih htio da naglasim i to da veliki procenat namještaja i bijele tehnike koji se prodavao na Grbavici, ustvari i nije bio opljačkan.
Ovo tvrdim zbog toga što znam da bi se ogromna većina muslimana, prije nego što bi putem razmjene prešla na njihovu stranu, odlučila da proda kompletnu pokretnu imovinu - za bijednih 200 do 300 maraka.
Ovo su koristili razno-razni lokalni kupci, nakupci i lopovi da se bogate na tuđoj nesreći.
Eto, toliko od mene.
Sada, pošto znate da su priču o Sokočanima i soliterima na točkovima lansirali lokalni kriminalci, na vama je i da presudite ko je opljačkao Grbavicu.
Aleksic : Srbija
24907
01.09.2010
Linije na Grbavici I i II
Pozdrav od Aleksića.
Na ovom mjestu se rijetko spominje Grbavica i borci sa tog regiona, a pogotovu Grbavica 2 na kojoj smo davali straže na Ozrenskoj i na Treskavici.
Što se linija na Grbavici tiče, nikada nismo izgubili ni jednu.
Čuo sam da je od tri hiljade poginulih boraca Sarajevsko-romanijskog korpusa samo na Grbavici poginulo oko hiljadu.
Ovdje mislim na obje Grbavice.
Pored toga, ima još onih koji ne primaju tj.
nisu ostvarili pravo na invalidnine a pogotovu oni koji sada žive u Srbiji.
I o tom bi neko trebalo da se zapita!
S : Ss Bih
24700
25.07.2010
Zagorska
Ne znam da je u Zagorskoj bilo ljudi sa strane (vojske ili policije), bar ne na Brijegu, odmah iznad Kondora i prema Motelu, te na drugu stranu prema Milinkladskoj.
To su držali lokalni Srbi dok su mogli, a i nije ih bilo nešto puno.
Mnogi su se prebrzo povukli na vrh brda.
Iznad samog Kondora bilo je možda 10-tak ljudi, računajući i nekoliko djedova - penzionera.
Slušao sam čovjeka koji je pričao kako se muslimani skupljaju kod Kondora, a on i još par komšija ih gađaju bombama.
Jedna je čak pala među njih, jer je nisu uspjeli prebaciti preko krova, već se skotrljala nazad.
Neki nisu znali ni očistiti konzervirano oružje, pa su činili više štete nego koristi zovući da im se pomogne u sred frke.
Tu nije bilo ni lovaca - amatera, a kamo li vojnika ili specijalaca.
I te bombe su "kotrljali" jer se babe i đedovi nisu još stigli izvući prema vodovodu.
Ubrzo je pala ulica.
Ko je ostao - ubijen je ili zlostavljan (stari M.
K.
, gospođa L.
izrešetana po nogama, g-din E.
ubijen u svjoj kući...
).
Srpske kuće nisu ni pljačkane.
Odmah su paljene - sprat po sprat.
Razvigor :
24318
14.04.2010
O filmu 'Krvavi ples po Šeheru'
Film je zaista maestralna glupost.
Najbednije od svega je to što je scenarista pokrao čitave delove knjige Dušana Zurovca o ratnim dešavanjima u Ozrenskoj ulici koja se zove 'Na straži u Sarajevu', samo je to prebacio u njihov kontekst.
U nizu izmišljotina o 'Mladićevim specijalcima' daju snimke srpskih graničara iz rata na Kosovu 1998-1999.
Vrlo zabavno, svakavih gluposti ima!
Jedino stvar koja ima neku dokumentarnu vrednost su autentični snimci od 8.
juna 1992.
kada su muslimani pokušali da se probiju iz Sarajeva i to krvavo platili sa 142 mrtva, po sopstvenim podacima.
Bio je to jedan od najkrvavijih dana u toku celog rata.
Jedino što niko u takvim dokumentarcima ne spominje, je to da je samo Amerika spasila Sarajevo pod muslimanskom kontrolom, jer da nije bilo Amerike, Sarajevo bi se predalo najkasnije do početka decembra 1992.
Tada bi već masovno počeli da umiru od gladi i zime.
Ovako su Srbi morali ustupanjem aerodroma da se 'brinu' o snabdevanju svog neprijatelja što sumnjam da je zabeležen slučaj u istoriji ratovanja.
Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
24305
12.04.2010
RE: Trebević
Što se tiče Trebevića, mogu samo reći da su muslimani 30.
05.
1993.
godine, kao što ono kažu levatski krenuli i to ih je koštalo 33 života.
Mogu objaviti i imena poginulih muslimana.
Dvojica koja su zadnji ubijeni, ubijeni su prema tornju na Trebeviću.
Iskreno govoreći to je bila vaša velika greška i neisplanirana akcija gdje su ljudi poslati u smrt bez veze.
Druga akcija je, ne mogu da se sjetim datuma, bila 1995.
godine u pravcu "Osmicama".
Vaš početni uspijeh je bio nezavidan, izašli ste na komunikaciju tj put.
prema "Prvom šumaru" i veoma brzo i to za ne povijerovati, posjekli ste šume i balvanima preprečili put.
Naši nisu imali nekih značajnijih gubitaka, mislim da su poginula dvojica.
Uzvratni udarac naših snaga bio je žestok i poslije vraćanja te linije, u rovovima je bilo krvi do kljena, a ljudsko meso i komadi tijela su visili po granama.
I ta akcija je vjerovatno izvedena da bi se neko proslavio ne razmišljajući da će ga ta glupost koštati toliko života.
Ali, bilo je toga i na našoj strani i žali bože ljudi koji ginu za prosperitet ili činove pojedinaca.
Tom prilikom nam je trebalo par sati da oslobodimo komunikaciju od balvana.
Par dana nakon toga, gađali ste maljutkom platformu tornja na Trebeviću ali nije bilo nikakve štete.
Mislim da je poslata sa Čoline kape ili opservatorije, ali nisam siguran.
To su moji dogadjaji sa Trebevića, izostavljajući borbe na Zlatištu i uzimanje objekta "Vjeverica".
Vjerovatno neki drugi su više bili na tim linijama pa mogli bi napisati o nekim interesantnim zbivanjima na tom području.
Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
24296
11.04.2010
RE: Vinko Samarlic
Dado,
taj film je malo žešća je propaganda muslimanske strane.
To kažem pošto sam isti gledao i imam ga na DVD.
Onoliko laži i nebuloza na jednom mjestu ne bi našao ni u Riplijevoj rubrici "vjerovali ili ne".
Ko se iole razumije u filmsku tehniku može vidjeti dosta loših montaža.
Izjave pojedinaca su smiješne i vjerovatno kroz te priče žele sebe istaći.
Tačno se zna kako je C poginuo, a i ostali koji su pokušali da se probiju kroz navedene linije.
Zar tebi nije smiješno da ona dva tenka idu jedan kraj drugog, ili priča o "zelenom tamiću".
To su priče za malu dijecu, a takva je i priča da su u "Jedanaest plavih" otišli Mladićevi specijalci.
Lažna priča koja je davno ispričana, a i institucija koja je snimila ima baš lijepo ime ali pod navodnicima, hehe "islammedija", pa valjda sam naziv sve kaže.
Nego da te pitam dali ti je i onaj Stanić rod, što je imao firmu prije rata na Stupu.
Prost razlog jer je jedan ubijen na početku rata a kod njega su pronadjeni papiri kako Juka Prazina tom Staniću duguje poveliku lovu.
Bio je vjerovatno neka "marka" jer je imao oko vrata deset nekih propusnica od izvršnog vijeća pa ne znam šta sve još.
Navedeni film imaš i na internetu u veličini preko 900 Mb pa polako gledaj i pokušaj uočiti laži, počevši od Balića pa do TV SA i Vikića.
Ovdje ima učesnika u zauzimanju škole na Vracama pa malo pročitaj i te postove koji su tačni, pa onda "složi kockice".
Od Stanića sam poznavao pokojnog Luku i brata mu koji je ubio Luburića u Španiji te bio u Srbiji i poslije došao za direktora hotel "Pošte" u Sarajevu.
Pošteni i čestiti ljudi.
Gugosa Emirsa : Sarajevo
24293
11.04.2010
Trebević
Ako možeš na stranicu staviti sva dešavanja sa Trebevića u tokom ratnih godina ili neko od učesnika tok dijela ratišta da opiše neka dešavanja..
Jako me zanima organizacija, broj vojnika itd.
u ratnim danima..
Pozdrav
Emir Sa Gugosa : Sarajevo
24285
09.04.2010
8.juni 1992.godine
Ako može li neko od učesnika borbi na Trbeviću (Brus - Pitine stjene -Kosmatica - Vidikovac - Bob staza - Osmice - Zlatište) da ispriča šta se dešavalo 8.
juna 1992.
godine? Mislim da sam dobro upućen o dešavanju sa strane Armije BiH, ali bi volio čuti i viđenje borbe nekoga ko je bio u tom trenutku u Sarajevsko-romanijskom korpusu??
Znam da je ovo veliko područje, ali bi bio veoma zahvalan.
Nemam namjeru bilo koga da vrijeđam.
Pozdrav
Emire,
da slučajno nisi mislio na 17.
jun 1992.
godine? Za nas, Srbe, to je mnogo važniji datum jer smo taj dan zauzeli Zlatište i Aerodromsko naselje.
Nasuprot tome, 8.
juna smo se samo branili, i za razliku od vas nismo imali značajnijih gubitaka.
Evo ti šta se dešavalo 8.
juna 1992.
godine (iz moje arhive):
- Toga jutra je u 5:30 počela žestoka muslimanska paljba po srpskim položajima.
Armija BiH je pokušala proboj na Mojmilo brdo, preko Milinkladske i Ozrenske ulice.
Napad je uspješno odbijen uz značajne gubitke na muslimanskoj strani.
- Napad na srpske položaje na Ilidži iz pravca Otesa i Butmira, kao i sa šireg područja Kovača-Igman.
Snage Armije BiH su bezuspješno napadale i na Nedžariće.
- Odbijen je muslimanski napad na Žuč, a u kontranapadu su zauzeti i Uglješići.
- Na području Ilijaša Srbi su zauzeli Misoču, a vodile su se i borbe oko Vlaškova.
Niski :
24208
27.03.2010
Pitanje za Lunu
Zašto ne spomeneš pokojnog Boru Perišića, specijalca koji se prvi latio puške na Vracama?
Pitar : Sarajevo ,Bih
24104
15.03.2010
Ozrenske ulica
Poznato je da svako ima svoje viđenje događaja.
Pet ljudi ako je vidjelo jedan te isti događaj, prepričaće različito.
U to sam se uvjerio tokom rata.
U svom postu sam pokušao Luni objasniti kako je poginuo pokojni Vinko.
Očevidac nisam bio jer smo bili udaljeni nekih 200 metara a samo Luna zna šta je 200 metara na Hrasnom brdu, to je kilometarska udaljenost na nekom drugom ratištu.
Milion kuća, ruševina, krovova, garaža, prozora a sa svakog smrt vreba.
Do tog 08.
06.
1992.
godine na Hrasnom brdu praktično i nije bilo linije.
Polovinu Zagorske ulice kontrolisali su pripadnici TO BiH a gornju polovinu pripadnici srpske TO.
Klasičnih tranšeja nije bilo nego neki navrat-nanos izgrađeni bunkeri ispred kuća i oko garaža.
Sam naš napad je krenuo tako što smo pretrčali ulicu i upali u jedan, nazovi bunker, u kojem je domaćin ostavio nešto municije, bombi i zapakovani MRUD, za koji nismo znali ni šta je.
Srbi su se povukli nekih stotinjak metara i tek tada je počela pucnjava.
Nakon toga se krenulo sa granatiranje, i od tada pa narednih dva sata više se nije znalo gdje je ko.
Već sam opisao susret sa neprijateljem a sve mi se čini da su to bili neki specijalci, imali su svi šljemove i uniforme, za razliku od nas.
Ono što nas je pokolebalo i odistinski prestrašilo jeste turiranje transportera u Ozrenskoj a za njega nismo imali lijeka.
Tad smo se i počeli povlačiti a počele su nas i bombe zasipati.
Informaciju o tome ko je pucao na Vikićevce sam dobio od svog bivšeg druga koji je stanovao u toj ulici i znam da su naši teritorjalci izvukli tijelo Vinkovog ubice i da je u njemu bilo barem pedesetak metaka, bio je izrešetan kao Boni i Klajd u onom filmu.
Naš zajednički prijatelj je sin pomenutog domaćina tako da me niko ne može ubjeđivati u suprotno.
Znači, nisam bio očevidac ali sam "u toku".
Tog dana se nije znalo ni ko je gdje a najbolji dokaz za to je pogibija našeg kolege koji je poginuo od snajperskog zrna iz Ozrenske kad je nosio ranjenika iz TO.
Bili smo ubjeđeni da je pobjegao jer je odjednom nestao i nije se više pojavljivao.
Našli smo ga sutradan...
Siguran sam da ni Luna ne zna se detalje ni pojedinosti iako je bio na licu mjesta.
Primjer za to je kad Luna kaže da nikom nije falila dlaka s glave prilikom zauzimanja škole MUP-a a ne zna za smrt 16-to godišnjeg učenika 20-te klase Samira Mišića iz Rogatice.
Luna :
24087
14.03.2010
Napad na Ozrensku i Moravsku ulicu
Ne sjećam se tačno koji je to datum je bio, ali desilo se to u prva tri-četiri mjeseca rata.
Na dan-dva smo bili prebačeni u novu bazu negdje u Lukavici.
Iznenada, dobili smo uzbunu da je izvršen napad na Ozrensku i Moravsku ulicu i da su pali položaji, kao i da ima mrtvih civila.
Odmah smo krenuli, i to pješke, iz pravca Moravske ka Ozrenskoj ulici tražeći položaje neprijatelja.
Kad smo došli do Ozrenske, počele su borbe.
Da ne dužim mnogo, svi koji su ratovali u Sarajevu znaju kako su izgledale te borbe u urbanom dijelu grada.
Moraš se čuvati sa svih strana, sa svih prozora, krovova...
Elem, potisnusmo mi neprijatelja bez ijednog ranjenog ili poginulog i čak smo pomjerili linije prema gradu tj.
prema dole za nekih stotinjak metara u odnosu na stare linije.
Znam samo da su oni koji su napadali izašli do vrha Ozrenske i tu su zaklali nekog djeda pred njegovim unukom, neposredno prije no što smo mi stigli iz Lukavice.
Uveče smo na vijestima slušali o napadu i javljeno je da je poginuo Vinko Šamarlić.
Vjerujte mi da su svi iz jedinice bili tužni.
Pogotovo što smo i mi dejstvovali na tom pravcu.
Drago mi je da ga nije ubio niko od nas, ako je Pitar siguran da su vidjeli toga ko ga je ubio.
I cijeli rat smo molili Boga da se ne sretnemo u borbenim dejstvima sa Vikićevom jedinicom, ne zato što smo se plašili da su opasni, već zato što su to nekada bili naši drugovi, što smo dijelili dobro i zlo i što sukob između nas ne bi riješio rat već bi samo ukaljao nešto što je dugo građeno u jedinici.
Imali smo dovoljno borbenih dejstava, i mi a i oni, da se dokažemo i da poginemo, nismo morali čekati jedni druge.
Odmah sam sa jedinicom smješten na poziciju gdje je izvršen proboj i tu smo se zadržali možda mjesec dana, bez nekih posebnih napada na nas.
Na toj poziciji su mi nakon desetak dana, ranjena dva dobra prijatelja.
Ranila ih je jedna granata iz minobacaca koji je dejstvovao, koliko smo mogli otkriti, negdje sa Hitne pomoći iz centra grada.
Ja ne znam kako smo i mi preživjeli, jer je granata pala tačno među nas.
Kasnije su nas povukli sa tog položaja i doveli neku vojnu jedinicu u kuću u kojoj smo mi spavali gotovo mjesec dana.
Prvu noć kada smo otišli iz grada je ispaljena granata, možda BST ili slično i pogodila sobu u kojoj smo spavali.
Poginulo je sedam, osam boraca.
Sudbina je htjela da mi ostanemo živi!
Pitar : Sarajevo ,Bih
24081
14.03.2010
Pogibija Vinka Šamarlića
Luna,
Pošto sam učesnik bitke na Hrasnom brdu, 08.
06.
1992.
godine, mogao bih ti dati par detalja oko pogibije pokojnog Vinka.
Vinko je poginuo u Zagorskoj ulici, iznad restorana Kondor, a stradao je od zrna iz garonje, čovjek koji ga je pogodio, takođe je stradao taj dan.
Prije toga je taj čovjek (znam o kome se radi) otjerao svog vlastitog sina iz rova i uzeo puškomitraljez u ruke.
Nije čak ni bio angažovan u srpskoj TO.
Tu je bilo desetak Vikićevaca, momci iz lokalne TO i mi iz MUP-a.
Prilikom pretrčavanja, otvorio je rafalnu paljbu po "vikićevcima" i zrno je zakačilo Vinka ispod pazuha-pravo u srce.
Mi smo bili sa lijeve strane a došli smo pod sami rezervoar.
U jednom momentu smo se čak i mimoišli sa vašim teritorjalcima i to u desetak metara a na upit jednog od mojih drugova - "gdje su vam trake " (znak raspoznavanja je bio crvena traka oko ruke) nastao je haos a u tom haosu smo se mi bolje snašli i par teritorjalaca (može biti i MUP-ovaca, šare na uniformama su bile od specijalne policije) su pali ali je jedan od njih uspio pobjeći u jednu kuću i kroz prozor nas je zakovao vatrom iz, koliko se sjećam, sijača.
Okolne kuće su gorjele i jedva smo preživjeli pad krova ispod kuće pored koje smo se krili.
Krov gori a onaj sa sijačem ne popušta.
Nakon toga smo se izvukli sa te lokacije ali su nam ručne bombe došle glave.
I sad se sjećam scene kad se bombe kotrljaju niz ulicu.
K'o loptice.
Imali smo dosta lakše ranjenih od tih bombi a dvojca su nam poginula od puščane paljbe.
Jednog kolegu je pogodio snajper iz Ozrenske a drugi je pogođen prilikom pretrčavanja Zagorske ulice.
Ti bi ga možda trebao i znati, stari žandar, Džambegović Halil.
Vinka nisam poznavao lično ali sam ga vidio to jutro.
Bio je lafčina.
Onako opremljen i nasmijan, ulivao nam je svima neku vrstu povjerenja a siguran sam da bi taj dan došli na vrh Ozrenske da on nije poginuo.
Taj dan mi je ostao u sjećanju kao jedan od najtežih dana tokom rata u Sarajevu.
P.
S.
Za Vogoščanina pravog.
U toku rata nisam bio na Žuči ali sam taj teren dobro upoznao nakon rata.
Sve tri slike su načinjene sa puta prema Žuči, i to kad ideš iz Buća Potoka.
@Eljko :
23853
25.02.2010
Heroj Marjanović Predrag
Jedan od junaka poslednjeg rata bio je i pokojni Predrag Marjanović.
Zajedno smo radili u Republičkoj Specijalnoj jedinici, pa smo zajedno krenuli i u rat.
Peđa je bio veliki čovjek, dobar drug, suprug, otac...
U dugim noćima dok smo ubijali vrijeme iščekujući neprijateljske napade, Peđa mi je veoma često pričao o svojoj porodici.
Otkako je rat počeo, nas su uvijek bacali na najteže položaje.
I uvijek smo bili zajedno.
Bila je polovina maja 1992.
godine.
Isticao je već petnaesti dan otkako smo bili na kraju Milinkladske ulice, vrlo bitnom boku odbrane, odmah desno od Vraca.
Zatražio sam od komande u školi na Vracama da nas zamijene jer je zamor ljudstva bio očigledan.
Nije nam prijalo ni to da su se u školi nalazili ljudi koji rat gotovo da nisu ni osjetili.
Riječ je o Boneliju i njegovoj ekipi koja je već čitav mjesec dana na TAM-ove varila trocijevce.
Kao da su bili varioci, a ne specijalci.
Uh, kako me i danas obuzme neki bijesan kada se sjetim tih stvari!
U komandi su mi Repija i Karišik odbrusili da, ako nismo spremni da ratujemo, možemo slobodno da napustimo jedinicu.
U dogovoru sa mojim saborcima, napisao sam zahtjev za odlazak iz jedinice, a zatim sam se vratio na položaj da čekam rješenje moga problema.
Niko od njih više nije htio da trpi da jedni ratuju a drugi vare!
Sledećeg dana smo se nalazili u jednoj kući, odmah tu na prvoj liniji.
Za neupućene da napomenem da je to urbani dio grada i da se tu kuća naslanja na kuću.
U jednom redu kuća smo bili mi, sledeći niz je bio međuprostor, a onda neprijateljski položaji u pojasu kuća iza ničije zemlje.
U jednom trenutku je naglo zapucalo i Predrag je izašao na vrata sa puškom u ruci da osmotri situaciju.
Odmah ga je bio pogođen sa jedanim metkom.
Nije to bio snajper, automatska puška, rafalna paljba...
Kako je to bio poget, zrno ga je pogodilo u rame, prošlo kroz srce i izašlo na leđa....
Skočio sam prema vratima! Kraj njega su već bili neki momci iz jedinice, ali on je pogledom tražio samo mene.
U mene je imao najviše povjerenja i vjerovao je da mu samo ja mogu pomoći.
Jer, do tada smo na sarajevskom ratištu imali mnogo akcija i svaki put smo se izvukli.
Brzo sam ga previo, a zatim smo ga ubacili u pincgauera.
Kada smo došli u Tilavu u ambulantu, doktor nam je saopštio da je za Predraga bilo kasno...
Eh, kakav je Predrag Marjanović bio heroj i drug! A sada počiva zaboravljen od svih.
A tamo neki Čađo i njemu slični ministri misle da MUP Republike Srpske postoji od kako su oni u njemu...
Predraga Marjanovića više niko ne spominje, niko ga se i ne sjeća!
Sutradan, posle sahrane, Karišik je pocijepao moj zahtjev za odlazak iz jedinice i povukao nas sa položaja.
Međutim, za Predraga je već bilo kasno...
A Boneli je i dalje vario...
Na naše mjesto su došli drugi borci, a mi smo dobili dva dana odmora a zatim su nas poslali sa zlog mjesta na gore - na Jevrejsko groblje.
Boneli je, u međuvremenu, odvezao jednog golfa iz garaže MUP-a, da obezbjedi porodicu ako slučajno pogine rukujući aparatom za varenje.
Mi sa Jevrejskog groblja se nismo brinuli da ćemo poginuti.
Kao da i nemamo porodice! Ovo je izazvalo revolt kod boraca pa nas je zbog toga napustilo nekoliko najboljih boraca: Vlatko, Čava...
Želim da porodica pokojnog Predraga zna kakvog su heroja imali.
I da budu ponosni na njega.
Bilo bi pravo da se neko i MUP-a, koji je Peđa stvarao, počeše po glavi i izbori da se borci poput Predraga Marjanovića pominju bar na svečampstima kada se obilježava dan MUP-a Republike Srpske.
Jer njega je Peđa svojom krvlju stvorio!
Jednom drugom prilikom sam sa deset svojih ljudi ostao u okruženju u jednoj kući na Sokolju.
I dok smo se mi borili za život, taj isti Boneli i Škoro su spavali u rovu na IKM-u.
Nekako smo i tom prilikom izvukli žive glave - sa četiri ranjena.
A što se Predraga tiče, ja ga nikada neću zaboraviti!
Marjanović Đ.
Predrag ( 1965.
- 1992.
) godine nalazi se na spisku poginulih boraca u manastiru "Sokolica" na Ravnoj Romaniji.
Imenjače, bio bih ti veoma zahvalan ako mi pošalješ njegovu fotografiju, pa da istu objavim uz ovaj tvoj izvanredni članak.
Takođe bi bilo dobro da si napisao i gdje je sahranjen.
Pitar : Sarajevo Bih
23023
07.12.2009
Trgovina u Hrasnom
Šverc sa "neprijateljskom" stranom bio je omiljena sportska ratnička disciplina tipova poput Rikija, Kikija, Mikija, Zoke, Berislava...
i onih "patriota" i kokošara kojima je rat bio brat.
Šverc-komerc na Hrasnom brdu se odvijao u saradnji sa ruskim kontingentom Unprofora i to u ulici Ozrenska.
U prvo vrijeme, Rusi su uzimali 1/3 robe kao posrednici i to na način da su vojnici VRS donosili robu do Rusa a oni zvali vojnike Armije da preuzmu "pakete".
Uz procenat, naravno.
Nakon što se trgovina razvila, Rusi su izbačeni iz posla a biznis je i dalje cvjetao.
I jednima i drugima je guzica zinula a količne robe bile su sve ozbiljnije i kabastije a valja sići sa Hrasnog brda neopažen pa je u švercerski krug upadalo sve više i više osoba što nije prošlo neopaženo organima bezbjednosti radi čega je desetak osoba završilo u "Viktor Bubnju".
Pojedinici sa dobrim vezama sa "neprijateljskom" stranom ucjenjeni su od strane komande brigade i ponuđena im je pogodba da i dalje trguju sa deficitarnom robom ali da kupuju i municiju za sijač pa će biti amnestirani a član zakona "saradnja sa neprijateljskom stranom" je vrlo zajebana stavka na vojnom sudu.
Ovo je trajalo manjim ili većim intenzitetom od 1993.
do 1994.
godine kada je došlo do smjene vojnika VRS na položajima na Hrasnom brdu kao i smjene ruskih UNPROFOR-aca.
Sve ove prljave radnje ja lično nisam vidio, niti sam u njima učestvovao, ali znam ljude koji jesu.
Neko me je upitao da li sam kad odmarao, i da li sam bio u Varešu, kao i jesam li g...
o pa da mu odgovorim.
Linija od mog stana je bila nepunih 300 metara tako da i kad sam bio slobodan, uvijek sam bio blizu puške, u slučaju potrebe.
U Varešu nisam bio kao ni na Nišićima a u ovom ratu nisam g...
o nego sam, kao i većina onih koji se ratom ne okoristiše - zgužen! Ponekad me je promašilo i ono što me sljedovalo, a kamoli da sam se okoristio tuđom mukom i nevoljom.
Pitar,
podržavam tvoje pisanje i stojim iza svega ovoga što si napisao! Dobro sam upoznat sa tvojom ratnom biografijom, i znam da je sve ovo tačno.
Tvoje postove stavljam u rubriku "Grbavica" i namjeravam o tome pisati kada budem imao malo vremena.
Dešavanja na Grbavici su moja "specijalnost".
A Riki, A Komandant Berislav Latic :
23008
05.12.2009
Re: Pitar
Nema šanse da se "Vek" prodavao na Hrasnome brdu, ako si išao do "Kondora" i vidio nešto slično skidam ti kapu.
Toliko toga si vidio da se pitam da li si ikada odmarao? Vjerovatno ćeš kasnije biti i u Varešu?
Jesi bio u Varešu? Jesi li g....
o? Ako nisi, nisi bio u Varesu!
Pozdrav
Pitar : Sarajevo Bih
23002
04.12.2009
Saradnja sa drugom stranom
Naravno da je u pregovorima, od samog početka, bilo kontrausluga i to ne samo od muslimanske strane.
Ja sam konkretno pomenuo slučaj sa Betanije i tu nije bilo nikakve razmjene Ganićeve familije ili predaje srpskog Sarajeva u zamjenu za tijela devetorice vojnika i oficira VJ.
Pogotovo priča o razmjeni tijela na Kobiljači, u jeku rata Armije BiH i HVO-a.
To šta su u četiri oka dogovarali oficiri za vezu na pregovorima u aerodromskoj zgradi ili lokalni ratni moćnici poput Juke Prazine i Pržulja na Grbavici - nećemo nikad saznati.
Znam za primjer kada su za tijela vojnika izginulih u Žepi, juna 1992, tražene veće količine brašna i MTS-a ali, i pored "dogovora", konvoj sa brašnom i MTS-om nije stigao u Žepu jer je zaustavljen od strane Kušićevih ljudi.
Čovjek koji je učestvovao u tome mi je to rekao.
Bilo bi mi drago da napišete koji tekst o tome kako su Jukini momci dolazili na Grbavicu, kako su odvukli džipove i vozila preko Vojkovića na Igman ili šta su radili vojnici VRS u sred rata na Čengić Vili, na jednom "sijelu".
Kako su ušli i otišli - Bog zna samo znam da im niko nije čvoku opalio jer je to dogovoreno sa "više" distance.
Očevidac sam rukovanja, osmjeha i zagrljaja oficira VRS sa oficirima Armije BiH u Delminijumu.
Primjera ima bezbroj! Javna je tajna da je komadant Puška okretao jagnjad sa nekim vojvodom sa Borija ili kad su vojnici VRS na Hrasnom brdu prodavali VEK (najgora cigara na svijetu), kafu, alkohol a poslije i sanduke municije za sijač...
Zis :
21818
30.05.2009
Trebevic
Na danasnji dan, 30.
maja 1993.
godine, Trebević se pretvorio u krvavo poprište.
Poučene lošim iskustvom iz proboja 05.
06.
1992.
godine, muslimanske formacije pažljivo biraju mjesto glavnog udara.
Uz pomoć alpinističke opreme njihovi specijalcima ušli u nepristupačan teren.
Kako su njihove pomoćne snage već počele napadati od Zlatišta, preko Osmica i glavne snage su bukvalno nasrnule na naše linije.
Međutim, naši borci su takođe imali iskustvo iz juna 1992, tako da su se njihovi specijalci ubrzo našli u potkovici.
U bliskoj borbi muslimanske formacije nisu imale šansi.
Njihove glavne snage su imale 29 poginulih i 124 ranjena borca.
Vogoscanin Pravi : Vogosca
21493
26.04.2009
Granatiranje Sarajeva
Ovaj moj tekst bih posveti Rammsteinu.
Čitajući tvoj tekst, krenule su mi suze na oči.
Sjećam se tog prokletog 11.
marta '95 godine.
U te dane na snazi je bilo "primirje".
Tom prilikom muslimani su provocirali, kako bi navukli srpsku stranu da uzvrati paljbu.
Njihovi saveznici su nakon toga poslali vijest kako srpska strana ne poštuje dogovoreno primirje.
Amerika je bila idejni pokretač svih muslimanski provokacija.
Na Grbavici je pucao snajper.
Usmrtio je dvije djevojčice dok su se igrale oko svojih zgrada.
Svjetski mediji o tome ništa nisu izvještavali.
Na našem dnevniku su objavljena imena i fofogrfije djevojčica.
Bili smo razočarani šta na se događa, a da ne možemo ništa učiniti.
Nakon, samo desetak minuta poslije te vijesti, čule su se žestoke kanonade u dijelu grada koji su kontrolisali muslimani.
Nismo znali šta se dešava.
U to vrijeme je bila storoga naredba od Radovana Karadžića da se artiljerija ne smije koristiti ni po koju cijenu.
Vrbas je pozvao sve potčinjene komande kako bi ustanovio ko je otvorio artiljerijsku vatru.
Ubrzo smo saznali da je komandant bataljona, samoinicijativno upotrebio bateriju artiljerije, koja je pod njegovom komandom.
Vrbas je insistirao da se hitno prekine paljba, što je i učinjeno.
U jutro je Karadžić zvao našu komandu i tražio izvještaj zašto je otvorana vatra prema gradu.
Vrbas je pozvao Maju i naredio da se ode kod Vlade i ispita cijeli slučaj.
Majo, pokojni Dragan Hinjić i ja smo otišli da uzmemo izjavu od komandanta Vlade.
Došli smo u njegovu komandu gdje su nas dočekali svi iz uže komande.
Ušli smo u njegovu kancelariju kako bi obavili razgovor.
Sa nama je bio i njegov bezbednjak koji se takođe zvao Vlado.
U toku razgovora komandant bataljona često je ponavljao: "Ubit' ću kauboja".
Nama nije bilo jasno šta znači ta rečenica.
Njegov bezbednjak nam je rekao da misli na Američkog ambasadora, kojeg je on smatrao glavnim krivcem za sve što se dešavalo na tim prostorima, našem narodu.
U daljem razgovoru sa Vladom koji je kroz suze pokušavao da objasni zašto je pucao iz topova, smo saznali da jedna od djevoćica pogođena tog dana bila dijete njegove sestre.
Rekao nam je, "Ja sam komandant.
Imam pravo na odlučivanje.
Ja sam svoje pravo iskoristio, a vi sad radite šta god hoćete od mene".
Bilo nam je teško pokrenuti bilo kakav disciplinski postupak poslije svega što smo čuli tog dana u Vladinoj izjavi.
Vratili smo se u komandu brigade.
Predali smo naš izvještaj, nakon kojeg niko nije pokrenuo Vladinu disciplinsku odgovonost.
Nakon toga svijet je iskoristio šansu i muslimanima dao zeleno svijetlo da unište i protjeraju sve što je srpsko na tim prostorima.
Srpski inat je bio jači od svjetske moći.
Stali smo pred vojno i brojčano jačeg neprijatelja i odbranili se herojski bez pomoći jedinica sa drugih teritorija.
Naši uspjesi su razljutili Ameriku.
Krenula je u odlučujući napad.
Uništavala je našu infrastrukturu i civilno stanovništvo.
Nisu birali srestva da nas unište.
Upotrijebili su topove na Igmanu iz kojih su pucali na bolnicu "Žica".
Avioni su dejsvovali na sve što se kretalo.
Otvarli su vatru na linije oko Vojkovića.
Rušili su mostove i puteve koje smo koristili.
Tom prilikom sam bio teško ranjen, a moj drug i zamjenik Gali zajedno sa svojom sestrom otišao u vječni pokoj iz kojeg se niko nije vratio.
Iz aviona je otvorena vatra sa topom 20mm, koja se koristi samo za živu silu.
To dokazuje da je počinjeni zločin trebalo potvrditi sa još jednim pogotkom, kako bi bio siguran da je zadatak uspješno izvršen.
Ako ovaj tekst može da ugrozi neke naše ljude, nemojte ga objaviti u ovakoj formi.
Pokušajte ga preraditi.
Želim samo da se istina ne zaboravi.
Pitar : Sarajevo
20897
04.03.2009
Prelazak na drugu stranu
Pošto sam učesnik rata sa "one" strane, napisaću jedan istinit događaj.
Krajem 1994, pored mosta simboličnog naziva "Bratstvo i jedinstvo" i policijskog punkta, primjećen je vidno zbunjeni vojnik koji je pokušao preći na drugu stranu.
Imao je maskirnu uniformu VRS i PASP.
Policajci su zagalamili na njega, misleći da se radi o vojniku Armije BiH, da ne prilazi mostu jer će pucati "sa one strane".
Natjerali su ga da priđe punktu a kad su mu zatražili dokumente, ustanovili su da se radi o srpskom vojniku.
Noć prije, pod uticajem alkohola, prešao je sa Grbavice preko Vrbanje mosta u grad.
Niko ga nije primjetio, ni srpska ni naša straža.
Kad je stigao do bivše Robne kuće, po sopstvenom priznaju, došao je sebi i skontao gdje se nalazi.
Strgnuo je oznaku VRS sa ramena i čitav dan je lutao po gradu, a radi uniforme i puške, niko ga nije zaustavljao ni kontrolisao.
Čak jednom policajcu dao cigaru da zapali.
Poslije se približio skupštini i zgradi Izvršnog vjeća da vidi mogućnost prelaska na onu stranu.
Tu su bili rovovi i poveća koncentracija vojske pa je smislio da priđe mostu ali radi Unprofora na sredini mosta, nije smio da pretrči na drugu stranu, jer bi ga ovi zaustavili i sasvim sigurno vratili na stranu sa koje bježi.
Dok je to pričao, počeli su ga tući a on je samo govorio-zovite mi Jozu (komadanta Laste).
Taj vojnik je priveden u stanicu a ubrzo je došao i Jozo.
Prepoznao je tog srpskog vojnika jer mu je isti spasio život prilikom zarobljavanja u Rajlovcu, kad je bio u pratnji Kardinala Puljića.
Iz transportera UN-a su izveli Jozu i ispitivali ga par dana dok, na intervenciju Kardinala i UN-a, srpska strana nije natjerana da ga razmjeni za neke zarobljene vojnike.
Srpski vojnik je, na intervenciju komadanta Laste, isti dan doveden do punkta UN-a na mostu i pušten da ide na drugu stranu.
To je živa istina a pisanja kako je neko sjedio u "Parkuši" koja je bila sva razvaljena i spavao u parku pored baze specijalne jedinice MUP-a je nebuloza.
Danko :
18773
29.08.2008
Intervju vojvode Aleksica
Ekluzivno: Prvi intervju iz tajnog skrovišta četničkog vojvode Slavka Aleksića za medije u BiH Razgovarala: Radmila Trapara
Negdje u planinama istočne Hercegovine već preko 10 godina krije se četnički vojvoda Slavko Aleksić.
Aleksić je poznat po tome što je kao komandant Novosarajevskog četničkog odreda veći dio rata proveo držeći položaje Vojske Republike Srpske na području sarajevskih naselja i ratišta Grbavica, Vraca, Trebević, Zlatište i Jevrejsko groblje.
Nakon nekoliko mjeseci naših upornih pokušaja i uvjeravanja preko żčovjeka od povjerenjaż, vojvoda je pristao na intervju za BUM.
Zbog velikih mjera predostrožnosti, nekoliko puta nam je mijenjao lokaciju dogovorenu za intervju.
Na kraju je poslao svog čovjeka koji nas je u kombiju, sa opomenom da ništa ne možemo snimati tokom puta, kao i samog razgovora sa vojvodom, dovezao do vrhova nama nepoznate planine, koja se po našoj procjeni nalazi na oko sat vožnje od Gacka.
Dolazak vojvode Aleksića na pusto mjesto "objavio" je njegov tamni džip, još uvijek prošaran mecima.
Vojvoda Aleksić danas izgleda stariji, sa istom dugom ali sada sijedom kosom, sijede brade, sporijeg govora nego ranijeż Na grudima mu je značka srpskih četnika.
Ovo je moj prvi intervju za neke novine iz BiH.
Što ga do sada nije bilo postoje dva razloga; prvi je dva pokušaja hapšenja od strane okupacionih snaga, a drugi napuštanje Sarajevsko-romanijske regije i prelazak u slobodne srpske planine.
Vi ste po mnogima jedini legitimni četnički vojvoda.
Vojvoda pop Momčilo Đujić je 1999 god.
oduzeo titulu Četničkog Vojvode Vojislavu Šešelju, a danas su Vojvode počele da niču, kao pečurke poslije kiše...
Kada ste dobili zvanje četničkog vojvode i ko vas je proizveo u taj čin?
Zvanje četničkog vojvode dobio sam prvi put od strane vojvode Vojislava Šešelja na Romaniji kod manastira Knežina.
Tu je proglašeno 18.
četničkih vojvoda.
Zakletvu smo položili istog dana u manastiru Knežina.
Bili su tu još pokojni vojvoda Manda iz Ugljevika, Mirko Blagojević iz Bijeljine, Brne Gavrilović, Vasilije Vidović - Vaske, Tomo Nikolić, Rade Radović, Rade Čubriloż.
Poslije oduzimanja titule četničkog vojvode Šešelju od strane popa Đujića, ja sam dobio titulu četničkog vojvode.
To što danas imamo toliko četničkih vojvoda to je bruka.
Pa i profiter Joja Tintor je proglašen za vojvodu.
To je bruka za srpski rod.
Zna se kako se postaje vojvoda.
Isključivo na bojnom polju, ličnom hrabrošću, komandovanjem, spremnošću na vlastitu žrtvu, a sve u odbranu srpskog roda.
Kako gledate na oduzimanje titule četničkog vojvode dr.
Vojislavu Šešelju, od strane pokojnog vojvode Momčila Đujića? Na tu temu se mnogo polemiše.
Radikali tvrde da je pokojni vojvoda bio star i nesvjestan svojih postupaka, sve do priča da je ucjenjen od strane CIE i Američkih vlasti da će biti isporučen Republici Hrvatskoj.
Šta nam možete reći o tome?
Vojvoda Momčilo Đujić je oduzeo zvanje četničkog vojvode Šešelju razočaran onim što je Šešelj uradio.
Posebno ga razočarao podrškom Slobodanu Miloševiću.
Bio je itekako svjestan svojih postupaka kada mu je oduzimao titulu, a ovo što sam naveo je ključni razlog.
Kakvi su Vaši odnosi sa Šešeljem?
U početku su bili veoma bliski.
Najjači utisak na mene je ostavio na mitingu u selu Jagodinjak kod Belog manastira 20 dana prije velikog okršaja u Borovom selu.
Tokom rata je dolazio na prve linije, obilazio vojsku i stekao popularnost kod naroda u Republici Srpskoj.
Razišli smo se na Sokocu 1996.
godine.
Razočarao me kada je naredio da se skine kruna sa dvoglavog orla Nemanjića, odricanjem od Monarhije, otvorenom podrškom Slobi itd.
Sad je izuzetno aktuelno suđenje Dr.
Vojislavu Šešelju, koji je u više navrata spomenuo vaše ime...
Šta nam možete reći o tome?
Njegovo suđenje je obična farsa.
Tačno je da me je nekolikmo puta Šešelj spomenuo u Hagu i to vrlo korektno.
Pričao je kako sam dao podršku Biljani Plavšić u njenom obračunu sa kriminalom na šta sam ja ponosan.
Kako ste gledali na dešavanja oko raspada bivše Jugoslavije.
Kada ste krenuli sa pripremama za rat?
Ja sam znao da će Hrvati u ovom ratu imati cilj Hrvatska do Drine.
Krenuo sam tokom 1991.
godine na ratišta po Hrvatskoj, a kad se zapucalo u Sarajevu, među prvima sam se organizovao na Vracama i Grbavici.
Imali smo visok moral, spremni da umremo za srpsku stvar, uvjereni da će Hrvatska država biti tolika da će je Tuđman moći da pregleda kad se popne na Šljeme iznad Zagreba, a bosanski muslimani nestati ili da se vrate u Anadoliju ili vjeri pravoslavnoj.
Ipak, floskule kao żmi sa njima ratujemo lijevom rukom uz ono kreni, stani, kreni, odustaniż dovele su nas do dna, a još smo i dobro prošli.
Pitanje svih pitanja je Kosovo, sveta srpska zemlja.
Nezavisno Kosovo je katastrofa za srpski narod i vjerovatno budući rat sa Šiptarima, koji bi nas mogao koštati mnogo skuplje nego ovaj prije.
Vojvodo, srpski četnik se prije svega izjašnjava kao vjernik Hrišćanin.
Međutim, pojedinci u ovom ratu su nosili četnička obilježja i četničke zastave, i pod tim znamenjem počinili zločine...
Kako gledate na to?
Nije svako ture za vezira, niti je svaki četnik koji kokardu stavi.
Tačno je da su pod našom zastavom počinjeni neki zločini.
Takvi koji su to radili su obične jajare, kokošari, kukavice kojima nije mjesto u četničkim jedinicama i koji se četnikom ne mogu zvati.
Četnik je vjernik Hrišćanin a takvi ne čine zlo.
Zis 76mm : Pale
18016
08.06.2008
Trebević
Na današnji dan, 08.
06.
1992.
godine, muslimanske snage su napale linije naše odbrane Vidikovac-Osmice-Zlatište, oslabljene linije odbrane zbog dešavanja na Žepi i sahrana poginulim nisu izdržale silovit napad.
U trenutcima kad je ispred crkve držano opijelo stradalim na Žepi, pronio se glas da je na Trebeviću pakao, grmljavina artiljeriskih oruđa koja se jasno čula bila je jasan signal.
Više spontano nego planski krenulo se u ispomoć.
Uvezivanje pristiglih jedinica i njihovo uvođenje u borbu bilo je perfektno, te je počalo potiskivanje muslimanskih snaga.
Obezglavljeni neprijatelj se našao u grotlu Srpske vatre, uz ogromne gubitke u paničnom bijegu ginu i dva komadanta muslimanskih snaga, Muhdin Magoda i Sulejman Zolj.
U toku večeri izvršeno je peglanje linija, jer odobrenje za silazak na tranzit nije stiglo.
Tog dana prestala su kucati srca 14 naših heroja.
