|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Marko : Srpsko Sarajevo
|
24137 |
18.03.2010 |
Spomen obilježje "Veljine"
 Centralno spomen obilježje "Veljine", locirano u okviru memorijalnog kompleksa "Veljine", Dobrinja 4, u opštini Istočna Ilidža.
Lokacijski je u neposrednoj blizini crkve Sv.
Vasilija Ostroškog, u direktnom kontaktu sa zonom crkvene porte.
Objekat je spomeničkog karaktera sa funkcijom memorijalnog obilježja borcima izginulim u minulom otadžbinskom ratu, orijentisan u duhu tradicionalne orijentacije pravoslavnih hramova.
Na fasadama spomen obilježja će biti ispisana imena svih poginulih boraca i civilnih žrtava rata, stradalih na sarajeskom ratištu.
Preuzeto sa zvanične stranice opštine Istočna Ilidža.
|
|
|
Pitar : Sarajevo Bih
|
24044 |
11.03.2010 |
Re: HVO i VRS"Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj" - kaže stara poslovica.
Na to se nadovezuje ona kako je neprijatelj mog prijatelja i moj neprijatelj.
Ali šta mu dođe neprijatelj mog neprijatelja?
Mislim da je i zadnjem "patrioti" jasno da je ovaj zadnji rat vođen radi bogaćenja stotinjak porodica a ne radi ugroženosti ili očuvanja nacionalnih interesa.
Kakve agresije i odbrambeno oslobodilački folovi!
Kiseljački ratni vladar, kapetan JNA Rajić, usput osumnjičeni ratni zločinac, u Hagu je bio dobrovoljni svjedok optužbe u procesu protiv generala VRS, Galića i Miloševića, i tamo je pokazao cjenovnik i tarifu po kojoj su srpski tenkovi i artiljerija bili na posudbi HVO-u.
Nakon završetka sukoba HVO i Armije, artiljerija HVO-a iz Daštanskog je pružala artiljerijsku podršku Armiji BiH, a oficiri Armije su donosili koordinate srpskih položaja.
Treba upitati pripadnike kiseljačkog i vareškog HVO-a jesu li vratili Srbima uslugu spašavanja tako što su opustošili srpska sela oko Glamoča, Šipova i Mrkonjić grada, kad su ih tamo prebacili jeseni 1995 u akciji pod kodnim imenom Maestral? U ratu, spremnost na saradnju sa slabijim je obrnuto proporcionalno sili kojom raspolažete.
Šta je nego šverc i ratno profiterstvo činjenica da je IV korpus ABiH u Mostaru plaćao VRS da sa Veleža gađaju zapadni dio Mostara.
500 DM po jednoj ispaljenoj haubičkoj granati (u početku) a kasnije je cijena pala na 100 DM, kako se sukob zahuktavao.
Komanda Nevesinjske brigade dobro je omastila brke, s jedne strane obezbjeđuje konvoje s naftom za HVO a sa druge ispaljuje granate po koordinatama koju im dostavi komanda IV korpusa.
General Milovanović je u svom intervjuu izjavio kako se, u jeku najveće ofanzive na Bihać, preko sredstava veze čuo sa Dudakovićem i da mu je Atif tada rekao, na pitanje odakle mu granate - "Prodali mi tvoji Srbi".
U Goraždu je javna tajna da pad helikoptera Mi8 Armije BiH 1995 nedaleko od Bara, nije djelo srpske PVO nego "slučajnog kvara" koji je života koštao posadu i nekoliko dobrih oficira.
U helikopteru su prenošene pare i oružje za goraždansku enklavu, a priča se da iznos koji je bio predviđen za utovar i iznos koji je pronađen nakon pada helikoptera-nije isti.
Par miliončića fali a pojedini komadanti su nakon toga kupovali imanja, kuće, stanove i poslovne prostore po Sarajevu i Goraždu.
Nije džaba nobelovac napisao :"Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! "
VBR "Orkan" 262 mm Armije BiH, koji je zaista transportovan preko Kiseljaka na Igman, nikad nije imao niti jednu raketu niti je ispalio ijednu.
Uzet je u fabrici Bratstvo u Novom Travniku.
Služio je više za prepadanje HVO-a jer su znali da će to prenjeti obavještajcima VRS.
Da je bilo raketa, sa Igmana se komotno mogao gađati Han Pijesak.
I pored novca i volje logističara, nijedna raketa u čitavoj BiH nije pronađena, čak ni u Pretisu gdje se pravila raketa jer je zadnja serija bila isporučena još prije rata za Kuvajt ili Irak.
|
|
|
Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
|
24025 |
10.03.2010 |
HVO i VRSPostovani g.
Željko, kako pročitah vaš post želim da napišem i nešto o tim odnosima HVO i VRS na potezu Kiseljak-Ilidža.
Na rubnom području oko Kiseljaka sa srpskim življem, nije bilo nikakvih problema osim što su Srbi sami sebi stvarali probleme.
Ti problemi su bili u tome da su se u HVO-u govorili da su angažovani u VRS a u VRS govorili da su angazovani u HVO-u i tako izbjegavali angažovanost u ratnim zbivanjima.
Međutim, to nije dugo potrajalo, kako kažu "dok se vlasi ne dosjete" i onda se moralo dokumentovati sa papirima gdje si angažovan.
Komunikacije su bile slobodne, išlo se u Kiseljak bez ikakvih problema a iz Kiseljaka se takođe dolazilo na prostore Republike Srpske bez ikakvih peripetija.
Benzin je u Kiseljaku u to vrijeme bio 1 DM, a na Ilidži 7 DM, pa su mnogi išli u Kiseljak da napune rezervoar i bez sipanja u kanistere.
Nakon pada Vareša, svi Hrvati su pušteni bez ikakvih problema da preko teritorije Republike Srpske odu u pravcu Kiseljaka, a i vojnici su sa svim svojim ličnim naoružanjem prešli taj dio puta.
Saradnja HVO - VRS na tom dijelu je bila izuzetno dobra i korektna.
Linije prema muslimanskoj strani držali su zajedno Srbi i Hrvati, a kada je krenula muslimanska ofanziva na Kiseljak, Srbi su priskočili u pomoć i sačuvali postojeće linije.
Ne znam da li se neko sjeća snimka na "Srni" kada Ivica Rajić rekao " ako padne još jedna granata na Kiseljak sravnit ćemo Sarajevo do Baščaršije".
Oko njega su bili borci sa HVO oznakama, ali su se mogli prepoznati pojedinci koji su bili u Vojsci Republike Srpske, a koje sam ja lično poznavao.
Ne želim da ovdje navodim jedinicu kojoj su pripadali.
Kako su Hrvati bili u dobrim odnosima sa nama čak su kod nas donosili svoje radio stanice na programiranje, tako da smo mi imali sve njihove ratne frekvencije.
Saradnja je išla do te mjere da sam dobio informacije o muslimanskoj akciji koja je trebala da se zove "Vjenčanica" ali je potpisano primirje i od toga se odustalo.
Tada mi je rečeno da su pripremili i "Oganj" na Igmanu.
Tom prilikom je MUP RS obavijestio GS VRS o navedenoj akciji, ali su se ovi u GS ovu informaciju ignorisali jer nisu vjerovali u njenu vjerodostojnost.
Međutim, kada je muslimanska TV prikazala "Oganj" na Igmanu, onda su "gospoda" doletjela do nas da pitaju odakle nam ta informacija.
Ljudi koji su isli u Tarčin i okolinu da prodaju poljoprivredne proizvode detaljno su pratili šta se dešava i tada sam dobio informaciju o broju muslimanskih vojnika (priblizno 10.
000) koji se nalaze na južnoj padini Bjelašnice, o helikopteru i druge informacije važnim za srpske snage.
Ovom priliko mogu da se zahvalim Ivici Rajiću iako je u Hagu, i da mu poželim sve najbolje.
Takođe bih želio da se zahvalim Čiča Jozi, Marku Budimiru, Mariju, Orliću i mnogim drugima koji su uvijek bili spremni da pomognu srpskom narodu.
Prilikom pokušaja deblokade Sarajeva od strane muslimanskih snaga, mudžahedina i SFOR-a, Hrvati su došli i rekli nam da "ako padnu ove linije prema nama mi moramo udariti na vas.
Vi ne dajte da padnu, nisu domaći u napadu nego Hrvati sa strane iz Splita i drugih njesta u Hrvatskoj".
Kada je potpisan Dejtonski sporazum, Hrvati iz Kiseljaka su došli na našu teritoriju i molili ljude da ostanu na tim prostorima, sa čvrstim obećanjem da će ih uzeti u zaštitu.
Međutim, Srbi su otišli.
Ovo je jedan mali doprinos istini o odnosima HVO i VRS.
Ja bih ovo proširio na sve srpske snage, jer nije samo VRS učestvovao u odbrani Republike srpske nego i MUP i dobrovoljačke jedinice.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
23993 |
08.03.2010 |
HVO na strani VRSDanas mi se putem elektronske pošte javio i jedan Hrvat.
Ništa neobično, reklo bi se, ali ovaj dasa je jako kulturan i obrazovan čovjek koji ima sasvim normalne poglede na prošlost.
On je "blago oduševljen stranicom" ali nije htio "pisati hvalospjeve, kojih ovdje ne manjka".
Ono što njega interesuje, a vrlo malo o tome zna su odnosi VRS sa HVO Kiseljak i Vareš.
On misli da je ovo interesantna tema i zamolio me je da ja "isprovociram" posjetioce ove stranice da napišu nešto i o "ovom dijelu zajedničke povijesti".
On takođe kaže da su "okolnosti takve u Federaciji, da bivši vojnici HVO s nelagodom pričaju o ratu i gotovo da nema osobe koja je spremna pisati o tome na način kako to čine posjetitelji sokolačkog foruma.
Iz tog razloga, volio bih da se o ovom segmentu rata napiše nešto više.
"
Hrvatsko-muslimanski sukob je, poput mnogih drugih događaja iz naše bliske prošlosti zataškan u interesu bosanske politike, i ja mislim da je to jako nepravedno.
Istina je jedna prava verzija istorije, bez obzira koliko ona gorka bila! Zbog toga događaje treba opisivati onako kako su se i desili.
Na ovoj stranici su već ranije pominjane izbjeglice iz Vareša, borbe na Zvijezdi, povlačenje HVO jedinica nakon "primirja sa muslimanima", i mnogo drugih stvari.
Međutim, bilo bi lijepo da neko sve ovo objedini u jedan članak, a možda opiše sve ovo sa malo više detalja.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22541 |
14.09.2009 |
Posjeta porodici GalinacMoj godišnji odmor je ličio više na umor.
Moji prijatelji i rodbina su biseri rasuti po cijelom svijetu.
Da bi ih sve obišao imao sam malo vremena, a pređenih kilometara i previše, tako da sam proveo više vremena u autu nego u krevetu.
U tome svemu mi je bilo najteže zbog moga brata koji radi noćnu smjenu.
Da bi izdržao svu tu vožnju pio je čajeve koji su ga držali da ne zaspi.
Kaže ne zna ni sam kolko je kilometara vozio spavajući.
Jedan vikend sam bio u posjeti Mićinom grobu, a za drugi sam išao na svadbu Gargamelovoj kćerci.
Zbog toga je moj plan da posjetim groblje u Vojkovićima gdje počiva moj prijatelj i srpski heroj Radenko Galinac-Gali, morao da budu radnim danima.
Pošto sam se iz Subotice vratio nedelju uveče, odlučio sam da ponedeljak odmorim od vožnje.
U utorak 11.
08 u jutro, pošli smo za Vojkoviće, jaka kiša nas je neprekidno pratila sve do Olova, zbog čega sam imao strah da se grobu od mog prijatelja i njegog brata i setre neće moći prići.
Vrijeme se naglo promjenilo, sunce se pojavilo kao da ga je sami Bog poslao da nam obezbjedi obilazak grobova od žrtava NATO agresije.
Stižemo u Vojkoviće, u cvjećari kupujemo cvijeće i svijeće, odlazimo kući od pokojnika u kojoj i danas žive njihovi roditelji.
Stižemo na vrata zvonimo, vrata se otvaraju, a na vratima s pojavi majka Mirjana, još uvjek u crnini.
Uzviknu: "Kole jesi li to ti? ".
Poče dozivati Marka da dođe.
Ubrzo se iza ćoška kuće iz bašte, pojavi i Marko, izljubismo se, pozvaše me u kuću, a ja im predložih da prvo pođemo na groblje pa ćemo se vratiti.
Marko se spremi i krenu sa nama govoreći da su oni juče bili na groblju jer je Radenku i Radovanu bio rođendan.
Od tih njegovih riječi, ja se naježih, obuze me tuga što ne dođoh samo dan ranije.
Krenu smo sa autom, za par minuta stigli smo do groblja.
Uzimamo svijeće i cvijeće iz auta i polako krenu smo, kroz mene prolaze trnci kako se približavamo grobovima, suze mi udariše na oči kad ugledah tri groba od tri mlada rano ugašena života, a oni kao da gledaju u nas i osmjehuju se, što smo došli da ih obiđemo.
Prekrstismo se, položismo cvijeće, upalismo svijeće i okadismo njihove grobove.
Marko mi kaže: "Hvala ti Kole što si došo jer kad tebe vidim isto ko da vidim i moju djecu da su mi došli".
Proveli smo neko vrijeme na groblju i odatle se uputismo Makovoj kući.
Dođosmo u kuću, a Mirjana već postavlja sto da se jede.
Sjeli smo, evocirali upomene na pokojnike, uz to priča Marko, da mu nije onih unučadi ne zna ni sam šta bi sa njim bilo.
Pomenu Stefana da je bio kod njih na raspustu, Nikola je u nekoj bolnici za duševne bolesnike.
Zbog posledica rata i pogibije njegovog oca, Nikola je zapao u tešku psihičku krizu zbog čega je morao ostati u duševnoj bolnici pod stalnim nadzorom doktora.
Marko i Mirjana se ne predaju nego i dalje traže mogućnosti i način da pomognu i podignu svoju unučad.
Njihovi životi su usmjereni samo u tom pravcu, i ako je njihovo zdravlje uveliko istrošeno, od teškog rada, tuge i bola, koji im donese prokleti rat.
Vrijeme je neumorno teklo i morali smo da pođemo nazad prema Brčkom kako bi moj brat stigao na vrijeme na posao.
Pozdravio sam se sa Markom i Mirjanom, krenuli smo, njih dvoje su stajali pred kapijom, gledajući dugo za našim autom, neprekidno mašući rukom kao da ispraćaju sopstvenu djecu.
|
|
|
ĆUrćIja : Srbija
|
22398 |
24.08.2009 |
Kraj rataAranđelovdan 1995.
god.
Potpisan dejtonski sporazum.
Prva četa semizovačkog bataljona na liniji naspram Solakovića.
Na tranzistoru slušam vijesti.
Tačno u podne na muslimanskoj strani linije opšte veselje i šenluk.
Pucaju iz svog raspoloživog lakog naoružanja.
Na Radio Srni slušam objašnjenja dijelova sporazuma i ne mogu da vjerujem da je Sarajevo sa kompletnom okolinom koju smo držali čitav rat dato neprijatelju onako za stolom.
Šok.
Šta sad i kud.
Nisam ni u najgoroj varijanti mogao zamisliti ovako nešto.
Taj dan je bio na mene red da idem kući na odmor.
Kod kuće svi članovi porodice u šoku.
Otac, tri sina, supruga i ja.
Na većernjem Srninom dnevniku Momčilo Krajišnik pokušava da ublaži situaciju pričom da će Sarajevo u nastavku pregovora dobiti status distrikta.
Niko mu ne vjeruje.
Ni jedan član porodice nije bio u dilemi da li ostati ili otići ali kud.
Sutradan kad sam došao na liniju već se osjetilo osipanje ljudstva.
Neki su već krenuli da se sele.
I to oni koji su prvi trčali u SDS, prvi se prihvatili funkcija iako ih Bog nije ni za šta stvorio osim za šanu.
Sad prvi napuštaju liniju i snalaze se jer su se na to pripremali za razliku od nas naivaca.
Stalno mi u glavi šta da radim sa porodicom.
Imao sam moje rodbine u Vojkovićima i ženine u Gornjim Miljevićima.
Nisam ni pomišljao da idem kod njih.
I njima je puna kapa rata.
Međutim, nekoliko dana poslije stiže kod mene moj tetak Čedo Milić iz Vojkovića i saopštava mi da ne brinem ništa gdje ću.
U dogovoru sa sinom koji već dugo živi u Švedskoj nudi mi da dok se ne snađem da dođem sa porodicom u sinovljevu kuću.
Hvala mu do neba.
Počinjem razmišljati kako prebaciti dio neophodnih stvari jer se sve nije imalo gdje smjestiti.
Imao sam veliku novu kuću napunjenu prije rata.
U međuvremenu svakodnevno je na liniji bilo sve manje ljudi jer su odlazili.
Nisu se ni pozdravljali, samo su nestajali.
Tako su otišli, a da se nisu ni javili mnogi koje sam smatrao za prijatelje, kumovi, rođaci.
Ostao sam na liniji do predaje linije IFOR-u kada sam i demobilisan.
Stvari mi je u Vojkoviće prevezao bez ikakve naknade komšija Brane Stevanović koji je bio invalid od prije rata i cijeli rat prevozio teške ranjenike za Pale, Sokolac i Beograd.
Jedan od rijetkih koji je pokazao pravo ljudsko lice u svemu ovome.
I njemu hvala do neba.
U Vojkovićima smo bili dvije godine.
Prvu godinu pokušavao sam oživjeti rad moje predratne firme koja se bavila projektovanjem i izgradnjom rafinerija nafte koju sam sa Stupa izmjestio zajedno sa još nekim predratnim radnicima.
Nije uspjelo jer nije bilo posla.
Poslije godinu dana počeo sam raditi u Beogradu u svojoj branši, a ostatak porodice je ostao u Vojkovićima.
I dalje sam pokušavao da firma u Lukavici oživi ali uzalud.
U ljeto 1998.
godine uspijevam prodati kuću u Semizovcu i za te pare kupiti stan u Pančevu gdje i sad živimo.
Obzirom da je suprugina porodica komplet u Istočnom Sarajevu tamo idemo često kada koristim priliku da obiđem majčin grob na groblju Stajbine u Semizovcu i Vojničko groblje na Sokocu gdje je sahranjeno mnogo moje rodbine i saboraca.
Na skoro svakom trećem krstu mi je poznata slika.
Neka je svima vječna slava i hvala.
Poneki od onih koji su otišli a da se nisu ni pozdravili pokušavaju da stupe samnom u vezu što ja instiktivno izbjegavam.
Možda griješim.
Kažu ljudski je praštati.
Međutim, ja za praštanje još uvijek nisam spreman.
Sada svi živimo neke svoje živote.
Ja sam još pun nostalgije i ako Bog da kada se stvore uslovi da stare dane proživim u Istočnom Sarajevu u Republici Srpskoj.
|
|
|
Ponosna Srpkinja : Podgorica
|
22119 |
09.07.2009 |
Ponosna srpkinjaVeliki pozdrav za sve moje Ilidžnce i Ilidžanke.
Samo mi koji smo bili čitavo vrijeme rata na Ilidži znamo kakav je ko bio.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21628 |
09.05.2009 |
Napad na SilosPar dana pred Mratindan, tj.
24 novembar 1992.
godine, stigla je naredba da se pripremimo za pokret jer se ide na Silos u Tarčinu.
Pošto u to vrijeme nisu postojale jedinice za specijalna dejstva, iz svih bataljona Vogošćanske brigade je uzeto je po nekoliko ljudi i napravljena formacija koja će ići u Hadžiće, a zatim na Silos.
Jedinica je bila kombinacija dobrovoljaca, ali i onih koje je odredila Komanda.
Među dobrovoljcima se nalazio i pokojni Predrag Beatović.
Jedinicom je komandovao Miladin, koji nas je vodio samo do Hadžića, a zatim je komandu prepustio svome bratu Zoranu.
Dobili smo i vodiča koji za koga su nam rekli da poznaje teren, što se kasnije pokazalo netačno.
Akcija je započela prije svitanja.
Bio je mrak kada smo prošli pored nekog kamenoloma.
Rekli su nam da budemo tihi, jer bi neprijatelj mogao da nas čuje.
Zatim smo se popeli na neko uzvišenje sa kojeg je pucao vidik na sve strane.
Spustili smo se među neke mlade boriće i rasporedili za udar.
Rečeno nam je da se neprijateljska linija nalazi sa druge strane tih borića.
Kad je stigla komanda za napad, krnuli smo žestoko.
Desno krilo se odmah sudarilo sa neprijateljem, koji se odmah uspaničio i povukao.
Mi smo krenuli u frontalni napad, ali su nas onda počeli gađati naši trocjevci i prage, što je omogućilo neprijatelju da se pregrupiše i napadne nas silovito.
Dovukli i jedan trocjevac na nekom traktoru, tako da smo se našli između dvije vatre - naše i njihove.
Predrag Beatović je poginuo od njihove vatre, dok su Vito T.
, Zoran (Miladinov brat), Vukota i još par naših boraca, kojima sam zaboravio imena, pogođeni od naših trocjevaca.
Zoran je ostao teški invalid.
U toj opštoj pometnji, uspjeli smo se povući i ponijeti poginule i ranjene.
Problem je bio što nismo znali kojim putem da se vratimo, jer nam se vodič izgubio u vidu magle.
Tumarajući po šumi koju nismo poznavali, naletjeli smo na taj kamenolom koji su držali muslimani.
Zapucali su na nas, ali niko nije bio pogođen.
Nastavili smo dalje, i dalje se krećući po šumi.
Nakon izvjesnog vremena ugledali smo nekoliko vojnika sa oružjem.
Nismo ih poznavali pa smo potegli puške jedni na druge.
Srećom, na vrijeme smo prepoznali oznake naših boraca iz Hadžićke brigade, koji su nas proveli do nekog ribnjaka, gdje su kamioni došli po nas.
Možda će se neko od Hadžićana i sjetiti ove akcije i malo pobliže moći da objasni kako je došlo do toga da nas gađaju naši sa trocjevcima.
poklope, moje misljenje je da nije bilo nikakve uvezanosto a ni Očigledno je da nije bilo nikakve uvezanosti između ljudi koji su komandovali akcijom.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21592 |
04.05.2009 |
PorodilisteNoć između 3.
i 4.
decembra 1992.
godine i nije baš mnogo ličila na noć.
U pojedinim trenucima se od silnih detonacija pretvarala u dan jer su sa svih strana padale granate.
Vodile su se borbe na Orliću i Otesu, a moja supruga je baš tu noć oko 23:00 odlučila da se porodi.
Trebalo mi je oko dva sata da dođem do Lužana, jer se to jedino porodilište nalazilo u Lužanima.
Ličilo je na sve, samo ne na porodilište! U podrumu jedne stanbene zgrade su se nalazila dva ležaja, jedan ormar za lijekove i kancelarijski sto pretrpan papirima.
U trenutku našeg dolaska nije bilo struje, nego je prostoriju osvjetljavala sijalica slabog napona priključena na akumulator od nekog automobila.
Na svu sreću, bar je doktor bio vrhunski.
Bio je to doktor Vlado Mehmedbašić koji je uspješno porodio moju suprugu, i to bez komplikacija za koje smo imali nekakvih nagovještaja.
Moja kćerka je bila 99 beba rođena u tom porodilištu.
Odmah posle poroda i svezanog pupka, morali smo da idemo dalje jer su svuda oko nas padale granate.
Kada smo došli kući, morali smo da odmah okupamo bebu jer u porodilištu za to nije bilo uslova.
Kako se u blizini nalazila vojna ambulanta, jedna medicinska sestra nam je u tome pomogla.
Nakon par dana bebi se odvezao pupak, pa smo morali da je ponovo vozimo da ga ponovo zavežu.
Pored toga, nije smjela plakati dok pupak ne otpadne.
Imali smo i dosta problema za pelene i hranu.
Srećom, upoznao sam UNPROFOR-ca koji je stanovao u neposrednoj blizini.
Bio je to kapetan Piter Flint sa Novog Zelanda pa nam je on putem nekih samo njemu poznatih veza nabavljao iste.
Moja najveća greška je bila što nisam prihvatio njegovu ponudu da idem sa njim za Novi Zeland.
Nisam otišao jer nisam mogao da u vihoru rata ostavim roditelje.
Nakon odlaska Pitera Flinta, morao sam svakojako da se snalazim za hranu za bebe.
Jednom prilikom, kada iste nije bilo u Vogošći, otišao sam u Ilijaš jer sam čuo da imaju hranu za bebe.
Na moje veliko iznenađenje, tamo su mi tražili ličnu kartu pa kada su čuli da sam iz Vogošće rekli su mi da je ne mogu dobiti jer sam iz druge opštine.
Nisu mi dali bebimil, mada sam pokušao i da podmitim osobu koja je radila na šalteru.
Nakon što sam našao "vezu" i platio 50 maraka, dobio sam ono što sam tražio.
Čitavo vrijeme rata sam se mučio i brino kako da obezbjedim bebi sve što joj treba, jer su uslovi za odgoj djeteta bili nemogući.
Ovu priču posvećujem svim onima koji su u ratu postali roditelji jer samo oni znaju kako je bilo teško u tim vremenima sačuvati dijete.
Oko,
vidio sam na FACEBOOK-u sliku tvoje kćerke, i bez imalo pretjerivanja mogu samo reći da je vrijedilo što si se toliko trudio.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21584 |
03.05.2009 |
Ratna porodilištaJedino porodilište na tim prostorima za vrijeme rata se nalazilo na Ilidži, a načelnik je bio Vlado Mehmedbašić.
Njegov otac Muhamed je bio jedan od preživjelih atentatora na Franju Fedinada.
Kada je stvorio porodicu imena djece su dobijala po njegovim drugovima koji su bili žrtva Austrougarskog okuptora.
Doktorica Vujisić koja se nije proslavila doktorskom diplomom u ratu, pokušala je smijeniti tog izvrsnog doktora sa mjesta načelnika i postaviti svoju prijateljicu na njegovo mjesto.
Kada su to čuli građani Ilidže, svi su se podigli u znak protesta.
Tako je Vlado ostao da obavlja taj posao do kraja rata.
Krajem 1994.
godine, proradilo je i porodilište u Vogošći sa jednim malim odjeljenjem.
Dr Jondić, koji uspio izbječi iz Zenice i Pejka, predratna akušerka porodilišta na Koševu, su uspješno obavljali porod pod teškim uslovima rada.
Prva beba koja tih ratnih godina rođena u vogošćanskom porodilištu je bio Darko, sin Nebojše Bogdanovića.
Darko Bogdanoviću, neka ti je dug i sretan život!
|
|
|
Ilidzanac : Ilidza
|
21506 |
27.04.2009 |
|
|
Rammstein : Rs
|
21483 |
25.04.2009 |
Ratne priče...I meni je žao, što u ratu nisam vodio neki ratni dnevnik, nisam imao kad, već sad moram da prebiram misli, upoređujući ih hronološki sa onim detaljima života koji su ostali zabilježeni, pa se tako snalazim u tom vremenu!
Tako je i sa Trnovsko-treskavičkim ratištem, i tom 1995.
godine koja je bila za mene isto onako burna kao i 1992.
Događaji su se smjenjivali kao na filmskoj traci.
Krajem februara žena mi se porodila i dobio sam drugo po redu dijete, a naša taktička grupa je dobila naređenje da ide na „Treskavicu“, samo tri dana poslije toga, pošto sam ženu izveo iz porodilišta, ostavio sam ih sve troje kući i krenuo sa „svojima“ jer nisam želio da se odvajam od njih, to mi je bila kao druga porodica, iako su mi oni govorili da ostanem i ne idem!
Došli smo da zamjenimo „mladu vojsku“ koja je bila dugo bez smjene, tamo u reonu Šiljka, a u to vrijeme je vladalo neko varljivo primirje na sarajevskom ratištu, pa smo autobusom preko „osmica“ sišli do Lukavice, i isto tako nastavili prema Krupcu, sa kojeg se ranije povremeno oglašavo muslimanski broving, međutim, primirje se poštovalo i nismo imali većih usputnih problema!
Tek što smo se smjestili u te rovove mlade vojske, a oni su tu bili po nekoliko sedmica, i pričali su jadikovke, loš tretman, pa u svemu tome, nakon dužeg boravka opadne im koncentracija i borbena gotovost, u jedan rov su po snijegu prišli muslimani i ubacili im bombu kroz solunar od peći.
Tom prilikom je jedan vojnik je poginuo, a nekoliko njih je ranjeno.
Bilo mi ih je žao, a onda odjednom promjena plana, neočekivano, kažu nam, da se moramo vratiti dole južno, prema Kijevu, i zatvoriti neki prazan prostor.
Ponovo na kamione, i od Kijeva desno iz pravca Sarajeva, smo se vozili nekim putićima dok nismo stigli u Presjenicu Gornju, onu ispod samog Igmana.
Tu se ukopavala već Vojna Policija iz Lukavice, neke sam momke poznavao i pozdravili se ko stari jarani, a mi smo prošli dalje rubom kanjona, kroz koji su prošli u jesen 1994 muslimanski teroristi i komandosi koristeći „demilitarizovanu zonu Igmana“ i uništili IKM(istureno komandno mjesto) vojkovićke brigade sa dijelom saniteta.
Stanje linije odbrane i rovova je bilo očajno, pošto nas je noć hvatala ušli smo u nešto skovano daskama, za četiri hrasta ili graba, i pokriveno isto daskama sa nešto nabacane zemlje na krovu, kao na neku ogromnu ljuljašku, jer je te noći duvao vjetar, a rov se njihao kao na vodi.
U prokos svemu dobro smo spavali, sa smjenama na straži.
Ujutro kad smo se razbudili i razgledali okolinu izgledalo je još očajnije stanje, rov u po strane ni na brdu ni pod brdom, idelana meta za gađanje sa suprotnog ruba nevelikog kanjona, iz kog se stalno čula neka buka, vidjeli su se i muslimanski rovovi, i dim iz tih rovova, najednom se naš mitraljezac Džo, unervozio i primjetivši crn dim kako suklja sa vrha brda, zaključi da bi to mogao biti tenk, i da nabija pritisak za paljbu, ili kako on kaže „gasa ga“, mi smo se nasmijali, još nevoljni da ustanemo i da vidimo kako ćemo utvrditi ovu liniju, a Džo je ošinuo paljbu iz svog „garonje“ po muslimanskim rovovima.
Uzalud smo govorili da prestane, nije nas čuo i koliko se bio zanio, nije primjetio da je prekinuo neku grančinu hrasta koja je pala na naš „rov“, a nas je zemlja sa krova zasula u vrećama za spavanje, da smo pomislili prvo da je neka granata pala blizu.
Poslije naše žestoke psovke Džoa i njegovog „garonje“, on je ljutito uzvratio „s ovim je Hitler pokorio Evropu, a samo kod nas ništa ne valja..
"
Svejedno, to je samo doprinijelo da još brže počnemo sa ukopavanjem linije i rova, jer je ovaj bio kao od papira, za tih predviđenih 21 dan, mogli smo da utvrdimo tenk, a kamoli skrovište za posadu od 8 boraca.
Kopali smo non-stop taj crveni kremeštavac, i iskopali smo oko 16 kubika zemlje.
Iz dana u dan, to nam je postajalo zanimljivije.
Primirje je još uvijek trajalo.
A onda jednog jutra, već je počeo mjesec mart, začu se buka heklikopteri kako nadlijeću dolinu.
Put preko Igmana se vidi golim okom.
Ne znamo zašto je tolika gužva.
Helikopteri UNPROFORA lebde u niskom letu, velika frka, a ja pojma nemamo zašto.
U neko doba čujemo na radiju, da je sletio transporter UNPROFOR-a u kanjon, i da ima mrtvih francuza, helikopterom ih izvlače iz kanjona.
Tek što se to smirilo, nastavili smo uobičajeni posao ukopavanja rova, kad jedno veče, grmi artiljerija iz pravca Sarajeva, gotovo cijelu noć, primirje je prekinuto.
Tog dana je muslimanski snajperista zločinački ubio dvije srpske djevojčice na Grbavici.
11.
mart.
u znak odmazde srpska artiljerija je cijelu noć gađala muslimanske položaje oko Sarajeva.
Sledećih nekoliko dana, nije bilo razmjene vatre na našoj liniji, a mi smo napravili skromno sklonište, tako da se moglo lakše disati, došli su nam u posjetu i članice „Kola srpskih Sestara“ sa Ilidže, i donijele raznih poslastica i hrane.
Sledećih mjeseci, na tom položaju smo se smjenjivali, još tri puta, a onda je došao mjesec jun, i dugo najavljivana muslimanska ofanziva, koju smo spremno čekali, i bili smo potpuno mobilisani.
Međutim, zbog stanja na drugim linijama, jedan dio naših snaga, a među njima i moja grupa, je prebačena u rejon Dejčića između Treskavice i Bjelašnice.
Na cijelom tom frontu, glavnu ulogu je imala artiljerija, i sa jedne i sa druge strane, pravi artiljerijski dvoboji, prosto imaš osjećaj kao da se naše i njihove granate sudaraju u vazduhu iznad nas, a to je za nas po rovovima, ubistvo, opasna dosada, iz koje te vreba smrt, ali prisebnost ne smiješ gubiti ni tren.
Svaki momenat koristimo da popravimo neki rov, kojeg je granata razrovila, podigneš mrežu, na bok, da ti ne bi proletio kakav el-pi-đi, ili ambrus, okrećemo i držimo na oku naše mrud-ove, motrimo neprijatelja i on na nas, i tako nekoliko dana, nema tu nešto živopisno da se opiše, život u rovu ubija moral, ali čuva glavu.
Kako je ofanziva jenjavala, naročito poslije našeg srpskog uspjeha dole na Betonari, tako su se i planovi mjenjali, na tom području su se našle i nekolike udarne grupe, poput Belih Vukova, a zatim i Škorpiona, koji su nas zamjenili, a osjetila se potreba da se neprijatelj udari na drugim frontovima jako i na taj način uzvrati udarac koji je spreman oko Sarajeva.
Mi smo napustili zonu Trnova, oko 2 jula, i ja sam se našao u svom starom dobrom „Drinskom“ sa svojim Sokočanima!
U sledećem pisanju ću opisati i ratne uspjehe baš mojih Sokočana.
|
|
|
Rammstein : Rs
|
21369 |
15.04.2009 |
odgovor za ČičuČiča Jovo,
Ne znam šta ti znači, to da me „provališ“? Da ti nisi kakav haški istražilac, pa te nešto kopka! ?
Iako si, nema veze, mene rat srećom nije vodio u krivom smjeru, ono što sam mislio 91-92’ mislim i sad, samo sad sa mnogo više životnog iskustva!
Ja ću ti reći, da se ne mogu sa sigurnosti vezati fiksno za taj datum, a da sam upoznat sa tim stanjem jesam, jer sam bio dole u tom periodu, a samo taj događaj iz juna vezujem za Vogošću, jer ono na Svetog Savu, kod Depoa, Sokolja, tad i u martu, zatim oko Simes hladnjače, Briješća, to vezujem za Rajlovački teren!
Znači, nisam „informisan“ već sam bio tu, ako je taj datum 17, nek bude, a ne znam na koji događaj misliš, ali evo mog viđenja pa ti prosudi uklapa li ti se ili ne!
Dakle tog drugog dana, sve što se na brzinu skupilo dijelova jedinica u pješadijskoj formaciji, krenulo je u povrat linije, i na brzaka smo se u jutarnjim satim, na terenu dogovorili o pravcu kretanja, šiframa, lozinkama, kanalima na motoroli, i vidljivim znacima raspoznavanja na paletama.
Ja sam bio u grupi sa „batom“ i „crnim“ ( tad se nisam zvao Rammstein, već „Bagi“), i još sedam-osam momaka, mi smo krenuli od našeg rubnog sačuvanog rova, u kojima su bili osiječeni, pa prema pravcu Visa, sa ciljem da prođemo između nekadašnje linije naših i turskih rovova, pošto izgleda ni Turci nisu imali vremena prerađivati tek zauzete rovove, da ih okreću prema Reljevu, već su uspostavili neku novu liniju ispred tih zauzetih rovova, dakle naš zadatak je bio, „mučki s leđa“ udariti na njih, a drugi dio sa Specijalom da ide direkt na njih kako bi ih pomjerili sa tih linija!
Međutim, odmah nekoliko stotina metara nakon šumskog terena, izbija čistina i travnata ledina, na kojoj su bila tranšeom povezana naša četiri bivša rova, mi nismo mogli pouzdano procjeniti, da li su Turci trenutno u njima ili nisu, artiljerija je počinjala pripremu, momci iz Specijale, su preko čistine uletjeli prvo u jedan pa zatim u drugi rov, oba su bila prazna, kad su pošli prema trećem, iz njega ih je pokosio rafal, popadali su po zemlji, i počeli puzeći da se vraćaju do onog poslednjeg rova u kom su bili, a jedan je ostao nepomičan na prevoju te livade, a nismo mu mogli prići ni mi iza njega, ni ovi njegovi ispred njega, Turci su jezivo vrištali, „Ćetnici evo živa mesa“.
Moj bijes je bio potpun, kad sam motorolom saznao da je to moj prijatelj sa Dolac Malte, dobar momak i dobar Srbin!
U tom momentu, je naša artiljerija poklopila teren, mi smo potražili kakvo takvo sklonište, jer mi se činilo da artiljerci, ne vjeruju ni nama više, gdje smo, već ošinuli i po jedim i po drugima, da nas sve satru, pa da budu sigurni da su nešto odradili!
Kad bi naša artiljerija malo ućutala, onda turci opletu sa svojom, granate, trombloni, RB-ovi, šta im se nađe, uz neizbježni „alahekber“ i „fataj žive ćetnike“, tako sebi dižu samopouzdanje, naročito kad je guravo za njih, i u svom tom metežu, „Bato“, jedna prava momčina sa Ilidže, prokuži da balije hoće da se izvuku, dogorilo im, jer se tuklo sa svih strana, on je u jednom momentu skočio, i nekom doviknuo:
„Ajde ’vamo, ajde ba, brzo sklanjajte se“,
Kada sam pogledao u njegovom pravcu, vidio sam pet-šest vojnika sa puškama, kako pognuto trče ka nama, drzno sam se ko oparen, „balije! “ „Bato“ pokaza prstom „pssst“, „pustite ih još bliže“, srce mi je odskakalo od zemlje, ali čekam ludog „Batu“, da nam da znak!
Odjednom udri, osjetiš olakšanje k'o kada svršavaš, balije se povaljaše, neki zavrištaše, neki se samo stropoštaše u travuljinu, neki bježe, iako se više gotovo od dima ne vidi ništa, neko od naših ispali zolju jednu za drugom na njih, za nas tad nastade pakao, pošto su otkrili našu do tada tajnovitu poziciju, sasulo se na nas sve, dvostruka, trostruka, unakrsna, stokrsna paljba iz svega i svačega, i u tim momentima mi je kroz glavu išla molitva, „Gospode, ako je ovo taj dan, daj da to bude u čelo, i da sklopim oči, i da se probudim u krilu tvome, ne uvedi me u iskušenje i spasi me od zla! “
U tom grotlu, „Bato“, zove „kamenog“, „kameni, bato je u kurcu smo“, odgovor je bio kratak „znam.
“,
„Imaš li 57? “ - pita Kameni
„Ne, još srećom“
„Držite se, stižu vam bebe“
„Bebe“ su bile granate sa Poljina, 120-ka, haubica! Nastaje pravi pakao.
Tek tad, silne detonacije, a naš zaklon samo visoka trava, oko nas znam da su sigurno minska polja, stavim neki kamen, ispred glave, a u stvari više i ne znam odakle te ko gađa, udolica neka vlažna, sad za sad nas nekako skriva, ali mi ponestaje vazduha, i odnekud u svoj toj grmljavi i grotlu, mene hvata luđački san, spava mi se, nišanim i držim oko silom budnim!
I na ostalim pravcima grmi, ključa od detonacija, sva linija ja mislim od Sokolja pa do vrha Žuči gori!
„Kameni“ je zvjerka sa vezama, upada im u linije, i nama kaže „spremite se, stižu im 'mravi' “
Artiljerijska vatra se preseli malo u tursku dubinu, a luđak „Bato“ kaže, „E, ove naše im ne damo, odnijeti“, na njegov trzaj glavom skočismo nas četvorica, a ostali nas pokrivaju puškama i „sijačem smrti“, zaletjetli smo se u nekoliko izginulih balija, i na brzinu sčepasmo dvojicu, jedan za noge drugi za ruke, i pognuti u trku, nazad, kroz kišu puščanih tanadi, svi smo bili pod pancirom i opremom, (koju sam ranije tačno izvagao, 27 kila), falila mi je samo zolja, jezik mi je bio do koljena, ali nekako smo uspjeli se ufurati nazad, vidio sam neku vozačku dozvolu ovog jednog mršavušnog nesretnika, bio je po rođenju iz Kramer sela između Sokoca i Rogatice.
put do „šume spasa“ izgledao je kao „via doloresa“, a i taj šumarak mi se činio dalek kilometrima, na brzinu smo se složili, da ostajemo tu gdje jesmo do sumraka, zauzećemo neku kružnu odbranu i šta Bog i lijepa sreća da, jer naš klinč, je odradio ono što mu je bilo zamišljena namjera, mada nije do kraja, jer raniju liniju nismo mogli vratiti po čistini ni mi iza rovova, ni ovi ispred rovova, niti su turci mogli više držati tu novo stvorenu liniju, niti napredovati, a bili su razasuti po šumi oko nas, tako da je tu nastala nekakva pat pozicija!
Naša artiljerija je neumorno odrađivala dobar posao, za nas na terenu, i onda smo mic-po mic, nekako konsolidovali i utvrdili novu liniju, uvezujući se sa ostalim grupama, koja je išla djelimično po starim vraćenim rovovima, osim na toj čistini, gdje se linija korigovala za nekoliko stotina metara, uglavnom balije su tu zaustavljene i vraćene na početne položaje, a s obzirom kojom silom su taj dan krenuli u akciju, da se nismo svi trefili tu gdje smo bili, ko zna, koliko bi prošli oni dublje u našu teriotoriju! ?
Izgleda da smo se i jedni i drugi spremali u isti dan za odlučni boj, ali eto mi smo u svojoj namjeri vrćanja linija, gotovo potpuno uspjeli, a oni u svojoj namjeri presjecanja komunikacije Ilidža-Vogošća, kod Reljeva nisu ni u dalekim mislima, naprotiv doživjeli su potpuni fijasko!
Eto toliko, o tome, o ostalim ratnim pričama Srpskog Sarajeva, ima i drugih linkova, pa da se ne ponavljamo, na svakom od sličnih!
Za Rammstein,
svaka čast za pisanje.
Prva liga! Kada bi samo mogao da ne pominješ politiku, još bi mi bio i jedan od omiljenih pisaca.
Za ostale,
replike nigdje ne vode.
Ako neko nije siguran u tačan datum i to je u redu, jer će neko drugi ispraviti.
Čak i kada pišete o "jednom danu iz rata", bez ikakve odrednice - i to je u redu.
|
|
|
Rammstein : Rs
|
21362 |
14.04.2009 |
Za Vogošćanina PravogOdpozdrav Pravi,
Sve pohvale za tvoje pisanje, neke stvari djelimično poznajem, a one druge što nisam ranije znao, čitajući tvoje pisanje, dobijaju realističnu dimenziju, za svakog ko je proveo rat na takvim mjestima.
Nažalost nisam ja bio na „Betonari“, a to je bio najbolji primjer takozvane urbane borbe, jer se radilo o podzemnim rovovima, katakombama i tunelima od muslimanske linije prema kasarni, mali prostor za komplikovana borbena dejstva, akcija ograničenog karaktera, a za već čuvenu „Betonaru“ su me pitali i neki ljudi iz izdavačkog preduzeća „Novi Pogledi“ iz Kragujevca, jer se tamo priprema za izdanje knjiga koja opisuje sve važnije bitke za Srpsko Sarajevo!
Ja sam tada bio na „spoljnjem“ u reonu Treskavice i Trnova pa sve do Presjenice, pred našu „srpsku oluju“, tako da bih volio da se neko pojavi sa „betonare“ kao svjedok istorije, ja sam poznavao jednog tenkistu, sa Ilidže, koji je bio u toj akciji, ali nemam pojma gdje je on sad!
Kako su mi tad pričali, glavnu stvar su odradila upravo ta dva tenka iz različitih pravaca paljbom su srokali taj objekat u koji su se popeli muslimani!
Biće prilike da i ja napišem nešto ratnih priča, i ne samo sa sarajevskog ratišta, ja sam od 1991 do 1995, prošao pravi lavirint ratišta od Han-Pijeska, od Trebinja do Popovog polja, Goražda, Rogatice, Srebrenice, Višegrada, Žepe, Trnova - Treskavice, Zvornika, Olova i naravno Ilidže i Rajlovca!
Pročitao sam da je neko pomenuo i „zaštitni puk“, ja sam bio i sa njima, nama je komandovao pukovnik Savčić operativac, a za tog Jevđu nisam čuo, osim za „Jevđu“ Duleta iz specijale!
Međutim, teško je pisati sad o tome, kad se odvija drugi podmukliji i bizarniji rat, bez oružja, rat zbog koga ljudi bježe u depresiju i suicid, ili nekim teškim drogama liječe svakodnevnicu, koja je užasna, zato što gledam svoje ratne drugove kako kod novopečenih biznismena cijepaju drva, a ti biznismeni nisu postali bogati, zato što su bogatstvo stekli u americi i donijeli ga ovdje, već su ga stekli i stiču ovdje, to su bre, bednici, što bi rekli naši Srbijanci, jer su ovu RS pretvorili u pravi El-dorado za gangstere i tajkune, zato ti i svi tvoje sudbine godinama ne možete da se vratite u zemlju koja vam pripada po Božijem i ljudskom sudu, jer ste je i vi branili i stvarali, a oni su vas protjerali, da bi nas ukupno bilo manjina, manjina vani, manjina unutra, kao da nas i nema, precrtani smo!
Teško mi pada, zato što ovom sirotom RS haraju oni što ih nigdje nije bilo u ratu, a djeca od nekih mojih izginulih saboraca, sad pitaju mene, „moj je tata bio u SDS-u, kad je poginuo na ratištu, da li je i on išao u rat radi kriminala, kao što sad ovi pričaju ili da nam stvori državu u kojoj smo mi samo porodice poginulih? “
Teške su to stvari za shvatiti i prihvatiti, kad se svaki dan pitaš da li je normalna država u kojoj kriminalci vode legalne poslove, a političari se bave kriminalom? Integrejšen, prezentejšen, globalizejšen, transparejšen, eu-nijejšen, tranzitejšen, manekejšen, pederejšen,..
bombarduju te svakog dana, a ovamo fiskalizacija, privatizacija, pljačka, pljačka,..
iz dana u dan,...
šta zna traktorista iz laktaša, šta je bio Šipad, Unis, Famos, Pretis, Energoinvest, Orao, TAT,...
baš njega briga koji je ljudski potencijal bilo Srpsko Sarajevo! ?
Ja poštujem, to da ljudi iz Lijevče polja, znaju bolje saditi repu ili kupus od nas, znam da su bolji ratari, ali nama naše, a njima njihovo i tačka, nema tu trulog kompromisa!
Ovdje se sve svjesno zatire, i to je onaj tihi nastavak rata, bez oružja, ali mnogo sofisticiraniji, psihološki rat!
Tzv.
međunarodnoj zajednici, ne odgovara nikakav srpski centar na istoku RS, i oni ga svim silama satiru, a oni koji im u tu svrhu služe, nek se stide sebe samih.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21324 |
11.04.2009 |
Pitanje za RammsteinaVidim da si bio u borbama na našem dijelu ratišta.
Ti si u pravu za artiljeriju koja je bila postavljena na našim brdima.
Jedino što je djelimično tačno je Rječica.
Možda je to samo igra riječi, pošto smo imali nešto artiljerije ali je bila iznad Riječice u brdima.
Do njih se dolazilo kroz Rječicu.
Možda je to što te navalo da kažeš da su u Rječici.
Sve u svemu ti si u pravu.
Teško se sjetiti svih detalja imena i datuma poslije toliko vremena.
Neću da polemišem o politici.
Zbog nje su ratovi počinjali.
Svako ima svoje mišljenje o tome.
Ja bi te zamolio ako možeš da nam pišeš o borbama na ilidžanskom ratištu pošto o tome niko ne piše.
Velike borbe su bile u tom dijelu ratišta.
Možeš li nam opisati borbe na Stupu? Naši su za Vidovdan '95 godine osvojili Betonaru.
Vidim da ti pisanje lijepo ide pa bi takav jedan tekst razbio raspravu o političkoj septičkoj! Sviđaju mi se detalji kojih se danas sjećaš.
To bi uljepšalo ovaj naš sajt.
Bilo bi dobro ako bi mogao uključiti još neke sa tih prostora ili Grbavice? Ta strana rata nam nedostaje na ovom forumu.
Unaprijed zahvalan!
|
|
|
Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
|
21270 |
04.04.2009 |
|
|
Savke : Ns
|
20949 |
08.03.2009 |
Vojna Policija iz Nisa u SarajevuKrajem aprila 1992.
godine, kasarna u Nišu dobi uzbunu.
Poređali nas 30-tak vojnika Vojne Policije i biraju ko će na zadatak.
Pričalo se da se ide u Bosnu, ali nije bilo sigurno.
Kad su izabrali nas nekolicinu, rekoše ko neće ne mora, možda se ide u Bosnu ali nije sigurno? I još rekoše da bi bio red da oni koji su rođeni u Bosni obavezno idu.
Ja se nisam ni najmanje dvoumio hoću li ići ili neću, jer sam rodom iz Bosne tačnije sa Manjače, i bilo mi je veliko zadovoljstvo da odem u Sarajevo.
Beograđani odbiše da idu i nas desetak ode za Ljuboviju, a nakon par dana u Han Pijesak, pa konačno u Sarajevo, tj.
Lukavicu.
Išlo se kroz neke gudure i sumetine, u onom policijskom transporteru.
Lično nas je "Veliki General" dočekao u Sarajevu, tačnije Lukavici, mi smo inače pratili kolonu kamiona koja je valjda išla da nešto izvlači iz Sarajeva ili tako nešto.
Bili smo tamo nekih mesec i po dana, pucalo je sa svih strana, mi nismo mogli da se dokažemo nešto posebno.
Pucali smo i mi u par navrata tamo negde preko aerodroma, valjda je Ilidža, i još jednom kod Dobrinje kad sam ja malo ranjen od granate.
Čije granate ko zna.
Nije mi nikad bilo jasno zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo, a mogli su za 24 sata da ga uzmu...
Čak su i Aliju poganog bili uhvatili pa ga pustiše, bio sam tad tamo...
Kao i onda kad je bio onaj masakr u Vase Miskina, gde su Balije same sebe izrokale, to je tačno i istina.
Ja sam čak planirao da ostanem tamo na ratištu i da se ne vraćam u Srbiju, ali kad sam video tolike uzaludne pogibije a Sarajevo ispred nosa a ne uzima se odlučio sam da se vratim, a i komandir mi je pretio da ću biti dezerter ako tamo ostanem???
Žao mi je što je Sarajevo danas muslimajmunsko, žao mi je srpskih boraca posebno mojih vršnjaka koji su poginuli ili ostali invalidi na sarajevskom ratištu....
Kako boraca, tako i civila...
|
|
|
Malislatki :
|
20883 |
02.03.2009 |
Hadzicke munjePozdrav za Struju
rspituješ se za "Hadžićke munje"? To su bili pravi borci.
Nema gdje nisu bili od Hadžića, Goražda....
ali najviše su volili da idu u Vogošću.
Sada su rasuti po svijetu: Amerika, Australija, Zapadna Evropa.
Pomagali su i na Kosovu.
Kada sam pročitao tvoj tekst prisjetio sam se svih prošlih događaja.
Nekako sam počeo da ih zaboravljam.
Često prođem kroz Rogaticu, ponekad svratim u Štampariju u glavnoj ulici, pa mogli bi se i vidjeti.
|
|
|
Struja : Rogatica
|
20770 |
24.02.2009 |
Hadzicke munjeKao prvo, želio bih da pohvalim razvigora za ovu njegovu priču i da ga zamolim ih još puno toga napiše, nadam se da ćeš za mene biti broj dva, pošto će Vogošćanin ostati vječni broj jedan.
Nemojte da pomislite da vam podilazim, ja tako stvarno mislim.
Ja još nisam skupio dovoljno vremena, a najiskrenije ni hrabrosti da napišem nešto.
Pored toga, datumi su mi slaba strana.
U jednoj od akcija samnom u transporteru bilo je inekoliko momaka iz "Hadžićkih munja".
prilikom izlaska iz vozila taj momak je ranjen u glavu.
Kod mene je ostala njegova 84-ka koju sam koristio tokom čitave akcije.
Nakon završetka akcije pažljivo sam je očistio i ostavio je u magacin sa namjerom da mu je ja lično vratim.
Ali nikada se ne desi onako kako čovjek planira, on se pojavio baš kada sam bio negdje na zadatku.
Ako se slučajno nađe u ovoj mojoj priči on ili neko od "Munja", volio bih da mi se javi.
..
a javiće se meni na slavicnet@hotmail.com, pa ću ja da Struji pošaljem njihovu email adresu.
|
|
|
Marko : Srpsko Sarajevo
|
20285 |
25.01.2009 |
Srpsko SarajevaRječnik i sadržaj foruma su fantastični.
Šteta što forum nije u klasičnoj verziji, pa većina ljudi odustane od pretrage jer je forum prilično komplikovan.
Mislim da su Ilidža, Hadžici i Grbavica kao i ostali dijelovi Srpskog Sarajeva zaslužizili svoje sekcije na forumu kao Vogošća, Ilijaš, Pale...
Pretpostavljam da je stranica prilično posjećena.
Čudno mi je da još uvijek niko nije pisao o velikom naseljavanju u protekle dvije godine sarajevskih Srba u Lukavicu, Dobrinju i ostala naselja koja su pripala Republici Srpskoj.
Samo u ovom trenutku na području Lukavice se gradi više od 1500 stanova čiju su kupci mnogi Vogošćani, Ilidžanci i drugi koji su protjerani iz Sarajeva za vrijeme otadžbinskog rata.
Pošto vidim da ne dozvoljavaš objavljivanje linkova koji promovišu druge sajtove nadam se da će se na ovoj stranici uskoro naći slike koje će pokazati veliku ekspanziju stambene izgradnje na Dobrinji I i IV, Lukavici i na Kuli i pokazati želju sarajevskih Srba da budemo na svojoj zemlji.
Puno sreće Željko!
Marko,
hvala na pohvalama, ali i kritikama.
Mogu da se složim sa tobom da je forum "donekle komplikovan" jer još uvijek nisam riješio opciju za pretraživanje, koja se nalazi u gornjem desnom uglu.
To je i meni jasno, pa ja npr.
ako tražim neki članak sada koristim GOOGLE ili opciju za pretraživanje ove stranice koja se za sada može naći samo na glavnoj strani ove stranice na koju možete otići i ako kliknete ovdje.
Što se sarajevskog ratišta tiče, ja sam najbolji poznavalac Grbavice i o tome imam mnogo toga da pišem, pogotovo o Razmjeni na Grbavici.
Jedini je problem je što nemam vremena za sve pa ne stignem da počnem.
Uostalom, možeš i ti da budeš prvi, tj.
da "probiješ led" a ja ću odmah otvoriti novu stranicu o Lukavici, Grbavici, pa ako hoćeš i o Banjaluci.
Što se preglednosti tiče, samo bi se djelimično složio sa tobom da ona baš i nije najbolja.
Ovo je na početku trebao da bude sokolački forum (i mnogi se Sokočani bune što više nije baš tako), ali se desilo da smo počeli i da pišemo i o istoriji, politici i drugim stvarima.
Moja najdraža oblast foruma su priče, kako porodične tako i istorijske (Građanski rat, Drugi svjetski rat, Prvi svjetski rat, Tursko doba, legende...
).
U istorijskom odeljku foruma zadržavam samo komentare koji imaju neku istorijsku vrijednost, ostale komentare prebacujem u Region.
Pozdravi i ostale svakidašnje stvari se nalaze u odeljku "Popularno".
Posjetilaca imam mnogo, mislim čak i previše.
Mnogi od postova ne prođu "cenzuru" jer ne želim da se ovaj forum ponovo pretvori u forum za prepucavanje Srba i muslimana, kao što je to nekada bio.
Izvinjavam se dobronamjernima, a pogotovu umjerenima!
Na stranici "Najnoviji" nalazi se zadnjih trideset objavljenih postova, što je jako praktično za one koji svakodnevno posjećuju ove stranice.
One neobjavljene brišemo, a njih ima mnogo.
Možda si primjetio koliko brojeva nedostaje između dva susjedna posta na istoj stranici!
Još jednom ti hvala na sugestijama.
Iskreno se nadam da ćeš ovdje uskoro naći i nešto za tvoj ukus!
|
|
|
Dragana :
|
18808 |
03.09.2008 |
Ilidza: Ratni dnevnik Željko,
Bas zato što nismo svi kao vi vodili ratni dnevnik - sram nas bilo :-) - došla sam na ideju da se neka događaji sa Ilidže i okoline prepričaju.
Neka imena i neke događaje počela sam da zaboravljam.
Znam da neka imena ne trebaju da se spominju kao što si naveo gore, ali pojedine, a pogotovu one što su živote dole ostavili ne smijemo da zaboravimo.
Čula sam da su izdate neke knjige ali do njih je uglavnom teško doći.
Bas nedavno mi je drug poslao, preko kompjutera, nekoliko skeniranih stranica is knjige doktora Miodraga Lazica "Dnevnik Ratnog Hirurga".
Bože svašta se taj čovjek nagledao, ali knjiga je lijepo napisana.
Da li imate namjeru da neke slike ili stranice iz dnevnika objavite?
Dragana,
Ideja ti je super, i to je osnovna suština ove stranice.
Svako od nas je ponešto upamtio, pa kada bi svi objavili samo po jednu priču - ko zna gdje bi nam bio kraj.
Što se mog dnevnika tiče, za sada samo prepisujem pojedine isječke, ili ga koristim kao materijal prilikom pisanja.
Ima tu dosta nebitnih, ali i privatnih stvari koje nisu za interneta.
Pored toga, nisam baš svo vrijeme vodio dnevnik, imam dosta praznina.
Ni ja još nisam došao u posjed knjige "Dnevnik ratnog hirurga", koju sam ovog ljeta uzaludno tražio po Srbiji.
Ako neko može da mi kaže gdje živi pisac, i njegov broj telefona, bio bih vam veoma zahvalan.
Informaciju možete poslati na slavicnet@hotmail.com.
Konačno, ako bi neko mogao da se raspita u predstavništvu SRNE u Beogradu ( Telefon: 011-324-2671, ulica Moše Pijade broj 8 ) o tome da li imaju ovu predivnu knjigu i da li imaju namjeru da je ponovo štampaju.
Ja sam zainteresovan za bar nekoliko primjeraka.
Pozdrav,
Željko
|
|
|
Dragana Krstic : Dallas
|
18804 |
02.09.2008 |
IlidzaVidim ovdje mnogo price o Vogošćanima i Okolini (zasluzeno) ali kako se samo ponekad spomene Ilidža? Mislim da Ilidža zaslužuje svoju rubriku na ovom sajtu.
Vidjela sam rubriku o Zoranu Borovini i jako me obradovalo da ga pominjete.
Bilo bi lijepo kad bi se nešto napisalo o Ćenti i njegovim momcima, kao i o Gardistima sa Ilidže.
Pozdrav svim Sarajlijama.
Dragana,
kao prvo, moram da kažem da mi čitaš misli.
Baš jutros čitam svoj ratni dnevnik, pa razmišljam kako je Ilidža veoma malo zastupljena na ovom forumu.
Evo jednog isječka iz mog dnevnika, nasumice odabranog:
"23.
juni 1992.
godine.
Probudio sam se na Ilidži, hotel Srbija, Soba 1231.
Dan kao i svaki drugi, hrana u hotelu prava vojnička.
Hodam sa Miroslavom Radovanovićem sa sastanka na sastanak, a u pauzama slušam njegove pomalo dosadne priče.
"
Danas smo dobar dio dana proveli u zgradi Opšine Ilidža.
Meni na sastancima dosadno pa dosta vremena provodim sa sekretaricama.
Prije podne radi Ljilja, a popodne Vesna Cvjetković.
U par navrata ja sam njoj sekretarica - donosim joj kafu iz kafeterije.
Jedan detalj moram zapisati.
U kancelariju ulazi jedan stariji čovjek koji šepa.
Ima i štap u ruci.
Objašnjava Vesni, pomalo molećivim glasom, da se zove Branko Lalović i da je rođen u Kalinoviku.
Invalid je pa ne može da se bori.
Međutim, donio je 5000 dinara, kao prilog za vojsku.
Danas sam prvi put bio na Žuči.
Idemo sa dva auta.
U prvom autu su bili Boro Radić (vozač), Nikola Poplašen, Dragan Jovanović, Nedeljko Ćetković i Vlado Marin, a u drugom autu osobe koje nikako ne smijem da pomenem na ovoj stranici.
Nosio sam fotoaparat da napravim i koji snimak za uspomenu...
"
Ljetos sam bio u Lazarevu, na grobu moga rođaka, Aleksandra - Ace Tomića, koji je poginuo u Luna parku, na samom početku rata.
Napravio sam neke slike, pa ću i njih uskoro objaviti.
Neka ovaj članak bude začetak jedne stranice, na kojoj će se okupljati bivši Ilidžanci, mnogi od njih moji poznanici i prijatelji.
A tebe proglašavam za kumu prve strane o Ilidži.
Srdačan pozdrav,
Željko Tomić
|
|
|
Sarajlija : Zapadna Evropa
|
11584 |
14.02.2007 |
O Brnetu, za bivseg MUP-ovcaProveo sam citav rat manje vise na Ilidzi kao srpski borac.
Cjenim sve casne borce na bilo kojoj strani bili.
I u ratu se moze i treba biti castan i drzati se nekih civilizovanih kodeksa.
Ja se ponosim sto sam bio castan borac.
Ne ulazeci u uzroke i povode za ovaj prljavi rat, postujem svakog ko se casno borio za svoj narod.
Sto se tice tvog komse Brneta nije bio taj dan u borbama na Grbavici.
On je skoro citav rat proveo u svojoj bazi u "Vocnjaku" iza Blazuja.
Rijetko kad je prisustvovao nekoj akciji, i ako jeste kao npr.
u Aerodromskom naselju onda je to bilo u stabu na liniji fronta.
On se uglavnom brinuo da mu se prijavi sve sto se "zapljeni".
Bio je komandant Cetnickog odreda "Tomo Veljancic" (poginuo u Nedžarićima na pocetku rata pod navodno sumnjivim okolnostima) u sklopu puka "Savo Derikonja".
On je na terenu sve prepustao svojim zamjenicima "Zutom" i B.
P.
Jedinica je brojala izmedju 40 do 70 ljudi.
On licno bio je paranoik da ce ga neko od nasih roknuti.
Bio je tesko ranjen u nogu kada ga je iz magnuma u Vogošći ranio izvjesni Pena.
U Srbiji ga je pokusao ubiti Dragisa Kujacic pucajuci mu u stomak dok su se vozili u autu.
Iako tesko ranjen uspio je da se sam odveze do bolnice i prezivi.
Bilo je u ovom ratu i misterioznih pogibji kao smrt Mongina na Ilidzi ili pogibja Bore Radica.
Postovani,
vidim da si dobro poznavao situaciju oko Sarajeva, ali u nekim stvarima nisi u pravu.
Da te podsjetim, A.
koji se potpisuje kao "MUP" je pisao o dogadjajima kod "Palme", 21.
aprila 192.
godine.
A ja sam Brneta prvi put u zivotu vidio 21.
aprila na Palama, negdje oko 9 uvece.
On se tada upravo vratio sa Grbavice, i bio je lakse ranjen u lijevu ruku.
Ustvari, i ne znam da li je to bila rana, ili laksa povreda prilikom pada.
Do tada sam o njemu samo slusao price, tj.
da u svom stanu u Alipasinom polju spava u tabutu, i tako neke slicne gluposti.
Slazem se sa tobom da je bio i na Aerodromskom naselju 17.
juna 1992.
godine.
Ja sam taj dan presao preko aerodroma za Lukavicu, i dobio metak iz brovinga u zadnji dio auta, iako smo se krili iza oklopnog transportera koji nas je pratio preko aerodroma.
I tu si u pravu! Brne je "kontrolisao" odvijanje dogadjaja preko motorole, i motao se oko nekog tenka koji je bio parkiran iza aerodromske zgrade.
Znam i to da je Brne vecinu rata proveo u "Vocnjaku" ili u kuci svoje babe na Vucijoj luci.
Prosao sam pored te kuce mnogo puta, vidio sam i one njegove vucjake.
Dobar dio rata je proveo i kod svoje djevojke, Svjetlane, u Srbiji.
Znam gdje je i ona zivjela, cak sam joj i kucu znao.
On je sa njom cesto isao u jednu luksuznu banju u Srbiji.
E, i tamo sam bio! Nemoj ovo da protumacis da sam ja dobar poznavalac Brneta, nego ti samo kazem da, igrom slucaja, i ja u tom istom gradu imam neke prijatelje, koje sam redovno posjecivao, pa su mi oni o svemu tome pricali.
Ne znam sta se dogodilo izmedju Brneta i Pene, ali znam ko je bio bolji covjek.
Penu sam poznavao i vjerujem da ne bi pucao u Brneta bez dobrog razloga.
Ne znam da li se i Pena bavio kriminalom, ali se u vrijeme rata uglavnom drzao svoga sela (Krivoglavci), i nije se mnogo mijesao u Borine poslove.
Za vrijeme rata je rijetko silazio u Vogošću, i ja sam ga rijetko vidjao.
Penu sam zadnji put vidio u sokolackom hotelu kod Fuje, u povratku sa lijecenja od metka koji mu je prosao kroz stomak.
Cini mi se da na ovom sajtu Penu do sada niko nije spomenuo, a volio bih da mi neko kaze koju rijec i o njemu.
Mislim da znam u kojoj si jedinici bio.
U onoj istoj kao i jedan moj poznanik sa Sokoca, inace vozac.
Znam da ce ti ovo biti dovoljno da se sjetis.
|
|
|
Tanja : Irska
|
7182 |
31.03.2006 |
Pozdrav iz IrskeJa sam Ilidzanka, ali redovno sam na vasem sajtu, i jako mi se svidja.
Samo tako! Mnogo pozdrava od Tanje iz Irske.
|
|
