fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-ISPOVJEST
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

ispovjest- 704 - 10.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Uvodni komentar


Pozdravljam! Moje ime je Željko Tomić i zadnjih desetak godina živim u inostranstvu, a prije pet godina sam dobio i strano državljanstvo, ali se još uvijek osjećam Sokočaninom, što ću ostati do groba. Često ponavljam da Sokolac više vole oni koji su protjerani iz njega, nego oni koji su ostali da tamo žive. U to se uvjerim svake godine kada na godišnji odmor, umjesto mnogo jeftinijeg Meksika ili Grčke, odem u Sokolac. Nakon pet-šest dana boravka u Sokocu, ona euforija oko "povratka u moj rodni grad" splasne, jer na površinu ispliva zloba među ljudima, koja se poput neke zaraze svake godine sve više širi na one koji su mi nekada bili dragi. Zbog toga imam osjećaj da mi je Sokolac pomalo stran i nepristupačan.

Kako često razmišljam o Sokocu i vremenu koje sam proveo u njemu, odlucio sam da ponešto stavim i na internet. Mnogo je vode proteklo Drinom otkako se rat u Bosni zavrsio, pa sam neke stvari i zaboravio, zbog toga bih vas najtoplije molio, da ukoliko pogriješim u nekom imenu ili prezimenu, ili pogrešno navedem neka mjesta ili datume, da svoje komentare i korekcije pošaljete na moju adresu: slavicnetŽhotmail.com. Unaprijed zahvaljujem.

U zadnjih par godina došao sam do sukoba sa opštinskim vlastima u Sokocu, što je izazvalo moje nezadovoljstvo i u mnogome promjenilo moj život. Zbog toga sam i pokrenuo ovu moju stranicu.

Kako pripremam i žalbu za Ombudsmena Republike Srpske, a namjeravam da kao strani državljanin tužim Republiku Srpsku i Opštinu Sokolac Evropskom sudu za ljudska prava, čije je sjedište u Salzburu, Francuska, po kome imam pravo da po članu 16. koji je dopunjen prije dvije godine tužim bilo koji nivo vlade (opštinski, republički, državni) po stavu kršenja ljudskih prava u pogledu vlasništva imovine. Zbog toga ću u ovom tekstu, u ovoj verziji izostaviti Milovana Bjelicu zvanog Cicko, i Ljuba Erića, koje namjeravam da pozovem kao svjedoke tog suda. U svakom slučaju ovim pojedincima imate da "zahvalite" za pokretanje ove stranice.

U svakom slučaju ovdje ćete naći mnogo interesantnih svari. Moja ispovjest obuhvata period od 1990. do 1995. godine i ovdje ću opisati mnogo nepoznatih detalja o osobama kao što su Radovan Karadžić, Nikola Poplašen (moj kum), Vojislav Šešelj (moj nesuđeni šurak), Nikola Koljević, Risto Đogo, Momo Mandić (i on mi je ko bajagi neka «rodbina»), Branko Đerić, Boro Radić, Slavoljub - Slavo Kojić, Danilo Veselinović, Miroslav Toholj, Joja Tintor, Mirko Čabrilo, Todor Dutina, Ostojić i mnogi drugi političari i ljudi vezani za politiku.

Uporedo sa ovom pisanjem na srpskim, pokušaću da ovaj tekst prevedem i na engleski, tako da bude dostupan i širokoj publici.
ispovjest- 721 - 15.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Branko Đerić - dio prvi


Početak političke krize u bivšoj Jugoslaviji dočekao sam kao radnik Ekonomskog fakulteta. Bio sam asistent na predmetu Informatike, ali sam držao ispite i vježbe i na drugim predmetima, kao što je bilo «Osnovi programiranja» na 4. godini, te «Obrada teksta» na 2. godini, itd.

Početkom 1990. godine, pozove me u svoj kabinet prof. Branko Đerić. On je u to vrijeme bio i Prodekan za finansije pa je važio za veoma važnu osobu na fakultetu. Do tada nikada nisam razgovarao sa njim, ali smo se u hodniku i na sjednicama uvijek ljubazno pozdravljali. Zbog toga me je ovaj poziv u njegov kabinet još više iznenadio.

Nakon što me je ponudio da sjednem, naručio nam po kafu i sok, počne Banko razgovor sa mnom:

«Ti si Tomiću sa Sokoca» - upita me Branko.

«Jeste profesore» - odgovorim mu ja.

«E, i moji su od Rogatice» - ponosno će Branko " «što znači da smo od iste gore list! »

«Znam to profesore» - odgovorih mu ja, pokušavajući da se opustim i uključim u konverzaciju. Međutim, po glavi mi se stalno vrtjelo pitanje «zašto me je pozvao», pa nikako nisam uspjevao da uklonim pomalo zabrinuti izraz sa svoga lica.

«Ja na Sokocu imam i brata, zove se Ranko Đerić» - reče profesor, kao da i on osjeća da se ja ustručavam u razgovoru, pa nas tom činjenicom pokušava da približiti.

«Moj otac mi je pričao o njemu, i mnogo ga hvali» - najzad i ja uspijem da sastavim jednu rečenicu u tom razgovoru.

Potom Branko poče da me zapitkuje kako mi je na fakultetu, kako sam se snašao, jesam li zadovoljan, ima li nekih problema itd, itd.

«Znaš Tomiću» - najzad Branko pređe na stvar " «ja i Stjepo Andrejić smo juče razgovarali o tebi. »

Ime «Stjepo» odjeknu u mojim ušima kao da mi je neko udario šamar. Šta imaju dekan Fakulteta i prodekan za finansije razgovarati o meni? Ja pošteno radio svoj posao i ni u čemu se ne eksponiram. Onda se sjetim konduktera Jolovića iz sokolačkog autobusa. Naime, sa njim sam svaki dan išao iz Sokoca u Sarajevo u 9 sati ujutro, a vraćao se u podne linijom koja polazi sa Vijećnice. On mi je govorio: «E moj komšija, kakva ti je to firma u kojoj se radi samo tri sata. Ostaćete bez bosla i ti i ta tvoja firma». Moja prva pomisao je bila da je Jole bio u pravu, i da se Branko sprema da mi uruči otkaz.

pročitajte sledeću rubriku kao nastavak ove priče
ispovjest- 722 - 15.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Branko Đerić - dio drugi


ovo je nastavak prethodne priče

«Znaš, Željko, žale se neki studenti da ti na tabli pišeš ćirilicom, pa me je Stjepo zamolio da o tome porazgovaram sa tobom. Kažu, čak se i u indekse potpisuješ ćirilicom. »

Ovo je definitivno za mene bio preokret situacije. Sada sam znao da nije ono najgore, i malo mi je laknulo. U isto vrijeme probudi se u meni neki revolt, koji bih možda pomalo i ugušio pred nekim drugim, ali nisam mogao pred svojim «bratom Srbinom».

«Znate profesore, ja sam beogradski đak. U Beogradu sam pet-šest godina pisao isključivo ćirilicu, i sve ove godine se potpisujem ćirilicom. Svi moji dokumenti su potpisani ćirilicom. Ja ne vidim nikakav problem u tome. To nije nikakvo pomodarstvo, ja sam to uvijek radio. Sa druge strane, zar ćirilica i latinica nisu dva ravnopravna pisma u našoj državi» - upitah ja Branka, pomalo i drsko.

«Ma ja se, Tomiću, ja se potpunosti slažem sa tobom. Međutim, ti treba da misliš i na sebe, kao i na svoju budućnost. Ti ćeš za par godina biti magistar, a vjerovatno jednog dana i doktor nauka. Imaćeš i svoj predmet, jer ovo je fakultet kome će informatika trebati sve više i više. Sve to nećeš postići ako se važnim ljudima zamjeriš oko sitnica. Ja od tebe samo tražim da malo razmisliš o tome. »

Naravno, za mene ćirilica nije nikada bila sitnica. Što neki «kvaziarapi» vjeruju da ja skrnavim njihovo božanstvo zvano indeks time što se potpišem ćirilicom u njega, meni nije bilo toliko važno. Međutim, razmislio sam o tome što mi je prifesor rekao i našao sam solomonsko rješenje. U toku nastave na tabli više nikada nisam ništa pisao. U indeks sam se potpisivao nekom švrljotinom koja više ličila na crtež nekog petogodišnjaka nego na potpis jednog akademskog građanina. U ispitne prijave sam se i dalje potpisivao ćirilicom, jer njih studenti ne mogu vidjeti.

Nakon toga, profesor Đerić mi se uvijek ljubazno javljao na hodnicima i sastancima. Ponekad je više ličilo da sam ja profesor, pa mi se on nekako podvlači pod rep. Međutim, kada smo se u aprilu 1992. godine ja i profesor Đerić ponovo sreli na Palama, nije me pozdravio. Čak se pravio da me i ne poznaje. Vjerovatno mu je bilo neprijatno da se sjeti ovog našeg razgovora.
ispovjest- 727 - 16.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Profesor zvani 'Tri prsta'


Negdje od kraja 1989. godine radio sam i na Fakultet političkih nauka kao asistent na predmetu "Informatika". U toku jesenjeg semestra 1991. godine, Političke nauke nisu imale profesora na predmetu Informatika. Zlatko Lagumdžija mi je jednom prilikom rekao da njega čak nisu ni ponudili da bude profesor za taj semestar. Tako sam ja imao punu "vlast" tj. držao i pismeni i usmeni dio ispita. Upisivao sam ocjene u indeks i ispitne prijave, a onda sam to nosio "komisiji" u sastavu prof. Vlatka Krsmanović i prof. Nikola Poplašen, koji su to samo formalno potpisivali.

Nakon par mjeseci mi je postalo jasno zašto nisu pozvali Zlatka da bude profesor. Gotovo da nije bilo profesora na Fakultetu koji nije došao sa molbom da pustim nekog "porodičnog prijatelja", "sestrića", "bratića", ili "komšiju". Svi su znali da od takvih ja tražim da "izaberu tri pitanja". Međutim, neki ni tako nisu mogli da prođu.

Jednom prilikom odgovarala kod mene neka Rada Mrdak iz Srbinja. Ona je bila bolji student pa je znala mnogo više nego prosječan student Fakulteta, tako da sam joj postavio i dodatno pitanje za veću ocjenu. Nakon što je završila svoje odgovaranje, ona me upita:

"Profesore, šta sam dobila? "

Onako refleksno, bez puno razmišljanja, ja nemarno podignem tri prsta na desnoj ruci. U istom trenutku ukapiram šta sam uradio, pa onda brzo ispustim njenu prijavu iz desne ruke i ispuržim pet prstiju lijeve ruke.

"Dobila si osmicu, Rado! " - odgovorih pomalo zbunjeno.

Rada i njena drugarica Ranka se počnu smijati. Pitam ja šta je smiješno, da se i ja smijem, a Rada meni kaže:

"Pa, profesore, vi ste meni pokazali tri prsta".

Bio je kraj ispita, pa je u učionici sem njih dvije bio samo još jedan student, takođe Srbin, ali ne dugo nakon toga studenti me prozvaše "Profesor tri prsta". Moje objašnjenje da sam dešnjak i da mi je desna ruka "brža" od lijeve nije pomoglo.
ispovjest- 728 - 16.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Momo Mandić - prvi dio


Jednom prilikom prilazi mi Dragan Jovanović, bivši asistent FPN-a, sa molbom da «pomognem jednom našem čovjeku» da prođe informatiku. Ime tog čovjeka sam zaboravio, ali znam da je u to vrijeme živio u Mostaru i mislim da je u to vrijeme bio poslanik u Skupštini BiH. Naravno, bio je važan SDS-ov funkcioner.

Nakon uspješno završenog ispita, na kome je dobio mnogo više nego što je zaslužio, on me je pozvao u kafanu. Ja sam rekao da nemam vremena i da žurim na neki sastanak. Onda mi je on reče da je za njega intervenisao Momo Mandić, i da me je Momo pozvao da sutra u šest sati dođem kod njega u kafić «Aleksandrija» na piće. Kako je u to vrijeme Momo Mandić bio zamjenik Ministra unutrašnjih poslova BiH, ja sam to sa zadovoljstvom prihvatio. Htio sam da upoznam Moma.

Sledećeg dana, tačno u zakazano vrijeme, odem ja u taj kafić. Ulaz u kafić zakrčen MUP-ovim vozilima. Unutar, u gotovo praznom kafiću, spojena dva stola prepuna hrane i pivskih flaša. Za stolom sjedi pet-šest ljudi, ja prepoznak samo Moma i moga «studenta». Kada me opazi, moj student ustade da me pozdravi i upozna sa prisutnima.

Momo me ponudi da sjednem između njega i mog «studenta» na stolicu koju mi donesoše. Ubrzo potom, oni nastaviše razgovor koji sam ja prekinuo svojim dolaskom. Konobari su donosili posluženje, čaše su se brzo praznile. Ja sam veoma malo učestvovao u razgovoru. Nisam bio upoznat sa stvarima o kojima su razgovarali.

«Čujem Tomiću, da si ti sa Sokoca» - obrati se Momo meni.

Ja potvrdno klimnem glavom, a on nastavi: «Moj brat Velemir je oženjen od Tomića».

Ja mu kažem: «Znam to! Sa Nadom. Njen djed Kosta je brat moga djede Alekse, što znači da smo ja i ona drugi rođaci. Oni su poslije Drugog svjetskog rata odselili u Lazarevo. »

«To znači da smo mi neka rodbina» - odgovori Momo " «ti mi dođeš prijatelj».

«Takođe sam čuo da si odbio da uzmeš 700 maraka koje su ti ponuđene. To Tomiću jako cijenim, znači da si pošten. Znaš, učinio si nam veoma veliku uslugu. Ovaj naš čovjek je veoma pametan, ali i mnogo zaposlen radeći za našu stvar, pa i nema baš mnogo vremena za učenje».

Ja pokušah Momi objasniti da je taj moj «student» stvarno nešto znao, tako da je mogao da prođe i bez intervencije, ali Momo nastavi:

nastavak u priče ispod
ispovjest- 729 - 16.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Momo Mandić - drugi dio


nastavak u priče iznad

«Ja sam tebi Tomiću jako zahvalan i hoću da ti se odužim! Ti samo reci kako. Molim te nemoj da budeš skroman, samo reci i ja ću to uraditi. Pošto smo i rodbina, nemoj da shvatiš ovo kao mito, nego kao znak pažnje. »

Ja na trenutak razmislih, pa onda rekoh: «Čuo sam da ste već nekim mojim poznanicima poklonili pištolje, pa me interesuje da li bih i ja mogao jedan da dobijem».

«Ma to nije nikakav problem! » - odgovori Momo. Onda se obrati svome najmladjem bratu (ime sam zaboravio) i kaže.

«Idi i donesi mi jedan 7. 62» - pomalo zapovjednički reče Momo.

«Nemamo! » - odgovori njegov brat.

«Ma kako nema? » - ljutito će Momo.

«Sinoć su nam bile one kurve pa smo im dali par pištolja... » - odgovori Momin brat.

«Moja Azra je odnijela i nekoliko metaka! » - uzviknu jedan od prisutnih.

Na to se svi počeše smijati. Samo je Momo ostao ozbiljan.

«Tomiću, ja ću sutra u tvoj kabinet poslati mog čovjeka iz MUP-a da ti donese jedan pištolj i par kutija metaka. Ako ti treba i dozvola, samo mi javi, ja ću to na Sokocu srediti za pet minuta. »

Ja iznenada odlučim da krenem kući, sa izgovorom da imam nekih obaveza. Momo ustade i rukova se sa mnom, a moj «student» me isprati do auta.

Sledećeg dana nisam imao nikakvih obaveza na Fakultetu, ali sam cijeli dan sjedio u kabinetu. Momin čovjek nije došao tog dana, kao ni sledećeg; ustvari, nije došao nikad.

Mislim da je tako i bolje! Sada sa ponosom mogu da kažem da za svo vrijeme rada na fakultetima nisam nikada uzeo novac ili bilo kakvo mito.

Nakon tog događaja, tačno sam znao kakva osoba je Momo Mandić. Mislim da ću se do kraja života kajati što sam u razgovoru sa njim pomenuo riječ «pištolj».
ispovjest- 9480 - 29.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Slavo Kojić


Negdje u maju 1992. godine, Nikola Poplašen predloži da odemo do Nišića, tj. do komande Nišićke brigade, koja se nalazila u motelu "Bijambare".

Sa nama je na put krenuo i jedan vojnik, koji nam objasni da je put dosta nesiguran, jer se tuda "motaju" razne paravojne gupacije muslimana, koje uglavnom izbjegavaju sukobe sa Srbima i na taj način čuvaju "status quo" u tom regionu, jer sa obje strane puta ima dosta muslimanskog življa.

Nišićka visoravan me je opčinila već na prvi pogled, tako da se nisam baš toliko protivio što se naša jednodnevna posjeta otegla punih " dvadeset dana. Nakon izlaska iz poslednje krivine vijugavog puta koji vodi do Nišićkog platoa, pred nama se ukazala mala ali predivna crkva, koja oblivena svjetlošću zadivljuje prolaznike. Uz put se pružilo srpsko selo, u kome se smjestio predivan hotel, opasan vikendicama. Nekoliko kilometara u pravcu Olova, nalazi se i predivna pećina "Bijambare".

U hotelu "Bijambare" nas je dočekao Slavo Kojić, koji se predstavi kao "komadant Nišićke brigade". U "štabu brigade" su se sem njega nalazili i Radojica Stojanović, za koga kasnije saznadoh da je njegov sestrić, kao još nekoliko mladića, od kojih je jedan bio "kum", drugi "rođak", treći najbolji drug "


Slavo se pokazao kao jako dobar domaćin, vjerovatno i zbog toga što smo dolazili iz "Ratnog predsjedništva Republike Srpske". Odmah smo dobili "sobe sa pogledom na Crnu Rijeku". Ne dugo nakon toga, na vrata je pokucao neki vojnik, koji mi reče da je u restoranu servirana večera. Mislim da je odluka da ostanemo malo duže na Nišićima pala nakon prvih zalogaja pržene teletine i ukusnog nišićkog krompira, koji su našim stomacima, izmučenim mesnim narescima i monotonom paljanskom hranom, pali kao "kec na desetku".

U toku večere sam "otkrio" da je naš ljubazni domaćin po profesiji mesar, i da se "ratnom strategijom" bavi tek nešto duže od mjesec dana.

U svakom slučaju, Slavo Kojić je pokušavao da se predstavi kao "veliki Srbin". Odmah prilikom prvog razgovora se pohvalio da je bio jedan od prvih donatora SDS-a, i da mu je njegovih 10000 maraka omogućilo da ulazi u Karadžićev kabinet bez kucanja. Na naš komentar da je to mnogo novca, Slavo Kojić je rekao:

  • "Nije to ništa, Joja Tintor je SDS-u dao 600. 000 maraka. "

    Brzo sam shvatio da su Slavini odnosi sa muslimanima iz Crne Rijeke jako dobri, a da linija odbrane gotovo i ne postoji. Od Crne Rijeke nas je dijelila samo šuma, koju gotovo niko nije ni branio. Da napomenem i to da su u isto vrijeme, na samo pet kilometara vazdušne linije, jedinice Druge romanijske brigade u rejonu Kruševa vec bile formirale liniju, i bili pripravni za borbu.

    Slavo je posebno bio u dobrim odnosima sa Orhanom, kome je čuvao njegovu klaonicu. Često su se čuli telefonom.

    Sem muslimana, po Nišićima su se motali i Hrvati. Tako sam na Nišićima upoznao i Mirka Kordića, koji je jednom prilikom, sa nekoliko svojih pratilaca, došao na pregovore.

    Uprkos tome što je Slavo Kojić pokušavao da nas ubjedi da je organizacija Brigade perfektna, mještani i boraci brigade su pričali drugacije. Jedina aktivnost koja je funkcionisala perfektno je bio izvoz drveta u Srbiju, čiji je kompletan prihod završavao u džepovima lokalnih biznismena, uglavnom Slavinih rođaka i prijatelja.

    Linije odbrane su bile očajne! U to sam se lično uvjerio desetak dana kasnije, kada se desio pokolj na Čemernu.

    Na Nišićima sam upoznao dosta dobrih i poštenih ljudi, među njima Mladju Motiku i Radojicu Stojanovića. Ipak, otišao sam razočaran, jer sam shvatio da mesari ne mogu da vode brigade, i da su mnogo bolji u prepričavanju anegdota.

    Nekoliko mjeseci kasnije, kada su Nišići postali jedno od najžešćih ratišta u Bosni, Slavo je otišao u Srbiju iz koje se nikada više nije vratio.
  • ispovjest- 9702 - 16.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Tajna nestalih Srba iz Sarajeva


    Copyright © Željka Tomić, Sokolac

    U jednoj od mojih prvih posjeta Vogošći, krenem ja nekim poslom na Ilidžu. I dok sam skretao na most preko rijeke Bosne, pogled mi pade u vodu gdje ugledah - mrtvog čovjeka. Sav uzbudjen, zaustavim se na sredini mosta, bacim pogled u nabujalu rijeku i vidim tijelo srednjovječnog čovjeka u radničkoj uniformi. Očigledno da se leš već duže vremena nalazio u rijeci, pa se naduo i izgledao mnogo veći nego što je u prirodnoj veličini. Dugmad na bluzi popucala, kao da je mrtvac uoči sudnjeg časa obuka uniformu nekog djeteta.

    Izbezumljen, potrčim pedesetak metara u pravcu Vogošće gdje je stajao neki policajac. Onako, bez daha, jedva izgovorih:

    - Eno leša u rijeci!

    - Ma znam, odbrusi milicioner. Tu je već nekoliko dana.

    - Pa što ga onda ne izvadite? Znate li bar ko je to?

    - Ma to su Srbi iz Sarajeva! Uglavnom oni iz Alipašinog Polja. Bacaju ih muslimani u toku noći, negdje kod Televizije Sarajevo.

    - Pa hajde da ga izvadimo, šta čekaš! - odbrusim i ja njemu.

    - Izvadili smo mi njih na desetine, i sahranili kako im dolikuje. Međutim, neće niko više da ih vadi. Ponekad siđemo do rijeke pa ih otkačimo, neka idu dalje niz vodu, opet kod muslimana. Oni su ih pobili, pa neka ih oni i sahranjuju!

    - E ovoga ću ja da izvadim! - odbrusim ja tom milicioneru i krenem prema Bosni.

    - Nemoj samo da ti se desi ono što se meni jednom desilo! Uhvatim ja nekog mrtvaca da ga izvučem iz rijeke, pa mu ruka ostade u mojoj ruci. Otpala ruka od trupa, jer je dugo stajala u vodi!

    I dok sam slušao smijeh milicionera iza sebe, spustim se ja do rijeke. Bosna nabujala, pa svom snagom juriša na most, kao da pokušava da ga sruši. Na luku, koji izranja iz sredini rijeke, zaplelo se neko granje, a u njemu umotan čovjek. Rijeka ga nekako pritišće u dubinu, pa je gotovo u potpunosti uronjen u vodu. Iz blizine, samo se odsjaj kože vidi na površini.

    U sledećih petnaestak minuta sam na sve načine pokušavao da sa nekim prutom, i ostalim pomagalima koja su mi bila na raspolaganju, dokučim tog jadnika. Čak i da sam bio dobar plivač, ulazak u vodu je bio nemoguć, jer su postojale velike šanse da bi završio negdje kod Zenice. Razočaran, ubrzo sam odustao.

    Niko u Vogošći nije pokazao nikakvo interesovanje za operaciju "vađenja mrtvih Srba iz Bosne". Od strane milicije i opstinsih organa, sam bio izvrgnut potsmjehu.

    Nakon par dana, opet sam prošao pored mosta. Onaj jadnik je još uvijek bio zapetljan u granje. Međutim, pridruzio mu se jedan "novi" leš. Ovaj drugi je bio mnogo manji, čak sam i ja mogao da procjenim da nije toliko dugo bio u vodi. Kada sam sledeći dan prošao preko mosta, tog drugog leša više nije ni bilo.

    U danima koji su slijedili, ja sam se nagledao leševa na sve strane. Kako je bilo previše leševa na kopnu, zaboravio sam da gledam u rijeku.

    Danas, dok se prisjećam tih mračnih trenutaka, nikako mi nije jasno da je ta ista milicija zustavljala svaki auto trazeći kante sa benzinom, rezervne djelove za golfa i motorne pile, dok su pored njih za Zenicu plovili leševi Srba iz Sarajeva. Ja sam ih na tom mjestu vidio bar pet-šest, pa bi oni uz Zorana Rundića, Željka Vladušića, te Srbe sa Grahovišta i Pofalića već činili brojku od 850 koliko tvrdi "Slobodna Bosna" da ih je ubijeno u Sarajevu u toku zadnjeg rata. Umjesto toga, muslimanske vlasti Visokog i Zenice su ih uredno sakupljali i sahranjivali ispod "nišana" a zatim prenijeli u Potočare, kao "žrtve srbijanske agresije".
    ispovjest- 14860 - 25.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Priča o Milovanu Žugiću, jednoj farmi, i Mladiću


    U toku zadnjeg rata, zgradi nekadašnje farme koka nosilja koja je vlasništvo moje porodice, je bila pretvorena u skladište sanitetskog materijala Vojne bolnice u Podromaniji. Ova zgrada je predmet mnogih, još uvjek neispričanih priča. Ovo je jedna od njih.

    Zimsko doba, krajem 1994. godine. Na vrata kuca Džida, vojnik u 27. pozadinskoj bazi u Sokocu. Došao on i Mačar (zvani Maca), sa par vojnih kamiona i naređenjem komadanta baze, Marka Sarkanovića, da istovare neke cigarete. Sa njima i moj zet Petar Vučković, koji je zvanično bio zadužen za izdavanje robe iz magacina.

    I dok smo nas četvorica, pod okriljem mraka, ubacivali cigarete u farmu, rekoše ja da sem nas četvorice, niko ne smije da zna da se cigarete nalaze kod nas u farmi. Kažu, cigarete su vojna tajna.

    Tek kasnije sam saznao da je Mladić sa Vojnom policijom presreo transport cigareta, koje je predvodio Milovan Žugić. Papiri su bili potpisani od strane Mome Mandića, koji je u to vrijeme bio nekakav predsjednik u "Birou Republike Srpske" u Beogradu, a bili su namjenjeni Hrvatima u Varešu. Konačna destinacija cigareta je bila linija razgraničenja na Nišićima, a iza cijele operacije je stajao Radovan Karadžic.

    Mladić se bojao da Karadžićeva policija ne otme cigarete, pa je naredio Sarkanoviću da cigarete skloni na neko neupadljivo mjesto, gdje za njih neće znati mnogo vojnika. I tako cigarete završiše u mojoj kući.

    U toku narednih par sedmica, iz moga dvorišta su intendanti brigada za svakog vojnika Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa odnijeli po dvije šteke cigareta. Da napomenem i to da je vrijednost tih cigareta u Varešu u to vrijeme bila 3. 4 miliona maraka. Koliko je meni poznato, to je jedini put da su svi vojnici ova dva korpusa dobili cigarete od Glavnog štaba VRS. U svim ostalim slučajevima opštine su kupovale cigarete za vojsku od posječene šume.

    Par sedmica nakon što je i zadnji paket cigareta isporučen na front, ušetao je u moje dvorište Milovan Žugić. Od moga zeta je tražio cigarete, i nije se zadovoljio sve dok ga ovaj nije pustio da se licno uvjeri da u skladištu nema više ni jednog paketa cigareta.

    Kasnije sam saznao da je Mladić držao Žugića u zatvoru sve dok nije razdjelio sve cigarete. Znao je Mladić da Radovan ima dosta doušnika po kasarnama i da će tamo cigarete biti brzo pronadjene. Milovan Žugić je pušten na intervenciju Radovana Karadžića čime je ovaj priznao da je bio direktno upleten u ovaj šverc.

    Na skupštinskom zasedanju na Jahorini, početkom 1995. godine, Mladić je oštro govorio o ovom događaju. Ispod se nalazi jedan citat objavljen u "Večernjim novostima" pod nazivom "Svedočenje Biljane Plavšić" koji možete pročitati i ako kliknete ovdje.

    Ovo je bio jedan od rijetkih transporta ratnih profitere, koji nije završio u dšepovima Radovana, Mome i ostalih srpskih lopova.

    Evo šta Biljana Plavšić kaže:

    Spominje Mladić i šverc i trgovinu sa neprijateljem, a mnogi u sali počeše se komešati i to se lepo čuje. Po tome sam zaključila da u sali ima mnogo lopova. Upravo Mladić kaže koliko su, skoro, ovih dana, zaplenili cigareta na granici prema Crnoj Gori i sve podelili vojnicima.

    Na ovo sa mesta protestuje ugledni član Glavnog odbora SDS-a. Sav je nervozan i diže glas protiv ovakvih aktivnosti. General mu je odgovorio: "Te švercovane cigarete su vaše, da se niste javili možda vas ne bih ni spomenuo. " Još od detinjstva nije mi se desilo da istovremeno plačem i da se smejem. Zaista, sve je bilo tragikomično. Ali nije sa ovim završeno. Predastava se nastavlja sa još jednim "važnim" članom Glavnog odbora SDS-a, a završiće se sa predsednikom.

    Taj drugi je Milovan Žugić, predsednik srpske opštine Olovo, koji je uhvaćen od vojne policije kada je obavljao "trange-frange" poslove sa Hrvatima. Drže ga u zatvoru. Niko ne bi ni znao za to (možda su drugi znali, ali ja ne) da Momo nije zahtevao od Mladića da se Žugić pusti na slobodu. Prihvatio je to i Radovan. Njihovo insistiranje da se odmah pusti, govorilo je da su oni lično zainteresovani. Boje se da Žugić ne progovori o svojim šefovima koji su upetljani u te poslove. Odali su se sami.

    Radovan protestvuje, nije proglašeno ratno stanje, pa se može trgovati i veli: "Bilo je i ima lopovluka, ali i taj lopovluk je ekonomska kategorija. Onaj koji švercuje naftu omogućiće da i neki traktor obavi svoj posao. " Za njega je poštovanje zakona dril i nastavlja: "A ja ne verujem u dril, ja verujem u blagost... ovaj narod je jedan od najboljih naroda, ratuje tri godine o svom ruhu i kruhu... ako ga budemo iscrpljivali u drilovanju, pašće, reći će: daj mi Aliju, samo da me puste da normalno živim... "

    I sve slično tome iz čega proizlazi da su šverc i nepoštovanje zakona normalan život.
    ispovjest- 15058 - 30.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)


    Još jedan masakr počinjen od strane Srba


    Reporteri demokratskog lista "El Mudžahedin" su ovih dana zabilježili još jedan masakr počinjen od strane srbo-ćetničkih bandita i srbijanskih agresora.

    Čilivak. Mala kasaba na zapadu Kanade. Sve do nedavno, u rijeci koja protice kroz ovo mjesto (rijeka Čilivak) je živjelo oko 32. 000 riba, koje su se tu doselile iz Anadolije u 14. vijeku i od tada se nisu mješale sa domaćim ribama.



    tri lososa na haubi auta

























    Na sabahu, 29. rujna 2007. godine, ribe su ništa ne sumnjajući, mirno plivale po rijeci. Iznenada su među njih upali srbo-ćetnićki agresori i, na oči Holanskog bataljona, počinili, u istoriji nakon drugog svjetskog rata, najveći masakr. Srbo-ćetnici su prvi poćeli rat tako što su pobili sve muške ribe, pa na sledeće izbore neće izaći ni 90% prijeratnih stanovnika te riblje enklave.

    Nakon potpisivanja "Daltonskog sporazuma", SDS je u tu, UN poveljom zaštićenu enklavu, poslao komisiju koja je utvrdila da su srbo-ćetnićki agresori pobili 8. 107 riba. Iskopavanjem masovnih grobnica pronađene su samo tri ribe prikazane na slici. Trebaće 44 godina da se uradi DNK analiza, i da se utvrdi da su ove tri ribe iz te iste rijeke.

    Glavni osumnjičeni za ovaj masakr su neki tip iz Baltića, i jedan momak sa Buloga. Prenosimo i jednu sliku, objavljenu u SRNI, na kojoj se jasno vidi kako jedan srbo-ćetnik masakrira 200 nevinih riba.

    srbo-cetnik sa 200 mrtvih ribaOčekuje se da se formira i sud za riblje zločine, koji će zasjedati u Pragu, i na kome će se ćetnicima suditi za masakr. Bosansko-hercegovanske partije su izjavile da je zločin očigledan, pa ne treba ni dokazivati da ni jedna od 32. 000 ribe u rijeci nije preživjela.
    Glavni krivac za ovu operaciju je general Ratko Mladić, jer je očigledno da je on planirao ovo etničko čišćenje. E generale, ako nećeš da ti se sudi u Hagu, onda će ti se suditi u Pragu!

    Idi na stranu - |1|2|