|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
ŽEljko :
|
23853 |
25.02.2010 |
Heroj Marjanović PredragJedan od junaka poslednjeg rata bio je i pokojni Predrag Marjanović.
Zajedno smo radili u Republičkoj Specijalnoj jedinici, pa smo zajedno krenuli i u rat.
Peđa je bio veliki čovjek, dobar drug, suprug, otac...
U dugim noćima dok smo ubijali vrijeme iščekujući neprijateljske napade, Peđa mi je veoma često pričao o svojoj porodici.
Otkako je rat počeo, nas su uvijek bacali na najteže položaje.
I uvijek smo bili zajedno.
Bila je polovina maja 1992.
godine.
Isticao je već petnaesti dan otkako smo bili na kraju Milinkladske ulice, vrlo bitnom boku odbrane, odmah desno od Vraca.
Zatražio sam od komande u školi na Vracama da nas zamijene jer je zamor ljudstva bio očigledan.
Nije nam prijalo ni to da su se u školi nalazili ljudi koji rat gotovo da nisu ni osjetili.
Riječ je o Boneliju i njegovoj ekipi koja je već čitav mjesec dana na TAM-ove varila trocijevce.
Kao da su bili varioci, a ne specijalci.
Uh, kako me i danas obuzme neki bijesan kada se sjetim tih stvari!
U komandi su mi Repija i Karišik odbrusili da, ako nismo spremni da ratujemo, možemo slobodno da napustimo jedinicu.
U dogovoru sa mojim saborcima, napisao sam zahtjev za odlazak iz jedinice, a zatim sam se vratio na položaj da čekam rješenje moga problema.
Niko od njih više nije htio da trpi da jedni ratuju a drugi vare!
Sledećeg dana smo se nalazili u jednoj kući, odmah tu na prvoj liniji.
Za neupućene da napomenem da je to urbani dio grada i da se tu kuća naslanja na kuću.
U jednom redu kuća smo bili mi, sledeći niz je bio međuprostor, a onda neprijateljski položaji u pojasu kuća iza ničije zemlje.
U jednom trenutku je naglo zapucalo i Predrag je izašao na vrata sa puškom u ruci da osmotri situaciju.
Odmah ga je bio pogođen sa jedanim metkom.
Nije to bio snajper, automatska puška, rafalna paljba...
Kako je to bio poget, zrno ga je pogodilo u rame, prošlo kroz srce i izašlo na leđa....
Skočio sam prema vratima! Kraj njega su već bili neki momci iz jedinice, ali on je pogledom tražio samo mene.
U mene je imao najviše povjerenja i vjerovao je da mu samo ja mogu pomoći.
Jer, do tada smo na sarajevskom ratištu imali mnogo akcija i svaki put smo se izvukli.
Brzo sam ga previo, a zatim smo ga ubacili u pincgauera.
Kada smo došli u Tilavu u ambulantu, doktor nam je saopštio da je za Predraga bilo kasno...
Eh, kakav je Predrag Marjanović bio heroj i drug! A sada počiva zaboravljen od svih.
A tamo neki Čađo i njemu slični ministri misle da MUP Republike Srpske postoji od kako su oni u njemu...
Predraga Marjanovića više niko ne spominje, niko ga se i ne sjeća!
Sutradan, posle sahrane, Karišik je pocijepao moj zahtjev za odlazak iz jedinice i povukao nas sa položaja.
Međutim, za Predraga je već bilo kasno...
A Boneli je i dalje vario...
Na naše mjesto su došli drugi borci, a mi smo dobili dva dana odmora a zatim su nas poslali sa zlog mjesta na gore - na Jevrejsko groblje.
Boneli je, u međuvremenu, odvezao jednog golfa iz garaže MUP-a, da obezbjedi porodicu ako slučajno pogine rukujući aparatom za varenje.
Mi sa Jevrejskog groblja se nismo brinuli da ćemo poginuti.
Kao da i nemamo porodice! Ovo je izazvalo revolt kod boraca pa nas je zbog toga napustilo nekoliko najboljih boraca: Vlatko, Čava...
Želim da porodica pokojnog Predraga zna kakvog su heroja imali.
I da budu ponosni na njega.
Bilo bi pravo da se neko i MUP-a, koji je Peđa stvarao, počeše po glavi i izbori da se borci poput Predraga Marjanovića pominju bar na svečampstima kada se obilježava dan MUP-a Republike Srpske.
Jer njega je Peđa svojom krvlju stvorio!
Jednom drugom prilikom sam sa deset svojih ljudi ostao u okruženju u jednoj kući na Sokolju.
I dok smo se mi borili za život, taj isti Boneli i Škoro su spavali u rovu na IKM-u.
Nekako smo i tom prilikom izvukli žive glave - sa četiri ranjena.
A što se Predraga tiče, ja ga nikada neću zaboraviti!
Marjanović Đ.
Predrag ( 1965.
- 1992.
) godine nalazi se na spisku poginulih boraca u manastiru "Sokolica" na Ravnoj Romaniji.
Imenjače, bio bih ti veoma zahvalan ako mi pošalješ njegovu fotografiju, pa da istu objavim uz ovaj tvoj izvanredni članak.
Takođe bi bilo dobro da si napisao i gdje je sahranjen.
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
23023 |
07.12.2009 |
Trgovina u HrasnomŠverc sa "neprijateljskom" stranom bio je omiljena sportska ratnička disciplina tipova poput Rikija, Kikija, Mikija, Zoke, Berislava...
i onih "patriota" i kokošara kojima je rat bio brat.
Šverc-komerc na Hrasnom brdu se odvijao u saradnji sa ruskim kontingentom Unprofora i to u ulici Ozrenska.
U prvo vrijeme, Rusi su uzimali 1/3 robe kao posrednici i to na način da su vojnici VRS donosili robu do Rusa a oni zvali vojnike Armije da preuzmu "pakete".
Uz procenat, naravno.
Nakon što se trgovina razvila, Rusi su izbačeni iz posla a biznis je i dalje cvjetao.
I jednima i drugima je guzica zinula a količne robe bile su sve ozbiljnije i kabastije a valja sići sa Hrasnog brda neopažen pa je u švercerski krug upadalo sve više i više osoba što nije prošlo neopaženo organima bezbjednosti radi čega je desetak osoba završilo u "Viktor Bubnju".
Pojedinici sa dobrim vezama sa "neprijateljskom" stranom ucjenjeni su od strane komande brigade i ponuđena im je pogodba da i dalje trguju sa deficitarnom robom ali da kupuju i municiju za sijač pa će biti amnestirani a član zakona "saradnja sa neprijateljskom stranom" je vrlo zajebana stavka na vojnom sudu.
Ovo je trajalo manjim ili većim intenzitetom od 1993.
do 1994.
godine kada je došlo do smjene vojnika VRS na položajima na Hrasnom brdu kao i smjene ruskih UNPROFOR-aca.
Sve ove prljave radnje ja lično nisam vidio, niti sam u njima učestvovao, ali znam ljude koji jesu.
Neko me je upitao da li sam kad odmarao, i da li sam bio u Varešu, kao i jesam li g...
o pa da mu odgovorim.
Linija od mog stana je bila nepunih 300 metara tako da i kad sam bio slobodan, uvijek sam bio blizu puške, u slučaju potrebe.
U Varešu nisam bio kao ni na Nišićima a u ovom ratu nisam g...
o nego sam, kao i većina onih koji se ratom ne okoristiše - zgužen! Ponekad me je promašilo i ono što me sljedovalo, a kamoli da sam se okoristio tuđom mukom i nevoljom.
Pitar,
podržavam tvoje pisanje i stojim iza svega ovoga što si napisao! Dobro sam upoznat sa tvojom ratnom biografijom, i znam da je sve ovo tačno.
Tvoje postove stavljam u rubriku "Grbavica" i namjeravam o tome pisati kada budem imao malo vremena.
Dešavanja na Grbavici su moja "specijalnost".
|
|
|
A Riki, A Komandant Berislav Latic :
|
23008 |
05.12.2009 |
Re: PitarNema šanse da se "Vek" prodavao na Hrasnome brdu, ako si išao do "Kondora" i vidio nešto slično skidam ti kapu.
Toliko toga si vidio da se pitam da li si ikada odmarao? Vjerovatno ćeš kasnije biti i u Varešu?
Jesi bio u Varešu? Jesi li g....
o? Ako nisi, nisi bio u Varesu!
Pozdrav
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
23002 |
04.12.2009 |
Saradnja sa drugom stranomNaravno da je u pregovorima, od samog početka, bilo kontrausluga i to ne samo od muslimanske strane.
Ja sam konkretno pomenuo slučaj sa Betanije i tu nije bilo nikakve razmjene Ganićeve familije ili predaje srpskog Sarajeva u zamjenu za tijela devetorice vojnika i oficira VJ.
Pogotovo priča o razmjeni tijela na Kobiljači, u jeku rata Armije BiH i HVO-a.
To šta su u četiri oka dogovarali oficiri za vezu na pregovorima u aerodromskoj zgradi ili lokalni ratni moćnici poput Juke Prazine i Pržulja na Grbavici - nećemo nikad saznati.
Znam za primjer kada su za tijela vojnika izginulih u Žepi, juna 1992, tražene veće količine brašna i MTS-a ali, i pored "dogovora", konvoj sa brašnom i MTS-om nije stigao u Žepu jer je zaustavljen od strane Kušićevih ljudi.
Čovjek koji je učestvovao u tome mi je to rekao.
Bilo bi mi drago da napišete koji tekst o tome kako su Jukini momci dolazili na Grbavicu, kako su odvukli džipove i vozila preko Vojkovića na Igman ili šta su radili vojnici VRS u sred rata na Čengić Vili, na jednom "sijelu".
Kako su ušli i otišli - Bog zna samo znam da im niko nije čvoku opalio jer je to dogovoreno sa "više" distance.
Očevidac sam rukovanja, osmjeha i zagrljaja oficira VRS sa oficirima Armije BiH u Delminijumu.
Primjera ima bezbroj! Javna je tajna da je komadant Puška okretao jagnjad sa nekim vojvodom sa Borija ili kad su vojnici VRS na Hrasnom brdu prodavali VEK (najgora cigara na svijetu), kafu, alkohol a poslije i sanduke municije za sijač...
|
|
|
Zis :
|
21818 |
30.05.2009 |
TrebevicNa danasnji dan, 30.
maja 1993.
godine, Trebević se pretvorio u krvavo poprište.
Poučene lošim iskustvom iz proboja 05.
06.
1992.
godine, muslimanske formacije pažljivo biraju mjesto glavnog udara.
Uz pomoć alpinističke opreme njihovi specijalcima ušli u nepristupačan teren.
Kako su njihove pomoćne snage već počele napadati od Zlatišta, preko Osmica i glavne snage su bukvalno nasrnule na naše linije.
Međutim, naši borci su takođe imali iskustvo iz juna 1992, tako da su se njihovi specijalci ubrzo našli u potkovici.
U bliskoj borbi muslimanske formacije nisu imale šansi.
Njihove glavne snage su imale 29 poginulih i 124 ranjena borca.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21493 |
26.04.2009 |
Granatiranje SarajevaOvaj moj tekst bih posveti Rammsteinu.
Čitajući tvoj tekst, krenule su mi suze na oči.
Sjećam se tog prokletog 11.
marta '95 godine.
U te dane na snazi je bilo "primirje".
Tom prilikom muslimani su provocirali, kako bi navukli srpsku stranu da uzvrati paljbu.
Njihovi saveznici su nakon toga poslali vijest kako srpska strana ne poštuje dogovoreno primirje.
Amerika je bila idejni pokretač svih muslimanski provokacija.
Na Grbavici je pucao snajper.
Usmrtio je dvije djevojčice dok su se igrale oko svojih zgrada.
Svjetski mediji o tome ništa nisu izvještavali.
Na našem dnevniku su objavljena imena i fofogrfije djevojčica.
Bili smo razočarani šta na se događa, a da ne možemo ništa učiniti.
Nakon, samo desetak minuta poslije te vijesti, čule su se žestoke kanonade u dijelu grada koji su kontrolisali muslimani.
Nismo znali šta se dešava.
U to vrijeme je bila storoga naredba od Radovana Karadžića da se artiljerija ne smije koristiti ni po koju cijenu.
Vrbas je pozvao sve potčinjene komande kako bi ustanovio ko je otvorio artiljerijsku vatru.
Ubrzo smo saznali da je komandant bataljona, samoinicijativno upotrebio bateriju artiljerije, koja je pod njegovom komandom.
Vrbas je insistirao da se hitno prekine paljba, što je i učinjeno.
U jutro je Karadžić zvao našu komandu i tražio izvještaj zašto je otvorana vatra prema gradu.
Vrbas je pozvao Maju i naredio da se ode kod Vlade i ispita cijeli slučaj.
Majo, pokojni Dragan Hinjić i ja smo otišli da uzmemo izjavu od komandanta Vlade.
Došli smo u njegovu komandu gdje su nas dočekali svi iz uže komande.
Ušli smo u njegovu kancelariju kako bi obavili razgovor.
Sa nama je bio i njegov bezbednjak koji se takođe zvao Vlado.
U toku razgovora komandant bataljona često je ponavljao: "Ubit' ću kauboja".
Nama nije bilo jasno šta znači ta rečenica.
Njegov bezbednjak nam je rekao da misli na Američkog ambasadora, kojeg je on smatrao glavnim krivcem za sve što se dešavalo na tim prostorima, našem narodu.
U daljem razgovoru sa Vladom koji je kroz suze pokušavao da objasni zašto je pucao iz topova, smo saznali da jedna od djevoćica pogođena tog dana bila dijete njegove sestre.
Rekao nam je, "Ja sam komandant.
Imam pravo na odlučivanje.
Ja sam svoje pravo iskoristio, a vi sad radite šta god hoćete od mene".
Bilo nam je teško pokrenuti bilo kakav disciplinski postupak poslije svega što smo čuli tog dana u Vladinoj izjavi.
Vratili smo se u komandu brigade.
Predali smo naš izvještaj, nakon kojeg niko nije pokrenuo Vladinu disciplinsku odgovonost.
Nakon toga svijet je iskoristio šansu i muslimanima dao zeleno svijetlo da unište i protjeraju sve što je srpsko na tim prostorima.
Srpski inat je bio jači od svjetske moći.
Stali smo pred vojno i brojčano jačeg neprijatelja i odbranili se herojski bez pomoći jedinica sa drugih teritorija.
Naši uspjesi su razljutili Ameriku.
Krenula je u odlučujući napad.
Uništavala je našu infrastrukturu i civilno stanovništvo.
Nisu birali srestva da nas unište.
Upotrijebili su topove na Igmanu iz kojih su pucali na bolnicu "Žica".
Avioni su dejsvovali na sve što se kretalo.
Otvarli su vatru na linije oko Vojkovića.
Rušili su mostove i puteve koje smo koristili.
Tom prilikom sam bio teško ranjen, a moj drug i zamjenik Gali zajedno sa svojom sestrom otišao u vječni pokoj iz kojeg se niko nije vratio.
Iz aviona je otvorena vatra sa topom 20mm, koja se koristi samo za živu silu.
To dokazuje da je počinjeni zločin trebalo potvrditi sa još jednim pogotkom, kako bi bio siguran da je zadatak uspješno izvršen.
Ako ovaj tekst može da ugrozi neke naše ljude, nemojte ga objaviti u ovakoj formi.
Pokušajte ga preraditi.
Želim samo da se istina ne zaboravi.
|
|
|
Danko :
|
18773 |
29.08.2008 |
Intervju vojvode AleksicaEkluzivno: Prvi intervju iz tajnog skrovišta četničkog vojvode Slavka Aleksića za medije u BiH
Razgovarala: Radmila Trapara
Negdje u planinama istočne Hercegovine već preko 10 godina krije se četnički vojvoda Slavko Aleksić.
Aleksić je poznat po tome što je kao komandant Novosarajevskog četničkog odreda veći dio rata proveo držeći položaje Vojske Republike Srpske na području sarajevskih naselja i ratišta Grbavica, Vraca, Trebević, Zlatište i Jevrejsko groblje.
Nakon nekoliko mjeseci naših upornih pokušaja i uvjeravanja preko “čovjeka od povjerenja”, vojvoda je pristao na intervju za BUM.
Zbog velikih mjera predostrožnosti, nekoliko puta nam je mijenjao lokaciju dogovorenu za intervju.
Na kraju je poslao svog čovjeka koji nas je u kombiju, sa opomenom da ništa ne možemo snimati tokom puta, kao i samog razgovora sa vojvodom, dovezao do vrhova nama nepoznate planine, koja se po našoj procjeni nalazi na oko sat vožnje od Gacka.
Dolazak vojvode Aleksića na pusto mjesto "objavio" je njegov tamni džip, još uvijek prošaran mecima.
Vojvoda Aleksić danas izgleda stariji, sa istom dugom ali sada sijedom kosom, sijede brade, sporijeg govora nego ranije… Na grudima mu je značka srpskih četnika.
Ovo je moj prvi intervju za neke novine iz BiH.
Što ga do sada nije bilo postoje dva razloga; prvi je dva pokušaja hapšenja od strane okupacionih snaga, a drugi napuštanje Sarajevsko-romanijske regije i prelazak u slobodne srpske planine.
Vi ste po mnogima jedini legitimni četnički vojvoda.
Vojvoda pop Momčilo Đujić je 1999 god.
oduzeo titulu Četničkog Vojvode Vojislavu Šešelju, a danas su Vojvode počele da niču, kao pečurke poslije kiše...
Kada ste dobili zvanje četničkog vojvode i ko vas je proizveo u taj čin?
Zvanje četničkog vojvode dobio sam prvi put od strane vojvode Vojislava Šešelja na Romaniji kod manastira Knežina.
Tu je proglašeno 18.
četničkih vojvoda.
Zakletvu smo položili istog dana u manastiru Knežina.
Bili su tu još pokojni vojvoda Manda iz Ugljevika, Mirko Blagojević iz Bijeljine, Brne Gavrilović, Vasilije Vidović - Vaske, Tomo Nikolić, Rade Radović, Rade Čubrilo….
Poslije oduzimanja titule četničkog vojvode Šešelju od strane popa Đujića, ja sam dobio titulu četničkog vojvode.
To što danas imamo toliko četničkih vojvoda to je bruka.
Pa i profiter Joja Tintor je proglašen za vojvodu.
To je bruka za srpski rod.
Zna se kako se postaje vojvoda.
Isključivo na bojnom polju, ličnom hrabrošću, komandovanjem, spremnošću na vlastitu žrtvu, a sve u odbranu srpskog roda.
Kako gledate na oduzimanje titule četničkog vojvode dr.
Vojislavu Šešelju, od strane pokojnog vojvode Momčila Đujića? Na tu temu se mnogo polemiše.
Radikali tvrde da je pokojni vojvoda bio star i nesvjestan svojih postupaka, sve do priča da je ucjenjen od strane CIE i Američkih vlasti da će biti isporučen Republici Hrvatskoj.
Šta nam možete reći o tome?
Vojvoda Momčilo Đujić je oduzeo zvanje četničkog vojvode Šešelju razočaran onim što je Šešelj uradio.
Posebno ga razočarao podrškom Slobodanu Miloševiću.
Bio je itekako svjestan svojih postupaka kada mu je oduzimao titulu, a ovo što sam naveo je ključni razlog.
Kakvi su Vaši odnosi sa Šešeljem?
U početku su bili veoma bliski.
Najjači utisak na mene je ostavio na mitingu u selu Jagodinjak kod Belog manastira 20 dana prije velikog okršaja u Borovom selu.
Tokom rata je dolazio na prve linije, obilazio vojsku i stekao popularnost kod naroda u Republici Srpskoj.
Razišli smo se na Sokocu 1996.
godine.
Razočarao me kada je naredio da se skine kruna sa dvoglavog orla Nemanjića, odricanjem od Monarhije, otvorenom podrškom Slobi itd.
Sad je izuzetno aktuelno suđenje Dr.
Vojislavu Šešelju, koji je u više navrata spomenuo vaše ime...
Šta nam možete reći o tome?
Njegovo suđenje je obična farsa.
Tačno je da me je nekolikmo puta Šešelj spomenuo u Hagu i to vrlo korektno.
Pričao je kako sam dao podršku Biljani Plavšić u njenom obračunu sa kriminalom na šta sam ja ponosan.
Kako ste gledali na dešavanja oko raspada bivše Jugoslavije.
Kada ste krenuli sa pripremama za rat?
Ja sam znao da će Hrvati u ovom ratu imati cilj Hrvatska do Drine.
Krenuo sam tokom 1991.
godine na ratišta po Hrvatskoj, a kad se zapucalo u Sarajevu, među prvima sam se organizovao na Vracama i Grbavici.
Imali smo visok moral, spremni da umremo za srpsku stvar, uvjereni da će Hrvatska država biti tolika da će je Tuđman moći da pregleda kad se popne na Šljeme iznad Zagreba, a bosanski muslimani nestati ili da se vrate u Anadoliju ili vjeri pravoslavnoj.
Ipak, floskule kao “mi sa njima ratujemo lijevom rukom uz ono kreni, stani, kreni, odustani” dovele su nas do dna, a još smo i dobro prošli.
Pitanje svih pitanja je Kosovo, sveta srpska zemlja.
Nezavisno Kosovo je katastrofa za srpski narod i vjerovatno budući rat sa Šiptarima, koji bi nas mogao koštati mnogo skuplje nego ovaj prije.
Vojvodo, srpski četnik se prije svega izjašnjava kao vjernik Hrišćanin.
Međutim, pojedinci u ovom ratu su nosili četnička obilježja i četničke zastave, i pod tim znamenjem počinili zločine...
Kako gledate na to?
Nije svako ture za vezira, niti je svaki četnik koji kokardu stavi.
Tačno je da su pod našom zastavom počinjeni neki zločini.
Takvi koji su to radili su obične jajare, kokošari, kukavice kojima nije mjesto u četničkim jedinicama i koji se četnikom ne mogu zvati.
Četnik je vjernik Hrišćanin a takvi ne čine zlo.
|
|
