|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
|
24839 |
25.08.2010 |
RE: Iza srpskih linijaZnam ovu priču! Ima ona i nastavak, a nastavak ide ovako:
"Kad dođoh na Olovo, ja kažem da mi nazovu Ratka Mladića.
Prođe petnaestak minuta a niko se ne javlja.
A onda mi kažu da je Karadžić na liniji i ja mu kažem: "Predsjedniče, ja došao sa svojih 80 gazija iz Banjaluke, a tvoji mi ne daju da prođem.
"
|
|
|
El Gazi : Bih
|
24838 |
25.08.2010 |
Iza srpskih linijaJa sam slučajno zalutao na iljaško ratište u onome periodu kad je trebala da bude deblokada Sarajeva i imao sam zadatak da sa svojih 80 gazija krenem od Popovića ka Misoči i dalje.
Te noći sam ušao oko dva sata po ponoći sa svojih dvadesetak momaka vama za leđa, u takozvane Prapotne njive.
Rekli su mi da se to mjesto drugačije ne može zauzeti.
Ležali smo tako do pola pet ujutro u vašim uniformama u nekom potoku.
Međutim, onda nam javiše da je Rasim Delić naredio da se mi povučemo jer nemamo odobrenje za napad.
U bijesu govorim ljudima da se ne možemo vratiti na ono mjesto gdje smo ušli.
Već je svitalo kada smo krenuli prema rijeci, gdje nailazimo na vašeg vojnika, pozdravljamo se sa njim a on nas upita:
"Zašto ste vi toliko naoružani, zar ovdje treba da bude neka akcija? "
"Da", odgovorih mu ja i dosjetih se da je u opštini Ilijaš predsjednik bio Ratko Adžić pa mu rekoh "Poslao nas Ratko da zauzmemo Popoviće! "
"Koliko će on naših sinova poslati u laku smrt! " - odgovori taj srpski vojnik, koji je očigledno bio iz tog kraja.
Nakon toga, taj isti vojnik nas uputi na brdo iznad Popratne njive gdje je po njemu linija bila najtanja.
Međutim, mi izbasasmo kontra u potok Hajdukovac, i tu naiđosmo na neki rov u potoku spremni da ga zauzmemo, kad izlazi naš vojnik koji je skontao da smo to mi i uputi nas preko Crvenoga brda za Popoviće.
Bjesan do bola, odmah sam zatražio da se uspostavi veza sa Delićem i našom komandom ali niko ne odgovara.
Nakon petnestak minuta kažu mi da je na vezi Alija.
Govorim mu ja:
"Predsjedniče, zar ja treba da dođem iz Krajne i izgubim dvadeset najboljih ljudi? "
On na to odgovori da mu je elgazi Rasim rekao da je ta akcija bila izdata i upućuje nas u Olovo, tj.
Kruševo.
|
|
|
Jovo Pejić : NišIćI
|
24227 |
31.03.2010 |
Miloš Delić, komandantKomandant Ilijaške brigade bio je od 25.
2.
1994.
g.
do 15.
8.
1994.
g.
(prepisano od Velimira, op.
a.
).
U cijelom periodu njegovog komandovanja i mi smo bili u sastavu te brigade.
Na početku svog mandata izvršio je korjenite promjene u VII p.
b.
(Nišići), smijenio je kompletnu komandu i na čelo bataljona doveo mlade ljude koji su bili do tada u Interventnom vodu ili u rovovima.
Ovo je bilo od odlučujućeg značaja kod događaja koji su uslijedili.
Većinu vremena proveo je na IKM brigade u Nišićima, baš u vrijeme kada su većina naših linija "visile" zbog intenzivnih napada neprijatelja i velike nepokrivene teritorije, tokom aprila i maja.
Donio je veliki broj veoma bitnih odluka za naš opstanak ali nije ih mogao "podebljati" ličnim prisustvom među vojskom.
Svi koji su ga poznavali znaju da on nije bio kadar "stići i uteći", bio je izrazito debeo i imao bolesne zglobove.
Jednom prilikom, da bi obišao kritične položaje u Lađevićima, koje su tada pokrivali Prijedorčani, mi i Šešeljevi dobrovoljci i gdje je neprijatelj intenzivno napadao, posjeli smo ga na konja i proveli linijom.
Nije bio kukavica ali fizički hendikep bio je limitirajući faktor.
Stariji ljubitelji fudbala sjećaju se onog debelog sudije iz Ljubljane koji se zvao Lado Jakše i utakmice sudio iz kruga na centru igrališta.
Slično kao Miloš u bitkama.
Kraj njegovog perioda komandovanja brigadom poklapa se sa neprijateljskom ofanzivom u avgustu 1994.
godine kada je izgubljena značajna teritorija, srpski krajevi Brgule i Okruglica.
Pri tome treba imati u vidu da je osnovni razlog pada teritorije bio što je do tada HVO držao 14 km linije na vanjskom prstenu, da su se uklonili i kroz taj prostor propustili muslimansku vojsku.
Svi u vrhu naše vojske znali su mjesecima unazad za ovaj "vruć krompir" koji je uvaljen Milošu u ruke.
Naše jedinice, hendikepirane malom brojnošću, nisu mogle održati teritoriju bez povlačenja u dubinu.
|
|
|
Luna :
|
24215 |
29.03.2010 |
Boro PerišićBoro Perišić je radio u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH, možda sedam-osam mjeseci prije no što je počeo rat.
Bio je u odeljenu vatrene podrške.
Kada se podijelila jedinica, izasao je sa Srbima iz jedinice i učestvovao u borbama na Vracama.
Koliko se sjećam, nakon petnaestak dana je napustio jedinicu i otišao u Ilijaš.
Posle toga smo čuli da je tamo bio u bataljonu VRS na Okruglici, po našim saznanjima bio je komandant ili zamjenik komandanta bataljona.
Ubijen je od strane Vojske negdje na putu Srednje - Semizovac.
Znam ga kao otresitog i hrabrog momka.
Eto, to je sve što ja znam i mogu napisati o Borislavu Perišiću.
Ukoliko ga neko bolje poznaje neka dopuni ovo moje pisanje.
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
23808 |
22.02.2010 |
Borci iz SemizovcaŽelim da potvrdim da su momci iz Semizovca bili dobri i pouzdani borci, sigurno je tačno da smo u vašu interventnu grupu imali veliko pouzdanje, u šta sam se i lično u više navrata uvjerio.
Bilo je tu zaista dobrih boraca i kvalitetnih ljudi, a posebno mi je ostao drag i u sjećanju pokojni Cave Đukanović.
Nažalost zbog vašeg komandanta bataljona koji je bio dosta kvarna osoba (koja ni do danas nije izmjenila svoj specifičan karakter ponašanja) i koji je bio zaista slabo omiljen u Ilijašu, ta neka averzija koju je on zaslužio prenesena je i na vas, što smatram pogrešnim i ne djelim mišljenje sa osobama koje vas smatraju lošim borcima.
Međutim ovaj sajt nam upravo služi da iznesemo svoja pamćenja iz rata i iznesemo istinu o onome što se zaista dešavalo, što će nam omogićiti da vidimo koliki je doprinos svako od nas dao u otadžinskom ratu.
|
|
|
Luna Jankovic : Bijeljina
|
23773 |
18.02.2010 |
Odgovor za Vogoscanina pravogPozdrav za tebe Vogošćanine pravi, skontao sam ko si.
Zelim ti sve najbolje, i od Manekena i Mlađe P.
sam doznao i gdje si i šta radis.
Pozdrav i za tvoju suprugu, koliko se sjecam, moju komšinicu.
Razlog što sam se uključio na ovaj forum je što sam u jednom tvom komentaru pročitao da je Sara nagradio svoje momke sa po 50 DM, a u nekoj drugoj akciji sa 100 DM za neke zasluge, recimo na vraćanje Jasena.
Nadam se da ćeš mi vjerovati, ja sam 1995.
godine vraćao Lipu sa Šorkom, Ačkerov grob i Nabožić i imali smo niz uspješnih akcija, ali nikada u toku cijelog rata ni za jedan borbenu zadatak ili policijsku akciju nisam dobio ni dinara.
Od svih ljudi iz specijalne, znam samo da je Boneli sa nekih svojih 30-tak ljudi petnaest dana za pare čuvao branu u Višegradu.
Ja i moji drugovi to nismo radili, niti nam je to ikada iko ponudio.
|
|
|
Lazo Kiki Aco : Brcko
|
23740 |
17.02.2010 |
Ravni Nabožić 1995.
godineHoću da kažem nešto o zadnjoj ofanzivi na području Ravnog Nabožića 1995.
godine.
Nakon što je pao jedan dio naše linije, nas osmorica smo ostali u poluokruženju, pa smo se izvlačili polako do noći.
muslimanska ofanziva nije jenjavala već je postajala sve jača i jača.
Sutradan su krenuli još snažnije, pa su nas potisnuli ispod Ravnog Nabožića i Kameničkih Stijena, a na jednom mjestu su sišli do magistralnog puta i presjekli komunikaciju za Srednje.
Tek pred mrak su stigli specijalci, te smo započeli uspostavljanje linije odbrane i organizovanja kontra-ofanzive.
Na našoj strani je bilo dosta ljudi izbačenih iz stroja, ali je nakon završetka kontra-udara na protivničkoj strani bilo vojnika i po granama drveća.
Na tom djelu ratišta nisam vidio "Pantere".
|
|
|
Sijedi : Republika Srpska
|
23629 |
07.02.2010 |
RE: SašaDevetnaestogodišnjak iz Podlugova bi mogao biti Saša Srete Zekića.
|
|
|
Velimir Ilijaš : Ilijaš
|
23618 |
05.02.2010 |
Na bošnjački jezikMuslimani su cijelo vrijeme rata smišljali kako da stvore svoju državu koja će imati svoju naciju i svoj jezik.
U tome su lutali, jer i nije bilo lako stvoriti ono što nikada nisu imali.
Prvo su razmišljali o bosanskoj državi i bosanskoj naciji, a bošnjačkom jeziku.
Opet su od toga odlutali pa im je danas nacija bošnjak, a jezik bosanski.
Meni je to sve bilo smiješno.
Jednog dana, u ratu, kod mene dođje jedan prijatelj i u razgovoru, izmeđju ostalog, povedemo priču i o tome.
U šali kažemo, da nije njihov jezik, možda, onaj što je pun turcizama.
Počnemo nabrajati turcizme i pisati na papir.
Nabrojasmo mi cijelu stranicu tih riječi.
Naum padne mi da bi dobro bilo sad sastaviti neku priču u koju bi ubacio ove riječi.
Tako ja sastavim priču u koju sam ubacio oko 90% tih riječi.
Evo te priče:
| “Odrasla čeljad uzela avdest i završila sa klanjanjem, a i hodža se čuo da okuiše.
Nana se spustila na šilte, opružila noge do bošće, krajevi joj bućme vire oko pasa i na nogavicama.
Na njoj je kunta i jačerma, za pas ćusnula rubac.
Iz špaiza i dolafa izvadila džezvu i fildžane i sve turila na tepsiju zajedno sa šerbetom.
Tu je brdak i ibrik.
Ruke joj mokre od otarka.
I dedo se spustio na ponjavu u fesu, okezaloj poši, čaksirama i đubreli obojcima.
Na nosu mu neka bajat, a na obrazu jakija, ko da je negdje ograjiso pa sav helač otišo.
Izgleda kao da je hasta.
Penđjere otvorili pa počeše eglenisati i čeifati.
Veli nana da nejma ljeba, a naumila je svariti graoricu pa je morala uzdurisat tirit za pitu.
Kaže dedo da nejma čumura za zimu, ali niko ni mukajet.
Ova mladež zna samo harlaisat i žderat, a težak je vakat.
Nakašlja se i hraknu u pljucu.
Trebalo bi potražit čuvalduz, valjda će se na njega nabasat, pa bisage zakrpit.
Dok ko đuturumi eglenišu, stiže haber da je Muju njegov ahbab, idući sokakom, odalamio tojagom po prknu, nabio ga u plot i sva mu prnjoka otišla helač.
Pridiže se dedo, huri nanu i pohita u avliju, ali ko da ga je nešto uščaklo pa se sav naherio i jedva dohita do merdevina ispred hajata.
Naslonio se na njih, jednu nogu odervečio i hoće da se bailiše.
Spopala ga zaduva, a mogla ga je i damla pogoditi, jer je već skoro pao u bandak.
Zabrinuo se za Muju pa je skoro i avaz izgubio.
Svi se zabelesali, a mali Aljo se ubarabatio i butum avliju zakandiso ko da je hala prevrnuta.
Nasta halakanje pa dohitaše i komšije do plota i vire kroz njega.
I hajvan se usplahirio paĐ potrgo privuze, ali mandal je čušnut kroz halku na vratima pa ne mogu izaći.
Ah, ah, alahu dragi, ko će ovo izdurati, veli nana.
Ko da su svi mahniti i iskolni pa dohitali da ovdje jabanišu.
Počeše zjati ko da je prava krhana.
Ko ga je kuriso, haknem mu nani, ćuje se jedan.
Huri ga u hendek, veli drugi.
Opaući ga vagirom, šta se tu otalećio, krkan jedan, ćuje se još neko.
Vlasi, vlasi, zahalakaše slinava dječurlija i nana se objene bailisa.
U tom stiže haber da se komšija preselio na ahiret i da se već nalazi u gasuhani, dženaza sutra.
”
|
Ovaj članak sam dao u Radio Ilijaš.
U to vrijeme je na Radio Ilijaš bila jedna omladinska emisija koja je počinjala dosta kasno u noći.
Omladinac koji je vodio tu emisiju pročitao je ovaj članak.
Članak je bio toliko interesantan da je omladina do ujutro pozivala na telefon Radio Ilijaš i dodavala još riječi, govoreći: Ima još i ova…, ima još i ova….
Emisiju nisu mogli zatvoriti do jutra.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
23260 |
10.01.2010 |
Granatiranje Srpskog SarajevaVelimir u svom članku opisuje liniju oko Ilijaša i vanjski prsten oko Srpskog Sarajeva koji je bio pod kontrolom muslimanske armije.
Sa tih pozicija muslimani su su gađali civilne objekte.
Svjetski moćnici ovo nisu nikada objavili, pa su žrtve u srpskom civilnom stanovništvu ostale tajna za svjetsku javnost.
Sa druge strane, Srbi su za njih i nakon toliko godina od završetka rata i dalje monstrumi bez srca i duše.
Za bjesomučno granatiranje Srpskog Sarajeva niko nije okrivljen niti se vodila bilo kakva istraga protiv odgovornih muslimanskih oficira.
|
|
|
Jovo Pejić :
|
23250 |
09.01.2010 |
Vrata zaboravljenih asovaVisoko cijenim i duboko poštujem pisanje na ovom sajtu gospodina Velimira koji je najinformisaniji i najkompetentniji za iznošenje činjenica o ilijaškom ratištu, njegovim herojima i "nemanjićima".
Mislim da ne postoji borac ili ratni stanovnik prostora između dva prstena kojeg ne boli nepravda učinjena od strane Republike Srpske prema legendarnom komandantu Draganu Josipoviću.
Najzaslužniji čovjek za očuvanje naše okolosarajevske i sarajevske teritorije (koju je kasnije pijani Slobo proćerdao) i same Republike Srpske od te iste republike je precrtan ili, što bi rekao pokojni Jovan Šepur, "dobio i s' jedne i s' druge strane".
Sramota za sve one koji se upravo danas (dan Republike) busaju da su upravo oni stvorili, spasili, sačuvali Republiku Srpsku kao i za sve one koji su se svih ovih godina zbog toga busali.
|
|
|
ĆUrćIja : Srbija
|
22752 |
19.10.2009 |
Re: Najteži ratni danNe mogoh a da ne napišem još koju riječ pomenutu u ranijim napisima na ovu temu.
Poginuli mladi momak Popić je ubijen od strane diverzantske mudžahedinske ruke.
Poginuli Petrović, koga vi pominjete u vašem napisu je poginuo na neprijateljskoj teritoriji, tj.
teritoriji VRS.
Niko ga nije tjerao, kad je već napustio ovu teritoriju, da se u ratnom vihoru vrati i da očekuje dobrodošlicu.
Nakon nekoliko mjeseci od njegove pogibije sam saznao da je ubijen negdje na tom području.
Ponavljam da ja lično ne znam detalje svega toga.
Starosjedioci Srbi iz tih krajeva inače tvrde da se radilo o poštenom momku, možda malo čudnom što i opravdava njegov ponovni dolazak na ovaj prostor.
Inače, mislim da bi daleko više od mene o ovom slučaju mogli znati pripadnici Semizovačkog bataljona VRS, koji su inače Hrvati po nacionalnosti a cijelo vrijeme rata su se nalazili u toj jedinici i moram priznati da su se više isticali junaštvom u borbi protiv mudžahedina i od pojedinih Srba.
Vjerovatno znate o kojim borcima mislim i još jednom im odajem svoje lično priznanje za njihovo iskreno učešće u VRS.
Kamo sreće da su svi Hrvati iz tih krajeva bili zajedno sa braćom Srbima protiv mudžahedina.
|
|
|
ĆUrćIja : Srbija
|
22538 |
14.09.2009 |
Re: Najteži ratni danKao prvo ne želim da se pravdam ili da prihvatim bilo kakvu individualnu odgovornost za ono šta navodite u napisu.
Znam o kojoj ličnosti se radi ali, Hvala Bogu, niti sam učestvovao u tome niti znam ko je učestvovao.
Što se stvari i zvona sa Taračin Dola tiče, takođe nije mi poznata njihova sudbina.
Naime u vrijeme borbi za Taračin Do ja sam bio na oporavku nakon teškog ranjavanja koje sam opisao u jenom od prethodnih članaka.
I ja smatram da bi bilo dobro da se zvona pronađu i vrate u svoju namjenu.
Napominjem i to da sam i ja prije rata u više navrata slušao zvonjavu tih zvona prisustvujući sa svojim drugovima Hrvatima njihovim svečanostima na Taračin Dolu.
|
|
|
Solakovici :
|
22527 |
12.09.2009 |
RE: Moj najtezi danGospodine Ćurčija!
Razumijem Vas kako ste se osjećali nakon pogibije tog mladog momka, time više što sam poznavao njegove roditelje.
Stotinjak metara od položaja na kojima ste se nalazili, ubijen je i jedan mladi momak po prezimenu Petrović.
Njegovi roditelji nisu bili u prilici da prisustvuju sahrani svoga sina, niti mu je mogao biti prisutan svećenik, niti bilo ko od rodbine i poznanika.
Ne znam da li ste vi bili tu, ali neki izvori pominju jednog vašeg prijatelja.
Ne optužujem, samo me interesuje znate li šta o ovom događaju i o zvonima i svetim slikama, te ostalim stvarima iz crkve na Taračin Dolu.
Bivši žitelji Taračin Dola namjeravaju obnavljati crkvu, pa bi im dobro došla svaka informacija o njihovim zvonima; gdje su i kome sada zvone...
|
|
|
Slavko ĆUrćIja : Srbija
|
22123 |
10.07.2009 |
Najteži ratni dan26.
06.
1995.
god.
Nalazimo se na liniji naspram Solakovića ( 1.
četa Semizovačkog bataljona).
Muslimani neprekidno napadaju na Lipu koju drže borci 3.
čete uz pomoć pripadnoka specijalne policije.
Naš dio linije je relativno miran samo nam pošalju po neku 82 ku da bi nas vezali za položaj.
Negdje oko podne zazvoni mi telefon u rovu, javim se, a na drugoj strani dežurni u komandi bataljona.
Traži upravo mene.
Vezu prepušta mom srednjem sinu koji je u to vrijeme bio osnovac.
Saopštava mi kroz plač da je poginuo Ognjen Popić sin moje svastike iz Kadarića.
Momak 19 godina služio redovni rok u gl.
štabu VRS u Han Pijesku.
Šok i pitanje kako je poginuo.
Sin ne zna pojedinosti.
Tražim od dežurnog da mi da saglasnost da idem u Kadariće.
On se nećka jer napadi na liniju ne prestaju i na moje obećanje da ću se vratiti na liniju odmah po obavljenoj sahrani daje mi saglasnost da idem.
Silazim na cestu Srednje - Semizovac na mjesu gdje je nekad bila kafana Ranč, 9 km od Semizovca.
Idem pješke prema Semizovcu.
Ništa ne saobraća cestom jer je saobraćaj bio zaustavljen zbog stalnih napada.
Tek nakon nekih dva kilometra hoda iz pravca Srednjg nailazi Tamić.
Vozać sam staje i prima me.
Usput mu saopštavam situaciju.
Kod kuće se na brzinu presvlačim i sa svojim Stojadinom pravac Kadarići.
Stižem pred kuću.
Rodbima i komšije se već okupili.
Roditelji u šoku.
Poginuli još nije dovezen.
Javljeno je da je saobraćaj prema Srednjem u prekidu i ćeka se da napadi utihnu ili padne mrak pa da prođu.
Prisutan predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić.
Dogovaramo organizaciju sahrane.
Mene su zadužili da kad bude vrijeme dovezem sveštenika Jeremiju Starovlaha za opijelo.
Kamion sa poginulim siže tek pred mrak.
Pratilac nam saopštava da je Ognjen poginuo sa još nekolicinom saboraca upavši u zasjedu koju im je napravila muslimanska diverzantska grupa iz Žepe koja je stigla skoro do komande glavng štaba.
Tek tada počinju emotivne reakcije roditelja i ostalih prisutnih.
Haos.
Vršimo posljednje pripreme za ukop, opremanje i sprovod do porodičnog groblja u Kadarićima.
Svjetla se ne pale ni na vozilima ni u kući zbog opasnosti minobacaćkog udara iz Podgore.
Sahranu vršimo po mraku.
Vraćamo se pokojnikovoj kući, pokušavamo utješiti roditelje.
Ja se vraćam prvo svojoj kući u Semizovac, uzimam vojnu opremu i pravac štab bataljona.
Odatle me sa još jednim saborcem prebacuju na liniju.
Napadi su utihnuli.
Poneki rafal i poneka 82 ka.
Nakon izvjesnog vremena saznao sam iz veoma pouzdanih izvora bliskih gen.
Mladiću da je jedna od kapi koja je prevršila čašu bezobrazluka oko nazovi zaštićenih muslimanskih enklava bila i ova oružana diverzantska akcija od strane muslimanske diverzantske grupe.
|
|
|
Slavko Jovanović - ĆUrćIja : Srbija
|
22011 |
22.06.2009 |
Oslobađanje puta Semizovac-Srednje 25.
januar 1993.
godina: Semizovački bataljon u punom sastavu ( 3 čete i interventni vod ) nalaze se na privremenom položaju između naselja Gora i Ljetovik.
Prije tri dana bataljon je osvojio veliki prostor sa lijeve strane komunikacije Semizovac - Srednje gledano iz pravca Semizovca.
Sa druge strane ceste prema Dubovom polozaje su držali borci iz Grabljeve Njive i Dubovog.
Znali smo da će se uskoro ići dalje ali na kada.
Oko 10 časova stiže obavijest da se akcija oslobađanja putne komunikacije nastavlja.
Svi se stavljamo u stanje pune spremnosti za pomjeranje linije.
Uskoro su se zaćuli rafali iz automatskog naoruđanja ispred nas na oko pola kilometra u pravcu Srednjeg.
Javljaju nam da je naš interventni vod zašao neprijatelju iza leđa tako da su se muslimani u panici povukli prema Gorskom Brdu gdje su imali jako utvrđenu zadnju liniju odbrane.
Nakon što je obostrana pucnjava utihnula komanda bataljona odlučuje da se hitno izvrši pomjeranje linije naprijed i zaposjedne zauzeta teritorija.
Uzimamo svu ratnu opremu i polako u razmaknutoj koloni nastupamo prema Ljetoviku.
Kad smo stigli do Ljetovika, na putnom prevoju gdje je odlučeno da se uspostavi privremena linija zatičemo komandira 1.
čete Milana Đurđića sa nekoliko pripadnika interventnog voda koji su vršili osmatranja u cilju određivanja novih polođaja.
Mi prilazimo jedan po jedan i počinjemo odlagati opremu.
U tom trenutku ispred nas na oko 500 m su se začuli rafali iz kalašnjikova po čemu smo zaključili da su to muslimani.
Pohitali smo u zaklone, međutim instiktivno sam se sageo da pokupim opremu u kom trenutku sam osjetio udarac u desnu stranu donje vilice, a krv mi je linula iz usta.
Neko me je gurnuo u zaklon.
Odmah sam postao svjestan da sam pogođen ali nisam znao ozbiljnost povrede.
Prilikom otvaranja usta krv je liptala i stvarala paniku i kod mene i kod ostalih oko mene.
Nakon nekoliko minuta kad je prošao šok, sam sam odredio saborca Stanka Trifkovića jer je bio najkorpulentniji da me evakuiše do kamiona koji je ostao na polaznom polođaju nekih 1000 m odavde.
Stanko me je malo nosio malo vukao i stigli smo do kamiona gdje su me ubacili u kabinu i pravac dom zdravlja Vogošća.
Nakon ukazane prve pomoći prebačen sam u ratnu bolnicu Žica u Blažuju.
Iako sam mnogo krvario nisam gubio svijest.
U bolnici u Blažuju odmah me je pregledao načelnik bolnice dr.
Milan Pejić i nakon pregleda mi, šaleći se, saopštio da sam imao ogromnu sreću da je zrno prošlo pored nosa, kroz nepce, kroz jezik i niz unutrašnju stranu vrata i zadržalo se iza desne plećke.
Usput mi je polomilo desnu stranu donje vilice.
Još je dodao i to da mi je on kao specijalista za otorinolaringologiju tom putanjom provlačio najmanju iglu više bi mi povreda napravio.
Nakon četiri dana saniranja rana u boolnici vraćen sam na kućni oporavak do operacije vilice.
Odmah su mi došli saborci koji su bili kod kuća na odmoru i saopštili da su uspjeli uspostaviti liniju na mjestu mog ranjavanja, s tim što su uspjeli uz pomoć i drugih jedinica prvi put komplet osloboditi putnu komunikaciju Semizovac - Srednje.
Osim mene u ovoj akciji nije više bilo ranjenih a ni poginulih.
Hvala Bogu!
Dok sam ja bio na operaciji vilice, naše jedinice su izvršile akciju zauzimanja Gorskog Brda kojom prilikom je poginuo jedan od naših najvećih junaka Nebojša Špirić.
Tada su muslimani u rasulu bježali sve do Breze ostavljajući iz sebe mnogo opreme, oružja i municije.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21999 |
21.06.2009 |
Komunikacija Semizovac-SrednjeDrago mi je da su se monogi uključili na forum, da bi se prikazala što bolja i opširnija slika tih događaja.
Kako sam već ranije rekao, svako je vidio bitku svojim očima.
Ovom prilikom bi čestitao Specijalnoj policiji na velikom zalaganju i podršci u borbama koje su nam pomogle u odbrani Srpskog Sarajeva.
Moja zamjerka je što su za oslobađenje putne komunikacije dobili nagradu od 150 DM po vojniku, a tom prilikom nisu obavještavali višu komandu, da je glavni posao odradila Vojna policija Treće sarajevske brigade.
Zbog toga sam se žestoko sukobio sa Sarom kada smo se sreli u hodniku ispred Vrbasove kancelarije!
|
|
|
Kremeš : VogošćA
|
21996 |
20.06.2009 |
Re: Vraćanje putne komunikacijeKremeška četa je bila u sastavu Semizovačkog bataljona i u to vrijeme smo držali rovove od puta za Korita do repetitora.
Muslimani su prošli na položajima 2.
čete, tačno naspram nas na lijevoj strani puta za Korita.
Napominjem da su rovovi bili prilično udaljeni.
Prošli su uvalom kraj kuće sa bazenom i izašli na put.
Da nam ne bi zašli iza leđa, povukli smo se iz naša dva rova sa lijeve strane do koritskog puta.
Vratili smo se do puta za Srednje i spojili sa repetitorom.
Ubrzo su nam iz pravca Srednjeg došli u pomoć momci iz Specijalne jedinice MUP-a.
Sa uzvišenja ispod repetitora smo sa komandirom te jedinice ( mislim da su ga zvali Učo ) gledali kako muslimani prelaze put i kreću niz cestu prema Semizovcu.
Izvanrednim navođenjem minobacača koji su muslimane razbili na cesti, omogućili su našim snagama iz pravca Semizovca da dobiju na vremenu.
Zatim krećemo da vratimo ta dva rova u koja su ušli muslimani.
U žestokom okršaju pred samim rovovima gine nam komandir čete Todorović i B.
Manojlović a uslijed stalnog granatiranja imali smo i dva teža ranjenika.
Ubrzo pada noć, a počinje i jaka kiša.
Cjelu noć smo na motoroli slušali kako se svađaju "Mambe" i "Labudovi".
U toku noći muslimani su se povukli.
Morao sam da ovo napišem, jer samo je jedna istina.
Hoću još jednom da se zahvalim na pomoći ovim momcima, koje nismo čestito ni upoznali...
|
|
|
Slavko Jovanović - ĆUrćIja : PančEvo
|
21992 |
19.06.2009 |
RE: Semizovački bataljonRanije nisam pisao o ratnim zbivanjima na ovim područjima ali su me napisi drugih ponukali da pišem ponajviše zbog istine.
Ono što sam napisao u prvom napisu je stvarna istina.
Samo se izvinjavam što nisam pomenuo pogibije i ranjavanja propadnika Specijalne jedinice policije bez kojih bi teško povratili ranije položaje.
Hvala im, a poginulim vječna slava! I narednih mjesec dana pripadnici Specijalne jedinice policije su nam pomagali da održimo liniju, naročito na Gorskom Brdu gdje su udari bili najžešći.
Moram dodati i činjenicu da su položaj na Lipi odbranili borci 3.
čete semizovačkog bataljona čiji komandir je bio hrabri srpski junak Aleksandar Veljić.
Lipu su odbranili borbama prsa u prsa, bombama.
|
|
|
Razvigor :
|
21981 |
18.06.2009 |
RE: Semizovacki bataljonPitanje o Semizovačkom bataljonu, za Slavka Jovanovića.
Pošto si rekao da si čitao ranije tekstove, interesuje me da li si ti opisao napad o kome smo pre toga pisali Vogošćanin Pravi i ja? I on i ja samo pisali o tome kako su muslimani u tom napadu prešli putnu komunikaciju Semizovac-Srednje i nastavili dalje, ali su vraćeni nazad.
Ja sam postavio i priču jednog muslimanskog vojnika koji je učestvovao u tom napadu.
Ako si ti učestvovao u tom našem kontranapadu, molim te opiši to malo detaljnije.
Da li siguran da su u tom kontranapadu bili Panteri iz Bjeljine? Koliko ja znam, oni su tada bili zajedno sa 65.
pukom na Treskavici, mada ne isključujem da su bili i na ovoj strani.
Znam da je cela Specijalna brigada MUP-a RS bila duž puta Semizovac-Srednje.
Pozdrav!
|
|
|
Slavko Jovanović - ĆUrćIja : PančEvo
|
21979 |
18.06.2009 |
Gorsko BrdoNakon što sam vam napisao nešto o Semizovačkom bataljonu evo da dodam još nešto vezano za tu jedinicu.
Poslije ponovnog uspostavljanja linije naročito je bila utvđena linija u rejonu Gorskog Brda.
Komanda Semizovačkog bataljona je formirala posebnu četu za odsudnu odbranu koja je bila raspoređena na Gorsko Brdo.
Četu su sačinjavali najbolji i najhrabriji pripadnici bataljona.
Sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, muslimani su svakodnevno pokušavali da probiju liniju odbrane na tom mjestu jer je Gorsko Brodo imalo važan strateški položaj.
Da je palo Gorsko Brdo, pala bi i linija od Lipe do Misoče.
U tome nisu uspjeli.
|
|
|
ĆUrćIja Jovanović : Srbija
|
21966 |
14.06.2009 |
Semizovački bataljonPročitah mnoge natpise raznih autora o ratnim dejstvima VRS na području Vogošće i Ilijaša.
Većina se opredjelila da piše o ličnostima i njihovim djelima, pozitivnim i negativnim.
Kao pripadnik Prve čete Semizovačkog bataljona učestvovao sam u stvaranju i odbrani RS od početka rata pa sve do 05.
01.
1996.
U nekim natpisima vezanim za učešće moje jedinice u ratu ima i raznih neistina i nagađanja, pa bih htjeo da neke pojasnim.
Semizovački bataljon je sedam puta pomjerao liniju naprijed i oslobodio putnu komunikaciju Semizovac - Srednje i stigao do pod Čemerno.
Sve do sredine 1995.
godine, kad su počele muslimanske ofanzive za deblokadu Sarajeva, linije odbrane su manje-više bile nepromijenjene, iako su muslimani stalno vršili napade i pokušaje proboja linija.
Međutim, 15.
juna 1995.
rano ujutro je počela jaka i sinhronizovana muslimanska ofanziva na području Ravnih Nabožića i Taračin dola.
Poslije cjelodnevnih muslimanskih napada popustila je linija u rejonu odbrane 2.
čete i izvršeno je taktičko pomjeranje linije odbrane.
Time je ofanziva zaustavljena i izvršeno je utvrđivanje novih položaja.
Pomjeranje linija je inače bilo neznatno.
Nakon nekoliko dana, jednog jutra oko 9 časova počeo je koncentrisani napad na našu liniju, opet u rejonu 2.
čete.
Linija popušta, ginu dva borca VRS, Cvijan Gorančić i Dragan Nikolić i muslimani uspijevaju da siđu na putnu komunikaciju Semizovac - Srednje.
Prelaze komunikaciju i vrše utvrđivanja.
Borci sa bočnih strana proboja muslimana (1.
četa) se izvlače iz polu-okruženja preko Dubovig i Kremeša odakle ih kamionom prebacuju u komandu Semizovačkog bataljona.
U isto vrijeme pristiže pomoć.
Sa strane Semizovca jedinica Specijalne policije, a iz pravca Srednjeg jedinica "Panteri".
Žestokom vatrom muslimani su vraćeni na polazni položaj ostavljajući poginule i mnogo razne opreme i sredstava.
Tokom noći, borci koji su se izvukli iz okruženja su izašli na položaj i drugog dana uz pomoć pripadnika specijalne policije uspostavili liniju odbrane koja je ostala do kraja rata.
Tokom uspostavljanja linije muslimani su žestoko napadali naše položaje minobacačima i tom prilikom je ranjeno nekoliko boraca.
U toku naredna dva mjeseca, muslimani su neprekidno pokušavali da probiju naše linije, ali im to više nije pošlo za rukom.
Linija je bila tako utvrđena ( naročito na Gorskom Brdu ) da ju je bilo nemoguće probiti.
|
|
|
Vucko : Istocno Sarajevo
|
21744 |
22.05.2009 |
Za MineraHvala brate što si se sjetio pokojnog Vučka tj.
Vucković Radovan, Sahranjen je u rodnom selu Malešići, opština Ilijaš i dole je ostao upravo na moju inicijativu jer se za tu zemlju i borio.
Neka mu je laka ta naša ilijaška i vogošćanska zemlja.
Hvala još jednom i pozdrav za sve Ilijašane i Vogošćane iz perioda o kojem govorimo.
|
|
|
Struja :
|
21582 |
03.05.2009 |
Hrvati kiseljakU vezi naše saradnje sa Hrvatima, imam bih da dodam da smo im, osim artiljerije slali i tenkove i prage.
Ponekad se nešto od toga nije ni vratilo.
Pouzdano znam za jedan tenk i jednu pragu.
Međutim, ne treba griješiti dušu, jer su nam u zadnjoj ofanzivi naše "komšije" ustupile par rovova iz kojih su Balije imale i najviše žrtava.
Moj prvi komšija je bio glavni operativac u kiseljačkom HVO-u i pouzdano znam da nam je slao vrlo bitne informacije.
Neposredno posle Dejtona moj brat je otišao u Kiseljak i sreo se sa komšijom, koji je posle par pića počeo je da plače, rekao mu je doslovice: "Jebeš sve pare, džip i kuću, fali mi moja stara raja".
Meni i mojoj porodici je poslao paket o kome smo mogli samo da sanjamo u ono vrijeme.
Ako ovo čita i neko ko poznaje malo više krugove HVO-a navešću inicijale B.
P.
i oni će znati o kome se radi.
Imali smo mi saradnju i na Zvijezdi, gdje su neki naši borci ubili pare na Hrvatima prodavajući im piće i cigarete, ali o tome drugom prilikom.
|
|
|
Struja :
|
21535 |
29.04.2009 |
Godisnjica tragicnog dogadjajaTrećeg maja 2009.
godine puni se 17 godina od tragične pogibije deset srpskih junaka na Banjeru, tačnije kod Todorovića kuća.
Od njih dvanaest brace, rođaka i komšija preživjese samo Tihomir i Momir Bukarac.
Tihomir je bio pogođen sa par metaka, a Momir je imao čak sedamnaest metaka u tijelu.
Tihomiru je još teže pala ova tragedija jer je bio u bolnici dok su mu sahranjivali brata, koji je poginuo na samo par korak od njega.
Sredinom aprila 1992.
godine je bilo nekih provokacija od strane muslimana ali je to bilo daleko od rata.
Pošto su i jedna i druga strana imale svoje nevidljive granice toga tragičnoga jutra grupa srpskih momaka je krenula u uobičajnu patrolu.
U to vrijeme nije bilo iskopanih rovova.
U međuvrenu, grupa džihadlija se dobro utvrdila u kuću, jer su bili sigurni da će ta grupa srpskih momaka da prođe baš tim putem.
Vođeni neiskustvom, kretali su se u grupi i ne sumnjajući da ih tamo čekaju komšije Visočani.
Kada su prišli dovoljno blizu, džihadlije su otvorile vatru.
Sve je izgledalo kao na strelištu na kome se gađaju glineni golubovi.
Za par sekundi polovina je vec bila izbačena iz stroja.
U međuvremenu, grupa pokojnog Marka Koponje je čula pucnjavu i nevjerovatnom brzinom došla na lice mjesta.
Međjutim već je bilo kasno za naše borce ali ne i za džihadlije.
Pošto naši borci sa banjere nisu imali uniforme u prvom trenutku je bilo vrlo teško znati ko su nasi, a ko su njihovi.
Vidjevsi izmasakrirana tijela naših boraca svima je pao mrak na oči.
U jednom trenutku iza grupe leševa pojavi se neka glava, jedan od momaka iz interventne okrenu pušku da ga potvrdi na nesrecu to je bio ranjeni Momir.
U poslednjem trenutku Tihomir, koji je takođe bio ranjen prodera se: "Ne, to je naš! " i tako mu je spasio život.
O strahovitom kontranapadu mislim da je suvišno i da pišem.
Kod par Cigana u džepovima su nađeni pozivi na vojnu vježbu od strane visočkog VO.
Treba pomenuti i to da su muslimani na svim dijelovima ilijaškog ratišta prvi počeli sa napadima, ali im se svaki put to obilo o glavu.
Muslimani Zenice, Kaknja, Visokog, Breze...
bili su ubjeđeni da će Ilijaš da pregaze za par sati, ali se to nikada nije dogodilo.
O njihovim strahovitim gubicima neka oni sami pišu.
Zahvaljujem svim srpskim vitezovima koji su u bezbroj ofanziva uspjeli da sačuvaju Ilijaš, a onima koji svoje živote položiše neka je vječna slava.
Amin!
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21510 |
27.04.2009 |
Iza neprijateljskih linijaNeko je nedavno pomenuo naše borce iz Ilijaša koji su zalutali u neprijateljsku teritoriju i tamo proveli sedam dana.
Jedan od njih je bio i moj rođak.
Njihova priča je opisana i u knjizi "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu".
Ja ću ovdje da prepišem neke dijelove iz te priče.
Moj rođak, jedan od junaka ove priče, danas živi veoma loše, prežiljava cijepajući drugima drva.
A nekada je to bio veliki domaćin.
Prvog avgusta 1994.
godine, prilikom povlačenja sa Kunusića u okruženju su ostali Duško R.
, Srđan M.
, Zoran Ž.
, Anto G.
, i Brano M.
Dusko je pogođen metkom u glavu i ostao je u rovu.
Ostali su se sklonili u šumu i tu prenoćili.
Zbili su se jedan uz drugoga jer je noć na planini bila veoma hladna.
Čekali su jutro, a muslimanska vojska je prolazila dalje.
Odmah u svitanje su ušli u selo i vidjeli da Duškovog tijela više nema.
Začuli su se neki glasovi i sklonili su se u šumu.
Čuli su priču: "Nađe li ti šta, nešto cigareta, konzerve? "
Tu noć se naša grupa vratila u rov da prenoći.
Primjetili su da je sve ispremještano i odnešeno, čak su i kafu pili, ostao je samo tvrdi keks.
Toliko je bio tvrd da se bez vode nije mogao jesti.
Te noći su riješili da krenu dalje.
Nisu poznavali područje, a i da su znali kako je moguće da se orjentišeš u dubini neprijateljske teritorije? Ponijeli su sa sobom taj tvrdi keks i kanister vode.
Imali su i lično nauružanje.
Glad nisu osjećali, a žeđ su gasili na potoku.
Treći dan su ugledali vrh Čemerna.
On im je postao orijentir.
Tek kasnije će u Ilijašu, od onih koji poznaju teren, saznati da su se u tom trenutku nalazili na Zelenim potocima.
Držali su se šume.
U sumrak su ocijenili gdje bi mogla biti Karaula.
Sa uzvišice su osmotrili teren koji je trebali preći tokom noći kako bi po danu mogli da se sklone u šumi.
Bili su premoreni, a nekima su i živci počeli popuštati.
Te noći su se dogovorili ako nekoga od njih rane, i da ne može hodati da sam odluči hoće li se ubiti ili predati.
Peti dan su se penjali pored Derneka.
Orijentir im je bio velika stijena pa su zaključili da se kreću prema Nabožiću.
Konačno je jedan od njih prepozna punčevinu.
Sve je bilo zaraslo i porušeno, ali mu je teren bio poznat.
Šesti dan su bili iznad Našica i Misoče.
Kod Trifkovića kuća su neki muslimani, muž i žena, kupili sijeno.
Vode nisu imali, pa su brali maline, jagode i divlje jabuke.
Nisu smjeli puno da jedu.
Već su prepoznali sela Orahovo i Slivno i imali su pravi orijentir.
Muslimani su prolazili na liniju pored Jošanice, prema Taračin dolu.
Odatle su krenuli prema Čemernici i Našićima na vrijeme su čulu zvik auta i sklonili se u stranu.
Bila je to lada niva sa nekim oficirima.
Izbili su na rub šume tu su primjetili muslimanske vojnike kako se sunčaju.
Živci su im sve više popuštali.
Po prvi put se usuđuju da idu po danu, izlažući se opasnosti.
Prilaze jednoj kući i vide česmu.
Prišli bi da se napiju vode, ali iz kuće se čuje krupan glas kako pita zašto kasni ručak.
Produžavaju dalje.
Nedaleko od kuće primjećuje ih neki čovjek i viče:
"Ej-ej momci, ma čujete li vi mene? "
Odgovorili su mu:
"Ma, pusti nas, nije nam ni do čega, imamo neki zadatak pa žurimo.
"
Najglasniji je bio Brano.
Zatim nailaze na dvojicu vojnika sa manjerkama, pozdraviše ih sa "merhaba" na šta i oni isto odgovoriše.
Odatle više nisu mogli da nastave, pa su se sklonili u neko šipražje.
Tu im je teren bio poznat, pa dolaze do potoka koji se ulijeva u Misoču.
Brano je nogama zapeo za silk.
Sreća njegova pa je bio u patikama i nije aktivirao minu koja je stajala pored vode.
Prvi put su ih i naši primjetili i zapucali iz PAM-a.
Sakrili su se iza balvana i udubine od potoka.
Ponekad bi rukom provjeravali da li ih naši posmatraju i odmah bi za odgovor dobijali rafal.
Čekali su noć.
Došli su do kamenoloma.
Živci su im bili na izmaku, dogovaraju se da se popnu na kamenolom ali posle par pokušaja odustaju.
U samo svitanje uspeli su se i ušli u šumu.
To je već bila međuzona.
Iza njih je ostao grad Marije Terezije a pred njima se pružao Nabožic.
Do naših položaja je ostalo još oko 100 metara.
Znali su ko bi mogao biti na tim položajima pa su zvali po imanima, nisu smjeli suviše glasno govoriti, tako da ih niko nije čuo.
Kada su se malo primakli zvali su glasnije.
Naši su pitali ko je.
Srđan se predstavio, a naši sa linije opališe rafal.
Dan je već uveliko svanuo.
Bilo je oko šest sati.
Konačno naši uvjereni da je to grupa koja se smatrala nastalom pustiše ih da dođu a onda, nakon prepoznavanja nastadoše suze i zagrljaji.
Prepisano iz knjige: "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu".
|
|
|
Struja :
|
21475 |
23.04.2009 |
Šišarike su mi došle glaveSa pokojnim Savom Šikuljakom sam se upoznao i družio u prva tri mjeseca vojnog roka u Zalužanima.
Nakon prekomande, svaki od nas je otišao na svoju stranu.
Nekoliko godina kasnije, dolazi mi jedan prijatelj i kaže da sam pozvan na svadbu jer se ženi moj ratni drug Sava.
Naravno, na svadbu sam otišao ne znajući šta mi "šišarike" spremaju.
Naime, desilo se da baš na na toj svadbi upoznah moju suprugu, koju sam oženio otprilike godinu dana poslije te svadbe.
Eto Jovo, sada znaš odakle moja netrepeljivost prema šišarikama.
Ha, ha, ha.
Mislim da si sada shvatio i izvini na šali.
Nakon toga, Savu sam viđao nekoliko puta i u visočkoj kasarni, gdje je bio na obezbjeđenju.
Poslednji put smo se sreli prilikom neke akcije na Nišićima.
Mislim da je to isti Savo o kome Jovo piše.
|
|
|
Struja :
|
21451 |
21.04.2009 |
ZisciTa kućica se nalazila ispod kuće domaćina Branka L.
, i u njoj sam upoznao Gorana, Zorana, Vasu L.
i još mnoge kojima sam imena zaboravio.
Ja sam bio samo jedan mali borac koji je ostvario svoj cilj, koji sa ponosom može reći da sam od prvog do poslednjeg dana ratovao.
Ta malena kuća nije bila jedino mjesto gdje sam bio sa tim velikim čovjekom.
To što tebi ne štima meni nije uopšte važno.
Meni je važno mišljenje ljudi s kojima se družim i sa kojima se borim sa ovim surovim vremenima.
Ne znam zašto te vrijeđa ono što sam napisao, jer to priča polovina Republike Srpske.
Ja sam iz Ilijaša, a proveo sam najmanje godinu dana na Nišićkoj visoravni.
Dok su neki odozgo trošili pare od prošvercovanih cigareta po Vogošći i Bijeljini.
Ma, ko je to od boraca mogao da odvede kravu, konja, kokoš...
Daleko su Ilijaš i Vogošća od Nišića.
|
|
|
Struja : Struja
|
21391 |
16.04.2009 |
Smjesna strana rata - ratni drugPošto je ocekivan neki veći muslimanski napad na naše položaje u rejonu Krivajevića, moja jedinica poslata da u slučaju napada pomognemo.
Dobili smo neku vikendicu, ali nam je nakon par dana postalo dosadno i opalimo po "braći Mandić".
Tako smo mi zvali neku vrstu konjaka, za koju je i droga bila mala maca.
Popijemo mi tu flaću, ali nismo imali više.
Dosjetih se ja, pa odem kod nekog majora kome smo bili potčinjeni i kažem mu da sam dobio sina pa ako može da nam da svog vozača da od nekog mještanina kupimo par litara šljive i da to proslavimo kako dolikuje.
A major bio neki dobar čovjek, pa nam izađe u susret i sve prođe u najboljem redu.
Nakon mjesec dana, dobijemo isti zadatak u Čevljanovićima.
Opet dođemo u neku vikendicu, i opet nam nestane pića.
Naša komanda je bila smještena u nekoj kući, u kojoj je nekada boravio i Tito.
Ipet ja krenem na istu foru, ubjeđen da će rasturiti i to "utvrđenje".
Ulazim unutra, a tamo dvije doktorice i neki tip igraju remija.
Ispričam ja istu priču, a ovaj tip kaže sačekaj da pitam majora.
Nakon izvjesnog vremena, izlazi čovjek pa kaže da je sve ispričao majoru i da mi on želi čestitati.
Ulazim ja u njegovu sobu, kad ono isti onaj čovjek sa Krivajevića, pa kaže on meni:
"Junače, kad bi sve žene kao ta tvoja rađale djecu bilo bi nas više nego Kineza.
"
Natjera me da sjednem, pa onda udarismo u priču.
Valjda je i njemu bilo dosadno, pa se uz priču i napismo.
Međutim, borci iz moje jedinice ostadoše bez rakije, ali su se nešto kasnije i oni snašli.
Nakon Dejtona dolazim ja u Rogaticu bez pare i dinara u džepu.
Čujem ja u Sjemeću nemaju elektroničara, neki tip sa Sokoca im to popravlja.
Prijavim se ja, kad u komisiji taj isti čovjek.
Kada me je vidio od smijeha su mu suze udarile na oči.
Bio je to znak da sam primljen.
Moj jedini problem je bio što je on direktoru i svakome koga je znao ispričao taj moj ratni doživljaj.
Od toga dana smo se oslovljavali sa "ratni".
Kad god bi mi nešto zatrebalo znao sam da na njega mogu računati.
Nakon dvije godine provedene u "Sjemeću", odlazim u Njemačku, a zatim se ponovo vraćam u Rogaticu.
I kada god sretnem "ratnog" obavezno popijemo piće.
(***) Imam informaciju da se taj major zvao Zoran Bošković
|
|
|
Struja Struja : Struja
|
21052 |
15.03.2009 |
Cico iz IlijašaSamo bih želio da osvježim pamćenje ovima kojima je Bog dao dar da ovako lijepo pišu, kao i onima koji su bili pametni da zapisuju u svoje ratne dnevnike.
Bilo bi lijepo da neko napiše nešto o Cicinoj interventnoj grupi iz Ilijaša.
Čovijek iz dobrostojeće domaćinske kuće, sa njim sam išao zajedno u razred, je osnovao odmah na početku rata osnovao grupu dobrih boraca i sa njima je obišao mnoga ratišta.
Ovo pouzdano znam jer sam ih viđao u skoro svakoj akciji Ilijaške brigade.
Grijeh bi bio da se o njemu ne napiše ništa, i mislim da je zaslužio u najmanju ruku da se nađe rame uz rame sa našim Nemanjićima.
|
|
|
Struja :
|
20989 |
10.03.2009 |
Ilijaski tenkistiNeko mora prvi, a znam da neću biti poslednji koji će odati priznanje hrabrim ilijaškim tenkistima na čelu sa komandantom "Macom", koji su mimo svih ratnih pravila "ispucaj i bježi", ( što su balije striktno poštovali) išli direktno na rovove.
- U poslednjoj neprijateljskoj ofanzivi su vratili naše rovove na Banjeru, bukvalno izduvavši džihadlije iz tih rovova.
- Drina osta da izvrši zadatak do kraja (klanac) iako pogođen,
- Na Nabožiću su pucajući puškama u gustoj šumi izvukli tenk iz okruženja
- Hrabri vozač na Olovskim Lukama izvuče pogođeni tenk sa mrtvom posadom u kupoli tenka, da ne bi ostao neprijatelju.
Zna dobro Vrbas kada je mogao da bude ispod neprijateljskog rova, a tenk ga iznad njega gađa.
Bili su uzdanica hrabrim jurišnicima koji su trebali njihovu podršku.
Pored velike teritorije opštine Ilijaš, koju su pokrivali išli su oni da pomognu svojim saborcima od Hadžića, Vogošće, Olova, Nišićke visoravni, pa sve do Goražda i Rogatice.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20982 |
10.03.2009 |
Ratko AdzicU toku rata svaka opština je morala da izdržava samu sebe.
Pošto je opština Ilijaš bila u finansijskoj krizi morala je da iznađe mogućnost kako bi se finansirala.
Opština je bila ugrožena sa okolnih brda pa joj je prijetila stalna opasnost i od upada neprijatelja.
Njen predsjednik je našao u to vrijeme za njegovu opštinu jedini izlaz - šverc sa Hrvatima.
Došao je do prijeko potrebnog novca sa kojim je uspješno odbranio svoju opštinu.
Neke ratne protuve su to saznale i ušli u taj posao za svoj lični interes.
Takve poslove bi trebalo nekim drugim putem rješavati kako bi se zadovoljila pravda.
Ovde bi trebalo istaći svakog pojedinca koji je doprineo opstanku srpskog naroda na tim prostorima.
Lično poznavajući Ratka Adžića, iskreno se slažem sa komentarom "Pravog".
Takođe vjerujem da Ratko bio jedan od rijetkih političara koji je iz rata izašao siromašniji nego što je bio.
Ipak, pouzdano znam da se Opština Ilijaš bavila švercom cigareta.
Pozdrav,
Željko
|
|
|
Struja : Struja
|
20866 |
28.02.2009 |
KospicaruZašto ne pišeš o Raletu kada je provlačeći se kroz šume i vrleti dovlačio u Ilijaš oruđa i oružja dok su mnogi ispijali kafice i čitali kako se muslimani naoružavaju, i pričali hoće li biti rata.
Ovo je priča iz "prve ruke".
Ja sam tamo bio lično u više navrata.
Zašto ne pišeš kada je skupa sa nama dobrovoljno krenuo da izvlačimo vozila iz Tuzle.
Mladić ne posla helikopter pa ne odosmo.
Zašto ne pišeš kada se hvatao za vrat sa nekim oficirima JNA da bi dovukao (oteo, ukrao) dva VBR-a.
Zašto ne pišeš kada je pala Bioča iz kancelarija istjerao sve "junake" na prvu liniju.
Niko od nas nije bezgrešan, a grešni smo i samim time što u svakom čovjeku gledamo ono loše, a ono što je dobro sakrivamo.
Ja sa Raletom nisam nikada bio nešto posebno dobar da bih imao razloga da ga branim, ali jednostavno ne volim tvoj način pisanja, naročito ako tu nema puno istine.
Pozdrav svim borcima.
|
|
|
Razvigor :
|
20843 |
27.02.2009 |
Zamolio bih Mlađu iz Ilijaša da detaljnije opiše neku od borbi u kojima je učestvovao na Ravnom Nabožiću tokom te letnje muslimanske ofanzive 1995.
Do samog kraja ofanzive, taj pravac je držala 7.
muslimanska brigada.
Veliki pozdrav!
|
|
|
Mladjo :
|
20819 |
26.02.2009 |
Ravni NabozicPonovo moram da intervenišem u namjeri da pojasnim jedan događaj o kome piše "Vogošćanin Pravi", te da vam pojasnim šta je Nabožić značio u toku rata.
Nabožić je bio poprište teških i krvavih borbi tokom cijelog rata, a na dijelu fronta na kome je dejstvovala 1.
Il.
pbr.
Kako bih vam ukratko dočarao kakve su se borbe na tom pravcu vodile navešću vam samo nekoliko najbitnijih podataka:
To je pravac na kome je Il.
br.
sedam puta pomjerala liniju odbrane s ciljem odbacivanja neprijatelja što dalje od komunikacije Ilijaš-Srednje.
U svakom našem napadu neprijatelj je trpio teške gubitke, a radi se o 126.
brdskoj brigadi kojom je komandovao Enes Durak.
Kote 996, 1021, 1007 su samo od nekih bitnijih objekata na Nabožiću kojima su naše jedinice bez ičije pomoći uspjele da ovladaju.
U junu 95, kako pomenu "Vogošćanin Pravi", neprijatelj je uspio da ovlada samo objektom 1007 u zoru prvog dana ofanzive neprijateljskih snaga na naše položaje na tom dijelu fronta.
Taj dio naše linije je branila združena četa 1.
Ilijaške pbr, koja je u principu bila i najslabija jedinica na čitavom frontu, a sve zbog svog starosnog i mješovitog sastava.
Naša jedinica nije uspjela da pruži neprijatelju ozbiljniji otpor, tako da neprijatelj, nakon što je ovladao trig.
1007, prelazu u gonjenje naših snaga u pravcu 1021 i "okrugle njive", kao pomoćnog pravca napada, a sa ciljem obezbjedjenja uslova za izbijanje u mjesto Semizovac u sledećem zadatku.
Jedinice koje su prve krenule da pomognu našim jedinicama na ugroženom pravcu upadaju u neku vrstu neprijateljske zasjede, jer se ne uvode u borbu na propisan način (idu kamionom na prvu liniju), tako da grupa od 15 naših vojnika, mahom pripadnika radnog vod, izlazi na trig.
1021 samo 5 min.
prije neprijateljskih snaga, ovladava njime i u klasičnoj zasjedi, bez podrške bilo koga, osuđeni na sigurnu smrt, uspijevaju da zaustave dalji prodor neprijatelja i nanose mu teške gubitke.
Samo da pojasnim zašto rekoh na sigurnu smrt: Lijevo 2km i desno isto toliko nije bilo niti jednog našeg vojnika, a ispred sebe imaju oko 200 dobro obučenih i sposobnih vojnika.
Takođe, u trenutku kada oni izlaze na 1021, manja nepr.
jedinica jačine voda je bila iza leđa našim snagama nekih 500m, u rejonu Okrugla Njiva.
Nakon 15-ak min.
vječnosti dolazi im PJP CSB Sarajevo i zajedničkim snagama odbijaju još jedan napad, te potiskuju neprijatelja sa Ravnog Nabožića i spašavaju 4 naša borca koji su bili ostali u potpunom okruženju.
U toku te veličanstvene borbe ni jedan borac 1.
il.
pbr nije pretrpio niti lakše ranjavane, što posebno ističem, jer je vojnički bilo perfektno odradjeno.
Pravac Čemerska planina - Nabožić - Semizovac je glavni pravac napada neprijatelja na tom dijelu fronta.
Par dana nakon toga neprijatelj pregrupiše snage, te mijenja težište napada i pokušava pravcem sela Korita-Lipa-Motka da postigne željeni cilj.
Od svega što si naveo, istina je samo jedno: Na tom pravcu je zaista napadala 7.
muslimanska, s kojom sam se i lično tukao 2 puta u toku rata, i mogu ti reći da je bila izuzetno kvalitetna jedinica koju sam posebno respektovao, a i bilo mi je zadovoljstvo da se s njima pobijem, ma koliko to sada izgledalo nekome čudno.
Dogadjaj o kome ti pišeš, a vezano za "Koverat 2", je vjerovatno "Lipa" ili "Kameničke stijene", jer Nabožić, na svu sreću, bio u sigurnim rukama slavne 1.
ilijaške.
|
|
|
Razvigor :
|
20813 |
26.02.2009 |
Muslimanski izvori o deblokadiOdlična ti je ova priča Vogošćanine, pogotovo sa ovim dopunama.
Čuo sam za tog bageristu.
Mislim da je taj bagerista trebao da "zaore" sam put Semizovac - Srednje, kako bi sprečio dotur i manevar našim snagama, dok oni ne uvedu veće snage.
U svakom slučaju, pao vam je u ruke, a da nije obavio posao.
Postaviću danas jednu priču koja će se nadopuniti na tvoju, istog sudbonsonog dana su se odigrale.
A evo šta sami neprijatelji pišu o toj ofanizivi, ovo je citat iz njihovih novina.
"Kada je pakao počeo, znao sam samo da nam se zadatak zove - Lukavica.
Ne znam sta smo trebali, ali znam da ništa nismo uradili...
U prvom napadu imali smo jednog poginulog i četiri ranjena", kaže jedan hercegovački borac, i danas nesigurno objašnjavajući gdje je, zapravo, ta Lukavica.
"Treći put smo presjekli trebevićku cestu.
I treći put se sve završilo na isti način: mi krenemo, sve uradimo, zadatak obavimo, i onda, kada treba stići pojačanje, kada trebamo ostati, počinje serija granata, počinje smrt i problemi", priča je sarajevskog borca.
Oni koji su u akciji deblokade učestvovali na Nišićkoj visoravni, još su ogorčeniji: "Artiljerija HVO-a iz Dastanskog trebala je pokrivati našu liniju.
Njihov komandir je napravio raspored, ali se onda naš komandant pravca "dosjetio" da su oni ipak HVO i tražio od momaka da ih on razbaca.
Naravno, ne bismo ni mi kod njih pristali da nas raspoređuje tamo neki njihov i oni su onda rekli: "lli kako je dogovoreno, ili nikako".
Dok su se oni tako raspravljali, počeli su nas nadlijetati cetnički helikopteri, počela je pucnjava...
Naš diverzantski vod je prebačen na liniju na kojoj su momci već dva puta vraćeni.
Prva, udarna ekipa je krenula a za njom druga postava sa vrećalaa za spavanje - ubjedena da će tamo i ostati.
Negdje 800 metara duboko u četničkim položajima dočekala ih je zasjeda: trojica mrtvih i osam ranjenih.
Pet sati kasnije izvukli smo svoje mrtve i vratili se na našu liniju.
Kasnije smo čuli da je tu poginulo ukupno 17 momaka, a oko 80 je ranjenih.
Ništa se nije uradilo! "
Generalska prevara
Radovan Karadžić je tih dana izjavio na Srni: "Svjesno smo ih čekali.
Nismo htjeli izlagati naše vojnike - jednostavno smo njih pustali u džepove i zatvarali ih.
" Početna medijska euforija koja je pratila akciju deblokade jenjavala je sa sve česćim zatvaranjem tunela za prenošenje šehida: tek nedavno je prvi put javno rečeno da je akcija deblokade odnijela 404 života vojnika Armije BiH, a da je broj ranjenih dostigao cifru od 1.
360.
Ni tada ni poslije niti jedan oficir Armije BiH nije prozvan niti pozvan na odgovornost.
U vrijeme same akcije, ekipi koja je kao komišija boravila na terenu podnesen je i ovakav izvještaj: "Pokazali smo vareškim vlastima kako se treba ponašati.
Što se tiče fronta - imamo malih problema, ali bit će bolje! " U te male probleme uvazeni starješina je smjestio sve one brojke mrtvih i ranjenih i niti jedan milimetar oslobođene zemlje.
Ono što je počelo 15.
juna i što je za
četiri dana trebalo deblokirati Sarajevo, pretvorilo se u iscrpljujuće granatiranje i frontalno nadmudrivanje u kome je Armija Bosne i Hercegovine jako loše prošla.
Jedan od bližih suradnika predsjednika Izetbegovića tvrdi da je bio svjedokom pripremanja Predsjednika da javnost obavijesti kako "treba izdržati još samo koji dan - Sarajevo je skoro slobodno" U tom času, tvrdi ovaj izvor, deblokada je već propala, a Ganić je u telefonskom razgovoru pokušao to Predsjedniku obzirno saopćiti.
Nije uspio jer su iz armijskog vrha Izetbegoviću podastirane netačne informacije, u kojima se sve odvijalo po planu.
"Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je rečenica koju je Predsjednik uskoro izgovorio na Proskoku.
|
|
|
Srdjan Vukovic : Pale
|
20776 |
24.02.2009 |
Srednje Želim da pozdravim sve srpske borce širom svijeta...
Ovako kažem jer naših boraca, zahvaljujući svom iskustvu i hrabrosti ima danas i u Iraku, gdje zarađuju hljeb jer nisu došli do solidnog posla u našoj Republici.
Tek sam nedavno saznao za ovaj sajt i riješio sam da se javim.
Borbe oko Srednjeg su mi veoma dobro poznate, i sam kao učesnik znam vrlo dobro šta se dešavalo.
U Srednjem od strane srednjaka, niko nije bio ubijen i masakriran, muslimani su bezbjedno napustili svoje domove, što mi je u neku ruku i žao jer nam se od nekih i o glavu obilo.
U selu Boksići ubiše na kućnom pragu sina i majku, danas isti šetaju po Srednjem.
Na selo Medojeviće su napadali ukupno 11 puta, samo je poslednji napad bio ozbiljan, i čcestvovao je samo 1 tenk i omogućilo im se da se izvuku prema Stomorinama.
Često su išli na Medojeviće i po trojica momaka, prepada radi.
Ipak, 1995.
godina je bila najteža za taj dio ratišta, ali zahvaljujuci Draganu Josipoviću koji je svo vrijeme muslimanske ofanzive bio u Srednjem i rukovodio operacijama i odbranom, nisu uspijeli da nanesu veće gubitke.
Oni koji su tu i bili znaju da je tako.
Naravno, želim i da zahvalim iskrenim srpskim braniocima tog dijela Srpske, da ih ne imenujem, pokojnima neka je vječna slava i hvala! A za lopove, koje ovdje neko pominje i kao vojvode i junake....
napraviti zaseban sajt, čisto da ih ne mješamo sa pravim imenima koja izgradiše ovu republiku u kojoj živimo.
|
|
|
Razvigor :
|
20751 |
23.02.2009 |
Pocetak ofanziveUvereni da im je plan o 'deblokadi' Sarajeva doveden do perfekcije i da znaju sve 'slabe tačke četnika', generali 'Armije BiH' su dali znak za početak ofanzive.
Ofanziva na Srpsko Sarajevo je počela 15.
juna u ranim jutarnjim časovima.
Oko 60 hiljada najboljih muslimanskih vojnika je sa svih strana napalo na srpske linije odbrane.
Početni uspeh postigla je 7.
muslimanska brigada koja je posle svega nekoliko minuta borbe uspela da probije srpske linije odbrane na Ravnom Nabožiću kod Ilijaša.
Nakon pogibije nekoliko vojika, a među njima i najboljeg borca ove brigade Rifeta Koprdže, 7.
muslimanska brigada je zastala.
Srpska odbrana je munjevito reagovala na ovu opasnost.
Snage Specijalne policiske brigade brzo su posele stare rovove koje je VRS imala na ovom području još 1992.
godine i spremno u tim rovovima dočekale borce 7.
muslimanske brigade u nastupanju.
Posle kratke i žestoke borbe, pripadnici 7.
muslimanske brigade su zaustavljeni, a kada ih je počela da tuče i srpska artiljerija krenuli su u povlačenje.
Ako je neko od učestvovao u pomenutom događaju, bilo jako lepo da nam ih detaljno opiše.
Brojčani odnos između VRS i 'Armije BiH' na sarajevskom ratištu tokom te najveće muslimanske ofanzive tokom leta 1995.
godine je bio skoro neverovatan.
'Armija BiH' je tada imala oko 120.
000 svojih najboljih vojnika, dakle više od polovine svog brojnog stanja u to vreme.
Samo njihov 1.
korpus imao je tada 87 hiljada boraca, po njihovim podacima.
I još oko 35 hiljada najboljih boraca iz ostalih korupsa bilo je dovedeno na spoljni front Sarajevskog ratišta.
VRS je tada na spoljnom i unutrašnjem frontu imala samo 21.
000 vojnika.
Bilo je dakle šest poturica na jednog srpskog vojnika.
I pored toga, vitezovi Srpskog Sarajeva su odbranili grad i ponovo okitili srpske ratne zastave besmrtnom slavom.
|
|
|
Radikal :
|
20732 |
21.02.2009 |
Vasketu VidovicZašto niko ne pise ništa o vojvodi Vasiliju Vasketu Vidoviću.
Ja mislim da je taj čovek itekako zaslužio.
Ovde se spominje Brne i neki koji nemaju ni jednu pravu akciju.
Vaske je oslobodio skoro celu opštinu Ilijaš, ratovao na Žuči, išao na Žepu, Goražde, Vozuću...
Vjerovatno si u pravu.
Međutim, mislim da o Vasketu ne treba pisati na ovom mjestu.
Kako se on dovodi u direktnu vezu sa Vojom, kome se sada sudi, bilo bi dobro to poglavlje naše istorije odložiti za bolja vremena.
|
|
|
Struja : Rogatica
|
20708 |
19.02.2009 |
Pozdrav IlijasuZa početak bih želio izraziti veliku zahvalnost svim posjetiocima ovog sajta.
Bio sam jako iznenađen kada sam naišao na veliki broj poznatih imena, koje sam pomalo počeo da zaboravljam.
Iskreno, nema šta.
Potrudiću se da što više svojih prijatelja upoznam sa ovim forumom, pa da i mi ispričamo neku zanimljivu priču.
Pozdrav svim borcima Republike Srpske a posebno ilijaškim borcima.
P.
S.
Zamolio bih jednog posjetioca (nadam se da će se prepoznati)čije su price veoma zanimljive da svoje "ja" stavlja malo više u drugi plan, jer je čitaocu jasno da je valjda bio tu čim može o tome da piše.
Veliki pozdrav.
|
|
|
Miroslav Spiric : Novi Banovci
|
19081 |
24.09.2008 |
Rekoh li ja tebi...Maločas pročitah u Glasu Srpske članak "Voz za jednog putnika", pa se podsjetih nečega sličnog iz ratnih dana.
Za godišnji pomen mome pokojnom sinu trebali smo postaviti spomenik, a majstor Jevto mi reče da mu trebaju dva irgeta za mješanje betona.
Obratim se zamjeniku komandanta bataljona sa molbom da mi da dvojicu ljudi iz radnog voda da mi pomognu oko uređenja spomenika, međutim naš novi komandant, Rajkov zamjenik neće ni da čuje, trebaju mu valjda za cijepanje drva kod kuće i košenje trave.
Bi mi strašno krivo, pa oko jedanaest sati uveče upalim auto i pravac u Vogošću kod komandanta brigade pukovnika Miloševića.
Ispričah mu zbog čega sam došao, a on odmah zatraži vezu sa našim "velikim" komandantom i naredi mu da mi stavi na raspolaganje čitav radni vod.
Vratim se u Semizovac, a naš komandant me dočeka, kaže da nisa morao da se žalim, on se samo šalio.
Rekoh mu tada: "Slušaj komandante, prije rata si bio konobar i kad bih došao u hotel Park sa tvojim šefovima i direktorima skakutao si oko mene i govorio "Izvoli Špiro, šta želiš? ".
A doći će vrijeme pa ćeš me to opet pitati.
Kada sam 1999.
godine, po prvi put došao iz Amerike u Bosnu, vraćajući se iz Zvornika u Sarajevo autobusom "Kondor", zaustavismo se u Konjević Polju.
Sjedoh sa svojim starim prijateljom, vozačem autobusa, kad nas bivši komandant, konobar u restoranu na pumpi u Konjević Polju, priđe stolu, pa onako profesinalno kao da se ne poznajemo reče: "Izvolite, šta želite".
|
|
|
Janko Lukic : Rotterdam
|
18244 |
10.07.2008 |
Rajko i SpiroŠpiro je bio što bi se u nas reklo "raja", svi su ga voleli, a Rajko je bio i ostao papak.
Danas dok bivši borci nemaju šta da jedu, Rajko živi u vili ( napravljenu od kojih para? ) i ima dva telohranitelja koje plaća iz vlastitog džepa i ne usuđuje se da sam izađe bilo gde, e to ima da zahvali samom sebi i svom ponašanju za vreme rata.
Pitajte izbeglice iz Visokog i okoline koje su bile smeštene na području Semizovca šta misle o njemu, ništa bolje mišljenje nemaju ni njegove komšije saborci, pa ni rodbina.
Pod odkriljem komandanta interventne čete pokrao je sve što mu je došlo pod ruku, trgovao svim mogućim ( nisi za raspoložen za stražu nema frke-plati, hoćeš da obiđeš familiju opet plati), prekukao je izbeglicu iz Visokog - razlog čoveku se pokvarila puška te je još i tužbu napravio i obrazložio - zbog nestručnog rukovanja puškom pa je čovek morao da plati pušku, kome drugom da plati sem Rajku i još je teško ranio jednog srpskog mladića iz Nebočaja koji je morao da se leči na VMA u Beogradu.
Vrhovnom sudu je predata tužzba zbog ovog slučaja
Optužen je i od strane muslimana za ubistva nekih civila sa Vranjka i to radi materialne koristi kako kažu njenove nekadašnje komšije
Na Špiru je bio ljubomoran jer je Špiro bio omiljen kod svih, svi su ga poštovali i cenili a Rajku to nikad nije uspelo...
Čujem nedavno da se predstavlja kao vojvoda Rajko Janković, ko li ga samo proglasi vojvodom sem možda Tintora sa kojim je pokrao pola Vogošće...
|
|
|
Dunja Adzic : Beograd
|
17638 |
18.04.2008 |
Pogibija Bojana GovedaricePosle proboja linije od strane muslimana u reonu Nišićke visoravni, Bojan Govedarica i jedna nekolicina boraca ostali su u okruženju ne znajući da su im muslimanski vojnici iza leđa.
Bojan i još trojica su ubijeni verovatno pošto su zarobljeni, jer su njihovi leševi kad su vraćeni bili su izmasakrirani.
A druga grupa se spasila, krijući se u sumi i 7 dana su se kretali ka liniji ilijaške brigade i u reonu Nabožića.
Ujutro 7.
dana su dozivali borce i onda su prešli liniju i tako se spasili.
Pozdrav Dunja Adžić.
|
|
|
Miro :
|
17207 |
05.02.2008 |
Bojan (Bogdana) GovedaricaPošto vidim da ima dosta ljudi iz Ilijaša i okoline, da li može neko nešto da napiše više o pogibiji Bojana (Bogdana) Govedarice.
Unaprijed hvala!
|
|
|
Semy :
|
16797 |
23.12.2007 |
Za DunjuZa one koji poznaju tvoga oca, Ratka Adžića, a ja ga poznajem još iz vremena kada se počeo zabavljati sa tvojom mamom, nije teško povjerovati u sve ono što si napisala.
Pozdravi tatu i mamu, a ujedno koristim priliku da vam svima zaželim sretnu Novu 2008.
godinu.
PS: Također, mnogo pozdrava tvojoj tetki, inače mojoj razrednoj kolegici, za koju samo znam da živi i radi u Beogradu, a koju nisam vidio 36 godina.
Pozdrav,
Semy
|
|
|
Dunja Adzic : Beograd
|
16775 |
21.12.2007 |
Ilijaški Nemanjići-Ratko AdžićNeki komentari su postavljeni odavno, ali eto ja sam sada naletela na njih.
Prvo gospodine vi koji ste rekli da je knjigu " Ilijaški Nemanjići" napisao moj otac Ratko Adžic je totalna dezinformacija jer je tu knjigu napisao moj rodjak Velimir Adžić.
Ne bih želela da ulazim u dublju raspravu jer iako su prosle tolike godine, sva se stresam na neke laži.
Da Ilijaški junaci nisu baš junaci i ne samo Ilijski već svi srpski u toku rata ne bi većinska teritorija BiH bila naša, što se posle Dejtona prebacilo u vašu korist.
Da je bilo kriminalaca i lopova bilo je i to na sve tri strane, tako da tome ne vredi ni raspravljati.
Baš sam malo pre naletela na neki ultra-nacistički muslimanski sajt gde se moj otac spominje u nekoj krađi nekih golfova, nekih para, pa ne znam da li da se smejem ili plačem...
Pošto se smrzavam u dvosobnom stanu jer grejanje ne postoji, a taj Ratko Adžic sa tom "gomilom" para eno ga spava u dnevnom boravku na trosedu, jer nemaju svoju sobu (sa milionima ispod jastuka, haha..
).
Živimo, eto, bogato od njegove profesorske plate.
Pa eto pijem kafu i zamišljam šta bih sve mogla da radim sa tim parama što se moj otac nakrao.
Bagatela rasprodajemo zemlje što imamo tamo da se skrpimo ovde kao i većina.
A sto se knjiga tiče pre par godina moja mama je napisala stvarno divnu knjigu zove se "Pisma iz Ilijaša" sastoji se od pisama koje je slala mojoj tetki u Beograd i u njoj se spominje dosta ljudi iz Ilijaća i okoline.
Videću u nekih sledećih par meseci da napravim sajt i "online" verziju knjige pa da svima bude dostupna.
Pozdrav svim Ilijašanima i Brezanima!
Dunja,
pozdravi tatu i reci mu da ga pozdravlja Željko sa Sokoca, onaj što je dolazio u Ilijaš sa Nikolom Poplašen.
Taj komentar o kojem govoris napisao je jedan musliman, ali se potpisao kao "Ilijas".
U odgovoru na njega, jedan Srbin ga je ispravio.
Ako mogu išta da pomognem u vezi objavljivanja knjige tvoje majke na internet, stojim ti na praspolaganju.
Ovaj server je jako posjećen, nema reklama i za tebe je besplatan.
Imaš i punu slobodu kako da dizajniraš HTML stranice, a mogu ti i ja pomoći.
Hvala ti što si ostavila svoj email, ja ću ti se javiti, a moj email je slavicnet@hotmail.com.
|
|
|
Ilijas :
|
12078 |
28.03.2007 |
RE: Ex VRSSto bi nas narod rekao aferim.
Ako ne znas sta to znaci jer je rijec turskog porijekla onda svaka ti cast jer malo je Srba koji ce tako realno reci neke stvari iako cu te ispraviti u nekim.
Neznam da li si vodio neki ratni dnevnik ili si bio jedan od onih odozgo jer vidim znas sve datume, u svakom slucaju poznajes gradivo.
Da li si bio obican vojnik ili ne to me nije ni briga i kakvu si pusku nosio
ali sto mene interesuje je zasto ste se toliko bojali muslimana iz okolnih sela kad uopste nije bilo nijedne jace formacije u okolini koja je planirala bilo kakve napade na vasa sela.
Posto vidim da dobro baratas sa svim podacima onda ti je sigurno i to bilo poznato.
Ako neznas ja cu te podsjetiti a ti reci da nije istina.
Na Gajevima je jedino postojao jedan nazovimo ga interventni vod za kojeg sam cesto volio reci "Ako zapuca oni ce prije pobjeci nego svi ostali" i vjeruj mi tako je i bilo.
Tacno je da ste pustili Gornje Ivancice da pobjegnu to nije nimalo tesko zakljuciti i zasto, a sta je sa ostalim selima.
Pomenuo si samo Crnu rijeku koja je napadnuta sa ledja.
Da li ti znas kako je tekao napad na Stomorine i Ladjevice.
A da ne pominjem napad na selo Medojevice.
Na Medojevice je bio jedan od najzezcih napada koji ste izveli iz nekoliko pravaca a ne kako ti kazes iz jednog pravca i ostavljena je mogucnost da se povuku.
Ja sam tada bio na Polomu i gledali smo kad tenkovima ulaze u selo.
Tog dana smo probali da isceniramo napad na Srednje da bi na neki nacin pomogli mjestanima sela Medojevici da se povuku jer nisu imali sanse da se odupru sa onim sto su imali par puskica protiv tenkova.
A pogibe bogami nekoliko mladih i hrabrih momaka od istih komsija s kojima su zajedno igrali fudbal u FK "Srednje".
Po nacinu na koji ste napadali nimalo nije izgledalo da nas prestrasite sa par granata pa da mi pobjegnemo, pa dobro znam kako se proveo Vahid Stomornjak, goloruki covjek koji je uhvacen nedaleko od sela pa su se na njemu izivljavali kao zivotinje.
Tako bi se vjerovatno proveo svaki koji bi dosao u vase ruke.
Samo da ti napomenem ovo nije prica koju sam cuo nego sam licno bio na licu mjesta kad smo nasli covjeka izbodenog bezbroj puta nozem, rane od metaka i glava odvojena od tijela.
Svaka cast vrlo "junacki" a i "junak" se cak i potpisao nozem na jednom stablu na mjestu zlocina.
Sumar Velo sa uobicajenim znakom CCCC.
Vjerovatno ti je poznato kako je on na kraju zavrsio.
Pomenuo si pun autobus civila iz Ahatovica koji su pobili u Sokolini.
Bio sam i tu na licu mjesta i svojim sam ih rukama vadio.
Tada sam cuo od lokalnih Srba da su ih pobili muslimani.
Pa kako to da nije poginuo niko iz pratnje koja je obezbjedjivala taj autobus.
Stvarno nelogicno, pun autobus muslimana koje su zarobili Srbi i oni ih vozaju da nadju mjesto da ih pobiju i onda se nadju neki ludi muslimani opale zolju u autobus i zamisli pobiju samo muslimane a nijedan Srbin ne pogine.
Ti dobro zans da je taj isti autobus bio na Nišićima isti dan i da je vracen nazad jer Slavo nije zelio belaja gore.
Ti si dobro rekao sto se tice toga da je trebalo nesto da se desi pa da i tu pocne belaj.
A sad ti meni reci ko je trazio belaj.
Sve stvari koje su se poslije desavale su samo odgovor na ono sto ste uradili.
Da ste slusali Slavu vi bi danas zivjeli sigurno u Nišićima a vi mozete govoriti sta hocete o njemu ali on nije bio za rat.
Naravno da su ga gurali u rat pa je imao problema sa SDS-om iz ilijasa i cesto su ga pitali kad ce to vise poceti gore.
Kad je vidio da nema izbora onda se povukao i otisao i svaka mu cast jer iako je bio mesar nije okrvavio ruke u ovom ratu.
Zato svaka tvoja prica o "opstanku" pada u vodu jer vama nije prijetila opasnost sve dok niste poceli "cistiti" sela, pa zar ste stvarno mislili da se necemo vratiti i "naplatiti dug"
Ti pomenu da dolazis u rodni kraj, pa onda si sigurno mogao vidjeti kako je sve popravljeno kao da nikad rat nije ni bio.
Pozdrav iz LADJEVICA
Da te samo podsjetim jednu stvar! Grahovište nije daleko od Nisica, pa kad se pitas ko je prvi poceo, sjeti se kada se desio pokolj na Grahovištu (11.
april 1992.
godine).
Ne opravdavam nikakvo ubijanje, ali tenkovi na Medojevicima su koristeni vise da zastrase nego da ubijaju, jer vojni cilj je bio da se uspostavi jedna linija koja se moze lakse braniti.
Srbima nikada nije bio cilj da protjeraju (ili pobiju) sve muslimane, nego samo da odbrane teritorije na kojima su bili vecina.
Uostalom, i zakon je bio na njihovoj strani, jer su branili Ustav, koji su potpisali svi narodi i narodnosti, dok ste vi bili separatisti i pobunjenici.
Da je JNA iskoristila svoje pravo pa Aliju, Franju i ostale vodje pobunjenika na vrijeme stavila pred zid i pogubila po kratkom postupku, do rata ne bi ni doslo, a sada bi nam svima bi nam bilo mnogo bolje! Ili, kako kaze Edo, trebalo je ove separatiste staviti u ludnicu u Podromaniju, pa da se lijece.
|
|
|
Ex-Vrs : NišIćI
|
12035 |
24.03.2007 |
Re: Ilijasko ratisteSvako ima svoju istinu, pa je deplasirano raspravljati o nekim događanjima iz perioda 91-95.
Ipak radi se o dagađajima kojim smo u neku ruku zajedno prisustvovali.
Postoji i gledište koje su izgradile žene i dokoni, koji nikad nisu ni bili na licu mjesta ali su sve "dobro čuli".
Znam, naravno za sve događaje koje opisuješ, čak mislim da znam i tvoje ime jer si i ranije pisao na ovom forumu.
Znam i da se kod vas učešće u ratu broji od 18.
septembra 1991.
godine a kod nas od 4.
aprila 1992.
godine.
Sa kim ste u međuvremenu ratovali na istom području, ili za šta ste se pripremali...
Da je Slavo ostao još neko vrijeme mi bi doživjeli u najmanju ruku ono što ste vi, jer nije sve u trgovini brašnom (i oružjem), protivnik je imao veliku brojčanu prednost a akcije učestale (ginulo se na putevima, mine, sačekuše, došla "stručna" pomoć iz Kaknja i slicno.
I sam tvrdiš da su linije odbrane bile jako porozne (od Budraža do Lađevića bilo je četiri čovjeka na Curku).
Dalji slijed događanja bio je u cilju opstanka, a ne znam da je vas nešto izginulo u tim spaljenim selima.
I nisu spaljena iz nečijeg ćeifa nego da se očiste od naoružanih seljaka koji su pripadali Armiji BiH, a ista je ubijala Srbe.
Pa bio je rat, zaboga!
Na kraju, sem Poloma ili Moševićkog brda koje ste uzeli kao nebranjeno u aprilu 1993.
sa Karaulom, Čemernom, Kunosićima, a isto je palo nakon godinu dana, samo se Srbima nije dalje išlo jer pukovnik je položio za generala; Hadžića od 7.
11.
1994.
i ona dva sela koje ste od početka držali u "donjem dijelu" (zavičaj Hašimov), sve ostalo u opštini Ilijaš dao vam je Slobo Milošević u Dejtonu kad je malo više potegao iz flaše viskija.
Knjigu " Ilijaški Nemanjići" nije napisao Ratko, nego jedan drugi Adžić, a to je najmanje što su ti junaci zaslužili.
Efektivno vrijeme ratovanja, od srpskih mjesta, najduže je u Ilijašu.
A to nisu izdržali roboti nego ljudi.
I to kakvi!
Ma koliko to vama muslimanima smetalo, to su bili veliki junaci.
|
|
|
:
|
12031 |
22.03.2007 |
Ilijasani - pravi junaciIlijaško junaštvo se se nije isticalo u vukojebinama Srednjeg, Gore, Solakovića, Našica, vec u donjem dijelu te opštine prema Visokom, Brezi itd...
Do pada sela Gora na tom područiju nije ni bilo rata, dok se uveliko rokalo na Čekrčićima, Vlajčićima, Bioči ili na Žuči.
Ni vi u tkz.
Armiji BiH a ni ti sa Nišića, Brgula, Krivajevića, Srednjeg nisu osjetili šta je rat kao što je narod po Čekrčićima, kao sto ni oni iz Semizovca zadugo nisu osjetili šta je rat do bitke za Nabožić, jer ono što je bilo u vezi Švraka je živa sprdačina.
A tako su i Bošnjaci bili "junaci" pa Srbe napadali i srpska sela po Zenici ili po Brezi isto onako kako su Srbi bili "žestoki momci" pa da avijonom idu na Svrake itd.
I ne sviraj više...
Kakvi vi i rat, možzda pred kraj rata ste malo osjetili ono sto je narod oko Sarajeva, Ilijaša, Visokog, Vozuće, Doboja, Bihaća čitav rat trpio.
|
|
|
Ilijas :
|
12029 |
22.03.2007 |
Ilijasko ratisteOvom prilikom želim da se obratim svima onima koji su ratovali na ilijaskom ratištu.
Samo da napomenem da sam i sam bio sudionik svih tih događanja i proveo cijelo vrijeme na Moševićkom brdu iznad Srednjeg pa vam je lako pretpostaviti na kojoj sam strani bio.
Puno toga sam pročitao o junaštvu srpskih, odnosno ilijaških boraca pa sam se zato i odlučio da kažem par riječi o tom njihovom junaštvu.
Najviše su mi nekako ostali u sjećanju prvi dani početka rata u tom dijelu ilijaske opštine kad su Srbi zauzeli policijske stanice i i bukvalno izbacili muslimane i Hrvate iz istih.
Pa reklo bi se veoma hrabro, a poslije postavljanje punktova po saobraćajnicama naravno blizu kafana.
Navešću samo par njih: jedan u Čevljanovićima pored Žugine kafane, a bilo ih je i u Nišićima i Krivajevićima.
Naravno, taj period ne može biti pomenut a da se ne pomene ime Slave Kojica, mesara koji je imao dosta prijatelja među muslimanima.
Čak sam ga lično poznavao i sretao ga par puta dok je dolazio u mjesto Gajevi, kad je dovezao kamion brašna da se podijeli muslimanskom stanovništvu iz okolnih sela.
Napominjem da tada jos nije počeo rat na tom dijelu ali situacija je bila veoma napeta.
Išlo se na straže pa sam jedne večeri dok sam bio na strazi vidio kako su komšije iz sela Krčevine zapalili vatre a helikopter se te večeri spustio u tom području.
Pretpostavili smo da su dobili naoruzanje.
Da ne duljim o tome, nego da kazem o "junacima" koji su se isticali u tom periodu.
Znaci u tom samom početku prvi koji su se počeli šepuriti i pokazivati kako su superiorni su bili braca Makitan i Lađevića jer su bili u rezervnom sastavu milicije "SAO Romanija".
Naravno, lako im je bilo izigravati silu nad onima koji nisu bili naoružani.
Da napomenem samo da je taj isti Rajko Makitan prije rata bio kriminalac i da je otimao pare od nedužnih ljudi po Sarajevu i bavio se pljačkom.
Bio je čak i u zatvoru.
Znači njemu rat dobro dolazi da nastavi da radi ono za šta je bio nadaren tj.
da otima tuđe.
To je jedan od tih junaka koji je poginuo u prvoj bitci.
Bio sam tu i lično sam držao njegovu policijsku bluzu u ruci na kojoj je bio amblem "Šesto godina Kosovske bitke".
Nakon izvjesnog vremena stvorile su se nekakve linije odbrane ali je izmedju bio prazan prostor koji niko nije kontrolisao.
Ja sam skoro svaki dan išao u selo koje je bilo prazno.
A to što neki Đura pominje neke granate je istina.
Jedne prilike neko je iz Visokog donio nekakav minobacac 80mm, sa kojim niko nije znao rukovati.
Znam da su bile u sanduku tri granate a proizvodjač je mogao biti neko iz arapskih zemalja, toga se ne sjećam.
Znam da su ispaljene te granate i da bogdom nisu jer su nas poslije toga toliko granatirali sa Nišića.
Naravno, kako je rat odmicao mi smo postajali sve jači tako da smo sve više i kontrolisali situacijom.
Ako želite znati pravu istinu najbolje da pročitate knjigu "Ilijaški Nemanjići" koju je napisao Velemir Adzic u kojoj je hronoloski poredao kako su ginuli srpski junaci.
Čini mi se da ih je nabrojao 400.
Eto, toliko od borca sa druge strane.
|
|
|
:
|
11962 |
17.03.2007 |
Nista nisi rekao "jarane" da bilo je Srba koji su glasali za suverenu BIH...
ali bilo je i Bosnjaka u VRS i to u tom tvome Ilijašu, pa znas i sam :)
Da ti nije bilo Milosevica ne bi nikada se vratio u Ilijaš jel tako?? Zašto ga niste zauzeli sa svojom "slavnom" Armijom BiH?
|
|
|
Tanja : Nekad Mrakovo
|
8861 |
22.04.2006 |
Najveci junaci su iz IlijasaOvi Vogošćani su preokupirali ovaj sajt, pa bi se umjesto Sokolac mogao komotno nazvati Vogošća.
Hoću da kažem mnogo se Vogošćani hvale uspijesima, a znaju odlično da su ilijaški borci bili neprikosnoveni na sarajevskom ratištu i da su ih mnogo puta spasavali, meni je poginuo brat baš u bici za Golo brdo 26.
jula 1993.
i zna se da su to brdo od Balija zauzeli ilijaški borci sa jedinicom Vasilija Vidovića.
Naši borci su podnijeli mnoge teške bitke, oslobodili Misoču, očistili skoro cijelu ilijašku opštinu, zadali Balijama mnogo nevolja na Olovu, Žuci, Vozući itd.
Bilo bi lijepo spomenuti i Ilijašane.
Ja trenutno radim u federalnom dijelu Sarajeva kao prevodilac u jednoj stranoj organizaciji i znam po njihovim pričama koliko su se bojali Ilijašana.
Mora se znati da su Vogošćani mnogo bili opterećeni i pljačakama i međusobnim obračunima, to se kod nas nije dešavalo.
Marinko i Vasilije Vidović su najveći srpski rodoljubi, koji su cijeli rat podnijeli na plećima.
Tanja,
znam da cu se zamjeriti mnogim posjetiocima ovog foruma, ali se moram složiti sa sobom.
Vogošća je imala hrabrih momaka ali u Ilijašu su svi bili heroji.
Čak i stanovnici koji se nisu borili, jer su granatiranja bila svakodnevna.
U mojim rijetkim posjatama Ilijašu, dešavalo mi se i da čekam na ulazu u grad da granatiranje prestane, jer se jednostavno nije moglo dalje.
To nije bio slučaj sa Vogošćom.
Ja sam oduvijek bio zadivljen otporom koji je Ilijaš pružio u zadnjem ratu, nemam dovoljno znanja da o tome diskutujem, pa bih tebe zamolio da počnes da pišeš, a onda će se i drugi oglasiti.
Rado ću otvoriti istorijsku rubriku "Ilijaš", kao što planiram da pišem i o Nedžarićima, Nišićima, Slavu Kojiću, Grbavici, Draganu Bulajiću i ostaloj bagri koja se bavila trgovinom ljudi za velike pare.
|
|
