|
|
|
|
|
|
|
|
ilijas_nemanjici- 83045 - 25.02.2013 : Kozara Krajina Omarska -
 (0)
OFL IlijašPoštovanje, pročitao sam da imate materijal o OFL Ilijaš, interesuje me da li imate sve tabele za period do rata, pošto sastavljam hronološki sve lige od 45-92. Poštovani, naš uvaženi prijatelj, Velimir Adžić, koji je imao sve te podatke je umro u oktobru 2012. godine tako da ti ne možemo pomoći. Pozdrav, Željko Tomić
ilijas_nemanjici- 72860 - 17.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš -
 (5)
Pjesma: Sjećam seZoran Zimbo Dragutinović je napisao ovu pjesmu i meni je dostavio. Uz njegovu dozvolu je objavljujem na ovom forumu, a isto tako na njegovo zadovoljstvo ću je uzeti u dopunjeno izdanje svoje knjige "Ilijaški Nemanjići". "SJECAM SE" Kada su nas protjerali 96-e, Bio sam tada, recemo dijete, Al sjećam se dobro tog dana, Jer tada na srcu stvori se rana. Sjećam se, mnogi su suze lili, Mnogi ljudi tužni su bili, I ja sam mnoge pustio suze, Jer neka me strašna tuga obuze. Sjećam se, tužno je tata rekao, U mom životu nešto sam stekao, Al' danas sve tu izgubih lako, Pa koji čovjek ne bi zaplako. Petnaest godina od tada je prošlo, I nikad ono "bolje" nije došlo, Neće nikad sigurno ni doći, Džaba su u to uprte oči. Sjećam se tebe moj Ilijašu, Ovo pišem za tebe i raju našu, A ti se sjeti uvijek te raje, I neka naša ljubav vječno traje...! Dragutinović Zoran
ilijas_nemanjici- 71953 - 26.07.2012 : Milojka Čelik Doboj -
(0)
Pomen braćiPomen za godišnjicu smrti moga dragog brata Čelik Rajka. Ujedno Vas molim da me obavjestite kako da dam prilog za "Spomen obelježje" za moju braću Čelik Rajka i Čelik Radeta. Milojka, odgovor na ovo pitanje ne znam ali ću pokušati da saznam. Nažalost, mislim da si mi ostavila pogrešnu email adresu, pa ti ne mogu poslati odgovor.
ilijas_nemanjici- 71548 - 10.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Virtuelna spomen soba Ilijaške brigadeIako sam se sa Nedeljkom Žugić upoznao još u toku rata jer je Nedeljko dolazio u Ilijaš u posjetu Ilijaškoj brigadi, nisam sa njim kontaktirao sve do 23. juna 2012. godine kada je došao kod mene u moju "Vilu Dejton" u Bijeljini sa Željkom Tomićem. Taj dan smo zajedno posjetili turističku manifestaciju "Zlatni kotlić Semberije" koja je održavana na lokaciji Pet Jezera u neposrednoj blizini manastira Sveta Petka u Bijeljini. Nakon toga smo se ponovo vratili mojoj kući, razmijenili mišljenja, kada sam im ja pokazao spomen sobu Ilijaške brigade koju sam stavio na CD i koju sam nazvao "Spomen soba za svaku kuću" Nedeljku se to dopalo i odmah je predložio da napravimo neku prezentaciju na internetu da bude dostupna svakome. Nedeljko je to prebacio na filmsku traku sa izborom prikladne muzike i dobili smo jedan divan materijal, a ja mislim jedinstven u ovakvoj formi. Neka je našim poginulim borcima vječna slava i hvala. Nedeljku, takođe, velika hvala za trud i dobro urađenu prezentaciju Virtuelne spomen sobe Ilijaške brigade.
ilijas_nemanjici- 71546 - 10.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -
(4)
Virtuelna spomen soba Ilijaške brigadePo prvi put u istoriji, srpski narod sa lijeve obale Drine je složno krenuo u odbranu Srpstva. U toj časnoj borbi mnogo je hrabrih momaka dalo svoje živote za opstanak Republike Srpske... Sa prestankom rata, naš narod se vratio svom svakodnevnom životu, a većina onih koji su zaduženi za njegovanje tekovina Otadžbinsko-građanskog rata su se okrenuli očuvanju ličnih interesa i enormnom bogaćenju. Zbog toga se mi Srbi nismo ni makli iz 1995. godine, sem što smo polako počeli da zaboravljamo istoriju ispisanu krvlju vlastitih sinova.. . Da ne bude sve tako crno, potrudio se Velimir Adižić, čovjek koji ni u prošlom ratu nije morao da učestvuje jer zbog svojih godina nije bio vojni obveznik. Uprkos tome, on je posao Pomoćnika komadanta Ilijaške brigade za moral i vjerska pitanje odradio savršeno do perfekcije: još u toku rata je sakupljao podatke o palim borcima Ilijaške brigade. Za razliku od mnogih drugih, Velimirovi radni apetiti se nisu ugasili ni nakon rata. Nastavio je da obilazi groblja i porodice poginulih boraca, sakupljajući fotografije i podatke o palim junacima. Plodove svog rada je objavio u knjizi "Ilijaški Nemanjići", a napravio je i predivnu kompjutersku prezentaciju koju sam imao prilike da vidim. Ovog ljeta sam Velemira povezao sa Nedeljkom Žugićem, pa je kao rezultat te njihove saradnje nastao i ovaj video zapis. Svi komplimenti Nedeljku za izbor muzike i prebacivanje ovog materijala na filmsku traku. Ovaj video je dug jedan sat i deset minuta, ali sam ga ja već dva puta odgledao. Uvod traje do osmog minuta, a zatim počinje prezentacija o Virtualnoj spomen sobi. Pogledajte obavezno, jer, kako Velimir kaže, "sve dok neko na njih misli oni nisu zaboravljeni".
ilijas_nemanjici- 71420 - 07.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća -
(1)
Pohvale za Velimirovo pisanjeVelimire, tekstovi koje pišeš na ovom forumu su pravo remek djelo! Za tvoj rad ne postoji nagrada koju si Ti zaslužio!!! Oduševljen sam da postoji takav čovjek, kao što si Ti, koji je u ona teška vremena imao toliko strpljenja i volje da sakupi tolike podatke i objedini za našu istoriju. Siguran sam da F16 Brioni, koji ima kakvu takvu evidenciju, danas zlata vrijednu, uz pomoć mene i drugih sa ovog foruma, nije u stanju da napravi tako vjerodostojan dokument kao što je tvoj. Ali vrijedi pokušati! Moja želja je da se u što većem broju pomenu poginuli borci 3. sarajevske brigade, obilježi njihov dan stradanja i koliko je to moguće da se napiše u kojoj jedinici je bio angažovan, sa opisom njegovog stradanja. Siguran sam da u tome nećemo uspjeti, da do kraja dovršimo posao ali bi puno značilo da se barem jedan dio toga zapiše. Pošto se i danas vrši pritisak na naš narod, zbog učešća u ratu, mnogi se boje da ne budu pozvani na svjedočenje. Ja sam taj strah davno prebrodio, još onog trenutka kada sam nakon uspješne odbrane "Ježeva", izašao pred TV kamere i dao izjavu kao komandant 3. bataljona. Mislim da sam časno ratovao i ne bojim se ni odgovornosti ni svjedočenja. Isto tako ne mislim da je ispravno sakriti imena mojih i drugih saboraca, kuji su ostali živi a viteški se borili za spas svoga naroda. Iz poštovanja prema njima neću objavljivati njihova imena ako to oni tako žele. Isto tako mislim da niko ne može uticati na mene da njihova imena objavim ako ja to želim. Siguran sam da će nam jednoga dana članovi porodica pomenutih junaka biti zahvalne na tekstovima koje danas pišemo... Nije daleko dan kada će istina izači na vidjelo, i da će mnogi shvatiti da su muslimani u Bosni napravili agresiju na srpski narod u pokušaju da otuđe njihovu imovinu i od toga stvore svoju državu. Zato mi moramo istrajati u pisanju istine i samo istine!!!
ilijas_nemanjici- 71414 - 07.07.2012 : Velimir Adžić Ilijaš -
(3)
Evidencija o poginulim borcimaF-16 Brioni-Vogošća i Vogošćanin Pravi! Veliki pozdrav za vas obojicu. Drago mi je da se trudite da formirate evidenciju poginulih boraca Vogošćanske brigade, a da se pohvalno izražavate o mojoj evidenciji o poginulim borcima Ilijaške brigade. Moram vam reći, ako nemate negdje razbacane te podatke pa ih treba samo pokupiti i srediti, da je to sada vrlo teško i skoro nemoguće uraditi u onoj formi koju ja imam. Ja sam u toku rata svoju ulogu Pomoćnika komandanta brigade za moral, pravne i vjerske poslove shvatio vrlo široko i sveobuhvatno. Sebi sam zadavao zadatke koje od mene nije tražila komanda Brigade. Evidencije sam stvarao uporedo sa događanjima. Sarađivao sam sa svim opštinskim komisijama koje su bile formirane kao što su: Sve mi je to omogućilo da stvorim evidenciju ovakvu kakvu je sada imam. Da to nisam radio uporedo sa dešavanjima u toku rata, sada ne bih mogao ni približno tome uraditi. Pa evo samo jedan primjer. Na Fejsbooku imam oko 390 prijatelja. U svojoj evidenciji poginulih boraca nemam nešto preko 100 fotografija tih boraca. Izbacio sam album sa opisima o tim borcima i zamolio da se ti moji prijatelji potrude i pronađu bar po jednu fotografiju i dostave mi na jedan od njima pogodnih načina. Vjerujte mi, dobio sam samo tri fotografije. Neću da prihvatim da ti prijatelji nisu u mogućnosti da to urade, nego jednostavno nemaju interesa i neće da se potrude. Mećutim, uporan sam u svojim nastojanjima i ne dozvoljavam da se ti borci zaborave. Kao rezultat ovog mog rada napisao sam knjigu Ilijaški Nemanjići koja isključivo govori o Ilijaškoj brigadi. To nije književno djelo, to je dokumentarna građa kao prilog za istoriju. Mnogi su mi zahvalni na ovome što radim. Tako jedan posjetilac ovih stranica iz Amerike kaže: "Vi niste za hvalu, vi ste za medalju!" Međutim, ima i onih drugih, koje ja ne mogu shvatiti, koji ovaj moj rad ne cijene i nisu sretni što ima neko ko se trudi da se sve ovo sačuva od zaborava, pa meni šalje poruku iz koje, evo, samo jedan dio navodim: "Slušaj ti idiote, ko je tebe ovlastio da spominješ moje ime bez moje dozvole. Još jednom ako spomeneš moje ime i ime mog oca, biće svašta!" Ova poruka ima još mnogo ružnih riječi koje ja neću ovdje da spominjem, ali sam preko Fejsbooka obavio sa njim raspravu. Nije mene ova poruka obeshrabrila i ja i dalje radim svoj posao jer smatram da je vrlo važan. Normalno da neću više spominjati ni njega ni ime njegovog oca, ali ne znam šta će mu na ovo reći njegova majka i braća. Nisam ja ovim htio da na sebe skrenem pažnju ili da sam sebe pohvalim, ali sam prezadovoljan što ću moći svojoj djeci i drugim mladim naraštajima ostaviti nešto što će kako vrijeme odmiče biti sve vrednije i traženije. Nisam htjeo ni da se požalim. Pravo da vam kažem, ovakve stvari me ne remete iz težišta i ose mog kretanja. Niko me ne treba žaliti, još uvijek sam dovoljno jak da se mogu nositi i boriti i protiv gluposti.
ilijas_nemanjici- 70106 - 05.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš -
(4)
Zašto su Ilijašani napustili Ilijaš?Mnogi Srbi Ilijašani koji su još mnogo prije rata otišli iz Ilijaša, čude se i pitaju zašto su Ilijašani napustili Ilijaš poslije rata koji je vođen u BiH 1992-1995. godine? Kako to objasniti? Odakle početi? Trebalo bi iz neke prošlosti, ali koje. Prije svega bi to trebalo objasniti muslimanima, a onda bi to bilo dovoljno i Srbima. Ali objašnjavati muslimanima ne vrijedi! Oni guraju svoju politiku bez obzira da li ona ima smisla i da li ima ikakve veze sa istinom. Zato se ja neću ni truditi da se vračam u neku dalju prošlost, a nije ni potrebno. Sasvim je dovoljno vrijeme rata 1992-1995. godina. Ali samo malo da se okrznem na blisku prošlost prije rata. U SFRJ sa šest republika i dvije pokrajine, izgledalo je da smo mogli zajedno živjeti. Međutim, provođenjem višestranačkih izbora 1990. godine, pokazalo se da je to bilo lažno zajedništvo sa skrivenom mržnjom. Konstituisanjem novih organa vlasti ta mržnja je isplivala do punog izražaja. Na principima po popisu stanovništva iz 1991. godine, procentualna zastupljenost u organima vlasti u opštini Ilijaš je bila u korist Srba. Međutim, politika muslimana po nalozima iz centrale iz Sarajeva nije poštivala tu prednost Srba. Stalno su izmišljali neke probleme koji u stvari i nisu postojali. Ratko Adžić, predsjednik opštine Ilijaš i predsjednik SDS Ilijaš je stalno kontaktirao sa predsjednicima nacionalnih stranaka Mešetović Fehimom (SDA) i Vidović Jozom (HDZ) u cilju smirivanja napetosti u okvirima same opštine Ilijaš. Nije se ni s tim zadovoljio, pa je želio da ostvari dodbre odnose i sa susjednim opštinama Visoko i Breza. Tako je organizovao javni razgovor putem radio stanica Ilijaš, Visoko i Breza sa predsjednicima opština Visoko (Jusufbašić Kenanom) i Breza (Opačin Salkom) koji su slušali građani ovih opština i šire. Razgovori su protekli u dosta miroljubivom tonu i jedni drugim su obečali da niko nikoga neće napadati, iako je sam kraj razgovora prešao u neku blagu prijetnju ko je jači. Građani su pozitivno ocijenuili te razgovore i nisu se nadali nikakvom napadu, pogotovo ratu koji je već bjesnio u Hrvatskoj. Istina, postojale su neke straže na granicama između opština, ali je predsjednik opštine Ilijaš stalno ih upozoravao da ne ulaze u teritoriju druge opštine. Međutim, muslimani, kao i mnogo puta kasnije u toku rata, nisu poštovali taj dogovor. Sasvim iznenada i nenadano su napali artiljerijom, a onda i pješadijom dana 03. maja 1992. godine na srpske teritorije kojom prilikom su na kosi iznad Ljubnića na Banjeru ubili 9 Srba. To je bio jasan signal Srbima Ilijaša da nema zajedničkog života sa muslimanima. To je i bio početak rata i u Ilijašu. Ratovalo se skoro pune četiri godine. Ginulo se i na jednoj i na drugoj strani. Muslimani su cijeli rat pokušavali napadima iz pravca Visokog i Breze poraziti Ilijaš i spojiti Zenicu sa Sarajevom, ali to nikada nisu uspjeli. Ilijaški Srbi su Ilijaš zadržali pod svojom kontrolom sve do kraja rata. Mirovnim pregovorima koji su započeli 01. novembra 1995. godine u Americi, u državi Ohajo, u njenom gradu Dejton, u vojnoj bazi Rajt Peterson, koji su završeni parafiranjem sporazuma 21. novembra 1995. godine, zahvaljujući pogrešnoj politici Slobodana Miloševića i njegovom arogantnom ponašanju, Ilijaš je predat pod kontrolu Federaciji BiH. Zapriječeno je da ne može biti nikakvih promjena u tom parafiranom sporazumu i da se takav mora i potpisati 14. decembra u Parizu iste godine što je i učinjeno. Taj poklon Slobodana Miloševića je iznenadio i samog Aliju Izetbegovića i Harisa Silajdžića. Srbi Ilijaša nisu mogli prihvatiti situaciju da poslije četiri godine ratovanja sa muslimanima moraju živjeti u zajednici. Pored toga, muslimani su zbog velikih gubitaka u napadima na Ilijaš bili željni osvete. Alija Izetbegović je okuražen odredbama mirovnog sporazuma u Dejtonu počeo još i da prijeti Srbima izjavama: "Neka ne čeka onaj ko je nosio pušku. Ali i oni koji su nosili hranu srpskim vojnicima na liniju biće procesuirani." To je sada još jedan momenat zbog čega Srbi Ilijaša nisu htjeli ostati u Ilijašu. Dejtonskim mirovnim sporazumom je regulisano da vojska jednog entiteta ne može boraviti na teritoriji drugog entiteta, pa je Ilijaška brigada morala napustiti Ilijaš 04. februara 1996. godine. To je sada stvorena jedna vrlo teška situacija za Srbe Ilijaša jer nemaju nikakvu zaštitu i sigurnost. Muslimanim je na ruku išla i međunarodna zajednica. Na dogovorima u Rimu napravljen je raspored predaje opština pod kontrolu Federaciji BiH. Tako je određeno da opština Vogošća bude predata 23. februara, a opština Ilijaš tek 29. februara 1996. godine. Na taj način je sada opština Ilijaš stavljena u okruženje sa muslimanima. Zbog toga Ilijašani nisu smjeli čekati taj datum nego su iseljavali i prije 23. februara dok su još imali otvoren i slobodan put preko Vogošće prema Palama i Sokocu. Muslimani nisu mogli iščekati ni utvrđeni datum nego su u Ilijaš ušli već 18. februara 1996. godine. Eto to su ti razlozi zbog kojih su Srbi Ilijaša napustili Ilijaš. Nebuloze i gluposti koje iznosi Ejup Ganić, zbog čega su Srbi napuštali sarajevske opštine, ne želim ponavljati.
ilijas_nemanjici- 68993 - 30.04.2012 : -
(0)
Novica PerišićPosmrtni ostaci Borislava (Novice) Perišić su prenešeni na Gradsko groblje u Sokocu.
ilijas_nemanjici- 68954 - 29.04.2012 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ime Ilijaški NemanjićiKako sam napisao knjigu "Ilijaški Nemanjići", to ime se upotrebljava u raznim prilikama. Zato osjećam potrebu na objasnim kako je nastalo to ime. Naime, ja sam stvarajući građu za pisanje knjige, još u konceptu iste, razmišljao kakav naslov da dam knjizi. U početku sam mislio da jednostavno napišem "Monografija Ilijaške brigade". Na ovaj naslov me navodilo sječanje, još iz rata, kada je Komanda SRK tražila određene podatke o Ilijaškoj brigadi, a kako su to naveli, za pisanje "Monografije SRK". Međutim, jednog dana, putujući autobusom iz Zvornika, negdje u Šepku ili Branjevu, u autobus ulazi Stojan Golubović, bivši operativac u Komandi Ilijaške brigade. U međusobnom razgovoru spomenem i da pišem knjigu o Ilijaškoj brigadi, pa će me on upita: "Kakav ću naslov dati?" Ja mu kažem da analogno "Monografiji SRK" i ja dam naslov knjige "Monografija Ilijaške brigade". On mi reče: "Ma, nemoj, Veljo. To mi je nekako tanko i siromašno ime za takvu brigadu. Izmisli nešto jače!" Od momenta kada smo se rastali ja sam počeo razmišljati o njegovom prijedlogu. Vrlo brzo mi je pala na pamet misao da bi dobro bilo da knjizi dam naslov "Iljaški Nemanjići" i tako sam i uradio. Međutim, ko uzme da čita tu knjigu, neće saznati zašto joj je takav naslov sve do zadnje rečenice koja glasi: "Ilijaška brigada, to je Ilijaš. Orden Nemanjića koji je dodijerljen Brigadi, dodijeljen je i svim građanima Ilijaša, jer to je jedno. Svi su oni Ilijaški Nemanjići. Dakle, ja sam tvorac tog imena!
ilijas_nemanjici- 67998 - 25.03.2012 : Pavle Jevtic -
(0)
Ilijaške starješineVelimire, kao prvo, želim da ti se zahvalim na tvom velikom trudu koji si uložio u pisanju srpske istorije, za prostore o kojim pišeš i za pokolenja koja dolaze... Javljam se povodom mog pokojnog brata Petra (Straje) Jevtića koji je poginuo 5. marta 1993. godine na Čečavki, a koji je bio sahranjen u groblju u Ilijašu kod Crkve, a kasnije smo ga mi kao porodica prenijeli u groblje u Karakaju kod Zvornika, na zahtjev nase pokojne majke i oca da bi im bilo bliže ići da posjete njegov grob jer su oni tada živjeli u Zvorniku. E, sada kada sam se već javio, da ti napišem da sam i ja odlikovan medaljom za vojne zasluge koja je i sada u mojoj kuci u Banja Koviljači, uz puno poštovanje tvojih zasluga u ratu i miru a posebno sada kada si kao pojedinac jer ne primjećujem puno drugih da učestvuju medijski da sačuvaju te vrijednosti zasluznih ljudi od zaborava herojskog grada Ilijaša. Iako mnogi imaju i autoritet i novac, niko i ne pomišlja da obezbjedi prostor za Spomen sobu Ilijaškim poginulim borcima. Moj prijedlog bi bio da to bude negdje u Bijeljini jer se to mjesto nalazi između Zvornika i Brčkog kao neki centar. Neka ti Bog podari još puno života i zdravlja i da što više uradiš takvog pametnog i vrijednog posla, koji će u budućnosti imati pravu cjenu kada bude "suma sumarum" i kada svi budu morali pogledati istini u oči. Svi tvoji podaci su vjerodostojni i da te nije trebalo bi te izmisliti. Puno te pozdravljam, vrli moj prijatelju!
ilijas_nemanjici- 40722 - 14.09.2011 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RE: Napad na PlanuZa Feniksa, Poštovani Feniks, hvala na informaciji, svakako ću je uzeti u svoju arhivu. Međutim, Jure Muratović je govorio o napadu na Planu 5. maja 1992. godine i zato sam mu ja onako odgovorio. On je sigurno pobrkao datume.
ilijas_nemanjici- 40682 - 14.09.2011 : Feniks Republika Srpska -
 (1)
Napad na PlanuTačno je da se desio napad na Planu 03. 05. 1992 godine, međutim napad nije izveden od strane srpskih snaga, napad su izvele muslimanske jedinice iz pravca Breze, oformljenu jedinicu je predvodio Gana koji je uživao veliki autoritet u Brezi. Bili su solidno opremljeni naoružanjem, uniformama i određenim brojem pancira. Napad je izveden bezuspješno i niko od srpskih boraca nije stradao. Sa muslimanske strane poginuo je Gana iz Breze i po mojim informacijama i Musa iz sela Župča, vjerovatno je on imao nadimak Ruhla mada ga ja po tom nadimku nisam poznavao. Musin otac je radio na benziskoj u Ilijašu, gdje je on i završio srednju školu. Nisam se prije javljao jer onaj koji je započeo ovu temu (Jure Muratović) lupa previše gluposti, kako o liniji Sovrle tako i o svim ostalim stvarima. Za Velimira: Ovu informaciju može ti potvrditi N. O. iz Lješeva kao i mnogi naši borci koje je on u početku predvodio kao i koji su držali liniju na Odžaku. Članak sam poslao iz poštovanja prema tebi kako bi evidentirao i ovaj događaj u svojim bogatim zabilješkama. S poštovanjem, Feniks
ilijas_nemanjici- 26295 - 30.01.2011 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Jedan od najjačih napada koje su muslimani izveli je bio 28. 12. 1992. godine na Bioču " objekat Višegrad. O tome se sječa i priča: AKSIĆ DOBRO - svjedočenjeUjutro oko 06, 15 časova počeo je napad muslimana. Jedinica koja je bila u pripremi, nas oko 14 ljudi, krenuli smo u pomoć. Kad smo došli do linije, meni se javio Drago Bošnjak i pitao - ko je ovaj čovjek? Bio je Bunjevac Momir koji je bio u drugom rovu. Na liniji je opšti haos. Borci ne znaju šta se dešava, gdje se ko nalazi. On je rekao da su svi poklani, a da je on ranjen i da mora ići da mu se pruži prva pomoć. Ja sam krenuo prema liniji i rekao ostalim da idu za mnom. Išao sam prvi. Kad sam došao do same linije i okrenuo se, nikoga nije bilo pored mene. Sam sam prišao liniji. Tu sam sreo Branka Mijića, Desimira Radosavljevića i Novokmeta Boru. Oni stoje na liniji. Trenutno se ne puca. Uzimam automatsku pušku i stavljam na grudobran. Sve je mirno samo se ja oglašavam. Ispucao sam petnaestak metaka. Pošto sam očekivao pucnjavu muslimana promijenio sam položaj i spustio se niže. Osjetio sam da me je nešto kao udarilo. Branko mi je rekao nešto ti smrdi. Imao sam oko pasa dva okvira metaka i u njih me je pogodio neprijateljski metak. U tom momentu pucaju muslimanske zolje. Ne znam da li gađaju mene ili nešto drugo. Vidio sam da je ranjen Ćebić Branislav-Braco. Prilazim mu ja i dajem prvu pomoć. Stavljam mu zavoj da bi zaustavio krvarenje. Rana mu je oko vrata. U tome prilazi i Slobodan Kubatlija. Vidio sam Novokmeta Boru i Radosavljević Desimira. Oni su Bracu odnijeli dalje. Prilazim sa Brankom Mijićem i vidim u rovu poginulog Šarenac Nenada. Tu je Duvnjak Ranko. Pitam ga šta se dešava, Idemo dalje da Šarenac Nenada iznesemo na put. Kad smo došli na put osjetim da se on totalno promijenio, poblijedio i vidi se da je mrtav. Vraćamo se nazad prema tome rovu, a u tom momentu dolazi grupa u pomoć; Pustivuk Duca i Relja Rakić iz G. Bioče. Primijetio sam i Ždralu Jeftu zvanog Arkan. Poslije toga u pomoć dolazi Brne sa svojom jedinicom i skida pištolj sa jednog od dvojice poginulog muslimana. Oni su poginuli, izgleda, od svojih bombi koje su pokušavali ubaciti u rov kroz dimnjak. Kako se pucalo, Brne kaže da je ranjen i da mora da ide pa će ponovo doći, ali meni se čini da nije bio ranjen. Tog trenutka iz Ilijaša dolazi Ćebić Neđo zvani Šedro i Macanović Vaso. Sada se tek javlja Ćelar. - Šedro! dolazi! - zove on. Tek tada saznajemo da je Ćelar u rovu. Šedro ulazi u rov. Poslije je prišao rovu i Pajkić Boro sa RB-om Tu se nalazi Boro, Ja sam do njega, Veseljko Savić i Pajkić Milo. Ova grupa je sad formirala liniju ispred rova u kome se nalazio Ćelar zato što je jedan rov uništen a u jednom su bili Ćelar i Čića koji su pružali otpor. muslimani su u prvom rovu našli sanduk od oko 1000 metaka i osuli su vatru prema nama. Otvara se još žešća vatra. Otvaramo i mi vatru. Ranjen je Pajkić Boro. Pružam mu prvu pomoć ali nemam zavoj pa isti uzimam od samog Bore. Vučem ga prema drugom putu naniže. Sad vidim Ždralu Jeftu zvanog Arkan. On kaže da ga odvučemo što dalje jer je bila jaka vatra. Jefto kaže meni; ako treba pomoć ići ću ja, ti ostani tu. Skoro smo došli do šume. Ako jedan ostaje, ja mu kažem, ti ćeš ostati, a ja odoh po pomoć. Kad sam došao do kuće gdje je bila priprema, uspio sam uzeti dvije deke. To mi je pomogao Momčo Petričević. Uspjeli smo Bracu odnijeti u sanitet.
ilijas_nemanjici- 26264 - 26.01.2011 : Feniks Republika Srpska -
(0)
ZaboravljeniČitajući članak o napadu na Bioču, nakon toliko godina me je tek sada obuhvata neka jeza od tog i nekih sličnih događaja. Možda zbog toga što smo u to vrijeme ja i moji suborci bili u pomalo nezrelim godinama pa nismo ni bili svjesni svih tih opasnosnosti koje smo doživljavali i preživljavali. Znam samo da smo imali veoma visok moral za borbu i u svaku akciju u koju smo kretali u istom trenutku kada bi vozila krenula započinjali bi smo pjesmu a prva je uvijek započinjala sa rječima "Srpska nam truba zatrubi.... ". Ni toga dana nismo razmišljali o broju neprijetelja koji nas čeka na našoj teritoriji. Jedina želja nam je bila da pomognemo drugima i što bolje odradimo postavljeni zadatak. Kada bi stigli na borbenu liniju i rasporedili se za odbranu i kontranapad bili smo svjesni da smo bedem iza kojeg se nalazi ono što se mora braniti i odbraniti, bedem koji ne smije popustiti koji mora samo ići naprijed tjerajući neprijatelja što dalje. Prilikom tog kontranapada nismo čekali jedni na druge. Svi smo žurili da što prije vratimo neprijatelja i stignemo do izgubljenih rovova. U toj brzini u jednom momentu su se pomješali sa neprijateljem pripadnici našeg policijskog interventnog voda. U tom zajedničkom kretanju tek kada je neko od njih upitao kojoj jedinici pripadaju a nakon dobijenog odgovora zapucao na pokojnog Dragana Ćebića započeo je međusobni okršaj. Tog dana kao i obično artiljerija je izuzetno dobro odradila svoj posao a veliki doprinos je imao i vod praga. Tokom te akcije izuzetno se pokazao Mladen Savić i njegova ekipa. Mislim da je Mladena taj dan izbezumio prizor kada je vidio na kakav način i posle kakvih zverskih muka je stradala mala Mirjana, koja je imala svega 12 godina. Nisam gledao taj jezivi prizor ali sam čuo da je silovana a potom zaklana. Ovaj napad je bio neuporedivo opasniji od onog u junu 1992. godine, koji je izgleda bio samo ispitivanje jednog djela te linije kada su se nakon upada u par rovova i ubistva par boraca brzo povukli. Tog dana samo ja Zenga i Damir izvukli ubijenog Mišu Mijića (bio je pogođen u zatiljak a metak mu je pri izlasku skoro iskinuo kompletan lijevi obraz). Što se tiče boraca koji su držali tu liniju i koji su se izuzetno pokazali a koje je pomenuo Velimir u svom članku Ćelar i Dobro Aksić (mislim da je izbjegao u Ilijaš iz Porječana i da je obavljao dužnost komandira voda po mome saznanju imao je težak moždani udar, živi u Patkovači sa bratom) takođe nažalost i oni su zaboravljeni od BORS-a i ove vlasti a njihov doprinos je izgleda bio uzaludan.
ilijas_nemanjici- 26255 - 25.01.2011 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Branko Mijić - svjedočenje
Branko Mijić - svjedočenje Tog jutra, kad su nas napali muslimani, u rovu smo bili ja, Radosavljević Desimir i Samardžija Mitar. Ispred nas u rovu su bili Radovan Damjanović, zvani Čiča i Ćebić Dragan, zvani Ćelar. Iznad nas u rovu su bili Šarenac Nenad, Čortuma Savo i Duvnjak Ranko. Muslimani su došli nama iza leđa. Dva-tri rova ispred nas su uspjeli da se izvuku i izvlačeći se poginuo je Bunjevac Rade. Da se nisu izvukli, svi bi izginuli. Za cijelo vrijeme nismo znali šta je sa Čićom i Ćelarom ispred nas. U toku napada iz naše pripreme dolaze nam u pomoć Dobro Aksić, Slobodan Kubatlija i Ćebić Branislav-Braco. Prilazeći nama pod vatrom tromblona, bombi iz ručnih izbacivača, sve je to na nas padalo kao kiša, bezbroj toga. Ne mogu da vjerujem kako smo ostali živi. Jedan tromblon je pogodio Ćebić Branislava koji je ostao na mjestu mrtav, izgledao je kao zaklan. Do nas je uspio da dođe jedino Aksić Dobro, koji je došao do našeg rova. Prilazeći nama i Slobodan Kubatlija je ranjen u nogu, u petu. Tu pružamo otpor i zadržavamo liniju. Tada osjetimo da su ispred nas u rovu Čiča i Ćelar. Oni su odigrali glavnu ulogu u zadržavanju te linije. uz našu pomoć. Onda smo mi njima poslali Samardžiju Miku. Ostali smo samo Ja i Dobro. Stala je pucnjava. Tu je poginulo 7-9 muslimana i mudžahedina. Jedno dvojica ih je poginulo od svojih bombi koje su pokušavali kroz dimnjak ubaciti u rov Ćelaru i Čići ali nisu uspjeli. Ova dvojica u rovu nisu znali šta se dešava oko njih. Nisu znali da su ostali sami. Znali su samo da ne smiju izaći iz rova jer su čuli pucnjavu i eksplozije okolo. Jednostavno su pucali i nasumice i plašili se šta će biti ako im nestane municije. Muslimani nisu mogli zauzeti taj rov, a nisu zbog toga smjeli krenuti dalje. Pošto je poginuo Ćebić Branislav-Braco, ja sam mu prišao. U tom nam dolazi njegov zet Novokmet Boro te ja i on ga izvlačimo gore na slobodni prostor. U tome nam je pomagao i ranjeni Slobodan. Odlazimo kod Šarenca Nenada koji je poginuo i ostao mrtav na tranšeji. Ja sam odvezao Bracu i Slobodana Kubatliju. Šedro je svukao Nanada, to mu je zet od sestre. On i još neki su mu pomogli. Sve je to rađeno ručno. Imali smo samo jedna nosila i na njima smo nosili Bracu. Onda su meni rekli da idem da ih vozim u Dom Zdravlja, a Slobodan Kubatlija mi ne da jer se on više prepao muslimana nego svoje rane i strah ga je ostati. Ja sam ih sa Rajkom Jošilom odvukao. Kad smo ih dovukli u Dom zdravlja, ja sam otišao kući, jer sam se morao presvući, obzirom da sam bio sav krvav. Ja sam se kasnije vratio na liniju. U vraćanju linije dolazile su neke jedinice na ispomoć, ali ja tada nisam bio tu. Ćuo sam da je dolazio i Brne sa svojom grupom, mada on nije pripadao Ilijaškoj brigadi. Taj Dragan Ćebić-Ćelar je tada preživio teške trenutke koji su na njega ostavili teške posljedice. Po završetku rata izbjegao je u Brčko. Tu je nakon 15 godina po svršetku rata 2010. godine doživio trenutni nervni slom pa su mu se obični građani pričinili kao neprijateljski vojnici koje je on pohvatao, zarobio i privremeno pritvorio u jednu prostoriju.
ilijas_nemanjici- 24802 - 17.08.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Prezivljavanje u ratu (2)20. Za period od 01. 07. do 31. 07. 1993. godine isplaćeno 16. 09. 1993. godine u dinarima:
21. Za period od 01. 08. do 31. 08. 1993. godine isplaćeno 07. 10. 1993. godine u dinarima:
22. Za period od 01. 09. do 30. 09. 1993. godine isplaćeno 23. 12. 1993. godine u dinarima:
23. Za periode:
Izdate su potvrde u svrhu podizanja artikala materijalnog obezbeđenja lica rezervnog sastava u jedinicama i ustanovama vojske. Potvrde su izdate 02. 12. 1993. godine. Asortiman i količinu proizvoda odredila je opština Ilijaš, a podjela je vršena na punktovima za podjele pomoći "Dobrotvora". Paket je sadržavao 10 kg. Brašna, 1 litar ulja i l kg. šećera po vojniku. Ovo je bilo kao plus uz redovnu podjelu humanitarne pomoći. Inflacija je rasla rapidno, tako da je u opštinskom biltenu od 19. 11. 1993. godine objavljen zvanični kurs dinara u mjenjačnici: Za dvije penzije nije se mogla kupiti jedna šibica tako da penzije nisu više ni isplaćivane, a plata nije ni bilo. Nominacija novčanica je umanjena, koliko se ja sjećam, za šest nula (000. 000) pa su isplate u 1994. godini bile kako slijedi: 24. Za period od 01. 01. do 31. 01. 1994. godine isplaćena je akontacija 16. 03. 1994. godine:
25. Za period od 01. 02. do 28. 02. 1994. godine isplaćena je akontacija 15. 04. 1994. godine
26. Za period od 01. 03. do 31. 03. 1994. godine isplaćena je akontacija 20. 05. 1994. godine:
27. Za period od 01. 01. do 31. 03. 1994. godine isplaćena je razlika u iznosu od po 50, 00 dfinara u vidu obveznica. Isplata je izvršena 17. 07. 1994. godine. 28. Za period od 01. 04. do 30. 04. 1994. godine isplaćeno je 17. 07. 1994. godine:
29. Za period 01. 05. do 31. 05. 1994. godine isplaćeno je 17. 09. 1994. godine:
30. Za period 01. 06. do 30. 06. 1994. godine isplaćeno je 06. 12. 1994. godine:
Nemam podataka šta je sa isplatama bilo u kasnijem periodu.
ilijas_nemanjici- 24799 - 17.08.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Preživljavanje u ratu (1)Pregledajući svoju arhivu naišao sam na ovaj material, za koji smatram da je zgodno da ga objavim da se podsjetimo i da ne zaboravimo kako smo se snalazili u ratu. Odmah na početku rata u opštini Ilijaš prestala su raditi sva preduzeća, ustanove pa i opštinski organi vlasti. Predsjednik opštine, ujedno i predsjednik SDS-a Ilijaš, Ratko Adžić sve podređuje vojsci. I sam je u vojničkoj uniformi koju ne skida do kraja rata. Sve ranije organe vlasti u vidu komisija angažuje prvenstveno za potrebe vojske. I direktore većih firmi uključuje u rad komisija da putem prodaje ili razmjene gotovih proizvoda, koji su se zatekli početkom rata, nabavljaju material potreban vojsci i građanima. Na takav način se uspjelo obezbeđivati hrana, municija, naoružanje, vojničke uniforme, obuća, lijekovi i sanitetski material za vojsku i građanstvo. Materijalna sredstva su obezbeđivana u svim jedinicama SRK ista. Borci su dobijali neke article u organizaciji vojske bez obzira što su te iste artukle dobijali i od crvenog krsta u sastavu svoje porodice sa ostalim članovima. Borcima su bila obezbeđena i mjesečna novčana sredstva. Pošto nije bilo plata, jer je svo vojno sposobno ljudstvo bilo u rovovima na liniji odbrane, to su se od ovih jedinih sredstava izdržavale cijele porodice. Bogatije opštine su svojim borcima obezbeđivale i dodatna materijalna sredstva što Ilijaška opština nije bila u mogućnosti. Ako tome dodamo još da skoro cijelu 1992. godinu građani Ilijaša nisu imali struju ni gradsku vodu, onda se dobija cjelovitija slika preživljavanja. Vojne komande su koristile agregate za struju, a građani su u stanovima samo za rasvjetu koristili svijeće i za spremanje hrane peći na čvrsto gorivo, uglavnom drvo. Voda je dovožena u cisternama, a neki građani su išli na javne česme i bunare. Evo pregleda isplata novčanih primanja po mjesecima: 01. Za maj mjesec 1992. godine isplaćeno svim borcima bez obzira na čin po 2. 000 dinara. 02. Za period od 01. 06. do 30. 06. 1992. godine isplaćeno u dinarima 30. 08. 1992. godine:
03. Za period od 01. 07. do 31. 07. 1992. godine isplaćeno 16. 10. 1992. godine u dinarima:
04. Za period od 01. 08. do 31. 08. 1992. godine isplaćeno 30. 10. 1992. godine u dinarima:
05. Za period 01. 09. do 30. 09. 1992. godine isplaćeno 17. 11. 1992. godine u dinarima:
06. Za period 01. 10. do 15. 10. 1992. godine isplaćeno 10. 12. 1992. godine u dinarima:
07. Za period od 16. 10. do 31. 10. 1992. godine isplaćeno 11. 01. 1993. godine u dinarima:
08. Za period od 01. 11. do 30. 11. 1992. godine isplaćeno 28. 01. 1993. godine u dinarima:
09. Za period od 01. 12. do 15. 12. 1992. godine isplaćeno 13. 02. 1993. godine u dinarima:
10. Za period od 16. 12. do 31. 12. 1992. godine isplaćeno 25. 02. 1993. godine u dinarima:
11. Za period od 01. 01. do 15. 01. 1993. godine isplaćeno 24. 03. 1993. godine u dinarima:
12. Za period od 16. 01. do 31. 01. 1993. godine isplaćeno 26. 04. 1993. godine u dinarima:
13. Za period 01. 02. do 28. 02. 1993. godine isplaćeno 30. 04. 1993. godine u dinarima:
14. Za period od 01. 03. do 15. 03. 1993. godine isplaćeno 12. 06. 1993. godine u dinarima:
15. Za period od 16. 03. do 31. 03. 1993. godine 12. 06. 1993. godine 12. 06. 1993. godine u dinarima:
16. Za period 01. 04. do 15. 04. 1993. godine isplaćeno 24. 06. 1993. godine u dinarima:
17. Za period 16. 04. do 30. 04. 1993. godine isplaćeno 09. 07. 1993. godine u dinarima:
18. Za period od 01. 05. do 31. 05. 1993. godine isplaćeno 30. 07. 1993. godine u dinarima:
19. Za period od 01, 06. do 30. 06. 1993. godine isplaćeno 12. 08. 1993. godine u dinarima:
ilijas_nemanjici- 24718 - 28.07.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ilijaške suze i crninaPrvi napad muslimana na Ilijašku opštinu 03. maja 1992. godine bio je nenadan i iznenađujući za građane Ilijaša. To je bio pravi šok za srpsko stanovništvo. Grad je napadnut artiljerijom, iako su u to vrijeme u Ilijašu još uvijek bili i muslimani. Dakle, muslimani nisu prezali od toga da bi, možda, mogao poginuti njihov građanin. Tako se i dogodilo. Prva žrtva od muslimanske granate je bio građanin nesrpske nacionalnosti. Ista stvar se desila i u nekim drugim slučajevima, kao na primjer u redu za hljeb u ulici Vase Miskina u Sarajevu, a i na pijaci Markale u Sarajevu i još drugih slučajeva. Režirani napadi na vlastiti narod. Unapred su pripremljeni kamermani. Pa, građani su bježali čim bi vidjeli televizijske ekipe, jer su pretpostavljali da će biti belaja. Istog dana, 03. maja 1992. godine, uslijedio je i pješadijski napad pa je na Banjeru poginulo devet Srba. To su bile prve suze srpskih majki, očeva, braće i sestara. To su suze šoka, to su suze majki i sestara koje su ih u crno zavile. To su prve suze kojih je iz mjeseca u mjesec bilo sve više, koje su srpske građane zavijale u crninu, koje nisu prestajale do kraja rata i koje su skoro svo srpsko stanovništvo Ilijaša obukle u crno ruho. Kako su potekle te prve suze, nisu više prestajale do kraja rata. Nije bilo niti jednog mjeseca u te četiri godine a da nije poginuo bar jedan borac. Prebled poginulih boraca Ilijaške brigade po mjesecima i godinama
Ilijaške suze često poteku i danas. Majka, sestra ili kćerka će pustiti suze svaki put kada odu na grob svoga najmilijeg. I danas, kada odete na groblje, vidjećete te majke, kćerke i sestre u crnini. Ima majki koje kažu da nikada neće skinuti crninu. Ima očeva, braće ili sinova koji nikada neće obrijati bradu. Kada odete u posjetu majci poginulog borca i ponesete nekih poklona i razgovarate sa majkom, ona će vam reći: "Hvala vam, sine, niste trebali ništa nositi, meni je najveći poklon to što ste došli da me obiđete i vidite, da porazgovarate sa mnom. Meni je puno srce kad ja vidim da moj sin nije zaboravljen, da ima neko ko se sjeti i njega i mene. "
ilijas_nemanjici- 24630 - 08.07.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Groblje "Gradina" otvoreno pa zatvorenoFamilija Popići su starinom Nikolajevići iz Popova Polja i doselili su se u Balibegoviće, opština Ilijaš, prije više od 250 godina. Odatle su se raselili u Kadariće, Ljubniće, Visoko, Muhašinoviće i Dobrinje.Porodično groblje Popića koji su ostali u Balibegovićima je iznad sela Balibegovići na brdu zvanom Šiljegovišće. U tom groblju su sahranjivani i Popići koji su odselili u selo Kadarići. Kada je trasiran Auto-put Sarajevo " Zenica, trasa je išla preko groblja u Kadarićima koje je bilo isključivo groblje za familiju Macanovići. Ovo groblje je 1973. godine izmješteno na novu lokaciju na parcele zvane Krakača i od tada je postalo Kadarićko groblje u koje su sahranjivani i Popići iz Kadarića. Vremenom je groblje Šiljegovišće postalo teško pristupačno jer su stanovnici sela Balibegovići pravili kuće niže, bliže ravnici, i put do groblja nisu održavali. U ratu 1992-1995 godine, 13/14 april 1992. godine borcu Ilijaške brigade Popić Janka Radomiru-Lali u noći na prvoj liniji odbrane pozli i od moždanog udara podlegne. Nisu ga htjeli sahraniti u staro groblje nego su odlučili da otvore novo groblje, niže od starog groblja, na parceli zvanoj Gradina. Međutim, ispriječilo se narodno vjerovanje da novo groblje ne valja otvarati sa mladim čovjekom. Zato su odlučili da iz starog groblja na Šiljegovišću prenesu na novu lokaciju Gradina kosti najstarijeg stanovnika, Nikole, pradjeda pokojnog Lale, koji je rođen 1835. a umro 1910. godine, i sa njim otvore novo groblje. Na ovom groblju je u toku rata sahranjeno još nekoliko poginulih boraca. Međutim, poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, Srbi su iselili iz ovog sela i posmrtne ostatke svojih poginulih boraca prenijeli u Vojničko spomen groblje na Sokolac. U groblju "Gradina" su sada ostale samo kosti starog Nikole. Stanovnici sela su odlučili da kosti starog Nikole ponovo vrate u staro groblje Šiljegovišće na mjesto gdje je i bio sahranjen i tako je novo groblje zatvoreno. Vjerovatno je ovo jedinstven slučaj da jedno groblje bude otvoreno i vrlo brzo zatvoreno.
ilijas_nemanjici- 24571 - 17.06.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Idi do kraja, moj narodeKraj je 1992. godine. Rat u Bosni i Hercegovini traje svom žestinom. Teško je. Ilijaška brigada je već izgubila 240 svojih boraca. Srbi su zatečeni u jednoj situaciji u kojoj ljudi misle da su prevareni. Ne žele se predati, žele se boriti za svoja prava i svoju slobodu. Misle da treba o tome pisati, iznositi u javnost istinu. Mnogi su o tome pisali i nisu se potpisivali kao autori tekstova. Smatrali su da to nije ni potrebno. Nije bitno ko piše, ali je bitno pisati. Bitno je u javnost poslati poruku ili pouku svom narodu, ali i drugima. Tako je u vanrednom broju Opštinskog biltena Ilijaš od 31. 12. 1992. godine objavljen članak nepotpisanog autora koji ništa nije izgubio od aktuelnosti i do današnjeg dana, pod naslovom:
ilijas_nemanjici- 24457 - 10.05.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Markovići na srpskoj graniciVlado i Milena Marković iz Žalje-Vareš, četiri su sina imali " Petka, Blagoju, Branu i Raska. Četiri sina " četiri siva sokola. Kažem imali, jer su dvojica položili svoje živote na braniku svojih ognjišta.  Najmlađi, dvadesetogodišnji Petko (Vlado) Marković poznati karatista u perolakoj kategoriji, član reprezentacije Jugoslavije, pripadnik 1.
pč.
6.
pb.
(Okruglica), rođen 09.
10.
1972.
godine u mjestu Žalja-Vareš, neoženjen.
Poginuo 02. 08. 1992. godine u mjestu Menđeraš-Kunosići. Bio je na zadatku postavljanja mina i tom prilikom je došlo do aktiviranja jedne mine od koje je poginuo. Sahranjen je u groblju Žalja, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. 
Blagoja (Vlado) Marković, prijeratni radnik "Energoinvesta" u Varešu, pripadnik 4.
pč.
6.
pb.
(Okruglica), rođen 06.
04.
1968.
godine u mjestu Žalja-Vareš.
Poginuo 04. 09. 1992. godine u Žalji. Prilikom obilaska i izviđanja položaja naišao na zasjedu. Sahranjen je u groblju u Žalji, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Mladi momci, još neoženjeni, ostali su na vječnoj straži, dokazujući svojim životima da ova zemlja pripada Srbima, da su to njihova ognjišta, njihova djedovina. Ostali su Brano, Rasko i otac Vlado sa puškama u ruci. Brano je na prvoj borbenoj liniji prema muslimanskim fanaticima Dabravina, Kadarića, Striježeva. O svojoj poginuloj braći kaže: "Mislili smo da, ako Bog da, zajedno trojnu svadbu pravimo, ali ne dade se. Uspomenu na njih najbolje ćemo čuvati ovako " borbom do konačne pobjede". S njim je i otac Vlado, ljudina od pedeset i dva ljeta. Najstariji sin Rasko je u Vogošćanskoj brigadi, i jedino on, za sada, ima potomstvo " Vladana i Jelenu " koji će nastaviti čestitu lozu Markovića. Osim dva brata, porodica Marković iz Žalje dala je još pet života u ovom ratu. Naime, u jednom mučkom upadu u Žalju, decembra mjeseca 1992. godine stradali su Milka Marković, Miloš Marković i njegova majka Joka i Vaso Marković, dok je Stanko (Marko) Marković pripadnik 4. pč. 6. pb. (Okruglica), rođen 27. 01. 1950. godine u mjestu Žalja-Vareš, poginuo 04. 09. 1992. godine u Žalji. Prilikom izviđanja položaja naišao na zasjedu. Sahranjen je u groblju u Žalji. U vremenu od 01. 08. do 06. 08. 1994. godine muslimani su potisnuli srpske snage i zauzeli teritoriju u rejonima Kunosići, Okruglica, Šikulje, Brgule, Letevci, a to je teritorija koju su Markovići branili. Srpske snage su uspostavile novu liniju odbrane na potezu Srednje brdo (tt 1267) " Čamovine " Bukova kosa " Čeće " Mali i Veliki Rešetak " tt 1107. i zadržali je do kraja rata. Međutim, Dejtonskim sporazumom cijelo to područje je predato Federaciji BiH.
ilijas_nemanjici- 24428 - 06.05.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
O srpskim borcima, s ljubavljuRat koji je vođen u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, ne znam kako da ga nazovem, jer ga svakako nazivaju; građanski, vjerski, a muslimani ga rado zovu agresorski je, mogu slobodno reći, Srbe iznenadio. Mi smo u Ilijašu sa tim muslimanima živjeli, hajd" da kažem, u slozi jer nije bilo nikakvih nesuglasica sve do formiranja političkih stranaka 1990. godine. Već pri formiranju tih stranaka neki su shvatili da sada treba uraditi nešto veliko, da treba iskoristiti tu situaciju i krenuti ka ostvarivanju nekakvih svojih ciljeva koji su u njihovim glavama i ranije postojali, ali nije bilo prave prilike. Evo sad im se ukazala. Već prije višestranačkih izbora u BiH 1990. godine vidjelo se da su muslimani nešto zamislili. Na osnivačkoj skupštini SDA u Ilijašu koja je održana na jednoj livadi u prigradskom zaseoku Mlini, otvarajući skupštinu Čeho Adem kaže ovako: "Sprema se oluja. Svako ide pod svoj kišobran. Moramo i mi pod svoj. " Ja sam bio prisutan na toj skupštini i slušam to i čudim se. Prvo, iznenadio me taj čovjek jer sam sa njim radio i bio prijatelj. Drugo, iznenadilo me je njegovo obraćanje skupu. O kakvoj to oluji on govori. Šta su to muslimani zamislili. Vjerovatno se i nepotpisani autor članka u opštinskom Biltenu broj 153. od 8. novembra 1992. godine isto tako zapitao pa je napisao tekst:
Nažalost, moram ne znam koji put ponoviti: Ilijaš je odbranjen u ratu, ali je izgubljen u miru. Nečuvena sramota!
ilijas_nemanjici- 24417 - 04.05.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Nema stati nit' uzmaćiJedan od najtežih napada muslimana na Čekrčiće dana 5. 3. 1993. godine opisao sam u svom prilogu objavljenom pod brojem 23632 od 8. 2. 2010. godine. Ne uzmičući ni jedne stope ispred muslimana, u odbrani Čekrčića i Banjera poginulo je 9. srpskih boraca. I ovo je još jedan od primjera hrabrosti i herojstva boraca Ilijaške brigade i u nizu takvih zbog kojih su i Brigada i grad Ilijaš dobili priznanje i odlikovanje "Orden Nemanjića". Ali, ovo je i ne znam koji put, da su boric pokazali hrabrost i herojstvo u odbrani svoje teritorije i onoga što je njihovo, a ne napadajući tuđe. Ovo je i dokaz da se Srbima Ilijaša ne može pripisati da su agresori. Ilijaš je cijelo vrijeme rata napadan od strane muslimana i Ilijaš se samo branio. Ako se nekome može reći da je agresor na ovom području, onda su to, svakako, samo muslimani. Opisujući muslimanski napad u navedenom prilogu, napisao sam samo četiri stiha pjesme autora Savić Dragana koju sada navodim u cijelosti. Nema stati nit' umaći Hajd" ustani pokaži se, ti pogani turski stvore, proći ovdje nikad nećeš, dok je moje puške ove. Prevari me instinkt stari, za leđa mi pogan zađe, ni danas mi jasno nije, kako niko da mi kaže. Nasta zbrka i pometnja, prašte puške i rafali, tu kraj mene na proplanku, poginu mi drugar stari. Stegnuh pušku, tučem jače, dušmaninu proći nedam, opet sjetni pogled bacih, umro Dunjo, ja ga gledam. Ne smijemo sada stati nit" se nazad osvrtati, već ka cilju svetom našem, treba čvršće pohitati. Nema stati nit" uzmaći, iz krvavog ljutog boja, ko uzmakne, ko ustupne, nek ga stigne kletva moja. Dok sam pis"o riječi ove, često s lica suza kane, uvjeren sam, sada jače, sloboda će da nam svane. Nije čudo što mi s lica, teška suza često kane, umro je I dio mene, zbogom Dunjo, zbogom Kale. I ostala naša braćo, za slobodu što ste pali, na braniku otadžbine, živote ste svoje dali. Vama dragi sokolovi, dok je svijeta, nek" je hvala, počivajte svi u miru, neka vam je vječna slava. Dragan Savić
ilijas_nemanjici- 24388 - 30.04.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ilijaš - grad herojGrad Ilijaš je u toku rata koji je vođen u BiH od 1992 " 1995 godine postao i ostao Grad " heroj. Taj epitet je dobio na osnovu velikih zasluga za odbranu grada i postojanje Republike Srpske. To smo mnogo puta slušali i pročitali. To je izrečeno i sa najvišeg političkog nivoa Republike Srpske od strane njenog predsjednika. U opštinskom biltenu broj 301 od 4. juna 1993. godine je objavljena izjava koju je Dr. Radovan Karadžić dao za Radio Ilijaš. Evo dijela te izjave:
Nažalost, taj grad - heroj je sramnom odlukom u Dejtonskom mirovnom sporazumu u cijelosti predat Federaciji BiH. Građani cijele ilijaške opštine su razočarani u takvu odluku pa su skoro svi Ilijaš napustili. Po popisu stanovništa 1991. godine u opštini Ilijaš je bilo 11. 326 ili 44, 96% Srba, a poslije rata 1992-1995 godine ostalo ih je 1. 072 ili 7%. Međutim, ne vjerujem da je ovaj podatak tačan i da je mnogo manje Srba ostalo u ilijaškoj opštini.
ilijas_nemanjici- 24386 - 29.04.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Samostalni vod INANa postavljena pitanja Danijela iz Podlugova, u prilogu broj 24384. od 29. 04. 2010. godine, mogu reći sljedeće: Prva formacija Ilijaške brigade pri njenom formiranju 20. maja 1992. godine izgledala je ovako:
Naredbom komandanta "1. SIbr. " od 18. juna 1992. godine izvršeno je ukrupnjavanje osnovnih jedinica spajanjem u bataljone i odrede. Tom prilikom su pješadijske čete 5, 6, 7 i samostalni vod INA ušle u sastav 2. pb (pješadijski bataljon) Podlugovi. Iz prednjeg je vidljivo da je postojao Samostalni vod INA. Ja u svojoj knjizi "Ilijaški Nemanjići" nisam evidentirao starješine nižeg ranga od pješadijske čete, tako da nije evidentiran komandir tog voda. Međutim, ja mislim da borci tog voda to znaju, a pretpostavljam i Ti. Najpoznatije, najbolje ili najistaknutije borce nisam evidentirao ni iz jedne jedinice. Nisam zbog toga što nisam imao ubjedljive kriterije po kojima bih mogao izdvojiti nekoga od ostalih boraca, a da ne bude primjedbi.
ilijas_nemanjici- 24373 - 26.04.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(4)
Pismo majciIlijaško ratište je bilo veoma teško. Ratovati na ilijaškom ratištu značilo je jednostavno biti hrabar i odvažan, istrajan i odlučan. Značilo je stati na put neprijatelju, osujetiti njegove namjere i po svaku cijenu pa i po cijenu života sačuvati svoja ognjišta, zaštititi svoje porodice, djecu, starce, bolesne i nejake, a ujedno pripremati uslove za stvaranje svoje " srpske države. Mnogi su za taj veliki cilj dali svoje živote, mnogi postali stalni ratni vojni invalidi. Mnoge porodice su ostajale bez očeva, braće i sinova. Mnoge su noći prepaćene u nespavanju, u razmišljanjima i stavljanja u uloge drugih, čak i mrtvih. Iz takvih razmišljanja od nepotpisanog autora objavljeno je u opštinskom "Biltenu" broj 265. od 4. marta 1993. godine
ilijas_nemanjici- 24365 - 25.04.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(2)
Herojstvo za filmsku pričuU ratu koji je vođen na Ilijaškom ratištu, a posebno na liniji odbrane u Čekrčićima, bilo je mnogo situacija za filmsku priču, ali je ova koju je opisala Vesna Šurbat u opštinskom "Biltenu" broj 300. od 4. aprila 1993. godine posebna. Priča je proistekla iz jednog od najtežih napada muslimana na selo Čekrčiće 5. marta 1993. godine kada je za odbranu Čekrčića poginulo 9. srpskih boraca. O tome sam pisao u svom prilogu broj 23632 od 8. 2. 2010. godine, a koji se sada nalazi na stranici "istorija" u sekciji "Ilijaški Nemanjići". Evo te Vesnine priče.
Eto tako govori ovaj borac. Naravno ne možemo zaboraviti i ostale koji su borbom prsa u prsa zaustavili neprijatelja.
ilijas_nemanjici- 24183 - 25.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Odlikovani borci Ilijaške brigade
Orden Karađorđeve zvijezde II.
reda
ilijas_nemanjici- 24179 - 25.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Odlikovani borci Ilijaške brigade (nastavak)51. Ljubomir Novice Kokoruš, vojnik - Posmrtno 52. Miodrag Mlađena Lalić, vojnik - Posmrtno 53. Drago Veseljka Milanović, vojnik - Posmrtno 54. Ljubiša Đorđe Prtvar, vojnik - Posmrtno 55. Lazo Nikice Radosavljević, vojnik - Posmrtno 56. Mirko Nikice Radosavljević, vojnik - Posmrtno 57. Marinko Bore Šurbat, vojnik - Posmrtno 58. Kosta Ljubomira Todorović, vojnik 59. Miloš Miroslava Kokoruš, desetar 60. Panto Vojina Đorda, vojnik - Posmrtno 61. Mirko Mirka Đorda, vojnik - Posmrtno 62. Slavko Petra Rašević, kap. I kl. 63. Radomir Mlađena Dragutinović, kIkl 64. Miroslav Pavla Radić, kap. I kl. 65. Milenko Voje Adžić, kapetan 66. Mićo Ilije Damjanović, vojnik - Posmrtno 67. Kosa Bogdana Kučković, vojnik 68. Vjekoslav Jovana Popić, vojnik - Posmrtno 69. Risto Koje Marinković, ml. vodnik 70. Rajko Straje Kravljača, vojnik 71. Novo Ratka Božić, vojnik - Posmrtno 72. Milan Đorđe Joksimović, vojnik 73. Prokopija Petra Zupur, desetar 74. Borislav Nike Kisić, desetar - Posmrtno 75. Branko Jove Kokoruš, vojnik - Posmrtno 76. Grujo Rajka Avlijaš, vojnik - Posmrtno 77. Boro Zdravka Vitomir, desetar - Posmrtno 78. Milenko Dušana Bilal, vojnik - Posmrtno 79. Radivoje Jove Prtvar, vojnik - Posmrtno 80. Omilj Neđe Zupur, vojnik - Posmrtno 81. Drago Petra Stevanović, vojnik - Posmrtno 82. Nikola Alekse Đokić, vojnik - Posmrtno 83. Nedeljko Rade Poljčić, vojnik - Posmrtno 84. Miodrag Jove Nikolić, vojnik - Posmrtno 85. Gordan Miloša Marić, ml. vodnik 86. Miloš Nedeljka Vujadinović, vojnik 87. Milenko Cvjetka Laptošević, vojnik - Posmrtno 88. Sreto Ratka Okilj, Zlatna medalja za hrabrost 1. Mladen Savana Motika, kapetan 2. Gojko Branka Zec, kapetan - Posmrtno 3. Budimir Miroslava Stanišić, vojnik - Posmrtno 4. Novo Rajka Rašević, vojnik - Posmrtno 5. Miodrag Milenka Vuković, vojnik - Posmrtno 6. Momir Bogdana Šurbat, vojnik - Posmrtno 7. Borislav Trifka Jovičić, vojnik - Posmrtno 8. Којо Milorada Eskić, vojnik - Posmrtno 9. Novo Damjana Panić, vojnik - Posmrtno 10. Mladen Milorada Dženadija, vojnik - Posmrtno 11. Rajko Branka Stojanović, vojnik - Posmrtno 12. Cano Janka Mojslilović, vojnik - Posmrtno 13. Nenad Đorđe Kučković, vojnik - Posmrtno 14. Vladimir Vlade Petričević, vojnik - Posmrtno 15. Ratko Đure Bodiroga, vojnik - Posmrtno 16. Nedeljko Vide Košarac, vojnik - Posmrtno 17. Miloica Mirka Lonco. vojnik 18. Janko Radovana Radovanović, vojnik 19. Branislav Mlađena Dragičević, vojnik 20. Novica Riste Đurić, vojnik 21. Branko Ljubomira Gavrić, vojnik 22. Momčilo Ratka Glišić, vojnik 23. Vasilije Jove Vidović, vojnik 24. Radoslav Koste Savić, vojnik 25. Predrag Vasilija Berović, vojnik 26. Nenad Nove Bjeloš, vojnik 27. Vukan Riste Bjeloš, vojnik - Posmrtno 28. Bojo Nike Blagojević, vodn. I kl. - Posmrtno 29. Miloš Milenka Bunjevac, vojnik 30. Stanojko Boška Dabić, vojnik - Posmrtno 31. Branislav Nike Gorančić, desetar - Posmrtno 32. Dragan Neđe Jeftić, desetar 33. Svetozar Đorđe Kašiković, vojnik 34. Radmilo Vidoje Krajišnik, vojnik 35. Đorđo Vukana Kravljača, vojnik, - Posmrtno 36. Dragan Slavka Kuvač, vojnik - Posmrtno 37. Rajko Novice Lakić, vojnik - Posmrtno 38. Đorđo Davida Mališanović, vojnik - Posmrtno 39. Tomislav Dušana Manjić, vojnik 40. Vojislav Slobodana Mirić, vojnik - Posmrtno 41. Brano Petra Nogić, vojnik - Posmrtno 42. Slađan Nikole Okilj, vojnik, - Posmrtno 43. Milo Cvjetka Pajkić, vojnik 44. Novica Kostadina Skopljak, vojnik - Posmrtno 45. Željko Novice Vukičević, vojnik - Posmrtno 46. Stanko Luke Zupur, vojnik - Posmrtno 47. Radislav Živka Đukanović, vojnik - Posmrtno 48. Budimir Krste Đukić, vojnik - Posmrtno 49. Dalibor Nedeljka Đukić, vojnik - Posmrtno 50. Stevan Rajka Đukić, vojnik - Posmrtno 51. Jovan Đorđe Joksimović, vojnik - Posmrtno 52. Zoran Vase Ostojić, vojnik - Posmrtno 53. Momčilo Danila Tanasić, vojnik - Posmrtno 54. Novica Nikole Šušnjević, vojnik - Posmrtno 55. Milorad Ilije Savić, vojnik 56. Milenko Neđe Macanović, vojnik - Posmrtno 57. Radoja Stojana Eskić, vojnik 58. Milan Nikole Rosuljaš, vojnik 59. Željko Đorđe Ostojić, vojnik 60. Momčilo Milorada Vučenović, vojn. 61. Dragan Miloša Macanović, vojnik 62. Slaviša Gojka Lazarević, vojnik 63. Velibor Rajka Subotić, vojnik 64. Novica Miće Bunjevac, vojnik 65. Radmilo Vidoje Krajišnik, vojnik 66. Stojko Marka Stojanović, vojnik Srebrena medalja za hrabrost 1. Nebojša Bore Dragutinović, vojnik - Posmrtno 2. Milorad Zdravka Era, vojnik - Posmrtno 3. Dragan Srete Kuvač, vojnik - Posmrtno 4. Drago Dušana Vojnović, vojnik - Posmrtno 5. Vidoja Radoje Đokić, vojnik - Posmrtno 6. Branislav Zdravka Čebić, vojnik - Posmrtno 7. Rado Jovana Bunjevac, vojnik - Posmrtno 8. Grujo Borkana Damjanović, vojnik - Posmrtno 9. Risto Slavka Marković, st. vodnik - Posmrtno 10. Milorad Alekse Mijić, vojnik - Posmrtno 11. Rajko Luke Čelik, vojnik - Posmrtno 12. Siniša Mile Čelik, vojnik - Posmrtno 13. Nenad Save Šarenac, vojnik - Posmrtno 14. Borislav Luke Lazarević, vojnik 15. Miroslav Radoje Todorović, vojnik 16. Predrag Milana Dragić, vojnik 17. Boriša Dušana Radić, vojnik 18. Nebojša Jovana Samardžić, vojnik 19. Miroslav Luke Jovanović, vojnik 20. Miroslav Gojka Skočo, vojnik 21. Sreto Relje Milić, vojnik Medalja za vojne zasluge 1. Ljubiša Vojislava Čelik, poručnik 2. Vukašin Rajka Bajić, vodnik 3. Grujo Mile Bodiroga, vodnik I kl. 4. Slaviša Mihajla Drinić, poručnik 5. Nedeljko Jovice Kapikul, vodnik 6. Božidar Neđe Kašiković, kap. I kl. 7. Spomenko Milana Lalović, poručnik 8. Dobrilo Save Popić, kapetan 9. Zoran Ratka Savić, vodnik 10. Neđo Jovana Čebić, vodnik 11. Sveto Sekule Đurđić, vojnik - Posmrtno 12. Ilija Koje Ikanović, vojnik - Posmrtno 13. Bogdan Milorada Jokić, vojnik - Posmrtno 14. Milomir Nenada Šikuljak, ml. vodnik 15. Milorad Vojina Ristanović, ml. vod. 16. Manojlo Vlajke Manojlović, desetar 17. Rajko Marka berović, desetar 18. Novo Gojka Rosuljaš, desetar 19. Radoslav Srete Bošković, desetar 20. Branislav Sime Todorović, desetar 21. Nenad Ljubomira Pantelić, razvodn. 22. Radmilo Zdravka Krunić, razvodnik 23. Momir Milanka Odović, razvodnik 24. Slaviša Dojčila Popić, razvodnik 25. Branko Nike Bodiroga, razvodnik 26. Novica Save Kokoruš, vojnik 27. Momo Milorada Vučenović, vojnik 28. Kojo Marka Lukić, vojnik 29. Radoslav Bogdana Veljić, vojnik 30. Dragan Save Tambur, vojnik 31. Predrag Vasilija Berović, vojnik 32. Samojko Stevana Stevnović, vojn. 33. Đorđo Miloša Arsić, vojnik 34. Nenad Slavka Radosavljević, vojnik 35. Zoran Dušana Ilić, vojnik 36. Radovan Damjana Damjanović, voj. 37. Brano Trifka Čortuma, vojnik 38. Ranka Neđe Čović, vojnik 39. Sretko Neđe Pešikan, vojnik 40. Miroslav Miloša Pustivuk, vojnik 41. Željko Momče Rebrinović, vojnik 42. Vaso Jovana Bukarac, vojnik 43. Momčilo Milinka Bunjevac, vojnik 44. Goran Novke Gavrić, desetar 45. Dragoslav Slobodana Kokotović, voj. 46. Miodrag Novaka Krajšumović, vojn. 47. Dragan Đorđe Krsmanović, vojnik 48. Ljubiša Radoje Lazendić, vodnik - Posmrtno 49. Miloš Vidaka Lazić, vojnik 50. Milorad Dobroslava Radosavljević vojnik 51. Mirko Uroša Skočo, razvodnik 52. Savo Nikole Studić, vodnik 53. Zoran Pere Terzić, vojnik 54. Vladnjev Neđe Abidov, vojnik 55. Vasilije Đorđe Bunjevac, vodnik - Posmrtno 56. Savo Todora Dragić, vojnik - Posmrtno 57. Dušan Ilije Rajić, vojnik - Posmrtno Medalja za vojničke vrline 1. Sreten Dobrice Vanovac, vojnik 2. Sretko Luke Macanović, vojnik 3. Nebojša Nikole Vukičević, vojnik 4. Nikola Drage Međedović, vojnik 5. Milenko Mirka Pustivuk, vojnik 6. Blagoja Uroša Skočo, vojnik 7. Dragan Rajka Erić, vojnik 8. Slavko Miloša Ikanović, vojnik 9. Ranko Dušana Jeftić, vojnik 10. Radovan Nedeljka Jošilo, vojnik 11. Janko Miloša Lazarević, ml. vodnik 12. Nenad Milana Milošević, razvodnik 13. Milutin Arsena Tadić, vojnik 14. Čedomir Drage Vuković, vojnik 15. Jovica Vukana Šikuljak, desetar 16. Predrag Vidoje Đokić, vojnik 17. Đurađ Đure Bjelac, vojnik - Posmrtno 18. Božidar Petra Bošković, vodnik - Posmrtno 19. Cvjetko Petra Cvijanović, vojnik - Posmrtno 20. Ilija Neđe Duvnjak, vojnik 21. Vojin Boška Macanović, vojnik 22. Momčilo Bože Dragić, vojnik 23. Mladen Krste Marinković, vojnik 24. Lazar Drage Đukić, vojnik 25. Milorad Zdravka Kolović, vojnik 26. Borislav Luke Lazarević, vojnik 27. Zoran Todora Trivić, vojnik 28. Dragan Veseljka Jeftić, vojnik 29. Mladenko Velje Savić, vojnik 30. Branislav Jove Crnogorac, vojnik 31. Željko Dušana Rajić, vojnik 32. Slobodan Radovana Bošković, vojn. 33. Žarko Strahinje Jeftić, vojnik 34. Stojan Mirka Kuvač, vojnik 35. Mladen Momira Kojić, vojnik 36. Slobodan Neđe Crnogorac, vojnik 37. Nedeljko Milorada Erić, vojnik 38. Željko Mire Vanovac, vojnik Od ukupno 392 odlikovana borca odlikovano je 30 oficira, 20 podoficira i 342 vojnika. Posmrtno je odlikovano 179 osoba.
ilijas_nemanjici- 24047 - 12.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
SpomeniciRat u Ilijašu bukti svom žestinom. Ginu borci Ilijaške brigade skoro svaki dan. Sahranjujemo ih na dostojanstven način. Prisustvuju građani, sveštenici obavljaju pravoslavni običaj, ja držim oproštajne govore, a saborci izvršavaju počasnu paljbu. Dragi borci, žao nam je vas, žao nam je vaših najmilijih. U ratu smo svi mnogo bliži i draži jedni drugim. Svaki oproštajni govor počinjao sam sa riječima: "Draga braćo i sestre! " Oproštajne govore nikada nisam čitao. Uvijek sam ga izgovarao napamet, da ne bi ispalo da mi ga je neko napisao. Nastojao sam da bude dirljiv, žalovit i osjećajan, pa makar on kod najdražih izazivao još veću tugu i bol. Kad je sve tuga, neka i govor bude u skladu s tim! U momentu sahrane samo ste nam vi, dragi borci, bili na pameti. Nismo se bojali ni muslimanskih granata. U posebnom sjećanju mi je ostala jedna sahrana. Po završetku saharane građani se razilaze. Muslimani su malo zakasnili sa granatiranjem pa su tada počeli iz svoje artiljerije slati granate u groblje. Išao sam sa sveštenikom i došli smo do crkve. Stali smo ispred crkvenih vrata. Ne ulazimo unutra. Crkva je debelih i čvrstih zidova, ni granata ih ne bi mogla probiti, a kamo li geler, ali ostali smo vani. Dok tako stojimo, pade jedna granata u groblje, a geler pade ispred nas na oko dva metra. Nikoga nije pogodio. Kao da nas je čuvao Bog, jer smo obojica obavljali Božje poslove. Geler se puši kao da je kadionica sa potpaljenim tamjanom stavljena ispred nas. Kao da će sam krenuti oko crkve da okadi i nas i crkvu. Gledamo jedan u drugog i ništa ne govorimo. Pogledamo lijevo i vidimo spomenik žrtvama iz Prvog svjetskog rata, iz 1914. godine. Pogledamo desno, vidimo spomenik žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata 1941-1945 godine. Oba se nalaze u crkvenom dvorištu. Sjetim se da je žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata podignuta i spomen kosturnica u Alića gaju (šumi). Žrtve su samo Srbi, a spomen kosturnica u muslimanskom, Alića gaju. Pogledamo ispred sebe, samo preko ograde crkvenog dvorišta, vidimo groblje. Može se reči, gradsko groblje. U njemu, pored ranijih grobova sa spomenicima, vidimo jedan ugao groblja, koji je bio prazan, sada skoro popunjen grobnicama poginulih boraca Ilijaške brigade sa drvenim krstovima. Grobnice poredane u redove kao što se vojska postrojava na nekim paradama. Ima oko 250 grobova. I ne pomišljamo da ovim borcima neće biti podignut spomenik, isto tako u crkvenom dvorištu. I spomenici i groblje se nalaze na zapadnoj strani od crkve. Interesantna simbolika. Zapadna strana, a bombardovana sa Zapada. Novi spomenik nema mjesta u crkvenom dvorištu na toj strani. Morao bi se podići na istočnoj strani. Kao da je i to sudbina odredila. Ilijašani se sele, ali na Istok. I taj spomenik, ako bude ikad podignut, biće negdje na Istoku. Ali tad nismo znali šta se iza brda valja. Ilijaš je sramnom i ponižavajućom odlukom u Dejtonu predat Federaciji BiH. Srbi su napustili Ilijaš i nose svoje poginule borce. Ostao je još jedan broj grobova. Sada je poremećen taj vojnički stroj. U njemu postoje praznine. Kao da su neki vaskrsli i grobnice ostale prazne. Ostali su još neki koji čekaju vaskrsenje. Ostala je crkva koju su muslimani poslije rata zapalili. U unutrašnjosti je izgorilo što je moglo goriti. Ikone po zidovima su počadile. Nešto je renovirano i ima sveštenik koji drži službe jednom malom broju Srba koji su još tu, vjerovatno za kratko vrijeme. Kad oni odu ili nestanu, crkva će ostati kao spomenik i uspomena da su tu nekad živjeli Srbi. O spomeniku poginulim borcima Ilijaške brigade u njenom dvorištu nema ni govora. Do sada je bila samo kosturnica u muslimanskom gaju, a sada je i groblje, i spomenici, i crkva u muslimanskoj državi. Dragi borci, i živi i mrtvi! Tužno je saznanje da je ono za šta ste se borili i za šta ste svoje živote davali, još mnogo ranije prodato ili zamjenjeno. Zamislite kakva trgovina? Vogošća i Ilijaš za Srebrenicu i Žepu. Muka mi dođe kad samo pomislim na tako nešto. Kakve su to budale koje ne znaju koliko vrijede Vogošća i Ilijaš, da ih olako nude za Srebrenicu i Žepu? Pukni zemljo da propadnem u te! Pa kako, bolan, da u sarajevske opštine, tako lijepe i mlade, tako bogate, dođu građani iz zabačene Žepe, nepismeni, a čini mi se bolje reći, neuki, a da Ilijašani i Vogoščani idu u Žepu i Srebrenicu? Pa kako će ti građani sarajevskih opština živjeti sa njima? Kako će se Ilijašani i Vogoščani naviknuti na takve sredine? O njima su ispričani vicevi. Oni ovako kupuju olovke i sveske djeci za školu: " Dajte mi olovku za četvrti razred, a svesku za peti! " Već je ispričano da srpski političari i predstavnici vlasti nisu bili zadovoljni kad su se borci Ilijaške brigade i u zadnjoj dopuštenoj ofanzivi muslimanima odbranili. i tada su rekli: "One budale se opet odbraniše. " Kad smo se iz Ilijaša raselili na sve strane, ko da misli o spomeniku i gdje da se postavi? Morali bi makar spomen sobu postaviti, ali gdje? Znam domaćina P. D. iz Ilijaša, oca poginulog borca, koji sada živi u Bijeljini i koji je nudio sliku svog sina da se postavi u spomen sobu u Bijeljini, a koju nisu htjeli primiti sa odgovorom: "Ovo je spomen soba samo semberskim jedinicama. " Kad je tako, onda bi morali postaviti spomen sobu samo poginulim borcima Ilijaške brigade, pa bilo to u Bijeljini, Brčkom, Zvorniku ili ne znam gdje. E, morali bi bar to. Ja sam uradio gotovu spomen sobu. Samo treba tekst sa slikama na formatu A-4, koji je odštampan, staviti u okvir pod staklo, naći prostoriju, postaviti panoe i okačiti okvire. Neću ja sad da navodim ko sve za to zna, ali ništa od obećanja. Zato, draga djeco poginulih boraca! Ako ništa ne bude urađeno dok smo mi stariji živi, sjetiće se toga neko od potomaka. Potražite moju djecu, a neće biti kasno i unučad, ovo će ostati kod njih. Nikad nije kasno. Sedamnaest godina poslije ove sahrane, ispričam ovu priču jednom prijatelju penzioneru koji je izgubio sina, a on mi kaže: "Danas je osmi mart-dan žena. Mislim se da kupim jedan cvijet za poklon ženi, ali ko velim, bolje je da kupim grejfurta". Nije on slučajno odabrao grejfurt. Grejfurt ima okus njihovog života.
ilijas_nemanjici- 24034 - 11.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Majka Mlađe Motike Mlađo Motika je poginuo 07.
12.
1992.
godine.
Nisam bio na sahrani, ali sam bio na pomenu po pravoslavnom običaju, nakon nešto manje od 40 dana (četeresnica), a možda je to bila i polugodišnjica, nisam siguran, na groblju u Krivajevićima gdje je Mlađo sahranjen.
Tu su bili prisutni: narodni poslanik Trifko Radić, predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić, komandant Ilijaške brigade major Dragan Josipović, komandant 5. pb (Srednje) Luka Vuković, Ja i još mnogi drugi koje nisam ni poznavao i kojih se ne mogu sada ni sjetiti. Mlađina majka, kako to naše žene žale, kuka na sav glas i nabraja žalovite riječi koje nas sve potresaju i u tugu zavijaju. Treba neko da održi prigodan govor. Luka Vuković, sada pokojni, a mislim da je bio Mlađin kum, pita ko će držati govor. Svi napred nabrojani se zgledaše i Luki niko ništa ne odgovara. Major Dragan Josipović kaže meni: "Veljo, hajde ti nešto reci! " Za mene je to bilo nenadano, jer sam mislio da će neko od tih prisutnih govoriti, pogotovo što su i svi Mlađu bolje poznavali od mene. Ali, za mene je to bila naredba od strane komandanta i ja je moram izvršiti. Sad ja moram na brzinu smisliti šta ću reči. Kažem ja Luki da dozvoli majci, neka ona još kuka dok se ja pripremim. Jas am na brzinu smislio šta ću reči i kažem Luki da zamoli majku da malo ušuti i da joj kaže da ću ja sada govoriti. On je to njoj saopštio, ona je utihnula glas, ali nije jecanje. Prišao sam joj, zagrlio je i poljubio i malo kod nje stajao, a onda počeo sa govorom. Kad sam završio govor, ponovo sam je zagrlio i tako još malo stajao uz nju. Stajali su okolo i svi ostali, a majka je ponovo počela kukati. Nakon toga smo svi otišli u njenu kuću gdje smo se za pokoj duše poslužili pićem i hranom. Nisam tu vidio Mlađinu ženu, mislim da je ona bila negdje odsutna. Nisam siguran, ali mi se čini da nije srpkinja. Mlađo nije imao djece, pa je njegova majka tu sama. To je za mene bio težak dan, ali mi je lakše bilo kad mi je major Dragan Josipović rekao: "Veljo, tebe čovjek na glavu da baci ti bi pao na noge. Svaka ti čast. Sve je bilo po Pravilu službe. " Svega toga sam se ponovo sjetio i rastužio 2009-te godine, kada sam u maju mjesecu išao autobusom iz Bijeljine preko Tuzle i Nišića za federalno Sarajevo. Vozač autobusa je bio musliman. Približavajući se iz Olova do Krivajevića, ovaj vozač priča svom sagovorniku iza svojih leđa da u Krivajevićima na samom prevoju živi jedna srpska baba sama. Kaže da je uvijek pozdravi iz autobusa, a često joj ponese i kafe. Kad smo bili pored njene kuće, vozač kaže: "Eno, u toj kući ona živi. " Samo što smo prošli njenu kuću, možda sto-dvjesto metara, iz pravca gdje se skreće za Bijambare ide stara žena u crnoj marami, a tamna joj je i sva druga odjeća, nosi neku motku sa kojom se poštapa. Ne bih rekao da joj motka treba da služi kao štap, nego, kao da je usput našla i ponijela kući za ogrev. Kad je vozač ugledao i kad smo prolazili pored nje, svirnuo joj je, a ona je podigla ruku i odpozdravlja. Kaže da mu je žao što nije ponio kafe, a to je ona baba o kojoj sam ti pričao. Ja je nisam mogao poznati jer ja nju, u stvari, nisam ni ranije poznavao. Od tog jednog viđenja prošlo je dosta vremena, ali sam iz svega ovoga zaključio da se radi o Mlađinojn majci. Možda neko zna da li je Mlađina majka još živa i da li je to ona mogla biti u vrijeme o kojem pišem. Volio bih da se neko oglasi u vezi toga. Ako jeste, eto još jedne sudbine o kojoj bi se morali zamisliti i zainteresovati da li je toj ženi potrebna neka pomoć.
ilijas_nemanjici- 23975 - 06.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -
(0)
RE: Jecaji za najmilijimVelimire, ne znam da li da ti čestitam za dobru priču ili da te kritikujem što si mi pokvario dan! Naime, kako sam pročitao tvoju priču "Jecaji za najmilijim", a pročitao sam je do sada bar šest puta, ne prestajem da mislim na jadne roditelje koji su izgubili svoje sinove i kćeri pa sad bez mnogo nade za bolje sutra negdje u zapećku suzbijajući svoju tugu čekaju na Sudnji dan. Ovakvih priča je mnogo i ne smiju da ostanu neispričane. Jer patnja je uz ljubav najjače osjećanje. Žalost za poginulim sinom je ubila mnoge majke, pa i očeve. Zbog toga, ako neko od vas zna sličnu priču, zamolio bih vas da je podijelite sa nama. Evo i jedne priče iz moje porodice. Kada je moj rođak, Stevan (Dušana) Tomić, poginuo u "Belim vukovima" Srđana Kneževića, svi smo ga žalili i plakali za njim. Međutim, ničije suze nisu bile tako bolne kao suze njegove majke Ljube. Za moju strinu su mi mještani stare željezničke stanice na Palama pričali da ne prestaje da kuka, sem ono nekoliko sati od ponoći do svitanja kada je savlada umor pa utone u nemiran san. Nije prošlo ni pola godine od Stevanove smrti kada je na onaj svijet otišla i strina Ljuba - na veliku žalost i olakšanje svih njenih komšija. Nemojte pogrešno da me shvatite, žalile su komšije Ljubu jer je bila dobra žena i komšinica, ali više nisu mogli da slušaju srceparajuće krike iz njene kuće. Jer, glas majke koja je izgubila dijete nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
ilijas_nemanjici- 23970 - 06.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(19)
Jecaji za najmilijimKad se pokušate prisjetiti tužnih trenutaka rata, a bilo ih je mnogo, onda vas uhvati neka jeza i počnete da gubite pamet. A kada se prisjetite tih događaja, gotovo je, ne možete se od njih više otrgnuti. Oni počnu da vam se nižu u glavi jedna za drugom. Niste do kraja ni ispričali jednu priču, a već vas pritišće druga i treća. Niste ni započeli, a već vam suze teku niz obraze. Odjednom, kao u snu, stvaraju vam se slike pred očima i sve vidite jasno, baš kao na filmu. I kao da se sve to pred vama ponovo dešava. Ne trebate nikoga da vas podsjeća, sve samo dolazi. Ne treba vam više od jednog sagovornika, pa da počnete da pričate kao da držite predavanje čitavoj masi ljudi. A kako i nećete? Kad u jednom danu, u jednom satu i na jednom mjestu pogine pet boraca, sve braće i rođaci. Kad ih svih pet sahranjujete istog dana, u istom satu i na istom groblju. Kad je crkva mala da primi svih pet kovčega u svoju unutrašnjost, nego ih svih pet poredate ispred crkve. Kad u toj grupi otac sahranjuje dva sina, i dok sveštenik obavlja pravoslavni obred i posle njega držite oproštajni govor. otac za svo to vrijeme kleči između dva kovčega svojih sinova, jednu ruku stavio na kovčeg starijeg sina, a drugu na kovčeg mlađeg sina pridržavajući harmoniku koju želi da sahrani sa sinom, jer je on uz istu rastao, razvijao se, i sa istom poginuo. I dok drugi građani plaču i jecaju, otac nijemo kleči kao skamenjen. A kad je obred pred crkvom završen, porodice uzimaju kovčege svojih najmilijih i nose ih do grobnica koje su za njih iskopane. Vidite samo kako se građani dijele u kolone koje istovremeno idu kroz groblje. Tužno da ne može tužnije biti! Kad sahranjujete borca, mladića, pravog deliju, kojem ni kovčeg ni grobnica standardnih mjera nisu odgovarali nego je i jedno i drugo trebalo produživati. Kad kod grobnice pored spuštenog kovčega, dok sveštenik obavlja pravoslavni običaj i drži se oproštajni govor, svi prisutni se suzdrže i ušute, iako se prije toga čuo plač i jecaji, majčino srce nije moglo da prišuti i u toj mukloj tišini odjednom čujete njen glas: "Jabuko moja, sine moj! " Koje srce da bude ravnodušno? Kad sahranjujete borca izbjeglicu koji je izbjegao iz druge opštine da bi spasio život, a poginuo na vašem ratištu. Porodica mu nije uspjela izaći, pa ga sahranjujete uz samo šest prisutnih osoba, bez ikoga od njegove bliže rodbine. Tužno, kao da ne sahranjujete čovjeka! Kad borac, izbjeglica, pogine na Nišićkoj visoravni i treba da javite porodici, ali prvo treba da je nađete. Tragajući, nađete je u Rakovici u nečijoj vikendici, odmah uz prvu liniju prema Kiseljaku. Otac ranjen i leži nepokretan, a majka sama uz njega. Ne mogu da vjeruju da je njihov sin poginuo i neće da prihvate tu sudbinu jer je, kažu, njihov sin na bolovanju i nije na liniji. Međutim, sin je ipak otišao na liniju da pomogne saboracima i tamo poginuo. Kad odete u stan da javite porodici da im je sin poginuo i da im izjavite saučešće, a otac kaže: "Ja tu vijest očekujem punih 500 dana. " Odmah vam kroz glavu prođe koliko je taj otac strepio za sudbinu svog sina. Otac je vjernik, a sin je bio snajperista. Stalno se plašio Božijeg suda. Otac je rekao: "Gdje god ja budem išao, nosiću i svog sina sa sobom. " Sin je sahranjen u groblju u Ilijašu, ali ga tamo više nema. Nema ga ni na Vojničkom groblju u Sokocu. Kad se obavlja sahrana poginulog borca, jedinca, u groblju u Ilijašu koje je daleko i zaklonjeno od muslimanske linije i kad se oglasi vojnička počasna paljba, muslimani iz svoje artiljerije počnu da granatiraju groblje i okolini. Sav plač i svi jecaji prestaju, a prisutni građani se razbježe. Ipak, majka i otac ostaju uz grob ne žaleći ni poginuti pored svoga mrtvog sina. E, koliko je samo takvih i sličnih situacija bilo!
ilijas_nemanjici- 23932 - 03.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
 (1)
Hrvati i muslimani u Ilijaškoj brigadiPo popisu stanovništva 1991. godine opština Ilijaš je imala 25. 184 stanovnika od čega 44, 96% Srba, 42. 03% muslimana, 6, 89% Hrvata, 4, 63% Jugoslovena i 1, 47% ostalih.Sve do rata 1992-1995 godine vladala je sloga među narodima. Nije bilo nikakvih ekscesnih situacija niti se moglo primijetiti zapostavljanje bilo kog naroda u zapošljavanju. Na funkcijama su se mijenjali predstavnici svih naroda po usvojenom ključu koji je doslovno poštivan. Taj ključ je ponekad pravio i probleme, odnosno kočnice u napredovanju i postavljenju. Ja sam, na primjer, prije rata bio u Ratnom štabu TO u činu kapetana 12 godina. Ispunjavao sam sve uslove za unapređenje u čin kapetana I-klase, ali nisam mogao biti unapređen upravo zbog toga što je poštivan taj ključ pa nisam mogao biti postavljen na funkciju gdje se traži viši čin. Čekala se rotacija. Nisam samo ja čekao rotaciju, čekali su i ostali i to nam nije smetalo. Smetnje su došle iznenada, reklo bi se preko noći. Već pri formiranju političkih stranki neki predstavnici su to iskoristili da najave velike promjene. Tako je već na osnivačkoj skupštini SDA predstavnik muslimana otvorio skupštinu riječima: "Sprema se oluja. Svako ide pod svoj kišobran. I mi moramo pod svoj. " Ko je najavio tu oluju, zna se! Onaj ko je i započeo rat. Ranije sam opisao kako je počeo rat u Ilijašu i da su Srbi morali prvo osloboditi se muslimana iz unutrašnjosti da bi se mogli braniti sa vana. Međutim, nisu ni svi muslimani i Hrvati izašli iz Ilijaša. Ostali su oni koji su bili lojalni građani i nisu se eksponirali protiv Srba. Niko ih nije zlostavljao. Tako je Džafić Mujo sa svojim sinom koga su zvali Keko i svojom suprugom ostao cijelog rata u Ilijašu i radio u svojoj automehaničarskoj radnji u kojoj je radio i prije rata. U toku čitavog rata Vidović Vasilije-Vaske je kod njega vršio servisiranje svojih vozila. Vaske ga je štitio, tako da za njih nije bilo nikakve opasnosti. Međutim, po završetku rata oni su ostali u Ilijašu i bili su zlostavljani od strane muslimana zbog toga što su bili sa Srbima. Mislim da je Mujo bio i premlaćen i da je čak i podlegao od posljedica tuče. Umro je i njegov sin Keko, vjerovatno zbog istog razloga. O tome je i Dr. Vojislav Šešelj govorio na suđenju u Hagu. Muškarci koji su ostali, a bili vojno sposobni, bili su kao i svi Srbi mobilisani u Ilijašku brigadu. Niko njih nije tjerao u vojsku, mogli su oni slobodno napustiti Ilijaš. Ali kad su već ostali, onda nisu mogli imati privilegiju u odnosu na Srbe. Nemam podatak koliko ih je ukupno bilo u Ilijaškoj brigadi, ali znam da je u Ilijaškoj brigadi poginulo pet Hrvata i jedan musliman. 1. Ratko (Blaške) Babić, pripadnik 8. pb. (Okruglica), poginuo u saobračajnoj nezgodi u Šikuljama 14. 04. 1994. godine. Sahranjen u katoličkom groblju u Podlugovima. Od uže porodice ostali su: -Supruga Mileva -Sin Borislav 2. Jozo (Peje) Garić, pripadnik 2. pb. (Podlugovi), rođen 18. 4. 1965. u Ilijašu, neoženjen. Dana 18. 03. 1995. godine u svojoj kući izvršio samoubistvo aktivirajući ručnu bombu. Sahranjen je u katoličkom groblju u Podlugovima. 3. Drago (Pere) Ilić, pripadnik 1. pč. 3. pb. , rođen 10. 09. 1962. godine u Visokom, neoženjen. Poginuo 22. 12. 1993. godine u Čekrčićima nalazeći se na obezbeđenju punkta UNPROFOR-a na autoputu gdje je pogođen iz snajpera. Sahranjen je u katoličkom groblju u Podlugovima. 4. Pero (Jure) Karlović, pripadnik 2. pč. 2. pb. rođen 26. 08. 1959. godine u mjestu Velika Bukovica. Poginuo 17. 12. 1992. godine na Kapici-Mrakovo. Upala je diverzantsko-teroristička grupa muslimana u srpske položaje između Visa i Kostrače na Kapicu i tom prilikom bacila ručnu bombu u rov u kojem su bili Pero i Okilj Ranko, kojom prilikom je Pero poginuo a Ranko teško ranjen. Sahranjen je u katoličkom groblju u Podlugovima. Od uže porodice ostali su: -supruga Ružica -kćerke Željana (1985) i Maja (1987) 5. Pero (Ivana) Matić, pripadnik Komande stana, rođen 10. 01. 1949. godine u Nasićima, opština Breza. Poginuo 16. 10. 1994. godine na Bukovoj Kosi " Nišićka visoravan. Pogođen kroz puškarnicu u rovu iz streljačkog oružja. Sahranjen je u katoličkom groblju u Podlugovima. Od uže porodice ostali su: -supruga Anđa -sin Ivan -kćerka Ivana Svi su sahranjeni na način kao i poginuli Srbi uz prisustvo pravoslavnog sveštenika, držanje oproštajnog govora i počasnu paljbu. 6. Ahmed (Atifa) Žigić " musliman, pripadnik 3. pč. 5. pb. (Semizovac), rođen 1949. godine u Čevljanovićima, opština Ilijaš. Poginuo 10. 10. 1994. godine u mjestu Kruzi " Nabožić. Prilikom preuzimanja hrane sa kamiona kao raznosač hrane borcima po liniji, pala je muslimanska granata i smrtno ga ranila nanijevši mu rane u predjelu stomaka. Sahranjen je u muslimanskom groblju u Svrakama-Semizovac. I njegova sahrana je obavljena uz oproštajni govor i počasnu paljbu, samo nije bio prisutan hodža.
ilijas_nemanjici- 23929 - 03.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RE: Poginule starješineŽeljko, sve je OK u vezi unošenja slika. Ali hoću nešto da pojasnim. Vidjeli ste da je poginulo 21 starješina, da je uneseno sad 15 slika, a da sam na spisku ne prenesenih posmrtnih ostataka upisao 5 imena, što ukupno iznosi 2o. Dragomir Vojke Staletić, kao 21-vi je sahranjen u Beogradu na Bežanijskoj Kosi, a inače je živio u Srbiji i porodica mu je u Beogradu, pa nisam ni računao da bi ga prenijeli u Sokolac. Pozdrav Velimir Velimire, ako bi mogao da napraviš i spisak boraca Ilijaške brigade po grobljima. Bio bih ti veoma zahvalan jer želim da posjetim neka groblja, a među njima ću prvo da odem na Bežanijsku Kosu. Na ovu temu si već objavio neke informacije, ali meni treba tabela tipa: ime, otac, prezime, godina rodjenja, godina smrti, groblje na kojem je sahranjen, da li je još uvijek na tom groblju. Ovo zadnje mogu uraditi i ja, tj. programski mogu da provjerim da li je prenesen na Vojničko groblje u Sokocu.
ilijas_nemanjici- 23907 - 01.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Poginule vojne starješine Ilijaške brigade (2. dio)Pored gubitka vojnih starješina, Ilijaška brigada je imala i veliki gubitak u borcima. Iz stroja jedinica 531-dan borac, zajedno sa starješinama, je izbačen, što pogibijom, što prirodnom smrću i drugim slučajevima.Dakle, mnoge žrtve su pale za očuvanje slobode, svojih ognjišta i za stvaranje srpske države. Velika je i prevelika cijena 531-dan izgubljeni borac i preko 200 ratnih vojnih invalida, da bi se zaboravilo sve ono što se preživjelo u Ilijašu, da bi se sve to lako napustilo i ostavilo. Ilijaš je postao herojski grad, a njegovi borci pravi junaci, heroji. Kad pogledamo panoramu grada Ilijaš, ne možemo a da se ne sjetimo stihova Veljke Markovića iz Nišića: "Dosta krvi za te se prolilo, Mnoge majke srce je bolilo. Svi žalimo mnoge žrtve naše, Ti si heroj, grade Ilijaše. " Moramo priznati da je poginulim borcima poklonjena nedovoljna pažnja. Dobra je zamisao formiranja Vojničkog spomen groblja u Sokocu, ali u to groblje su preneseni posmrtni ostaci samo onih boraca čije su porodice bile u mogućnosti da to urade. Mnoge porodice to nisu bile u mogućnosti pa je preko 200 grobova u raznim grobljima, gdje su sahranjeni borci Ilijaške brigade, ostalo pod muslimanskom kontrolom. Samo sa ovog spiska poginulih vojnih starješina ostalo je ne preneseno 5 posmrtnih ostataka i to: 1. Želimir-Željko (Zaharija) Mičić, sahranjen u groblju u Srednjem. 2. Borislav (Novice) Perišić, sahranjen u groblju u Ilijašu. 3. Petar (Straje) Jeftić, sahranjen u groblju u Ilijašu. 4. Vlastimir (Lazara) Kokoruš, sahranjen u groblju u Ilijašu. 5. Rade (Milana) Rosuljaš, sahranjen u groblju u Ilijašu. U groblju u Ilijašu ima još drvenih krstova koji su postavljeni prilikom sahrane poginulih boraca. Ili nije imao ko, ili porodica nije u mogućnosti da postavi trajnije nadgrobno obilježje. Istrunuće krstovi, ako već neki i nisu, pa se neće znati ni gdje su ukopani. Sramota će biti da neko od budućih pokolenja bude tražio svog pretka, a mi sada, bar u Ilijaškoj brigadi, znamo mjesto ukopa svakog poginulog borca. Zar nam je potrebno da dođemo u situaciju, kao što sada imamo i na ovom forumu, da članovi porodica traže svoje pretke iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Vlast Republike Srpske i udruženja boraca bi morali iznaći način i mogućnost prenosa posmrtnih ostataka poginulih boraca u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Samo na takav način ćemo obezbijediti sigurno mjesto i čuvanje uspomene na njih. Ovako, badava stihovi: "I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama. " ili "Sve dok neko na vas misli, Niste zaboravljeni. " To će biti čista laž, farsa, obmana i dokaz da su zaboravljeni. A kako onda da utješimo njihove porodice? Kako da kod živih boraca stvorimo uvjerenje da će se u eventualnoj budućoj sličnoj situaciji voditi briga i o njima i njihovim porodicama? Kakvu pouku da ostavimo mlađim pokolenjima?
ilijas_nemanjici- 23905 - 01.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Poginule vojne starješine Ilijaške brigade (1. dio)U prilozima o Ilijaškoj brigadi, između ostalog, pisano je i o početnim problemima u organizovanju Srba za odbranu. Prvi komandant Ilijaške brigade Marko Kopanja, još u pokušaju formiranja Odreda Ilijaš-I, dakle prije formiranja Brigade, naišao je na nerado odazivanje rezervnih vojnih starješina. Vidjeli smo da je na prvi sastanak od 30 pozvanih došlo samo četvorica, a na drugi sastanak, takođe, samo četvorica, ali sada nije bilo onih koji su bili na prvom sastanku. Rezervne vojne starješine nisu shvatile ozbiljnost situacije, a nisu razmišljali ni o svojoj obavezi datoj zakletvom.Nije to bilo samo u početku organizovanja. I kasnije u toku rata bilo je rezervnih vojnih starješina u rovu kao obični vojnik, a nisu se prihvatali obaveze komandovanja i rukovođenja. Ali pred sam kraj rata neki su počeli prigovarati kako to da četom ili vodom komanduje obični vojnik, a on kao oficir nije na toj funkciji nego se nalazi u rovu. Eto, takvi su bili Srbi. Zbog takvog odnosa, na funkcijama komandanata bataljona, komandira četa i vodova imali smo obične vojnike i česte promjene, tražeći sposobnije. Tako je na funkciji komandira 1. pč. 2. pb. izmijenjeno 5 lica od kojih je jedan bio kapetan I-klase, a ostali vodnici, mlađi vodnici i desetari. Na funkciji zamjenika komandanta 3. pb. izmijenjano je 8 lica od kojih je bilo 5 vojnika, 2 vodnika I-klase i l p. poručnik. Na funkciji komandira l. pč. 4. pb. izmijenjano je, takođe, 8 lica od kojih je bilo 5 vojnika, 2 vodnika i 1 desetar. Na mjestu komandanta 8. pb. izmijenjano je 5 lica i to 2 p. poručnika i 3 vodnika. Skoro da i nije bilo funkcije na kojoj nije izmijenjano više lica. Na nekim funkcijama su čak neka lica privremeno obavljala dužnost i bez naredbe o postavljenju. Tu situaciju su u mnogome ublažila i osvježila profesionalna vojna lica, ali ni njih nije bio dovoljan broj. Posebnu vrijednost i ključnu ulogu je činio komandant brigade major Dragan Josipović. Evo njihovog spiska:
Ovakva situacija sa komandnim kadrom je sigurno imala uticaja na organizovanost jedinica u vojnom smislu. Međutim, svi ti komandanti i komandiri jedinica nisu se pridržavali vojnog pravila koje kaže da vojna komanda mora biti daleko iza prve linije odbrane. Oni su bili uz svoje borce i njihova komanda umjesto komande "Naprijed" bila je "Zamnom". Nije onda ni čudo što je u ovom ratu poginulo vojnih starješina više nego što bi se po vojnim pravilima moglo procjenjivati. Evo spiska poginulih vojnih starješina:
ilijas_nemanjici- 23789 - 20.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ratko Adžić ( 2. dio )Poznato je meni i da to Ratko nije mogao sam učiniti. Spomenuću samo jednu situaciju. Ja i pokojni Marko Kopanja smo se zajedno prijavili Opštinskom odboru SDS na sjednici održanoj 19. 11. 1991. godine. Marka su odmah imenovali za komandanta Odreda Ilijaš-I, koji je trebalo tek formirati, jer je o tome i ranije raspravljano na sjednicama Opštinskog odbora SDS. Mene su kooptirali u Opštinski odbor i zadužili da pomognem Marku oko formiranja tog odreda, a nas obadvojicu da pomognemo nekim ljudima iz Ilijaša Starog da se formira i tamo odred. Razmišljali smo nas dvojica kako da počnemo pa smo se dogovorili da krenemo sa jednim sastankom rezervnih vojnih starješina kojih je u mjesnoj zajednici Ilijaš-I bilo oko pedesetak. Pozvali smo na sastanak njih 30 koje smo lično poznavali. Na sastanak nam se odazvalo samo četvorica. Zakazali smo i drugi sastanak. I na taj sastanak se odazvalo opet samo četvorica, ali sada nema onih koji su bili na prvom sastanku. Znam ja imena svih tih ljudi, ali neću da ih spominjem jer do sada nije nigdje javno o njima pisalo i ne znam kako bi reagovali. Danas, fala Bogu, svi se boje Haga i optužnica. Dakle, vidite kako je to bilo mukotrpno. E, tu treba cijeniti Ratkovu hrabrost i veličinu. Iako nije imao svesrdnu pomoć, odlučivao je skoro sam. U samom početku Opštinski odbor SDS je bio i politički organ i vojna komanda u opoštini. Čitam u prilozima na ovom forumu različite komentare u vezi njega. Neki ga hvale, a neki čak prozivaju kao profitera. Ja sam sa Ratkom odrađivao mnoge poslove prije rata i u samom ratu. Naročito smo mnogo sarađivali oko prvih višestranačkih izbora 1990. godine, zatim popisa stanovništva 1991. godine, pa i srpskog referenduma 8. i 9. novembra 1991. godine oko izjašnjavanja Srba za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji. Upravo na taj dan mu je umro brat Vaso pa je imao obaveza oko toga, ali se svaki čas živo interesovao kako teče referendum. Ja sam mu u veče otišao kući u Kadariće i podnio izvještaj o tome. Nije mi ni danas poznat razlog njegove smjene sa funkcije predsjednika opštine. Za mene je to bilo potpuno nenadano i ličilo mi je puč-državni udar. Slušao sam ja priče rekla-kazala, ali ja ne mogu o njima pisati jer nisu provjerene ni potvrđene, i ja o takvim stvarima ne pišem. Ja znam samo jedno i ubijeđen sam u to. Da je Ratko bio predsjednik opštine kada su Ilijašani iseljavali iz Ilijaša, da bi se on založio svom snagom da građanima obezbijedi prevoz članova porodice i stvari. Ovako, znam puno priča da je Krajišnik obećavao auta za prevoz, da su građani čekali na to, ali da su na kraju morali otići bez stvari sa torbama u rukama. Isto tako, ja ne znam za njegov eventualni šverc. Poznato mi je samo, ako se to može nazvati švercom, za prodaju cigareta Hrvatima Vareša i da je za taj novac kupljena uniforma vojsci. Koliko je tu bilo novca i koliko ga je u koje svrhe upotrijebljeno, niti znam niti hoću o tome da pišem. Ratko je na početku rata pred najezdom muslimana omogućio Hrvatima iz Vareša da napuste Vareš, da bezbjedno pređu preko srpske teritorije za Kiseljak i u druge pravce, gdje je ko želio. Pretpostavljam da se iz toga odnosa pojavila ponuda Hrvata za kupovinu cigareta iz koje je novac korišten u opravdane svrhe, već napred pomenute. Žalosno je što su pojedinci tu mogućnost iskoristili kao šver u svoje lične interese, a ljaga bačena na Ratka. Ne zaboravimo mi i to, da je iz tih dobrih odnosa sa Hrvatima iz Vareša došlo i do dogovora da jedan bataljon Hrvata čuva srpsku liniju odbrane iznad Daštanskog-Vareš u dužini od oko 14 kilometara. Ja sam sa Ratkom išao u njihovu komandu i zadivio sam se kako su dobro organizovani, čak i bolje od naših jedinica. Sve su to pošteno držali do sklapanja federacije muslimansko-hrvatske u Vašingtonu, poslije čega su muslimani vršili pritisak na njih ili da nas napadnu, ili da liniju napuste i prepuste muslimanima. Moram reći da su oni obavještavali Srbe o tome, ali Srbi nisu adekvatno reagovali. Hrvati su se povukli preko Breze i Visokog za Kiseljak, a muslimani su neočekivano napali Brgule i druga sela i srpska linija odbrane došla u vrlo tešku poziciju, ali o tome, možda, drugi put. Ja vjerujem da Ratko kao i ja žali i za Ilijašom, šta mu se dogodilo, i za svim njegovim građanima koji se još uvijek nisu snašli. Ponavljam, njegovo djelo koje je on učimio za opštinu Ilijaš i njegove građane, briše sve eventualne mrlje, ako ih je i bilo. Vjerujem da i građani, izuzev nekih, žale što je Ratko morao da napusti i funkciju i Ilijaš prije njih. Mislim da u ime građana Ilijaša mogu da Ratku uputim najsrdačnije pozdrave i želje za bolju budućnost.
ilijas_nemanjici- 23786 - 20.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ratko Adžić ( 1. dio )RATKO ADžIĆ Neki su na ovom forumu rekli pohvalne riječi za Ratka i izrazli mišljenje da bi trebalo nešto o njemu napisati. Očekivao sam to, ali niko ništa ne piše. Neki su spremni prikačiti mu samo ono rekla-kazala. Zato sam odlučio da ovo napišem. Nemam ja ništa protiv da me i demantuju, ali samo dokumentovano. Sve što nisam znao prihvatiću pod tim uslovom. Uvjeravam vas da ću pokušati da budem ne pristrasan. Ratko je rođen 1948. godine u selu Kadarići, opština Ilijaš, od oca Branka, rođen 1914. godine u selu Kadarići, a umro 1996. godine u Bijeljini kao penzioner i majke Marice-Mare, djevojačko prezime Šavija iz Topuzova Polja, opština Visoko. Branko je prvi čovjek iz sela Kadarići koji je završio stolarski zanat redovnim školovanjem. Bio je učesnik u Drugom svjetskom ratu i to u partizanima sa puškom od prvog do posljednjeg dana. Jedini je u selu imao radio aparat tokom cijelog rata. Bio je čovjek od povjerenja pa je obavljao i vrlo povjerljive i odgovorne funkcije u društvu. Jedan je od ličnosti koji je imao pravo da poslije Drugog svjetskog rata daje i potpisuje izjave na osnovu kojih su porodice poginulih boraca mogle da ostvaruju penziju ili borački dodatak. U tadašnjoj opštini Ilijaš, pored njega to su pravo imali i sljedeća lica: 1. Popić Boško iz Kadarića 2. Bilal Ilija iz Ljubnića 3. Jeftić Rade iz Podlugova 4. Čelik Trifko iz Ilijaša 5. Bajić Rajko iz Ilijaša Svi su prvoborci i svi su pomrli. Branko je poslije tog rata bio nosilac i organizator svih zajedničkih akcija u selu i šire. Bio je nadaren rječitim govorom. Ratko je dosta toga od njega naslijedio. Još kao mali dječak isticao se od ostalih svojih vršnjaka, a bogami, i malo starijih, a pogotovo mlađih, sa svojim interesantnim pričama. Bilo je tu mnogo lažnih priča, ali za tu djecu interesantnih. Vrlo rado su ga slušali! Završio je fakultet u Sarajevu i stekao zvanje inžinjera fizike. Pred rat je radio u preduzeću "Zrak"- Sarajevo. Jedan je od osnivača Srpske demokratske stranke u opštini Ilijaš i prvi je predsjednik te stranke. Bio je i član prvog Glavnog odbora SDS Republike Srpske. Glavni je organizator prvih višestranačkih izbora u opštini Ilijaš i bio prvi predsjednik višestranačke Skupštine opštine Ilijaš. Ratko je nadarenog govora, nenametljivo je plijenio uvjerljivošću i, reklo bi se, rođeni političar. Imao je vizionarski pogled u budućnost. Spreman je obrazlagati i braniti određene političke stavove. Mislim da je bio i velika pomoć srpskom republičkom rukovodstvu i da su njemu imali pouzdanu ličnost. Posao koga se prihvatio je bezrezervno pošteno odrađivao. Može se reći da je bio otvoren, blago drzak i bez trunke stida. Jedno vrijeme je obavljao i funkciju ministra unutrašnjih poslova u Republici Srpskoj. Kao predsjednik Skupštine opštine i predsjednik SDS Ilijaš, sve je činio da ne dođe do sukoba među narodima. Stalno je kontaktirao sa predsjednicima političkih stranaka, Mešetović Fehimom (SDA) i Vidović Jozom (HDZ) pokušavajući da mirnim putem i razgovorima riješi nesporazume. Nije mu bilo ni teško ni mrsko uložiti bilo koliki trud, samo da se nađe rješenje i živi u miru. Pa i uoči samog početka rata u Ilijašu organizovao je preko uvezanih radio stanica Visoko, Ilijaš i Breza razgovor sa predsjednicima opština Visoko (Jusufbašić Kenan) i Breza (Opačin Salko), a sve u cilju dogovora i sprečavanja sukoba. Kad je vidio da je đavo odnio šalu, da više ništa ne pomaže dogovarati sa predstavnicima drugih naroda, okrenuo se informisanju i organizovanju srpskog naroda. Sa članovima Opštinskog odbora SDS obilazio je mjesne zajednice, održavao sastanke, objašnjavao nastalu političku situaciju u zemlji i ukazivao na opasnosti koje su se nadvile nad srpskim narodom. Pored Opštinskog odbora SDS, formirao je i mjesne štabove u svim mjesnim zajednicama. Sastanke Opštinskog odbora održavao je sedmično i na taj sastanak su dolazili svi predsjednici mjesnih štabova. Lično je obilazio sve te mjesne štabove u njihovim mjestima i tako su ga i upoznali svi građani opštine Ilijaš. Ponašao se kao roditelj prema svim Srbima, ne samo opštine Ilijaš, nego i okolnih opština. Bilo ga je malo čudno prihvatiti kao takvog, obzirom da mu je otac bio pravi komunista. Održavao je kontakte sa Srbima iz Visokog, Breze, Kaknja, Vareša i drugih opština. Kad je počeo rat 1992. godine, iz ovih opština je napušteno po procjeni oko 70 sela u kojima je prije rata živjelo oko 15. 000 stanovnika srpske nacionalnosti. Ta sela je napustilo oko 13. 000 Srba kao izbjeglice, a na području opštine Ilijaš je smješteno oko 9. 000 izbjeglica. Samo u njegovo selo Kadarići smještena su 43 domaćinstva sa ukupno 93 člana. Sve te izbjeglice su u opštini Ilijaš našle spas i vjeru, upravo u Ratka Adžić kao predsjednika opštine. Vojno sposobni muškarci uključili su se u Ilijašku brigadu da brane Ilijaš, svjesni da neće nigdje naći bolji prihvat. U ratu je braneći Ilijaš poginulo 154 borca - izbjeglica iz drugih opština. Na osnovu izražene volje građana opštine Vareš iz sela: Okruglica, Čeče, Kunosići, Sršljenci, Letevci, Pajtovići, Blaža, Rokoč, Žalja, Žižci i Kadarići (kod Dabravina), svi mjesna zajednica Okruglica, Skupština opštine Ilijaš je na svojoj sjednici od 24. 12. 1991. godine donijela odluku da se ova sela uključe u sastav opštine Ilijaš. Selo Čekrčići, opština Visoko, koje je u ovom ratu 1992. - 1995. godine bilo najugroženije selo od strane muslimana, nije odlukom Skupštine pripajano opštini Ilijaš, ali je o tom selu vođena briga kao da je uvijek bilo u sastavu opštine Ilijaš. Uostalom, i njihov Odred koji su formirali odmah na početku rata za odbranu sela, uključen je u Ilijašku brigadu u sastav 3. pb. Ljubnići-Čekrčići. Ratko Adžić je bio ključna ličnost u formiranju Srpske opštine Ilijaš. Sve je pokušavao pošteno odrađivati. Pratio je dešavanja na republičkom nivou i adekvatno reagovao. Kad se raspala Republička skupština i formirana Srpska narodna skupština, Ratko je putem opštinske skupštine adekvatno reagovao. Na istoj sjednici od 24. 12. 1991. godine donesena je Odluka o izdvajanju opštine Ilijaš iz grada Sarajevo i udruživanje sa opštinama Han Pijesak, Sokolac, Pale i drugim opštinama koje izraze volju, u SAO Romanija. I treća odluka koja je značila i prekretnicu za konstituisanje i učvršćivanje vlasti u Srpskoj opštini Ilijaš je formiranje Srpske stanice javne bezbjednosti Ilijaš dana 31. marta 1992. godine. I ova odluka je korektno odrađena jer je svim do tada pripadnicima muslimanima u toj stanici ponuđeno da ostanu na poslu. Međutim, oni nisu htjeli, nego su zagovarali formiranje paralelene muslimanske stanice u Srednjem, ali do toga nije došlo. Ratko je vodio brigu jednako za građane opštine Ilijaš i vojsku. Odmah na početku rata prestala su raditi sva preduzeća i ustanove, pa i opštinski organi vlasti. Predsjednik opštine i SDS Ilijaš, Ratko Adžić, sve podređuje vojsci. I sam je u vojničkoj uniformi koju ne skida do kraja rata. Sve ranije organe vlasti u vidu komisija angažuje prvenstveno za potrebe vojske. I direktore većih firmi uključuje u rad komisija da putem prodaje ili razmjene gotovih proizvoda nabavljaju materijal potreban vojsci i građanima. Na takav način se uspijevalo obezbjeđivati hrana, municija, naoružanje, vojničke uniforme, obuća, lijekovi i sanitetski materijal za vojsku i građanstvo. Pored toga što je svaki vojnik imao obezbjeđenu hranu u vojsci, svaki vojnik je primao i humanitarnu pomoć sa svojom porodicom, a ista je bila dobro organizovana. Opština je redovno obezbjeđivala i cigarete za svakog vojnika bez obzira da li je bio pušač ili nije. Cigarete su često djeljene i vanredno. U ovim aktivnostima nisu izostavljani ni pripadnici drugih brigada koji su dolazili na ispomoć. Nema sela na opštini Ilijaš u koje Ratko nije otišao ko zna koliko puta. Svi građani su ga lično upoznali i sa njim razgovarali. Svi su u njemu stekli veliko povjerenje. On se borio za svoje građane i vojsku koliko su to dozvoljavale ratne mogućnosti. Čini mi se da je učinio i više nego što se moglo očekivati. Ponekad bi mu se učinilo da vojne starješine ne čine dovoljno za vojsku pa se uključivao u njihove probleme, što je nailazilo na nerazumijevanje i negodovanje kod pojedinih vojnih starješina, smatrajući da mu to nije nadležnost. Ja mu sad mogu zamjeriti na njegovom poštenju što je govorio, u samom početku, kada su Srbi po mjesnim zajednicama organizovano počeli izlaziti na liniju odbrane: "Nemojte ulaziti u teritoriju druge opštine! " Prihvatao je Srbe iz drugih opština, ali nije organizovao sa njima zajedničku odbranu i njihove teritorije. Zna Ratko sav ovaj teren pa će me razumjeti. Mogli smo u samom početku zajedno sa Srbima iz Kralupa postaviti liniju sa Vlajčića na kuće Đurića u Čifluku i dalje preko sela Jelašje napraviti spoj sa Igmancima. Tada ne bi bilo u kasnijim borbama ni Ubojišta, ni Komina, ni Ratkovaca, a posebno ne Bioče. S druge strane, muslimani iz, možda, največeg muslimanskog sela u BiH Župče, nevjerovatno su se plašili četnika u Drugom svjetskom ratu iz sela Očevlje i Vlahinje. Oni su se plašili Srba iz tih sela i pred ovaj rat. Da smo zadržali Srbe iz tih sela i Očevlje i Vlahinje preko Slivna i dalje spojili sa Čemernom i sa Srbima iz sela mjesne zajednice Okruglica, ne bi bilo ni pokolja na Čemernu, ne bi bilo ni borbi na Nabožiću, ne bi nikad bio blokiran magistralni put Semizovac " Nišići, a pitanje je šta bi u tom slučaju uradili muslimani u pozadini te linije. Znam ja da je lako sad pričati, ali da li se to moglo tada uraditi. Trebalo se potruditi i razraditi tu strategiju, jer su tu upravo najdominantniji objekti važni ne samo za opštinu Ilijaš, a to su Čemerno i Nabožić.
ilijas_nemanjici- 23759 - 18.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Kopači - pad i vraćanje linijeKopači su jedan zaseok, naseljen isključivo srpskim stanovništvom, a nalazi se sa desne strane rijeke Bosne, sa obje strane regionalnog puta Ilijaš " Visoko u dužini od oko jedan kilometar. Taj zaseok je prosto ubačen u teritoriju pod kontrolom muslimana. Proteže se od usijele iza Vratnice pa do prelaza regionalnog puta preko željezničke pruge. U taj zaseok se u ratu sa ilijaške strane moglo doći samo preko željezničkog mosta, a sa visočke strane mostom preko rijeke Bosne u neposrednoj blizini prelaza regionalnog puta preko željezničke pruge. Regionalni put od Vratnice do Kopača je bio pod kontrolom muslimana. Upravo tu, u neposrednoj blizini tog prelaza, nalazi se kuća i vikendica Emira Kusturice. Vaske Vidović je za vrijeme rata uzeo njegovo auto i vozio ga u toku rata. Emir je na to rekao da mu nije žao jer je auto došlo u prave ruke. Nasuprot Kopačima, sa lijeve strane rijeke Bosne nalazi se iz ovog rata dobro selo Čekrčići sa svojim zaseocima. Čekrčići i Kopači su pripadali opštini Visoko. Srbi su tu organizovali liniju da brane srpsku territoriju, a liniju je držao samo jedan vod 3. pb. Komanda čete kojoj je pripadao taj vod je bila sa druge strane rijeke Bosne u zaseoku Čekrčića. Iznad te linije nalazili su se muslimani na potezu Kula Banjer " Vratnica. Za svojih pozicija muslimani nisu imali dobar pregled srpske linija odbrane. Za Srbe, sa druge strane rijeke Bosne, je bila otkrivena i vidljiva, ali vrlo ranjiva i osjetljiva, jer je bila odsječena rijekom Bosnom od ostalog dijela srpske teritorije. Dana 08. 08. 1994. godine u posjeti Ilijaškoj brigadi je bio general Ratko Mladić. On je sa tadašnjim komandantom Brigade potpukovnikom Milošem Delićem i još nekim starješinama obilazio liniju odbrane u rejonu sela Čekrčići. Kad su se nalazili u rejonu Strmca i kretali u pravcu Visa, počele su padati muslimanske granate oko linije odbrane na tom dijelu, kao da su znali da se tu nalazi general Mladić. U popodnevnim satima čule su se eksplozije granata i po liniji odbrane u Kopačima, a odmah zatim i pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Uslijedio je napad muslimana na tu liniju iz pravca Kula Banjer " Vratnica. General Mladić, posmatrajući to, pitao je: General Mladić je otišao, a borba u Kopačima je nastavljena. I dok je padala noć, pala je i ta linija. Borci sa te linije su se povukli i došli u komandu čete preko rijeke Bosne. Svi su zabrinuti, izbezumljen. Nastao je tajac, ne znaju šta da se radi. Ne znaju ni šta se sve dogodilo! Neki borci su nedostajali, i nije se znalo šta je sa njima. Noć je bila tamna, pa se nije smjelo ići na vraćanje linije bez potrebnih informacija. I dok su razmišljaju šta da rade, u komandu dođe jedan borac iz tog voda koji je taj dan bio slobodan. Nije znao šta se dogodilo, pa je pošao na tu liniju u svoju redovnu smjenu. Na njegovo veliko iznenađenje išao je iz jednog u drugi rov ali nije našao nikoga. na iznenađenje i zaprepaštenje. Ušao u jedan rov, nema nikoga. Sve mu je to izgledalo čudno pa se vratio i došao u komandu čete. Tamo je zatekao borce iz svoga voda, pa ih je začuđeno upitao: Tadašnji komandant 3. pb. Dragan Mirić, zvani Čuto, se odmah spremio i naredio borcima iz tog voda da se pripreme. Zatim je uslijedila komanda: "Zamnom! " Bila je noć, nisu znali šta će ih dočekati, ali su ipak krenuli. Prešli su preko i polako zaposjedali liniju, ulazeći u jedan po jedan rov. Linija je vraćena u prvobitno stanje. Šta se dogodilo? Muslimani su znali da tu liniju ne mogu zadržati jer je ista potpuno otkrivena i izložena direktnoj vatri sa druge strane rijeke Bosne iz Čekrčića pa su sami povukli. Epilog ove akcije je bio da je taj vod izgubio pet boraca. Poginuli su sledeći borci: 1. Kokoruš Jove Branko, 1934, 2. Mirić Milinka Rade, 1956. 3. Kovačević Rajka Stojan, 1943. 4. Kokoruš Novice Ljubo, 1963. 5. Vuković Sime Vitomir, 1949. - ovaj borac je poginuo od granate kod boforsa na drugoj strani rijeke Bosne.
Kokoruš Jove Branka i Mirić Milinka Radeta su muslimani pokupili i odnijeli pa su naknadno razmijenjeni mrtvi i to Branko 05. 09. 1994. u Čekrčićima, a Rade 07. 09. 1994. u Vlakovu. Generalu Mladiću je poslat izvještaj da je linija vraćena, a on je naredbom pohvalio tu jedinicu.
ilijas_nemanjici- 23734 - 16.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Pozdrav za PravogNisam htjeo ovaj prilog da stavim pod naslov "Crnovrška brigada, tg, Josipović" o kome smo ja i Ti malo polemisali, jer smatram da nema potrebe. Mislim da je sad prilično dobro razjašnjena dilema o kojoj smo pisali. Ako uporedimo drugi pasus Tvog priloga broj 23730 od 15. 02. 2010. godine i drugi pasus mog priloga broj 23728 od 15. 02. 2010. i pronaliziramo svaku riječ, vidjećemo da tu nema nikakve razlike. Postoji jedna finesa, a to je što Ti Josipovića posmatraš kao komandanta-jedinku, a ja kao komandanta sa svojom komandom. Dozvoljavam da gledano strogo vojnički da se to ne bi, možda, uklopilo u vojnu terminologiju, ali on je tako radio. On je svoje ljude slao tamo gdje je smatrao da je potrebno. Uostalom, u ovom ratu skoro ništa i nije bilo moguće primjenjivati onako kako se to u vojnoj školi učilo. Ponekad moja neka rečenica bude oštra i gruba, ali to Željko ili njegovi moderatori uljepšaju i smekšaju. Meni to ne smeta jer se ništa ne izgubi od suštune, samo što Velimira naprave ljepšeg nego što jeste. Pa, hvala im za to! Nego, Pravi, budi Ti meni veseo i zdrav, a mi ćemo se lako razumjeti. Žao mi je što se lično ne poznajemo. Ja vidim da neki pisci na ovom forumu mene dobro poznaju, ali ja ne mogu da odgonetnem o kome se radi. Jovo Pejić na moj prvi tekst o Marku Kopanja kaže da cijeni moje pisanje i da sam ja najkompetentniji i najinformisaniji da pišem o Ilijaškom ratištu, što znači da me dobro poznaje. Feniks u svom jednom prilogu pozdravlja moje N. i N. što znači da zna i moju djecu, a u drugom prilogu opet kaže da ja vjerovatno znam za inicijale B. M. o kome se radi. Znam, Feniks, vrlo dobro o kome se radi i njegovi pravi inicijali su LJ. M. Mislim da se nalazi u Zvorniku i moraću ga potražiti kad odem u Zvornik. Imam ja tamo svoje familije. Možda ćemo i ja i Ti, Pravi, otkriti da smo se i ranije poznavali. Nisam mislio, ali evo udaljih se od onoga što sam htjeo kratko reći. Pravi, ja odgovorno tvrdim da u cijeloj Ilijaškoj brigadi sa komandom, 8 bataljona, 2 diviziona i još nekoliko manjih jedinica i u 6. 350 boraca, koliko je Brigada brojala u jednom trenutku, nema pojedinca koji ima ovakvu dokumentaciju. Možda to izgleda neskromno, neko će pomisliti da želim da se pohvalim, ali je to tako. Sam se sebi čudim i Bogu zahvaljujem da sam sačuvao bar dio te dokumentacije koja ne bi imala nikakve svrhe ako je, evo, na ovakav način ne bi prezentovao. Još jednom pozdrav Tebi, Željki, njegovim modereatorima, a bogami, i svim ostalim. Pišite, ljudi, ne stidite se! Nije važno hoće li istina biti lijepo napisana. Ako je istina, ona je takva kakva jeste bilo kako da je napisana.
ilijas_nemanjici- 23730 - 15.02.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća -
(0)
Crnovrška brigada,TG, JosipovićPonovo ću da se nadovežem na tekst o kojem se govori da su Koševska, Vogošćanska i Rajlovačka brigada, bile podčinjene Ilijaškoj brigadi. Ja znam da se neke jedinice mogu podčiniti pod komandu druge jedinice ali su to uglavnom manje jedinice koje se podčine većoj jedinici. Pridodati znači da se ujedine i to se razumijem o čemu se radi, pa ako je major Dragan Josipović preuzeo komandu nad ovim brigadama onda je sasvim logično da su one pridodate njegovoj komandi. Za mene nema logike, a nije ni vojnički da se brigada podčini drugoj brigadi. U vojsci su jedinice podčinjene pod komandu nekog komadanta, što je u ovom slučaju i bilo. Tako da se razumijemo ove brigade su podčinjene pod komandu majora Dragana Josipovića, njegovi pomoćnici nemaju pravo da odlučuju i komanduju u drugim brigadama što pokazuje da pomoćnik za moral u našoj Crnovrškoj brigadi i dalje radi svoj posao i nije potčinjen nikome osim komadantu brigade p. poručniku Ljubiši Bošnjaku, a Velimir mu samo pokušava pokazati kako ini to rade u Ilijašu. Potpukovnik Vukota Vuković, bio komadant T. G. , sa komandom u kasarni Rajlovac a komandovao je upravo ovim jedinica koje Velimir spominje kao podčinjene Ilijaškoj brigadi, što opet pokazuje da je major Dragan Josipović preuzeo komandu T. G. jer je smjenio Vukotu, uhapsio komadu Crnovrške brigade: Miladina, Momu i Troboka a Maju postavio da rukovodi i komanduje Crnovrškom brigadom. Majo je u jednom od najtežih periodu za život stanovnika Srpskog Sarajeva, hrabro i odlučno vodio brigadu, sve do dolaska novog komadanta, majora Roberta Jovanovskog. Svaka od gore navedenih brigada je imala svog komadanta i nastavila da funkcioniše kao brigada. Nakon toga, "Taktička grupa " je ukinuta a major Josipović nastavlja da komanduje Ilijaškom brigadom. Nakon 2 do 3 mjeseca ponovo se formira "Taktička grupa" a za komadanta se postavlja major Dragan Josipović. Ako sve ovo dobro proanaliziramo onda se vidi da navedene brigade nisu podčinjene Ilijaškoj brigadi, nego njihovom komandantu, koji je privremeno vrši dužnos komadanta "T. G. " Josipović vjerovatno nije komentarisao o tom dijelu teksta u knjizi "Ilijaški Nemanjići" jer ne želi da ulazio u detalje o njegovom komandovanju, u razgovoru sa njim, on uvjek naglašava da se piše, što je moguće više o poginulim borcima, što je Velimir fantastično odradio u svojim tekstovima. Ovo vam pišem, jer želim da razjasnim i da saznamo pravu istinu, kako se ne bi desilo da se zabilježi u našoj istoriji, pogršana informacija. Nemam namjeru da se prepucavam sa Velimirom, jer sam oduševljen njegovim pisanje i informacijama sa kojim on raspolaže. Zato mu želim sve najbole i da samo tako nastavi. Velimirovo djelo, će da otvori usta mnogih živih srpskih junaka, koji se još uvijek boje da će ih neko prozvati da odgovaraju pred sudom samo zato što su stali u odbrani srpskog naroda.
ilijas_nemanjici- 23728 - 15.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Crnovrška brigada,tg,JosipovićVogošćanin pravi u svom prilogu pod brojem 23665 od 10. 02. 2010. godine kaže da mora da ispravi jedan tekst u kojem Velimir navodi da su 16. decembra 1992. godine Koševska, Vogošćanska i Rajlovačka brigada pripojene Ilijaškoj brigadi. Dragi Pravi, ja tako nešto nikada nisam rekao. Te brigade nikada nisu bile pripojene Ilijaškoj brigadi. Ja sam u svom tekstu rekao da su te brigade naredbom SRK od 16. 12. 1992. godine potčinjene pod komandu Ilijaške brigade. Riječ "pripojene" i riječ "potčinjene" se u suštini veoma mnogo razlikuju. Šta znači jedna, a šta druga riječ, to znaju sve vojne starješine, bilo da su aktivne ili rezervne. Ja ih zato neću objašnjavati. Što se tiče taktičke grupe, čiji komadant je bio Vukota, ja nemam nikakvu informaciju o toj taktičkoj grupi. Ne znam ni da se Vogošćanska brigada zvala Crnovrška. Prema tome, nije mi poznato, a mislim da major Josipović i nije bio komandant te taktičke grupe. Znao sam za Miladina, ali ja nisam htjeo navoditi imena starješina koje je Josipović strpao u zatvor. Sve oni su, na intervenciju, pušteni iz zatvora odmah drugi ili treći dan. Zašto su ostali nekažnjeni, to znaju stanovnici Vogošće. Major Josipović jeste postavio za privremenog zastupnika komandanta Vogošćanske brigade p. poručnika Ljubišu Vlade Bošnjaka, zvanog Maja. Ja sam na osnovu Majinog zahtjeva, a i dozvole majora Josipovića, odlazio dva do tri dana u komandu Vogošćanske brigade, razgovarao sa pomoćnikom komandanta za moral i objašnjavao mu kako smo mi iz Ilijaške brigade organizovali tu funkciju. Komanda brigade je tada bila u krugu "Pretisa". Major Dragan Josipović je kasnije bio komandant taktičke grupe (TG Vogošća) sa sjedištem u objektu "Sonja". Nije se više ni vratio na funkciju komandanta Ilijaške brigade, nego je postavljen za komandanta 3. Sarajevske pješadijske brigade, a za komandanta Ilijaške brigade je došao p. pukovnik Miloš Delić koji je u TG Vogošća bio načelnik štaba. Svi podaci koje sam ja dao u svom prilogu broj 23638 od 08. 08. 2010. godine se nalaze i u mojoj knjizi "Ilijaški Nemanjići". Prije štampanja te knjige tražio sam i mišljenje majora Josipovića. On je pročitao knjigu i nije dao nikakvu primjedbu. Znajući njegovu pedantnost, ne bi mu mogla promaći ni jedna greška. On je dao svoje mišljenje napisano rukom i takvo je u rukopisu i odštampano u knjizi, a ono doslovno glasi ovako: Gen. major Dragan Josipović Mišljenje o rukopisu "Ilijaški Nemanjići" autora Velimira Adžića Gospodinu Velimiru Adžiću, mom ratnom saradniku i saborcu, nakon pročitanih redova njegovog rukopisa o Ilijaškim Nemanjićima, mogu samo najtoplije se zahvaliti. Zahvaljujem se u svoje lično ime i u ime svih poginulih, ranjenih i živih saboraca Ilijaške brigade. Velimire, svi mi koji nosimo ožiljke i uspomene, dragocen je tvoj uloženi trud da se prisetimo, a pokolenjima iskustvo i spomen na časne pretke. S iskrenim poštovanjem. Dragan Josipović s. r.
ilijas_nemanjici- 23672 - 11.02.2010 : Feniks Republika Srpska -
(0)
Tačan identitet Saše FofulosaSmatram da smo uz pomoć Velimirove precizne evidencije koja se podudara sa danom pogibje, rješili enigmu o "Saši Fofulos" i da je sigurno pravi identitet Saša (Zdravka) Pajkić, jer tog dana na Velikom Humu (uzvišenje kod sela Žišci) poginuo je samo jedan borac sa imenom Saša. Raspravu o pogrešnom prezimenu koje sam tada dobio uz navedeno objašnjenje jednog od njegovih suboraca (tog kobnog dana )prihvatio sam kao tačno i ono mi se urezalo u pamčenje. Mislim da je daljnja rasprava o njegovom sada možemo reči nadimku a ne prezimenu suvišna, mada ako je i to potrebno da precizno rješimo mogu ponovo da kontaktiram R. J. i zamolim da mi dostavi broj telefona njegovog ujaka koji je 1997 svom sinu dao ime Saša po svom poginulom sestriću (informacija od R. J. ). Informaciju o tačnom identitetu potvrdio je i profesor B. M. iz podlugovačkog bataljona (Velimir sigurno zna koga pominjem)k oji je izuzetno precizno i odgovorno obavljao svoju dužnost i vodio svoje evidencije. Podatak o identitetu je provjeren od tri sigurna izvora pa možemo zaključiti da je 100% tačan.
ilijas_nemanjici- 23668 - 11.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Saša i SašaMeni je ovo postalo interesantno pa hoću da pomognem i sebi i drugim. Poredaću priloge onim redom kako su objavljivani.
KAKAV JE ZAKLJUČAK MOGUĆE IZVUćI?
Velimire, tvoja analiza je izvrsna i vjerovatno tačna. Ukoliko je Saša Pajkić doista "Saše Fofulos", onda je vrlo moguće da mu se majka udavala dva puta, prvi put za Zdravka (koji mu je otac) a zatim se nakon razvoda udala za tog Grka. Iskreno rečeno, privatni život Sašine majke (Bog da joj dušu prosti) nije predmet naše diskusije. Nas samo zanima da ustanovimo da je Saša (Zdravko) Pajkić doista "Saše Fofulos" i tako otklonimo sumnju da je u tvojoj evidenciji propušten jedan od poginulih borca Ilijaške brigade. A sve mi se čini da si ti u pravu!
ilijas_nemanjici- 23665 - 10.02.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća -
(0)
Crnovrška brigada, TG, JosipovićMoram da ispravim jedan tekst u kojem Velimir navodi da su 16. decembra 1992. godine Koševska, Vogošćanska i Rajlovačka brigada pripojene Ilijaškoj brigadi. U to vrijeme komadant Taktičke grupe bio je Vukota a komadant Vogošćanske brigade, koja se u to vrijeme zvala Cnovrška brigada bio je Miladin. Nakon pada velikog dijela teritorije na Žuči, glavnu krivicu su snosili navedeni komandanti. Josipović je stekao povjerenje naroda u regionu a i u vojnom vrhu, pa mu je data naredba da smijeni komadu u Vogošći. Tom prilikom je komanda Crnovrške brigade uhapšena pod sumnjom da su prodavali granate neprijatelju. Mislim da se sve to desilo 12. decembra 1992. godine. Josipović je privremeno preuzeo Taktičku grupu, a Maju (svog stalno saradnika u toku rata) je postavio je za privremenog komandanta Crnovrške brigade. Nako toga, Majo je preselio komandu iz kruga fabrike "Pretis" u osnovnu školu "Moša Pijade". Mjesec dana kasnije u Vogošću je došao major Jovanovski i preuzeo komandu Crnovrške brigade. Ukinuta je Taktička grupa a Josipović je nastavio da obavlja dužnost komandanta Ilijaške brigade. Nekoliko mjeseci nakon toga, Taktička grupa je ponovo formirana a Josipović je ponovo preuzeo njenu komandu. Od tada vojska je na tim prostorima postala mnogo funkcionalnija i organizovanija a Josipović je svojim odnosom prema vojnicima i borbi, stvorio na stotine novih heroja. Svi su imali veliko povjerenje u njega i znali su da će svim raspoloživim srestvima zaštiti svakog svog vojnika. Za ono što je on učinio na tim prostorima, ja mu od srca čestitam i zahvaljujem, jer je on svojom taktičkom borbom, spasio našu djecu od pokolja koji im je prijetio. Neka služi na čast vlastima u Republici Srpskoj, koji mu nisu pomogli da ostvari svoja prava sa velikim počastima. Primjera radi, od Republike Srpske nikada nije dobio svoju zasluženu penziju. Pravi, ja mislim da Josipović nije dobio penziju zbog toga što nije dozvolio da se realizuje dogovor postignut između srpskih i muslimanskih političara u vezi zamjene teritorija Srebrenice i Žepe za Ilijaš i Vogošću. Naser Orić je povukao svoj komandni kadar iz Srebrenice i time dozvoli da ona padne. Josipović je to odbio jer je znao da bi se tamo desilo mnogo veće krvoproliće od onoga koje se desilo u Srebrenici. Mislim da si upravo ti bio prvi koji je na ovim stranicama citirao riječi nekog političara sa Pala, a koje su se odnosile upravo na Ilijaš, Nišiće i Vogošću: "One tvoje budale se opet odbraniše". Josipović je u toj odbrani bio ključni čovjek, pa je zbog toga i pao u nemilost Karadžića i ostalih srpskih političara. Mišljenja sam da bi ova stranica mogla da pomogne na njegovoj "rehabilitaciji".
ilijas_nemanjici- 23658 - 10.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Saša Pajkić i Saša Pajkić Saša Zdravke Pajkić je bio pripadnik 3.
pč.
2.
pb.
(Podlugovi), rođen 11.
10.
1974.
godine u Varešu, neoženjen.
Poginuo 18.
12.
1993.
godine u mjestu Žižci na položaju Veliki Hum.
Nalazio se na pripremi odakle je dotrčao u pomoć svojim saborcima i tako pogođen rafalom iz automatskog oružja.
Tek drugi dan je izvučen sa položaja.
Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a poslije rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Slika koja je objavljena uz Feniksov prilog je njegova slika. Drugi Saša na koga upućuje Feniks je u stvari Aleksandar-Saša Mirka Pajkić, pripadnik Izviđačke čete, rođen 03. 02. 1972. godine u Sarajevu. Bio je neoženjen. Poginuo je 05. 12. 1992. godine u saobraćajnoj nezgodi u Vogošći zajedno sa Milisavom Mirka Perendije. Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Nemam podatak da je prenesen na Vojničko spomen groblje u Sokocu.
ilijas_nemanjici- 23649 - 10.02.2010 : Feniks Republika Srpska -
(0)
Saša Zekić, Saša Fofulos (2)Akcija na Humu (2) Veliki Hum je imao oblik piramide, sa tri strane je obrastao visokim žbunastim rastinjem i rijetkom crnogoričnom šumom, a sa četvrte strane od vrha prema podnožju prostirala se gusta crnogorična šuma koja se dalje širila po planini. Uz sami rub šume nalazili su se napadnuti rovovi, prva tri od vrha prema podnožju bila su u neprijateljskim rukama. Plan akcije je bio da se pročešlja teren od podnožja prema vrhu a zatim rovovi vrate na isti način kako su pali od vrha prema podnožju jer tako će biti dovedeni između dvije vatre između nas i djela linije koju su još uvijek držali naši borci. Radi nedostatka veze nismo bili upoznati da je sa naše desne strane prema vrhu krenula i grupa koju sam pomenuo. Krajnji naš borac sa našeg desnog krila bio je M. Č. iz Visokog a do njega je vezao Z. B. iz Ilijaša. U jednom momentu kada smo stigli blizu vrha Z. B. nam je rekao da jedna manja grupa zarobila M. Č. Jedan dio ekipe se brzo odvoijo i krenuo sa Z. B. prema mjestu događaja, kada smo stigli vidjeli smo M. Č. u zagrljaju sa jednim pripadnikom te grupe pa nam je bilo jasno da se radi o našim borcima. M. Č. nam je kasnije pričao šta se desilo. R. J. je zbog malog broja ljudi odlučio da se prema vrhu kreću ivicom, u razmaku jedan iza drugog pa su tako pokrivali jedan drugog i imali jasan pregled sa obje strane prema vrhu. Ukoliko bi ušli u klin postojala je veća mogućnost da se jedan dio ljudstva izvuče. Mi smo napredovali frontalno. Rastinje je bilo dosta rijetko. Kada ih je M. Č. primjetio iza jednog žbuna bilo je previše kasno. Naredili su mu da podigne ruke i kreni naprjed. Udaljenost je bila nekih pedesetak metara. M. Č. ih je upitao da li su muslimani ili Srbi (shvatio je da pucnjavom ne žele da se otkrivaju pa je koristio dragocjeno vrijeme razmišljajući kakve su mu šanse da pretrči tih desetak metara do jednog solidnog zaklona. Sa druge strane je začuo odgovor: Na zadnje odbrojavanje je ustao i krenuo da se preda. Kada je stigao na par koraka do lica koje mu je to naredilo vidjeo je kako ustaje i uz osmjeh spušta cjev od mitraljeza bio je to njegov drug i doskorašnji pripadnik iste ekipe R. J. , srce je zaigralo od radosti snažno ga je zagrlio, i smogao snage da se našali uz rječi: Njegov drug mu je odgovorio: Možda su ove rječi bile i ozbiljne jer R. J. još uvijek nije znao šta je sa njegovim prvim rođakom koga je tog kobnog dana zadesila smjena na vrhu Huma. Zajednički smo vratili izgubljenu liniju. Noć je već prekrila planinu, kada je R. J. zatražio bateriju da bi pretražio rov u kome se tog dana nalazio njegov rođak. Uprkos našem nagovaranju da se zbog eventualnih mina ne izlaže opasnosti i da to ostavi za sutra, on nije odustajao od svoje namjere. Jedan momak iz "Munja" mu je pozajmio bateriju i on je krenuo je prema vraćenom rovu. Ja sam se uputio za njim. Rov je bio prazan i izgledao je zastrašujuće! Vidjeli su se tragovi krvi i posledice od eksplodiranih ručnih bombi. R. je izašao je iz rova, pogledao u daljinu prema Budoželju i oborio glavu. Riječi su bile suvišne. Zagrlio sam ga i krenuli smo nazad, u pravcu naših saboraca. Uspio sam da, preko pomenutog R.
J.
, saznam da je "Saša Fofulos" ustvari Saša Pajkić.
Izbjegao je sa svojom majkom iz Vareša u Podlugove kod ujaka Šepur Zorana koji sada živi u Loznici.
Sašina majka je nakon Dejtona otišla u Zvornik, gdje je nažalost prošle godine preminula.
Nisam uspjeo da saznam da li je njegovo tjelo preneseno na Sokolac.
Da ne bi ponovo došlo do zabune oko identiteta Saše Pajkića iz Vareša, želim da pojasnim da je 1993. godine poginuo još jedan Saša Pajkić veoma približnih godina, a koji je poginuo zajedno sa Milisavom Perendijom u saobračajnoj nesreći u Vogošći. Bili su pripadnici interventnog voda i obojicu sam dobro poznavao.
ilijas_nemanjici- 23648 - 10.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Saša Zekić, Saša FofulosSaša Zekić nije Saša Fofulos. U tome nema nikakve dileme. Feniks je u svom prilogu broj 23644 od 09. 02. 2010. godine sasvim jesno i ubjedljivo objasnio. Ja mogu samo još da dodam sljedeće: Saša Srete Zekić je rođen 14. 12. 1967. godine u Sarajevu. Poginuo je 30. 06. 1995. godine na Nabožiću pogođen gelerom granate. Bio je neoženejen. Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Međutim, njegov otac Sreto je rekao da gdje god on bude preseljavao da će sa sobom nositi i sina Sašu. Posmrtni ostaci Saše se sada ne nalaze na groblju u Ilijašu. Sreto je iz Ilijaša iselio prvo u Brezovo Polje, zatim u Rumu, a sada se nalazi u Novom Sadu ili njegovoj okolini. Gdje je sada sahranjen Saša Zekić nije mi poznato.
ilijas_nemanjici- 23644 - 09.02.2010 : Feniks Republika Srpska -
(1)
Saša Zekić, Saša Fofulos (1)
Akcija na Humu (1) Saša Zekić je bio 1967 godište, igrom sudbine i on je toga 18. 12. 1993 vraćao izgubljene rovove na Velikom Humu. Njih dvojica su sami krenuli u pomoć svojim suborcima (taj dan su bili u pripremi, jer jedan dan su dežurali jedan dan bili u pripremi). Nisu imali strpljenja da sačekaju R. J. koji je u tim trenucima preuzeo komandu od Radenka Jankovića, komandira koji je bio potpuno izgubljen. R. J(znali su njegovo ratno iskustvo) je zatažio da se iznese i podjeli municija i vezom javi da su napadnuti i da se pošalje pojačanje. Na stanici RUP 12 baterija je bila istrošena što je Jankovića još više zbunilo, tada je R. J. naredio momku koji je iz pozadine dovezao ručak da se vrati u pozadinu i njihovom vezom obavjesti komandu. Ljude je rasporedio na početnu liniju i zatražio od njih da ga sačekaju dok donese M84 iz rova koji se nalazio na Malom Humu a koji je bio izložen neprijateljskom dejstvu. Pod kišom metaka uspjeo je da dođe do pomenutog rova iz koga je imao izuzetan pregled na Veliki Hum na kojem je primjetio neprijetelja koji se spuštao prema rovovima koje su još uvijek držali naši borci. Počeo je iz M 84 da dejstvuje po njima, što ih je prisililo na povlačenje, vukući svoje ranjene u šumu po čijem je rubu ispred naših rovova ubrzo počela izuzetno precizno da djeluje naša artiljerija. Veoma brzo je i neprijateljska minobacačka vatra bila usmjerena prema rovu iz kojeg je on dejstvovao. U tom rovu su se pored njega nalazila i dva borca na dežurstvu kao i jedan relativno stariji čovjek čija se kuća bila u blizini rova. Uplašen od granata koje su padale u neposrednoj blizini rova, taj čovjek je pokušao je da napusti rov ali ga je tom prilikom pogodio geler. R. J. je, noseći mitraljez izvukao i tog čovjeka iza prevoja koji se nalazio tridesetak metara iza rova. Kada ga je ostavio na bezbjednom mjestu, krenuo je prema saborcima koji su ga čekali ispod Velikog Huma. U međuvremenu Saša Zekić i "Saša Fofulos" krenuli su sami sa početne linije u pomoć. Pokojni Saša Zekić se kroz šumu kretao sporije i opreznije, iza pokojnog "Saše Fofulosa" pa je imao priliku da vidi kako je ovaj živ upao u njihovu klopku. Zbog nemogućnosti da mu pomogne, i da ne bi sebe uzaludno izlagao sigurne smrti Saša Zekić se povukao nazad na polaznu liniju. U međuvremenu stigao je i R. J. , izvršio organizaciju kretanja i iznio svoj plan, na osnovu informacija koje je dobio od Zekića. Noći su u tim zimskim danima padala rano, pa su znali da ukoliko liniju ne uspiju povratiti prije noći, da će to sutradan biti mnogo teže jer će se preko noći neprijatelj ukopati. (ima nastavak) P. S. Obećao sam da ću saznati pravi identitet "Saše Fofulosa" i na putu sam da to vrlo brzo saznam. Problem mi predstavlja što određena lica za koja predpostavljam da raspolažu tačnim podatkom a koja ja poznajem nisu više u Republici Srpskoj. Feniks, izvini što sam te greškom nazvao "Saša". Jako me je dirnula ova priča o Saši Fofulosu, pa sam to uradio onako mehanički, valjda u nedostatku koncentracije. Ipak, dobro je što te nisam nazvao tvojim pravim imenom, a njega znam ukoliko si ti onaj sa kojim sam ljetos popio pivo ispod moje kruške na Sokocu. Ovakva greška mi se do sada nikada nije dogodila, pa ti se još jednom izvinjavam. A da ćemo se sresti i dobro upoznati - u to ne sumnjam. Bila bi mi velika čast da stupimo u kontakt, pa da se na ljeto negdje i vidimo.
ilijas_nemanjici- 23640 - 09.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
O evidenciji poginulih boracaE, moj Feniks! Kamo sreće da se malo bolje poznajemo, onda bi Ti shvatio kakav sam ja čovjek. Pa, ja se uopšte ne ljutim ni na koga. Ja pišem svoje priloge, a drugi neka pišu svoje. Neću ja da prigovaram nikome. Ja se trudim da moji prilozi budu istiniti, jasni za shvaćanje, strogo ograničeni na moja saznanja i evidencije. Moji prilozi su takvi da ih treba, možda, više puta pročitati da bi se pravo shvatili. Kad sam pisao o Ilijaškom ratištu i rekao da ne pišem o gornjem (planinskom) dijelu zbog toga što ga manje poznajem i što imaju ljudi koji su živi i koji to mnogo bolje od mene znaju i događaje na istom, ali, bogami, znaju i bolje pisati od mene, onda sam mislio samo na ratna dejstva, na borbe koje su tu vođene. Evidencija o poginulim borcima je nešto drugo. Ja bi trebao imati evidenciju za svakog poginulog borca i na tom dijelu ratišta, ali samo pod uslovom da je on pripadnik Ilijaške brigade. Na taj dio ratišta su povremeno išli i obveznici radne obaveze, pripadnici MUP-a, Kasarne Misoča, a naravno i pripadnici drugih bataljona Ilijaške brigade, kao i pripadnici drugih brigada i jedinica VRS. Posjedujem i evidenciju o poginulim pripadnicima Ilijaškog MUP-a, kao i pripadnike kasarne Misoča. Međutim, ta evidencija je izdvojena iz evidencije Brigade i prikazana posebno. Ilijaški, nazovi, novinar Mile Mirić je pisao u svojoj knjizi nešto o tome pa je rekao da je velika sramota ne spomenuti pogibiju braće Marković po kojima je i skladište "Misoča" dobilo naziv "Kasarna Markovići", a nije pročitao cijelu knjigu "Ilijaški Nemanjići" pa bi vidio da su u knjizi posebno prikazani sedam poginulih pripadnika MUP-a i deset pripaadnika "Kasarne Misoča" i to poimenično. Pripadnike radne obaveze je vodio Opštinski organ uprave. Dakle, pripadnici Ilijaške brigade koji su poginuli i na tom dijelu ratišta trebaju biti u evidenciji Brigade. Na kraju želim i ovo da kažem. Ja nisam bio taj koji je zadužen da vodi ove evidencije. Ja sam to za sebe vodio čisto iz hobija, jer su mi podaci bili dostupni. Nikada nisam ni pomislio da će mi isti koristiti za ovu svrhu. Međutim, Željko je dobro rekao. Ima grešaka na svim stranama. Ja te molim, Feniks, a i sve ostale da me pogrešno ne shvaćate. Pozdrav za Feniksa i sve ostale, svi ste mi dragi.
ilijas_nemanjici- 23639 - 08.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Teški daniJEDAN OD MNOGOBROJNIH TEŠKIH DANA
 Jednoga dana (ne sjećam se datuma) 1995.
godine u komandu Ilijaške brigade dolazi vojnik koji predaje telegram u vezi pogibije Ognjena Popića, sa zahtjevom da se taj telegram uruči porodici i organizuje njegova sahrana.
Komanda Ilijaške brigade je organizovala sahrane poginulih boraca opštine Ilijaš, bez obzira da li je bio pripadnik njene brigade ili nije bio pripadnik. Ja, Novak Bajić i Duško Šikuljak smo po naredbi komandanta Brigade uzeli telegram, otišli u selo Kadarići, saopštili porodici pogibiju njihovog sina, izjavili saučešće i uručili telegram. Sad nastaju teški trenuci. Roditelji su u šoku. Čitaju telegram i ne mogu sebi da dođu. Ne mogu da prihvate tu tešku i nepodnošljivu vijest. Jedno drugo ubjeđuju da jest njihov sin, pa onda opet da nije. Zatim otac kaže da nije, a majka da jeste. Jedna vrlo mučna situacija. Pokušavamo ih utješiti i pomoći da shvate da se radi o njihovom sinu i to traje skoro pola sata. Roditelji su šokirani i ne mogu da prihvate da je njihov mali sin poginuo, a služio redovni vojni rok. Iza njega su ostali: Sahranjen je u seoskom groblju u selu Kadarići, a poslije rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Na ovom sajtu na stranici Groblje SRK nalazi se pod slovom "P" redni broj 45. Velimire, molim te nemoj upotrebljavati "redne brojeve" u svojim tekstovima, jer su oni generisani programski i stalno će se mijenjanti. Namjeravam da u "Virtualno groblje" dodam i preostale borce Sarajevsko-romanijskog korpusa.
ilijas_nemanjici- 23638 - 08.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Deblokada puta Semizovac-SrednjeU prvoj fazi deblokade puta Semizovac - Srednje, 18. 02. 1993. godine, muslimani su odbačeni od puta na liniju Ravni Nabožić " Taračin Do -Korita. Deblokada ovog puta je vrlo bitna jer je to bila jedina veza donjeg dijela ilijaškog ratišta sa planinskim dijelom opštine i ratištem na tom dijelu. Prolaz ovim putem bio je vrlo rizičan jer su muslimani pravili zasjede i napadali vozila koja su se kretala tim putem. Tako su:
Sve je to činjeno kako bi prekinuli vezu između dva dijela opštine i dva dijela ratišta i tako onemogućili snabdijevanje jedinica i stanovništva u planinskom dijelu opštine. Deblokada je uspješno završena i taj put je ostao pod kontrolom Ilijaške brigade sve do kraja rata. U tim borbama, svakako, je učestvovao Semizovački bataljon, jer je to bila njegova zona odgovornosti. O tim borbama su pisali Slavko Jovanović, Vogošćanin Pravi, Razvigor i drugi. Međutim, nije Semizovački bataljon samostalno učestvovao u tim borbama. Sa njim su učestvovale interventne i druge jedinice VRS. Ne možemo govoriti o tim borbama, a da ih ne povežemo sa Ilijaškom brigadom. Semizovački bataljon je naredbom SRK broj 10/74-627 od 14. 11. 1992. godine iz sastava Vogošćanske brigade prešao u sastav Ilijaške brigade u čijem je sastavu bio kao 5. pb. sve do 20. 10. 1994. godine, kada prelazi u sastav 3. Sarajevske pješadijske brigade. Pored toga u njegovom susjedstvu je bio i bataljon Srednje koji je formiran naredbom SRK od 03. 02. 1993. godine u čiji sastav su ušle četa Srednje, te čete Visojevica i Kalauzovići iz 1. Rpbr. , a ovaj bataljon kao 6. pb u sastav Ilijaške brigade. U svemu tome ne smijemo zanemariti ulogu komandanta Ilijaške brigade majora Dragana Josipovića. Već 16. 12. 1992. godine naredbom SRK su objedinjena dejstva Koševske, Vogošćanske i Rajlovačke brigade podčinjene pod komandu Ilijaške brigade. Major Dragan Josipović je želio podići disciplinu ovih brigada na viši nivo, pa je čak neke starješine privodio i u vojnički pritvor. Nešto kasnije je formirana i Taktička grupa Vogošća (TG Vogošća) sa sjedištem u Vogošći čiji je komandant bio major Dragan Josipović, a koji je komandovao svim navedenim brigadama. Formiranjem 3. Sarajevske pješadijske brigade, u čiji sastav ulaze bataljoni Srednje i Semizovac, major Dragan Josipović postaje komandant te brigade. Zona odgovornosti ovih bataljona ostaje i dalje ista, a to znači i dalje pod komandom majora Dragana Josipovića. Ranije sam već pisao da je to čovjek komandant koji nije danom i nerijetko noći boravio u sjedištu komande Brigade, nego da je bio stalno sa komandantima, komandirima i borcima jedinica na terenu, da se svugdje nalazio, da je bio i tamo gdje ga fizički nije bilo. Ako je tako, a jeste, onda u svemu tome nikako ne smijemo zaboraviti njegovu ključnu ulogu. Nažalost, nije ostvario ono što je zaslužio. Pročitajte završnu rečenicu u tekstu koji sam pisao o njemu.
ilijas_nemanjici- 23634 - 08.02.2010 : Feniks Republika Srpska -
(0)
Tačni podaciVelimir navodi da nije vodio podatke o planinskom ratištu, vjerovatno misli na borce koji su i bili sa tog planinskog područja i za čiju evidenciju su bili zaduženi i komandiri koji su bili zaduženi za te linije. Međutim dosta tih linija su drželi i borci iz Ilijaša, kao što su: Marine Vode, Vojnički Grob, Stomorine, Hum, itd.. Smatram da su evidencije o tim borcima koji su te linije držali određeno vrijeme u smjenama po 7 dana trebale da se vode u bataljonima kojima su i pripadali što je i logično. Navedeni spisak(ili dio spiska) o zarobljenim i razmjenjenim borcima se upravo odnosi na bataljone o kojima Velimir iznosi podatke. Stičem zaključak da o tim borcima koji su išli da drže te linije nije niko vodio evidenciju. Nemojte pogrešno da me shvatite, ovo pišem u želji da dopunim podatke a ne da kritikujem ili demantujem evidenciju Ilijaške brigade. Za navedene propuste o zarobljavanju Đurić (Koste)Radenka, pogibje Saše Fofulosa i ranjavanja Pajkić Slaviše (iz Visokog a ne iz Luke) na području Velikog Huma koji se desio 18. 12. 1993 trebalo je da budu dostavljeni nadležnim licima najvjerovatnije od Mitra Jankovića koji je po mojim saznanjima toga dana, bio zadužen za tu liniju. Napad je započeo oko 15:30 časova iz pravca sela Budoželj. Neprijatelj je uspio da zauzme tri rova. Dio te linije od 9 rovova držali su borci Podlugovačke i Lješevske čete za koje je bio zadužen kao komandir Radenko Janković iz Podlugova, brat pomenutog Mitra. Linija je vraćena negdje iza 19 časova, nakon izuzetno dobre artiljerijske pripreme (detaljnije ću opisati u jednom od narednih članaka). Kao što sam naveo, Đurić Radenko je zarobljen i kasnije razmjenjen u Čekrčićima 19. 02. 1994 godine. Njegova priča je jako interesantna. Saša Fofulos, čija je majka bila udata za Grka od koga se rastala i vratila u Vareš a u toku rata su izbjegli u Ilijaš, bio je pripadnk Lješevske čete. U toku napada je uhvaćen živ. Zbog bojazni da su muslimani postavili nagazne mine, u toku noći zbog slabe vidljivosti nismo pretraživali teren. Pronašli smo ga tek ujutro, mrtvog i sa izvađenim desnim okom. Bili su vidljivi tragovi svirepog mučenja. Pokušaću da, što je prije moguće, pronađem njegovo pravo prezime. Vjerovatno je nosio majčino, mada su ga zbog oca svi oslovljavali kao Fofulos. Ponovo navodim da ovo pišem radi kompletiranja podataka, mada imam osjećaj da svaki podatak koji nedostaje Velimir shvaća kao moj demant. Mislim da u tome grješi, jer ja jedino imam pohvale za njega. naglašavam da pišem samo o događajima u kojima sam bio učesnik. Pozdrav! Feniks, Bio bih ti jako zahvalan da napišeš dvije priče, jednu o zarobljavanju Đurić Radenka, a drugu o Saši. Naravno, sa njegovim pravim prezimenom. Tvoje pisanje o ovom događaju me je jako zainteresovalo, pa jedva čekam da ih pročitam. Siguran sam da i ostali posjetioci ovog foruma dijele moje mišljenje. Što se Saše Fofulos tiče, njegovo pravo ime je vjerovatno Aleksandar, veoma često grčko ime. Pored toga "Fofulos" nije grčko prezime! U enciklopediji grčkih prezimena sam uspio da pronađem prezime "Foulis" kao najbliže našem (vjerovatno iskrivljenom) izgovoru "Fofulos". Što se Velimira tiče, očigledno je da je on obavio fantastičan posao oko sakupljanja podataka o poginulim u toku rata. Iz njegovog pisanja vidim da je izuzetno pedantan i organizovan čovjek, pa mu pomalo zvuči i nemoguće da je ponešto i propustio. Međutim, ponekad je i to moguće, ali ne njegovom krivicom nego zbog toga što u stvarnom životu nisu sve starješine toliko savjesne i precizne kakav je naš Velimir. Zbog toga znam, da će on iskoristiti ovu mogućnost da ovu informaciju provjeri, i eventualno dopuni svoju, zlata vrijednu arhivu. Sve u cilju opštih interesa! Srdačan pozdrav, Željko
ilijas_nemanjici- 23633 - 08.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Proboj muslimana dolinom rijeke Misoče03. 03. 1993. godineMuslimani su više puta uspjeli napraviti proboj srpske linije odbrane, ali su svaki put odbijeni sa gubicima. Srpske snage bi ih brzo opkolile, pa je izgledalo kao da su ih namjerno pustile da uđu u džep, a onda ih prisilile da se vrate odakle su i došle. Tako je bilo i ovoga dana. U toku noći i jutra muslimani su uz snažnu podršku artiljerije izvršili žestok proboj dolinom riujeke Misoče sa jednom ojačanom četom i sa još jednom četom u rezervi, probili srpsku liniju odbrane za jedan kilometar u dubinu. Srpske snage su ih brzo blokirale i odbacile, stabilizovale liniju odbrane i dalje odbile sve napade. U toj borbi poginuli su borci: 1. Novak-Maca Aćima Spasojević, 1955. 2. Srđan Petra Pavlović, 1968.
Na strani muslimana bilo je više mrtvih i ranjenih.
ilijas_nemanjici- 23632 - 08.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Napad na Čekrčiće05. 03. 1993. godine - jedan od najtežih napada muslimana na Čekrčiće Oko 05:30 časova iz pravca Visokog izvršen je pješadijski napad na srpske položaje u Čekrčićima na cijeloj liniji odbrane Usijela " Dobranjsko brdo, zona odgovornosti 3. pb. Težište napada je Hrašće " Smreka tt. 715. Liniju drži 3. pč. 3. pb.. Snažni napad podržavala je muslimanska artiljerija granatirajući civilne objekte. Napad muslimana, jačine dva pješadijska bataljona, jedne specijalna jedinica MUP-a i jedan ojačan vod vojne policije, nije u potpunosti iznenadio srpske borce. Prihvatili su borbu na život i smrt, pružili otpor kao pravi junaci, izvlačili ranjene drugove. Ginuli su, ali su izdržali. U pomoć im stiže i komanda 3. pb. sa komandantom Dobroslavom Šurbat i uspješno sprečavaju prodor muslimana na dijelu ugrožene linije. U jednom momentu komandant Šurbat biva teško ranjen, a u pružanju otpora, kako je rekao, posebno se svojom hrabrošću ističu vodnik Siniša Milić, borci Saša Prtvar, Nebojša Glišić, Branko Popić, Dragan Luledžija, Miroslav Šurbat, kao i osoblje saniteta, vozač i izvršioci pozadinskog obezbeđenja. Borac Velizar Šurbat, u jednom trenutku, hvata bačenu muslimansku bombu, ali pri pokušaju da je vrati, teško je ranjen. Pružajući žestok otpor teško su ranjeni borci Milan Prorok, Željko Mitrović, Dobroslav Šurbat, Ratko Lukić, Spomenka Bogdanović i Radovan Gorančić. Komandant Ilijaške brigade major Dragan Josipović, pismeno je pohvalio borce Nikolu Makitan, Neđu Trifković, Bratislava Golubović, Jovana Milovanović i Božu Gavrić. I ostali borci koji su se zatekli na liniji dali su sve od sebe da se napad muslimana zaustavi. Dok je trajao napad muslimanska artiljerija iz pravca Gračanice granatama zasipa Ljubniće, Banjer, Ilijaš i Luku kako bi spriječila dovođenje snaga za ispomoć. I pored toga na ugroženo područje brzo su stigli borci interventnog, voda, protivdiverzantske čete sa Vasketovom grupom, diverzanti, tenkisti i specijalna grupa MUP-a. Silovit napad muslimana uspješno je odbijen. Linija odbrane ponovo je uspostavljena i stabilizovana. Muslimani se uz pretrpljene velike gubitke panično povlače. Bio je to još jedan njihov poraz i neuspjeli pokušaj da probiju liniju odbrane na tom dijelu ratišta. Gubici muslimana nisu poznati, ali se cijeni da su daleko veći od srpskih. Prislušni centar Ilijaške brigade uhvatio je poruku kojom su muslimani tražili traktor za izvlačenje mrtvih. Ne uzmičući ni jedne stope ispred muslimana, u odbrani Čekrčića i Banjera, toga dana kao pravi srpski junaci na oltar slobode položili su svoje živote: 1. Mirko Ostoje Ostojić, 1958. 2. Grujo Miroslava Andrić, 1966. 3. Bratislav-Kale Milisava Golubović, 1962. 4. Petar Straje Jevtić, 1960. 5. Aleksandar-Aco Save Mitrović, 1971. 6. Radomir-Dunjo Mlađena Jovanović, 1959. 7. Drago Veseljka Milanović, 1943. 8. Branko Pere Vanovac, 1953. 9. Stanko Luke Zupur, 1946.
O njima je Dragan Savić u svojoj pjesmi "Nema stati nit uzmaći" objavljenoj u Biltenu kazao: "Vama, dragi sokolovi, dok je vijeka, nek je hvala, počivajte svi u miru, neka vam je vječna slava. " Istog dana od muslimanskih granata upućenih sa muslimanskih položaja poginuli su i civili, supružnici Veso i Danica Đukić, oboje starci, te učenica Snježana Branka Mijić.
ilijas_nemanjici- 23625 - 07.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Napad muslimana 16.06.1992.g.16. 06. 1992. godine Muslimani su naročito u 1992. godini učestali sa napadima, jer im se žurilo da što prije spoje muslimanske snage Zenice i Sarajeva, tako osvoje srpske teritorije i deblokiraju Sarajevo. Ne žele oni to rješavati pregovorima. Nije njih briga šta će biti sa Srbima, ali će i dalje javnosti svijeta predstavljati Srbe kao agresore. Pa, ovdje nije potrebna nikakva škola niti neka visoka pamet, da se zaključi ko je to na ovom području agresor. Mislim da sad mogu da kažem da je muslimanski agresor i ovoga dana na teritoriju srpske opštine Ilijaš i na srpske položaje izvršio snažan kombinovani artiljerijsko-pješadijski napad iz pravca Visokog i Breze. Pješadijski napad je bio naročito jak na liniji Čekrčići " Ratkovci " Bioča, ali su srpski borci uspjeli da odbiju ove napade i da neprijatelju nanesu velike gubitke. Svi napadi sa ovog i drugih pravaca su hrabrošću i požrtvovanošću srpskih boraca odbijeni, ali su na kosi u Bioči izgubili živote sljedeći borci: 1. Siniša Milana Čelik, rođen 1966. 2. Rajko Luke Čelik, rođen 1951. 3. Milorad Alekse Mijić, rođen 1960. 4. Sreto Milovana Paripović
ilijas_nemanjici- 23623 - 06.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Napadi muslimanaJOŠ JEDAN U NIZU MUSLIMANSKIH NAPADA - 22. 08. 1992. godine Muslimani su počeli sa borbenim dejstvima na većem dijelu srpske odbrane dejstvujući iz MB-82 mm, PAM-a i tenka iz rejona Nabožić, Očevlje, Zupca, Gračanice po položajima na Kostrači, Sovrlima, Mrakovu, Odžaku, Bioči i gradu Ilijašu. Pokušali su i sa ubacivanjem diverzantske grupe na liniji Banjer, Bogdanovići, Sovrle i Kostrača. Na srpske položaje palo je oko 200 granata. Na Banjeru je razbijena diverzantska grupa i ubijeno 9 muslimanskih vojnika, a više ih je ranjeno. U vremenu od 14:00 časova muslimani su nastavili sa dejstvom iz MB-82 i 120 mm, haubicom 105 mm i tenkovima iz rejona Gračanica, Nabožić, Zupca, Očevlja i Milakova dola po srpskim položajima u Mrakovu, Čekrčićima, Kostrači, gradu Ilijašu i Podlugovima. U toku dana palo je oko 750 granata. Neprijatelj istovremeno vrši grupisanje snaga u Salkanovom Hanu, Milakovom dolu, Nabožiću, Vratnici, Stuparićima i Vlajčićima, pa se očekuju još jači pješadijski napadi. U tim borbenim dejstvima u toku dana poginulo je 10 lica (7 boraca i 3 civila), a 27 lica je ranjeno (boraca i civila). Poginuli su sljedeći borci: 1. Neđo Danila Dragučević, rođen 1947. 2. Miodrag Mlađena Lalić, rođen 1976. 3. Tihomir Vase Mirić, rođen 1939. 4. Miloš Momčila Mirić, rođen 1953. 5. Dobrica Petra Pantić, rođen 1953. 6. Željko Novice Vukičević, rođen 1965. 7. Neđo Bože Kravljača, rođen 1949. Naravno, po muslimanima, Srbi su opet krivi, jer oni su loši momci, oni su četnici, oni su agresori, oni su.... ne znam više šta, a to je muslimanska pjesma naučena napamet i drugo ništa i ne znaju.
ilijas_nemanjici- 23617 - 05.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RazmjeneDa ne bi samo prešutio na prilog Feniksa na ovom forumu pod brojem 23616 od 5. 2. 2010. želim reči sljedeće: Dajući svoj prilog o ilijaškom ratištu rekao sam da nisam pisao o gornjem (planinskom) dijelu ilijaškog ratišta zbog toga što taj dio manje poznajem, a i zbog toga što nisam htjeo da pišem pored ljudi koji to bolje znaju, a to su M. S. i M. P. Pošto si živi učesnik akcije na Mali i Veliki Hum, dobro bi bilo, ako si voljan, da je opišeš. Kad su u pitanju moji podaci o razmjenama, ono što sam dao je tačno. Ako nisu potpuni, to jest, ako je razmjena nekih boraca ispuštena, onda je to propust Komisije za razmjene koja nije dostavila taj izvještaj komandi Brigade. Ja nemam podatak za pomenutog Đurić Koste Radenka. Interesantno je i da pomenutog Saše Fofulosa uopšte nema u podacima poginulih boraca. Meni je i to prezime potpuno nepoznato ili je to, možda, neki nadimak. Meni nisu potrebni nikakvi drugi podaci sem onih što ih imam. Nisam ja sam dužan da pišem, to može svako ko ima podatke ili saznanja o nekim događajima. Pozdrav za Feniksa Ja bih samo dodao da gore pomenuti Saša Fofulos nije na spisku manastira "Sokolica". Pored toga, riječ "Fofulos" gotovo da ne postoji na internetu, tj. nisam mogao da je nađem na Google, pa je teško povjerovati da takvo prezime postoji u Bosni. Riječ "fofulos" sam jedino uspio pronaći u portugalskom jeziku i znači "oblik". Vjerovatno potiče iz jezika kojim govore Jevreji, pošto ovaj jezik vodi porjeklo iz njihovog jezika.
ilijas_nemanjici- 23616 - 05.02.2010 : Feniks Republika Srpska -
(0)
RE: RazmjenaUkoliko je ovaj spisak o razmjenama zarobljenih i poginulih boraca Ilijaške brigade objavljen kompletan nedostaju mu određeni podaci. Izostavljen je napad muslimanskih jedinica na Mali i Veliki Hum tokom kojeg je došlo do zarobljavanja Đurić (Kosta) Radenka iz Sovrla, koji je nakon mjesec dana razmjenjen živ. Pored toga, u toku tog napada poginuo je i devetnaestogodišnji Saša Fofulos iz Podlugova Dok je jedan borac bio ranjen. Svi navedeni borci su pripadali drugom bataljonu. Ukoliko su Velimiru potrebni precizni podaci mogu da mu ih pošaljem, jer sam sa svojom ekipom učestvovao u toj akciji vraćanja linije u kojoj su nam pomogle i Munje. Pozdrav za Velimira
ilijas_nemanjici- 23613 - 05.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RazmjeneIlijaška brigade nije bila slavna i herojska, i nije dobila Orden Nemanjića samo za ostvarene uspjehe u borbenim dejstvima. Ona je ta priznanja zaslužila za ukupnu organizovanost Brigade. Kad sam pisao o njenim gubicima dao sam kompletnu strukturu gubitaka i to:
Ništa tu nema po procjenama. Sve je to, kako bi se reklo, u bobu tačno izvađeno iz pisanih dokumenata - uvjerenja. Čitam članke u vezi gubitaka Sarajevsko-Romanijskog korpusa i ukupno Sarajevsko-Romanijske regije o kojima se nagađa i vrše procjene. Da su sve jedinice bile organizovane kao Ilijaška brigade, ne bi bila potrebna nikakva procjena. Sve su to morale imati jedinice Korpusa i njegove brigade. I Ilijaška brigade je bila u sastavu SRK i ona ima sve podatke. Za takvu organizovanost Brigade najzaslužniji je komandant Brigade major Dragan Josipović. (Ja pišem kao major, jer je on, dok je bio komandant Ilijaške brigade, bio major). On je vrlo brzo uspio stvoriti pravu vojnu organizaciju Brigade od ne baš vojnih jedinica i neprofesionalnih starješina, što ostale brigade u okruženju nisu uspjele. Nije, onda ni čudo što je komanda SRK naredbom od 16. 12. 1992. godine naredila objedinjavanje dejstva brigade Koševske, Vogošćanske I Rajlovačke i potčinila ih pod komandu Ilijaške brigade. Evo i sljedeće poglavlje samo potvrđuje tu organizovanost. Nestali i zarobljeni borciU toku rata u više borbenih akcija dolazilo je do zarobljavanja i nestanka boraca brigade. Komanda Brigade i Opštinska komisija za razmjene stalno su vodili aktivnosti preko Republičke komisije za razmjene i nastojali razriješiti svaki slučaj. Tako su svi slučajevi razriješeni i izvršene razmjene kako živih tako i mrtvih boraca, izuzev dva slučaja, ali se I za njih zna šta je bilo. 1. Razmjena mrtvih boraca: A) Skopljak Ranko, pripadnik 3. pb. , nestao u Čekrčićima 1992. godine pod nepoznatim okolnostima. Po svoj prilici sam se uputio prema muslimanskoj liniji i u negdje u šumi poginuo. Tokom cijelog rata pokušavano je razriješiti ovaj slučaj, ali od muslimanske strane nije se mogla dobiti nikakva informacija, jer je ni oni nemaju. Pretraživanja po šumi između vatrenih linija nije bilo moguće ni u ratu, a i poslije rata zbog miniranih prostora. Tako da je ovaj slučaj ostao ne razriješen sve do kraja rata. B) Dana 18. 01. 1994. godine u mjestu Brda k. 1008. Srednje, u jednom napadu muslimana nestali su i 24. januara 1994. godine kao mrtvi razmijenjeni:
Nejasno je da li su imenovani zarobljeni i odvedeni živi pa kasnije ubijeni ili su odneseni mrtvi od strane muslimana. Obzirom na vrleti oko navedene kote, muslimanima se isplatilo odnijeti ih mrtve samo pod uslovom da su muslimanski vojnici dobijali dobre nagrade za takvo djelo. C) Dana 13, 04. 1994. godine, u mjestu Rokoč, kod Brgula, u borbenoj akciji nestali su i dana 09. 05. 1994. godine u Čekrčićima razmijenjeni mrtvi:
D) U dane o1. i 02. avgusta 1994. godine u rejonu sela Kunosići i Brgule u toku muslimanskog napada nestali su borci:
Dana 05. 09. 1994. godine obavljena je razmjena mrtvih tijela boraca u mjestu Čekrčići. Muslimanska strana je isporučila 10. neidentifikovanih boraca, a srpska strana je isporučila 9. tijela muslimanskoj strani. Identifikacija je izvršena u mrtvačnici u Ilijašu i najuža rodbina je identifikovala 3 tijela i to:
Ostala tijela su prebačena u mrtvačnicu u Vlakovo. Dana o7. o9. 1994. godine na groblju u Vlakovu od strane p. pukovnika Zorana Stankovića i medicinskog tehničara Momćila Vučkovića izvršen je pregled leševa i izvršena identifikacija ostalih tijela. Pod brojem SA-23/94 dat je opis, ali nije prihvaćena identifikacija od strane supruge, a pretpostavlja se da je to najvjerovatnije leš Šakote Vasilija. Borci kažu da ga je bilo lako identifikovati jer je imao karakterističan oblik glave i lica. Pod brojem SA-24/94 dat je opis i pretpostavlja se da je to leš Stanišić Slavka. Međutim niko od rodbine nije prihvatio ovu identifikaciju. Oba ova leša sahranjena su u groblju u Vlakovu. Ostali leševi su tijela boraca iz drugih brigada. Dana 01. 08. 1995. godine konstatovano je od strane Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika i civila srpske opštine Ilijaš aktom broj 03-240-3/95 da je prihvaćena identifikacija Stanišić Slavka, ali je isti ostao sahranjen u groblju u Vlakovu. Tako je samo identifikacija leša Šakota Vasilija ostala nerazriješena do kraja rata. Dana 25. 09. 1994. godine obavljena je razmjena još četiri tijela srpskih boraca u mjestu Čekrčići među kojima su bila tijela poginulih boraca Ilijaške brigade i to:
Dana 03. 10. 1994. godine izvršena je razmjena još 3 tijela poginulih boraca. Razmjena je izvršena na graničnom prelazu u Čekrčićima, a to su bili:
Dana 06. 11. 1994. godine izvršena je razmjena i 3 tijela poginulih srpskih boraca Ilijaške brigade u mjestu Čekrčići i to:
Dana 08. 08. 1994. godine u Kopačima kod Visokog u toku muslimanskog napada nestali su borci:
U razmjeni koja je izvršena 05. 09. 1994. u Čekrčićima identifikovano je tijelo Kokoruš Branka, a 07. 09. 1994. godine u Vlakovu pregledom leševa identifikovano je i tijelo Mirić Rade. F) Dana 05. 11. 1994. godine u toku muslimanskog napada nestali su borci:
Razmjenama u Čekrčićima razmijenjena su tijela mrtvih boraca i to:
G) Dana 15. 06. 1995. godine u borbama za odbranu Nabožića nestali su borci:
Tijela ovih boraca su razmijenjena 19. 10. l955. godine na Kobiljači, a njihova identifikacija je izvršena u Željezari Ilijaš. Razmjena živih boracaA) Dana 27. 07. 1992. godine u selu Rakova Noga zarobljeni su, osuđeni i boravili u zatvoru u Visokom i Zenici sve do razmjene koja je izvršena 20. 08. 1993. godine posredstvom UNPROFOR-a u mjestu Čekrčići kao živi:1. Mrdić Janka Radomir, 1952, 2. Mrdić Gruje Savo, 1957. 3. Mrdić Laze Lazo, 1958. 4. Mrdić Mlađena Mlađo, 1958. 5. Mrdić Branka Sreto, 1960. 6. Tešanović Jovana Ljuban, 1937. jedini razmijenjen 19. 08. 1993. godine u Tesliću. B) Dana 29. 05. 1994. u mjestu Tušnjići zarobljen je Vuković Milenka Milovan, a razmijenjen 24. 10. 1994. godine na sarajevskom mostu srpskih boraca. C) Dana o2. 08. 1994. godine u toku muslimanskog napada u mjestu Karići zarobljeni su živi: 1. Lalić Dušana Jovo, 1935. pripadnik 8. pb. 2. Marić Jove Ranko, 1030. pripadnik CZ Oba su razmijenjeni živi 24. 10. 1994. godine na sarajevskom mostu srpskih boraca. d) Dana 15. 06. 1995. godine u borbama za odbranu Nabožića zarobljeni su: 1. Jevrić Sekule Rajko, 1942. 2. Petrović Tojice Velibor, 1973. Krajem 1995. godine oba su razmijenjeni zdravi i živi.
ilijas_nemanjici- 23612 - 05.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Perišić Novice Borislav - Boropripadnik ČVP, a jedno vrijeme i komandant Okrugličkog bataljona Ilijaške brigade, rođen 27. 10. 1966. godine u Varešu. Poginuo 21. 12. 1993. godine u mjestu Gora na putu Semizovac " Srednje u vozilu na koje je ispaljeno više metaka od strane patrole VP 8486 zbog toga što nije htjeo zaustaviti se vozilom. To je jedinica VRS koja je jedno vrijeme bila na ispomoći Ilijaškoj brigadi. Sa njim u vozilu je bila i Dabić Olivera, pripadnica 2. pb. , takođe, Ilijaška brigada i oboje su poginuli.Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Žao mi je, ali nemam njegovu sliku. Takođe, nije mi poznato i da li je prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Od uže porodice ostali su: S poštovanjem, Velimir Velimire, na ovoj stranici nema slike groba Perišić Borislava, što znači da nije sahranjen na Vojničkom groblju u Sokocu.
ilijas_nemanjici- 23601 - 04.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ilindan02. 08. 1992. Muslimani su redovno u toku rata, na srpske praznike, organizovali napade na srpske linije odbrane na Ilijaškom ratištu, kako bi Srbima omeli proslavljanje tih praznika. Računali su da će Srbi u te dane biti manje oprezni. Tako su i ovoga dana otpočeli sa borbenim dejstvima u 05, 32 časa iz rejona Njeguh tt. 630 dejstvujući artiljerijom po civilnim ciljevima u gradu Ilijašu. Do 09:35 časova na grad je palo 19 granata. Četiri lica su poginula, a 8 ih je ranjeno. Pričinjena je i velika materijalna šteta. Iz rejona Očevlje u 05, 45 časova počelo je granatiranje sela Mrakovo. Do 10:00 časova na selo je palo 13 granata, a dva borca su teže ranjena, a jedna žena lakše. Iz rejona Zupca u 08:00 časova granatama i vatrom iz PAM-a dejstvovano je po selu Sovrle. U 13, 50 časova RB-om je dejstvovano po kasarni Misoča, gubitaka nije bilo. U 16:30 časova iz pravca Zupca " Salkanov Han otpočeo je pješadijski napad muslimana na liniju odbrane na Kostrači. Od svih tih dejstava u toku dana poginula su 4 srpska borca i to:
Šta da se kaže za dejstva muslimanske artiljerije po civilnim ciljevima. Nije ih potrebno u to ubjeđivati. Sami su se uvjerili kad su došli u poklonjeni grad Ilijaš i vidjeli da nema ni jedne jedine zgrade na kojoj nije oštećena fasada od gelera granata, a neke su i direktno pogođene trenkovskom ili minobacačkom granatom i iz VBR-a. Skoro da nije bilo niti jednog prozora na kome nisu popucala stakla i da su umjesto stakala postavljeni najloni.
ilijas_nemanjici- 23596 - 03.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
ZakletvaTi mali - veliki heroji rata U opštini Ilijaš je odmah na početku rata mobilisano svo vojno-sposobno ljudstvo i raspoređeno na linije odbrane. Dok se još borci i građani nisu navikli na napade muslimana, postojao je strah u ljudima. Svi su se plašili za živote svojih najmilijih. O tome se razgovaralo u svakom domu, a i među borcima. Ipak su neki izbjegavali svoju vojnu obavezu, pa su prebjegli u Srbiju ili negdje dalje. Takve su odmah proglašeni dezerterima. Na tu temu napisao sam jedan članak koji je objavljen u Biltenu broj 153. od 8. novembra 1992. Godine, a koji glasi:
Nažalost, muslimani nisu osvojili Ilijaš, ali su ga dobili na poklon nepravednom i sramnom odlukom u Dejtonu.
ilijas_nemanjici- 23523 - 30.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Radio IlijašRadio Ilijaš je tokom cijelog rata bio u funkciji. Između ostalih aktivnosti njegovi novinari su uređivali i list "Bilten". To je jedan list formata A-4 na kojem su pisane najnovije vijesti koliko ih je moglo stati na dvije stranice biltena. Bilten je štampan u dovoljan broj primjeraka da je moglo svo građanstvo da ga čita, a redovno je svaki dan distribuiran u sve jedinice Brigade na linije odbrane. To je bila skoro jedina štampa koju su mogli čitati. Bilten je bio besplatan. Na prvom mjestu je svaki dan bio izvještaj vojne komande. U izvještaju su pisane u najkraćim crtama vijesti o stanju na ratištu prethodnog dana i u toku protekle noći. Evo jedan takav izvještaj u Biltenu broj 153. od 8. novembra 1992. godine.
ilijas_nemanjici- 23489 - 28.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Oslobađanje Misoče( od 05. juna do 26. oktobra 1992. godine ) U tekstu "Kako je počeo rat u Ilijašu" opisao sam da su rat započeli muslimani 03. maja 1992. godine potpuno neočekivanim, iznenadnim i ničim izazvanim napadom, pri čemu su ubili 9 Srba i dali jasnu poruku da nema zajedničkog života sa muslimanima. Tim prije što je napad uslijedio neposredno poslije otvorenog razgovora predsjednika opština Ilijaš, Visoko i Breza preko radio stanica, u kome su obećali da niko nikoga neće napadati. Šta je Srbima ostalo da rade? Ostalo je da se organizuju za odbranu. Morali su zaokružiti srpsku teritoriju i stvoriti kružnu liniju odbrane. Pri tome su se morali osloboditi muslimana iz unutrašnjosti srpske teritorije pa su oslobodili sela Gornju i Donju Bioču, Kadariće, Lješevo i Luku. Ilijaška brigada branila je položaje prema Visokom i Brezi, ali je istovremeno trpila jaku vatru iz dobro utvrdjenih muslimanskih uporišta unutar same teritorije opštine Ilijaš kao što su bili Mlini, Hadžići, Gajice, Vlaškovo, G. Misoča i Nabožić sa jedne strane i Karašnice, Mešanovići, D. Misoča i Milakov Do sa druge strane. Ovakvim postupcima muslimanskih ekstremista moralo se stati na put. Već 5. juna 1992. godine Vlaškovska i Malešićka četa iz pravca Ravni kreću u akciju. Ko se još ne sjeća odlučnog i hrabrog specijalca, komandira Stanice javne bezbjednosti, Radenka Markovića i njegove komande " «Za mnom! » Njegova pogibija 5. juna na Vlaškovu nije pokolebala srpske borce. Naprotiv, na cilj se moralo stići ili zauvijek otići iz ove pitome doline. Dana 14. juna oslobodjeni su Mlini, Hadžići, Gajice i Vlaškovo, gdje se smještaju izbjeglice iz okoline Visokog. Muslimani svakodnevno vrše utvrđivanje svojih položaja, izrađuju rovove, tranšeje i zemunice iz kojih zasipaju ubitačnom vatrom koja usporava napredovanje srpskih boraca. Srpski borci izviđajući uočavaju i lociraju muslimanske rovove koje srpska artiljerija preciznim pogocima uspješno neutrališe. Takva preciznost artiljerije daje novu snagu srpskim borcima i akcija oslobađanja Misoče uspješno teče.  Na izviđačkom zadatku na Kolovozima (rejon Mrakova), pripremajući novu akciju 26.
juna 1992.
godine poginuo je prvi komandant Brigade, Marko Kopanja, koji je sve borce zadivio svojom hrabrošću, upornošću i ogromnom voljom da se brani i odbrani ono što je srpsko.
Nakon što se opraštaju dostojanstveno od svog prvog komandanta, borci Brigade sa puno povjerenja i nade prihvataju novog komandanta, majora Dragana Josipovića. Oslobađanjem pomenutih sela i zaseoka stvorena je jedna kompaktna cjelina koju je bilo moguće braniti. Na redu je bila Gornja Misoča, naselje sa skoro 100% muslimanskim življem. Nije bilo potrebno dalje oslobađati teritorije da se moglo sa muslimanima dogovoriti o ne napadanju do budućeg političkog rješenja nastale situacije. Namajerno kažem oslobađanje, a ne osvajanje, jer je to teritorija opštine Ilijaš. Međutim sa muslimanima nema dogovora. Oni su i dalje nastavili sa provokacijama i napadima. Pored toga, vodozahvat i crpne potisne pumpe za gradski vodovod, koje su iz rijeke Misoča izbacivale vodu u rezervoare na Jeftića brdo, a odatle prirodnim padom je snabdjevan grad Ilijaš i šira okolina, je bio pod njihovom kontrolom. Grad Ilijaš i okolina nisu imali vodu pa su se građani snabdjevali iz cisterni. Zato, komanda Brigade sa novim komandantom majorom Draganom Josipović, borcima 1. i 4. pb daje nove zadatke za oslobađanje Misoče koji se uz dosta napora izvršavaju. Radi koordinacije dejstva jedinica formira se Prva taktička grupa za aktivnosti oko oslobadjanja Misoče, a u istu su ušli:
Borci čete Vlaškovo iz sastava 1. pb. svoju liniju odbrane pomjeraju 10 puta, napredovalo se stopu po stopu, uz neizbježne žrtve. Izvršavajući zadatke poginulo je 13 boraca iz ove čete. Dana 19. jula 1992. godine u pomoć ovoj četi dolazi iz Vogošće Boro Radić, sa još 55 svojih boraca, od kojih su toga dana dvojica poginuli, a više ih je ranjeno. Od akcije se ne odustaje i linija odbrane se pomjera ka Vinima na desnom, a četa Mrakovo na lijevom krilu ka Mešanović brdu. Na pravcu Skladište Misoča " D. Misoča ranjen je Vasilije-Vaske Vidović koji se brzo oporavlja i vraća u jedinicu. Dana 21. septembra oslobođeni su Vina i Turbe. Sa Brijesta i Kape muslimani pružaju žestok otpor. Dana 25. septembra grupa boraca iz 2. pb. Podlugovi polazi u ispomoć, ali kod komande čete Vlaškovo pada jedna granata u neposrednoj blizini kamiona kojim su došli i tom prilikom ginu tri borca tog bataljona. Mjesec dana aktivnim izviđanjem otkrivaju se i uništavaju vatrene tačke muslimana u tom rejonu. Dana 24. Oktobra konačno padaju Brijest i Kapa. U višednevnim borbama muslimanske snage su desetkovane i panično se povlače na Nabožić ostavljajući veću količinu municije, naoružanja, materijalno tehničkih sredstava i hranu porijeklom iz zapadnih i arapskih zemalja. Dana 26. oktobra snage iz sastava 1. pb. , nakon što su oslobodile Mešanoviće, preko Milakovog Dola spajaju se sa snagama, takođe iz sastava 1. pb. koje se sa Brijesta i Kape spuštaju u selo i tako je Misoča konačno oslobođena. Muslimani su potisnuti na Ravni Nabožić gdje su se duže vrijeme zadržali. Tu su formirali logor u kome su obučavali diverzantske grupe. Formirali su i bolnicu i ambulantu. Ilijaš slavi, u gradu je pravi vatromet koji se prenosi na sve linije odbrane, ali u duši mnogih tuga za poginulim sinovima - junacima. Voda za piće iz vodovoda se još dugo ne koristi jer je gornji tok rijeke Misoče i dalje ostao pod kontrolom muslimana pa je postojala bojazan da je ne zatruju. Međutim, nije do toga došlo, najvjerovatnije, zbog toga što je iz iste rijeke vodozahvat, samo nešto uzvodno, bio i za selo Župču i grad Brezu, a to je pod njihovom kontrolom. U toku trajanja akcije oslobađanja hrabro je poginulo 38 boraca i to:
Iz 1. pb.
Iz 2. pb.
Iz 4. pb.
Iz Interventnog voda
Iz Kasarne Misoča
Iz Stanice javne bezbjednosti Ilijaš:
Dobrovoljci
Svakako da su i muslimani imali ogromne gubitke. Valiki broj ih je poginulo, ali i ranjeno. Na radiju Breza u maju 1993. godine bila je jedna emisija uživo u kojoj su učestvovali kao gosti fudbaleri fudbalskog kluba "Misoča". Voditelj emisije je razgovarao sa živim fudbalerima pa su oni istakli da je u borbama za Misoču poginulo 8 fudbalera i oko 80 građana i boraca Misoče. Od fudbalera su poginuli: Čoso Mirsad, Abdukić Jasmin, Mešetović Ćamil, Osman i Remzija, Hasečić Ejub (golman), Zahid (trener) i Refik. Pouzdano se zna da Misoču nisu branili samo Misočani, nego da se tu nalazilo i boraca iz Breze i ostalih dijelova Centralne Bosne. Pretpostavlja se da je poginuo i jedan broj tih boraca. O tome, u ostalom, svjedoče i grobnice nađene u Misoči nakon njenog oslobađanja sa prezimenima iz drugih krajeva.
ilijas_nemanjici- 23488 - 28.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RE: Feniks - Početak rataJa sam do sada samo pisao o samo o ratu u Ilijašu i nisam se udaljavao od tog područja. Govorio sam isključivo o gubicima Ilijaške brigade. Ilijaška opština je imala i boraca koji su poginuli u sastavu 5. 6. 7. i 8. pb.bataljona (Semizovac, Srednje, Nišići, Okruglica) tj. koji su poginuli u vremenu kada te jedinice nisu bile u sastavu Ilijaške brigade i ja o tim gubicima nemam dokumentaciju. O tome bi trebalo da pišu pripadnici tih jedinica. U vezi imena koje je naveo Feniks, a mene je zamolio da ih detaljnije opišem, mogu reći sledeće: Nikola Gardović - o njemu se sve zna i nema potrebe da o njemu pišem. Nikica Radić nije bio pripadnik Ilijaške brigade pa i o njemu neću ništa reći, iako ga poznajem od prije rata. Rosuljaš Milana Rade, rođen 16. 3. 1942. godine u Misoči, poginuo 3. 5. 1992. godine na Baanjeru, mjesto Barjak. Saaznavši za napad muslimana na taj dio srpske linije odbrane, prvi je sa svojom grupom iz Podlugova došao u pomoć i u odbijanju napada pogođen iz streljačkog oružja u predio glave i prsa, od čega je podlegao na licu mjesta. Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša III reda. Od uže porodice ostali su supruga Radojka, kćerka Sanja 1966. Neđo Leka - mislim da se radi o Dragičević Danila Neđi, jer su Dragičeviće zvali Leke, rođen 19. 1. 1947. u Misoči, a pripadnik Odreda Mrakovo. Poginuo 22. 8. 1992. godine u Donjoj Misoči. Nalazio se u rovu, a pored njega je pala tenkovska granata od koje ga je geler pogodio u grudni koš pa je u transportu na putu do Doma zdravlja u Ilijašu preminuo. Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša III reda. Od uže porodice ostali su supruga Mirjana, sin Dragiša 1970, kćerka Dragica 1973. Kokoruš Milenko nije bio pripadnik Ilijaške brigade. Janković Milenka Branko, pripadnik 3. pč. 2. pb. Podlugovi, rođen 3l. 1. 1938. u Travniku. Poginuo 13. 7. 1995. godine u Sovrlima na liniji odbrane gdje je pogođen iz snajpera. Sahranjen je u groblju u Ilijašu. Od uže porodice ostali su supruga Smilja, kćerke Vesna, Slavica i Violeta. Branko nije poginuo poslije poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma kako to Feniks kaže. Olovka jeste dobra stvar! Ima ona narodna: - Što se zapiše ostaje, što se pamti nestaje. - I drugi su ponešto zapamtili ali nije baš sve tačno.
ilijas_nemanjici- 23481 - 27.01.2010 : Feniks Republika Srpska -
(0)
Početak rataKako sam se tek priključio na ovaj forum moraču da pomenem i neke vrlo bitne događaje sa početka 1992. godine, koji će pokazati pravu istinu o započinjanju rata i ko su bili prve žrtve ekstremnih fanatika. Sarajevo - prvi pogunuli Nikola Gardović, Breza - prvi poginuli Nikica Radić, Vareš - prvi poginuli Neđo Leka, Podlugovi - prvi poginuli Rade Rosuljaš, Visoko - prvi poginuli Kokoruš Milenko. Sva prva poginula lica u mjestima u okolini Ilijaša bili su civili srpske nacionalnosti. Prva dva ratna napada na područje Ilijaša izvedena su takođe od muslimanskih oružanih formacija, prvi na Banjer (srpsko selo na granici sa Visokom) a drugi na mjesto Odžak (srpsko selo na granici sa opštinom Breza), takođe prve ispaljene granate koje su pale u Podlugovima (po naseljima Ina i Sovrle) ispaljene su iz pravca opštine Breza. Takođe želim da pomenem da je i posljedna žrtva sarajevskog ratišta bio nenaoružani Srbin iz mjesta Sovrle, Branko Janković koji je ubijen snajperom u blizini srpskih napuštenih rovova koji su se nalazili u neposrednoj blizini njegove kuće, skoro mjesec dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nadam se da će Veljo imati i tačne datume za navedene događaje. On je sem puške nosio i olovku, a ja samo pušku. Sada njegova olovka ima više značaja od mnogih pušaka.
ilijas_nemanjici- 23473 - 27.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Gubici Ilijaške brigadeOvo poglavlje, sa prikazanim podacima, daje pravu sliku težine ilijaškog ratišta, ali i sliku rata uopšte. Ovdje je prikazana crna strana rata. Svaki rat je, а ovaj posebno, donosio mnogim porodicama najcrnju stvarnost. Mnoge majke su ostale bez svojih sinova i muževa, sestre bez braće, djeca bez očeva. Braneći svoju zemlju, svoja ognjišta i imovinu, čuvajući svoje porodice od nasrtaja muslimana, islamskih fundamentalista, spašavajući srpski narod od genocida koji mu je prijetio, borbom i krvlju, mnogi borci, srpski junaci dali su svoje živote i dijelove svoga tijela. Srpski vojnici, ali i svi građani Ilijaša, svjesni šta im se dogodilo, prihvatili su situaciju koja govori da je nakon toliko žrtava i prolivene krvi teško zamisliti zajednički život sa muslimanima i Hrvatima. Sigurno je da svaki od njih pati, a kako i nebi. Tokom cijelog rata čvali i očuvali svoju teritoriju uz ogromne žrtve i na kraju rata bili pobjednici na bojnom polju, ali nepravednom i sramnom odlukom Mirovnog sporazuma u Dejtonu sve su to morali predati Federaciji BiH. Velika je i prevelika cijena data za stvaranje Republike Srpske, za očuvanje Ilijaša da bi se to lako zaboravilo. No pored svega, srpski vojnici i svi građani Ilijaša su moralni i vojni pobjednici na Ilijaškom ratištu i zaslužuju da očekuju povoljnije rješenje njihove situacije. Oni su se popeli na pobjedničko postolje uz himnu "Bože pravde". Ilijaaška brigada, to je Ilijaš. Orden Nemanjića koji je dodijeljen Brigadi, dodijeljen je i svim građanima Ilijaša, jer to je jedno. Svi su oni Ilijaški Nemanjići. Pregled gubitaka po jedinicama:
Od ukupnog broja:
Vidljivo je da su najveći gubici bili na samom početku rata 1992. godine, kada vojska još nije uspjela da se organizuje, uredi i utvrdi linije odbrane. b) Struktura gubitaka Koliko je rat bio težak, koliko je bio uperen protiv čovjeka, koliko i kako se ginulo od svega i svačega, koliko je sve to uticalo na ponašanje pojedinaca, pokazuju sljedeći podaci: c) Gubici po godištima boraca U opštini Ilijaš bilo je mobilisano svo sposobno muško stanovništvo. Mnogi su bili dobrovoljci, kako oni stariji koji više nisu bili vojni obveznici, tako i oni mladji koji još nisu to postali. Veći broj mladića je prije sticanja vojne obaveze proveo cijeli rat na prvoj liniji odbrane pa im je tako priznato da su odslužili obavezni vojni rok. Zato su ginuli svi, a što je vidljivo iz sljedećeg pregleda:
d) Poginule vojne starješine Ovaj rat je pokazao i jedan pravi odnos starješina prema svojim vojnicima i patriotski osjećaj prema svojoj otadžbini. Starješine su upotrebljavale više komandu «za mnom» nego «naprijed», iako vojno pravilo kaže da komandant mora biti daleko iza linije. Nisu sebe štedili niti se zaklanjali iza boraca i zato ih je ginulo više nego što bi se to očekivalo, a što pokazuju sljedeći podaci: Funkcija gubici Ukupno: 21
ilijas_nemanjici- 23470 - 27.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Sahrane poginulih i umrlih boracaSahranama poginulih i umrlih boraca poklanjana je posebna pažnja. Sve sahrane obavljene su po vjerskim pravoslavnim običajima i uz prisustvo sveštenika. Mnoge sahrane su obavljene noću, zbog ratnih dejstava, ali opet uz puni vjerski obred. Početkom rata je u selu Čekrčići sahranjeno 7 poginulih boraca po noći, bez prisustva sveštenika i uz najmanji broj građana, a sve zbog stalnih ratnih dejstava. Ovo je bio i najteži dio ratišta, tako da do kraja rata u ovom groblju više nije sahranjen ni jedan borac. Sve su sahrane obavljene u groblju po želji porodice bez obzira gdje je to porodica zahtijevala. Zato su poginuli i umrli borci sahranjeni u 69 grobalja širom Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije. Svakom borcu je odavana i puna vojna počast uz držanje oproštajnih govora i počasne paljbe. Pri domu zdravlja «Dr. Vojo Novaković» Ilijaš bila je formirana jedna posebna grupa ljudi koja je isključivo vodila brigu oko organizacije sahrana. U toj grupi bili su:
Sahrane su za porodice bile potpuno besplatne. Troškove kompletne sahrane snosila je opština. Porodice su bile oslobođene svih troškova i poslova oko sahrane. Vojne komande su obezbjeđivale i prevoz članova porodice do groblja i nazad do kuće žalosti. Porodicama su obezbjeđivani i prigodni paketi sa pićem i prehranbenim artiklima, kako za samu sahranu, tako i za pomene (sedmice, četrdeset dana, pola godine i godišnjica). Porodicama poginulih boraca i invalidima vršene su povremene posjete u toku rata i poklanjani prigodni paketi. U nekoliko navrata u toku rata (Zadušnice, Markovdan, Vidovdan, Vaskrs) obavljani su sveopšti parastosi poginulim borcima u crkvama u Ilijašu i Nišićima i vršeni preljevi grobova u svim grobljima. U svemu ovome veliku zaslugu imaju pravoslavni sveštenici crkve u Ilijašu Jeremija Starovlah i Cvijan Golubović i crkve u Nišićima Budimir Zekanović koji su se potpuno stavili na raspolaganje, a oni su i sami uglavnom inicirali potrebne aktivnosti. Borci su sahranjeni u sljedećim grobljima:
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i iseljavanja Srba iz Ilijaša, jedan broj porodica je prenio posmrtne ostatke svojih poginulih " umrlih, u drugo groblje, а najveći broj ih je prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolac. Prilikom obilježavanja 14 godina od odbrane Sarajevsko-romanijske regije rečeno je: Premijer Dodik je izjavio da je veoma značajno da Republika Srpska obilježava događaje, kao što je 14 godina od odbrane Sarajevsko-romanijske regije, i da čuva sjećanje na srpske borce koji su dali živote za Republiku Srpsku. Za stvaranje i odbranu Republike Srpske živote je dalo oko četiri hiljade boraca ovog regiona, čija su imena upisana u manastiru Svetog velikomučenika Georgija na Ravnoj Romaniji, rekao je premijer RS Milorad Dodik. U proteklom ratu poginulo je oko 34. 000 Srba, od čega više od 20. 000 pripadnika VRS, a oko 550. 000 Srba protjerano je sa svojih vjekovnih ognjišta. Oko 50. 000 Srba prošlo je logore i sabirne centre, a 38. 000 djece je ostalo bez roditelja i mnogo hiljada roditelja bez djece, a 1. 904 srpska naselja etnički su očišćena i porušena u BiH. To je skupa cijena koja je plaćena onim što je krvlju stečeno i tu nema pogodbe - poručio je Parađina, predsjednik udruženja boraca RS. Parađina je još napomenuo da je ovo skup tuge i ponosa, a ponos briše suze, jer je najvrednija tekovina Odbrambeno-otadžbinskog rata - Republika Srpska. On je istakao da je poruka skupa svim nosiocima vlasti u RS da moraju biti jedinstveni i odlučni u borbi da se RS sačuva u okviru Dejtonskog sporazuma, jer je ona garancija. bezbjednosti Srba u BiH i dodao da je zadatak institucija u RS u narednom periodu da dokažu istinu o stradanju srpskog naroda u BiH.
ilijas_nemanjici- 23467 - 26.01.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća -
(0)
Ilijaški NemanjićiNisam želio da se javljam neko vrijeme, sve dok Velimir piše svoje tekstove o Ilijaškim Nemanjićima, kako bi svi koji se uključuju na ova forum mogli da ga prate u kontinuitetu. Mogu da kažem samo jedno: Svaka čast Velimire! . Nadam se da će i ostali borci VRS slijediti put Velimira, Jove, Minera i ostalih koji su dali doprinos da naši junaci ne odu u zaborav. Bilo bi lijepo da se počnu javljati borci i sa drugih ratišta širom Republike Srpske, tako da ovaj forum bude jedna velika istorijska knjiga o borbi za slobodu srpskog naroda.  Ako mogu da ispravim Velimirov tekst o pogibiji Koprivice Radmila Garo, koji je poginuo u Vogošći, po opisanom događaju.
Tom prilikom je bilo i nekoliko ranjenih boraca.
Garo je po rođenju bio Vogošćanin a preselio je u Malešiće nekoliko godina pred početak rata.
Pravi Vogošćani su Garu voljeli i cijenili kao dobrog i poštenog čovjeka.
Pravi, zbog tvoje skromnosti, moram da te dopunim i kažem da si upravo ti bio prvi koji je opisao kompletna ratna dešavanja u Vogošći, na Žuči, Nišićima... Zbog toga tebe smatram i prvim Nemanjićem ovoga sajta. Nekako u isto vrijeme počeo je da piše i Jovo Pejić, žije pisanje mogu uporediti sa Andrićem. Velimir je ispunio moju najveću želju - da opiše Ilijaš, uz Nedžariće i Žuč najteže ratište u Republici Srpskoj. Ovo zasnivam na činjenici da je neprijatelj pokrivao našu liniju fronta sa viših kota, pa je iste bilo jako teško, a po doktrini vojnih stratega, i nemoguće odbraniti. Siguran sam da i moj veliki prijatelj Miner ima još mnogo toga lijepog da napiše, ali on to radi u momentima kada mu to posao dozvoljava. Ne želim da umanjim vrijednost tekstova i ostalih vrsnih pisaca ( Nedeljka Žugića, Zoran Janković, Oko, Pera iz Rogatice, Radeta, pokojnog Momira Jeftića i mnogih drugih) koje ovdje nisam pomenuo. Dobra vijest je da je sve više onih koji se spremaju da počnu da pišu. Javljaju mi se svakodvnevno putem emaila, i to u tolikoj mjeri da se, zbog obaveza na ovom forumu, i ne stignem svima zahvaliti. Zbog toga to činim ovako javno, jer znam da će to oni pročitati. Iz dana u dan ovaj forum postaje sve popularniji. Stičem utisak da su se sve bivše Sarajlije okupile na ovom mjestu! To me pomalo raduje, ali i sve više zabrinjava jer u zadnje vrijeme imam jako puno posla. Zbog toga vas molim da mi ne zamjerite što provodim manje vremena na uređivanju vaših tekstova. Pokušavam da iz svoje, sada već bogate zbirke slika, u svaki tekst ubacim i poneku sliku jer mislim da ih one dopunjavaju. Kada na nekoj slici prepoznam lik, duša zatreperi i ne žalim vremena provedenog na ovom mjestu.
ilijas_nemanjici- 23462 - 26.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
HerojstvoMeđu borcima Ilijaške brigade bilo je mnogo onih koji su se iskazali ličnim herojstvom, kako među onima koji su dali svoje živote za Republiku Srpsku, tako i među onima koji su i danas živi. Zbog toga je veoma teško izdvojiti neke od njih, a da se nad drugima ne napravi nepravda. Zbog toga ću istaći samo neke od njih, koji su dali svoje živote na specifičan način, spasavajući saborce ili ne dozvoljavajući muslimanima da u njihovim rukama ostanu već poginuli srpski borci, a to su: Koprivica Petka Radmilo, pripadnik 1. pč. 4. pb. , rođen 01. 07. 1957. u Vogošći. Poginuo 05.
08.
1992.
godine u Malešićima.
U trenutku odmora došlo je do nestručnog rukovanja jednog vojnika bombom.
Primijetivši to, Radmilo je pokušao da spasi veći broj vojnika uzevši bombu da je baci što dalje i tu svoju hrabrost je platio životom.
Sahranjen je u groblju u Malešićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
Od uže porodice ostali su: Damjanović Ilije Mićo, pripadnik 4. pč. 2. pb. , rođen 26. 10. 1933. godine na Čemernu. Poginuo 06. 03. 1993. godine u mjestu Vraca " Odžak. Pokušavajući da pomogne ranjenom drugu, da ga skloni i pruži mu pomoć, pokošen je rafalom u predjelu stomaka i nogu. Sahranjen je u groblju u Podlugovima. Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom zasluga za narod. Od uže porodice ostali su: Krajišnik Nenada Zoran, pripadnik Diverzantskog odjelenja, rođen 31. 07. 1964. godine u Visokom, neoženjen.  Poginuo 03.
10.
1994.
godine na Moševićkom brdu.
Dobrovoljno je otišao u akciju sa pripadnicima Jurišnog bataljona gdje je prilikom junackog upada u muslimanske rovove pogođen iz streljačkog oružja.
Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenešen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.
Posmrtno odlikovan 1995.
godine Ordenom Miloša Obilića.
Mihajlović Marka Spasoja, pripadnik 4. pč. 1. pb. , rođen 06. 06. 1962. u Ilijašu.  Poginuo 25.
09.
1992.
godine u mjestu Vina " Vlaškovo.
Prilikom zauzimanja šume «Vina» na potezu Turbe " Brijest, izvlačeći ranjenog saborca da mu pruzi pomoc, pogođen iz streljačkog oružja.
Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenešen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.
Posmrtno odlikovan 1994.
godine Ordenom Njegoša 3.
reda.
Od uže porodice ostali su:
ilijas_nemanjici- 23461 - 25.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Radio Visoko - zastrašivanje27. jula 1992. godine Odmah na početku rata, muslimani su namjeravali da na brzinu pregaze preko teritorije opštine Ilijaš i spoje Visoko sa Sarajevom. Napadi na srpske linije odbrane prema Visokom su bili skoro svakodnevni. Pošto nisu mogli oružanim akcijama pomjeriti srpske linije odbrane, to su pribjegavali i drugim sredstvima zaplašivanja srpskog stanovništva. Na primjer, 27. jula u 11, 45 časova na Radio Visokom objavili poziv srpskom stanovništvu sela Lješevo, Krčevine, Kopači i Čekrčići da predaju oružje i potpišu lojalnost. U protivnom ne garantuju za njihove živote. Normalno, ovakav poziv nije preplašio srpsko stanovništvo, koji na nega nisu obraćali nikakvu pažnju.
ilijas_nemanjici- 23452 - 25.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Skladište u Misoči19. juli 1992. godine Muslimani su od samog početka rata u Ilijašu 3. maja 1992. godine napadali na kasarnu "27. pozadinske baze" u Misoči u kojoj se nalazilo skladište goriva za potrebe JNA. Gorivo je uskladišteno u velikim cisternama koje su bile ukopane pod zemljom. U skladištu je i prije rata bila jedna manja vojna jedinica koja je čuvala skladište i obavljala potrebne poslove oko uskladištenja i isporuke goriva. Iz ovog skladišta je u toku rata u Hrvatskoj, dok još nije počeo rat u Bosni i Hercegovini, na Kninsko ratište otpremljena jedna količina goriva koje je bilo neophodno jedinicama JNA. U tu bazu je bilo smješteno i naoružanje Teritorijalne odbrane opštine Ilijaš. To je i bio razlog što su je muslimani stalno napadali jer su se htjeli domoći tog naoružanja i goriva. Srbi su odmah na početku rata pružili pomoć toj maloj vojnoj jedinici i uključili u istu jedan broj vojnih obveznika, jer ta jedinica ne bi mogla sama da obezbeđuje skladište. Napadi su bili vrlo česti, ali ovog dana muslimani su več od 07:00 časova počeli da granatiraju po kasarni Misoča, selu Ljubnići i samom gradu Ilijašu. Srpska artiljerija je odgovorila. Nakon granatiranja uslijedio je jak pješadijski napad neprijatelja iz pravca Breze, Nabožića i Gornje Misoče. U tim dejstvima poginuli su pripadnici 27. pozadinske baze u kasarni Misoča braća:
te pripadnik interventne jedinice
Tokom rata u Ilijašu, kad je Ilijaškoj brigadi trebala pomoć na liniji odbrane prema muslimanskim jedinicama iz pravca Breze i Nabožića, kao i na drugim mjestima, jer i Brigada nije imala dovoljan broj boraca, uključivani su u smjene na liniju odbrane i pripadnici Baze. Zbog neophodne pomoći ovoj Bazi, ista je stavljena pod komandu Ilijaške brigade, a kasarna je dobila naziv "Kasarna braće Marković". U toku cijelog rata u napadima muslimana poginuli su još i sledeći pripadnici ove kasarne:
Velimire, evo i mala dopuna na tvoj tekst. Sjedište 27. pozadinske baze se nalazilo u Sokocu. 27 PoB je bila poznata i pod nazivom Baza Glavnog štaba VRS. Bila je zadužena za snabdijevanje Sarajevsko-romanijskog, a djelom i Drinskog korpusa (Zvornik, Bratunac itd). U njenom sastavu su se nalazila sledeća skladišta: Misoča - najveće skladište kerozina u BiH koji je u toku rata razmjenjivan sa Srbijom i Hrvatskom za dizel. Bilo je tu i nešto benzina i nafte. U početku je imala više starješina. U toku rata, čini mi se krajem 1992. godine je na čelo te kasarne postavljen major Tošić, moj dobar poznanik. U toku 1993. i 1994. godine sam u više navrata boravio u ovoj kasarni. Vardište - slično kao i Misoča. Nisam 100% siguran da je Vardište pripadalo 27. PoB, isto kao i podzemno skladište u Kopačima kod Goražda iz kojeg smo mi izvukli sva MTS kada je palo u naše ruke. Koran - ova kasarna na Palama je bilo mješovito skladište: MST, gorivo i intendantsko skladište. Imala je čak i silose sa žitom. Komadir ove kasarne je bio Hrvat, moj dobar poznanik, major Simković. Butile - skladište intendantskog materijala, sa dva podzemna hangara. Komandir ove kasarne je bio major Tešanović. U toku 1993. i 1994. godine sam veoma često dolazio u Butile. Han Kram - Intendanstsko skladište, sa nešto MTS i municije. Pretis - ova fabrika nije bila pod komandom 27. pozadinske baze, ali su granate iz skladišta u Pretisu izdavane isključivo po nalogu 27. pozadinske baze u Sokocu. Mala skladišta - u sastavu 27. PoB se nalazilo i desetak malih skladišta, poput Skladišta sanitetskog materijala u Vojnoj bolnici u Podromaniji, pomoćno skladište u mojoj farmi u Sokocu... Farma krava u Podromaniji - na ovoj farmi su držane zaliha "živog mesa" za potrebe Vojske Republike Srpske kupljenog od novca dobijenog od grčkih donatora. Interesantno je da se ovo meso uglavnom koristilo za borce na prvim linijama, i to isključivo kada je Mladić planirao neku od svojih čuvenih akcija: Igman, Treskavica, Nišići, Žuč... Pred kraj rata, farmu krava u Podromaniji je preuzeo moj stric, potpukovnik Peko Tomić, koji je umro u Leskovcu i od UNPROFOR-a nije dobio dozvolu da bude sahranjen na našem porodičnom groblju u Podromaniji. Izdavanje MST i intendantskih srestava je išlo preko brigadnih ekonoma. Svaka brigada je imala svoju pozadinsku jedinicu sa centralnim i isturenim skladištima. Obezbjeđenje kasarne u Misoči jeste bilo u sastavu Ilijaške brigade ali ne i rukovaoci MTS-a, koji su bili direktno potčinjeni pukovniku Šarkanoviću, koga sam vrlo dobro poznavao, a koji je bio stacioniran na Sokocu.
ilijas_nemanjici- 23449 - 24.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RE: Opštinska fudbalska ligaHvala Jovi Pejiću na ispravci koja je potpuno tačna. Ja to, Jovo, znam ne samo po sjećanju, nego imam i pisane materijale, jer sam bio prvi predsjednik Opštinskog fudbalskog saveza. Ne znam kako mi je to omaklo! Puno ti hvala, trebalo je reagovati.
ilijas_nemanjici- 23448 - 23.01.2010 : Jovo Pejić NišIćI -
(0)
Opštinska liga u fudbaluPoštovanje za gospodina Velimira i njegovo pisanje, koje bih ovom prilikom dopunio na bazi sopstvenog sjećanja a u najboljoj namjeri. Fudbalski klub iz Taračin Dola zvao se "Jedinstvo" a iz Ljubine "Ljubina", čija je alfa i omega bio Jozo Bartula-Šuco. Kasnije je u opštinskoj ligi igrao i FK "Podlipnik", "Banjevac" iz opštine Breza, "Zvijezda" iz Brgula, opština Vareš. Prvi put prvenstvo opštine Ilijaš održano je u sezoni 1976/77 godine i do samog kraja vodila se "mrtva trka" između OFK Nišići i FK Luka, dva tima koji su ostale ekipe pobijeđivali sa 3-4 i više golova razlike. U velikom derbiju održanom na Vaskrs 1977. godine na stadionu Nišića, Luka je u potpunosti nadigrala domaćina i pobijedila sa 4:1. Fotografija OFK Nišići zabilježena neposredno uoči utakmice nalazi se na ovome sajtu, rubrika Istorija/Nišići i na istoj su: Momčilo Pejić (trener), Šemso Mušanović, Petar Stojanović, Spasoje Motika, Pavle Pejić, Nemanja Stojanović, Todor Kojić (stoje), pok. Motika Dragislav-Daca, Danilo Sando, pok. Motika Mlađo, Savo Pejić, Momčilo Kojić-Cacan, Mehmedalija Balta (čuče). 
ilijas_nemanjici- 23445 - 23.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Razvoj sporta u opstini IlijašTragajući za podacima koji govore o razvoju sporta na području opštine poznati fudbalski i sportski radnik iz Zagreba Bogdan Cuvaj je vršio istraživanja o postojanju sportskih društava i to u period od 1920. do 1938. godine. U svojim istraživanjima, u čemu su mu mnogo pomogli i sportski radnici ovog kraja, utvrdio je da je još 1928/29 godine u Ilijašu postojalo sportsko društvo "Borac" koje je u svom sastavu pored fudbala i gimnastike imalo i žensku rukometnu sekciju koja je učestvovala u takmičenju na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Svi sportisti su bili radnička djeca čiji su roditelji bili zaposleni u "pilani" koja je mijenjala vlasnika. Izgradnjom "Kovnice i zrnarnice" u Ilijašu od strane poznate njemačke firme KRUPP. Ilijaš pred Drugi svjetski rat postaje stjecište radnika svih nacionalnosti i tada počinje organizovanje aktivnosti na sportskom polju. Takođe je poznato da je u naselju Podlugovi, velikom željezničkom čvoru, u neposrednoj blizini Ilijaša, odakle se granaju putevi za Sarajevo, Zenicu i Vareš, u predratnim godinama postojao fudbalski klub "Željezničar". Drugi svjetski rat je prekinuo svaku aktivnost i ista se organizovanije nastavlja poslije rata. Prvo se u Podlugovima formira fudbalski klub "Proleter" koji kasnije dobija ime "Lokomotiva", a vrlo brzo i u Ilijašu se formira fudbalski klub koji nosi ime prvoborca "Nenad Tadić", a formiran je 1950. godine. I ovaj klub kasnije mijenja svoje ime prvo u "Čelik", a kasnije u Mladost, a onda 1956. godine dobija ime "Sloga" i to ime je zadržala sve do poslednjeg rata koji je vođen u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine. Poslije ovog rata muslimani ništa ne vole što je bilo prije, za vrijeme dok su u opštini bili Srbi većinski narod, pa je klub dobio ime "Misoča", a zatim konačno promjenjen u "Ilijaš". To ime i sada nosi. U period daljeg razvoja, formiranjem Samoupravne interesne zajednice za fizičku kulturu, stvoreni su takvi odnosi koji su obezbjeđivali bolji materijalni položaj fizičke kulture, a što je uticalo da se razvije masovna fizička kultura. Došlo je do formiranja novih sportskih organizacija i saveza na samoupravnom delegatskom principu. Formira se Sportsko društvo "Sloga" Ilijaš koje sačinjavaju: 1. Fudbalski klub "Sloga" Ilijaš koji u svom sastavu ima juniore i pionire. 2. Karate klub "Monom" koji u svom sastavu ima juniore, pionire i žensku ekipu. 3. Košarkaški klub "Sloga" Ilijaš koji u svom sastavu ima juniore i žensku ekipu. 4. Odbojkaški klub "Sloga" Ilijaš koj u svom sastavu ima juniore pionire i žensku ekipu. 5. Rukometni klub "Sloga" Ilijaš 6. Šahovski klub "6. April" koji ima i omladinsku ekipu. Pored sportskog društva "Sloga" Ilijaš, od 1976. Godine formira se Opštinska fudbalska liga koja broji 10 fudbalskih klubova u kojoj se održava redovno takmičenje. U početku Opštinsku fudbalsku ligu sačinjavali su sljedeći klubovi: 1. FK "Kadarići" iz Kadarića 2. FK "Napredak" iz Mrakova 3. FK "Malešići" iz Malešića 4. FK "Bratstvo" iz Ilijaša 5. FK "Luka" iz Luke 6. FK "Jedinstvo" iz Ljubine 7. FK "Proleter" iz Podlugova 8. FK "Misoča" iz Misoče 9. FK "Nišići" iz Nišića 10. FK "Partizan" iz Lješeva Kasnije su ušli novoformirani klubovi: 11. FK "Gajevi" iz Gajeva 12. FK "Mladost" iz Taračin Dola U 1978. Godini konstituiše se Opštinski fudbalski savez koji okuplja i usmjerava rad i razvoj 15 fudbalskih klubova čiji su članovi FK "Sloga", klubovi opštinske lige (12) i fudbalski klubovi koji su se takmičili u Grupnoj ligi Sarajevskog područja a to su bili: 1. FK "Srednje" iz Srednjeg 2. FK "Sloboda" iz Ljubnića Od 1976. godine uspješno radi i grupa fudbalskih sudija koja predstavlja dio Saveza fudbalskih sudija područja Sarajevo, koja okuplja oko dvadesetak ispitanih sudija koja rukovodi takmičenjem u opštinskoj fudbalskoj ligi. Na području ove opštine postojalo je i Sportsko društvo "Srednje" koje okuplja sportske organizacije na tom dijelu opštine. Sve sportske organizacije su članice Saveza organizacije za fizičku kulturu (SOFK-a) Ilijaš koja okuplja 27 sportskih organizacija sa oko 1500 aktivnih sportista. Mnogo više o počecima i razvoju fudbalskog sporta možete naći u knjizi "Fudbal u Visočkoj nahiji" od autora Prof. Macanović Gruje -Kifle u kojoj je sve to opisao za Visoko, Brezu, Vareš, Podlugove, Ilijaš, Semizovac, Srednje i Nišiće. Vrijedno je spomenuti da je u to vrijeme bila "moda" bratimljenja opština pa je opština Ilijaš ostvarila bratimljenje sa opštinama: 1. Velika Gorica iz Hrvatske 2. Obrenovac iz Srbije 3. Trebnje iz Slovenije A kasnije i sa opštinama Đakovica sa Kosova i Aranđelovac iz Srbije. Sport je bio most prijateljstva i saradnje. Organizovani su sportski susreti bratskih opština. Sportski susreti su održavani svake godine u vrijeme ljetnih odmora. Prvi suusreti su održani 1978. godine u Velikoj Gorici, 1979. u Obrenovcu, 1980. u Ilijašu i sljedeće godine u Trebnju tako redom. To su bile prave manifestacije prijateljstva. Opština domaćin održavanja susreta bila je obavezna da vrši snimanja sa svih terena i da pravi album koji će uručiti svim opštinama na narednom susretu. Bilo je to lijepo, ali više nikad.
ilijas_nemanjici- 23442 - 23.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Operacija 'Munjeviti skok'Ilijaš, 20. mart 1994. godine U toku dana avioni NATO, više nego inače, nadlijetali su vrlo nisko teritoriju Ilijaša, a naročito u granicnim dijelovima Ljubnića, Čekrčića i Lješeva. Zaglušujuća buka slutila je na nešto više od pokušaja zastrašivanja. Stanovnici i vojska u ovim danima neizvjesnosti za prostore Ilijaške opštine, a naročito najavom puštanja autoputa Sarajevo - Visoko kroz naseljena mjesta, pitali su se da li i dalje krvavo braniti i ginuti za ovu teritoriju ili je već sve dogovoreno. Mi smo znali šta neprijatelj hoće, ali nismo znali sudbinu na koju mi svojim herojstvom nismo mogli uticati. Oko 16:00 sati čula se tutnjava iz pravca Visokog. To je bila invazija oklopnih kanadskih snaga. Nasilno su prošli našu barikadu, sisli sa auto puta u Ljubnice. Preko 50 mehanizovanih oklopnih vozila: transportera, tenkova i teškog naoružanja, blokirali su sve puteve i prilaze našim položajima i tako odvojili stanovnistvo od njihovih boraca. Jedni drugima nismo mogli pomoći. Pitali smo se šta dalje slijedi? Vjerovatno prodor Zeničkog korpusa sa jedne strane, Tuzlanskog korpusa sa druge strane i tako deblokadom Sarajeva spojiti glavninu muslimanskih snaga. Ta tri, već tada moćna korpusa, zna se kuda bi krenula. Ruska jedinica, koja se takođe nalazila u Visokom, odbila je naređenje i nije htjela učestvovati u ovoj operaciji. U sklopu raznoraznih kombinacija o sudbini Ilijaša ovo je bila i predstava psiholoskog pritiska na stanovnistvo pred puštanje autoputa Sarajevo-Ilijas-Visoko-Zenica. Zatim je trebalo onesposobiti naše teško naoružanje, blokirati puteve i izazvati incident, kao opravdanje za dalju eskalaciju operacije. Naziv operacije je bio "Munjeviti skok". Ni na jedan, ovoliki, komad zemlje i u jeku najvećih vojnih operacija i ofanziva nije usmjerena i locirana veća oklopno-mehanizovana sila i avijacija. Odlučila je hladnokrvnost, pribranost i pravi potez Ilijaške brigade. Pred tolikom silom, smrtnom prijetnjom, niko se nije uplašio: od djeteta, starca, žene i vojnika. Stanovništvo koje je svo vrijeme rata bilo uz svoje borce, sinove i muževe, već je bilo očeličeno. A samo jedna ispaljena zolja, koju su priželjkivali agresori, bila bi dovoljna da ostvare svoje ciljeve. Umjesto toga stanovnistvo: žene, djeca, starci su goloruki opkolili ta strašna i ubitačna oklopna vozila nudeći sa prkosom svoj život za rodni kraj. Nasi borci su hladnokrvno minirali prostore oko kanadskih oruđa. Sada su ti silnici bili naši zarobljenici. Kada su Kanađani shvatili da je pred njima neustrašivi narod i borci, svi stopljeni u jedno tijelo, tražili su od naše komande da razminiramo teren kako bi se posramljeni povukli. Bio sam licno sa predsjednikom opštine Ratkom Adžićem na Zerovanju kod jednog dijela kanadske jedinice. Njihovi vojnici su izgledali bijedno. Bili su isprepadani. Imao sam osjecaj da im drhti i brada i noge. Čini mi se da su u nama gledali spas. A tu u neposrednoj blizini je bila naša minobacačka baterija. Gledaju u nju. Pustili smo ih. I pored ovog herojstva, produžena je neizvjesnost Ilijaša. Ne mogu nam vojno ništa, ali... Eto, zato nisu samo borci Ilijaške brigade "Ilijaski Nemanjići", nego je to cijeli narod Ilijaša.
ilijas_nemanjici- 23438 - 22.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Savo Petković i mrtvačnica - garaža
Mrtvačnica u Ilijašu je u stvari garaža Doma zdravlja "dr. Vojo Novaković". Garaža je bila za vozila prve pomoći ovog doma zdravlja. Dosta je velika i ima osvjetlenje i uvedenu gradsku vodu. U istu su postavljeni stolovi na koje su stavljana tijela poginulih boraca. Nekad ih je bilo i veći broj. Jedino lice koje je radilo u mrtvačnici je bio Petković Petra Savo. On je sam kupao poginule borce, oblačio, stavljao u kovčege. Savo je to radio svojski i sa velikim požrtvovanjem. Bilo je i takvih tijela poginulih boraca koja su od gelera granata iskomadani. Savo je to sastavljao, kupao i oblačio, stavljao u kovčeg i kad pogledate tijelo u kovčegu, reklo bi se da nije povrijeđeno. Bilo je i takvih slučajeva da se nije moglo tijelo sastaviti od komada. Savo je tada stupao u kontakt sa porodicama za dozvolu da se ne može ništa uraditi u pogledu sastavljanja tijela, te da dijelove tijela postavljao ispod uniforme u kovčegu. Normalno, porodice su to odobravale. To je bio neprijatan i težak posao. Malo ljudi bi ga moglo raditi. Savo je volio popiti, možda i zbog prirode tog posla. Nije birao piće. Što god mu se ponudi, on bi popio. Pio je tako, reklo bi se slatko, da je cijelu vinsku čašu, bez obzira kakvo je piće, popio na iskap. Savo je umro u Ilijašu poslije rata. Odlikovan je ordenom Krst milosrđa 1994. godine.
ilijas_nemanjici- 23427 - 21.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(3)
Polaganje zakletveIlijaška brigada - polaganje zakletve - 28. juna 1992. Godine Komanda Ilijaške brigade organizovala je za određeni broj jedinica polaganje zakletve pred crkvom u Ilijašu na Vidovdan 28. Juna 1992. godine. Povodom toga organizovana je svećanost na koju su došli predjednik Narodne skupštine RS Momćilo Krajišnik i ispred GŠ VRS pukovnik Đukić. Ratni dani pred ovaj Vidovdan na Ilijaškom ratištu proticali su bez većih neprijateljskih napada. Sporadična pucnjava, mjestimične provokacije, snajperski hici, bili su dio ratne svakodnevnice. Ipak, komanda Brigade već 24. juna 1992. godine upozorava da se ne treba zavaravati. Dana 26. juna primijećeno je grupisanje neprijateljskih snaga prema linijama odbrane opštine Ilijaš. Tog dana na zadatku izvidjanja u Misoči, gine komandant brigade Marko Kopanja. Borci se upozoravaju na maksimalnu budnost, jer postoji mogućnost da upravo jedan od najvećih pravoslavnih praznika, Vidovdan, bude povod islamskim vjerskim fanaticima za napad. Upozorenja komande nisu bila uzaludna. Ujutro, 28. juna muslimani su pokvarili slavlje koje je brzo prekinuto, jer su linije odbrane i grad Ilijaš žestoko napadnuti iz svih vrsta neprijateljskog naoružanja iz pravca Visokog i Breze. Uslijedili su, poslije artiljerijske pripreme, žestoki pješadijski napadi na svim linijama odbrane u kojima je učestvovalo više hiljada muslimanskih fanatika iz šest opština centralne Bosne. Tog Vidovdana mudžahedini su naišli na neprobojan zid srpske odbrane. Srpska vojska uzvratila je neprijatelju i nanijela mu ogromne gubitke. Nekoliko stotina muslimanskih fanatika, uz povike «Alah egber», poginulo je, a veliki broj ih je ranjen. Ovi napadi su bili najžešći na Čekrčiće, Lješevo i Mrakovo, a artiljerijom su gadjani civilni ciljevi u gradu Ilijašu. Srbi su na ovim prostorima ispisivali nove stranice srpske istorije. Na muslimanskoj strani je bilo na stotine mrtvih. Pričalo se da su radnici na izradi mrtvačkih sanduka radili u tri smjene da bi napravili potreban broj sanduka. Toga dana, hrabro i časno braneći opštinu Ilijaš, braneći svoje domove, svoju očevinu, živote su položili na oltar svete slobode četiri srpska borca, a osam ih je ranjeno. Živote su izgubili:
Ovaj dan je bio koban za muslimane. Preživjeli su ga zapamtili za sva vremena. Gledajući poginule oko sebe i gledajući smrti u oči, pričinjavalo im se da je srpska odbranbena linija tako utvrđena kao da postoje liftovi i da borci izlaze iz zemlje. Oni koji su jednom napadali na Čekrčiće, nisu smjeli to više nikada ponoviti. Zato su muslimani za svaki novi napad morali dovoditi nove jedinice koje ne znaju za ta iskustva, a dovođene su iz Tuzle, Travnika, Kaknja, Zenice i drugih mjesta. Izbjeglo stanovništvo je kasnije pričalo da su muslimanski vojnici bježali iz autobusa za vrijeme odmora, kad bi saznali da idu u napad na linije odbrane Ilijaša. Političko i vojno rukovodstvo muslimana je porodicama poginulih boraca skrivalo istinu i lagalo im da su oni koji se nisu vratili otišli za Sarajevo.
ilijas_nemanjici- 23413 - 21.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Pogibije boraca iz zasjedeRatište na Ilijaškoj opštini je bilo karakteristično po tome što je bilo podijeljeno na dva dijela, pogotovo u početku dok Semizovački bataljon nije ušao u sastav Ilijaške brigade kao 5. pb. Imali smo odvojeno ratište u ravničarskom dijelu opštine od ratišta u brdskom dijelu. Dok je linija odbrane u ravničarskom dijelu bila kompaktna, linija odbrane u brdskom dijelu je bila isprekidana. Konfiguracija terena je takva da je linija odbrane puna rupa. Mogućnost prolaska diverzantskih grupa u dubinu iza srpske linije bila vrlo velika. Pored toga taj teren je pokriven šumom što je, takođe, povoljnost za pravljenje zasjeda pored puta. Inače, linija je dugačka, a nije bilo dovoljno boraca da istu popuni. U nekim periodima su dolazile manje jedinice iz drugih brigada i popunjavale praznine u liniji. To je sve prouzrokovalo da je na tom dijelu ratišta bilo više zasjeda iz kojih je poginuo veći broj boraca. Evo nekih: 05. 06. 1992. godine. U opisu kako je počeo rat u Ilijašu vidjelo se da se rat protiv muslimana nije mogao voditi, a da u svojoj sredini imate muslimane koji rade i misle kao i oni izvana. Neminovnost je bila osloboditi se tih muslimana. U akciji oslobađanja sela Lješevo muslimani su napravili zasjedu u jednoj kući i iz iste rafalom ubili trojicu srpskih boraca i to: 1. Stanišić Miroslava Budimir, 1970 2. Vuković Milenka Miodrag - Mišo, 1961 3. Rašević Rajka Novo, 1958
07. 08. 1992. godine U selu Ajdanovići, na dijelu ratišta prema Olovu, iz zasjede je poginuo: 1. Glišić Stojana Goran, 1964 21. 08. 1992. godine Grupa boraca u Kralupima naišla na muslimansku zasjedu gdje su poginuli: 1. Draškić Slavka Milorad, 1948 2. Čabak Janka Savo, 1953 3. Radan Vidoje Boško, 1956 4. Damjanović Borkana Grujo, 1936 A ranjeni su: Nogić Boško i Bujak Ratko
29. 08. 1992. godine U mjestu Mendžeraš između Čemerna i Okruglice, grupi boraca koja je bila u pratnji kamiona kao obezbeđenje napravljena je zasjeda i tu su poginuli: 1. Dimitrijević Veseljka Velimir, 1955 2. Đurđić Boška Boro, 1952 3. Đurđić Novice Siniša, 1965 4. Đurđić Riste Grujo, 1941 5. Đurđić Dimše Nikola, 1942 6. Pantić Jovice Milan, 1939 7. Trifković Miloša Gojko, 1950 8. Damjanović Vukašina Janko, 1960 9. Trifković Manojla Branislav, 1958 10. Trifković Mitra Stanoja, 1953
04. 09. 1992. godine Na izviuđanju terena u mjestu Žalja (opština Vareš) naišli su na zasjedu i poginuli: 1. Marković Marka Stanko, 1950 2. Marković Vlade Blagoja, 1968
12. 09. 1992. godine Na magistralnom putu Semizovac - Olovo u Gornjim Ivančićima u tzv. Šišića krivini, muslimani su napravili zasjedu u kojoj su poginuli: 1. Krčar Jove Mladen, 1967 2. Mirković Neđe Miroslav, 1964 3. Radosavljević Jovana Nedeljko, 1972 4. Trifković Marka Ljubiša, 1963 5. Trifković Manojla Branislav, 1958 6. Trifković Mitra Stanoja, 1953 18. 09. 1992. godine Vraćajući se iz Ilijaša prema Nišićima u mjestu Ljubina naišli na zasjedu u kojoj je poginuo: 1. Gorančić Đorđe Veljo, 1956 20. 09. 1992. godine Na magistralnom putu Semizovac " Olovo, u mjestu Ljubina, napravljena zasjeda grupi boraca koja se iz Ilijaša vraćala na Nišićku visoravan i tu su poginuli: 1. Staletić Vojke Dragomir, 1936 2. Cvijetić Krste Ljubiša, 1966 a ranjen je Jeftić Pavle. 5/6-11. 1992. godine U selu Mlini-Ilijaš, napravljena zasjeda u kojoj je poginulo 5 boraca i to: 1. Vanovac Rajka Velibor, 1969 2. Vanovac Rajka Dalibor, 1974 3. Vanovac Slobodan 4. Radosavljević Nove Lazar, 1969 5. Radosavljević Mirko
07. 11. 1993. godine Dobivši dozvolu dana 05. 11. 1993. godine da privremeno ode iz jedinice, nađeni su mrtvi u autu pored puta u mjestu Kaljina. 1. Andrić Pere Miladin, 195o 2. Tomić Miroslav 21. 02. 1994. godine U izviđanju terena ispred prednjeg kraja odbrane pod Gradinom, grupa boraca naišla na zasjedu u kojoj je poginuo: 1. Motika Rajka Milo, 1948 Dakle iz zasjeda, mučki je ubijeno 27 srpskih boraca Ilijaške brigade.
ilijas_nemanjici- 23394 - 20.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
RE: Prislušno odjelenjeBorac Armije BiH je na moj tekst o prislušnom odjelenju Ilijaške brigade od 13. 01. 2010 godine dao svoj tekst o prislušnom odjelenju od 19. 01. 2010. godine. Osvrčući se na događaj koji sam opisao za dan 18. 01. 2010. godine, vrlo korektno je dao svoj komentar. Potvrđuje da su bili otkriveni prislušnim odjelenjem, ali ističe i da su srpski borci se hrabro borili, a mi ih korili za nebudnost. Negira da su trojicu srpskih boraca zarobili, odveli žive pa ih onda ubili. Poznavajući taj teren sa vrletima, moja pretpostavka, ali samo pretpostavka a ne i tvrdnja, bila je realna. Mislim da bi dobro bilo da i drugi pišu sa one druge strane, ali ovako korektno kao ovaj borac Armije BiH. Tako bi se došlo do istine o mnogim događajima, a to nam je svima potrebno.
ilijas_nemanjici- 23389 - 20.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Napad na Bioču28. 12. 1992. godine Ovaj dan na Ilijaškom ratištu počeo je pokušajem silovitog napada iz pravca Kralupa (opština Visoko). Poduzeta je jaka muslimanska ofanziva sa ciljem da se deblokira grad Sarajevo. Šire područje Ilijaša bilo je izloženo snažnoj artiljerijskoj vatri cijelog dana. Granate različitih kalibara dolazile su iz pravca Visočice, Podžupče, Očevlja i Nabožića, a VBR je dejstvovao iz rejona Gračanice. Hrabri borci 4. pb. , potpomognuti sa interventnim jedinicama Brigade, beskompromisno su dočekali neprijatelja u rejonu Dragača - Ljubaja - Višegrad (brdo G. Bioča), razbili njegove specijalne jedinice angažovane iz Viteza, Travnika, Visokog i Zenice, nanijeli mu pri tome velike gubitke u živoj sili uz zaplijenjenu veću količinu specijalnog diverzantskog naoružanja i opreme. U ranim jutarnjim satima, muslimani su uspjeli probiti srpsku liniju odbrane i izbivši na objekat Višegrad počeli se veseliti, jer su odatle ugledali grad Ilijaš i širu okolinu prema Sarajevu. Zapalili su jednu kuću i štalu i počeli igrati kolo oko jednog sijena i pjevati kao da su cijeli posao završili. Sve su to građani iz grada Ilijaš gledali i strahovali. Nisu znali šta da rade. Građani iz sela Gornja i Donja Bioča su počeli bježati prema gradu. Već dovlače mrtve i ranjene. Slika je jeziva. Samo se očekivalo da li će neprijatelj krenuti prema gradu, a onda bi situacija bila još gora. Međutim, vrlo brzo su razbijeni i vraćeni nazad i srpska linija odbrane ponovo uspostavljena kao što je i bila. Sarajevo nije deblokirano, srpska zemlja je odbranjena, ali su u tom junačkom boju, koji će se pamtiti u istoriji srpskog naroda, svoje živote za otadžbinu položili:
Pored poginulih boraca, teže i lakše je ranjeno 33 borca i civila. Istog dana od neprijateljskih granata i metaka poginuli su civili:
Povodom ove bitke i drugih, uslijedila je čestitka komandanta Sarajevsko-Romanijskog korpusa general-majora Stanislava Galić, sljedećeg sadržaja:
U službenoj zabilješci službe bezbjednosti Brigade zabilježeno je:
Od dejstva srpske artiljerije u prostoru ispred naše linije odbrane poginuo je veći broj muslimana, a mnogo ih je i ranjeno. Kasnije su dopirale informacije da se od ukupno 480 muslimana, koliko je brojala jedinica u napadu, vratilo živo samo 70. muslimanska komanda je bila veoma ljuta na pripadnike ove jedinice, koja je skoro potpuno uništena.
ilijas_nemanjici- 23380 - 19.01.2010 : -
(0)
RE: Prislusno odeljenjePisao borac Armije BiH čitam stranice i naiđoh na komentar o prislušnom odjeljenju VRS. Tačno je da je obavještena linija na Lipi o našoj akciji u noći 17. januara 1994. godine, što znači da ste nas skontali. Mi smo tu noć stvarno bili na Lipi ispred rova gledano od repetitora, a druga grupa u pravcu nekog rova do brda. Tu noć pred zoru, kad smo trebali napasti motorolom su nam javili u bazu da nema ništa od akcije. Razlog je bio da smo otkriveni i da nas čekaju. Informaciju smo dobili od našeg prislušnog centra koji se nalazio na Derneku - Čemerno. I tako smo se tu noć vratili nazad. Sutradan smo se opet sastali i obavjestili su nas da moramo ponovo ići gore. Oni koji su tu bili već su znali kakav je bio teren - ideš na rukama i nogama. Neki su odbijali da idu, što je bilo i logično jer je u snijegu ostalo na stotine tragova. Kako je polovina grupe odustala, ista je popunjena dobrovoljcima. Napad smo izvršili pred zoru. Akcija se morala izvršiti zato što je PAM VRS ugrožavao selo Korita sa te linije. Mještani tog sela su vršili pritisak na komandu da se taj pam ukloni. Sa čemerna smo krenuli u 23:00. Snijeg je jako padao. Na Lipu smo došli u 4 sata ujutro. Bili smo mokri, čekali da svane da RPG može pogoditi rov. Na nesreću pogada granu otkriveni smo. Prvi rafal iz srpskog rova teško rani jednog našeg borca u vilicu. I druga grupa je pucala. Imali su jednog mrtvog. Taj rov smo uzeli sa dva mrtva borca. Idemo dalje prema zemunici. Taj nesretni pam je bio pokriven ceradom. Sto se tiče boraca VRS na toj liniji hrabro su poginuli i nije tačno da su trojica odvedeni živi. Komanda je naredila da se 3 donesu radi neke razmjene. Evo danas 16 godina nakon te pogibije i na jednoj i na drugoj strani, sve se desilo radi jednog PAM-a. On nas je stajao deset života. Naš prislušni centar ja davao mnogo pogrešnih informacija. Na primjer, jedan noćni napad na Jasenu preko livade između Malog i Velikog Jasena. Čitava noć čekanja - i ništa. Poštovani, hvala za dosta objektivno pisanje. Međutim, nemam nikakvog razloga da ti vjerujem da je neko nosio tri mrtva srpska vojnika po terenu za koji si i sam rekao da po njemu "ideš na rukama i nogama". Mnogo je logičnije da su srpski vojnici sprovedeni kao zarobljenici jer ih je vaša komanda trebala za potrebe saslušavanja, tj. prikupljanja informacija o našim položajima. Kada su poslužili svrsi oni su likvidirani.
ilijas_nemanjici- 23344 - 17.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Sahrana Staletić (Vojke) DragomiraKomanda Ilijaške brigade je u saradnji sa opštinskim organima uprave vrlo dobro organizovala sahrane poginulih boraca. Borci su sahranjivani u mjestu po želji porodica pa makar to bilo ne znam kako teško. Sahrane su obavljane uz sveštenika sa vjerskim pravoslavnim običajima i uz vojnu počasnu paljbu i obavezno uz oproštajni govor nekog od komandanata. Ovdje ću opisati jednu od najteže organizovanih sahrana. Staletić Vojke Dragomir, pripadnik 6. pb. (Okruglica) kao zamjenik komandanta bataljona, po činu zastavnik u penziji. Rođen 29. 6. 1936. godine u mjestu Bijelo Polje, opština Istok na Kosovu. Došao kao dobrovoljac. Pitao sam se otkud on sam da dođe na naše područje i šta ga je na to navelo. Nije bio upućen ni od kakve stranke. Saznajem da je Savo Pejić sa Nišića, završio ekonomski fakultet, dok je služio obavezni vojni rok, bio u njegovoj jedinici i tako se s njim upoznao i sprijateljio. Kad je saznao da je rat počeo i na području gdje Savo živi, Dragomir odluči da dođe da zajedno sa Savom i Savinim komšijama brani srpske teritorije. Dana 20. 9. 1992. godine sa Okruglice dolazi kao zamjenik komandanta Okrugličkog bataljona u Ilijaš u komandu Brigade na referisanje kod komandanta majora Dragana Josipovića. Kad se vraćao iz komande Brigade Ilijaš, u mjestu Ljubina na magistralnom putu Semizovac " Olovo, dočekala ih je muslimanska zasjeda i gine u autu. Iako je bilo vrlo teško, rat je to, telefonske linije sa Srbijom su neredovne i često u prekidu, Jovanović Branko, načelnik intendantske službe Brigade je nekako stupio u vezu sa porodicom pokojnika u Beogradu. Saopštio im je njegovu pogibiju i supruga je tražila da se sahrana obavi u Beogradu. Komandant Brigade major Josipović Dragan je naredio meni da vozim pokojnika u Beograd, mada se znalo da je put vrlo nesiguran. Sa mnom su određena još četvorica momaka i to: Tučić Željko, Simanić Niroslav-Braco, Simović Milan-Sima i Pustivuk Milenko. Kovčeg pokojnika je vožen na "Pincgaueru". Pored tog vozila imali smo i vozilo "golf". Svi smo znali voziti auto. Ja sam bio u golfu kao vođa ekipe i jedan mladić koji je vozio, a na "pincgaueru" su bila druga dva mladića. Svi smo bili u maskirnim uniformama i sa poluautomatskim puškama. Nismo mogli ići magistralnim putem preko Srednjeg jer je taj put bio nesiguran. Išli smo relacijom: Ilijaš, Semizovac, Vogošća pored Pretisa na Visojevicu, Sumbulovac, Sokolac, Han Pijesak, Vlasenica. Od Vlasenice nismo mogli ići preko Milića, Konjević Polja, Zvornika i dalje jer je i taj put bio nesiguran. Zato smo od Vlasenice skrenuli na Šekoviće, Papraču, Crni Vrh, Karakaj. Međutim na Crni Vrh stižemo nešto poslije 19, 00 časova pa nas je straža zaustavila i nije dopustila dalje kretanje zato što je i taj put bio često izložen muslimanskim zasjedama. Pošto nije bilo drugog slobodnog pravca, moralo se prolaziti ovim uz posebne mjere bezbjednosti. Put od Crnog Vrha do Karakaja je zatvaran od 19, 00 časova uveče do 07, 00 časova ujutro svakog dana. Vratili su nas 9. kilometara nazad u Papraču gdje smo prenoćili. Kovčeg smo smjestoili u manastir, a mi smo spavali u njihovom "konaku". Tu smo dobili I večeru I doručak. Ujutro smo krenuli odmah iza 07, 00 časova i brzo smo stigli na Crni Vrh. Tu smo morali čekati dok se skupi bar jedna manja kolona vozila da bi uz pratnju krenuli prema Karakaju. Kad se skupila manja kolona vozila krenuli smo uz obezbeđenje "PRAGA". Jedna je išla ispred kolone, a druga pozadi. U Karakaju smo prešli u Srbiju bez ikakvih problema. Ubrzo nailazimo na neku kafanu gdje svraćamo da telefonom stupimo u kontakt sa porodicom pokojnika. Nisam mogao uspostaviti vezu. Tijelo pokojnika je već tri dana u kovčegu i počelo je ispuštati neugodan miris. Pogledam ja na vrata, a oko kovčega se okupio roj muha. Vrlo neprijatna slika. Kažem momcima, idemo pa ćemo negdje usput potražiti telefon. Nakon izvjesnog vremena nailazimo na benzinsku pumpu i ja primijetim da čovjek razgovara na telefon. Svraćamo tu i ja čekam da taj čovjek završi razgovor. Međutim taj razgovor nikako da se prekine. Primijetio je čovjek koji radi na toj pumpi da se mi žurimo pa će meni reći: "Dođi te vi ovamo kod moje kuće pa ću vam ja kroz prozor dodati svoj telefon pa vi razgovarajte. " Tako ja uradim, čak mi je dodao i stolicu da sjednem. Tu ja ostvarim vezu i dobijem na vezi suprugu pokojnika. Predstavim joj se po imenu i prezimenui i kažem das am ja vođa ekipe koja vozi tijelo pokojnika. Ona je nas očekivala, ali nije mogla znati kad ćemo stići. Pitao sam je gdje da ga dovezemo, na kućnu adresu ili odmah u mrtvačnicu na VMA. Rekla mi je da ga dovezemo kući. Zahvalio sam se čovjeku koji mi je dao telefon i krenuli smo dalje. Idemo dalje i na jednom punktu nam uzimaju puške. Ne dobijamo nikakve potvrde. Kažu da ćemo ih dobiti nazad kada se budemo vraćali. Pa, velim, ostaćemo više dana. Ništa ne brinite, sve će biti u redu. I zaista, tako je i bilo! Dolazimo u Beograd na kućnu adresu, sa autom se penjemo na trotoar, mladići ostaju u autima a ja ulazim u stubište zgrade i razgledam na poštanskim sandučićima da nađem broj njihovog stana. Dok sam ja to razgledao, vidim pored mene niz stepenice prolaze neka lica skoro da trče. Vidim i da su ta lica u crnini i zaključim da bi to mogla biti rodbina i familija pokojnika. Izlazim iz zgrade i dolazim do auta gdje zatičem ta lica. Prestavljam se ja njima. Nisam mogao tu očekivati nikoga poznatog pa se ja prestavljam svima redom. Jedan muškarac kaže zar ti mene ne poznaješ. Tek tada pogledam i vbidim da je to Savo Pejić, a tu je i Slavo Kojić, dezerteri iz Ilijaške brigade. Tom prilikom Savo meni kaže da je imao namjeru da mi na telefon kaže da ga ne dovozimo kući nego da odmah idemo u mrtvačnicu, ali supruga pokojnika je već spustila slušalicu i prekinula vezu. Tu se dogovorimo i mi ne ulazimo u kuću nego idemo u mrtvačnicu. Unosimo kovčeg u hol zgrade i ja, Savo i Slavo ulazimo u kancelariju kod jednog doktora. Upoznamo ga o čemu se radi. On odmah prelazi na posao. Mene pita da li ja poznajem pokojnika, je li to sigurno on. Kažem da ga znam, nisam provjeravao da li je to on stvarno, ali i ne sumnjam u to. Pita Savu i Slavu poznaju li ga oni i dogovorimo se da idemo da otvorimo kovčeg da se uvjerimo u identitet pokojnika. Potvrdili smo da je to stvarno Dragomir. Gledamo pokojnika pa doktor kaže da ga moramo staviti u limeni sanduk, obzirom da je tijelo već počelo ispuštati neugodan miris. Gledamo lice, pa ne bi se moglo reći da je izgrđeno. Međutim na pitanje doktora hoćemo li ostaviti prozorčić na kovčegu, Savo odgovara da ne treba. Nisam se tome protivio, ali mi je bilo malo sumnjivo otkud da se on pita za sve. Vraćamo se u kancelariju i taj doktor razgovara na telefon sa nekom službom i naređuje da se pripremi uniforma za zastavnika. Reče on i broj uniforme i cipela i sve ostalo što je trebalo. Dogovorimo se i da sahrana ne može biti sutradan nego tek za dva dana. U tome trenutku ulazi drugi doktor, šef odjelenja. Po bedžu vidim da je Hrvat. Ljutito kori ovog doktora što je s nama sve dogovorio. Doktor mu kaže da je Dragomir bio vojnik VRS, a ja još dodajem da je bio zamjenik komandanta bataljona. On meni odgovara: "Šta mi imamo s tim, nije to naša vojska. " Iznenadio me njegov postupak, ali ipak je ostalo kako smo se dogovorili. Sahrana je obavljena po svim pravilima vojne službe. Vraćamo se u stan pokojnika. Tu je njegova supruga, dvije kćerke, a došla je i majka sa Kosova. Bilo je tu i drugih osoba, vjerovatno njegova rodbina i familija. Nakon kraćeg vremena, obavjestih suprugu pokojnika da sam donio uvjerenje o pogibiji i novčanu naknadu koja je za njihove prilike vjerovatno mala, ali da je to tako po našim odlukama. Uzimam kovertu u kojoj se to sve nalazi i dajem supruzi. Ona uzima tu kovertu i ništa ne gleda nego je odmah daje Savi Pejiću koji je sjedio do mene. Pa sad mi tek bi sumnjivo i čudno. Savi je vjerovatno, možda, bilo i neprijatno pa ustaje i tu kovertu ostavlja na vitrinu. Tu smo još malo sjedili i onda odlazimo svako svojim poznanicima na spavanje. Kad smo polazili, zamnom u hodnik izlazi jedan muškarac koji mi se sasvim tiho obraća riječima: "Ako vam šta bude trebalo, obratite se meni. " Sad mi još više postaje sve to čudno. U zakazano vrijeme sahrane, moja ekipa odlazi na groblje. Dragomir je sahranjen na groblju na Bežanijskoj kosi. Kako mi prilazimo crkvi ispred groblja, pred nas dolazi Savo i Slavo. Pitaju me jesam li šta napisao i hoću li držati govor. Nisam ništa napisao, ali ću držati govor, kažem ja njima. Mislim da je Slavo bio napisao nekakav govor. Sve je već bilo spremno. Kovčeg je stavljen na lafet, oko lafeta je vojna straža. Krećemo u groblje pa se i mi priključimo odmah iza lafeta. Iza nas ide porodica i ostali građani. Tu su i dva sveštenika. Na grobnici sveštenici obaviše svoj dio posla, a onda dadoše meni riječ. Jas am održao govor. Sahrana se završava i vraćamo se nazad. Iz groblja sam išao u društvu sa sveštenicima. Jedan od sveštenika mi je rekao das am održao dobar i dirljiv govor, a ja sam u govoru objasnio pored ostalog i teškoće na koje smo nailazili u putu. Vraćamo se ponovo u stan žalosti, što je i običaj. Sjedimo i ponovo smo počašćeni. E sad ja nailazim na jedno veliko iskušenje. Majka pokojnika mi se obraća i kaže: Odgovorio sam da je prošlo više dana od pogibije, te da se počeo osjećati neugodan miris. To mi je odobrila, vidio sam po njenom reagovanju. Jas sam zadovoljan. O, Bože, šta da joj odgovorim, a moram brzo smisliti. U sebi mislim, Savo, j*bem li ti majku šta mi priredi. Mogao se prozorčić ostaviti, nije mu lice puno oštećeno. Odgovorim da nije bilo limenih sanduka sa prozorčićima. Jadna majka ušuti. Bilo mi je strašno. Zbunjen sam i ne znam kako da ovo objasnim. Da li smijem reči najblaže. Nije ti Savo lijepo. Dragomir došao zbog tebe, da ti pomogne da braniš svoje Nišiće, a ti njega ostavljaš u ratnom vihoru i odlaziš nigdje na drugo mjesto nego njegovoj ženi. Rekoh, a ne znam da li sam u pravu. Završili smo jedan veliki posao i možemo ići nazad. Međutim, mene momci pitaju možemo li ostati još jedan dan u Beogradu. Odobrio sam i ostali smo. Bili su mi zahvalni na tome i kupili su mi jednu lijepu crnu majicu. Ta majica me uvijek, a imam je i sada, podsjeća na ovaj događaj.
ilijas_nemanjici- 23311 - 15.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ilijaška brigadaPišući o komandantima Ilijaške brigade: Kopanja Marku, Josipović Draganu, Delić Milošu I Savić Božidaru, već sam nešto rekao o Ilijaškoj brigade, ali o njoj nikad dosta. Preskočiću ja jedan vremenski period i njene aktivnosti pa ću vas sada podsjetiti na nešto drugo. Znamo da je rat u BiH vođen od 1992 do 1995 godine okončan mirovnim sporazumom koji je proizašao iz pregovora koji su vođeni u Americi, u državi Ohajo, u njenom gradu Dejton u vojnoj bazi "Rajt Peterson". Po tom sporazumu stvorena je, bolje reći, zamišljena država BiH koja se sastoji od dva ravnopravna entiteta i to: Između ostalog svaki entitet ima svoju vojsku, ali vojska jednog entiteta ne može boraviti na teritoriji drugog entiteta. Obzirom da je teritorija opštine Ilijaš, koja je cijelog rata bila pod kontrolom Ilijaške brigade, predata pod kontrolu Federacije BiH, to se po utvrđenom roku VRS morala povući sa teritorije koja se predaje Federaciji BiH. Tako je 4. Februara 1996. godine Ilijaška brigada povučena sa Ilijaške teritorije. Pošto je i svo civilno stanovništvo napustilo ovu teritoriju i raselilo se po cijeloj Republici Srpskoj pa i dalje, to su i borci ove brigade otišli sa svojim porodicama. Tako je faktički prestala da živi ova brigada i to je u stvari datum koji se može smatrati prestankom iste. Međutim, radi transformacije VRS i prevođenja iz ratnog u mirnodopsko stanje, Brigada je i zvanično ukinuta naredbom GŠ VRS dana 30. Marta 1996. godine, a tradicije iste nastavlja 709-a brigada u Višegradu. Sa ovim su prestale sve aktivnosti ove Brigade. Ništa se više s njom ne događa i ništa se o njoj i ne piše. Ispalo je kao da je ista potpuno zaboravljena. Ja ne znam na koga bih svalio tu krivicu. Ja sam se kao čovjek moralno osjećao odgovornim i na sebe primio bar dio odgovornosti da ne dozvolim da se ta brigada zaboravi. Pošto mi nije bilo poznato da išta iko o njoj piše, ja sam se odlučio da sam nešto napišem kako bih je otkinuo od zaborava. Nisam ja vičan pisanju knjiga i to nikad nisam radio, ali sam napisao knjigu "Ilijaški Nemanjići" koju je štampalo privatno preduzeće "Kontakt-M" u Bijeljini čiji je vlasnik Nedeljko Kravljača iz Ilijaša, a koju je štampao u štampariji "Rujno" u Užicu u Srbiji 1999. godine u 1. 000 primjeraka. Prije nego ću dati knjigu na štampanje, zbog podataka koji se u njoj nalaze, tražio sam između ostalog i mišljenje Generalštaba VRS. Oni su rekli da je najveća vrijednost knjige što sam istrgao iz istorijskog zaborava značajan period prošlosti srpskog naroda grada Ilijaš i njegove okoline, pogotovo što, nažalost, u datim istorijskim okolnostima Srba više nema u Ilijašu, ali Ilijašani svoju borbu za slobodu ne smiju nikada da zaborave. Da zbog toga treba tekst knjige u cijelosti objaviti, a između ostalog i zbog toga ne bi li ova knjiga ponukala i druge da pišu o drugim jedinicama VRS jer se vrlo malo i skoro ništa ne piše. Prošlo je evo dosta vremena od prestanka aktivnosti ove Brigade, a ne vidim da se igdje podižu neka obilježja istoj. Svjedoci smo niza spomenika poginulim borcima drugih jedinica, pa čak i daleko manjem broju poginulih boraca. Svjedoci smo i uređivanja spomen soba poginulim borcima drugih jedinica. Takvih spomen soba ima u skoro svakom većem mjestu. Nigdje nema spomen sobe poginulim borcima Ilijaške brigade. Pojedine slike njenih poginulih boraca možete naći u nekim mjestima u sklopu drugih spomen soba. Međutim, u svim tim spomen sobama nigdje ne piše koji su to borci Ilijaške brigade, izuzev u Sokocu, jer ispod slike piše samo ime i prezime, godina rođenja i smrti. Ako borca lično ne poznajete, slika vam malo govori. Meni je to, pravo da vam kažem, zasmetalo pa ako hoćete i zabrinulo. Zašto je to tako? Sklon sam povjerovati da većina ljudi misli kao i ja, ali se niko ne usuđuje da nešto uradi na tom planu. Smatram da Ilijašku brigadu ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti njenu ulogu i njene zasluge kojima je ponudila velike povoljnosti političkom rukovodstvu Republike Srpske za vođenje pregovora u Dejtonu 1995. godine, koje nažalost nisu iskorištene. Nisu zato što je rukovodstvo Republike Srpske povjerilo zastupanje svoje pregovaračke delegacije Slobodanu Miloševiću koji je uradio to što je uradio. Ponudio je rješenje kakvom se ni muslimani nisu nadali, a koje je po Republiku Srpsku moglo i trebalo biti daleko povoljnije. Naime, pred početak Konferencije u Dejtonu najteži problem je bio oko podjele teritorije BiH i uglavnom je bila dogovorena proporcija 51:49. Republika Srpska nije prihvaćena kao država, ali je priznata kao državno-politička realnost. Rukovodstvo sa Pala moralo je da prihvati zajedničku srpsku delegaciju sastavljenu od po tri predstavnika bosanskih Srba i predstavnika SRJ, kojoj će Milošević biti vođa i donositi samostalno odluke u slučaju nesaglasnosti. Taj sporazum je potpisao i Patrijarh Pavle, a pored njega su potpisali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i vladika Irinej. Skupština Republike Srpske je usvojila platformu koja dosta obavezuje, morala se složiti da u delegaciji ne bude Radovan Karadžić. Sa bosanskim dijelom srpske delegacije Milošević je imao česte sukobe. Karl Bilt je zabilježio da se prema članovima delegacije iz RS (Krajišnik, Koljević i Aleksa Buha) odnosio kao prema pastorčadima. Često im je zabranjivao i upotrebu faksa. Bosanski Srbi su bili riješeni da podijele Sarajevo, čemu se Izetbegović najodlučnije suprotstavio. Kristofer i Holbruk su se zapanjili kad su im Tuđman i Milošević saopštili da su riješili problem. Gotovo u cijelosti Sarajevo je pripalo Federaciji BiH. Krajišnik je odlučno odbio sporazum, poslije čega je Milošević predstavnike RS suspendovao iz delegacije. Sve ovo pišem zato što je ovo potpuno pobrisalo postignute uspjehe Ilijaške brigade i što je to donijelo nesagledive posljedice po stanovništvo opštine Ilijaš i Vogošće. Posebno je tragična Miloševićeva izjava zapanjenom Silajdžiću kome je rekao: "Vi zaslužujete Sarajevo jer ste iskopali tunel i ulazili i izlazili iz njega kao lisice. Ali, vi ste se za njega borili, a one kukavice su vas ubijale sa brda". Mene posebno zabrinjava neprovjerena istina da je muslimanima bilo dozvoljeno da još jednom pokušaju u junu i julu mjesecu 1995. godine ofanzivom na Ilijašku brigadu, dakle uoči pregovora u Dejtonu, kako bi spojili Zenicu sa Sarajevom. Bez obzira što je Krajišnik odbio sporazum, Milošević je po povratku iz Dejtona skupio Delegaciju u Dobanovcima i prisilio Karadžića da parafira isti. Ako toj neprovjerenoj istini dodajem, da navodno Ilijaškoj brigadi nije dostavljena potrebna količina municije iz redovnih izvora snabdjevanja, nego su zahvaljujući snalaženju komandanata bataljona preko privatnih veza dobijali municiju koju su čuvali kao rezervu i sa tom municijom osujetili muslimane i u posljednjem pokušaju. Propala im je i ta ofanziva! Poslije ovoga stiže opet ne provjerena priča iz rukovodstva RS kojom se kaže: "One budale se opet odbraniše! Ne mogu da povjerujem". Nakon svega ovoga još više sam odlučan da ne dozvolim da se ta Brigada zaboravi. Odlučio sam da napravim jedan projekat "Spomen sobe Ilijaškoj brigadi" koji se razlikuje od svih spomen soba koje sam gledao, a gledao sam ih u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu i Sokocu. Da skratim priču. Odštampao sam materijal koji treba samo staviti pod staklo u okvire, pronaći prostoriju, postaviti panoe i poredati te okvire. To je materijal na papiru formata A-4 koji ima označen okvir debljom linijom, a u tom okviru u lijevom gornjem uglu u jednom malom okviru slika poginulog borca. Ostali prostor je popunjen tekstom iz koga se vidi:
Tako nešto ima za svih 531-og poginulog borca. Nedostaje mi samo jedan broj slika. E možete misliti da poslije svega ovoga ja nisam mogao naći nekoga ko bi se založio da se ta Spomen soba formira. Bilo je obećanja od nekih ličnosti, pa i od udruženja boraca, ali još ništa od toga. A ja sam ostao i dalje uporan. Ne žalim ni sredstva ni trud, a mnogo me koštalo. Napravio sam film na dva CD. Na jednom je moj komentar o ovome što sam napred ispričao i traje oko 50 minuta. Gledate mene uživo kako ja to pričam. Na drugom se nalaze podaci o Ilijaškoj brigadi, jer i nje više nema i vjerovatno je nikada više neće ni biti i podaci o svakom poginulom borcu. To traje dva debela sata. Sjedneš u sobi ili u dnevnom boravku, ubaciš CD u DVD ili u kompjuter i polako i detaljno gledaš spomen sobu bolje nego da odeš u prostoriju gdje bi ona bila formirana. Da. Trebao bih se ponovo razočarati, Izjavio sam da prodajem ta dva CD za 10 KM i zamislite, nema interesanata. Ali ja se neću razočarati, svejedno mi je sada hoće li Soba biti formirana i hoće li naići na prodaju spomen soba u mom filmu, ja sam učinio od sebe koliko sam mogao i ja sam zadovoljan. Ostaće to zapisano i bar neko će to vidjeti. Ali, dragi poginuli borci, heroji Ilijaša, Ilijaški Nemanjići koje ime sam vam ja dao, neka vam je vječna slava i hvala i sve dok neko na vas misli, niste zaboravljeni!
ilijas_nemanjici- 23304 - 15.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Kako je počeo rat u IlijašuPoznato je da su 1990. godine održani u BiH prvi višestranački izbori. Prije izbora obavljeno je formiranje političkih stranaka. U opštini Ilijaš formirano je 6. političkih stranaka i to: 1. Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ) 2. Srpska demokratska stranka BiH (SDS) 3. Stranka demokratske akcije (SDA) 4. Savez komunista BiH (SDP) 5. Savez reformskih snaga 6. Demokratski socijalistički savez BiH Ja sam bio prisutan svim osnivačkim stranačkim skupštinama. Budući lideri tih stranaka su iznoseći svoje programe u istim ukazivali na neke opasnosti od drugih. Sjećam se da je osnivačka skupština SDA održana na jednoj livadi u selu Mlini. Na tu osnivačku skupštinu je došao iz SDA iz Sarajeva Muhamed Čengić. U pozdravnom dijelu govora je rekao da je trebao doći i Alija Izetbegović, ali da nije mogao jer je imao nekih obaveza pa je otišao u Mostar. Prenio je njegov pozdrav i rekao da Alija od 24. sata dnevno radi 18 sati za SDA. Predstavnik muslimana iz Ilijaša, pokojni Čeho Adem, obraćajući se prisutnim, je ovako počeo svoje obraćanje: "Sprema se oluja, svako ide pod svoj kišobran. I mi moramo pod svoj. " Osnivačka skupština HDZ je održana u podrumskim prostorijama opštinske zgrade i ništa posebno se nije moglo čuti. Pred izbore su održavani predizborni skupovi. U Ilijaš su ispred SDS došli Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Velibor Ostojić i ne sjećam se drugih. Radovan Karadžić je sugerisao građanima da na kandidatskoj listi za člana Predsjedništva BiH iz reda Jugoslovena glasaju za Ejupa Ganića. On je i pobijedio na toj listi, a sad znamo ko je Ganić. Na izborima su učestvovale 5. Kandidatskih lista. Savez reformskih snaga i Demokratski socijalistički savez su išli sa zajedničkom kandidatskom listom. Prema statutu Opštine, skupština opštine je brojala 5l. odbornika. Na listama je trebala svaka stranka da ima po 5l. kandidata. Kandidati na listama SDS, SDA i HDZ bili su isključivo iz tih naroda, a kandidati na ostalim listama su bili izmiješani jer su imali kandidate iz reda svakog naroda. Međutim iz reda pojedinih naroda sa svih lista, izabran je slsjedeći broj odbornika:
Prema tome iz reda Srba i muslimansko-hrvatske koalicije bilo je po 25. odbornika. Kod donošenja odluka svi odbornici iz pojedinih naroda su bili jednoglasni. Prevagu je donosio jedini odbornik iz reda Jugoslovena. Taj Jugosloven je bio Srbin. Otac mu je Srbin iz Srbije, a majka Srpkinja iz Ilijaša. Odmah poslije višestranačkih izbora konstituisana je opštinska vlast. Dogovorom su podijeljeni resori pa je za predsjednika Opštine izabran Srbin Ratko Adžić. Sekretar Skupštine opštine je, takođe, Srbin. Za predsjednika Izvršnog odbora je izabran musliman Šehić Vejsil. Sekretar Izvršnog odbora je bio, takođe, musliman. Bez nekih problema podijeljeni su i ostali resori u opštinskim organima. Ti organi su poslije izbora i u toku 1991. Godine, reklo bi se, radili normalno, mada se osjećala neka napetost. Sve im se činilo da neko hoće da prevari ili da sebi uzme više vlasti. Predsjednik Opštine Ratko Adžić je osjećao tu napetost pa je stalno održavao kontakte sa predsjednicima političkih stranaka, Mešetović Fehimom (SDA) i Vidović Jozom (HDZ). Ti kontakti, reklo bi se, bili su normalni. Pa ovi lideri političkih stranaka SDA i HDZ i nisu bili ljudi nekog visokog obrazovanja, a pogotovo političkog iskustva. Pa nije im se moglo znati šta oni misle jer i nisu bili sposobni da misle svojom glavom. Oni su osluškivali instrukcije iz centrale iz Sarajeva. Ali bez obzira i na to, nisu mogli sami u Ilijašu ništa posebno poduzeti što bi po Srbe bilo pogubno. Međutim u Republičkoj skupštini u Sarajevu se događaju stvari nepovoljne po srpski narod. Donose se odluke mimo volje srpskih predtsvnika preglašavanjem na štetu srpskog naroda. Sve se to polako prenosi i niže, na opštinske skupštine. Vrše se nekakve pripreme koje mirišu na ratno stanje. Predsjednik opštine Ratko Adžić je bio o tome informisan pa je i on preko Opštinskog odbora SDS Ilijaš inicirao pripreme za pravovremeno reagovanje na nemile situacije. Obilazio je on mjesne zajednice sa Trifkom Radić i Mirkom Ostojić i objašnjavao nastalu ili očekivanu situaciju. Po mjesnim zajednicama su formirani štabovi civilne zaštite. U ovo vrijeme u Ilijašu nema vojne formacije. Mjesni štabovi civilne zaštite su samoinicijativno organizovali narod. Počele su se već držati straže po noći. Teren su obilazile i neke patrole. To su radili i muslimani i Hrvati. Ratko je sve činio da se situacija ne dovede u bezizlaznost. On je čak organizovao i razgovor sa predsjednima opština, Visoko Jusufbašić Kenanom, Breza Opačin Salkom, preko uvezanih radio stanica Ilijaš, Visoko i Breza. Taj razgovor su mogli slušati građani Ilijaša, Visokog, Breze, Vogošće, Sarajeva i ne znam dalje koliki je bio domet tih radio stanica. Razgovor je u početku tekao u blagom tonu, ali, bogami, što je više odmicao, nekako je ličio i na prijetnje svojom snagom. Ipak su jedan drugom obećali da niko nikoga neće napadati. Narod je bio prilično spokojan. Rat je već buktio u Hrvatskoj svom žestinom, ali građani Ilijaša nisu ni pomislili da će se isti prenijeti i na BiH. Nisu domaći muslimani Visokog željeli rat. Čak je njihov poznati privrednik Mulo, koga su svi Visočani cijenili i za njih je bio sve i sja, dolazio u Ilijaš na razgovor Ratku Adžić. Htjeo je sa njim da nekako održi mirnu situaciju. Međutim, nije uspio jer su u Visoko došli nekakvi stranci, a i sam predsjednik opštine nije Visočanin, koji su slušali preporuke iz centrale iz Sarajeva. Mulo je umro, moglo bi se reći narodski, od muke crk'o. Bez obzira na data obećanja preko radio stanica, 3. Maja 1992. godine, potpuno neočekivano i ničim izazvano, muslimanske formacije napale su područje opštine Ilijaš. Taj dan se označava kao početak rata u Ilijašu. Toga dana je muslimanska artiljerija iz pravca Visokog i Breze dejstvovala po gradu Ilijaš, selima Mrakovo, Sovrle, a posebno po Ljubnićima i Čekrčićima. Prva žrtva od muslimanske granate bio je Sarhatlić Mustafa, koji je poginuo na Karašnici neposredno iznad zgrade MUP-a u svojoj bašti. Nakon artiljerijske pripreme uslijedio je i pješadijski napad na Čekrčiće, Ljubniće i Odžak. Najžešći napad je bio na liniji iznad Ljubnića gdje je poginulo 9. Srba i to:
Selo Dobro su muslimani opljačkali i zapalili. Kad su Srbi počeli odgovarati, na inicijativu muslimanske strane, istog dana oko 18. časova postignut je sporazum da se obustave sva neprijateljstva. Srbi su i to prihvatili, ali muslimani su i narednih dana nastavili sa oružanim provokacijama. Tako su počela otvorena neprijateljstva i poruka Srbima da nema zajedničkog života sa muslimanima. Ali šta dalje činiti. Pa ono što se moralo. Morao se osloboditi prostor iznutra da bi se mogli boriti sa muslimanima iz vana. Nemoguće je bilo imati muslimane unutar koji misle i rade isto i boriti se sa onim koji napadaju izvan. Onda su Srbi počeli oslobađati sela od muslimana. Pa i u je predsjednik opštine pokušavao da se raziđemo mirno i bez posljedica. I bilo je takvih primjera. Tamo gdje nisu htjeli padale su i mrtve glave sa obje strane. Međutim, muslimani su to nazvali "planiranim komšijskim genocidom" i u jednom njihovom biltenu su objavili i nabrojali ništa manje nego 42 Srbina, "ratna zločinca" iz Ilijaša. To su oni spremni reći, a nisu spremni priznati masakr u selu Čemerno gdje je ubijeno 30 Srba 10. juna i odmah 13. juna učinjen masakr i u selu Krtine, gdje je ubijeno i masakrirano pet Srba. E dalje je tekao pravi rat. Napominjem da se sve ovo dogodilo, a Ilijaš još nema svoju Brigadu. Nije bilo čak ni naredbe za njeno formiranje. Ona je formirana tek 2o. maja 1992. godine. Trebalo je vremena da se one sitne jedinice po mjesnim zajednicama okupe u čete pa u brigadu. To je potrajalo sve do 1. septembra 1992. godine. Eto, to je jedna velika istina koju niko ne može poreći.
ilijas_nemanjici- 23281 - 13.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Prislušno odjelenje
U ratu je vrlo bitno na vrijeme i unaprijed saznati namjere neprijatelja kako bi mu se mogao uspješno suprotstaviti. Ilijaška brigada je imala u svom sastavu jedno odjelenje koje se zvalo "Prislušno odeljenje". Ono je bilo formirano u početku u sastavu Odjelenja veze u 3. pb. i imalo je 8. ljudi. Ono je obavljalo poslove prisluškivanja neprijatelja, a radilo je i druge poslove kao uspostavljanje žične veze, njene opravke, rad na radio uređajiima i slično. Rad odjelenja je počeo samoinicijativno bez ikakvih uputa ili naredbi, a bogami, i bez iskustva. Početak rada se veže za kraj maja i početak juna mjeseca 1992. godine. Kasnije je ovo odjelenje pripojeno Službi bezbjednosti Brigade. Ono je hvatalo poruke i telegrame neprijatelja, dešifrovalo iste i slalo izvještaje Komandi brigade. Redovno bi prije granatiranja određenih teritorija od strane muslimana upozoravali borce i stanovništvo da poduzmu mjere zaštite. Od tehnike raspolagalo je sa uobičajenim sredstvima veze RY-20, RUP-12, komunikacioni prijemnik FRG 8800. Sarađivalo je i sa prislušnim odjelenjem u Srednjem, kao i sa prislušnim odjelenjem na IKM-u koje bi se povremeno formiralo. U kasnijem radu odjelenje se sastojalo od samo 3. člana i bilo je izdvojeno kao samostalno odjelenje. Evo samo jedan primjer otkrivene namjere muslimana. Dana 18. 01. 1994. godine u ranim jutarnjim časovima jača diverzantska nuslimanska grupa izvršila je iznenadni napad na liniju odbrane Srednjeg u rejonu Brda k. 1008. U tom napadu uspjeli su probiti liniju odbrane i uništiti rov br. 1 u kojem je poginulo 8. srpskih boraca i to: 1. Mirko Mirka Đorda, 1948 2. Panto Vojina Đorda, 1952 3. Duško Alekse Barjaktarević, 1970 4. Spasimir Nike Košarac, 1071 5. Milomir Nike Košarac, 1974 6. Vaso Miloša Delipara, 1951 7. Milan Milorada Lubarda, 1051 8. Milenko Ljube Mrdić, 1944
Muslimani su trojicu boraca uspjeli odnijeti pa su kao mrtvi razmijenjeni 24. 1. 1994. godine i to: Vaso Delipara, Milan Lubarda i Milenko Mrdić. Ovom uspjehu muslimana doprinijeli su sami srpski borci svojom aljkavošću i nebudnosti. Naime, planove i namjere muslimana otkrilo je Prislušno odjelemke koje je saznalo kada će biti izvršen napad i na koje rovove, pa čak i u kakvoj će biti uniformi. Preneseno je srpskim borcima da budu oprezni u noći 17. 1. l994. godini jer će biti napadnuti rovovi broj 1. i 7. to jest na krajnje rovove linije odbrane i da će ta diverzantska grupa biti u bijelim maskirnim uniformama. Međutim, muslimani nisu izvršili napad te noći zbog nekih njihovih problema pa su odlučili da napad izvrše u noći 18. 1. 1994. godine. I tu namjeru je otkrilo ovo Prislušno odjelenje i ponovo prenijelo poruku srpskim borcima na pomenutoj liniji odbrane da budu oprezni. Ali, kako se ta vijest nije ostvarila prethodne noći, borci je nisu ozbiljno prihvatili, nego su čak sa šprdnjom pitali: "A kakve će sad uniforme imati? " To im se osvetilo i muslimani su upravo te noći izvršili napad na rovove broj 1. i 7. iskoristivši nebudnost srpskih boraca, pa su im nanijeli teške gubitke. Malo je vjerovati, obzirom na konfiguraciju terena, da su muslimani odnijeli mrtve onu trojicu pomenutih boraca, iako su oni imali i nagradu za tako nešto. Više je vjerovatno da su ih zarobili i odveli žive pa ih tek onda ubili.
ilijas_nemanjici- 23269 - 11.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Blokada SarajevaMuslimani, a u tome ih je svesrdno podržala Amerika i cijela međunarodna zajednica, su proturili tezu blokade Sarajeva od strane Srba oko 4, 5 godina u poslednjem ratu. Mene čudi da niko od srpskih zvaničnika nikada nije ozbiljno reagovao na tako nešto. E, ja ne mogu tu blokadu Sarajeva prihvatiti u obliku kako su je kreirali muslimani. Ja imam pravo na svoje mišljenje i ne pretendujem da ga iko prihvati, mada sam siguran da ću imati mnogo istomišljenika. Moja teza je ovakva: Uporedimo Sarajevo i Ilijaš, sarajevsku opštinu. Za Sarajevo je prihvaćena teza da je bilo u blokadi, a za Ilijaš to nikada niko nije rekao niti je iko to tražio. Učemu je razlika? Ilijaš je čuvala Ilijaška brigada. Ona je bila opkoljena sa tri strane muslimanskim snagama koje su stalno napadale njene linije odbrane u cilju spajanja Zenice sa Sarajevom. Ilijaška brigada nikada nije imala namjeru da ide dalje prema Visokom, Brezi ili Varešu. Dakle, nije imala te namjere pa joj iste onda nisu ni blokirane. Zato i mi kažemo da Ilijaš nije bio u blokadi, ali je sa te strane blokirao muslimanske namjere. Eto neka bude tako. Sarajevo je nešto drugo. Sarajevo je proglašeno zaštićenim gradom. To bi trebalo da znači da u njemu nema vojske, a pogotovo jakog naoružanja. To bi dalje trebalo da znači da Sarajevo kontrolišu i posmatraju međunarodne snage. Da je bilo tako srpske snage bi poštovale tu odluku i nikada ne bi napadale na Sarajevo. Međutim, u Sarajevu su bile najjače muslimanske snage sa najjačim naoruženjem koje su u stvari stalno napadale srpske linije odbrane okolo u namjeri da preko Ilidže, Vogošće i Ilijaša spoje se sa Zenicom i objedine sav taj prostor pod svoju kontrolu. Pa šta su Srbi trebali da rade? Da puste muslimane da ostvare te svoje prljave namjere. E, bogami, to je van svake pameti. Pa zar nisu Jevrejsko groblje i Žuč bili najžešća ratišta. Zar nije tu poginulo najviše boraca i jedne i druge strane. A ko je otvarao ta ratišta? Rekao sam, Srbi ne bi da ih muslimani nisu napadali. E, sad izvucite zaključak. Šta je u stvari u i oko Sarajeva bilo u blokadi? Vrlo jasno. Bile su muslimanske namjere napred navedene, a ne Sarajevo kao grad. Dragi čitaoci ovog teksta, pokušajte ovo razumjeti.
ilijas_nemanjici- 23266 - 11.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Vidović (Jove) Vasilije-Vaske
Vaske je rođen u Podlugovima, može se reći u seoskoj porodici. Roditelji su mu siromašno živjeli. On je sve do ovog rata živio sa njima u stanu u Ilijašu gdje su mu oba roditelja umrli. Sjećam se priča da su ustaše u Drugom svjetskom ratu ubijali Srbe i donosili ili na licu mjesta ubijali i bacali u bunar na njihovoj parceli. Majka mu je imala status prvoborca. Vaske nije mogao zapamtiti taj rat, ali je sigurno dosta toga saznao od roditelja i komšija. To je vjerovatno u njemu stvorilo osjećaj mržnje prema svakom neprijatelju. On se kao mladić nije isticao. Prije bi se moglo reći da je bio povučen. Nije se kicošio niti modirao. Nije zato ni uslova imao. Međutim, on je u sebi imao neke visoke ideale. Na svojoj parceli koja se nalazi pored regionalnog puta Ilijaš-Visoko, negdje na sredini između rječice Gnionica i Podlugova sa lijeve strane, a parcela se proteže od ovog puta do rijeke Bosne, je napravio kuću na sprat. U toj kući u prizemlju je bio poslovni prostor u kome je otvorio kafanu-kafić. Tom objektu je dao ime "Oaza". To bi mu vjerovatno trebalo da znači kao oaza mira. Da svaki dobronamjerni gost može tu u miru da odsjedne i odmori se. Imao je namjeru čak da ispred tog objekta postavi bistu Dr. Voje Novakovića. To je doktor iz Podlugova po kome se Dom zdravlja u Ilijašu zvao Dom zdravlja "Dr. Vojo Novaković" i u zgradi Doma ima njegova bista. Dakle, on je mnogo poštivao sve zaslužne Srbe. Ja sam mu rekao da on to ne može da uradi tek tako, da mora tražiti odobrenje od nadležnih organa. Došao je rat i on to nije uradio. Postavljalo se pitanje otkud njemu pare da napravi taj objekat. Najvjerovatnije mu je u tome pomogla njegova sestra koja se udala za nekog diplomatskog predstavnika, a kažu da mu je taj zet Gadafijev sestrić ili bratić. E, pa to je za vjerovati jer Vaske nije imao izvore većih finansijskih sredstava. On je svoju opredijeljenost za srpstvo dokazao i 1991. godine kada je buknuo rat u Hrvatskoj. Dok drugi mladići nisu ni razmišljali o ratu, Vaske je zajedno sa Margetić Samirom otišao da pomogne Srbima u Kninskom ratištu. Samir je tamo poginuo, a Vaske je teško ranjen. Tako ranjen sa grupom srpskih boraca dovezao je Samira i sahranio u Ilijašu gdje su živjeli Samirovi roditelji. Zlonamjerni muslimani su odmah pričali, eno Vaske doveo četnike u Ilijaš. Zbog ranjavanj u nogu, on je cijelo vrijeme rata nosio neku metalnu protezu kojom je utezao stopalo da mu ne klapče, ali nije ni pomišljao da se smiri kod kuće ili da negdje pobjegne. Bez ičijih sugestija, kad je buknuo rat i u Ilijašu, on je samoinicijativno okupio i formirao neku svoju grupu boraca u jednu manju jedinicu, možda jačine manjeg voda. U početku je bio samostalan. Njemu nije smetalo to što nije uopšte imao vojno obrazovanje. On je sasvim dobro komandovao tom jedinicom. Bio je vrlo strog i svi su ga slušali. Njegov pripadnik koji ga nije slušao bio bi eliminisan iz jedinice. Kao komandir oklopno-motorizovanog voda uključen je u jedinicu oklopno-motorizovane čete (OMČ) od 1. 9. 1992. godine u Ilijaškoj brigadi. Od tada on izvršava zadatke i naređenja komande Brigade. Njegova jedinica je bila vrlo pokretna. Bio je u svakoj borbi na liniji odbrane Ilijaške brigade. Učestvovao je u svakom odbijanju napada muslimana, a naročito u slučajevima privremenog proboja linije i odbijanja napada i vraćanje linije pod kontrolu Brigade. On je imao jedno svoje putničko vozilo kojim je on upravljao i par vozila koje je prepravio za potrebe jedinice. Vaske je na svom vozilu na haubi imao pričvršćenu ljudsku lobanju i na njoj iscrtanu mrtvačku glavu, te male crne zastave. Pa to je on izmislio i to je trebalo da znači kao simbol njegove jedice. Mrtvačka glava i crne zastave su predstav ljale opasnost njegove jedinice. O toj lobanji su isprepredane razne priče. Međutim, Dr. Vojislav Šešelj je na suđenju u Hagu dobro je objasnio i tome ne treba ništa ni dodati ni oduzeti. Ostala vozila je opkovao debljim limovima, a na njih montirao PAT-ove i PAM-ove. Takva vozila su izgledala kao prage. Nije on imao prage kao što se to govorilo. Njegova posada je imala još puške i automate. Dakle, svi su njegovi borci bili na vozilima. Zato je on mogao brzo intervenisati gdje god bi trebalo. On je vrlo često išao do linija odbrane i odatle iznenada otvorio vatru iz svih oružja kako bi izazvao neprijatelja da reaguje da uoči njegov raspored rovova. Ne znajući njegovu namjeru, borci linije odbrane bi rekli da je došao ispucao se i povukao, a nama ostavio muslimane na leđima. Iz svega se vidi da Vaske nije bio Šešeljov dobrovoljac koga je poslao u Bosnu da se bori protiv muslimana kako to muslimani žele da prikažu. Vaske jeste pripadnik Šešeljovih radikala, ali je on rođeni Ilijašanin i borio se za svoj Ilijaš. Zbog njegovih zasluga Šešelj ga je proizveo u Vojvodu. Pored toga, Vaske je dva puta odlikovan i to Zlatnom medaljom za hrabrost 1993. godine i Medaljom zasluga za narod 1994. godine. Po izlasku iz Ilijaša, kraće vrijeme je bio u Zvorniku i otvorio ugostiteljsku radnju na samom ulazu u Zvornik. Otišao je iz Zvornika i ja ne znam gdje se nalazi.
ilijas_nemanjici- 23253 - 10.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Ilijaško ratišteIlijaško ratište, misli se na ravničarski dio opštine, bilo je vrlo teško i po mnogo čemu specifično. Ono je bilo vrlo nepovoljno po srpsku stranu. To je po površini relativno malo ratište. U vidu je jezika čija je dužina oko 20 km, a širina od 3 km u samom vrhu ispred Visokog do 10 km u korjenu prema Vogošći. Okruženo je sa tri strane teritorijom koja je bila pod muslimanskom kontolom, a prema kojoj je u svakom trenutku, računajući veću dubinu, bilo usmjereno i do 30. 000 muslimanskih vojnika. Pored toga dominantni zemljišni objekti u okruženju bili su pod kontrolom muslimanske vojske. Nabožić, koji je dugo bio pod kontrolom muslimana, dominira nad ostalim objektima i prema gradu Ilijaš i prema magistralnom putu Semizovac - Olovo. Očevlje iznad same Breze sa kojeg se cijelo Ilijaško ratište vidi kao na dlanu, a vrlo je blizu. Čemerno dominira nad svim objektima u široj okolini. Sa Kule Banjer (Ulukovac, gdje je bila locirana muslimanska artiljerija) širi se pogled na Čekrčiće kao na dlanu. Brdo Visočica, sada poznato kao "Piramida Sunca", je neposredno iznad grada Visoko i sa njega se vidi cijela srpska linija odbrane od Čekrčića do krajnjeg dijela u Kralupima prema Ratkovcima i Oraovcu, te Stijeni, gdje se završava linija odbrane na lijevoj sstrani na spoju sa Ilidžanskom brigadom. Sa ovih objekata bilo je moguće neposredno gađanje iz muslimanske artiljerije. Obzirom na ovakav nepovoljan raspored objekata za srpsku stranu i njihovu blizinu, svaki dio ovog ratišta bio je u dometu muslimanskoj artiljeriji (MB-82 mm, MB-120 mm, haubicama, tenkovima, višecjevnim bacačima raketa (VBR), PAM-ovima, PAT-ovima, boforsima), a dobar dio i snajperima. Samo od snajpera je poginuo 41 borac. Muslimanska artiljerija je gađala svaki dio srpske teritorije. Pored vojnih objekata, gađani su i civilni ciljevi. Tako su gađana sva sela počev od Vlaškova, Donje Misoče, Mrakova, Sovrla, Lješeva, Kopača, Čekrčića, Čifluka, Ljubnića, Balibegovića, Kadarića, Bioče i Malešića. Urbani dijelovi grad Ilijaš i Podlugovi redovno su bili meta muslimanskoj artiljeriji. U gradu Ilijaš nije bilo niti jedne zgrade sa čitavim staklima na prozorima i bez oštećenja fasada od direktnih pogodaka ili gelera granata. Nekoliko zgrada je direktno pogođeno granatama. U svim ovim mjestima pored boraca poginulo je i više civila, a mnogo ih je ranjeno. Istina, i srpska strana je imala dva izrazito povoljna objekta kao što je Paljevo, sa kojeg se vidi sva muslimanska linija odbrane od Nabožića do Kule Banjer. Zatim, tu je i Strmac kome je grad Visoko i njegova dubina u vidiku kao na dlanu, a posebno što je vrlo blizu Visokog. U slučajevima napada muslimanske artiljerije po naseljenim mjestima, Srbi bi je jedino mogli ušutkati tako što bi svojom artiljerijom uzvratili po gradovima Visoko i Breza. Na ovom dijelu ratišta srpska odbrana nije imala uopšte svoju dubinu odbrane. Pored prve linije odbrane nije bilo prostora za postavljanje druge i eventualno treće linije rovova. U ratnoj taktici to je vrlo bitno. Padom prve linije povlači se u drugu, a u najgorem slučaju i u treću, pa se opet neprijatelj zadrži. Međutim proboj prve linije odbrane u ovom slučaju, značio je i ulazak muslimana u sam grad Ilijaš ili Podlugove. To je još jedna vrlo nepovoljna karakteristika ovog ratišta. I pored takvih okolnosti srpsko stanovništvo nije napuštalo svoja ognjišta sve do kraja rata. Srpska sela Mrakovo, Sovrle i Lješevo, koja su se nalazila neposredno iza srpske linije odbrane, bila su cijelo vrijeme rata naseljena, a dobar broj stanovnika je ostao i u Čekrčićima, najugroženijem selu u ovom ratu. U Čekrčićima nije bio dovoljan broj boraca da bi mogli praviti smjene u rovovima. Borci su i po dva mjeseca neprekidno bili u rovu. Borci su zato uređivali svoje rovove oblažući ih lamperijom, unoseću u njih kauče i televizore, od rova pravili kao vikendice, samo da im bude podnošljivije. U groblje u ovom selu je bilo nemoguće sahranjivati poginule borce ili umrle građane. Nije to dozvoljavala muslimanska artiljerija. Samo na početku rata je sahranjeno 6. poginulih boraca i to po noći i bez prisustva sveštenika. Sahrana je obavljana samo sa nekolicinom saboraca u najvećoj tišini. Sve do kraja rata sahrane su obavljane u groblju u Ilijašu. Međutim i na to groblje su padale granate ako bi muslimani primijetili okupljenu masu naroda. Postavlja se pitanje kako je ovakva teritorija mogla ostati odbranjena i kako muslimani u 34 a neki kažu i 36 ofanziva sa daleko brojnijim snagama nisu uspjeli napraviti proboj i na taj način spojiti Zenicu preko Visokog i Ilijaša sa Sarajevom i tako deblokirati grad Sarajevo, što je i bio stalni i najvažniji cilj muslimanskog i političkog i vojnog rukovodstva. E, na to pitanje će kasnije morati odgovoriti istoričari koji se bave istorijom ratovanja. Sigurno je jedno, a to je - dozvoliti proboj muslimanima značio je katastrofu po srpsko stanovništvo jer su muslimani cijelo vrijeme bili željni osvete zbog brojnih neuspjeha i zbog ogromnih gubitaka koje su pretrpjeli. Bile su neke procjene da su muslimani, posebno u 1992. godini, imali i do 10 puta više gubitaka od Srba. I zatro, srpski borci kao da su pokupili sve maksime sa kojima se ginulo od Kosova do danas i sebi postavili kao osnvno geslo ratnika: "Za krst časni i slobodu zlatnu". I zaista uzvišenije maksime nema. Ona je kao neko tajno znanje brižljivo čuvana u svakom Srbinu koji srpski misli i osjeća. To je visoko postavljeni moralni zahtjev što ga preci u baštinu ostaviše. Zatim, "Bolje je nama u podvigu smrt, nego li sa stidom život". Srpskog ratnika ponovo krase stara obilježja - krv junačka, duša djevojačka. - To je dalo snagu srpskim borcima da junački, hrabro, odvažno i samouvjereno i vjerom u mogućnost odbrane svoje zemlje i svojih ognjišta stanu ispred svojih porodica, djece, staraca, bolesnih i nejakih kao čvrst i neprobojan bedem, što se i ostvarilo. U to je vjerovalo i cijelo stanovništvo i zato je i ostalo sa svojim borcima cijelo vrijeme rata. Tu su bile i porodice političkog i vojnog rukovodstva Ilijaške opštine. Ovom uspjehu su mnogo doprinijeli i borci izbjeglice iz drugih mjesta koji su sa svojim porodicama našli svoje utočište u ovoj opštini. I oni su, kao i njihove porodice, dali puni doprinos noseći se, između ostalog, i željom za osvetom zbog napuštenih svojih ognjišta. Boreći se za taj visoki cilj poginulo je 154 borca izbjeglice. Prema procjenama sa podrućja opština Visoko, Breza, Vareš, Kakanj i drugih, napušteno je oko 70 sela u kojima je živjelo oko 15. 000 Srba, a koja je napustilo oko 13. 000 Srba i na podrućju opštine Ilijaš smješteno oko 9. 000. Komandant Ilijaške brigade major Božidar Savić je svijetli primjer svojim borcima, ali i građanima Ilijaša. Njegova supruga Borjana sa sinčićem Milošem, koji je u ovom ratu prohodao i progovorio, rodila je i kćerku Jelenu 1995. godine u jeku najjačih muslimanskih ofanziva i ostala je u Ilijašu do kraja rata. Ilijaška brigada je imala dobar starješinski kadar, a posebno dobru komandu Brigade koja je znala pravovremeno upotrijebiti snage i na pravom mjestu. Muslimani su već poslije nekoliko neuspjelih pokušaja stekli utisak da je na ovom dijelu ratišta nemoguće postići uspjeh. Stizale su informacije da je i sam Sefer Halilović rekao: "Dok je u Ilijašu komandant major Josipović, ne treba ništa ni pokušavati. Sefer je vjerovatno poznavao majora Josipovića. Iako je Ilijaška brigada branila i odbranila teritoriju opštine Ilijaš, ipak je njena teritorija Dejtonskim mirovnim sporazumom predata pod kontrolu Fegeracije BiH. E, sad nam je ostalo da odgovorimo zašto su Srbi napustili Ilijaš. To je jedno bolno pitanje. Rekli smo več da je Ilijaška brigada tokom cijelog rata bila prepreka na putu spajanaja Zenice sa Sarajevom. Da je ova Brigada u svakom trenutku ispred sebe imala oko 30. 000 muslimanskih vojnika koji su u čestim napadima pokušavali proboje, ali nikada nisu uspjeli. Da su na tom putu imali i velike gubitke. Da su zato bili željni i osvete. Pa i sam Alija Izetbegović je govorio da ne čekaju oni koji su nosili pušku. Po njemu Srbi nisu smjeli nositi pušku, a oni jesu. Ali, šta to znači? Pa normalno da znači da nema zajedničkog života sa muslimanima. Pošto je opština Ilijaš predata Federaciji BiH, Srbi nisu htjeli da žive u Federaciji. Pored toga i Međunarodna zajednica je isplanirala sve protiv Srba, a u korist muslimana. Kao da im je pripremala priliku za osvetu. Prvo, dogovorima je regulisano da VSR, tj. Ilijaška brigada mora napustiti Ilijaš 4. februara 1996. godine. Znači, građani su ostali bez odbrane i u potpunoj nesigurnosti. Zatim, isplanirano je da se opština Vogošća preda Federaciji 23. februara 1996. godine, a Ilijaš tek 29. februara iste godine. Dakle, napravljeno je još jedno okruženje koje je stvaralo potpunu nesigurnost građana kojima je na kraju i otvoreno prijećeno. Zato Srbi Ilijaša nisu htjeli čekati ni predaju Vogoščanske opštine, nego su napustili Ilijaš prije tog datuma dok su još imali slobodan prolaz prema Palama i Sokocu. Neka mi ne zamjere borci i građani, kako mi to kažemo, gornjeg dijela Ilijaške opštine, što u ovom prilogu nisam ništa pisao o tom dijelu ratišta. Nisam iz dva razloga. Prvo što su jedinice Ilijaške brigade sa tog dijela ratišta još 20. oktobra 1994. godine ušle u sastave drugih brigada i to l. romanijske pješadijske brigade i 3. sarajevske pješadijske brigade. Tako da je rat završen sa Ilijaškom brigadom samo u donjem dijelu opštine Ilijaš. Drugo, moram priznati da ja mnogo manje poznajem taj dio ratišta, ali znam da tu postoje lica koja su živa i koja znaju i mogu mnogo bolje od mene opisati taj dio ratišta a to su lica M. S. i M. P. Dobro bi bilo da neko od njih, ili oba zajedno, opiše to ratište kako bi se spojilo sa ovim mojim prilogom i tako bi imali cjelovit pregled.
ilijas_nemanjici- 23244 - 09.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Žal za IlijašomSva razmišljanja Ilijašana i malih i velikih, i vojnika i građana, u toku rata su bila usmjerena jedino ka očuvanju svojih ognjišta i svega onoga što je srpsko. To im je i uspjelo. Pobijedili su na bojnom polju. Međutim, Dejtonskim mirovnim sporazumom, opština Ilijaš je zajedno sa ostalim dijelovima Srpskog Sarajeva predata pod kontrolu Federaciji BiH. Zbog toga su Srbi ove opštine sa velikim razočarenjem do kraja marta 1996. godine napustili ovu teritoriju i raselili se po cijeloj Republici Srpskoj, pitajući se: "Ima li te Bože, jesi li pobjegao od Sarajeva. Vidiš li šta se ovdje radi? Šta je sa onima koji su ti otišli na ispovijest? Jesu li svi grešni? Šta je sa nama koji čekamo Tvoju osudu. " Mnoge žrtve su pale za očuvanje slobode, svojih ognjišta i za sstvaranje srpske države. Velika i prevelika je cijena 531 izgubljeni borac, oko 200 vojnih invalida, da bi se lako zaboravilo sve ono što se preživjelo u Ilijašu i da bi se sve to lakonapustilo i ostavilo. Ilijaš je postao herojski grad, a njegovi borci pravi junaci i heroji. Žal za Ilijašom, za poginulim borcima i komandantima, ali i želju za srpskom republikom opjevali su sami borci. Njihove pjesme najviše govore. Evo samo nekih. Mirno spavaj grade Ilijašu Ilijašu, ti grade viteški, Hrabro stojiš, proće dani teški. I tebi će doći bolji dani, Srpski narod tebe hrabro brani. Opkoliše tebe sa svih strana Pa ti mira ne daju ni dana Ti zlikovci ne znaju šta rade Ne damo te Ilijašu grade. Ti ćeš cvjetat i u miru rasti Neprijatelj na koljena pasti. Dok te brane srpske snage naše Mirno spavaj grade Ilijaše. Dosta krvi za te se prolilo, Mnoge majke srce je bolilo. Svi žalimo mnoge žrtve naše, Ti si heroj, grade Ilijaše. Veljko Marković Nišići Pjesma komadantu Suze roni srpski borac, ne boje se Srbi rata. Već mu srce tuga steže što izgubi komandanta. Majka plače, sudbu kune što izgubi svoga sina. Al' vječno će da ga pamti htabra srpska omladina. Ko će moći, ko će poći tamo gdje je Mlađo bio. Pred vojskom je uvjek prvi, on je Srbe zadužio. Imao je duh junaka koji srpske vođe krasi. U borbu je išo prvi srpski narod svud da spasi. Ne žaleći samog sebe za krst časni život dade. Sve je Srbe zadužio da produže gdje on stade. Pamtit će se po hrabrosti, bez povratka na put ode. Nek nam svima uzor bude, samo takvi nek nas vode. Pokloni se srpski borac mrtvom vođi i prozbori. Nek zapamti dušman kleti, svaki metak tebe sveti. Rasko Šepur Nišići Srpska Republika K'o kap vode na čistome dlanu Najljepša si zemlja na Balkanu. Branimo te od zlih napasnika Najljepša si Republika Srpska. Tvoje ćemo pozlatiti ime Svaki Srbin ponosi se njime. Puna si nam prelijepih slika, A zoveš se Republika Srpska. Ti nam cvjetaj k'o najljepše cvijeće, Dok je Srba osvojit' te neće. Jer dušmanu ne damo priliku Da pokori Srpsku Republiku. Brani ćemo mi granice tvoje Dok se one s Krajinom ne spoje. Neće nam te pokoriti niko, Majko naša, Srpska Republiko. Veljko Marković Nišići
ilijas_nemanjici- 23241 - 09.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(1)
Savić (Nikola) BožidarBožidar Savić je rođen 7. 1. 1967. godine u Visokom. Završio je vojnu akademiju KOV u 43-oj klasi 1990. godine u Beogradu. Po završetku akademije dolazi u Sarajevo u Vojni školski centar gdje biva postavljen za komandira voda i nastavnika nastave gađanja. Kao najbolji komandir voda u julu mjesecu 1991. godine postavljen je za komandira voda samo dvije godine mlađe klase. Dana 21. 8. 1991. godine odlazi u ratnu jedinicu u Doboj, a iz Doboja sa jedinicom u Derventu. Ponovo se vraća u Doboj i formira bataljon koji je postojao do kraja rata u sastavu Krnjinske brigade. U Derventi je već osjetio ratne zamke i teškoće. Ranjen je 7. 5. 1992. godine u selu Terine između Doboja i Dervente i tom prilikom je zadobio 108 gelera po cijelom tijelu. Zbog toga je bio u bolnici u Doboju od 7. do 12. maja 1992. godine, kada je prebačen u Banjaluku i istog dana avionom u Beograd na VMA gdje je ležao od 12. maja do 12. juna 1992. godine. Dva puta je operisan. U Ilijaš je došao sa štakama 14. juna 1992. godine kao poručnik i odmah se javio u Brigadu u kojoj je tada bio komandant Kopanja Marko. Jedno vrijeme je bio načelnik bezbjednosti, negdje krajem jula mjeseca počinje obavljati dužnost NŠ Brigade, iako je naredbom postavljen tek od 1. 9. 1992. godine. Na funkciju komandanta Brigade zvanično je postavljen 14. 1. 1995. godine iako je istom komandovao mnogo ranije. Naime, on Brigadom komanduje kao zastupnik komandanta još od 1. 7. 1993. od kada major Josipović odlazi za komandanta TG Vogošća, nakon čega se Josipović više ne vraća u Brigadu. Jedini prekid je bio u vrijeme dok je komandant Brigade bio potpukovnik Miloš Delić od 25. 2. do 15. 8. 1994. godine. Međutim i u to vrijeme je komandovao glavninom Brigade, jer je p. pukovnik Delić duži vremenski period bio na IKM na Nišićima. Izuzetno je privlačna ličnost. Mlad, lijep, zgodan, dovoljno visok, oficirska uniforma mu stoji izuzetno lijepo, jednostavno kao da je rođen za oficira. Već kao NŠ Brigade ispoljio je sve kvalitete stručnosti i vojne vještine i posebno samostalnosti u odlučivanju. Kao mlad čovjek i oficir stvorio je prisne odnose sa starješinama i vojnicima. Njegovo ponašanje omogućavalo je jedan slobodniji kontakt svih sa njim, iako je u suštini strog i nije dozvoljavao omekšavanje potrebnog vojnog odnosa prema zadacima. Kao mlad čovjek prije svega, primio je na svoja pleća veliki teret i odgovornost prihvatajući se dužnosti komandanta Brigade. Sve starješine i vojnici imali su puno povjerenje u njega. Uvijek je bio prisutan ili u Komandi ili na liniji. Njegovo prisustvo je plijenilo sigurnošću, njegovo ponašanje uvjerava i obećava. On je dinamičan, stalno je u pokretu, nije se mogao nigdje dugo zadržavati. Stalno veseo i na licu se nikad ne vidi zabrinutost. I u trenucima opuštenosti reklo bi se na prvi pogled da je bezbrižan. Međutim, i u tim trenucima on razmišlja i odjednom, iznenada, kompjuterskom brzinom i preciznošću izda naređenje. Starješine i borci su jednostavno željeli da je stalno sa njima i uz njih jer su tako slobodniji i sigurniji. Kad god je trebalo, našao bi se na najtežim mjestima. I kad je upućivao svoju jedinicu na drugo ratište, dobro bi je opremio i pripremio i obavezno lično ispratio i na povratku dočekao. Zato su mu te jedinice s pjesmom odlazile i s pjesmom se vraćale. Spjevale su mu i pjesmu: Ko to ide Ilijaškom džadom, to je Božo sa svojom Brigadom. Najteže bi mu bilo kad izgubi nekog borca. Tada se mogla vidjeti tuga na njegovom licu. Obavezno bi išao u bolnice da lično posjeti svakog ranjenika i da sa njim razgovara i poželi mu brzo ozdravljenje i povratak u jedinicu. Porodicama poginulih boraca poklanjao je posebnu pažnju. U zgradi Komande uvijek je bio glasan i znalo se kad je prisutan. Neobično bi bilo kad se bar jednom u toku dana ne bi čuo njegov uzvik - KURIR! U Ilijaš je došao kao poručnik. Zbog svojih kvaliteta brzo je napredovao i rat je završio u činu majora. Brigadom je najduže komandovao i na njenom čelu je završio rat. Bio je tu i u jeku najtežih muslimanskih ofanziva u junu i julu mjesecu 1995. godine, kada su muslimani riješili da pod svaku cijenu deblokiraju Sarajevo baš preko teritorije koju brani njegova Brigada. Tu je ispoljio svo svoje znanje, mudrost i snalažljivost i osujetio muslimanske namjere. Nije zaboravio na svoje borce ni poslije završetka rata i ukidanja Brigade. Rado ih prima i ima njihove česte posjete. On je bio najmlađi major i najmlađi komandant brigade u Sarajevsko-Romanijskom korpusu. Dva puta je odlikovan i to:
Sada je penzionisan zbog posljedica ranjavanja, a i zbog reorganizacije vojske. Oženjen je i ima suprugu Borjanu, sina Miloša (1991) i kćerku Jelenu (1995) i Mariju koju je dobio poslije rata. Sva četvorica komandanata Brigade: Marko Kopanja, Dragan Josipović, Miloš Delić i Božidar Savić imali su sreću i čast da su komandovali takvom slavnom brigadom koja je jedina u Sarajevsko-Romanijskom korpusu odlikovana Ordenom Nemanjića, pa otuda i naziv "Ilijaški Nemanjići". Te brigade više nema, a vjerovatno je više nikad neće ni biti, ali o njoj nekom drugom prilikom.
ilijas_nemanjici- 23238 - 08.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Delić (Vlade) MilošRođen 30. 10. 1949. godine u selu Ferzovići, opština Rogatica. Vojnu akademiju je završio 1972. godine u Beogradu. Od 1972. do 1976. godine službuje u Sisku kao komandir izviđačko diverzantskog voda. U tom periodu završava diverzantski kurs i 1975. godine komandno-štabsku obuku. Od 1976. do 1990. godine provodi u Školskom vojnom centru u Sarajevu kao komandir voda i nastavnik nastave gađanja, zatim kao komandant bataljona i načelnik KLASE oko 3. godine, kao i zamjenik nastavnika katedre oko 3. godine. Bavio se naučno-istraživačkim radom i ispitivanjem naoružanja (OSE, ZOLJE, M-84, snajper 7, 62 mm) kao i usavršavanjem pravila gađanja za MB. Na svim poslovima je imao ocjene "NAROČITO SE ISTIČE". U mirnodopskom periodu dobio je više odlikovanja. Kad je počeo rat u BiH, a prije 10. maja, u zadnjem avionu, izašao je iz Sarajeva i otišao u Beograd. Januara mjeseca 1993. godine došao je u VRS i u početku odlazi u Lukavicu u Vojkovičku brigadu na ispomoć oko 2. mjeseca. Početkom marta 1993. godine dolazi za komandanta Vogošćanske brigade, a od 1. 7. 1993. godine biva postavljen za NŠ TG Vogošća. U decembru iste godine odlazi na operaciju noge. U Ilijaš za komandanta Brigade dolazi od 25. 2. 1994. godine u činu potpukovnika. U Ilijašu je dočekan i prihvaćen kao veliki poznavalac vojne nauke, taktike i strategije, kao veliki čovjek i pravo profesionalno vojno lice. Jednostavno, od njega se mnogo očekivalo. Međutim, kratko je komandovao Brigadom, jer je već 15. 8. 1994. godine prešao u 3. korpus, tako da nije imao ni vremena da ispolji sve svoje kvalitete i sposobnosti. Komandovao je Brigadom kada je imala 8. pb i držala liniju odbrane u dužini od oko 140 kilometara. Prevelika je to bila obaveza za ovu Brigadu jer toliko dugu liniju odbrane nisu imali ni neki korpusi. Poseban je problem bio držanje linije odbrane u zoni odgovornosti 5. do 8. pb. (Srednje, Nišići, Okruglica) gdje su djelimično liniju pokrivale i držale jedinice iz drugih brigada i korpusa. Taj heterogeni sastav jedinica je bio nepovoljan za komandovanje i uspostavu jedinstva u komandovanju i rukovođenju. Jednostavno, takvim sastavom jedinica na tako dugoj liniji odbrane nije se moglo komadovati iz jednog mjesta. Zato je formirao istureno komandno mjesto (IKM) na Nišićima kako bi se sa tog mjesta objedinjavalo komandovanje heterogenim sastavom jedinica na planinskom dijelu Ilijaškog ratišta. Sam je odlučio da on lično ode na IKM na Nišiće, a NŠ Božidara Savić je ostavio da komanduje dijelom Brigade u zoni odgovornosti 1. pb do 4. pb. Uvidjevši sve negativnosti lično je tražio od GŠ VRS da umjesto heterogenog sastava iz velikog broja jedinica dobije dva pješadijska bataljona kako bi se poboljšala situacija i ojačala odbrana ovog dijela teritorije, ali to nije urađeno. Vjerovatno je razlog, što je i sam tvrdio, da je Ilijaška brigada izgubila veliku površinu teritorije u zoni odgovornosti 5. pb do 8. pb, a koju je skoro sa lakoćom sa svojim stalnim sastavom oslobađala. Istina, to je bio i period kada su muslimani poduzeli ofanzivna dejstva i na ovom dijelu ratišta, a kojih je u ranijem periodu bilo znatno manje. Prije dolaska u Ilijaš već je bio upoznao jedan broj starješina ove Brigade kroz TG Vogošća u kojoj su bili privremeno raspoređeni, a kasnije je vrlo brzo upoznao i ostale i veliki broj boraca kod kojih je stvorio povjerenje i poštivanje. Odlikovan je Ordenom Karađorđeve zvijezde 3. reda 1994. godine. Oženjen, ima suprugu i sinove Daria (1975) i Jugoslava (1983).
ilijas_nemanjici- 23233 - 08.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Josipović (Boje) DraganDragan je rođen 2. 9. 1957. godine u Banjaluci. Ilijaškom brigadom komanduje od 1. 7. 1992. godine, nakon pogibije prvog komandanta Marka Kopanja, pa do 24. 2. 1994. kada biva postavljen za komandanta 3. Sarajevske pješadijske brigade u koju su ušle Koševska, Vogošćanska i Rajlovačka brigada. U stvari on je 1. 7. 1993. godine postavljen za komandanta TG Vogošća sa komandnim mjestom u Vogošći koja objedinjuje komandovanje napred navedenim brigadama i Ilijaškom brigadom. U Ilijaš je došao u junu 1992. godine. Predstavio se u pravom svjetlu profesionalnog vojnog lica ispoljivši strogost, stručnost, sposobnost u rukovođenju i komandovanju. Njegov stav je jednostavno takav da odaje čovjeka za koga se može reči da je "MRKA POGLEDA". Najzaslužniji je za objedinjavanje svih vojnih jedinica na opštini Ilijaš, njihovo organizovanje i osposobljavanje i dovođenje na nivo potpune borbene gotovosti i obaveze izvršavanja naređenja pretpostavljenog starješine. A nije to bilo jednostavno. Pod njegovom komandom Ilijaška brigada je postala velika i 1. 000 boraca je imala više od sve tri brigade (Koševska, Vogošćanska, Rajlovačka) zajedno. Imala je visoko organizovanu komandu, 10 bataljona, 2 diviziona i nekoliko specijalizovanih jedinica kao što su LarbPVO, OMČ i PDČ. Zahtijevao je strogu disciplinu, ali ništa preko potrebnog i ništa na štetu odnosa među starješinama i vojnicima. Vječito je bio u izviđanju. Poznavao je mjesto, izgled i okolinu svakog rova u liniji odbrane. Provjeravajući izvještaje svojih potčinjenih postavljao bi dopunska pitanja kao što su: Je li to onaj rov kod velike bandere, je li tu lijevu stranu rova pokriva jedna debela grana, je li to onaj rov kod duplog stabla itd. Imao je veliku sposobnost i moć zapažanja da je išao do u najmanje sitnice. Prikupljao je informacije o svemu značajnom. Nije mu mogao niko ništa podvaliti. Na vrijeme bi reagovao i korio starješinu zbog propusta. Izgledalo je da sve vidi, da se svugdje nalazi, da je prisutan i tamo gdje ga fizički nema. Starješine i borci su cijenili tu strogoću iako bi im bilo lakše da nije takav. Međutim i kad je otišao iz Brigade, gdje god bi se našli u opuštenim trenucima pjevali bi mu pjesmu: "Vrati se Vojvodo, gdje si ratovo" On je vrlo brzo uspio stvoriti pravu vojnu organizaciju Brigade od ne baš vojnih jedinica i neprofesionalnih starješina, što ostale brigade u okruženju nisu uspjele. Zato je Komanda SRK od 16. 12. 1992. naredila objedinjavanje dejstva Koševske, Vogošćanske, Rajlovačke i Ilijaške brigade pod komandu Komande Ilijaške brigade. Ovo je vjerovatno i bio povod da se formira TG Vogošća, a kasnije i formiranje 3. Sarajevske brigade čiji postaje komandant. Posebnu je pažnju posvećivao životima boraca. Nije dozvoljavao nikakve ne pripremeljene napade na određene objekte. Uvijek bi prije pješadijskog pohoda obezbijedio dobru artiljerijsku pripremu ispalivši bezbroj granata po neprijateljskim položajima. Tamo gdje njegova artiljerija dejstvuje i zemlja gori. Sjetimo se samo kota Kapice i Mačka. Od drveća su ostali samo badrljci, a svako drvo je okovano čeličnim zrnima i gelerima, rovovi izvrnuti i nisu više bili ni za opravku. U rovu je mogao ostati samo gluv, lud ili mrtav. On nije priznavao poraze. U vrijeme njegovog komandovanja Brigadom, ona je samo liniju odbrane pomjerala naprijed. Neprijatelj je mogao probiti njegovu liniju odbrane, ali privremeno zauzetu teritoriju nije mogao zadržati ni jedan jedini dan. Sve bi učinio da bi je vratio pod svoju kontrolu i za kaznu neprijatelja potisnuo još dalje od linije gdje je prije bio. Takav je bio na svakom dijelu linije odbrane a koja nije bila mala. Brigada je doživljavala neke reorganizacije, ali je bilo perioda kada je branila liniju odbrane dugačku oko 14o kilometara što je malo koji korpus imao toliku liniju. Nije to bilo lako, ali to je bio borac i komandant koji je ostvario mnoge pobjede, ne skidajući čizme sa nogu i po pet dana i spavajući u maskirnoj uniformi prljavoj od prašine, blata i znoja. Muslimani su cijelo vrijeme rata pokušavali probiti liniju odbrane Ilijaške brigade u cilju spajanja Zenice sa Sarajevom, ali to nikada nisu uspjeli. Priča se da je bilo 34. a neki kažu i 36 ofanziva i sve neuspješne. muslimanski borci koji su jednom pošli na selo Čekrčiće doživjeli su velike gubitke da više nikada nisu htjeli ići u napad na to selo, a ono je prvo na udaru iz pravca Visokog. Njima se pričinjavalo kao da srpski borci liftom izlaze iz zemlje. Zato su muslimani za svaki novi napad dovodili jedinice iz Travnika, Kaknja, Zenice i Viteza koji ne znaju gdje idu. Međutim i oni kad bi usput saznali na pauzi bi bježali. U jednom trenutku Ilijaška brigada je pomjerila svoju liniju odbrane po širini 5oo metara u dubinu oko 3oo metara koja je bila bezbjednija i zaštićena od artiljerije sa Visočice. To je urađeno namjerno i bez borbe. Međutim muslimanska komanda je to predstavila svojim borcima i građanima posebno kako su zauzeli selo Čekrčiće iako za cijelo vrijeme rata nikad nisu ušli u to selo. O tome su čak napravili emisiju na televiziji i slavili naredne godišnjice tog navodnog uspjeha. E zamislite te laži. Do Ilijaša je dopirala i vijest da je čak Sefer Halilović rekao dok je tamo Josipovića da ne treba ništa ni pokušavati. Najbolje je to opisao jedan posjetilac "Internet sajta" ovim riječima: - Moj Sefere, ta tvoja slavna, da ne kažem kakva, vojska cijeli rat nije uspjela osvojiti Čekrčiće. Sjeti se Čakrčića, jadan bio Sefere, a onda idi u svoju domovinu, to jest otadžbinu. Vi stranci poput tebe i tvog "klasića" Ante Jelavićaovdje nemate šta tražiti. Dakle, od Čekrčića Seferu sikter! Posebnu pažnju je posvećivao porodicama poginulih boraca, Zahtijevao je besprekornu organizaciju oko obavještavanja porodica o pogibiji borca i oko njihove sahrane. Od svojih saradnika je zahtijevao česte obilaske tih porodica i pružanje im potrebne pomoći. Ranjene borce je lično posjećivao u bolnicama kad god mu je vrijeme dozvoljavalo. To je zahtijevao i od svojih potčinjenih starješina. Na Ilijaškom ratištu je ranjavan dva puta. Odlikovan je Ordenom Karađorđeve zvijezde 3. reda 1993. godine. Ima suprugu i četiri kćerke. O njemu bi se moglo još mnogo toga pisati, jer je on bio bitke i van Ilijaške brigade. Bio je i na visokim funkcijama Generalštaba Vojske Republike Srpske. Nažalost, nije ostvario svoj status kakav je zaslužio. Nije ostvario penziju, a po njegovoj priči neće je ni ostvariti. Na pitanje zašto, kaže: - Nema me nigdje. Žalosno.
ilijas_nemanjici- 23215 - 06.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -
(0)
Marko Kopanja
Marko Kopanja je bio prvi komandant Ilijaške brigade kojom je komandovao od njenog formiranja 20. maja 1992. godine do njegove pogibije 26. juna iste godine. Rođen je 9. 5. 1948. godine u mjestu Stekerovci, opština Glamoč. Završio je srednju ekonomsku školu i prije rata je radio u građevinskom preduzeću "Hercegovina" u Sarajevu u knjigovodstvu. Negova supruga Mira je završila Ekonomski fakultet i radila u Željezari Ilijaš u komercijalnom sektoru. Stanovali su u Ilijašu. Kao rezervni kapetan I klase, u periodu prije rata bio je raspoređen na funkciju pomoćnika komandanta za moral jedne ratne jedinice sa mob. zborištem u Visokom. Dana 19. 11. 1991. godine javio se SDS Ilijaš na sjednici Opštinskog odbora SDS i na istoj odmah bio imenovan za komandanta Odreda Ilijaš-I koji je trebalo tek formirati. Već u to vrijeme u Mjesnoj zajednici Ilijaš-I postojali su vodovi teritorijalne odbrane sastavljeni od dobrovoljaca, a sad u organizaciji civilne zaštite. Ti vodovi su bili formirani po kvartovima, a njihovi komandiri su bili: Savo Studić, Zoran Šibalija, Sekula Đurđić, Damjanović Goran - Bečo i Novica Vujadinović. Vodovi su sačinjavali jednu četu, a komandir je bio Aco Jovičić. Od tih vodova je trebalo formirati Odred Ilijaš-I. Odred je bio zamišljen u formaciji jačine 149 pripadnika. Marko je prvu smotru Odreda izvršio odmah polovinom decembra 1991. godine u Društvenom domu u Kadarićima. Od tada on komanduje tom jedinicom, a ona je bila osnovica za objedinjavanje i ostalih jedinica na području opštine Ilijaš i kasnije osnovica ili jezgro za formiranje Ilijaške brigade. Marko je bio visok, korpulentan, krupan, teško je bilo naći uniformu za njega. Bio je težak, ali njegovom tijelu ništa nije bilo viška. Jednostavno, bio je ogromna snaga i vjerovatno najveći čovjek u Brigadi. Svojom pojavom izazivao je strahopoštovanje. Međutim, blagog je osmjeha i čim progovori, plijeni blagošću i privlačnošću. Bio je čovjek koji je bio spreman svakome pomoći. Sve je borce zadivio svojom hrabrošću, upornošću i ogromnom voljom da se brani i odbrani ono što je srpsko. Te kvalitete ispoljio je odmah u prvom napadu muslimana 3. maja 1992. godine na Banjeru gdje je poginulo 9 Srba, kada je prvi na čelu boraca išao da odbije muslimanski upad u srpsku teritoriju, a koji je bio potpuno nenadan. Inače je ispoljio veliku sklonost na formiranju sredstava veze i uvezivanja svih jedinica na području Opštine. Zbog svojih ispoljenih kvaliteta i postavljen je za prvog komandanta Ilijaške brigade, kojom nažalost nije dugo komandovao. Prilikom izviđanja šireg rejona Mrakova, na mjestu Kolovozi pogođen je hicem iz muslimanskog snajpera u predio grudnog koša od čega je na licu mjesta podlegao. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a po završetku rata njegovi posmrtni ostaci su preneseni u Vojničko spomen groblje u Sokolac. Posmrtno je odlikovan Ordenom Miloša Obilića 1993. godine. Od uže porodice iza njega su ostali supruga Mira i sinovi Saša (1975) i Dejan (1978). Oni sada žive u Novom Sadu. Idi na stranu - |1|2| |
