fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-JEZIK
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

jezik- 90482 - 12.06.2014 : Nenad Pale - best (0)

O jeziku


Poštovani gospodine Tomiću, cijenjeni saradnici,

Apsolutno podržavam Vaš portal, koji njeguje nacionalno istorijske vrijednosti, ne samo s područja Sarajevsko-romanijske regije, već i šire. Obilje je tema, zanimljivih, poučnih i što je naročito važno, realno utemeljenih. Poseban kvalitet čini dopuštenje ravnopravnog pristupa aktuelnim temama, čak i među neistomišljenicima, što može biti od opšte koristi ovom napaćenom narodu, kada mine " istorijska distanca", što bi rekao V. Dedijer.

Lično mi imponuje raznovrsnost priloga i komentara iz oblasti jezika, kulture i istorije, rekao bih, naših dežurnih tema, pa bih želio dati mali doprinos očuvanju nacionalnog zdravog razuma, koliko umijem.

Jezička pravila su, ponajprije poslastica, koja redovito i u svim sredinama nalaze debatičare, i najčešći ishod je neprihvatanje tuđeg mišljenja, što je više pitanje inata, nego li poznavanja jezika i pravopisa. S tim u vezi, podržavam ovdje većinu iznešenih, zdravih komentara, da je jezik istorijska kategorija, živa odrednica, biće nastalo iz nužne potrebe komunikacije svojstvene samo ljudima, i u krajnjemu, on je rezultat čovjekovog duha, njegovog poimanja svijeta i težnje da svoja unutrašnja, i vanjska preživljavanja podijeli sa okolinom.

Jedno od češćih pitanja i ovdje je, vidim, pravilo promjene izgovora određenih imenica po padežima; konkretan primjer: razlika između dekliniranja muških i ženskih imena u svakodnevnom govoru. Odmah da napomenem da ne želim namjerno protivriječiti ustaljenim načinima govora koji su svojstveni određenim geografskim područjima u našoj zemlji, ali hoću istaći gramatičko pravilo, recimo, da: imenice (uglavnom ženskog roda) koje u nominativu jednine završavaju samoglasnikom "a", u genitivu jednine završavaju samoglasnikom "e", i imenice koje u nominativu završavaju suglasnikom ili nekim drugim samoglasnikom (uglavnom imenice muškog roda), u genitivu završavaju amoglasnikom "e". Primjer, ženska imena: Marija, u genitivu jednine je (koga ili čega)

Marije; Ana (nomin. ) .. . Ane (genit. ); Teodora .. .. Teodore i sl. Čak i muška imena koja završavaju samoglasnikom "a", u genitivu se takođe izgovaraju na samoglasnik "e". Primjer, muška imena: Andrija, Tadija, Mustafa, Fejzija, u genitivu su (koga ili čega) Andrije, Tadije, Mustafe, Fejzije...

Specifičan slučaj odstupanja od pravila nastaje u nekim našim sredinama poput one u sarajevskom zaleđu, ili u Krajini, gdje recimo, Risto (muško ime) u genitivu izgovaraju Riste (a ne Rista), ili npr. Nešo .. . Neše (a ne Neša), što može biti uzrokom zabune u primarnom razlučivanju pojmova, ali je to odomaćeno i opšteprihvaćeno i u sredstvima javne komunikacije, iako nije gramatički ispravno. I profesor Milorad Telebak, što slovi kao na¿ vrhunski lingvista, se upravo tako izjasnio: "Nije pravilno, ali je op¿teprihvaćeno"!

Iz ovoga slijedi ono najznačajnije:

Jezik ne treba da diktiraju političari, niti vladine ili nevladine organizacije, kao što smo, na nevolju, u neposrednoj prošlosti imali, i tako jezički znatno sputali nekoliko mlađih generacija, nego je on, kao takav, samo predmet uobličavanja kojim isključivo treba da se bave jezički stučnjaci, dajući mu na taj način jednostavnost, formu, fleksibilnost i specifičnu nacionalnu iznijansiranost. Praktično, lingvisti su ovdje u funkciji estete koji osluškuje glas naroda. Mi dokazanih stručnjaka, koji se, Bogu hvala, drže tradicije, imamo i među mlađim školovanim kadrom, dajmo im podršku njegovanjem čistote govora, i usporimo bar malo primjenu stranih pojmova, ako već ne možemo odoljeti svekolikom pritisku "lingvicida", kako reče prof. Telebak.

S uvažavanjem Vam veliki pozdrav!
N. Herin
jezik- 90387 - 03.06.2014 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

O nemačkom i latinskom jeziku


Tekst objavio Naš Glasnik - 30/05/2014

Za najranija dela nemačke književnosti neki kažu da su pisana na nemačkom, a drugi na latinskom jeziku. Otfrid, jedan pisac ("nemačkog") iz devetog veka naziva jezik kojim piše "franački", dok u naslovu na latinskom, taj isti jezik se zove "theodiscus" kao kod Notkera iz 10. veka, što se odnosi na jezik ali ne i zemlju, jer su različita plemena slavila istoga boga. Otuda, reč "deutch" izvorno ima značenje "narodni", u isključivo latinskim tekstovima-

Osim latinskog i starovisokonemačka književnost je odbačena kao još jedna zabluda vladajuće nauke. U brojnim pojedinačnim dokazima latinsku pesmu saksonskog kralja Henrika IV (oko 1050-e godine) G. H. Pertz i R. Kepkr, su prepoznali kao falsifikat jednog humaniste iz 1508. godine- Pri tome ne bi bilo samo dokazano da je naša istorijska slika onog vremena potpuno pogrešna, još gore, da u ono vreme uopšte nisu postojali latinski tekstovi, da je onaj latinski morao biti izmišljen (Uve Toper).

Za vreme Karla Velikog, pa ni do 12. veka kada je nemačka književnost navodno nastala (još jednom), nije bilo ni nemačkog ni latinskog jezika jer ne postoje originalni rukopisi, dokumenta, ni literarna dela pre 12. veka. Praktično, svi dokumenti iz tog vremena su nastali kasnije- Naš latinski je stvoren tek za vreme humanizma (Toper). Nikada nije bio narodni jezik, već "lingua franca" i izmišljeni veštački jezik" (L.G. Gajze,189), Latinski nije tako star, jedva da ima 1000 godina (E. Gobovič). U 12. veku je uveden je u rimokatoličku crkvu, kao zvanični jezik (L.G. Gajze).

M. Nikolić koriguje gornje navode i tvrdi da latinski jedva ima 400 godina! Latinski se najranije razvio tek oko 1600-te godine i to iz srpskog pisma i jezika. Razvijen je sa jedinim ciljem da vesti, poruke i druge izgovorene ili napisane reči učini pristupačnim samo određenoj eliti-a to su bili vlastodršci (i njihovi klerikalni pisari)" kaže L.G. Gajze. Verovatno je iz ovih razloga i nastala izreka: "Latinski je šatrovački srpski".

Za "selidbu naroda" ili o nekoj hristijanizaciji Merovinga i Karolinga, kao i Karlu Velikom uz izmišljene narode njegovog vremena, nema nikakvih dokumenata niti arheoloških nalaza. Ne samo da u Karlovo vreme nije bilo latinskog, nije ga bilo ni u 10. niti 12. veku, kao što nije bilo ni latinskih tekstova- Prve obimne latinske tekstove klasika i biografije Homera, Helmija (Hermesa)- i drugih mitskih ličnosti pripremio je Skaliger oko 1600 godine! (U. Toper). Jedan naučnik koji razmišlja svojom glavom javlja se povodom ove teme: Poreklo grčkog i latinskog se može utvrditi jedino od pre 450 godina (K. Fister). Još jedan naučnik razmišljao je o latinskom jeziku 200 godina pre Fistera-. Od izvornog jezika je stvoren drugi, sada takozvani latinski jezik za bogosluženje, trgovinu i za međusobnu komunikaciju (P.F.J. Miler).

Na kraju 20. veka, Karlo Veliki je obeležen kao pravi osnivač "strarovisokonemačke književnosti" (Langoš), dok je Lizel proglasio Karla za filologa: "Karlo je uredio da se sasvim podivljali latinski jezik izgladi"! Dakle, Karla njegovi pronalazači slave i kao inicijatora ispravljanja latinskog govornog jezika. "Buđenje latinskog jezika je do danas trajni uspeh, koji se pripisuje starofilologu Karlu" (Bajak). Ali, opet na scenu stupa Karlov sin Ludvig! On je priredio propast latinskog. "Zaista je latinski potpuno podivljao, da bi tek u štaufenskoj renesansi doživeo novi procvat" (H. Ilig). Još su 1995. godine Pantkovski, Bajak i drugi naučnici verovali u Karla i latinski jezik!

Za Karlove biografe i našu vladajuću nauku Karlo je i "germanista"! "Naspram latiniste Karla ravnopravno je stajao Karlo "germanista", uprkos njegovim latinskim zapovestima, on je delovao na stvaranje franačkog otmenog jezika i poslužio se gramatikom svog maternjeg jezika" (Lincel). Najpre, "germanista" dolazi od Germana, a njih nikada nismo imali. Sve priče na kojima se zasniva istorija "Germana" su gole pripovetke" (Šlecer). "Germane" je trebalo izmisliti i izmišljeni su. German je srpsko lično ime i titula seoskih starešina! U Srpsko-Arijskom rečniku stoji pod odrednicom Germani: titula i svešteno ime, zapovednik ili starešina sela, u srpskoj mitologiji pomoćnik boga Nava.

Mi moramo podnositi ne samo izmišljenog Karla nego i celu istoriju, pre njega, u njegovo vreme i posle njega. "Ekspanzija Germana u vremenu od 1200. do 1000. godine st. ere" (levo)? "Ekspanzija Germana oko Hristovog rođenja" (desno). Po Orbiniju je ovo "ekspanzija Slovena"! Ovakve izmišljene mape su sramota naše istorije!

Latini su Skite zvali Germani i Sarbati, dok su germanski Srbi sami sebe zvali Skiti (P. Mela). "Germani" nisu nikada postojali, a južna polovina ove mape pripadala je Upravdinoj Srpskoj imperiji, dok je druga polovina od ušća Rajne do Dona bila Velesrbija.

Da se ne bi sumnjalo u našu staru istoriju i da bi izgledala verovatna, njeni stvaraoci su izmislili više izvora i dokaza. Tako su prilikom izmišljanja Germana morali izmisliti Cezara i Tacita, dvojicu Rimljana (V. Kamajer)! Cela istorija pre otprilike 1600 g. nije verovatna (K. Fister). Tako, Ulfilu koga poznaje i Grim, takođe nismo imali, kao ni njegov Codex Argentus kojim se grad Upsala ponosi. To je falsifikat, koji je nastao oko 1650. godine u manastiru Verden ( U. Toper, "Biblija iz Vulfile").

"Karlo je "pretresao" čak franačku i nemačku gramatiku". Ovaj citat Licelov je drska tvrdnja! Karl kao latinista, Karl i franačka gramatika, čak franački otmeni jezik? Bulangu je još 1966. godine izgledala ova Licelova tvrdnja verovatna, jer je on verovao izmišljenom Ajnhardu. "O njoj se on lično brinuo, iako nije umeo da piše" (Ajnhard). Dakle, Karlo ne samo germanista, već i tvorac nemačke gramatike? Uprkos, svih praznina u predanjima, Karlu se pripisuje prava pravcata jezička politika (Šnajder)! "Zbog njega se danas filolozi muče s problemom, od kada se govorilo o jednom nemačkom jeziku, odnosno od kada se o njemu može govoriti".

Šta je sa starosaksonskim? Nije postojao! Šta se dogodilo sa izmišljenim starosaksonskim jezičkim svedočanstvima? "Posle toga su prvo zanemela starosaksonska jezička svedočanstva, da bi trista godina kasnije izvor opet počeo da teče" (Egers). I nastavlja se! Nisu bili zadovoljni ni sa "visokonemačkim", potreban je bio "nemački dvorski jezik!" "Karlo je hteo da obogati izražajnost franačkog, pa je uveo kako romantičnu tako i vizionarsku zamisao, čak i jedan nemački dvorski jezik" (Frid). Nemačka jezička kultura cveta. I šta se kasnije dogodilo"? "Istovremeno postaje jasno, da jezički procvat za vreme Karlovog delovanja (780-814), koji je Egers uveo, uopšte nije dokumentovan- U međuvremenu, što se prvog pomena nemačkog jezika tiče zvanično stanovište se promenilo. Uvođenje koje je datirano na 786-u godinu sa povratnim dejstvom ukinuto je, jer dotični Vatikanski kodeks je daleko mlađa tvorevina!

Dakle, dolazimo do tog Vatikanskog Kodeksa i u njemu spomenutog pojma nemačkog jezika, "Theudisco". "Vatikanski kodeks (Codex Vaticanus) je iz 4. veka (Štajn), vladajuća nauka ga datuje u 786-u godinu, a H. Ilig u11. vek, međutim, Kodeks je mnogo mlađi. Vladajuća nauka kaže da je Codex Vaticanus tako nazvan po Vatikanskoj biblioteci gde se i danas čuva u Rimu, ali njegovo postojanje se može argumentovati tek od 1481. godine! Kodeks sadrži Stari zavet u "grčkom" prevodu- i smatra se jednim od najboljih rukopisa Starog zaveta. Nastao je sredinom 4 veka n.e. u Lesandriji i zove se "Biblija danas" (A. Lepl). Tu je sve lažno, osim, što se ovo bezvredno delo nalazi u Vatikanskom muzeju, pa neka tamo i nadalje ostane.

Rukopis ne potiče iz četvrtog veka, niti je nastao u Lesandriji, niti je rukopis grčkog "Starog zaveta", jer u 4. veku nismo imali "Grke" niti "grčko" pismo", već samo Jeline etnički različite. Ovaj "grčki" stil pisanja u kojem ima mnogo kasnijih i na žalost još prisutnih "starih dokumenata", razvijen je posle 800-te godine, čime se još i danas zaslepljuju čak i veliki naučnici. Tako je i ovaj Kodeks po Štajnu i Lepleu navodno nastao u 4. veku, na pismu koje tada nije postojalo kao ni Sinajski kodeks, Lesandrijski i mnoga druga hrišćanska dela (v. sl. 4 i 5), uključujući i Bibliju. Neki su se bavili Sinajskim kodeksom zbog istovetnosti pisma, mladih slova i izbora reči između "Sinaitikusa" i "Vatikanusa". Smatra se, da bi oba mogla da potiču iz iste pisarnice. I vatikanski je izrađen sa istom nemarnošću, sa brojnim greškama u rečima i izostavljanjima (U. Toper). Iz kog vremena potiče ovo "grčko" pismo za koje smatramo da je mlad izum i kada je Sinajski kodeks napisan? Sinajski kodeks je napisan 1839 g. godine na Atosu (U. Toper)!

Da se vratimo nemačkom jeziku! Dakle, nemački jezik iz 786-e godine? Da li neko u to još veruje? Nemački jezik nije mogao da nastane pre sredine 17. veka, jer ni važeća hronologija nije tačna. Pošto nismo u trećem milenijumu, naučnik sa poznavanjem hronologija izražava se još preciznije: Hebrejski i današnji nacionalni jezici imaju najviše 350 godina (K. Fister)! Da bismo umirili naše sumnjičave čitaoce, molimo ih da pročitaju prve izveštaje našeg velikog hrišćanskog mislioca, naučnika i reformatora Martina Lutera. Utvrdiće, da je nemački jezik još bio u dečjim cipelama ili da Martin Luter nije bio Nemac (v. njegov izveštaj o prvoj poseti Rimu 1510 g.). Ali, opet jedna laž. Martin Luter je živeo 200 godina kasnije!

Uz to sledi, da je pojam "nemački" veoma mlad. Da li se zaboravilo da u prvim nemačkim rečnicima reč " nemački" ne postoji?

Prva izdanja se čak nisu ni zvali rečnici! Georg Heniš je već 1616. godine (v. sl. 6) obradovao svet svojom knjigom pod nazivom "Teutski jezik i mudrost" a Kasper Štiler 1691. godine svojim delom "Knjiga porekla teutskog jezika ili teutska leksika" kao prvi naslov, a na drugom listu kao drugi naslov: "Teutski jezik". Tek je krajem 18. veka, od "tojče" (Teutsch) nastalo "dojče" (Deutsch), u prvom rečniku "visokonemačkog govora" od Johana Kristofa, Lajpcig 1774.-86. godine (v. sl. 7).

Građa

E. Gabowitsch, "Die Geschichte auf dem Prüfstand", Peterburg 2005
H. Illig, "Hat Karl der Große je gelebt", Gräfeling 1998.
P. J. F. Müller, "Meine Ansicht der Geschichte", Düsseldorf 1814.
U. Topper, "Fälschungen der Geschichte", Heidelberg 2003.
W. Slezer, "Das karolingische Reichskloster Lorsch", Kassel/ Basel 1955.
Chr. Pfister, "Die Matrix der alten Geschichte", Nordstedt 2006.
Einhardus "Vita Caroli Imperatoris", nach Holder, A., Freiburg 1882.
"Vita Caroli Magni", nach Pertz G. H., Hannover 1911.
"Vita Caroli Magni", nach Jaffé, P., Berlin 1876.
J.D. Bayac, "Karl der Große", Wien - Berlin 1976.
H.J. Eggers, , "Funde der wendisch - wikingischen Zeit in Pommern".
M. Litzel, "Karl der Große", Berlin 1935.
W. Stein, "Der große Kulturfahrplan", München 1987.
U prevodu: L.G. Gajze, Nerealnost rimskog carstva, Hoenpresenberg, 2002. priredio Slobodan M. Filipović, iz knjige M. Nikolića, "Karlo Veliki nije postojao"
jezik- 88455 - 02.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Dativ


Jasno mi je šta ste napisali i mogu da prihvatim da je to književno ispravno. Vi koristite knjževni jezik dok govorite i pišete, ali mi je isto tako jasno da zbog toga ni jedan region na prostorima bivše Jugoslavije, koji koriste srpski jezik, u govoru neće promijeniti svoje govorne navike prateći taj pravopis srpskog jezika! Imaju danas mnoga različita tumačenja srpskog jezika koja ukazuju na fleksibilnost kod nekih slučajeva u kojim je i ime Rade - dativ -Radetu.

Vuk Karađić je uzeo kao osnovu spskog jezika iz Hercegovine, okoline Stoca, ali isto tako ne znači da oni pravilno govore srpski jezik. Vuk je koristio njihovu ijekavicu i akcenat prilikom izgovora, a gramatiku je posebno pisao.

Isto tako mislim da je pravlno reći kod slučaja Srbi - srPski, a ne srBski. Sličan primjer koji ukazuje na to je Arabija-Arapi-arapski. Svi jezici u svijetu za ovaj narod koriste slovo "B" u rijeći samo mi izgovaramo slovo "P". Dakle ne govorimo Arabija-AraBi-araBski, što bi po vašem primjeru koji ste naveli kod srpskog slučaja, možda trebalo da bude ispravno!
jezik- 88447 - 01.02.2014 : Sokolac Sokolac Sokolac - best (1)

Od imena Rade, dativ je Radu


Očito niste pažljivo pročitali ono što je napisano.
Od imena Rade, u književnom izgovoru, dativ je Radu. I to je sva suština.
jezik- 88407 - 30.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

SrPski ili SrBski?


Porediti srpski jezik kako se kaže na drugim jezicima je besmisleno. Pa gramatika nam nije ista, kako onda možemo upšte da razmišljamo o tome! Ako je tako, onda Englezi pričaju englezki, Francuzi, francuzki!

Možemo da kažemo da su oba primjera ispravna, a nikako da je jedan tačan a drugi ne! Isto tako kod dativa, mogu da se složim da su ispravna oba slučaja kod imena Rade, dativ, Radu ili Radetu. Ali opet je potpuno besmisleno reći da negdje možda kažu Radeku. Radek je potpuno drugo ime i nema nikakvu sličnost sa imenom Rade, pa bi takav primjer bio besmislen za poređenje tih imena.

Moguće da tako kažu Česi, Slovaci, Poljaci, ili neki drugi slovenski narodi, ali Srbi sigoorno neće reči Rade-Radeku!
jezik- 88383 - 28.01.2014 : Sokolac Sokolac - best (0)

SrPski ili SrBski?


Zoran Danilović

Standardizacijom jezika "Matica Srpska" usvojila je oblik "srpski", što nikako nije sporno. Međutim, neki naši današnji lingvisti navode vrlo razumljive argumente u odbarnu oblika "srbski". Pa tako prof. dr. Ljubomir T. Grujić kaže: "Pogledajmo primer sa izvedenicama od reči GRB. Pridev od njega je grBski, a ne grPski. Zašto tu nije primenjeno pravilo o jednačenju po zvučnosti? Pogotovo što je GRB vlastita imenica. Drugo pravilo kaže da kada je vlastita imenica koren izvedene reči, onda se ona zadržava u originalnom obliku, tj. ne menja se, u izvedenoj reči, kao što su Srbkinja, Srbstvo, srbski izvedene reči od imena (vlastite imenice) SRB. "

Interesantno je i kako smo došli do oblika srPski, jer ako pogledamo neke druge jezike vidimo da je svuda u upotrebi originalni oblik, sa slovom B. Tako je naš jezik kod Slovenaca i danas "srbski", kod Rusa "serbski", kod Engleza "Serbian" itd. Nigde "srpskog", "serpskog" niti "Serpian".

Dakle, kako i zašto smo mi Srbi promenili ime sopstvenom jeziku? Opet se vraćamo na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu reformu. Opšte je poznato da je Vuk živeo i radio u Beču. U to vreme je Turska imperija bila već u stanju raspadanja (nekoliko decenija kasnije se konačno i raspala) a za prevlast na Balkanu su se borila dva carstva, Austrougarska i Rusija. Balkan je tada bio u geopolitičkom pogledu najbitnija tačka u svetu, jer bi ona sila koja kontroliše Balkan, kontrolisala i koridor Istok-Zapad. To rivalstvo Rusije i Austrougarske, oko kontrole Balkana, dovelo je i do Prvog svetskog rata, u kome su nestala oba carstva. Srbi su tada bili najbrojniji i najsnažniji narod na Balkanu, a kao Sloveni, i to Pravoslavni Sloveni, bili su vrlo bliski Rusima. Beč je tu vezu pokušavao da ublaži što je moguće više, pa je iz tog razloga finansirao i Vukovu reformu, koja je u tadašnjoj Srbiji, Crnoj Gori, kao i Vojvodstvu Srbiji dočekana "na nož". Između ostaloga došlo je i do inicijative da se "srBski" menja u "srPski" jer Nemci nisu mogli drukčije da izgovore.

O svemu ovome mnogo detaljnije piše Miloslav Samardžić u svojoj knjizi "Tajne "Vukove Reforme"", koju preporučujemo onima koji žele podrobnije da se informišu.

Ovaj primera govore o stranom uticaju i da se svodi na "odrođavanje" Srba od Pravoslavnih slovenskih naroda. Možda je najočigledniji dokaz za ovakvu tvrdnju ofanziva na ćirilicu, koja se nemilosrdno progoni iz Srbije. Nije strašno što Srbi pišu srpskim jezikom, a ne srbskim, ako znaju šta pišu tim jezikom i kakve i čije simbole (i u kakve svrhe) koriste. Ali strašno je ako toga nisu svesni, pa im se sutra desi da se ćirilica potpuno ukine, a veze sa našim korenima potpuno zatru. U tom slučaju neće biti iznenađenje da za pola veka, ili vek, na Balkanu živi malo pleme Srpa, unijata, koji pišu Gajevom latinicom i svoje korene traže u Zagrebu, Beču i Vatikanu.

SRBi GOVORIMO SRBski!

Kako glasi reč "srp" u množini? SRPI!
Kako glasi prisvojni pridev od imenice "srpi"? SRPSKI!!!
Kako glasi zbirna imenica od "srp"? SRPOVI!!!
Kako glasi prisvojni pridev od "srp"? SRPOV!!!

A pogledajte sad: Lična imenica za jedan grad u Srbiji je UB.

Po gramatici je ispravno da se kaže UBSKI (ne UPSKI)...
Znači tu može BSKI a a samo u slučaju Srba se goristi PSKI...

Koja sramota SrBske gramatike i odgovornih ANTISRBA!
jezik- 88377 - 28.01.2014 : Sokolac Sokolac - best (0)

Korišćenje dativa


Niste u pravu! Ime Rade, nije nikakav skraćeni oblik. To je vlastita imenica muškog roda. To je autentično ime, koje je kao takvo upisano u rodni list. Korjen vlastite imenice je rad, od glagola raditi.

Govorno područje Glasinca i Hercegovine (Glasinac je na vrh Hercegovine) uzeto je za književni jezik. Na Glasincu i u Hercegovini nikada nećete čuti da se kaže Radetu, već Radu. Nema osnova za ubacivanje nastavka et. To možete čuti u govornom području Sarajevskog polja. I tamo se tako govori! To ti je kao običajno pravo. Samo, što je za književni jezik uzeto naše govorno područje. Tako da u književnom jeziku promjena po padežima vlastite imenice, muškog imena Rade, glasi: N-Rade, G-Rada, D-Radu, A-Rada, V-Rade, I-Radom, L-Radu.

Klajn nije sveto slovo. Može i ovako i onako. Možda se u nekom trećem govornom područje kaže Radeku itd.

I to bi tamo bilo pravilno. Običaj. Razlike su naše bogatstvo. A književni jezik je književni jezik. Ime je ime, pa bilo ono od dva ili deset slova.
jezik- 88287 - 21.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Korišćenje dativa


Znači, bio sam u pravu!!! jeeeeeeeeeeeeeee!!!

Savremeni gramatičari (npr. , I. Klajn u Rječniku jezičkih nedoumica) dopuštaju i "istočnu" promjenu tipa Rade, Radeta, Radetu, Radetov i sl.

Dakle, ispravno je i ono što sam ja tvrdio, "odgovor Radetu". Ako se kaže odgovor Radetu, onda sam siguran da je Rade, a ne Rado, dobio odgovor.

Znači, da je takođe ispravnu dao sam jabuku Miletu!

Kod ženskih imena je uvjek isto, samoglasnik "a" na kraju imena prelazi u "i" u tu nema greške.

Ono što sam ja zaključio o korištenju dativa je sledeče:

Ako se muška imena završava samoglasnikom "e" a uz to je skračeni oblik imena može da završava sa nastavkom "tu".

Primjeri: Brane-Banetu, Rade-Radetu, Mile-Mieltu itd...

Ako se muška imena završavaju samoglasnikom "e", a nisu skraćeni oblik imena, završavaju se sa slovom "u".

Primjer: Radivoje-Radivoju, Radoje-Radoju, Miloje-Miloju itd...

Ako se muška imena završavaju samoglasnikom "o" ili se zavrašavu sa suglasnikom ta imena se završavaju u svakom slučaju samoglasnikom "u"

Primjer: Boro-Boru, Marko-Marku, Milo-Milu, Ranko. Ranku, Branimir-Branimiru, Vlastimir-Vlastimiru, Vukadin-Vukadinu itd...

Ako se muška imana završavaju samoglasnikom "a" kao i žensak imena onda se uvjek završavaju na slovo "i".

Primjer: Radoja-Radoji, Vasa-Vasi, Milka-Milki, Mara-Mari itd.. .
Ako imena završavaju sa suglasnikom, onda se na ime dodaje slovo "u".

Primjer: Milan-Milanu, Jakov-Jakovu, Mladen-Mladenu, Bogdan-Bogdanu, Budimir-Budimiru, Milorad-Miloradu itd...

Međutim u svakom pravilu imamo i neki izuzetak pa se kod nekih imena koja zavšavaju suglasnikom "r" skoro uvjek mjenja oblik imena tako što se ipred slova "r" izbacuje samoglasnik "a", a na kraju imena ubacuje samoglasnik"u".

Primjer: Petar-Petru, Mitar-Mitru, Aleksandar-Aleksandru, itd...

I u ovim slučajevima ima izuzetaka: Igor, Zlatibor, Isidor... Ova imena se takođe završavajun samoglasnikom "r". U dativu će se završavati sa samoglasnikom "u" ne izbacuje se samoglasnik koji je ispred suglasnika, tj samo se doda samoglasnik "u" na kraju imena.
Primjer: Igor-Igoru, Zlatibor-Zlatiboru, Isidor-Isidoru...

Za svaki od ovih pravila može da se nađe neki izuzetak!

Sve je ovo komplikovano za običnog smrtnika koji osim uličnog žargona ne koristi književni, pa je nerealno očekivati da svi znamo pravilno koristiti srpski jezik.

Toliko o mom mišljenju u vezi korištenja dativa.
jezik- 88275 - 21.01.2014 : La Serb SC - best (5)

Argumentovanje uvrijeđenima


Primjetio sam da ima upornih u odbrani svojih stavova, bez obzira da li su ti stavovi ispravni ili ne, te da pri tome postaju pomalo zajedljivi. To što je neko išao u škole u velikom gradu ne znači da nosi isto toliko znanja.

  • Prema UNDP stanovnici BiH školovali su se, u prosjeku, 8, 3 godine i po ovom kriterijumu BiH zauzima najgoru poziciju u regionu. Ovo se može dovesti u korelaciju i sa nivoom pismenosti.

    Zatim,
  • Pojedini Raščani ne žele da podignu nova lična dokumenta jer u njima piše da su rođeni u Raškoj.

  • "Ovde niko neće reći u Raškoj, već u Raški. Tako i učim đake da menjaju kroz padeže ovu vlastitu imenicu. Iako se u nekim rečnicima predlaže drukčije, smatram da je najpravilniji onaj oblik kojim se koristi stanovništvo. Dativ ovih imenica glasi Raški ili Rašci, nikako Raškoj - objašnjava nam Raščanka Slađana Raspopović, profesor u OŠ Raška". Iz ovoga se vidi kakvih sve ima profesora.

    Za Pravog sam našao nekoliko primjera (od strane stručnjaka) na stranici srpski jezički atelje:

    Ime Pavle po padežima se menja kao imenice m. roda I vrste: Pavle-Pavla-Pavlu, Pavlov, а NE: Pavle-Pavleta-Pavletu, Pavletov.

    Ime Đorđe: Đorđe-Đorđa-Đorđu, Đorđev, а NE: Đorđe-Đorđeta-Đorđetu, Đorđetov.

    Drugo je hipokoristik Đorđe/Đorđo-Đorđe-Đorđi,Đorđin.

    Muška imena i nadimci koji se završavaju na -E mjenjaju se i grade pridjeve, prema starijim gramatikama, isključivo prema (istočnohercegovačkoj), koja je uzeta za osnovu srpskog jezika, promjeni tipa:

    Rade, Rada, Radu, Radov,
    Mile, Mila, Milu, Milov,
    Bane, Bana, Banu, Banov.. .

    Osim toga, priznata je i zapadna promjena (naročito uočljiva kod prezimena): Mile, Mile, Milu, Milin.. .

    Savremeni gramatičari (npr. , I. Klajn u Rječniku jezičkih nedoumica) dopuštaju i "istočnu" promjenu tipa Rade, Radeta, Radetu, Radetov i sl.

    Koju će od ove tri deklinacije ime imati, zavisi od nosiočevog opredjeljenja i porijekla.

    Gramatičar Živojin Simić ističe sljedće:

    IMENICE S NASTAVKOM O i E

    Ovamo idu osobena ljudska imena s nastavkom o ili e, i zato ove imenice nemju množine. One, pak, što ne znače osobena imena, te mogu imati množinu, nemaju je po obrascima ove vrste, nego po obrascu imenica srednjeg roda u drugoj vrsti.

    Obrasci: Mirko, Miloje.

    1. Mirko-о Miloje-е
    2. Mirka-а Milој-а
    3. Mirk-u Milој-u
    4. Mirk-а Miloj-а
    5. Mirk-о Miloj-е
    6. Mirk-оm Milој-еm
    7. Mirk-u Milој-u

    Po ovim obrascima mjenjaju se ove imenice:

    Marko, Janko, Vlajko, Stanko, Ranko, Srećko, Neško, Ninko, Borko, Trajko, Gojko, Živko, Zorko, Jelenko, Rajko, Ljubinko, Milenko, Milojko, Radojko, Manojlo, Stanojlo .. . ; - gatalo, mazalo, benetalo, nagvaždalo, zanovjetalo, gnjevetalo, zakeralo, itd.

    Blagoje, Bogoje, Vidoje, Dobrivoje, Đorđe, Đurđe, Radoje, Ristivoje Sredoje, Spasoje, Stanoje, itd.

    Neke imenice imaju u 1. i 5. pad. jednine nastavak e, a u ostalim padežima se mjenjaju po obrascu Mirko, napr. Pavle, Jole, Vule, Ile, Vide, Tade, brale.

    Po obrasu Mirko mjenjaju se i ove imenice: Grujo, Vujo, Bošnjo, babo, pobro, ujo, goljo, zeljo, kušljo i ostale takve.

    Ako su se ovi ljudi zvali ovako, kako i jesu: Pero Kosorić, Vaso Pelagić, Vaso Miskin, da se zaključiti, na osnovu navedenog pravila, kako treba da glase imena ulica.
  • jezik- 88271 - 21.01.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Iz Gramatike srpskog jezika


    Pozdravite Mileta ili pozdravite Mila

    Ukoliko se osoba zove Mile, pravilno će biti pozdravite Mileta.

    Ako je reč o osobi koja se zove Milo, pozdravite Mila.

    Isti je slučaj sa imenima Pero, Vlado, Savo, Aco.. .

    Idem kod Ace ili idem kod Aca

    Ukoliko je ime osobe Aco, pravilno će biti Idem kod Aca.
    Ukoliko je ime osobe Aca, pravilno će biti Idem kod Ace.
    Isti je slučaj sa imenima Pera/Pero, Vlada/Vlado, Sima/Simo.. .

    Primer:
    Išli smo kod Vlada na rođendan.

    jezik- 88267 - 20.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srpski jezik


    La Serb,

    kao prvo, zamolio bih te da ne komentarišeš "pogrešno" napisane rijeći u tekstovima, jer ćeš i ovo malo koji pišu na ovoj strani otjerati svojim kritikama, pošto mnogi od nas ne znamo pravilno govoriti i pisati maternji jezik!

    Pogrešno tumačiš moj tekst!

    Kažeš: Malo mi je "zaparala uši" tvoja konstatacija da je dovedena u pitanje tvoja teorija gradnje dativa vlastitih imenica, na osnovu nastavaka: "u, i, o"! Tvoja teorija?! Teorije su teorije, pravila su pravila. Objasnio sam kako glasi dativ imenica za koje si se raspitivao, i po pravilima i po učestalosti upotrebe. Još jedna ispravka: ne može se koristiti riječ "obadvojici", to bi značilo da nas ima 4 (četiri), oba i dva = 4; obojici.

    Moje objašnjenje ovog primjera:

    Za mojih 54 godine života uvjek sam govorio obadvojica, a siguran sam to rade i mnogi drugi Srbi. Pošto nije pravilno rečeno, moram da kažem da je ovo opet "moja teorija". Mislim da je i jedan i drugi primjer ispravan, stim što je obojica skračeni oblik od (i jedan i drugi) obadva. Onaj ko sluša, nikad neće pomisliti da se radi o četvorici, a onaj koji govori tako će reči samo ako se obrača ili se govori o dvojici ljudi. Možda je to ne pravilno, a korištenje te rijeći je nešto sasvim drugo! Star se konj ne uči jahati! Ja sam bravar koji pokušava što pravilnije pisati o ratu, na ovoj stranici! Zato postoje lektori da poprave gramatičke greške čak i od književnika.

    Što se tiče "moje teorije".

    Pošto smo zajednički utvrdili da "moja teorija tumačenja dativa", Rade (dativ) Radetu, ne pravilna, što znači da to ostaje samo moja teorija, a ne pravilno korištenje dativa. Možda to za tebe zvuči smiješno, ali to je moj, a možda i Vuka Gradinskog, ulični žargon. Ja kažem, "nema teorije da je tako pravilno"! Dakle riječ teorija je u ovom slučaj ulični žargon. Kamara raje ne znači da su ljudi bačeni na kamaru, ali tako kažemo za masu ljudi, uličnim žargonom.

    Ne bi se složio sa tobom ni sa ovim što poistovjećuješ sadašnji govorom u Sarajevu sa onim od prije rata. Prije svega sada se u Sarajevu službeno govori hrvatski jezik. Dok smo živili svi zajedno znali smo mi u Saraj'vu odakle su "šljegli" ovi što govore "goram, dolama", kupuju šiljalo za treći razred, vanjsku sijalicu i uže za kravu! Uvjek smo se na njihov račun znali našaliti!

    Ali danas, danas je to "bošnjački jezik" koji se mora razlikovati od srpskog, pa sada govore: njih, kahva, odošmo, oplahni itd.
    Nije mi jasno po čemu je dolje pravilono, a dole nepravilno rečeno?

    Ja lično mislim da riječ "dolje" koriste oni koji dolaze u gradove iz pasivnih krajeva, tako da su i oni spadali u one kojima smo se u Sarajevu smijali kako pričaju.

    Kažeš da je prije rata, "skoro polovina sarajevskih đaka, učena o nekakvom izmišljenom TVRDOM i MEKOM "Ć" i "Đ"!!! i to od strane istih tih jezikolovaca".

    1. oni koji su učili slova, nisu mogli drugačije da ih savladaju
    2. oni koji su poučavali, bili su nepismeni.

    Mogu da razumijem zbog svega što nam se dešavalo na tim prostorima, da "oni mrze nas i mi njih", ali ne mogu da prihvatim da je neka škola u BiH, a pogotovo u Sarajevu, učila đake da pišu meko i tvro "ć" i "đ".

    To je čista izmišljotina!

    Ono što ja znam o tome:

    1. Moj pokojni otac je 1940-ih išao u školu, nije ga ućitelj tako učio. Za razliku od mene imao je tako lijep rukopis da sam svaki tekst koji je on napisao čitao sa nevjericom da se tako lijepo može pisati. Toga danas više nema!

    2. Moj pokojni otac je nakon Drugog svjetskog rata sa završenom osmogodišnjom školom zbog nedostatka ućitelja opismenjavao narod po selima. Moguće je da bi objasnio nepismenom seljaku koja je razlika u slovima da je takve primjere koristio.

    I još za kraj da dodam da u zemlji u kojoj živim ima puno više nepismenih nego u našoj zelji. Mislim da isti slučaj i u drugim zemljama širom svijeta!
    jezik- 88265 - 20.01.2014 : Stari Blizo - best (0)

    Po šumama i gorama i visokim školama - dativ


    E, moj prijatelju Rade.
    Tvoje ime vrati me,
    u one naše dječije dane.
    Vrati me i u naše selo
    među djecu, našu "petrinjčad"
    I u školu našu, među onu,
    gradsku "kostajničad"
    Sjetih se Bukvara al' i
    slova Kardžića Vuka
    Što nam brate u školi
    zadavaše mnogo muka
    A znaš i sam da smo se često
    ne od Vuka, već od vukova krili
    Kad smo bosonozi u šumi
    pod kestenovima bili
    Nismo tada čuli ni
    šta su smreka, bor ni vita jela
    Jer nam je u selu rasla samo,
    vrba, kesten i breza bijela,
    Htjedoh Rade nešto,
    da napišem o tebi.
    Nešto iz onih dječiji dana.
    Al' ti dadoše drugo ime,
    pa sada radije ne bi'.
    Promjeniše ti ime Rade
    bez crkve, popa i krštenoga kuma
    Pa ni sam ne znam šta ću
    jer ostadoh bez razuma.
    Spomenuh ti jednom ime
    Da se sjetim na neke stvari,
    A oni u glas ko jedan viču,
    Ovo nam zabrljo, neki Stari
    Kažu oni sa "visokom" školom
    ispod smreke, bora i jele
    Da smo i mi kupovali diplome
    ispod vrbe i breze bijele
    Da smo šumu sjekli i
    Vozili je nekom tamo daleko
    Samo da bi onaj papir
    o našoj "visokoj" školi,
    što brže i lakše steko.
    A znaju oni dobro
    da je to nemoguće bilo
    da to danas "visoke jele" rade,
    jer onaj koji nema obraza,
    taj nam šumu krade.
    Al' nađe se novi Vuk
    te im udari pečate prave
    vrlo glasno reče njima
    da se više ne pojave.
    jezik- 88249 - 19.01.2014 : La Serb SC - best (3)

    O sarajevskom jeziku


    Pravi,

    mislim da za primjere koje sam naveo najbolji odgovor može da ti da Milorad Telebak, nekada je realizovao emisiju "Govorimo srpski" na RTRS-u, a čovjek ima i svoju stranicu na Internetu, gdje su bili predstavljeni brojni primjeri iz svih oblasti jezika. Malo mi je "zaparala uši" tvoja konstatacija da je dovedena u pitanje tvoja teorija gradnje dativa vlastitih imenica, na osnovu nastavaka: "u, i, o"! Tvoja teorija! Teorije su teorije, pravila su pravila. Objasnio sam kako glasi dativ imenica za koje si se raspitivao, i po pravilima i po učestalosti upotrebe. Još jedna ispravka: ne može se koristiti riječ "obadvojici", to bi značilo da nas ima 4 (četiri), oba i dva = 4; obojici.

    Nasmijah se Vuku Gradinskom, nadam se da to neće uzeti za zlo. Imao je učiteljicu Tupanjac. Pa, ako je po prezimenu, slabo vas je naučila. Šalu na stranu, to što je neko imao peticu iz nekog predmeta ne znači da ju je i zaslužio (u rezultat ocjene obično se znaju da umješaju: prvi utisak, ljepota, porijeklo, uvlačenje...). Pisao sam o tome zbog čega sve ljudi mogu da upišu školu, i koliko ponesu zanja nakon tih škola. Isto tako je i sa profesorima, u tvom slučaju s-h jezika, čast nekima. Namjerno sam istakao da "sarajčad" imaju problema sa poznavanjem jezika, a to je neke uvrijedilo. No, istini se mora pogledati u oči. Ne može se reći u mojoj sredini ulice su se zvale: Pere, Sulje, Muje, Hase.... i svi su tako govorili. Da, govorili su i sada govore: njiha-umjesto njih, kahva - umjesto kafa, dole-umjesto dolje, odošmo umjesto odosmo itd. A, da li je to ispravno? Prije rata, skoro polovina sarajevskih đaka, učena je o nekakvom izmišljenom TVRDOM i MEKOM "Ć" i "Đ"!!! i to od strane istih tih jezikolovaca. Vuče, to sada može da ima dva značenja:

    1. oni koji su učili slova, nisu mogli drugačije da ih savladaju,
    2. oni koji su poučavali, bili su nepismeni.

    La Serb,

    na ovom sajtu sam riječ "obadvojica" prepravio BAR hiljadu puta u njenu ispravnu formu - "obojica" pa ti se zahvaljujem da si to i objasnio jer svaki drugi posjetilac ovog foruma istu koristi nepravilno.
    jezik- 88240 - 18.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srpski jezik


    Drago mi je da su se i drugi uključili u raspravu o jeziku, da razmjenimo mišljenja o tumačenju srpskog jezika. Siguran sam da se ni ovaj jezik ne djeli po regionima, nego je jedan lingvistički ispravno napisan, tako da je moje mišljenje da je Sokočanin Sokoloac 100% u pravu po tom pitanju.

    Još uvjek sam nesiguran u tačnost koji smo ovde pročitali oko korištenja dativa u slučajevima vlastitih imenica, pa sam ponovo tragao po internetu. Tragajući sam došao do nekih podataka koje demantuju ono što je La Serb napisao u svom tekstu. Evo slučajeva u kojima se u dativu ne koristi isključivo slovo "u" u muškom i slovo "i" u ženskom rodu, nego se u nekim slučajevima koriste nastavci "ju i "ji".

    Evo primjera koje sam naša na interenetu, a koji ukazuju da "u" i "i" nisu jedinstveni u korištenju dativa kod vlastitih imenica:

  • Ako se u vlastitim imenima pri pisanju u originalu pojave na kraju reči dva samoglasnika od kojih je prvi "i" (najčešće u ženskim imenima tipa Maria, muškim imenima tipa Mario ili imenima firmi tipa Vidia), u prvom padežu se, naravno, ostavlja kao u originalu. Međutim, u ostalim padežima i izvedenim rečima kraj reči se prilagođava našem izgovoru bez obzira na to što se reč piše kao u originalu (uostalom, u mnogim stranim jezicima vlastita imena se i ne menjaju po padežima). Dakle, nom. Maria - prisv. zam. Marijin (a ne Mariin), gen. Mariju, dat. Mariji. Nom. Mario - gen. Marija - prisv. zam. Mariov - dat. Mariju (a ne Maria, Mariu). Vidia - Vidijin - Vidiju - Vidiji (a ne Vidiin, Vidii).
  • jezik- 88237 - 18.01.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    RE: Znalcu padeža


    Teško je i zahtjevno polemisati sa nekim iz (da parafraziram pjesnika) "šumskog grada u kojem zaklikta vila iznad kuća sa kopljima gore", u kojem su rijetki oni bez 240 ETCS poena i svi misle da znaju sve, a gramatiku pogotovo.

    Scio me nihil scire, reče mudri Sokrat. A Nikoletina Bursać: "Nema ga i kvit, rekao drug politički, pedeset je ljudi čulo!"; "Nisi mi nivo", kaže "šumarka" Simiću. A argumenti? Ko će se time zamajavati!

    E, još kad bi neko od ovih mudrih iz "sa kopljima gore" argumentovano dokazao nama neukim zašto su glupi npr. stanovnici Sarajeva i svi onoliki univerzitetski profesori u istom kad su dozvolili da se jedna od glavnih i najprometnijih ulica pedeset godina zove "Ulica Vase Miskina" a ne "Ulica Vasa Miskina" i zašto je ovo drugo jedino ispravno a prvo "jezik ulice".
    jezik- 88231 - 17.01.2014 : Sokočanin Sokolac - best (2)

    RE: O dativu i drugim padežima


    Koliko je meni poznato, postoji samo jedan srpski književni jezik i on se izučava u školi, koristi u literaturi i medijima. Ni jedan predavač ovog jezika ne bi rekao da je dativ od riječi "Željkin" ispravan!

    Na ovom mjestu pojedinci porede babe i žabe: književni jezik ne treba mješati sa jezikom ulice, tj. narodskim jezikom.
    jezik- 88225 - 17.01.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    O dativu i drugim padežima


    Zanimljivo, a pomalo i smiješno djeluju ova naklapanja o ispravnom dativu nekih imenica.

    Iz meni omiljenog srpsko-hrvatskog (tako se tada zvao) imao sam petice kod pokojne učiteljice Zore Tupanjac, kod nastavnika Dragutina Perovića i kasnije u srednjoj školi kod profesorice Dobrile Bakšić. Tada i uvijek kasnije pisao sam i govorio (kao i drugi iz mog okruženja) da se npr. neke od ulica u mom rodnom Sarajevu zovu: Vase Miskina, Đure Đakovića, Trg Pere Kosorića itd. Pri tome me niko (od mudrih ni glupih) nije ispravio da je ovo nepravilno a da je jedino pravilno reći Pera, Đura, Vasa i sl. , a i na onim tablama na početku ovih ulica pisalo je upravo: Vase, Đure, Pere...

    Takođe, i vicevi sarajevski su bili o Muji i Sulji a niti jedan o Muju i Sulju, ćevabdžinica je bila kod Sline Ferhatovića a ne Slina, stadion Grbavica bio je Željin a ne Željov... i ovako može se nabrajati tri dana.

    Sve u svemu, svaki iole obrazovan čovjek zna da su obje varijante ispravne i njihova upotreba zavisi od podneblja, tako da npr. oni koji su napisali "Borke i Ratka Radovića" nisu "pismeni" nego pismeni, za razliku od kritizera.

    I, kao ilustracija:

    Poslao Piroćanac kćerku da studira u Beograd. Nakon nekoliko dana stiže od nje razglednica u kojoj piše:

  • "Dragi moji, ništa ne brinite, smestila sam se u Dom i spavam u sobi sa Draganom".

    Piroćanac gleda napisano, ništa mu nije jasno, pa kaže:

  • "Izem ti gi ovi padeži! Ovako ne se znae spije li sas Draganu ili sas Dragana!"
  • jezik- 88213 - 16.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srpski jezik


    La Serb,

  • Poštar je danas uručio Milu telegram, a Milu pismo.

    Dakle, šta mene zbunjuje u ovom slučaju, šta je dobio Mile, a šta Milo? Meni ovo nema logike!

    Kada si rekao da je profesorica dala odgovor, više nema sumnje u njeno poznavanje ove teme. Ali isto tako mi je ne logično da dativom ne možemo precizno odrediti ko je šta dobio. Još jedna stvar koja me buni kod tvog prvog komentara je, da si u dativu kod imena Radeta i Mileta koristio slovo "i" koje se u dativu koristi isključivo kod ženskih imena. Dakle ako se kod muških imena koristi slovo "u" na kraju imena, onda se ne može koristiti slovo "i" ni u kom sliučaju, jer pobija moju teoriju kod dodataka "tu" na imena koja završavaju na slovo "e".

    Moje mišljnje je da je vrlo malo imena koja završavaju na slovo "e", pa bi dodatak "tu" na kraj ovih imena moga tačno da odrdu da je Mile dobio pismo a Milo telegram.

    Pošto po meni Radeta može biti i žensko ime, onda je nepravilono reči, dao sam Radeti, jabuku a misti da će te onaj ko sluša razumjeti da si dao jabuku nekom muškarcu.

    Ako je profesorica dala objašnjenje, a inče je profesor Srpskog jezika, onda bi je zamolio da nam obadvojici objasni u gore pomenutim slučajevima, šta je pogrešno a šta ispravno reči.

    Očito da ni jedan od nas dvojice ne poznaje dovoljno ovu materiju! Tako bi na ovoj stranici ostao pisni trag stručnog lica, kako se ispravno koristi dativ u rečenici.

    Moje znanje nije došlo sa interneta kako si prvi puta naveo, nego prije 40 godina iz osnovne škole, jer sam to tada učio. Nakon tvog teksta sam provjeravao na internetu kako se dativ koristi ali nigdje nisam našao imena koja završavaju na slovo kao "e" primjer koja bi me demantovala u mom mišljenju. Ja sam odrastao u Sarajevu, a tamo se taj padež neispravno koristi, pa zbog toga mnoge Sarajlije danas ne možeš ubijediti da se za ime Žoljko kaže dao sam jabuku Željku a ne Željki!

    U svakom slučaju bilo mi je zadovoljstvo razmjeniti sa tobom mišljenja na ovu temu.

    Veliki pozdav,
    Pravi
  • jezik- 88208 - 16.01.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Odgovor Radu, dativ i još pomalo


    Bože, čiji li je ovo jezik, o kome govori "La Serb" pod brojem 88167 od 15. januara 2014. godine? Vjerujte mi da sam se toliko smijao, da su mi suze pošle na oči. Žena me pita:

  • "Šta ti je, jesi li ti pri sebi? Kome se to tako slatko smiješ, a ja te gledam svaki dan stalno namrguđenog."

    Morao sam joj pročitati zbog čega se smijem:

  • "Profesorica je objasnila kako se gradi DATIV, a vi "sarajčad" i niste "vispremni" u toj oblasti."

    Ali prije nego što ću postaviti jedno pitanje da kažem da stvarno nisam mislio da provociram nikoga na ovoj stranici, pa ni one koji se bave gramatikom, kada sam u prvom svom javljanju u vezi onog "Odgovor Radu", već sam iskreno potražio savjet od onih koji se bave tim poslom u svojoj profesiji - gramatikom. Ovo sam primjetio u dva, tri teksta koji su se suprostavljali jedni drugim u vezi, vjerovatno kadrova u školi na Sokocu.

    Dragi moji profesori,
    Davno je prošlo vrijeme kada sam ja završio osnovnu školu i moram da vam kažem da sam gotovo i zaboravio mnogo čega. Mnogi od vas, a možda i vaši roditelji, nisu bili rođeni u to vrijeme. Ja se ne stidim zbog toga što ne znam i što sam pitao. Nije sramota ne znati. Sramota je znati a ne kazati. Ima ona narodna koja kaže da se čovjek uči dok je živ. Zbog toga, ja vas iskreno molim da mi odgovorite! Imam dvojicu bližnjih rođaka koji se zovu Rade. Jedan od njih ima i sestru kojoj je ime Rada. Živimo u istom mjestu. Jedan od njih dođe kod mene i ja mu dadoh nešto da uruči svojoj sestri i onom drugom svom imenjaku?

    Hvala vam na pažnji i odgovoru. A vi na Sokocu nemoj te se svađati, sramota je.

    Pozdravljam vas sve, Stari
  • jezik- 88207 - 16.01.2014 : La Serb SC - best (0)

    Odgovor na članak o srpskom jeziku


    nemam namjeru da ikoga podučavam maternjem jeziku, ali sam stao na stranu profesorice koja je, na temu oko koje raspravljamo, odgovorila tačno i veoma pristojno.

    Prvo da odgovorim kako bi glasile rečenice koje su navedene u prethodnom članku:

  • Poštar je danas uručio Milu telegram, a Milu pismo.
  • Dao sam Đorđu jabuku, a krušku sam dao Đorđu.

    Primjeri: Pres centar Vlade C. Gore je objavio: "Predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću uručena nagrada Bečkog ekonomskog foruma." (Poznato je da mu je ime Milo.)

    Po pravilu, skraćena imena na -e iz našeg (srpskog) i makedonskog jezika mogu se mjenjati bilo kao Mile,Mila,Milu, bilo kao Mile,Mileta,Miletu (s tim što je prva promena u SKLADU S GRAMATIČKIM PRAVILIMA, a druga normativno priznata samo zbog VELIKE ODOMAĆENOSTI). Imena, recimo, Đorđe i Pavle nisu skraćena (ne postoji duži oblik imena Đorđe i Pavle), a za takva dolazi u obzir samo "kraća" promjna: Đorđe, Đorđa, Đorđu.

    Elem, u BiH 48% stanovništva ima svršenu "osmoljetku", skoro pola tih je sa najosnovnijom školom (4 razreda), jer ih ju je dosta kupovalo radi zaposlenja. 4% je visokoobrazovanih (pola od toga su diplome stečene na privatnim školama, ili plaćane jagnjadima i kajmakom), ostalima je bilo bitno da nabubaju gradivo i polože ispite, koji "ispare" za par mjeseci. A, oni između ova dva nivoa (srednjoškolski) su razmišljali "hormonski" (ispod pojasa), tu se njihov svijet zatvara.

    U Sokocu su "pismeni" ljudi jednu ulicu nazvali po dvojici braće Radovića koji su bili četnici u 2. svjetskom ratu, zvali su se Borko i Ratko - momčine. Ti "pismeni" daju ime ulici: Borke i Ratka Radovića. E, tada je bilo nedoumica: da li su to sestra i brat, muž i žena, ili dvoje prijatelja, dok neki pametan među njima nije ispravio tu "zajebanciju".

    Problem je kada se dativom zamjene rodovi vlastitih imeica. Na primjer:

    Dao sam Željki jabuku, a krušku sam dao Željki. Ovdje tek ne znamo ko kome šta dođe. U verbalnoj komunikaciji nam pomaže akcenat, a u pisanoj možeš se samo ĆOPITI za obrvu.

    Kada se napiše: dao sam Željku jabuku, a krušku sam dao Željki, možeš odmah ići spavati - sve ti je jasno.

    Pravi, drago mi je da ima još ljudi koje zanimaju normalne i pametne stvari. Skidam kapu Željku, administratoru ove stranice, koji svakodnevno vodi borbu sa (kako kažu ovi moderni) analfabetizmom.

    RE: Odgovor na članak o srpski jezik


    Poštovani,

    tvom odličnom članku bih samo dodao jedan primjer koji pokazuje da srpski jezik ima i mali problem i sa genitivom. Primjera radi, moj ujak se zove Miloš (sin Đorđa) Koprivica. Problem je što u srpskom jeziku ima dva muška imena koja imaju isti genitiv: Đorđo i Đorđe. Ukoliko to izgovorim, vjerovatno bi na osnovu akcenta mogao da pretpostaviš kako mi se zvao djed. Međutim, ovako to nije jasno.

    P.S. Ovaj moj primjer me je ponekad dovodio do ludila dok sam ukucavao poginule borce u Virtualno groblje. Zbog toga ja više volim ono pravilo da ime oca pišem u zagradi:

  • Krkeljaš (Đorđe) Željko
  • Šojić (Đorđo) Ranko
  • jezik- 88187 - 15.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srpski jezik


    Prijatelju,

    kada si već komentarisao šta sam ja radio da dođem do odgovora, onda si trebao da koristiš moje primjere vlastitih imenica i da ih koristiš u dativu.

    Pokušaj da koristiš ove rečenice sa imenima koja se razlikuju u zadnjem slovu!

    Poštar je danas uručio (Milo) telegram, a (Mile) pismo.
    Dao sam (Đorđo) jabuku, a krušku sam dao (Đorđe).
    Ko je dobi telegram, a ko pismo?
    Ko je doibio jabuku, a ko krušku?

    Molim Vas, ako možete da mi odgovorte na tekst, jer me puno interesuje ovaj slučaj?
    jezik- 88167 - 15.01.2014 : La Serb SC - best (1)

    O jeziku


    Што се тиче језика, односно датива властитих именица, мислим да гријешиш - много. Професорица ти је објасинла како се гради датив, а ви "сарајчад" и нисте баш виспрени у тој области. Ако је Ђорђе онда је датив Ђорђу, а не Ђорђету, Радета-Радети, Павле-Павлу, Миле-Милу, Милета-Милети и т. д.
    jezik- 88133 - 13.01.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Radu ili Radetu


    Pošto je očito da Željko iz kurtoazije ne želi da se miješa u raspravu između svojih sugrađana, pa tako ne želi da pravi ispravku koju je dao Sokolac Sokolac na pitanje Starog Blize oko gramatike, ja ću da se umješam i dadnem svoje mišljenje.

    Pravilno je reći, "Odgovor Radetu"!

    Objašnjenje: Pošto kod nas postoje imena Radovan, Radomir, Radoš isl. Ova imena mogla bi dobiti skraćeni oblik ili nadimak Rado, ili možda čak postoji to ime, onda se pravilno kaže:

    Rado - kome, čemu - dativ = Rudu.
    Zbog toga slučaja je neispravno reći:
    Rade - kome, čemu - dativ = Radu (dativ treba da odredi tačno kome je nešto namjenjeno. U ovm slučaju ko će dobiti odgovor na svoj tekst? (Rade ili Rado)

    U svim slučajevima kada imamo imena koja završavaju na slovo "o", kao naprimjer:

    Ranko - kome čemu - dativ = Ranku
    Rajko = Rajku
    Mirko = Mirku
    Zdenko = Zdenku
    Milo = Milu
    Željko = Željku
    Boro = Boru
    Đorđo = Đorđu
    Možete da vidite da sva imena kada je dativ u pitanju slovo "o" uvjek prelazi u slovo "u".

    Kada imamo imena koja završavaju na slovo "e" kao naprimjer:
    Mile - kome čemu - dativ = Miletu
    Đorđe - Đorđetu
    Lale - Laletu
    Pavle - Pavletu
    Radule - Raduletu

    U svim ovim slučajevima slovo "e" uvjek dobijaju nastavak "tu".
    jezik- 88087 - 11.01.2014 : Sokolac Sokolac - best (2)

    Gramatika


    Ime Rade i Radeta (akcenat na zadnjem a ili kako gdje se izgovara) su dva različita imena, pa će biti, odgovor Radu (dativ).
    jezik- 88043 - 09.01.2014 : Stari blizo - best (0)

    Pitanje iz oblasti gramatike


    Nisam bio po struci prosvjetni radnik, a baš sad dok pišem nešto što bi ostavio u amanet mlađima, naiđoše dva članka na ovoj stranici, koja mi naturiše jedno pitanje. Radi se o dva članka suprotnog mišljenja iz oblasti prosvjete.

    Naime, interesuje me da li je pravilno odgovoriti ili napisati: "Odgovor Radu" ili je možda pravilnije napisati: "Odgovor Radetu"?

    Hvala na odgovoru.
    jezik- 87997 - 05.01.2014 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (2)

    Bosanska vila


    Bosanska vila je bila srpski list za "zabavu, pouku i književnost". Pokrenut je 1885. godine kao organ Učiteljskog zbora Srpske škole u Sarajevu, a zabranjen od strane austrougarskih vlasti 15. juna 1914. godine.

    Pokretači Vile su bili učitelji Srpske škole, koji su u početku bili najbrojniji saradnici časopisa. Božidar Nikašinović, Stevo Kaluđerčić i Nikola Kašiković su 13. juna 1885. tražili dozvolu od austrougarskih vlasti za izdavanje dvomjesečnog lista "Vrelo Bosne", čiji bi urednik i vlasnik bio sam Učitenjski zbor Srpske škole u Sarajevu. Austrougarske vlasti su odbile registraciju na ime Učiteljskog zbora Srpske škole, te su 23. septembra 1885. godine Nikola Šumonja, Božidar Nikašinović, Stevo Kaluđerčić i Nikola Kašiković tražili dozvolu za izdavanje dvomjesečnog lista "Bosanska vila". Na dan 19. oktobar 1885, austrougarske vlasti su izdale dozvolu za izdavanje petnaestodnevnog beletrističkog lista "Bosanska vila", uz uslove da se list šalje austrougarskoj upravi na preventivnu cenzuru, da list ne može da se bavi politikom i konfesionalnim pitanjima, te da u sastavima zabavnog i poučnog sadržaja ne bude previše naglašen srpski nacionalni element. Vila je registrovana na ime urednika Božidara Nikašinovića.

    Nakon dvomjesečne pripreme, prvi Vilin broj je izašao na dan 16. decembar 1885. godine. Božidar Nikašinović je bio prvi urednik, Nikola Kašiković je bio zadužen za narodnu književnost, Stevo Kaluđerčić za članke i pripovijetke, a Nikola Šumonja za pripovijetke, podlistak i književne bilješke.

    Prvo izdanje je imalo 16 stranica i štampano je na ćirilici u 1.000 primjeraka, a crtež na vrhu naslovne strane je izradio Stevo Kaluđerčić. Zbog potražnje, prvo Vilino izdanje je ponovo štampano.

    Na samoj naslovnoj strani se preko čitave stranice nalazila velika fotografija mitropolita Save Kosanovića, koga su tri mjeseca ranije austrougarske vlasti prisilile da podnese ostavku, a krajem 1885. godine prognale iz provincije. Sam mitropolit Sava Kosanović se u ovom broju oglašava sa člankom "Pravednikova smrt", te postaje jedan od prvih spoljnih saradnike Vile.

    Ostali saradnici prvih izdanja Vile su bili Manojlo Đorđević Prizrenac, Dušan Peleš, Mitropolit Dionisije II (Ilijević), Đorđe Jovanović German, David Popović, Petar Mirković, Vaso M. Ćuković, Vid Vuletić Vukasović, Mile Popadić, Petar Đenić, Stari Jovo Basarović, Stevan N. Davidović i Kosta Kovačević.

    Nikola Šumonja je bio drugi Vilin urednik nakon Božidara Nikašinovića. Urednički posao je zvanišno obavljao od septembra 1886. do 1. februara 1887. godine, a u ovom peridu se broj Vilinih saradnika i pretplatnika znatno povećao. Od samog početka Vila se susretala sa preprekama austrougarske cenzure, te su njena izdanja često kasnila. Novi saradnici izdanja Vile u ovome periodu su bili Milan Đ. Milićević, Mita Živković, Vladimir M. Jovanović, Kosta Kovačević, Stevo (Stejpo) Trifković, Kosta Božić, Dušan St. Popović, Milan Obradović, Risto J. Čajkanović, Vaso Kondić, P. Babić, Stevan Zimonjić, Petar S. Ivančević, Jovo Tubinović, Jevrem Stanković, V. Stakić, Đ. Mirković, Nikola Begović i dr.

    Božidar Nikašinović ostaje Vilin urednik prvih šest mjeseci, odnosno prvih deset brojeva, nakon čega postaje učitelj u Srpskoj školi u Mostaru. Nakon Nikašinovića, Vilin urednik postaje Nikola Šumonja u periodu septembar 1886. - 1. februar 1887. godine. Od aprila 1887. godine do juna 1914. godine urednik je bio Nikola Kašiković, koji je uređivao časopis do kraja njegovog izlaženja, odnosno do zabrane časopisa od strane Austrougarske. Poslednjih godina pred Prvi svetski rat u uredništvu lista se nalaze i Vladimir Ćorović i Petar Kočić. Bosanska vila je izlazila redovno dva do tri puta mesečno i štampana je isključivo ćirilicom, koja je do dolaska Austrougarske 1878. godine, bila primarno narodno pismo. Bosanska vila je bila jedini književni list u austrougarskoj provinciji BiH u periodu od njenog osnivanja 1885. do 1895. godine.

    Bosanska vila je objavljivala tekstove svih književnih rodova osim drame. Programska orijentacija ovog lista bila je bavljenje srpskom kulturnom baštinom, uz prezentaciju popularnih i raznovrsnih tekstova dostupnih narodu iz svih oblasti društvenog života, ali je u njenom praktičnom delovanju, posebno u prvom razdoblju izlaženja, najviše tekstova bilo iz oblasti narodne književnosti. Okupljen je veći broj saradnika iz raznih krajeva koji opisuju narodni život i običaje, beleže narodne pesme, pripovetke, poslovice i zagonetke, tumače narodna verovanja i slično. Na ovim poslovima posebno su se isticali: Petar Mirković, Vaso Čuković, Stevan Delić, Nikola Kašiković, Kosta Kovačević, Luka Grđić Bjelokosić, Risto Čajkanović i Petar Ivančević.

    U svom daljem razvoju, časopis je evoluirao od porodičnog lista do uglednog književnog glasila, u kome su sarađivali značajni srpski, muslimanski i hrvatski književnici. Godine 1907. i 1908. u Bosanskoj vili svoje tekstove objavljuje mlada generacija srpskih pisaca: Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Milan Prelog, Jovan Dučić, Veljko Petrović, Vladislav Petković Dis, Vladimir Ćorović, Petar Kočić i drugi. Svoje tekstove objavljuju i muslimani Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić i drugi, a nešto kasnije Ivo Andrić i Tin Ujević. U ovom listu pisali su i neki pripadnici Mlade Bosne.

    Uz književnu kritiku u kojoj se posebno ističe Dimitrije Mitrinović, u časopisu su objavljivani i naučni tekstovi (Vatroslav Jagić, Vaso Glušac, Petar Kolendić, Vladimir Ćorović). Njegovana je i prevodilačka književnost. Prevođeno je iz gotovo svih evropslih književnosti, a najviše iz ruske i francuske.
    Bosanska vila bila je najpoznatije nacionalno srpsko glasilo na području austrougarske provincije BiH i jedno od poznatijih i priznatijih glasila uopšte na prostorima južnoslovenskih naroda.

    List je prestao da izlazi 15. juna 1914. godine, uoči Prvog svetskog rata, a zbog zabrane od strane austrougarskih vlasti.


    Vilini saradnici

  • Jovan Dučić
  • Vladimir Ćorović
  • Petar Kočić
  • Aleksa Šantić
  • Mitropolit Sava Kosanović
  • Jovan Jovanović Zmaj
  • Svetozar Ćorović
  • Ivo Andrić
  • Stevan Sremac
  • Dimitrije Mitrinović
  • Pero Slijepčević
  • Isidora Sekulić
  • Tadija Kostić
  • Dragomir Brzak
  • Vladimir Stanimirović
  • Jovan Ilić
  • Dionisije Miković
  • Vid Vuletić-Vukasović
  • Veljko Milićević
  • Radoslav Marković
  • Veljko Petrović (književnik)
  • Vladislav Petković Dis
  • Osman Đikić
  • Tin Ujević
  • Vaso Ćuković
  • Milan Đ. Milićević
  • Vladimir M. Jovanović
  • Nikola Begović
  • Vojislav Ilić
  • Jelena Dimitrijević
  • Marko Car
  • Milorad Pavlović - Krpa
  • Simo Eraković
  • Sima Pandurović
  • Svetislav Stefanović (lekar)
  • Stevan Bešević
  • Milan Grol
  • Pavle Popović
  • Milan Rešetar

    Izvor: Vikipedija
  • jezik- 86893 - 06.10.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Zapadno-slovenski jezici


    Lingvisti se uglavnom slažu da su do prije 1300 godina svi slovenski narodi govorili istim jezikom, a onda je, zbog raseljavanja pojedinih plemena u udaljene oblasti Zapadne Evrope i hladnog Sibira, došlo do razdvajanja jednog te istog naroda, što je dovelo i od stvaranja novih jezika.


    Svi slovenski jezici se danas dijele u tri grupacije: zapadne, istočne i južne slovenske jezike. Ovo su neka od mojih razmišljanja o Zapadnim slovenskim jezicima.

    U skupinu zapadnih slovenskih jezika pripadaju: poljski, češki, slovački i kašupski jezik. Svi ovi jezici su nastali na osnovu jezika Lužičkih Srba, koje Nijemci nazivaju Vendi, tj. "Wendish".

    Kada sam, u martu ove godine, bio u Bečkom muzeju (Vienna Museum) silno sam se iznenadio kada mi je turistički vodič rekao da Nijemci nisu naseljavali područje današnje Austrije sve do kraja 8. vijeka, tj. da su tamo (prema zvaničnoj istoriji) došli kasnije od Južnih Slovena. I doista, kada pogledaš geogravsku kartu, sasvim je jasno da su se Germani uklinili između Slovenaca i Čeha, Hrvata i Slovaka, i da se njihova država pruža sve do Srbije i Mađarske. Daljim proučavanjem sam saznao da je do 8. vijeka postojala tkz. Moravska država, koju su moćni Germani (čiji uspon potiče u 1. i 2. vijeku kada su porazili Rimsko Carstvo) naprosto razorili i pred čijim naletom se jedan te isti narod razbio na dva kraka. Primjera radi, ako danas analizirate Slovence i Čehe, vidjećete da je to jedan te isti narod, kako po jeziku tako i po moralu. U isto vrijeme, Slovaci su mnogo bliži Srbima i Hrvatima jer žive nešto južnije pa su bili manje izloženi germanskoj kulturi i jeziku.

    Kako nastaju jezici? Odgovor je jednostavan - uglavnom reformama i standardizacijama. Do početka 17. vijeka, na područjima koja su naseljavali Sloveni se govorilo hiljadama lokalnih dijalekata koji su se razvili zbog loše putne komunikacije i izolovanosti pojedinih područja. U 19. vijeku od dotadašnjih kneževina nastaju krupnije države. Do ujedinjenja ovih malih entiteta dolazi u cilju odbrane od sve moćnijih susjeda. Da bi učvrstili svoju vlast, u okviru državnih granica se stvaraju i tkz. "nacije". Ovom političkom terminu će kasnije komunisti promjeniti značenje pa se pojam "nacija" pogrešno koristi u srpskom i ruskom jeziku. Vladari takvih država grade puteve, a samim time počinje i da cvjeta trgovina. Uporedo sa tim se stvara potreba za standardizacijom jezika, a on se u narod ubacuje kroz škole koje se upravo tada i počinju otvarati.

    Standardizacija jezika

    Kao prvo, neki od jezika nikada nisu standardizovani. Primjer za to je Kašupski jezik, za koji mnogi od vas nikada nisu ni čuli. Ovim jezikom govori 53. 000 ljudi koji naseljavaju pribaltičko područja u okolini Gdanjska. Njega razumje nešto manje od 300. 000 ljudi a govori se u nekoliko dijalekata, što upravo potvrđuje sve ono što sam već ranije napisao.

    Češki jezik je, sa druge strane, napravljen u 19. vijeku pod uticajem čeških nacionalista, koji su željeli da iz govora izbace germanizme. Zbog toga su pokušali da iz arhaičkog jezika Starih Slovena izvuku što je moguće više riječi i fraza i da ih vrate u svakodnevnu upotrebu.

    O jeziku Lužičkih Srba

    U 2003. godini sam imao priliku da u Njemačkoj upoznam čovjeka koji se zove Thomas, a koji je Lužički Srbin. On je ujedno i poslednji član njegove porodice koji govori tim jezikom jer su njegova djeca potpuno germanizovana i ne pokazuju bilo kakvo interesovanje za jezik kojim govori njihov otac.

    Zamolio sam Tomasa da mi pomogne da uporedimo srpski jezik sa jezikom Lužičkih Srba. Izabrao sam stotinjak riječi za koje sam siguran da su postojale još prije 1300 godina (npr. šuma, medvjed, vuk, hrast, vatra, snijeg, kiša, zemlja, voda, grom, planina, trava, kosa, oko, nos, noga... ) i pokušali smo da napravimo neku analizu, tačnije da utvrdimo da li je taj njihov jezik danas bliži istočnim ili južnim slovenskim jezicima. Moj lični zaključak je bio da je samo 5% riječi bliže ruskom nego srpskom jeziku (npr. riječ "les" što označava "šuma"). Ukoliko izbacimo nekoliko riječi koje su stvorene pod uticajem njemačkog jezika i dosta riječi koje su zajedničke za sve tri jezičke grupacije, ipak se nameće zaključak da sa pravom nosimo ime jednog te istog (srpskog) naroda. Pošto su svi Zapadno-slovenski jezici nastali od jezika Lužičkih Srba, koji govore srpski jezik, sasvim pouzdano je moguće izvesti zaključak da su svi ovi jezici nastali iz srpskog jezika.
    jezik- 85583 - 23.06.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Srpski jezik u EU parlamentu


    Dali će EU parlament Srbima uz otimanje teritorije, pokušati da otme vjekovni nacionalni srpski jezik?

    Izvor SRBIN. INFO

    Dragan Đogović: EU "želi jedinstveni službeni jezik za sve četiri balkanske države"!?

    Biće uskoro možda za neke šokantno. EU je u administrativnim i političkim problemima, zbog nekadašnjeg takozvanog srpsko-hrvatskog a sada srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika.

    Iz tih razloga razmišlja da jednu od ove četiri varijante u suštini jednog te istog jezika, proglasiti jedinstvenim službenim jezikom.

    Strani lingvisti od skora ponovo ukazuju dodatnim stavovima i obrazloženjima, da su razlike između američkog engleskog i britanskog engleskog ili između nemačke i austrijske varijante mnogo veće nego razlike između srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Ali to nije mijenjalo do sada ovu politizovanu diskusiju, danas postoje četiri zvanična jezika, iako između ova četiri jezika uopšte ne postoje problemi u komunikaciji, dijalekti su prikupljeni i proglašeni u nezavisne jezike devedesetih godina iz političkih razloga.

    Među ovim jezima postoji razlika u malom broju izraza npr. ( krem ili šlag, kašika i žlica , kruh ili hleb, supa ili juha, stanica ili kolodvor i slično) ostalo je samo čisti dijalekt, tako da se sada u EU postavlja značajno pitanje, - zbog čega se informacije o proizvodima, kao mleko ili mlijeko ponekad i mliko kao i sve diplomatske prepiske moraju prevesti u četiri različita primjerka?

    Samo tri glavne evropske institucije, Evropska komisija, Evropski savet i Evropski parlament zapošljavaju oko 5. 000 ljudi, koji rade na prevodu i tumačenju usluga i dokumenata. Troškovi ovog jezičkog režima iznose oko milijardu evra godišnje, (mnogo novca), skoro dva evra po stanovniku.

    Mnogi međusobno proslijeđeni dokumenti i internet publikacije, na engleskom i francuskom kao i na nemačkom (zvanično trećem radnom jeziku u evropskim institucijama), predstavljaju ogroman problem u svim vrstama komunikacija.

    Mogućnost da se dogovore zvaničnici u EU, da jedan od ova tri službena jezika postane oficijelno jedinstveni službeni radni jezik, je zasada još ravna nuli, jer bi se tome zasigurno prvo usprotivili Italijani, Španci i Poljaci.

    EU ostaje i dalje posvećena strukturi višejezičnosti, u kojoj ipak sve više engleski postaje dominantan jezik, provlačeći se ažurno na mala vrata.

    Iz svih ovih navedenih razloga i činjenica, ali i zbog bojazni da se na ovom primjeru ne bi možda stvorile i druge jezičke konfrontacije među državama na drugim geografskim oblastima, evropskim institucijama novokompovani balkanski jezici predstavljaju veliko dodatno teretno opterećenje, kojeg se žele političkim odlukama riješiti.

    Ukoliko se zvanično u pogodnom periodu povodom toga pokrene inicijativa (kako se iza kulisa evropske bine u poslednje vrijeme "šuška"), koja jezička varijanta će biti u predlogu pretenzirana, ostaje da se vidi, ali ne i teško predpostavi. Događaji iz nedavne prošlosti ukazuju da će pre biti naklonjeni zapadnoj varijanti balkanskih jezika.

    Srpski jezik je vjekovima zastupljen na cjelokupnom balkanskom području, sa svojom štokavskom-ekavskom i ijekavskom formom.

    Pogrešno je zato ijekavski dijalekt vezivati isključivo osnovnom izražaju hrvatskog jezika.

    Hrvatski lingvista 19-og vijeka Ljudevit Gaj, spoznavši da je štokavski-srpski jezik izvanredna perfekna opcija za Hrvate, s obzirom da su Hrvati sve do tada upotrebljavali isključivo čajkavski ili kajkavski, sa kojim nije bio izrazito srećan, inicirao je od Vuka Karadžića pristanak na dogovor 28-og. marta 1850 god. sa grupom srpskih i hrvatskih lingvista i književnika u Beču. Takozvani "Bečki sporazum, " uspostavio je upotrebu štokavsko - ijekavskog dijalekt, kao zajedničke osnove, za srpski i hrvatski jezik.

    Međutim, ovaj projekat u potpunosti nije svugde uspješno primjenjivan, jer je u Srbiji ustaljeno postojao i još uvek postoji štokavsko - ekavski dijalekt. Samo po bosanskim i hrvatskim područjima postao prioritetan dogovoreni štokavsko-ijekavski dijalekt.

    Zbog svega navedenog vitalno je važno da srpska Vlada i SANU budu jedinstveni u očuvanju nacionalnog jezičkog kulturnog blaga, da se ne bi desilo da...
    jezik- 85016 - 13.05.2013 : La Serb SC - best (1)

    Srbica (ćirilica), latinica


    Prvo bi morali raspraviti / raditi na pravom imenovanju pisma koje danas nazivamo ćirilicom. 26 slova koja se danas koriste u "ćirilici" potiču iz perioda Vinče, što znači da Ćirila, kao osnivača nije bilo ni na mapi, odnosno, neutemeljen je sadašnji naziv.

    U 16. vijeku je pod uticajem Rusije došlo do zamjene teza, kada je "ćirilica" u pitanju. Naime, do tada je ćirilicom nazivana glagoljica, a ćirilica glagoljicom. Takođe, pod uticajem drugih pisama, srbica (ćirilica) izgubila je fonetski perfekcionizam. Pravilo: "jedan glas jedan znak" je promijenjeno. Primjer: slovo -j- ne bi trebalo imati tačku iznad, malo pisano slovo -š- ne bi smjelo imati crticu ispod, kao i -t- i -p- iznad, jer tada ta slova su sačinjena od dva znaka. Pisano veliko slovo -D- bi trebalo da liči na -Deltu- a ne na dvojku. Pisano -I- ne bi trebalo da liči na -U-, i mnogo toga. O detaljima pročitati na stranici "Ćirilica" - lepša ćirilica. Tako, ovakva srbica danas ne odudara mnogo od latinice, kada je u pitanju perfekcionizam.

    Konstatacija pred kraj administratorovog teksta o novoj latinici, da će u narednom vremenu opasti vrijednost ćirilice, stoji. Ali, treba da postavimo sami sebi pitanje, koliko mi doprinosimo tome. S ozbirom da ovu stranicu uglavnom posjećuju ljudi koji poznaju oba pisma i govore jezikom koji se svojata od Srblja, zašto ne postoji mogućnost da bude postavljena i na srbici ili da svu ovu pisaniju napišem na pismu koje je staro između 5 i 7 hiljada godina.

    O latinici

    Kakva je takva je i ne treba je odbacivati niti mijenjati iz razloga što bi u budućnosti pokatoličeni Srbi polagali pravo i na nju, a imali bi osnova za to, jer treba da 20% nekog pisma ili jezika bude različito od nekog drugog da bi bilo autentično. Ne treba da se odričemo ničega što imamo. Imali smo Srbe muhamedance, pa ih se odrekosmo (pisao je čovjek iz Majura, da takvih oko 9 MILIONA danas živi u Turskoj), isto smo uradili i sa katolicima. U medijima u Srpskoj, počeli su izbacivati ijekavicu, pa ćemo se u dogledno vrijeme i nje odreći.
    jezik- 84993 - 12.05.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Nova srpska latinica


    Vjerujem da mnogi od vas neznaju da je srpska ćirilica - najsavršenije pismo na svijetu. Pored toga, treba da budemo neizmjerno zahvalni Vuku Stefanoviću - Karadžiću što je prije 120 godina izgovorio onu čuvenu: "Piši kao što govoriš, govori kako pišeš".

    Drugim riječima, srpsko pismo je fonetsko pismo: prilikom pisanja, svaki glas koji čuješ "pretvaraš" u jedno od 30 slova srpske ćirilice. Ovo je tako jednostavan proces da su greške u pisanju minimalne. Zbog toga srpski jezik uopšte nema prevoda za englesku riječ "spelling" za koju sam nakon toliko godina lične upotrebe našao da je najtačniji prevod "pravilno pisanje riječi". Primjera radi, u engleskom jeziku je od toga napravljena nauka dok je kod nas svaki učenik drugog razreda osnovne škole odličan "speler" tj. zna da napišu bilo koju riječ iz našeg jezika.

    Negdje oko 1850. godine, Vuk Stefanović - Karadžić je bio nosilac inicijative da i Latini dobiju svoje pismo. Par njegovih hrvatskih pristalica (imena ne pominjem jer su beznačajna) su uzeli našu ćirilicu i "preveli" je u latinski alfabet, tj. "pozajmili" 23 slova iz latinskog, zatim pet slova ( č, ć, š, đ, ž ) iz češkog i poljskog jezika. Probljem je nastao sa slovima "lj" i "nj" - nisu htjeli da uzmu meki znak iz ruskog jezika pa su došli na ideju da ova dva "slova" pišu bukvalno kao - dva slova.

    E, upravo zbog ovoga je latinica nesavršena, a ispalo je i to da je ćirilica jedino, 100% fonetsko pismo na svijetu.

    Sto šezdeset i dvije godine nakon nastanka latinice, Srbi su zaboravili na činjenicu da je Vuk na Azbuci radio čitav svoj život, tačnije 40 godina, a da je Abeceda stvorena takoreći u jednom danu tako što su Karadžić i Daničić sjeli za sto sa još dva plagijatora i - napravili istu. Iz svega ovoga, više je nego očigledno da Srbi imaju autorsko pravo na Abecedu, i da je ona njihova i ničija više.

    Sem Abecede, pojedini Srbi su se odrekli i ijekavskog dijalekta. Zaboravili smo da tkz. hrvatski jezik koristi u cjelosti Vukovu gramatiku, što je apsurd bes presejedana jer nigdje u svijetu ne postoje dva jezika koja imaju identičnu gramatiku.

    U krađi našeg najvećeg bogatstva, jezika, pomaže i srpska vlada koja je učinila ogromnu uslugu Hrvatima kada je ćirilicu proglasila jedinim zvaničnim pismom naše nacije. Dvojno pismo je srpska tradicija, a takvih slučajeva ima i u Svijetu. Ustvari, postoji još dosta zemalja koje imaju dva zvanična pisma: Kinezi, Kanađani, Ukrajinci, Bjelorusi, Kazahstanaci i mnogih drugih!

    Zbog naše nemarnosti, Hrvati su nam sem jezika, pisma i gramatike, prisvojili i - književnost. Primjera radi, mnogi srpski pisci koji su svoja djela štampali na latinici, danas se po bibliotekama širom svijeta klasifikuju kao - hrvatski pisci!

    Ako je srpska ćirilica "prevedena" u neki drugi alfabet tj. pismo, to ne znači da se radi o nekom drugom jeziku. Primjera radi, arheolozi su dokazali da se srpski jezik još u praistoriji pisao jednim vidom klinastog pisma, pa ipak se i taj arhaični jezik zove srpski. Uostalom, srpske riječi mogu lijepo biti napisane i Morzovom azbukom, pa se tako pisani jezik ipak ne smatra nečim novim. Jezik ostaje isti bez obzira na koji način pišu njegove riječi!

    Sa pojavom kompjutera i interneta, čak i narodi koji nemaju Hrvate, imaju potrebu da ponekad svoj jezik pišu latinicom. Npr. moj omiljeni ruski film "Москва слезам не верит" je na internetu napisan više puta kao "Moskva slezam ne verit" nego onako kako bi ustvari trebalo.

    Ipak, da se mi vratimo srpskoj latinici. Namjerno naglašavam "srpskom" jer je ona baština Vuka Stefanovića - Karadžića, oca naša dva pisma. Želim da se vratim i ka slovima "lj" i "nj" koja su tako nestručno napravljena jer su ona trebala da budu napisana kao "Ň", "ñ" i "Ł", "ł". Slovo "ñ" sam uzeo iz španskog jezika i ono se izgovara kao naše slovo "nj", dok slovo "Ł", tj. prekriženo slovo "L" koriste Poljaci, Lužički Srbi, Ukrajinci, Bjelorusi i još neki drugi narodi. Mišljenja sam da bismo mi Srbi trebali da još jednom "usavršimo" latinicu tako što ćemo da iz nje da izbacimo nakaradna slova "lj" i "nj" i umjesto njih koristimo "ł" i "ñ". Ćirilica bi na ovaj način dobila svoju latinsku sestru bliznakinju. Mislim da bi ovo bila odlična investicija za budućnost jer mi se sve čini da će ćirilici u narednih sto godina značajno opasti upotrebna vrijednost. A zar tako nije već i danas? Budimo pošteni pa priznajmo da većina nas u svakodnevnom životu više koristi latinicu od ćirilice!

    Pogledajte kako se lijepo:

  • slovo "nj" pisano kao "ñ" uklapa sa latiničnim slovima "ž", "č","š" i "ć"
  • slovo "lj" pisano kao "ł" uklapa sa slovom "đ"

    Mežda će pojedinci pomisliti da je ovo drastična promjena, tj. bukvalno stvaranje novog pisma. Međutim, ukoliko se prisjetite da mi već sada imamo dvojno pisanje za slovo "đ", koje se nekada piše kao "dj" a nekada kao "đ", onda bi se moglo reći da se radi o istom pismu, sa izvjesnim "kozmetičkim" promjenama.

    Da ne bude zabune, napominjem da je ideja zamjene ova dva slova u postojećoj Abecedi, i stvaranje "srpske Azbecede" isključivo moja ideja, tj. da do sada nigdje nisam pročitao nešto o tome.
  • jezik- 82857 - 21.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Malo gramatike


    Lično mislim da nikada nije kasno da čovjek uradi nešto i na sebi, uključujući i da popravi svoj pravopis. Zbog toga sam odlučio da povremeno napišem i nekoliko članaka vezanih za gramatiku:

    Na ovoj stranici se veoma često pišu nepravilno riječi:

    1. "svatiti" - pravilno je "shvatiti"
    2. "obadva" - pravilno je "oba" jer "obadva" sadrži riječi "oba" i "dva" koje imaju isto značenje


    Pisanje imena vojnih formacija i događaja

    Imena istorijskih događaja se pišu sa velikim početnim slovom:

    1. Prvi svjetski rat
    2. Drugi svjetski rat
    3. Otadžbinsko-odbrambeni rat
    4. Pariška komuna


    Međutim, kada je prvo slovo događaja neki broj, i vi odlučite da pišete broj, onda je pravilno pisati:

  • 1. svjetski rat
  • 1. srpski ustanak

    Pisanje imena jedinica i ratišta

    Gotovo je identično pravilo za pisanje jedinica i ratišta. Pravilno je:
    1. Druga sarajevska bridaga ili 2. sarajevska brigada
    2. Drinski korpus
    3. Sarajevsko ratište
    4. Goraždansko ratište


    Zabuna nastaje kod riječi koje se završavaju na "ski" i koje se po pravilu srpskog jezika pišu malim slovom, međutim treba imati na umu da je ovdje npr. "Drinski korpus" vlastito ime za jednu vojnu formaciju.

    Pisanje polu-složenica

    Kod pisanja polusloženica važe pravila odozgo, sa tim što se drugi dio polusloženice uvijek piše malim slovom:

  • Sarajevsko-romanijski korpus

    U nekim slučajevima riječ "brigada" se može pisati velikim slovom. Primjera radi, sledeća rečenica je napisana ispravno:

    "U početku rata, situacija u Brigadi je bila dramatična. Ovo zbog toga.. . "

    Riječ "Brigada" je napisana velikim slovom jer se govori o tačno određenoj brigadi, čije ime je specificirano u prethodnom tekstu. Primjera radi, pisac je u svom ranijem izlaganju pomenuo da se radi o Bratunačkoj brigadi.

    Hvala svima onima koji pišu istinu i pridržavaju se pravila lijepog ponašanja, a posebno hvala onima koji se trude da svoje tekstove napišu u skladu sa gramatičkim pravilima našeg jezika.

    Toliko za sada, ali biće malo više sledećeg puta!
  • jezik- 81821 - 22.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    Popis stanovnika Dubrovnika 1898. godine


    Ne tako davno, još u 1898. godini u Dubrovniku se uglavnom govorio srpski jezik. Sem ovoga, bilo je tu i italijanskog, mađarskog i još nekih drugih jezika. Za hrvatski jezik se nije ni znalo jer on nije ni postojao.

    Ovo su podaci iz popisa stanovnika Dubrovnika iz 1898. godine. Nešto opširnije možede pročitati u dokumentu koji se na ovom serveru nalazi u PDF formatu. Da preuzmete ovaj dokument kliknete ovdje.

    jezik- 81671 - 16.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (2)

    Zašto srbski a ne srpski?


    Sve češće se u štampi, kao i u raznoj literaturi, srećemo sa izrazima "srBski", a da retko ko pokuša da objasni tu pojavu.

    Na ovom mestu ćemo pažnju posvetiti upravo ovom pitanju, a za primer ćemo uzeti gore pominjane reči: srBski.

    Kada čitalac naiđe na pridev "srpski" napisan u obliku "srbski" prvo što mu padne na pamet je da se radi o grešci autora koji nije najbolje upoznat sa pravilom jednačenja suglasnika po zvučnosti, koje nalaže da u ovom slučaju B prelazi u P.

    Pa se često čuje i primedba: "Ovaj nije čuo za Vuka Karadžića".
    No, da li je zaista tako?

    Oblik "srbski" koriste uglavnom oni koji su vrlo dobro upoznati sa ovim pravilom, te namerno skreću pažnju na njega.
    Mnogi se iznenade kada čuju da je i sam Vuk Stefanović Karadžić koristio oblik sa slovom B.

    Naime, ne samo što je prvi rečnik štampan kao "srBski" nego i sam Vuk o ovom pitanju korespondira sa Vladikom Lukijanom Mušickim, kada mu u svom pismu navodi: "u Rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski".

    Na ovaj deo Mušicki odgovara u svom sledećem pismu Karadžiću rečima: "srbski, Srbkinja mora ostati" i Nemci kažu Habsburg, i mi ljubko a ne ljupko. Da znam da ćete pečatiti Srpski, a ne Srbski, raspisivao bih na sve strane i vikao iz petnih žila da vam ne daju ni krajcare".

    Sa ovakvim stavom, verujemo, složio bi se i naš poznati pesnik Pavle Popović Šabčanin, a naročito Milica Stojadinović Srbkinja.

    U to vreme je naša najveća pesnikinja bila na vrhuncu evropske slave, a svom je imenu sama dodala nastavak "Srbkinja".

    Vuk je s njom bio u vrlo dobrim odnosima i nije zabeleženo da je on, ili bilo ko drugi, prigovarao kako jedna od najpoznatijih poeta u ondašnjoj Evropi ne zna da se potpiše.

    Na kraju krajeva, tu su i ondašnje "Novine Srbske" da paze na jezik.

    Dakle, oblik "srbski" je dominirao u drugoj polovini XIX veka, jednako kao što je u prvoj dominirao oblik "serbski", koji se izgovarao kao "sjerbski".

    Standardizacijom jezika "Matica Srpska" usvojila je oblik "srpski", što nikako nije sporno.

    Međutim, neki naši današnji lingvisti navode vrlo razumljive argumente u odbarnu oblika "srbski".

    Pa tako prof. Dr. Ljubomir T. Grujić kaže: "Pogledajmo primer sa izvedenicama od reči GRB. Pridev od njega je grBski, a ne grPski.

    Zašto tu nije primenjeno pravilo o jednačenju po zvučnosti, pogotovo što je GRB vlastita imenica?

    Drugo pravilo kaže da kada je vlastita imenica koren izvedene reči, onda se ona zadržava u originalnom obliku, tj. Ne menja se, u izvedenoj reči, kao što su Srbkinja, Srbstvo, srbski izvedene reči od imena (vlastite imenice) SRB".

    Dakle, kako i zašto smo mi Srbi promenili ime sopstvenom jeziku?

    Opet se vraćamo na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu reformu.

    Opšte je poznato da je Vuk živeo i radio u Beču.

    U to vreme je Turska imperija bila već u stanju raspadanja (nekoliko decenija kasnije se konačno i raspala) a za prevlast na Balkanu borila su se dva carstva, Austrougarska i Rusija.

    Balkan je tada bio u geopolitičkom pogledu najbitnija tačka u svetu, jer bi ona sila koja kontroliše Balkan, kontrolisala i koridor Istok - Zapad.

    To rivalstvo Rusije i Austrougarske, oko kontrole Balkana, dovelo je i do Prvog svetskog rata, u kome su nestala oba carstva.

    Srbi su tada bili najbrojniji i najsnažniji narod na Balkanu, a kao Sloveni, i to Pravoslavni Sloveni, bili su vrlo bliski Rusima.

    Beč je tu vezu pokušavao da ublaži što je moguće više, pa je iz tog razloga finansirao i Vukovu reformu, koja je u tadašnjoj Srbiji, Crnoj Gori, kao i Vojvodstvu Srbiji dočekana "na nož".

    Između ostalog došlo je i do inicijative da se "srBski" menja u "srPski", jer Nemci nisu mogli drukčije da izgovore.

    O svemu ovome mnogo detaljnije piše Miloslav Samardžić u svojoj knjizi "Tajne "Vukove Reforme"", koju preporučujemo onima koji žele podrobnije da se informišu.

    Ovi primeri govore o stranom uticaju i da se svodi na "odrođavanje" Srba od Pravoslavnih slovenskih naroda.

    Možda je najočigledniji dokaz za ovakvu tvrdnju ofanziva na ćirilicu, koja se nemilosrdno progoni iz Srbije.

    Nije strašno što Srbi pišu srpskim jezikom, a ne srbskim, ako znaju šta pišu tim jezikom i kakve i čije simbole (i u kakve svrhe) koriste.

    Ali strašno je ako toga nisu svesni, pa im se sutra desi da se ćirilica potpuno ukine, a veze sa našim korenima potpuno zatru.

    U tom slučaju neće biti iznenađenje da za pola veka, ili vek, na Balkanu živi malo pleme Srpa, unijata, koji pišu Gajevom latinicom i svoje korene traže u Zagrebu, Beču i Vatikanu.

    Nemanja S. Mrđenović / GetoSrbija
    jezik- 78839 - 05.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Ćirilica


    jezik- 73840 - 12.09.2012 : Amir Tuzla - best (4)

    Zašto se 'musliman' piše malim slovom?


    Primjetio sam da se na dosta sajtova riječ "musliman" piše malim slovom. Zašto je to tako?

    Amire,

    riječ "musliman" je odrednica za vjersku pripadnost nekog pojedinca, naroda ili skupine naroda. Po gramatici tvog i mog jezika ovo je zajednička imenica, pa se piše malim slovom.

    Osim riječi "musliman", u ovu skupinu spadaju i riječi "pravoslavac", "katolik", "protestant" itd.

    Imena naroda pišu se velikim slovom. Tako se, na primjer, riječi "Srbi", "Hrvati" i "Bošnjaci" pišu velikim slovom. Isto važi i za pojedince: Srbin-Srpkinja, Hrvat-Hrvatica, Bošnjak-Bošnjakinja.. .

    Nadam se da ti je sada malo jasnije!
    jezik- 73258 - 30.08.2012 : Remzo Jusic Ch - best (3)

    O porjeklu jezika


    Prvo da vam kažem gospodo da se srpski jezik najbolje govori uz granicu rijeke Drine, kao i hrvatski uz granicu rijeke Une. Ako bi išli dublje u ove dvije navedene oblasti, mogli bi zaključiti da stanovnici ovih država bi trebali prevodioca, tj. da im je majka bosanski jezik kojeg su ukinuli 1906. godine.

    Remzo,

    najprije pomislih da si ti najveći idiot koji se ikada javio na ovoj stranici, ali se na kraju predomislih i shvatih da si ti pravi-pravcati - genije.

    Ovo tvrdim zbog toga što su stanovnici Podrinja (mislim na muslimane) veći Srbi nego što sam i ja sam. Evo zbog čega tako mislim:

    GedzoMuslimani iz Podrinja (Goražde, Srebrenica, Zvornik...) su nekada živjeli na području centralne Srbije. Oni su u 16. i 17. vijeku primili Islam, a početkom 19. vijeka ih je Karađorđe protjerao iz Srbije. Većina njih je otišla u Tursku, ali se dobar dio njih naselio na ovu našu stranu Drine u nadi da će se jednog dana vratiti na svoja vjekovna ognjišta. Nažalost, ta želja im se nikada nije ostvarila pa sada mi Srbi iz Republike Srpske imamo problem sa njima.

    Moji Tomići su porjeklom sa Skadra, kasnije živjeli na Kosovu, nakon dolaska Turaka prebjegli u Crnu Goru, a u 19. vijeku se doselili na Glasinac...

    Kao što vidiš, Srbi iz Srbije i muslimani iz Srebrenice su daleko bliži rođaci nego što smo to ja i neki gedža iz Šumadije.

    Muslimani iz doline Une su samo djelimično Srbi. Oni vode porijeklo od desetak različitih naroda, uglavnom Mađara, Srba, Slovaka, Rusina, Rumuna itd, koji su živjeli na području nekadašnje Austro-ugarske. I oni su nakon dolaska Turaka u Evropu primili Islam, a kada se desio veliki progon muslimana početkom 19. vijeka (odmazda zbog turske torture u prethodnim vjekovima) i oni su protjerani iz Austrougarske pa su ih Turci naselili u Bosansku Krajinu, Majevicu i u Bijeljinu da bi napravili islamski štit prema hrišćanskoj Evropi.

    U potpunosti sa slažem sa tobom da muslimani u dolini Drine govore čist srpski jezik, ali kako bolan možeš tvrditi da jedan Mađar iz Cazina govori srpski bolje nego ja? Ukoliko mi daš ispravan odgovor na ovo pitanje, ozbiljno razmišljam da te predložim za Nobelovu nagradu!

    Pozdrav,
    Željko

    P.S. Ima još jedna mala "sitnica" u vezi koje bi ti i ja mogli polemisati. Međutim, ime jezika ("bosanski" ili "srpski") za sada nije važno - mnogo bitnije je da se ja i ti složimo oko nekih drugih stvari. Uostalom, mislimo na istu stvar samo je zovemo drugim imenom.
    jezik- 72785 - 15.08.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)


    Preuzeto iz Glas Javnosti
    Srpski jezik i njegovi surogati

    Vuk Karadžić je stvorio hrvatski jezik


    Jedan od naših najznamenitijih stručnjaka iz oblasti jezičke nauke, Slobodan Remetić govori za Glas javnosti o srpskom jeziku i njegovim surogatima. Ključno Remetićevo gledište odnosi se na činjenicu da je na prostoru od Bugarske do Slovenije danas (ako poštujemo lingvističku logiku i jezičke činjenice) na sceni jedan književni jezik.

  • To je onaj tip književnog jezika koji je Vuk Stefanović Karadžić polovinom 19. veka reformisao za potrebe srpskog naroda i srpske kulture. Nauci je poznato kako je taj jezik postao književni jezik Hrvata. Zna se kako se taj jezik menjao, kako se iz društveno političkih potreba baš kod Hrvata nazivao hrvatski ili srpski, srpski, pa srpskohrvatski. Vremenom je imao i takozvane "svoje" varijante.

    Koje su najbitnije razlike kada su u pitanju ovi jezici?

  • Najbitnije razlike su bile u domenu leksike. Savršeno je jasno od hrvatskih jezikoslovaca (što je toliko puta posvedočeno u knjigama) da je Zagreb usvojio vukovski književni jezik. Tako se definitivno završio posao posle dužih rasprava 1879. godine odlukom državnog sabora. Zna se i to da je time kod hrvatskih katolika prevaziđena njihova diglosija i poliglosija, regionalna rascepkanost, da se taj zajednički jezik pokazao kao moćno, važno sredstvo, oružje u objedinjavanju svih katolika u Hrvatsku naciju. Išli su prema verskim stavovima, tako da su danas svi katolici u Hrvatskoj samo Hrvati. Danas su po istom principu u Bosni svi muslimani Bošnjaci. U Bošnjake hoće čak i muslimani iz Raške, koji Bosnu nikad možda nisu ni videli! Isto žele muslimani iz Crne Gore, pa čak i deo Goranaca.

    Kako tumačite tu pojavu?

  • To je mimo Evrope, mimo bilo kakvih pravila i zakona. To su oni problemi koji su bili aktuelni u doba Vuka i njegovih sledbenika koji su idući prema evropskoj standardizaciji govorili da je jezik osnovno nacionalno obeležje, jer će nam se svi smejati ako budemo po tom pitanju išli po veri. A kod nas je sve išlo po veri.

    U kojoj meri su Hrvati išli prema verskom načelu u jezičkoj standardizaciji?

  • Dok je bilo etike, naučni zvanični Zagreb nije krio motive posezanja za rešenjem pitanja jezika koje sam malopre pomenuo. I naš akademik Pavle Ivić je rekao da je to najjači politički potez koji je Zagreb ikada povukao. Naime, Hrvati su pisali (između ostalog i Brozović) da je to bio "natječaj u krajevima za koje se u to doba nije moglo predvideti hoće li se okupiti oko ove ili one nacionalne jezgre". U srednjem veku hrvatski nacionalni prostor karakteriše pokrajinska rascepkanost, regionalizam. Katolici su živeli u pet država. Pisali su na osam dijalekata. Ti dijalekti nisu imali ništa zajedničko. Kod većine štokavaca nije bilo nacionalne svesti.

    Često govorite da smo mi usvajanjem Vukovog tipa jezika od strane Hrvata ušli s njima "u pitonski zagrljaj"?

  • Zagreb je i pre usvajanja Vukovog tipa jezika bio pristao na štokavicu, ali, to je bio drugi tip štokavice - arhaički. Akcentuacija je takođe arhaičnija, ali, odlukom sabora preuzet je doslovce Vukov i Daničićev model književnog jezika sa svim elementima i akcentom. Po odluci sabora, pojedinci su dobili zaduženje da rade instrumente tog jezika, udžbenike, učila. Godine 1892. Ivan Broz izdaje i štampa "Hrvatski pravopis" gde on i sam kaže u predgovoru da bi se sve to moglo nazvati i srpskim pravopisom. On je sve preuzeo iz njihovih spisa. Da li slučajno, a kažu da ništa nije slučajno, imamo koincidenciju da je iste godine rođen i Josip Broz. Godine 1899. Tomo Maretič izdaje "Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika". On kaže "što je Ciceron za Latine, to je Vuk za nas!" Tako smo mi ušli u stogodišnji pitonski zagrljaj Hrvata, jer je Tuđman posle sto godina sve to završio.

    Načelno, ovaj potez nije odgovarao ni jednom ni drugom narodu.

  • Taj potez napadali su i Srbi i Hrvati. Srbi da je ukraden njihov jezik, a Hrvati su se borili što je zapostavljeno njihovo jezičko blago. Kako god hoćete, oni su završili svoj posao.

    Pokazalo se da je jezik moćno političko sredstvo.

  • Jezik jeste moćno političko sredstvo. Jezik je posao koji vode državni organi. Hteli mi to ili ne, danas istoriju ne možemo prekrajati. Istorija se malo poigrala rezultatima Vukovog rada. Kad je o jeziku reč, nismo se dobro proveli sa narodom drugačije prošlosti, drugačijih ambicija, drugačije religije. U taj brak nismo ušli sa istim osećanjima, planovima, istim stepenom poštenja i iskrenosti.

    Mi smo za razliku od naših suseda kako kažete ušli sa "raspolućenim jezikom". Srbi u Republici Srpskoj, u Bosni govore ijekavicu, Srbi u Crnoj Gori takođe.

  • Pogledajmo sa distance šta se zapravo desilo. Mi smo u ovaj milenijum ušli sa raspolućenim književnim jezikom, jezikom sa "manom", što kaže Pižurica. Dvoispisnost, dvoobraznost, jedno poređenje. Nemci su Goti, Vizigoti. Imali su gotiku kao veliko nacionalno pismo. Oni su veliki narod. Imali su Nemce sa svih strana. Čak bi i Jevreji bili germanizovani da nije bilo Hitlera. Mi pravimo razlike na semantičkim odlikama. Ekavski i jekavski nema nikakvu sadržinu. Imamo dva bukvara. Nevolja je velika što je Vuk bio ijekavac. Bilo mu je to bliže. Na ijekavici je skupljao i narodne umotvorine. Vuk je uvrstio u ovo blago i ono koje je uzeo od "braće muhamedanskog zakona", od "braće drugog zakona". Jezik je bio harmoniziran, ali, danas je ekavsko-ijekavsko dvojstvo specifičnost samo srpskog jezika. Kod Hrvata nemate ni deset odsto tih razlika. Kad imate katolika koji govori novoštokavski jekavski to je nešto sekularno.

    Šta se to zapravo dogodilo? Ko je od koga šta "uzeo"?

  • Ili su katolici Hrvati od suseda Srba preuzeli njihov dijalekat ili su Srbi promenili njihov dijalekat, ili su, pak, Srbi promenili veru. Poseban slučaj je Dubrovnik. Do rata u Dubrovniku nije bilo nikakve nacionalne svesti. Oni su na sve gledali sa distance, odozgo. Kad je Dubrovnik slaviziran (bio je dugo romanski) ostalo je hercegovačko zaleđe. Tamo je zastupljen hercegovački dijalekt. Srpska Akademija nauka i umetnosti je objavila "Rečnik Dubrovačkoga govora". U srednjem veku dileme nema. Danas su Dubrovčani Hrvati, ali, u srednjem veku kod Srba je bila veoma izražena nacionalna svest. Postojao je snažan kosovski mit, svetosavska crkva, epika. Ipak, ako bi Srbin iz Gacka ili Nevesinja otišao da živi u Dubrovnik, on bi postajao Dubrovčanin. Postoje dokumenta u kojima je stajalo da se 95 odsto u Dubrovniku govorilo "lingua Serbiana", a samo 5 odsto hrvatskim jezikom.

    Savremeni hrvatski jezički stručnjaci smatraju da nema Vukovih zasluga u "tvorbi" Hrvatskog književnog jezika.

  • Danas Hrvati pišu da su do književnog jezika došli nevezano od Vuka. Čak i da je Vuk od njih preuzeo neka rešenja! Setimo se Marčetića koji je Vuka nazvao Ciceronom! Vuk je, to mnogi Srbi gube iz vida, značajno evoluirao u svom poslu tako da su Vuk početnik i Vuk iz završetka svog posla, sa kraja poznih spisa - dva antipoda, dve stvarnosti potpuno različite! To ljudi ne znaju. Vuk je odustao od većine svojih deklarativnih opredeljenja. On to nije priznavao, ali je u praksi drugačije radio.

    Imate li neke konkretne primere za to?

  • Evo nekoliko primera: On je od načela da svako piše kao što govori (što bi vodilo stravičnoj rascepkanosti neograničenih razmera) stigao do "opće nepravilnosti svega" - da se broji najpravilniji oblik. Rekao je i da "pisci kvare jezik" u početku, a posle je ukazivao na njihovu odgovornost, na njihove kreativne obaveze u formiranju jezika i komunikaciji. On je govorio da se "u gradovima govori najgore". Kada je počeo da piše ekavsku varijantu, primetno je bilo da je to moderna ekavica. Kad su ga pitali zašto, rekao je da se staroj varijanti rugaju u Beogradu i Kragujevcu. Starija je "djevojka" od "đevojke". Čuo je "h" kod Dubrovčana i uveo ga u naš jezik. Književni jezik je stvar konvencije. Svaki književni jezik je pomalo strani jezik i mora se učiti. Nigde književni jezik nije narodni. Nije ni maternji.
  • jezik- 69194 - 07.05.2012 : Beco Romanija - best (1)

    O jeziku


    Ovo je namjenjeno g-(đi)-ci Sari, koja čita samo muftijske knjige!

    Draško Šćekić u svojoj knjizi "Sorabi - istina o srpstvu od iskone" iznosi da su Srbi na našim današnjim prostorima živeli više od 7. 500 godina. On takođe tvrdi da su Srbi zvanično počeli da broje godine od 5508. godine pre Hrista, prema čemu se navodi da je despot Stefan Đurađ Branković poginuo 6935. godine i da je knez Lazar poginuo na Kosovu 6893. godine.

    Šćekić takođe navodi da su Mesopotamci počeli brojati godine 3. 200 a Egipcani 3. 000 godina pre Hrista, Rimljani od 743. godine pre n. e. (godina stvaranja Rima), Grci od 776. godine pre nove ere, od prvih olimpijskih igara.

    Prema tome Srbi su počeli meriti vreme davno pre svih. Prema tom srpskom kalendaru Car Dušan je proklamovao svoj Zakonik na praznik Vaznesenja, 21. Maja 6857. godine.

    Dušanov Zakonik ima gotovo svetovni karakter, baziran na hiljadugodišnjim tradicijama srpskog naroda, koje se nalaze u Vedama, a one nose pečat neprolazne mudrosti izvan vremena i prostora. Svi današnji slovenski narodi bili su ujedinjeni pod imenom Srbi, govorili su zajedničkim jezikom, iz koga se kasnije razvilo 12 različitih govora.

    Pošto ne mogu da "zakačim" šemu jezika, koju je napravio Abel Ovelak (francuz) u svojoj "Lingvistici", a koja se odnosi na prastara vremena u Podunavlju, pokušaću da je upišem.

    Zajednički slovenski
    paleoslovenski)
    I
    srpski jezik
    I
    _________________________________________________
    III
    crkveno-slovenskičeški i lužičko
    srpski
    poljski sa polabskim
    dijalektom
    Dalje, od crkveno-slovenskog su se razvili bugarski slovenački i rutenski ruski.

    Veso,

    ukoliko sam pogriješio u crtanju tabele, molim te da me ispraviš. Ukoliko grafikon postoji na internetu, molim te upiši link, ja ću ga staviti na server.
    jezik- 69097 - 05.05.2012 : Sarah Bonn - best (1)

    O bosanskom jeziku


    Dijalekti se kod Južunoslavena vežu jedan nad drugi. Kontinuum, sa malim razlikama od sela do sela, koje postaju veće od regije do regije, pretvarajući se u...

    Dat ću vam primjer Germanskih dialekata. Frizi govore više slično Englezima; između holandskog Frizkog dialekta (jezika) i Ostfies u Zapadnoj Njemačkoj stoji holandski dialekt Gronings; Saxonci na obje strane (i NL i DE) govore slično, skoro se potpuno mogu razumjeti. Saxonci sjevernije više sliče u govoru Frisima. Limburgski dialekti su u sve 3 države (Nl, De, Bel) slični. Više su međusobno slični nego holandski Limburgski sa holandskim Friskim, i tako i u Njemačkoj. Idemo li u Njemačkoj još južnije prelazi jezik iz Niederdeutch u Hochdeutch... Saksonski njemački dialekt sliči više Holandskom saksonskom nego njemačkom baerskom, itd.


    Kajkavski se jako malo razlikuje od štokavskog. Čakavski i šćakavski (jos mnogo se može čuti po Bosni na selima) i u istočnoj Bosni gdje vi tvrdite da su samo vasi. Sve su to dialekti jednog jezika. Kajkavski se razlikuje od sela do sela! Nije standardiziran, i logično je da pogranično prerasta u Slovenski, kao što i Srbi u istočnoj Srbiji govore pseudo Bugarski.

    Vi gledate jako tipično i kratkovidno na sve, na jezik, na narod, nacije, porijeklo, religiju. Koristite pogrdan naziv "Poturice" što nije adekvatan naziv za islamizirane stanovnike Bosne, niti bilo koje druge islamizirane narode kojima su Turci uveli u Islam. Nisu postali Turci već muslimani... Po vašem bi i vas trebali zvati Pogrčići jer su vas Grci pokrstili.

    Dalje, imate svoje mišljenje, bazirate ga na izvore koji se lako mogu na više manira shvatiti. Nije sve crno-bijelo, niti ste vi apsolutno u pravu. Drugi izvori, također validni, suprotne konkluziju opravdavaju. Ne razumjem kako Besim može biti prijatelj sa nekim tko njega i njegov narod u svakom svom postu vrijeđa?! Da nismo svi istog porijekla, slavenskog i paleo-balkanskog, sa zapadnoevropskim i Turskim genima po negdje (da da i kod vas Srba)... Naziv jednog naroda UVIJEK potice od nečeg što nije biološki, ili ako vjerujete u Boga, Bogom dato.. . Narod je vještačka sociološka skupina ljudi sličnih karakteristika. Nisu ni Srbi oduvijek postojali, već su nastali, tak da ne možete Bošnjacima sporiti da budu narod jer oni iako su nastali od kršćana Bosne (sa ulivom okolnih zemalja) koji su se btw nazivali Bošnjani (iako ista ili slična skupina kao Srbi i Hrvati) imaju pravo na to.

    Poštovana Sero,

    kao prvo, ti treba da razgraničiš u svojoj glavi dijalekt, kao pododrednicu jezika, i narečje, kao pododrednicu, dijalekta. Svaki jezik može imati mnogo dijalekata, a unutar svakog dijalekta možeš imati mnogo narečja. Međutim, bez obzira na to, jezik je samo jedan.

    Htjela ti to prihvatiti ili ne, jezik je ipak jedna od karakteristika naroda. Primjera radi, Nijemci i Austrijanci su dvije nacije, ali ipak jedan narod - Germanski. U istu skupinu spada i jedan dio Švajcaraca, onaj dio što govori Njemački, jer drugi dio pripada francuskom narodu.

    Tačno je da i kod nas Srba ima svega i svačega: malo Vlaha, malo Bugara, a ima i dosta drugih primjesa... Međutim, rijeku ne čini plićak nego matica, a ogromna većina Srba zna svoje porjeklo stotinama godina unazad. Zbog toga se i prave porodična stabla...

    Niko ne spori Bošnjacima da bude narod, možda će oni jednog dana to i postati, ali nikada neće imati istoriju kakvu sada imaju Srbi. Nekoliko hiljada godina u jednom narodu se ne može nadoknaditi.

    Mogu oni imati i svoj jezik, ali bi sebi trebali priznati da njihov jezik koristi pismo i gramatiku koju je napisao Vuk Stefanović - Karadžić, tvorac pisma i gramatike srpskog jezika. Ups!
    jezik- 28703 - 03.05.2011 : Pecija Banjaluka - best (1)

    Srpski jezik


    Kao prvo, želio bih da izrazim čestitke na sajtu, koji je jako interesantan. Iskreno govoreći, malo sam se i iznenadio da neko u ovoj 'prokletoj avliji' samoinicijativno pokrene ovako lijepu stvar.

    Ovaj sajt sam posjećivao i ranije ali do sada nisam upisivao komentare i to iz dva razloga. Kao prvo, ja sam Krajišnik, te nisam upućen u mnoge stvari koje se tiču Sokoca i Romanije. Drugi razlog je i taj što je sajt pomalo zatvorenog tipa, (što je i dobro) pa stoga nisam želio da se ni ja ubacujem jer nema potrebe kvariti ovako nešto infatilnim komentarima.

    Sad sam nesto razmišljao, kad sam čitao tekstove vezane za temu imena naroda i nacije, da bih mogao da dam i neki svoj doprinos ili jednostavnije rečeno - svoje misljenje.

    Ovaj problem je izražen kod nas i suštinski je vezan za mnoge probleme i nedaće, koje smo doživljavali i jos uvijek doživljavamo iz razloga što smo ono što jesmo a što se nikako ne uklapa u imperijalističke planove, ma od koga dolazili.

    Prvo bih istakao značaj Ijekavice u srpskom jeziku, koja i jeste nas glavni i osnovni izgovor. Naime ekavica je u principu čisto slavenski uticaj. (Znamo je u valikoj mjeri upotrebljavaju Slovenci, Hrv. Zagorje i danas Srbijanci). 'Novohrvatski' jezik podrazumijeva ijekavicu, čisto 'Hrvatskom' varijantom izgovora, što apsolutno nije istinito. I sam Vuk Karadžić je upotrebljavao Ijekavicu.

    Žalosno je i to što u Sbiji niko ne pokreće inicijativu odbrane srpske ijekavice, što je na duže staze veoma pogubno.

    Srbi u Republici Srpskoj, po mom mišljenju, uopšte nemaju potrebu da mijenjaju bilo šta, vezano za nacionalnu ili bilo koju drugu strukturu.

    Kad gledamo sa gramatičke strane, Republika Srpska je u principu gramatički ispravnija ili u najmanju ruku ravnopravna sa Srbijom.

    Primjera imamo napretek u svijetu. Mi sami se odlučujemo na varijantu koje je jednostavno vise odomaćena ili je lakše izgovoriti.

    Imamo obe varijante: primjer Bugarska ali i Rumunija, Francuska ali i Spanija. Zavisno kojim suglasnikom završava ime naroda, tako se i odlučujemo za ove jednu od varijanti.

    Sufiks "ija" je u stvari staro-rimski nastavak prisvojnih imenica, koja je označavala teritorije uglavnom po principu, čije pleme ili narod živi tamo: Britannia, Pannonia, Galia.

    "ska, ski, ka, čka" su apsolutno ista stvar, samo što dolazi kao slavenska varijanta, pa imamo Poljska, Njemačka, Bugarska itd.

    Zakljucak je da je Srpska apsolutno ispravan termin jer u njoj žive većinski Srbi. Za one koji se izjašnjavaju drugačije, može se reći 'Hrvat iz Srpske'. Na isti način kao što kažem 'Srbin iz Hrvatske' (niko ne kaze Hrvatijanac). Srbina koji živi ili je rođen u Sloveniji ne kažemo Slovenac (osim u šali). 'Srbijanac' je u principu 'građanin Republike Srbije'. Ili 'čovjek koji dolazi iz Srbije'.

    Druga stvar je što su za nekog, ko nije upoznat sa situacijom, Mongoli iz Kine... Kinezi, ili drugi primjer našeg pojednostavljivanja jezika je termin Čehoslovak. Zato što je postojala Čehoslovačka, mi po automatizmu opalimo Čehoslovak. Dugo se za Ruse za hladnog rata upotrebljavao naziv 'Sovjet'.

    Znači da je 'Srpska', država na kojoj žive Srbi isto kao i Srbija.

    Meni se čak više sviđa Srpska.

    Pozdrav iz Banjaluke i nastavite sa ovim odličnim sajtom.



    Poštovani,

    hvala ti o veoma interesantnim i poučnim komentarima o sajtu. Mene uvijek interesuje šta se nekome sviđa tj. ne sviđa.

    Što se ratnih tema tiče, ja sam uvijek spreman da podržim pisanje o bilo kom prostoru na kome žive Srbi. Ako Bog da, na ovim stranicama će se jednog dana pisati o ratu i u Krajini. Ja sam uvijek spreman da podržim nastojanja da se istina ne zaboravi.

    Hvala ti i za interesantne komentare o jeziku.

    Pozdrav sa gore Romanije!
    jezik- 27380 - 28.03.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srpski i hrvatski - jedan jezik


    RATKO DMITROVIĆ: Jezički dinamit u temelju hrvatske države

    Kad su u Zagrebu već bile otklonjene sve dileme o tome imaju li Hrvati svoj izvorni, naučno utemeljen jezik i kad je "istina" o autentičnosti hrvatskog jezika legla u sve pore društva, jedna žena, jezički ekspert, Hrvatica, napisala je knjigu kojom dokazuje da Hrvati i Srbi govore istim jezikom. U Hrvatskoj dovoljan razlog za uzbunu.


    Samo dobri poznavaoci ranog perioda uspostave višestranačja u Hrvatskoj, sećaju se čoveka koji se zvao Hrvoje Hitrec. Pomalo razbarušen lik, poduža kosa saprinc Valijant frizurom i bradom starom nekoliko dana, petljao se stalno uz skute Franje Tuđmana i na sve načine pokušavao da svom imenu i biografiji, koja nikome nije delovala impresivno, doda ozbiljnost pa makar to bilo drugo ime za netrpeljivosti prema svemu što nije hrvatsko.

    Hitrec je u to vreme prvog saziva Sabora Hrvatske bio jedan od pit-bulova HDZ-a, mada će, svestan sam, ovde mnogi uputiti sasvim ispravno pitanje: A ko tada u HDZ-u nije bio pit-bul? Dobro, ali i tu je bilo gradacije a Hitrec je pripadao grupi u kojoj su bili Šime Đodan, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Đuro Perica, Ivan Milas, Vice Vukojević"Za njih je Pavelić bio nacionalni heroj a "Nezavisna država Hrvatska" legitimna tvorevina u kojoj je, priznavali su, bilo i "sporadičnih kršenja ljudskih prava".

    Zajedno sa Antunom Vrdoljakom, tih prvih godina samostalne Hrvatske, Hitrec je igrao ulogu dvorske budale, s tom razlikom što je Vrdoljak svoje lakrdijašenje debelo naplatio. Hitrec danas živi sasvim prosečno, nije više u HDZ-u, razočaran je onim što se tamo dogodilo posle Tuđmana, čini sve što je u njegovoj moći da "sačuva istinu o svetinji zvanoj Domovinski rat", Ivu Sanadera smatra najvećim izdajnikom, zato što je izručio hrvatske generale Haškom tribunalu. Rečju, nekada solidan dečji pisac (TV serijal "Smogovci") a danas književnik u bekstvu, Hrvoje Hitrec, ostao je ono što je bio na samom početku borbe za nezavisnu Hrvatsku državu " urbani ustaša

    Hrvoje Hitrec (1943-još nije umro)

    A, zbog čega je Hitrec danas toliko važan da bi neko sa njim otvorio tekst? Zbog jedne krivične prijave.

    O (NE)POSTOJANJU HRVATSKOG JEZIKA

    U Hrvatskoj postoji nevladina organizacija koja deluje pod imenom "Hrvatsko kulturno vijeće". To društvo osnovano je 2006. godine, a inicijator je bio Hrvoje Hitrec. On je na osnivačkoj skupštini izabran za predsednika i tu funkciju "obnaša" i danas. Pre neki dan Hitrec je u Zagrebu, u ime "Hrvatskog kulturnog vijeća", podneo krivičnu prijavu protiv ministra kulture Hrvatske Bože Biškupića i ravnatelja Uprave za knjigu u istom ministarstvu Čedomira Višnjića.

    U obrazloženju se navodi da je to urađeno jer je Ministarstvo finansiralo knjigu "Jezik i nacionalizam", autora Snježane Kordić, profesora kroatistike, uglednog hrvatskog lingviste, žene koja već 15 godina predaje na raznim univerzitetima širom Evrope, najviše u Nemačkoj.

    Inače, Snježana je rođena u Osijeku, nacionalno se deklariše kao Hrvatica, što je u ovoj priči izuzetno važno. Zašto? Zato što u spomenutoj knjizi Snježana tvrdi da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, a to je ono što je Hitreca i njegovu veselu nacionalnu družinu podiglo na noge i na opštu uzbunu.

    Možda će nekima od čitalaca "Pečata" ova imena nešto značiti pa navodim da su u tom društvu, uz ostale, Marija Peakić-Mikuljan, Miro Međimorec, Stjepan Šešelj, Mile Bogović, Ljerka Mintas Hodak, Ante Beljo"

    Oni tvrde da je knjiga Snježane Kordić uperena "protiv Hrvatske kulture, Hrvatskog kulturnog identiteta i Hrvatskog jezika" te da kao takva osporava Ustav Hrvatske. Knjiga "Jezik i nacionalizam" pojavila se ove godine, negde u drugoj polovini jula, i odmah je izazvala žestoke reakcije u lingvističkim i delimično političkim krugovima Hrvatske. Bio je to neočekivan udarac u već smireni i opušteni pleksus Hrvatske jezičke politike.

    U vremenu koje karakteriše nekoliko nacionalnih svetinja, u Hrvatskoj je, možda, i moguće javno polemisati o nekim nacionalno, politički, društveno, osetljivim pitanjima i temama ali se ne sme (po život je opasno) izaći sa tezama koje dovode u pitanje tzv. "istinu o Domovinskom ratu" i postojanje Hrvatskog jezika. Oko toga nema razgovora, to su aksiomi i svaki pokušaj kretanja u suprotnom smeru dovodi "vjerolomce" u opasnost da, u najmanju ruku, budu nacionalno i društveno izopšteni. U tom smislu, uvek spomenem Igora Mandića.

    Snježana Kordić je žena koja, evidentno je, nema ovu vrstu nacionalnih obzira a ima višak hrabrosti. Da, to što je ona uradila u Hrvatskoj je dokaz velike hrabrosti.

    Kordić je otvoreno i frontalno krenula u borbu protiv svojih nekadašnjih profesora, nazivajući ih nacionalistima koji falsifikuju prošlost, uz podsećanje na svoje briljantno studentsko obrazovanje. U ovom delu priče interesantan je podatak koji Snježana i danas rado iznosi; ona je svojevremeno, po svim parametrima, trebalo da bude proglašena najboljim studentom Sveučilišta u Osijeku ali je to priznanje, navodi Snežana, dobio drugi, slabiji student (srpske nacionalnosti) samo zato što je, za razliku od nje, bio član Saveza komunista.

    Iznošenjem ovog podatka Snježana daje do znanja da njeni stavovi o jeziku ne dolaze otuda što je, uzmimo, kao mlada bila "na liniji", skojevka, jugoslovenski orjentisana i slično. Žena jednostavno ne želi da ignoriše činjenicu da su srpski i tzv. "hrvatski jezik" istovetni u preko 97 procenata.
    Inače, u lingvistici istim jezicima se smatraju oni čija je podudarnost 75 posto.

    TAČKA I TOČKA

    Početkom rata Snježana Kordić odlazi u Zagreb, gde dobija mesto asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik. Tu je doktorirala 1993. godine i ubrzo potom otišla u Nemačku.

    Na samom početku svoje knjige (izdavač zagrebački Durieux) Snježana iznosi tvrdnju da je poslednjih 20 godina u Hrvatskoj čistoća jezika, ili jezički purizam, postao velika tema i da je prisutan na svakom koraku. Izašlo je, kaže ona, mnoštvo jezičkih podsetnika a na jezički purizam pozivaju autori brojnih rečnika i pravopisa, na purizmu ove vrste insistiraju lektori i učitelji, njega zahtevaju pisci jezičkih kolumni po novinama, njime se rukovode urednici raznih emisija o jeziku na radiju i televiziji.

    Kordić upozorava da je jezički purizam u Hrvatskoj uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike već i u nastavne programe svih srednjih škola, i podseća na teoriju Ursa Altermata da etničko čišćenje uvek počinje na području jezika i simbola.

    Tu S. Kordić postavlja paralelu sa Hitlerovom Nemačkom i odlazi korak dalje, tvrdeći da je danas u Hrvatskoj situacija na planu jezika i njegove službene i opšte upotrebe gora nego u nacističkoj Nemačkoj.

    Nacistički jezički purizam trajao je do 1940. godine, kada je odlukom Hitlera, a na preporuku Gebelsa ukinut. Naime, Gebels je shvatio da slepo insistiranje na "čistom nemačkom jeziku" uz doslovno i rogobatno prevođenje tuđica, uz smišljanje novih reči, ne vodi nikuda i da izaziva podsmehe u narodu.

    U Hrvatskoj do takvog mišljenja još nisu došli.

    Među onima koji se već mesecima obračunavaju sa Snježanom Kordić posebno se ističe Ivo Pranjković, redovni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Sveučilišta u Zagrebu. On je, uglavnom u stručnim časopisima i listovima koji se bave pitanjima kulture, objavio nekoliko pamfleta u kojima na polju struke pokušava da ospori osnovnu tezu Snježane Kordić: Srbi, Hrvati, muslimani i Crnogorci govore jednim jezikom.

    Iznoseći ono što smatra ključnim dokazom osebujnosti hrvatskog jezika i njegove posebnosti u odnosu na srpski jezik, Pranjković pada u banalnosti tipa "njihova je tačka, naša je točka" ili "mi imamo zarez oni imaju zapetu". U takvoj vrsti elaboracije Pranjković - inače rođen u Kotor Varoši (Bosna) - nalazi da je i reč tisuća ono što odvaja hrvatski jezik od srpskog, našta ga Snježana podseća da u vreme zajedničke države Hrvatima niko nikada nije branio da upotrebljavaju reč tisuća, ali da su oni (Hrvati) radije koristili reč hiljada. U tom delu Kordić podseća da su i veliki stvaraoci koje Pranjković sigurno smatra velikanima Hrvatske kulture (Marulić, Lucić, Divković, Kačić, Reljković, Hektorović), upotrebljavali reč hiljada a ne tisuća. Neki i pre par vekova.

    Ubeđen da će poentirati spominjanjem institucija i pojedinaca koji su 1967. godine potpisali "Deklaraciju o nazivu i položaju Hrvatskog književnog jezika", Pranjković javno pita Snježanu Kordić:

  • "Jesu li u tim ustanovama sjedili idioti".
  • "Nisu tamo sjedili idioti nego velikim djelom nacionalisti i oni koji su bili izmanipulirani od strane nacionalista. Pri tom su zakazali hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili politiziranju jezika i izjednačavanju nacije sa jezikom"- odgovorila je Snježana.

    Đavo će ga znati zbog čega je Hrvoje Hitrec na ovu temu, skupa sa svojom družinom iz "Hrvatskog kulturnog vijeća", ćutao četiri meseca. Za razliku od Pranjkovića i ostalih protivnika S. Kordić, Hitrec se ne upušta u stručnu raspravu već zaštitu nacionalnih interesa traži na sudu.

    Umesto našeg, srpskog, zaključka evo šta o spomenutoj tužbi kaže najpoznatiji i najčitaniji hrvatski pisac Miljenko Jergović: "U zemlji u kojoj Vladimir Šeks traži zabranu Socijaldemokratske partije, u kojoj šef generalštaba i ministar odbrane dižu hajku protiv glasila nacionalne manjine ( "Novosti", list Srba u Hrvatskoj-op. autora), u kojoj ministar policije zabranjuje novinske kolumne o sebi a ministar obrazovanja čuva ustaškog doglavnika u lektiri" u toj zemlji Snježana Kordić i njeni istomišljenici mogu biti sretni kada ih samo tuže".

    A šta mislite kako je, u ovoj situaciji, Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj?
  • jezik- 27359 - 24.03.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Postoji samo jedan jezik


    Hrvatska profesorka tvrdi da govorimo jednim istim jezikom

    Profesorka lingvistike Snježana Kordić (46) koja je u svojoj knjizi "Jezik i nacionalizam" ocenila da se u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori govori jednim jezikom,...

    ... ukazuje da je većina svetskih jezika policentrična i da to nema nikakve veze sa osporavanjem država i nacija.

    Ujedinjenje - Nauka definiše da je po sredi isti jezik uvek kad je zajedničko 81 odsto osnovnog rečničkog blaga, a Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, kad govore standardnim jezikom, međusobno se sasvim razumeju i imaju 100 odsto zajednički rečnik - izjavila je Kordićeva u intervjuu za list "Slobodna Bosna".

    Ona je zbog svojih radova i stavova o jeziku bila čak optužena da potkopava temelje Hrvatske države.

  • Domaći jezikoslovci uveravaju ljude da država i nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik sa zasebnim imenom - objašnjava Kordićeva koja je, osim na sveučilištima u Osijeku i Zagrebu, radila kao naučna saradnica na Univerzitetu Bohum, kao docent na Vilhelmovom univerzitetu Minster, univerzitetu Humbolt u Berlinu i na Geteovom institutu u Frankfurtu.

    Optužbe o "potkopavanju države" su, prema njenim rečima, naravno, besmislica, jer inače, kako kaže, ne bi postojala ni američka država i nacija, ne bi postojala švajcarska nacija i država, ni kanadska, ni argentinska...

  • Čovek mora biti potpuno neuk, da ne kažem slep, pa da misli da lingvistički dokazi o zajedničkom standardnom jeziku ugrožavaju postojanje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore kao četiri zasebne države, ili da ugrožavaju postojanje četiri naroda - kaže Kordićeva.

    U svojoj knjizi ona navodi da se ustvari radi o standardu jezika koji je policentričan jer ga govori više nacija, pa ima nekoliko centara.

  • Sve četiri varijante su ravnopravne, nijedna nije nekakav pravi jezik, a drugo samo varijacija. Policentrični su svi svetski jezici i razlike njihovih varijanti su i veće nego u našem slučaju - objašnjava Kordićeva.

    Ali, ona upozorava da je jezička netolerancija često politička maska za netoleranciju prema drugome.

  • Ta maska se koristi zato što je politički prihvatljivije govoriti o jezičnoj čistoći, nego direktno o neprijateljstvu prema drugoj naciji, a i misliti da nacionalizam postoji samo kod drugih, a svoj nacionalizam predočavati kao "patriotizam", koji je koristan i neophodan.

    Prema njenoj oceni koju je preneo portal index. hr, lektori ne smeju da su cenzori koji vrše odstrel reči sa nekakvih lista nepodobnosti, a upravo to čine hrvatski lektori.

    Predstavljamo ključne teze kontroverzne knjige "jezik i nacionalizam" lingvistice Snježane Kordić.

    Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika?!

    Istinita pričica iz trogirske okolice, a koja se čini kao zgodan uvod u tekst o knjizi "Jezik i nacionalizam" lingvistice Snježane Kordić, započinje prije tjedan dana kada je turistica iz Beograda, vođena željom da dio godišnjeg odmora provede na ovoj strani Jadrana, nakon cjelonoćnog putovanja odlučila u hotelu popiti kafu s mlekom.

    Konobarica, vjerojatno ne najobrazovanija u jezičnim stvarima, ali u svakom slučaju nadobudna i pravovjerna, hitro ju je prekorila i objasnila da ovdje može dobiti samo kavu s mlijekom.

    Najopasnija faza svakog fašizma počinje kada njegove imperative podanici provode kao svoju slobodnu volju, kada ih doživljavaju prirodnima i podrazumijevajućima. Konobarica-redaktorica, dakako, nije najmaligniji primjerak ovdašnjega fašizma i ksenofobije " štoviše, standardi na tom polju iznimno su visoki, pa je sitna neugodnost pri naručivanju kafe čista poezija prema kašikarama i šakama rezerviranima za nesretnije turiste pristigle onkraj Drine " ali je iznimno zahvalna za objašnjavanje zašto je Kordićkinu knjigu korisno pročitati.

    Uzbuna na internetu

    Na nešto manje od 400 stranica osječka lingvistica s njemačkom adresom, uz obilje citata, nudi zanimljivo putovanje kroz povijest državnog silovanja Hrvatskog jezika od 1990. godine s jasnom dijagnozom da je ono obavljeno iz nacionalističkih pobuda, odnosno motivirano željom da hrvatski bude što drugačiji od onoga što se govori u susjedstvu, a posebno u Srbiji.

    Knjiga je podijeljena u tri dijela: u prvome, nazvanom "Jezični purizam", autorica nalazi sličnosti u odnosu prema jeziku nacističke Njemačke i Hrvatske u zadnja dva desetljeća, a posebno početkom devedesetih. U drugom, "Policetrični standardni jezik", objašnjava zašto sve službene jezike u državama nastalim raspadom Jugoslavije valja smatrati jednim jezikom, dok u trećemu, "Nacija, identitet, kultura, povijest", kritizira nacionalizam i uvjerenje da je jezik uvjet za postojanje nacije.

    Snježana Kordić znanstvenim je djelom uspjela uzbuniti čitavu Hrvatsku javnost

    U biografskim podacima o autorici stoji da je rođena 1964. godine u Osijeku gdje je diplomirala na studiju kroatistike, nepunih godinu dana bila je istraživačica-pripravnica iz područja lingvističke kroatistike, a 1991. godine prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje je primljena za sveučilišnu asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je, kako stoji, "u samom središtu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iznutra u negativne pojave u svojoj profesiji"...

    Nakon što je 1993. godine doktorirala u Zagrebu, otišla je u Njemačku gdje je radila na fakultetima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu. Knjiga "Jezik i nacionalizam" zapravo je nastala na podlozi njezine duge polemike "s najistaknutijim predstavnicima kroatistike" započete 2001. godine u časopisu Republika, a nastavljene u Književnoj republici.

    Joško Božanić: "Razlike postoje na razini fonetike, morfologije i sintakse"

    Polemika se uglavnom zadržala u stručnim krugovima, ne treba imati iluzija da bi i knjiga bila medijski atraktivna da ne sadrži heretičku tezu o zajedničkom jeziku većine naroda iz država bivše Jugoslavije. Tim povodom, najviše se uzburkala internetsko-forumska kloaka, a u njezinim je isparavanjima bilo predvidljivih invektiva na autoričin račun i njezino političko opredjeljenje.

    "Jezik i nacionalizam" neće dugo tražiti opoziciju u stručnim krugovima. Ima je ne samo među klasičnim hrvatskim nacionalistima, nego i među umjerenijim stručnjacima, tj. onima koji, u principu, ne izgovaraju besmislice da Hrvati do 1990. godinse nisu znali govoriti hrvatski. Poznati hrvatski lingvist, koji je pristao, pa odustao od razgovora o ovoj temi, rekao nam je da je Kordić "odlična sintaksičarka, ali ovdje je na nekom drugom terenu gdje se ne snalazi najbolje", te da je "u sukobu sa svim hrvatskim jezikoslovcima".

    Josip Silić, filolog i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da Kordić olako naziva neistomišljenike nacionalistima, te joj spočitava da zanemaruje različite koncepcije standardnog jezika. "Ona pripada koncepciji koja ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda, a ta je razlika postojala još kod Praških funkcionalista.

    Nije jedina koja tako misli i jednostavno se razlikujemo u shvaćanju standardnoga jezika. Mi koji polazimo od razlike jezika i govora vodimo računa o tim dvjema kategorijama, za nas je jezik kao sistem jedno, a jezik kao standard drugo", ističe Silić, te naglašava kako se zbog toga ne smatra nacionalistom. Joško Božanić, filolog s Filozofskog fakulteta u Splitu, veli kako "Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, narodi koji govore štokavski, govore genetski istim jezikom, pripadaju južnoslavenskom dijasistemu.

    Bora Ćosić: "Među jezicima ne treba dizati berlinske zidove"
    No, i profesor Radoslav Katičić govori o tri vrste jezičnog identiteta, o genetskom, tipološkom i vrijednosnom, pa na vrjednosnoj razini Hrvati osjećaju jezični identitet i smatraju da govore posebnim jezikom sa specifičnim osobinama". Božanić smatra i da razlike među jezicima nisu nametane, one postoje "na razini fonetike, morfologije i sintakse" i da se državna administracija u devedesetim godinama bavila manje bitnim jezičnim pitanjima.

    Domoljubno topništvo

    Bora Ćosić, književnik, sjajan je sugovornik za ovu temu među "praktičarima", ljudima egzistencijalno vezanima za jezik i pisanje. Čovjek koji za sebe kaže da se rodio u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, poziva se na Krležinu ocjenu da je srpskohrvatski jedan jezik koji Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, te kaže da među jezicima ne treba dizati berlinske zidove.

    "Pišem jezikom koji bi većinom trebao biti srpski, ali upotrebljavam dosta hrvatskih riječi, posebno kada mi se učini da zvuče ljepše poput riječi "dijete". Granicu ne mogu točno odrediti, ja sam praktičar jezika i smatram da piscima treba ostaviti slobodu da pišu kako se osjećaju", veli Ćosić.

    On smatra i da "u strogom lingvističkom smislu" postoje srpski i hrvatski jezik, "ali bosanski mi se čini kao nepotrebna distinkcija, da ne govorim o crnogorskom koji se od srpskog uglavnoj razlikuje samo po akcentu".

    Josip Silić: "Kordić ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda

    Struka će vjerojatno kada prođu ljetni odmori i kada počnu prve kiše ispisati velike kritičke tekstove o knjizi Snježane Kordić, o njezinim metodama, citatima i zaključcima. Ogorčeni internet-anonimci nastavit će je prokazivati kao još jednu iz armije zakletih antihrvata, a nije pametno vjerovati da je neće dohvatiti topništvo domoljubnih kolumnističkih udarnika.

    No, kada se stiša buka i smiri bijes, ostat će intrigantno i interesantno djelo poticajno ne samo jezikoslovcima, nego i svima unesrećenima iskustvom devedesetih proživljenih u zemlji u kojoj je izgovaranje riječi poput "sport", "saopćenje" ili "hiljada" bila sjajna preporuka za ulazak na listu izroda i neprijatelja.

    Knjiga Snježane Kordić ujedno rastače nacionalističke mitove i zablude o nacionalnoj ekskluzivnosti kulture, što je upravo ljekovita aktivnost ovdje gdje i dalje vladaju baštinici zvizdarija o predziđu kršćanstva i kulturnoj supremaciji Hrvata

    piše VLADIMIR MATIJANIĆ
  • jezik- 26150 - 13.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Praznici i gramatika


    Vjerovatno je za nas Srbe, ovo doba godine sa najviše praznika, pa bi bilo dobro da se malo podsjetimo i kako se pišu imena praznika.

    Nema boljih u godini dana,
    od Božića pa do Jovandana


    Imena praznika (Božić, Jovanjdan, Nova godina) se pišu se velikim početnim slovom, a to znači da ako napišete "čestitam ti Novu godinu" mislite na sam praznik, a ako napišete "posjetiću te za novu godinu" onda mislite na vremenski period oko Nove godine.

    U januaru je još jedan veliki srpski praznik - "Sveti Sava". U srpskom jeziku, u imenu ovoga praznika i druga riječ se piše velikim slovom jer je to vlastita imenica.

    Kod pisanja imena praznika od više riječi, poštuje se isto pravilo, kao na primjer kod pisanja imena "Stara nova godina" ili "Pravoslavna nova godina". Jer, piše se "Eh, baš sam imao lijepu Novu godinu a ne "Lijepu novu godinu", isto kao i "pravoslavnu Novu godinu", a ne "Pravoslavnu novu godinu". Evo i zbog čega: ovo pravilo važi samo ako je neko ime praznika opšte-prihvaćeni naziv za taj praznik, i u tom slučaju se radi o vlastitoj imenici. Primjera radi, termin "Pravoslavna nova godina" nikada neće biti zvanično prihvaćen za ime praznika, ponajviše zbog toga jer je netačan. Ovo tvrdim zbog činjenice da pravoslavni Bugari već pedeset godina slave Božić po Gregorijanskom kalendaru, tj. na 25. decembar.

    Uz gramatiku, evo i malo istorije: Božić (a samim time i Novu godinu), po starom kalendaru proslavljaju sledeće pravoslavne crkve: Rusija, Gruzija, Ukrajina, Makedonija, Srpska crkva, te Grčka patrijaršija u Jerusalimu. Na 25. decembar kao Božić su prećle sledeće crkve: Grčka, Antiohijska, Aleksandrijska, Albanska, Finska i Američka pravoslavna crkva (ovdje se ne radi o našoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Americi).

    Eto, toliko ovaj put. I srećna vam Stara nova godina!
    jezik- 25567 - 14.11.2010 : Mike Savich Windsor - best (0)

    Zašto Ijekavski u srpskom riječniku


    Ako je ovo SRPSKI rečnik zašto je u prevodu reč "skil" (ENG) vještina - ijekavski?

    U napred zahvalan na odgovoru!

    S pozdravom M. Savić

    RE: Zašto ijekavski u srpskom riječniku

    Poštovani,

    moram da ti kažem da ću ovo pitanje prograsiti za glupost 2010. godine, i opraštam ti samo zbog toga što si izgleda (vidim po imenu i prezimenu) rođen i odrastao u Kanadi pa nisi imao ni jednog-jedinog časa srpskog jezika.

    Mada postoji mnogo polemike o tome kako se zove jezik koji se govori u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Kosovu i Hrvatskok - neosporno je da se radi o jednom te istom jeziku sa više imena: "srpski", "hrvatski", "srpsko-hrvatski", "hrvatsko-srpski"... Mnogi ga zovu i "naš jezik", vjerovatno jer ne žele da ulaze u polemiku koje je ime pravo.

    E, pa vidiš, taj jezik se dijeli na tri dijalekta: štokavski, kajkavski i ikavski. Svaki dijalekt ima izvjesne regionalne odrednice, ali se još uvijek radi o jednom te istom jeziku. Ova zadnja dva dijalekta su uglavnom zastupljena u Hrvatskoj: ikavski se govori u Dalmaciji a kajkavski u Zagorju. Interesantno je i to da 66% Hrvata ne govore štokavskim dijalektom tj. ikavski i kajkavski dijalekat im je maternji, mada je štokavski dijalekt službeni jezik u Hrvatskoj. Ovo je po meni, za onu rubriku "Vjerovali ili ne! ".

    Štokavski dijalekt se, dalje dijeli na narečja Što se narečja tiče, oni su toliko nebitni za jezik, isto kao što neka žena stavlja 12 a druga 13 jaja u neku tortu. Razlika je isto toliko bitna kao što Englezi pišu "colour" a Amerikanci "color" ali još uvijek govore jednim te istim jezikom - engleskim.

    E vidiš, mi Srbi u govoru koristimo i ekavsko i ijekavsko naričje. Srbi preko Drine ( uključujući i velike srpske pisce poput Branka Ćopića, Alekse Šantića, Jovana Dučića i mnooooogo drugih su govorili (i još uvijek govore) ijekavskim dijalektom srpskog jezika, a isto su radili i Ivo Andrić, Nikola Tesla, Gavrilo Princip i mnogi drugi. Ijekavskim narečjem je svoja djela pisao i Njegoš u Crnoj Gori, ali i mnogi drugi srpski velikani.

    Ijekavskim narečjem je govorio i otac srpskog pisma - Vuk Karadžić. U Vukovo vrijeme je i čitav loznički kraj govorio ijekavskim narečjem. I ne samo područje Loznice nego i Užica, Ivanjice, Raške, Kosova... U Vukovo vrijeme ekavskim dijalekt je bio ograničen na jedno uže pordručje Srbije. Ekavica je potisnula Ijekavicu iz Srbije sa pojavom medija: radija i televizije - uticajem iz Beograda.

    Ovu taktiku danas (doduše namjerno) primjenjuju muslimani u Sarajevu. Na ulicama se govori srpska, a na radiju hrvatska podvarijanta jezika.

    E, sada smo došli do odgovora na tvoje glupo pitanje. Ijekavskim dijalektom govori samo 1. 3 miliona Hrvata. Svi ostali Hrvati govore kajkavskim i štokavskim dijalektom. Sa druge strane 1. 4 miliona Srba u Bosni i Hercegovini govori ijekavskim dijalektom, kao i svi Srbi u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i Hrvatskoj... Kao i mnogi Srbi širom svjeta!

    Nadam se da ti je sada jasno: Ijekavski dijalekt je dijalekt Srba i srpskog jezika. Eto, zbog toga ja u mom riječniku imam i riječ "vještina", jer je ona podjednako srpska kao riječ "veština". Da si rođen na našim prostorima i da si malo pametniji ti bi ovo sigurno znao! Isto tako bi znao da je Vuk Karadžić, otac srpske pismenosti, tvorac oba naša pisma - kako srpske ćirilice, tako i srpske latinice!
    jezik- 25407 - 03.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Srbanac ili Srbadinac, pitanje je sad


    Svaka država ima svoje ime: Njemačka, Japan, Irak, Australija, Kanada, Srbija.

    Većina država je svoj naziv dobila po dominantnom narodu koji živi u njoj: u Rusiji žive Rusi, u Kini Kinezi, u Srbiji Srbi, u Holandiji Holanđani.

    Neke države su konglomerat više naroda: u SAD-u su dominantni Englezi, ali ima i jako puno Meksikanaca, Kineza, Arapa, Francuza, Nijemaca... Još je interesantnija Kanada - pedeset posto stanovnika ove zemlje je rođeno izvan njenih granica. Pored toga, Kanada ima i dva zvanična jezika, za što su uglavnom zaslužni Francuzi kojih ima oko 25%.

    Svaka država pokušava da stvori nešto što se zove "nacija". Naciju sačinjavaju svi narodi te zemlje i oni se identifikuju i (uglavnom) ponose što pripadaju toj državi. Primjera radi, do pojave nacionalizma na prostorima na kojima mi živimo, svi smo se dičili našom zemljom i sa ponosom isticali da pripadamo jugoslovenskoj naciji, tj. da smo Jugosloveni.

    U nekim zemljama osjećaj za nacionalnu pripadnost je zamro. Radi se uglavnom o prostorima na koje su Amerikanci donijeli "demokratiju". Primjera radi, Iračka nacija je dobro funkcionisala do Zalivskog rata, a onda je pala krv između tri muslimanske frakcije: Suna, Šija i Kurda. Od tada Irak, isto kao i Bosna i Hercegovina, postoji samo na papiru a iračku naciju više niko i ne spominje.

    U Srbiji žive Srbi, a srpska nacija se zove "Srbijanac". Srbijanac je stanovnik zemlje Srbije, bez obzira na narodnu pripadnost! Srbijanci su i muslimani iz Raške, Šiptari sa Kosova, Mađari iz Vojvodine...

    Neke zemlje još uvijek nemaju ime za svoju naciju. Primjera radi, Hrvati su u svojoj zemlji u ogromnoj većini, uglavnom jer su u Jasenovcu i ovom zadnjem ratu sproveli etničko čišćenje na svojim prostorima. Svi stanovnici ove zemlje se danas deklarišu kao Hrvati, a unutar njenih granica se vrši nevjerovatan pritisak da se sve prevede na katoličanstvo. Valjda zbog toga oni i ne razmišljaju da naprave nekakvu naciju, jer je njima termin Hrvat dovoljan i za oboje.

    Republika Srpska je još jedna država koja nema ime za svoju naciju. Ime nacije se izvodi iz imena države, pa bi ono u našem slučaju trebalo da bude "Srpski Republikanac", što je neprihvatljivo jer ovo nije imenica. Ovih dana sam dosta razmišljao o ovom problemu i došao do pet riječi koje bi mogle bile potencijalni naziv nacije u Republici Srpskoj, a to su:

    1. Srbanac - slično kao Japanac, Amerikanac, Srbijanac, Meksikanac
    2. Srbadinac - slično kao Šumadinac,
    3. Srbačanin - slično kao Iračanin,
    4. Srbočanin - slično kao Sokočanin, Dubočanin
    5. Srbađanin - slično kao Kanađanin


    Na kraju sam došao do zaključka da je riječ Srbanac, najprikladnija za nas jer je u duhu srpskog jezika. Naravno, sviđa mi se i "Srbočanin", uglavnom zbog što me zbog slova "č" podsjeća na "četnik", a to bi za naše komšije muslimane bilo najlakše da zapamte i prihvate.

    Eto, provjerio sam i na Google, gore pomenute riječi se tamo ne mogu pronaći, a što nema na Google nema ni u srpskom jeziku. Ujedno, sebe smatram tvorcem svih ovih riječi, izuzev riječi Srbadinac jer sam našao momka koji se (vjerovali ili ne) zove - Srbadinac Izetbegović!

    Jedan prijedlog za vas: počnite da koristite ove riječi u svakodnevnom govoru, pišite ih po internetu. Vuk Karadžić je jednom prilikom rekao: "Ne treba izmišljati nove riječi već treba pustiti narod da ih stvara! Ako je narod prihvati, onda je ona dovoljno dobra i za srpski jezik. "

    Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), ne dijeli ovo Vukovo mišljenje, a njihovi kriterijumi za nove riječi u srpskom jeziku su mnogo strožiji...

    Ipak, ja ću kako ono onomad Vuk reče, pustiti da narod odluči koja je riječ najprikladnija za zajedničko ime svih stanovnike Republike Srpske. A to što sam ja tvorac ovih riječi, nije baš toliko bitno. Pa zar nisam i ja narod?!
    jezik- 25064 - 23.09.2010 : Vesopan Sokolac, Zapadna Srbija - best (0)

    O jeziku


    Ne slažem se sa vašim mišljenjem da ne postoji srpski jezik ili da je jednak sa navodno hrvatskim. Da, on postoji. Ali svi ostali jezici na prostoru bivše nam države su faktički srpski jezik, sa različitim nariječjima i dijalektima, samo to politika ne cijeni tako. Hrvatski jezik ne postoji isto kao i narod hrvatski. Pa to je srpsko pleme, samo koje je pokatoličeno. To bi vam isto bilo kada biste razdvojili, Ukrajince i Ruse.

    Pa kada imaju svoje jezike, neka brojeve napišu ili izgovore na tom svom jeziku, dane u sedmici, mjesece (katolici se koriste srpskim nazivima za mjesece), imena, prezimena. Neka nabroje višak ili manjak padeža, da vidimo kakva im je gramatika, palatalizacija, konjugacija, jednačenje glasova po zvučnosti, tvorba, osnova-korijen. Ma zajebite vi za to! Ne može neko ko ima prezime Popović biti Hrvat ili da neki Rajić bude musliman. Tito je '48 izdao dekret da se svi Srbi u Makedoniji čije se prezime završava na "ić" prevedu na "ski" pa je od Jovanović-Jovanovski, Georgijević-Georgijevski itd. itd. i navodno oni su makedonci i pričaju makednonski.

    Prava Hrvatska imena, koja su oni nekada u početku imali i jezik, kada bih vam napisao pomislili biste da su to neka zakavkaska imena i jezik.

    To što se mi uporno odričemo nekih naših izraza i riječi koje upotrebljavaju ONI (muslimani i katolici)je naša greška. Tisuća je slovenska riječ, kao i mjeseci sječanj, veljače itd. isto je slovensko. Kruh, hlače, vlak, zrakoplov (pa spojili dvije srpske riječi i kao fol hrvatska) nogomet, itd.

    A ovi zeleni su posebna priča, oni samo uvalili "h" u: kahva, mehko, hrvanje, hrđa, pa će još malo biti marHt, sHeptembar, decHembar. Pogledajte imena gradova sigurno su na nekim su drugim jezicima: Mostar, Rijeka, Za-dar, Vinkovci, Orašje, Brčko, Travnik, Doboj itd. Toponimi: Kotari, Zagorje, Kozara, Dinara, Bjelašnica, Čemerno, Vlašić. (ima li nešto da nije, lakše je možda to nabrojati).

    Turci se kofrče Osmanskim carstvom, za neupućene riječ Osman je izvedenica iz starosrpske-arijske riječi Odžman, što znači silan ili veliki. Tako su preveli i od Ilija-Alija, Aćim-Agim-Asim.

    U mnogo naselja katoličkih ili muslimanskih stariji ljudi znaju koju su slavu slavili i kako su se prezivali, pa se i danas "rođakaju" sa obično susjednim familijama. To što su promijenili vjeru, ne znači da su i naučili tuđi jezik.

    Raspitajte se iz koje je loze Mesić, Stepinac, Artuković, Haradinaj, Tači, Đukanović, Mehmed Sokolović, Izetbegović, Geza - ko fol prvi mađarski kralj, kako se Rumija do 18. vijeka nazivala.

    Da bi se o jeziku raspravljalo mora se i istorija poznavati i to ona dalja, a ne ova od "Berlinskog kongresa".

    A ovim Mrčama da ustane Njegoš, keve bi im se naprašio samo tako. Kako li će mu jadniku prevesti "Gorski vijenac" na "milovski" jezik. Уууу виђу ђавла, погани оца им je*eм!

    Poštovani,

    pa ja nisam ni tvrdio da postoje dva jezika, samo sam rekao da se radi o jednom jeziku sa više imena. Ova dva druga jezika, "milovski" i "zeleni" nisam čak ni pomenuo jer o njima ću da diskutujem samo kada vidim slona da leti.

    U mom komentaru nisam ni pokušao da diskutujem o tome čiji je to jezik, ponavljam - bacio sam akcenat na tvrdnju da postoji samo jedan jedini jezik na našim prostorima.

    S obzirom da si ti otvorio drugu temu, tj. kome pripada jezik, i pri tome iznio nepobitne argumente - moraću sa tobom da se složim u svemu što si ovdje rekao. :-)

    Pozdrav od Željka!
    jezik- 25061 - 23.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Postoji samo jedan jezik!


    Samo jedna mala ispravka: nekada su jezik kojim govorimo zvali "srpsko-hrvatski" ili "hrvatsko-srpski". To ne znači da su postojala dva jezika nego da su dva naroda govorila istim jezikom.

    Sa cijepanjem Jugoslavije, političari su pocijepali i jezik. Međutim, sa lingvističke tačke gledišta ne postoje ni hrvatski ni srpski ni srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezici. Postoje samo kajkavski, čakavski i štokavski dijalekt.

    Da bi jezik bio priznat kao poseban jezik treba da ispunjava određene norme: bar 20% različitih riječi, specifičnu gramatiku, originalan alfabet... Jezike koje danas nazivamo "srpski" i "hrvatski" ne ispunjavaju tu normu, pa se oni (bez obzira što ih mi drugačije zovemo) smatraju jednim te istim jezikom.

    Iako nam niko ne može zabraniti da izmišljamo imena za jezike, Zapad nema razumjevanja za to kada su njegovi interesi u pitanju. Primjera radi, izričito je rečeno i Srbima i Hrvatima i Bosancima, ako ikada uđu u Evropsku Uniju da će na svim sjednicama imati - jednog te istog prevodioca.

    Neki hrvatski lingvisti takođe ukazuju na ove činjenice. Ako baš hoćeš da znaš, čitav ovaj tekst je parafraziranje članka neke hrvatske lingvistice iz Osjeka, čije ime sam (na žalost) zaboravio.

    Nemam ništa protiv da se na ovoj stranici upotrebljavaju fraze "srpski jezik" i "hrvatski jezik", ali se pri tome mora znati da se radi o jednom te istom jeziku.
    jezik- 23656 - 10.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Čija je zemlja, jezik


    Semizovac u svom prilogu broj 23642 od 9. 2. 2010 pita Velimira zašto je Ilijaš sa okolinom srpska zemlja, a ne i zemlja ostalih?

    Ja nikada nisam rekao tu neistinu. Nisam ja Haris Silajdžić koji je sav podbuo od laži i mržnje prema Srbima, a stariji ljudi su pričali da mu je pradjed bio Srbin. Ljudi su sve znali jer im je Harisova Župča bila pred nosom.

    Kako bih ja to mogao reći pored javnih i nepobitnih činjenica, kao što su:

    Nacionalni sastav po godinama:
    199119811971
    Srbi11. 326 " 44, 96%10. 378 - 42, 67%10. 941 - 47, 55%
    Muslimani10. 585 " 42, 03%9. 598 - 39, 47%9. 187 - 39, 93%
    Hrvati1. 736 - 6, 89%1. 982 - 8, 15%2. 172 - 9, 44%
    Jugosloveni1. 167 - 4, 63%1. 901 - 7, 81%400 - 1, 73%
    Ostali371 - 1, 47%457 - 1, 87%307 - 1, 33%
    Ukupno25. 18424. 31623. 007


    U ovom pregledu bitno je napomenuti da su u grupi "Jugosloveni" uglavnom blentavi Srbi. Da nije tako, procenat u korist Srba bi bio veći.

    nacionalni sastav poslije rata 1992/1995.
    Bošnjaci: 13. 401. ili 87, 7%
    Srbi: 1. 072 ili 7%
    Hrvati: 644 ili 4, 2%
    Ostali: 160 ili 1%

    U ovom pregledu, mislim da, broj Srba nije tačan. Tu se nalazi i jedan broj onih koji su se morali prijaviti u opštinu Ilijaš da bi mogli povratiti svoju imovinu i čim su to ostvarili ponovo su se odjavili.

    Iz napred navedenih brojki mogu se izvuči mnogo zaključaka, ali se bojim da to Semizovac neće znati. Neka zato izvlači zaključke onaj ko to zna.

    Ja sam u svom prilogu "Kako je počeo rat u Ilijašu" opisao samo zašto su Srbi morali osloboditi prostor od muslimana, pa neka se to ponovo pročita.

    Dalje, Semizovac pita kako se u BiH pričalo S-H, odnosno H-S jezikom. O tome je dobio odgovor od Željke i Vogošćanina Pravog. Čudi ga da sam ja rekao da su muslimani pričali srpskim jezikom. Njemu treba prosto odgovoriti, a ja se bojim da to neću znati. I o tome je mnogo napisano, a ja ću ga samo podsjetiti: Kojim je to jezikom on govorio i kojim jezikom sada govori?
    jezik- 23642 - 09.02.2010 : Semizovac - best (0)

    Cija je zemlja, jezik


    Puno pozdrava svima!
    Svaki dan čitam šta se piše na ovim stranicama. Koliko ja shvatam gospodin Velimir hoće da ostavi utisak objektivnog čovjeka, pa ga molim da mi objasni zašto je Ilijaš sa okolinom srpska zemlja, a ne i zemlja ostalih? Zašto se u BiH pričao srpsko-hravatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik? U jednom od svojih tekstova on kaže da su muslimani pričali srpskim jezikom. Nije mi jasno gdje je tu objektivnost.

    Molim za objasnjenje, pomozite mi da i ja razumijem vase razloge.

    Još jednom puno pozdrava.

    Poštovani,

    kao prvo, samo neko ko je mnogo pismeniji od tebe bi trebao da ima pravo da razgovara o jeziku. To što su glupi, muslimanski političari donijeli odluku da "bošnjački" narod govori nekim "bosanskim" jezikom, ne znači da on i postoji. Mnogo pametniji ljudi od tebe, zovu ih lingvisti, odlučuju da li je neki jezik doista jezik ili glupa, politička tvorevina.

    Navešću ti nekoliko primjera:

    1) Dvadesetak nacija u svijetu, ili 409 miliona stanovnika, govori španskim jezikom: Meksiko, Kolumbija, Argentina, Španija, Peru, Venecuela, Čile, Evkador, Gvatemala, Kuba, Bolivija, Dominikanska Republika, Honduras, El Salvador, Paragvaj, Nikaragva, Kostarika, Ekvatorska Gvineja. Pored toga, španski jezik je službeni jezik i na Filipinima. Ni jedan političar u ovih dvadeset zemalja nije bio dovoljno glup da preimenuje jezik kojim njihova nacija govori, pa tako ne postoji ni meksički, a ni kubanski jezik. A razlike između ovih jezika su značajne, veoma često mnogo veće nego između srpskog i "bosanskog" jezika.

    2) Engleski jezik je maternji jezik u SAD-u (za 251 miliona), Indiji (za 90 miliona), Nigeriji (za 79 miliona), UK (za 59 miliona), Filipinima (za 48 miliona), Kanadi (za 25 miliona), Australiji (za 18 miliona). Napominjem, ovo je samo broj stanovnika kojima je ovo maternji jezik, tj. prvi a veoma često i jedini jezik. Primjera radi, Kanada ima preko 7 miliona stanovnika koji govore neki drugi jezik bolje od engleskog jezika. Svi političari ovih zemalja nisu bili dovoljno glupi da proglase "svoj jezik", pa tako ako u nekoj deklaraciji SDA pročitaš da postoji "kanadski jezik" ili "australijski jezik" budi siguran da te lažu.

    Međutim, nemoj pomisliti da su engleski ili španski jezici identični u svim ovim zemljama. Primjera radi, ja tečno govorim engleski a po riječima jedne od mojih učiteljica moje pisanje je bolje od većine onih koji su rođeni u toj zemlji. U komunikaciji na poslu ili na ulici nemam nikakvih problema, veoma često uhvatim sebe da razmišljam na engleskom. Međutim, ja imam dosta problema da razumjem australijske, a pogotovu britanske filmove. U isto vrijeme, dok sam gledao "Lud, zbunjen, normalan" naišao sam samo na par riječi za koje nisam znao značenje. Poenta ovog mog "naglabanja" je da ti objasnim da se jezik ne "stvara" tako što ga politika proglasi, nego tako što lingvisti dokažu da je jezik dovoljno specifičan, tj. zadovoljava kriterijume da bude proglašen u UN za novi jezik.

    Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski ( na engleskom se kaže samo serbo-croatian ) jeste jedan te isti jezik, koji ima tri dijalekta (štokavski, kajkavski i ikavski). Dalje, štokavska varijanta srpsko-hrvatskog jezika se dijeli u dva narečja ( ekavski i ijekavski). Bosanski jezik postoji samo u glavi idiota i ludih političara! A da je to tako dokazuje i činjenica da Evropska Unija nije voljna da obezbjedi prevodioce za srpski, hrvatski ili ne daj Bože "bosanski" jezik. Isti je slučaj i u Hagu, gdje je (ako se sjećaš) Vojo Šešelj tražio prevodioca za srpski jezik, jer mu je tekstove prevodila neka Hrvatica. Nije Vojo na tome insistirao zbog toga što ne razumje jezik braće nam Hrvata, nego da ismije ideju stvaranja tih "novih jezika".

    Što se podjele Bosne tiče tiče, logika je jednostavna. Kada se dva brata posvađaju, jedini način da se stvar zataška je da se i zemlja podjeli. Kod podjele države stvar je malo komplikovanija, ali najbolje rješenje je da većinski narod ostane na na svojim ognjištima. A sve ovo radi toga da bar narednih pedeset godina živimo bez puške pod jastukom. Naravno, da bismo živjeli u miru, napravljena je velika nepravda srpskom narodu u Sarajevu - 170. 000 Srba je napustilo svoja ognjišta. Isto se desilo i sa tradicionalno srpskim Mostarom. Sa druge strane, nepravda je nanešena i muslimanima iz Vlasenice, Rogatice, Žepe, Zvornika, Bijeljine i drugih mjesta u Bosni, pa je 65. 000 muslimana iz Istočne Bosne napustilo svoja ognjišta. Cijena visoka, pogotovu za one koji su izgubili svoja ognjišta i imovinu - poput Velimira i mene.

    Eto, da si bar polovinu ovoga shvatio sada bi bio mnogo pametniji.

    Srdačan pozdrav,
    Željko Tomić
    jezik- 23296 - 14.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Nacija, narod, religija, jezik


    NACIJA je vještačka tvorevina nastala sa stvaranjem modernih država. Naime, globalizacijom područja i teritorija u velike države došlo se do situacije da u jednoj državi žive različiti narodi, tj. raznovrsne etničke grupe. U namjeri da učvrste vlast među podanicima heterogenog sastava, politički moćnici su se dosjetili da formiraju "naciju" koja je definisana političkim granicama te države. Zbog ovoga za naciju kažemo i da je politička tvorevina.

    Evo i nekoliko osnovnih karakteristika i jedan komentar u vezi nacije:

    1. Nacija nema nikakve veze sa vjerskim i etničkim porjeklom stanovništva. Na primjer, pripadnici "američke nacije" potiču iz svih mogućih etničkih grupa, ima ih i žutih i crnih i bijelih. Pripadnik ove nacije postaješ tako što dobiješ "zeleni karton". Američka nacija nema svoj jezik i kulturu, pa se ponose time da imaju "multietničku kulturu", tj. govori sve jezike svijeta.
    2. Druga bitna karakteristika "nacije" je da traje samo onoliko koliko i država koja ju je stvorila. Primjera radi, "jugoslovenska nacija" više ne postoji. Ista sudbina bi jednoga dana mogla zadesiti i onu američku, samo "ako krenu kola nizbrdo"...
    3. U određenim istorijskim epohama su postojale "nacije" koje nemaju ništa zajedničko sa "nacijama" koje postoje danas.

    Pomenuću na ovom mjestu i "makedonsku" naciju, ali onu "bosansku". Ova zadnja se bazira na narodu koji je nekada živio u dolini rijeke Bosne i koji nema ništa zajedničkog sa narodima koji danas naseljavaju to pordručje sem (naravno) neuspješnog pokušaja da se ove dvije nacije povežu prekrajanjem istorije. Srednjovjekovni narod koji je živio tadašnjoj bosni se razlikovao po vjerskoj i etničkoj strukturi i kroz ovaj dugi niz godina više puta je satiran kugama i osvajačima. Danas na tom području živi više Crnogoraca i poturčenih crnogoraca nego pripadnika tog originalnog naroda. Prema tome, bosanski narod toga vremena je bio uglavnom srpskog i hrvatskog porijekla, i nikako turskog, pa je zbog toga i bio drugačiji od današnje "bosanske" nacije, koju političari iz Sarajeva pokušavaju da nam nametnu.
  • Makedonska nacija iz prošlosti je bila mnogo veća od one koja danas postoji, pa joj otuda Grci ne dozvoljavaju upotreba imena "Makedonija". Još gora stvar je sa onom "bosanskom nacijom" - nekada je bila "fildžan nacija" a danas bi trebalo da zauzima ogromno područje. E pa neće moći ove noći!

    Narod se definiše kao jedna homogena cjelina čija pripadnost se određuje etničkim porjeklom. Etnička pripadnost ima više parametara i usko je povezana sa rasom, bojom kože, tradicijom, kulturom i jezikom... Amerikanci na primjer nemaju svoj originalni jezik, pismo, kulturu, tradiciju, istoriju, pa ne mogu biti identifikovani kao narod. Oni su u stvari mješavina više kultura u kojoj dominira ona engleska.

    Po istim principima ni "bošnjački narod" ne može da bude narod, jer ne ispunjava odgovarajuće uslove za to. Riječ "Bošnjak" je termin mudro izabran od strane bosanskih političara jer su oni pojam "Bosanac" rezervisali za naciju koju oni pokušavaju da stvore, a u nju utope i Srbe i Hrvate iz okvira današnje Bosne i Hercegovine. Kažem "mudro izabran naziv" jer riječ Bošnjak asocira na Bosanac, pa bi to trebalo da znači da su Bošnjaci dominantan narod u Bosni, tj. da su njihovi običaji, jezik, istorija i kultura dominantni na tim prostorima. Ovo naravno nije tačno jer - oni i nemaju svoj jezik.

    RELIGIJA je ideološko opredeljenje pojedinaca i ne mora da ima nikakve veze sa nacijom, a veoma često ni sa narodima. U svijetu postoji mnogo naroda koji su pocjepani sa različitim religijama. Obično žive u slozi, izuzev ako je u sve to umješan i Islam. Na primjer, kod Koreanaca imamo gotovo podjednako vjerenika protestanske i budističke religije, ali oni prihvataju da su isti narod. Žalosno je da nisu ista nacija ( postoji Sjeverna i Južna Koreja ) ali se vrlo lako može desiti da i to jednog dana budu, baš kao što se to desilo i Nijemcima nakon rušenja brelinskog zida.

    Gotovo isti slučaj je i na Balkanu, samo što se kod nas desilo "čudo neviđeno" jer su muslimani postali "narodnost" političkom odlukom "druga Tita". Ovo je i jedinstven slučaj u istoriji da se jednoga jutra milion stanovnika jedne zemlje probudi i sa radija sazna da više nisu narod (Srbi muslimanske vjeroispovjesti) već narodnost. Na njihovu nesreću, ime za tu narodnost je izabrano vrlo tragično jer riječ "muslimani" ništa ne znači. Dvadeset godina kasnije su na "popravnom ispitu" dobili nešto bolje ime - "Bošnjaci".

    Da još jednom ponovim: "narod" nije isto što i "narodnost". Narodnost je ogranak ( čitaj "otpadak" ) jednog naroda kojem je trebao duži niz godina da, obično zbog teritorijalne izolovanosti od matice, evoluira u specifičnu grupaciju sa različitom kulturom, religijom, običajima, tradicijom, i naravno istorijom.

    Najveća prevara dvadesetog vijeka se desila upravo kada su muslimani napravili narod tako što su - falsifikovali istoriju ("da su muslimani nastali od Bogumila"), falsifikovali tekovine komunističke revolucije i ubjedili nas da je "narodnost" isto što i "narod". Da prevara bude još veća, muslimani su prihvatili "hrvatski jezik" kao maternji, a dobro je poznato da čak 66% Hrvata ne govori ijekavskim, koji je i zvaničan hrvatski književni jezik. Uz jezik, muslimani su od Latina preuzeli i latinicu, koju su ovi pokrali od Srba tj. od Vuka Karadžića.

    Eto zašto čak i strani lingvisti sa podsmjehom govore o jeziku Bošnjaka koji se na engleski prevodi kao "Bosnian" tj. podrazumjeva se da je zajednički jezik sva tri naroda. Kaka jezik takav i narod, a što se "nacije" tiče, e to će da bude malo sutra!

    Ruku na srce, nisu ni svi muslimani isti! Oni malo pametniji su svjesni svoga porjekla i činjenice da smo svi mi jedan te isti narod voljom Zapada razbijen u više "naciona". Oni koji ne dozvoljavaju da neki narod puca po religijskim šavovima ne čitaju istoriju napisanu u političkoj radionici SDA, nego su svoju pamet stekli iz knjiga koje su napisali pravi "historičari" a ne "histeričari". Nemoguće je nabrojati sve muslimane koji su svjesni svoga porjekla, ali mogu bar pomenuti one najpoznatije: Nemanja (Emir) Kusturica, Meša Selimović i Jelena Živojinović nekadašnja Fahreta Jahić, svima nama poznata kao Lepa Brena.

    I još nešto! Komentare na ovaj moj komentar neću objaviti, ali ću sa zadovoljstvom odgovoriti na potpitanja Bošnjaka kojima ova materija još uvijek nije jasna. Naravno, ako ovdje ima nešto što nije jasno!
  • jezik- 20985 - 10.03.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Autor: Vukašin Stojiljković

    Jezik kome (ni)je suđeno


    Čini se da je srpski bio samo nemi svedok rastakanja dve Jugoslavije.

    Malo je koji standardni jezik prošao kroz tolike bure kao srpski. U svojoj povesnici, od utemeljenja na novoštokavskom istočnohercegovačkom i šumadijsko-vojvođanskom govornom tipu u 19. veku, za šta je ponajviše zaslužan Vuk Karadžić, menjao je naziv, dovođena je u pitanje njegova dvoizgovornost, dvoazbučnos, a u poslednje vreme sve su jači glasovi koji traže opsežno pretresanje celokupne norme.

    Posebnost položaja ogleda se u tome što se narod s kojim Srbi dele štokavsko narečje odlučio da na njemu zasnuje svoj književni jezik i pri tom baš na vukovom modelu.. Tzv. Bečki književni dogovor, sastanak Vuka Karadžića i Ðure Daničića s nekoliko hrvatskih lingvista, označio je početak stvaranja zajedničkog standarda.

    U Hrvata je ovaj jezik nazivan hrvatski ili srpski ( Sabor ga je usvojio još 1867), a Srbi su ga sve do Belićevog Pravopisa srpskohrvatskog jezika iz 1923. zvali nacionalnim imenom. S nestankom Kraljevine Jugoslavije, jezik je u NDH preimenovan u hrvatski, u okupiranoj Srbiji ponovo u srpski. Tako je ostalo gotovo deceniju posle rata kada, na inicijativu Matice srpske, dolazi do reprize Bečkog dogovora, nazvanog Novosadskim. Jezik je srpskohrvatski ili Hrvatskosrpski, oba izgovora i oba pisma su ravnopravna. Obavljuje se Pravopis i počinje rad na Rečniku i to istočna varijanta ekavicom i ćirilicom, a zapadna ijekavicom i latinicom, čime se Srbi ijekavci prepuštaju uticaju Zagreba. Rečnik završavaju samo u Srbiji, jer u međuvremenu 19 hrvatskih institucija donosi Deklaraciju o nazivu i položaju Hrvatskog književnog jezika. Iako osuđena od tamošnje vlasti, amandmanima na Ustav 1972. jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj postaje hrvatski književni jezik. Srbija ne preduzima recipročne mere.

    Srpskom jeziku vraća se se u narod uvek živo srpsko ime s raspadom SFRJ. Rat devedesetih u BiH donosi novi, bošnjački jezik ( oni ga nazivaju bosanskim ). Ubrzo po osamostaljenju Crne Gore, tamošnja vlast u novi ustav uvodi crnogorski jezik.

    Čini se da je srpski jezik bio samo nemi svedok svih ovih zbivanja. I dok su sve osamostaljene jezičke zajednice vodile politiku udaljavanja od srpskog, takvih poteza na srpskoj strani nije bilo, ako se izuzme uvođenje nakratko ekavice u javnu upotrebu u ijekavskoj Republici Srpskoj.

    Sa druge strane, među Srbima su vođene rasprave o opravdanosti imanja dva pisma, dva izgovora, a u novije vreme im se pridružilo i pitanje sveobuhvatnog preispitivanja norme, naročito u pogledu akcenta. Naime, vukovska norma doživela je, naročito u Srbiji, izvesne promene. Došlo je od znatnijeg upliva kosovsko-resavskih dijalekatskih crta u govor Beograda i Novog Sada, koji se nalaze na prostoru što inače pripada dijalektu po strukturi bliskom standardnom jeziko. Ovaj proces je naročito ojačao u vreme socijalističke Jugoslavije kada u Srbiji nije vođena dosledna jezička politika, u čemu neki autori vide plan da se vdašnje srpsko stanovništvo jezički udalji od onog preko drine. Najznačajniji od tih promena obuhvataju slabljenje opreke među kratkim akcentima, gubljenje neakcentovanih dužina, povlačenje infinitiva pred tzv. dakanje ( konstrukcija da + prezent)...
    jezik- 20924 - 05.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Čiji je jezik?


    Dragi moji prijatelji,

    moje mišljenje je da se na tim prostorima se priča isključivo srpski jezik. Nazivi za sve ostale jezike su izmišljeni zbog mržnje prema našem narodu i sukobima kroz istoriju. Naša najveća greška je što smo dozvolili da se od našeg jezika stvaraju drugi jezici.

    Prva naša reakcija za promjenu naziva je na Crnogorce koji čak ne mogu da daju ni ime svome jeziku. Crnski i Gorski bi bilo glupo kao i bosanski i hercegovački. Za koju godinu će kod njih doći i taj problem zbog regionalne podjele. Hercegovci će skontati da i oni mogu imati svoju naciju i jezik, pa eto ti ponovo sukoba. Treba da se pokrene pravni postupak protiv tih jezika, jer svi oni imaju srpsku gramatiku.

    Hrvati kažu idem "doma čeka me kućanica", a mi "idem kući čeka me domaćica". Pitam se u čemu je tu razlika?

    Nas stav prema jeziku je totalno pogrešan, pa su neki političari htjeli da nametnu ekavski kao jedini srpski jezik. "Hiljada je grčka riječ, a tisuća srpska riječ". Našim odnosom prema tim jezicima dajemo šansu vjekovnim neprijateljima da naprave svoj jezik.

    Amerika je ratovala sa engleskom, ali naziv njihovog jezika nije promjenjen. Svi narodi koji koriste taj jezik zovu ga engleskim. Samo se srpski jezik kao i srpski narod razjedinjuje na nove jezike i narode. To se mora zaustaviti za spas srpskog naroda.

    Moje mišljenje da naša borba treba da se vodi i u tom smijeru. Samo tako možemo vratiti srpski narod na mjesto u svijetu koje mu pripada.
    jezik- 20434 - 02.02.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Srpski jezik - pisanje imena i prezimena


    Evo malo i pravopisa! Kod nas Srba postoji i pravilo za redosled pisanja imena i prezimena:

    1. Kod pisanja imena i prezimena živih ljudi, prvo se piše ime pa onda prezime. Na primjer: Vojislav Šešelj.

    2. Kod pisanja imena mrtvih, prvo se piše prezime a onda ime. Na primjer: Škiljević Zdravko. Ovo pravilo je pogotovu karakteristično za nadgrobne spomenike. Primjera radi, vidjeli ste da na spomeniku Miće Vlahovića piše - Vlahović Mićo. Ovakav način pisanja na nadgrobnim spomenicima je u skladu sa našom vjerom, koja porodicu stavlja ispred pojedinca, a svi su pokorni Bogu.

    3. Imena mitskih heroja, istorijskih ličnosti, naučnika i drugih lica iz javnog života se kod nas Srba pišu prvo ime pa onda prezime bez obzira na činjenicu da su umrli. Na primjer ispravno je napisati Marko Kraljević, Nikola Tesla, Nikolaj Velimirović, Stepa Stepanović... Zbog toga bih zamolio i vas koji pišete o Boru Radiću, Predragu Žarkoviću - Božuru, kao i svim drugim junacima sa Žuči, da njihova imena navodite kao da pišete o junacima, pošto to i jesu.


    Napominjem, ovo o pravilo je i stvar naše duhovne tradicije i nije baš precizno definisano gramatikom. Mnogi narodi se ne pridržavaju ovog pravila. U nekim kulturama prezime se piše na prvom mjestu.
    jezik- 17709 - 24.04.2008 : B - best (2)

    Zašto se ne zove bosansko-hercegovački


    Da li neko zna ovdje zašto se ne zove bosansko-hercegovački, već bosanski jezik? Jadni hercegovci moraju da pricaju bosanski. Ali nema veze. Koliki je Brazil u odnosu na Hercegovinu a jezik im se ne zove brazilski, nego portugalski. Koliki je Egipat pa ne govore egipatski. A tek kolika je Australija. Ako Austriji ne smeta njemački zašto šaci jada u Crnoj Gori smeta srpski. Uh, ne znam da li se možda nešto promjenilo u palatalizaciji u srpskom jeziku. Nek mi niko ne zamjeri ako nešto pogriješim. Davno sam otišla iz tih krajeva. Vrijeme čini svoje.

    P. S. Ja jesam bila odličan đak, ali puno je toga palo u zaborav.
    jezik- 16911 - 30.12.2007 : Ćiro Metodičar - best (0)

    Ćirilica


    Др Симо Нешковић у свом дјелу "Васпитно-образовни рад и културни значај" Просвјете 1902. -1941. 'приказује извод из дјела Владимира Ћоровића, 'Муслимани и ћирилица', Календар, Просвјета' за 1914. годину, Сарајево, страна 101.

    Postupci austrijske politike odbacivanja i preziranja cijele prethodne tradicije srpskog i drugih naroda bili su opasni i antikulturni. Oni su znali da se kultura oslanja na samu sebe, da njen tok teče prirodno, prožet stvaralačkim snagama običajima i tradicijom. Ćirilica nije bila pismo samo srpskog naroda nego i drugih naroda. U svom napisu "Muslimani i ćirilica", Vladimir Ćorović navodi: "da ćirlica baš kod muslimana ima jednu dugu i lijepu tradiciju i da im je kroz nekoliko stoljeća služila kao glavno pismo". Taj iskaz u daljem radu je proširio i odredio njen narodni karakter na nizu primjera, i na kraju iznio uopštenu konstataciju: "U BiH samoj ćirlica je bila jedino pismo narodno i to ne samo za pravoslavne i muslimane, nego i za katolike. Naše takozvano begovsko pismo, bosančica, razvilo se iz kurzivne ćirilice i nije ništa drugo, nego samo jedan grana njezina. Otud je kod nas mjestimice zovu i stara Srbija, da joj se tako pokaže porijeklo".
    jezik- 16339 - 23.11.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Muke sa jezikom


    Piše Momo Kapor - NIN 16. 11. 2007. godine

    Čujem da su me Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu, zajedno sa mojom spisateljskom sabraćom, uvrstila u bosansko-hercegovačku književnost, a jezik kojim smo pisali i pišemo još uvek, nazvali bosanski. Na tom spisku su, dakle, svi koji su imali nesreću da se rode u toj kolevci bratstva i jedinstva. Među njima i Ivo Andrić za koga je izvesni ideolog bosanskog jezika Tunjo Filipović (blistav um, kao što mu i samo ime kaže), napisao u svoje vreme da su knjige nanele više zla Bosni nego svi osvajači koji su prošli kroz nju. Naći se sa Ivom Andrićem na istom spisku, čini me ponosnim - takvoj počasti se nisam nadao; malo je reći da sam duboko zahvalan, ali da ne mogu prihvatiti takvu čast.

    I Andrić i Meša Selimović ostavili su više pismenih dokaza da pišu srpskim jezikom i da pripadaju srpskoj književnosti, pa je reč da i ja, ovakav nikakav, isto to učinim, ali i da usput pokažem kroz šta sam sve morao da prođem u životu zbog jezika.

    Najpre da kažem da sam rođen u gradu Sarajevu u Kraljevini Jugoslaviji i da sam progovorio na srpskom jeziku. Nije zapamćeno šta su mi bile prve reči, ali valjda će neko zapisati šta će mi biti poslednje, takođe na srpskom. I majka i otac, govorili su, naravno, istim jezikom, kome su me i naučili. Usput, zašto se uvek kaže maternji jezik, kao da su nam očevi bili gluvonemi? Budući da sam se rodio u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu, govorio sam srpski, ijekavskom varijantom.

    Govorio sam, dakle, tako sve do jeseni 1946, kada sam se preselio iz Sarajeva u Beograd i bio upisan u prvi razred Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, gde počeše velike nevolje. I dečaci sa Neimara gde sam tada živeo, znali su da budu veoma svirepi, tukli su me onako slabašnog, klempavog i rahitičnog zbog toga što se razlikujem i što govorim drukčije, sarajevski. Bio je i to svakako deo pritajene mržnje prema oslobodiocima koji su takođe uglavnom govorili ijekavski, pa su me ni krivog ni dužnog strpali u Šestu ličku i Petu krajišku. Borio sam se koliko sam mogao, sve dok nisam prešao na savršeni ekavski.

    Ali, pošto su me u šestom razredu gimnazije izbacili iz svih škola u zemlji, ne iz političkih razloga, kao što bi trebalo da slažem, već zbog neopravdanih časova (čitav moj život je samo jedna velika zbirka neopravdanih časova), preselih se prisilno ponovo u Sarajevo gde su nastavili da me biju i da mi udaraju "klempe", sada zbog toga što sam govorio ekavski, a oni svi ijekavski. U to vreme, ne zna se kako, srpski se pretvorio u srpsko-hrvatski, SH, tu su se, takode, susreli moj život i život Ive Andrića, jer smo učili gimnaziju u istoj staroj austrougarskoj zgradi gde su nas profesori iz dana u dan ubeđivali da nismo nizašta i da nismo dostojni velikog Ive Andrića koji je sedeo baš u našem razredu, i to baš u istoj izrezbarenoj klupi u kojoj sam ja sedeo. Ivo Andrić mi je kasnije priznao da je ponavljao sedmi razred zbog matematike, baš kao i ja koji sam ga sledio u svoje vreme i ne znajući za to.

    Radi mimikrije naučih tako ponovo ijekavski, što i nije bilo mnogo teško, jer reč nježnost zvuči mnogo nježnije od nežnosti, a svjetlost, svijetli mnogo jace od svetlosti.

    I kada sam se posle tri godine provedene u toj spravi za mučenje koja se zvala gimnazija, u tom prisilnom izgnanstvu u rodnom gradu, vratio u Beograd i upisao na Likovnu akademiju, otpočeše ponovo neprilike i tuče oko jezika; sada sam govorio savršeno ijekavski, a oni svi ekavski.

    Čini mi se da niko nije toliko prepatio i nastradao zbog jezika, kao ja. Ipak, dešavaju mi se mala čuda: čim pređem Karakaj i udahnem miris planina i borovine i začujem huk divljih reka, istog časa počinjem da govorim ijekavski, to je jače od mene. Moje prve ljubavi govorile su ijekavski, moje poslednje - ekavski. Još su mi u ušima, kao već starom čoveku, njihovi melodični glasovi puni nježnosti i nežnosti.

    Onda sam, 1967. potpisao jedan važan dokument, već odavno zaboravljen, Predlog za razmišljanje, u kome smo se zauvek otresli u jeziku slova H. Bio je to odgovor na Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika i pravopisa, čije je potpisnike u Zagrebu predvodio Miroslav Krleža.

    Nastala je velika frka oko toga, progoni i zabrane, pa sam, da ne bih morao da povučem potpis, pobegao u Veneciju, odakle sam slao razglednice u kojima sam pisao "Sedim kod 'Florijana' i odmaram se od domovine! "

    Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter. Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio. Borci su me sklanjali da me, zbog bele kose, kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak. To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.

    Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžic proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu. To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan. Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak. On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak. Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada.

    Kao da je zaboravljena stara pesma "Ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu", gde Gavrilo Princip, koga danas neke nevladine organizacije proglašavaju teroristom, skače na papučicu nadvojvodinog otvorenog automobila i kaže:

    "Pošao si Bosnu pohoditi,
    Srpski ne znaš dobro govoriti. . .
    Evo tebe srpska gramatika,
    Iz mojega avutomatika! "


    Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige. U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež. A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac. Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan.

    Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom. Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja. Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci. Plašim se da im se nije šta desilo?

    Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije. Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva. Unapred, zahvalan!

    Momo Kapor
    jezik- 15936 - 13.11.2007 : Pitar Sarajevo - best (0)

    Spokoj i pokoj


    Ана, не могу они избацити ријеч "спокој", због тога што се у многим крајевима користи у молитвама у којима се помињу мртви. Нпр. на истоку Српске, када се помињу мртви изговарамо: "За рај СПОКОЈ душа", односно, требало би се изговарати: "зарад спокој душа", што би представљало упокојење-смирење. Ријеч,, мир' означава стање равнотеже(неактивности) у физичком, а "спокој" у духовном смислу.

    Danas, ljudi zbog ne razmišljanja o onome šta govore, poistovjećuju i ostale riječi, a koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka kada je pitanju značenje, npr. edukacija (engleština) i obrazovanje, objasniti i obrazložiti i t. d. Pored ostalih "unakažavanjavanja" jezika i pisanja, najčešće primjećena greška prilikom pisanja je upotreba navodnika. 95%, možda i više, "pisaca" koristi pravilo iz engleskog jezika o upotrebi navodnika (primjer: "to i to"), stavljajući znakove početka navođenja na vrh riječi, a trebalo bi ih staviti na dno npr: "to i to".

    Pitar,
    u srpskom jeziku postoje dvije riječi, koje ti izgleda "trpaš u jedan koš". Riječ "spokoj" se koristi rjeđe od je atributa "spokojan", koja je mnogo češće u upotrebi.

    U našem narodu se kaže: "Za pokoj duše", i ova riječ dolazi od staroslovenske riječi "upokojiti se", što znači "umrijeti". Danas je našem jeziku mnogo prisutniji pridjev "pokojni", koji potiče od imenice "pokoj".

    Riječ "spokoj" označava mirnoću, i ne znači da je neko umro. Ovo je staroslovenska riječ i upotrebljava se mnogo u poljskom jeziku. Oni npr. kažu "krótki spokój".
    jezik- 15866 - 09.11.2007 : Nebojsa Boskovic London - best (0)

    Da ubijemo poneku rijec...


    Uglavnom bih se složio sa vama... Ko ima pravo da ubije riječ - NIKO.

    Dodao bih apostrof kod "al"... tj. "al'". Takodje kod "il" tj. "il'"

    "'tica" - "ptica"

    ... želim da kažem, draga čitateljko - pisateljko, da je vaš tekst jedan od kvalitetitnijih (po mom skromnom ubjeđenju) na ovoj stranici, "a vendarle" (što bi rekli nasi "zeml'aki" Slovenci) i vi ste se umješali u "ubijanje-oživljavanje" riječi, draga moja čitateljko-pisateljko.

    Srdačno vaš

    Nebojša
    jezik- 15864 - 09.11.2007 : Ana Bratasevec Koper - best (0)

    Ko ima pravo da ubije rijec


    Mislim da je greška sto riječ "spokoj" smatrate zastarjelom i promovišete njeno gašenje. Od kuda vam uopšte pravo da si uzimate za pravo predložiti takvu ideju?

    Engleski jezik raste svakodnevno a vi preusmjeravate korisnike sa jedne riječi na drugu, sugerišući da nije pravilno koristiti traženu riječ. Takav stav odraz je skučenog uma koji nije sposoban da poima apstraktnu dimenziju jezika. I što je najbitnije - osoba koja to predlaže i na takav način utiče na gašenje riječi je vrlo opasna, jer ubija riječ.

    Onaj čija ideja je bla da rijec spokoj, tu divnu, meku neobjašnjivu drugim riječima razlegnutu i veličanstvenu mirnoću nazove "greškom" i preusmjeri me na potragu za riječju "mir", je očigledno osoba koja nema sposobnost vizualizacije i ne vidi ogromnu razliku između riječi mir i spokoj. Takvoj se osobi ne treba dopustiti da radi ovako odgovoran posao.

    Ako već nemate prevod za riječ, onda to navedite, al ne zaboravite da ste na poziciji da učite ljude, što vam daje odgovornost prema životu riječi.

    Ako ih vi ubijate, tvrdeći da se ne koriste ih zamjenjujete drugom riječju koju je, eto, lakše prevesti, onda ne morate brinuti što ne radite svoj posao kako treba, već brinite što ionako siromašan jezik osiromašujete iz čiste ljenosti da nađete adekvatan prevod.

    Jezik je živi organizam, ima svoju volju, put i instinkt, al je osjetljiv i lako izumre od nemara i nerada. Ako već nemate volju il vrijeme da konsultujete nekog da vam prevede riječ koju nemate na svom sajtu, onda ne uzimajte sebi za pravo da tvrdite da je neispravno koristiti traženu riječ. Kad naš seljak kaze "tica", umjesto "ptica", jel smatrate da je to greška? Nije, nego je jezik na toj njivi drugačiji, kao i drvo na njoj što je drugačije od nekog na susjednoj livadi. Nije na vama da postavljate granice između onoga što je pravilno i nepravilno, već da promovišete raznolikost i osiguravate budućnost jezika u svim oblicima.

    Kreatori jezika osmisljavaju nove rijeci, pokondireni i prostoumni se koriste tuđicama, a opasni po jezik i identitet naroda hrabri su dovoljno da živu riječ proglase arhaizmom.

    Spokojan je čovjek miran,
    al miran ne mora biti i spokojan.

    Spokoj je predivna riječ,
    budite pravični,
    ne dozvolite si proglasiti mrtvim nešto
    što ce živjeti dugo, dugo poslije vas.


    Ana,
    Odgovor je SANU. Po njima, riječ spokoj nije uobičanja u srpskom jeziku. Koristi se u kao pjesnička figura ali ne i u svakodvnevnom govoru. Ja ne ubijam riječi, i u mnogim stvarima se slažem sa tobom, sem da je pravilno reći "tica" umjesto "ptica", "kuruz" umjesto "kukuruz" itd. Mislim da je SANU dosta konzervativna i da ne rade mnogo na ovom pitanju, ja nisam onaj koji je "ubio" ovu riječ, samo sam objavio ono što su drugi napisali.
    jezik- 15781 - 04.11.2007 : Zmaj ognjeni vuk - best (0)

    Re:Crnogorski jezik, da ili ne!


    Jeste da moj stav zvuči ekstremno. Ali mi Srbi smo, zahvaljujući austougarskoj podvali, koja se zove "Vukova reforma", sada smo razapeti, ili da gubimo nasu kolijevku Crnu Goru, i Miroslavljevo Jevandjelje, ili da gubimo Desanku, Mešu....

    Jednostavno, treba naći mehanizam da anuliramo fašističku propagandu da su Crnogorci nekakvi "cveni hrvati", a pitanje je da li upošte postoji hrvatksa nacija.
    novosti. rs. sr/sr/opcija/btg_novosti/5/3254/novosti/Postoje/li/Hrvati
    Oni pošto su svjesni da nemaju svoje porijeklo i da su nastali od pounijaćenih, a potom od pokatoličenih Srba, da bi imali istorijsko uporište, kradu nam kneza Miroslava i Svetoga Savu. I zato, ne smijemo izgubiti Crnu Goru. Nije riječ o 50-60, 000 komunizmom otrovanih i zabluđelih porodica koji uopšte nemaju pojma o porijeklu i vjeri (Ranko Krivokapić na dan Svetog apostola Petra i Pavla-Hristovih učenika, tzv. "Crnogorcima" čestita Svetog Petra Cetinjskog koji se slavi pola godine kasnije i koji je zivio 16 vjekova poslija Sv. Petra i Pavla), no je riječ o tome da sačuvamo naše porijeklo da nam ga ustaše ne otmu.

    Toliko
    S postovanjem!
    Vuk
    jezik- 15770 - 04.11.2007 : Zmaj - best (0)

    Crnogorski jezik, da ili ne!


    U potpunosti se s tobom slažem. Vuk Karadžić je možda je pismo malo pojednostavio, ali je gramtiku zakomplikovao. Mnogo je jednostavnija izvorna srpska gramatika sa 5 padeža, no sa 7. ili one glasovne promjene: "Srbi-srpski", ili riječ "sjutra", zar nije pravilinija od njegovo "sutra" (sjutra - nešto s jutra, dok svane sledeće jutro) ili da ne nabrajam.

    Mada je teško sada izbaciti Vuka Karadžića iz srpskog jezika, naš narod ne smije nikad zaboraviti kneza Miroslava koji je otac srpske pismenosti. Njegovo Jevanđelje je najstariji pisani dokumenat na Balkan, a i u čitavu Evropu, spada u najstarije pisane dokumente i najveće kulturno-istorijske vrijednosti.

    Kada sam ja išao u školu, osim toga što sam zaglupljivan pričom da je tito umro, pa drugi dan se zaglupljujemo da on živi u dječijim srcima, lansirana je i propaganda da su Srbi bili potpuno nepismeni dok se Vuk nije pojavio, a Miroslavljevo jevanđelje ili "Pacta conventu" gotovo niko nije ni spominjao.

    Ovo govorim radi toga, što fašistička tuđmanova propaganda nam otima glagoljicu, i čak su se drznuli da nam otimaju Kneza Miroslava i njegovo Jevanđelje. Oni, kukavci, čija je sva istorija zapisana na vrata minhenske katedrale, da se diče svetim knezom Miroslavom i da nam ga otmu, kao što nam sada otimaju kolijevku - majku Crnu Goru.

    Iz razloga da nam ustaše ne otmu Crnu Goru, jer je kolijevka srpstva, mišljenja sam da bi polako trebalo izbacivati Vuka Karadžića iz srpskog jezika, jer koliko god on bio dobar, i koliko god izgubili ako ga se odreknemo, manje je no da nam otmu Crnu Goru, i da oni dole kukavci izmisle nekakav tzv. "Crnogorski jezik".

    Osim toga, Vuk se odrekao srpstva i pravoslavlja, prihvativši uniju sa katolicima (jer se drugacije nije moga vjencat s onom šokicom), pa i iz tog razloga bi ga trebali odbaciti, jer je katolik, i kao takav ne može biti veći od Svetog Save i kneza Miroslava, koje oće ustaše da nam otmu.

    Poštovani,

    Mislim da si malo ekstreman u nekim stavovima. Kao prvo, ni ja ni ti nismo neki veliki jezički stručnjaci, pa nije naše da talasamo i vršimo reforme srpskog jezika. Imamo mi SANU, i mnogobrojne doktore nauka iz ove oblasti, pa neka se oni bave tim pitanjem. Ovakve rasprave samo nepotrebno cjepaju naš narod na dva tabora sa suprotnim mišljenjima. Po meni, svaka nametnuta reforma je nezdrava, i primjer su latini i njihove jezičke gluposti, poput "okolotrbušnog pantolodržača".

    Nametnute reforme obično postaju predmet podsmjeha i kritike. Jezik je kao dijete: treba da raste i da se slobodno razvija, sa puno ljubavi i malo prisile. Pismo i jezik nisu instrument politike (kao kod muslimana i latina) jer su oni srce i duša jednog naroda, a dobro znamo da su operacije na srcu teške i komplikovane, i da pacijent može i da podlegne. U ovom slučaju pacijent je čitav srpski narod! Srbi su Vuka nekako preživjeli, ali su ipak i dosta izgubili, prije svega jer je Vuk Hrvatima na tacni servirao naše pismo.

    Nisam siguran da je logično da nas osam miliona Srba treba da mijenjamo način na koji govorimo da bi spriječili pola miliona crnogoraca da naprave svoj jezik. U tu svrhu trebamo malo da budemo bolji na političkom planu. Ako to Crnogorci i urade, postaće predmet sprdačine, kao i muslimani. Da li to znači da i ja, koji sam ljetos stajao na temeljima durmitorske kuće u kojoj je moj djed rođen, treba da od sutra kažem da je moj maternji jezik - crnogorski. Nikada! Crnogorski jezik ne postoji, isto kao što je i bosanski jezik dio mašte naših dalekih rođaka - muslimana!

    Tvoj primjer za riječ sjutra je na mjestu, ali je trend gubljenja suglasnika, pa čak i kompletnih slogova prisutan u svim jezicima svijeta. To je zbog toga što je jezik dinamična kategorija i stalno se razvija. Zbog toga je danas pravilno i u "Sokocu", kao i u "Sokolcu" (nepostojano "L"). Jednačenje po zvučnosti (palatalizacija) je pojednostavljivanje izgovora, mada je tvoja primjedba da se gubi korjen riječi sasvim na mjestu.

    Svi ostali narodi imaju taj isti problem. Englezi pišu "Wednesday", a izgovaraju tako što progutaš srednji slog. Isto tako je i drugo "o" u izgovoru riječi "colour" postalo kraće, pa sada Amerikanci pišu tu riječ kao "color".

    Možda će tako i Srbi jednog dana govoriti "kuruz" umjesto "kukuruz" jer ova riječ dominira kod seljaka u Srbiji. Mnoge riječi su nestale iz srpskog jezika ili se rijetko koriste, kao na primjer "trnokop" tj. krampa ili budak, dok je "trnokop" standardna riječ rumunskog jezika.

    Reforma našeg jezika u ovom trenutku bi bila lavovska usluga Hrvatima i muslimanima, jer bi im pomogla da konačno naprave svoje jezike. U isto vrijeme, naši unuci i praunuci bi morali da prevode srpske pisce (Iva Andrića, Branka Ćopića, Desanke Maksimović i ostalih) sa nekog "stranog jezika" na njihov novostvoreni jezik. Neka hvala, ovu podvalu latina i muslimana neću progutati. Za sebe sam siguran da ću do kraja života govoriti jezikom kojim je napisano srpsko književno blago, ali ću se i dičiti sa "Miroslavjevim jevanđeljem" kao najvećim biserom naše kulture.

    I na kraju, treba da shvatiš da smo mi Srbi dovoljno neuki i zbunjeni oko svoga jezike i bez još jedne reforme istog. Imamo toliko destruktivnih elemenata koji se zbog svog neznanju i zavedenosti zalažu za mjenjanje svega što nam je sveto: crkve, pisma, jezika, kulture.

    Pozdrav,

    Željko Tomić
    jezik- 15769 - 04.11.2007 : Zmaj - best (0)

    Jezik kojim zborimo


    Ovo namjerno ovako zborim kako su naši djedovi zborili (i kako se i sada zbori u našu kolijevku majku Crnu Goru, jer jezik je kao i voda najčišći na svoj izvor), prije no što je naš narod zaražen gramatikom Marije Terezije i Franja Josifa, koja se danas zove "Vukova reforma". Tekovine "Vukove reforme" vidimo danas. srpski se jezik cijepa na nekakav "hrvatski", "bosanski", "crnogorski"... Srbi su pismom odvojeni od majke Rusije, i nametnuta im je česka latinica, umjesto Miroslavljeve ćirilice, kojom je naš Sv. Stevan Mirotočivi (slava mu i milost), potpisao "Pacta Conventa", u doba kad je car "civiliziranih Europejaca" Fridrih Barbarosa, umakao prste čas u tintu, čas u čorbu.

    Pa je nama Srbima i u škole lansirana laž da je otac srpske pismenosti, onaj nesrećni i pokatoličeni švapski zet Vuk Karadžić, a nijesu Sv. Ćirilo i Metodije, knez Miroslav i Sveti Sava (slava im i milost), pravi i istiniti tvorci srkog jezika i gramtike, još u doba kad "civilizirana Europa" nije znala ni za naliv pero, ni za kašiku.

    Vuče,
    sve ovo stoji, kao što si rekao. Međutim, kako jedan pjesnik reče "nema više povratka na staro". Iz ove kože ne možemo, a pisma kojim pišemo se ne možemo odreći jer će onda naši dušmani da tvrde da smo se, mi Srbi, odrekli Vukovog pisma, isto kao što jedan glupi balija izjavio na ovom forumu da je ijekavski bosanski jer se jedan drugi Karadžić (Radovan) odrekao ijekavskog time što je uveo ekavski u službenu upotrebu u Republici Srpskoj.

    Ako bi sada SANU poništila "Vukovu reformu", to bi značilo muslimanima poklanjamo jezik koji smo mi napravili i da se odričemo svih Srpskih pisaca koji su pisali ovom varijantom srpskog jezika: Branka Copića, Desanke Maksimović, Pere Zbuca, Meše Selimovića, Ive Andrića i mnogih drugih. Ipak, moram priznati da je pismo prije Vuka bilo mnogo komplikovanije od ovog današnjeg. I ja mu zamjeram što je izbacio "meki znak", i time udaljio naše pismo od ruskog. Međutim, treba da znaš "vukov jezik" uglavnom jezik srpskog pučanstva, dok se staro-slovenski jezik njegovao u duhovnom životu (crkve) i koristio u administrativnoj prepisci. Po meni ni to nema mnogo logike.

    Za tebe, Vuče, znam da ovo znaš, ali zbog drugih da kažem i to da se za vrijeme Vuka u mnogim dijelovima Srbije koristio ijekavski dijalekt, uključujući i njegov rodni Tršić, i gotovo cio loznički kraj. Ekspanzija ekavskog se desila mnogo kasnije, kada je Beograd postao prestonica.
    jezik- 15623 - 28.10.2007 : Rašo Srbistan - best (0)

    Imaju muslimani još jezika


    Vijest objavile novinske agencije 27. 10. 2007. godine:

    "Adnan Čirgić postao je prvi doktor crnogorskog jezika, nakon što je u Hrvatskoj odbranio rad na temu "Govor podgoričkih muslimana". Čirgić, koji je i direktor Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje (ICJJ) "Vojislav P. Nikčević", odbranio je doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu Univerziteta "Josip Juraj Štrosmajer" u Hrvatskoj.
    Član ICJJ Milorad Nikčević rekao je da najnovija doktorska disertacija Čirgića najbolje demantuje stavove da crnogorski jezik ne postoji".

    Odsada će trebati prevodilac kad komuniciraju npr. Čirgić i Mujo-Halil-Hrnjca-Budalina-Tale. A tek kad uvedu hercegovački jezik...
    jezik- 15619 - 28.10.2007 : Mujo Hrnjica Sarajevo - best (0)

    Za hojrata Roku


    Moram ti objasniti značenje riječi seljak, seljačina i hojrat, jer neke pojmove očigledno *rkaš-pardon brkaš.

    Seljak otjelovljuje način života, kako proizvodnjom sredstava potrebnih za život, tako i odnosom prema uživanju tih dobara. U proizvodnji i u trošenju seljak je uvijek okrenut zajednici tj. selu. Vrijednosti seljačke kulture, potvrduju ljubav za zemlju, brigu za porodicu i okrenutost kolektivitetu kojemu se pripada. Ja sam recimo, seljački sin.

    U ovo, nazovi, moderno doba, riječ "fukara", ponekad se zamjenjuje riječju "seljak". Do toga je došlo, iz razloga što je prezrivo i podcjenjivačko značenje prešlo na riječi "seljak" i "seljački", jer je seljaštvo općenito spalo na niske grane. Kako se orijentalizam folklornog tipa sve manje upotrebljava u savremenom govoru i pisanju, njegov prezirom nabijen smisao prelazi na seljake, koji svojim sniženim društvenim položajem stječu i niže mjesto na vrijednosnoj ljestvici. Rijetko ko se danas poziva na nekadašnje "Plug i brana narodu su hrana". Čak i gradska djeca kojoj su nane/babe i dede/đedovi došli sa sela shvaćaju imenicu "seljak" kao uvredu. Imenica koja označava nešto uvećano/umanjeno, naziva se uvećanica/umanjenica. Primjer seljačina/seljačić. Ti to nisi.

    Riječ hojrat je grčkog porijekla. Označava čovjeka koji je prostak, neotesanac, nekulturan, primitivan, zaostao i sirov. To su oni ljudi koji svojim hodom savršeno opisuju svoje pretke neandertalce, koji pljuju i hraču gdje stignu a omiljeni potez im je kad se nagnu u stranu, pritisnu jednu nozdrvu i glasnim zvukom istjeraju sekret iz nosa, a potom slavodobitno i puni ponosa zvjeraju oko sebe, završe tu radnju tako što «otaru» rukavom svoju primitivnu surlu.

    Takvi moraju biti viđeni svugdje. Jebe se njima jesu li parkirali vozilo na travnjak, trotoar, pješački prelaz ili pred vrata haustora ili džamije/crkve, jer je njihov ljubimac produžetak njihove muškosti a tetejac za pasom potvrda njihovom egu. Agresivni do bola, glasnom vikom i galamom ukazuju na svoje prisustvo. Misle da su akademici ako su pročitali jučerašni Avaz/Glas srpske...

    P. S. za druga administratora.

    Osnovnu i srednju školu završio si u školskom sistemu SRBiH, što hoće reći da je ista lektira važila od Velike Kladuše do Bileće. Kako je tebe mimoišla lektira koju sam ja čitao-nije mi jasno, a stariji si par godina od mene. Biće da neko, nekog, folira.
    Helem neise, postao si i ti meni simpatičan, iako me «uvaljuješ» u vode koje su tabu tema na ovom forumu. Oženjen sam čovjek, otac dvoje djece, a tjeraš me u protiv- prirodne seksualne odnose i švaleranciju sa " Alijom!

    I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer " istina boli!

    U srpskom jeziku rijec seljak nije uvredljiva! Ponekad se u slengu kaze za nekoga da je "seljacina" i to jeste uvredljiv pojam. Medjutim, mi u srpskom jeziku imamo i druge termine za nekoga ko je seljacina, kao na primjer "prostak", "neznalica", "primitivac" itd. pa ne moramo da upotrebljavamo tu rijec u pisanju. Rijec "seljacina" u smislu u kome je ti navodis nije dio srpskog knjizevnog jezika. Rijec "hojrat" takodje nije dio srpskog jezika i mi je ne upotrebljavamo jer imamo dovoljno dobrih rijeci u duhu srpske jezicke tradicije.
    jezik- 15618 - 28.10.2007 : - best (0)

    I latinica je Vukovo djelo


    Prije nekoliko mjeseci objavljeno je, mislim da je bio "Glas Srpske" da su pronađeni spisi Vuka Karadžića u kojima je reforma latiničnog pisma djelo Vuka Karadžića. Samo, objava ovog detalja ostala je skrivena, sve do današnjih dana iz "političkih" razloga. O ovome bi bolje trebali znati naši lingvisti. Vijest u novinama je bila udarna.
    jezik- 15611 - 28.10.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Zasto ne postoji bosanski jezik


    Do građanskog rata na prostorima Balkana u periodu 1991-1999 nije došlo do rata samo zbog sukoba nacionalnih interesa Srba, Hrvata, muslimana i šipatara. Mi smo samo bili figure na šahovskoj tabli, a poteze su vukle zapadne sile. Rat na Balkanu je utihnuo tek onda kada je Amerika ostvarila svoje nacionalne interese tj. dobili su baze u Tuzli i Prištini, prodali oružje Bosni, ispraznili NATO skladišta hrane u Hamburgu, isprobala svoju modernu tehniku na živim ciljevima, kao i bojeve glave napunjene osiromašenim uranijumom. Naravno, račun za ove "usluge" platila je EU, ali i islamske zemlje.

    Nakon rata smo se igrali sudija u Hagu. Trebalo je dokazati krivicu Miloševiću, Karadžiću i Mladiću iz prostog razloga što po međunarodnom pravu, ako se za jednu stranu dokaže a je kriva, druga se automatski oslobađa i ne može joj se suditi. Naravno, ovdje se nije radilo samo o "ljubavi prema muslimanima", nego i o vlastitoj koži jer da je kojim slučajem haški sud proglasio muslimane za krivce rata u Bosni, onda bi i Amerikanci automatski bili krivi - ako ništa, ono bar moralno.

    A sav taj haški cirkus ima samo jedan cilj - da pokaže svijetu i bjelosvjetskim političarima da ako ne budu radili onako kao što im to Bijela kuća zapovjeda, onda će završiti poput srpskih političara. U svoj ovoj farsi Srbi su najmanje bitni, ali ih treba rasparčati u što više zemalja i raseliti po svijetu, tako da se više nikada ne usprotive velikim imperijama poput one otomanske, austrougarske, hitlerovske, a sada i američke.

    I na kraju, možemo izvesti zaključak da je loša srpska politika stvorila muslimansku državu na Balkanu, a ne oni sami. Za Amerikance i Nijemce ovo je moralna pobjeda. Na našu nesreću, Bin Ladin se oglasio 2001 godine, a ne 1991. pa su muslimani u Bosni poveli sa 1:0 i stvorili svoju državu. Sada je Republike Srpska na redu da izjednači.

    Stvaranjem vještačke bosanske države sa staklenim nogama je identična priča sa Kurdima (najmanji pa ću ih uporediti sa Hrvatima), Sunitima (najbrojniji kao Bošnjaci) i Šitima (drugi po veličini a izgubili vlast, isto kao i Srbi). Oni neće zajednicki život u Iraku mada su svi muslimani, pa zato nije ni čudo da tri religije u Bosni možeš održati u jednoj državisamo silom. Zato se ne treba čuditi što ne možemo da sastavimo i navijamo zajedničku fudbalsku reprezentaciju, a kamo li da prihvatimo bosansku naciju. Naravno, to muslimani pokušavaju da nametnu, ali bez uspjeha. Dobra stvar je što ni Hrvati nisu ništa bolji od Srba, pa se drsko odupiru ovoj ideji.

    Što se jezika tiče, on je važan dokaz postojanja jednog naroda i jedne nacije. Naravno, nemaju ni sve nacije autentičan jezik. Da navedem samo Australiju, Kanadu i Ameriku za početak. Međutim, oni se ne stide svoga porijekla poput naše muslimanske braće, pa se ne bune što govore jezik Engleza. Ne može se velikoj Americi osporiti da ima svoju književnost, međutim ona je nekako mlada i nije izrodila dovoljno velikih pisaca poput majke Engleske koja je pet puta manja a mnogo bogatija klasicima. Neki američki pisci su se i odricali državljanstva da bi dobili ono englesko, koje je uslov da dobiju titulu od britanske kraljice. (Ovo me podsjeća na Srbiju. )

    Ako je zapad muslimanima priznao državu, to ne znači da će im ikada priznati i jezik, i to iz prostog razloga što ne zadovoljavaju osnovni kriterijum: ne treba im prevodilac sa srpskog i hrvatskog jezika. I upravo zbog toga se muslimani vise bave srpskim jezikom nego sami Srbi, jer oni pokušavaju da ubjede Srbe da treba da pisu samo ćirilicom, onim istim pismom koje im oni uskraćuju u državnim organima i školama. U isto vrijeme, sami sebi skaču u stomak insistiranjem na jednoj televiziji, tako da se nestaju one jezičke razlike koje muslimani vještački pokušavaju da stvore.

    Evropska Unija i Ujedinjene Nacije ne žele da progutaju udicu jer nisu glupi, a imaju i svoje jezičke eksperte, pa znaju da bi im to bio samo dodatni trošak da vještački stvore još jedan jezik.

    I za kraj, uporedite ovo moje pisanjem sa komentarima ovog "našeg" Muja. Samo po smislu i političkoj obojenosti teksta možete da shvatite da je musliman. Piše čisto srpskim književnim jezikom, a tvrdi da govori - bosanski. Vjerovatno mu ni izgovor nije mnogo drugačiji od našeg. Ima i mnogo Srba koji imaju isti dijalekt kao on, pa mu ni po izgovoru nikada ne bi mogao utvrditi da li je Srbin ili musliman. Moram da priznam, još uvijek imam problem da razumjem Amerikance iz Luiziane, Kanađane iz Labradora, kao i engleski sa BBC-ja. A ovi, gore nabrojani, nemaju svoj "luizijanski", "labradorski" i "londonski" jezik. Isto kao što ni nepostojeća nacija "Bosanci" nema "bosanski jezik".
    jezik- 15602 - 27.10.2007 : Seljak - best (0)

    Polemika o jeziku


    zašto toliko polemike o jeziku, i pokušaju, i to upornom, o postojanju bosanskog jezika. Ja nisam neki poseban poznavalac jezika što baš ne bi važilo za literaturu, ali o jezicima u lingvističkom smislu, a pogotovo o tome "da li oni postoje" ne želim da diskutujem.

    Po meni je osnovni razlog, kao i u mnogim drugim stvarima, frustriranost bosanskih muslimana što imaju priznatu državu Bosnu, a nemaju priznat bosanski jezik. Slažem se da je to dovoljan razlog za frustruacije, i za neurozu kada je riječ o bosanskom jeziku. No, ako gledamo logički, ako je sve sa državom u redu trebalo bi ba bude i sa jezikom, i da oni budu u nekoj hajde nazovimo je, simbiozi ili obratno. Ali ne ide, i ne štima to nikako zajedno, kao što vidimo. Hajde da budem malo sarkastičan, ne shvati to u negativnom smislu, pa da kažem u čemu je problem sa jezikom bosanskih muslimana. Vi govorite, pišete, susjedi vas razumiju, svijet vas također razumje preko prevodilaca itd. Iz svega toga, kako god mi stvar okretali i posmatrali, ispada da je to samo ipak politički, a ne logički i lingvistički problem.

    Evo jedan primjer. U Australiji, u srednjoj školi učenici muslimanske nacionalnosti, kada žele da uče "strani" jezik što donosi mnogo poena za upis na fakultet, ne mogu da uče bosanski jezik već su primorani da uče srpski ili hrvatski. Naravno svi oni se opredjeljuju da uče hrvatski iako im je srpski jezik "bliži".

    No, da se ja vratim na ta dva razloga koje sam na počtku naveo, zbog kojih ne želim da diskutujem o bosanskom jeziku. Prvi je već malo "obuhvaćen" i jasan je da bilo kakvo diskutovanje o bosanskom jeziku je ustvari beskonačna diskusija iz domena politike, a ne iz domena lingvistike. Drugi razlog proizilazi čisto iz moje vlastite pragmatičnosti da to nije moj problem. Prevedeno na jezik naših predaka sa Romanije to bi se moglo reći "ne češi se kada te ne svrbi", ili se može reći i na drugi način "neka se češe koga svrbi".

    Znači ja kao pragmatik ne treba da se uzbuđujem, jer imam svoju jasno isprofiliranu nacionalnost, a hvala Bogu i jasno profiliran srpski jezik.

    Meni lično ne bi smetalo da vam se i prizna ime jezika, ali eto ti isti stranci koji vam mnogo toga priznaše i obećaše to ne žele da omoguše.
    I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio.
    jezik- 15566 - 26.10.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    O istoriji naseg jezika (srpska verzija)


    Poštovani Mujo,

    moram ti reći da si me iznenadio svojom pismenošću, i da si dosta solidno napisao ovaj tekst. Doduše, nadrobio si u ovaj svoj "bosanski lonac" i dosta nebuloza, ali za to ne brini, ja sam ovdje da ti i odgovorim.

    Moram te razočarati, jer za gotovo ni jednog od ovih tvojih bosanskih pisaca nisam ni čuo, a pogotovu nešto čitao od njih. Isto kao što ni ti nisi čitao ništa od mojih srpskih pisaca kao što su Radislav Ćivša, Milanko Vitomir - Mali, ili Radojko Lazarević - Arči. Naravno, vjerujem da si za Milanka Vitomira čuo, isto kao što sam ja čuo za Izeta Sarajlića, mada nemam pojima šta je napisao. I ne mislim da su oni "bosanski pisci", nego da imaju "sarajevski" atribut, jer njihova "slava" se proteže od Baščaršije do Alipašinog polja, isto kao što su Ćile, Milanko i Arči poznati samo na Romaniji.

    Jedini pisac koji vrijedi pomena na ovoj stranici iz ove tvoje, dolje nabrojane, liste je Mak Dizdar. Mada sam čitao njegovog "Kamenog spavača", njega ne cijenim mnogo, prije svega zbog nebuloza koje je objavio u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega". Kao pjesnik, nije loš, ali je u životu dosta kontraverzna ličnost.

    Sto se Iva Andrića tiče, nije tvoje da ga pominješ. Jeste, Ivo Andrić je po rođenju Hrvat, ali je bio opčinjen istorijom srpskog naroda koja mu je bila nadahnuće za njegovo književno dijelo, pa je na kraju i sam za sebe rekao da je on srpski pisac. Zbog toga ga i ja smatram najvećeg među nama, isto kao i Emira (Nemanju) Kusturicu smatram jednog od najvećih srpskih režisera. Isto tako, nije te briga ni što sam ja "Crnogorac", a izjašnjavam se kao Srbin jer je to isto, ali ti nemaš pravo da kriješ svoje srpsko porjeklo i svrstavaš se u neki vještački narod bez "povjesti".

    O srpskom pismu nemaš pojma! Treba da znaš da smo mi Srbi imali još dvije-tri reforme pisma prije ove zadnju (najmanje) koju je napravio Vuk Karadžić uz Kopitarevu pomoć. I mada ne mislim da je Vuk baš najbolje odradio ovu reformu, ovo pismo koje je on napravio na početku 19. vijeka je 38 godina starije od latinice, koju je napravio Ilirski pokret u kome su se nalazili i Vuk i Đuro Daničić, ali tvoji "Bošnjaci" nisu imali ni jednog predstavnika, pa zbog toga ne možeš da tvrdiš da ste i vi učestvovali u stvaranju latiničnog pisma.

    U pravu si da tri četvrtine Hrvata ne govori hrvatskim službenim jezikom. Tvoja nebuloza da je "Vuk Srbima srpski jezik donio iz Bosne" je najveća glupost koju sam ikada čuo. Vuk je samo predložio da se za zvaničan srpsko-hrvatski jezik uzme ijekavski dijalekt, koji se upotrebljava od strane Srba i Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori. Međutim, Vukov prijedlog nikada nije prihvaćen od strane matice srpskog naroda - Srbije, u kojoj se uglavnom govori ekavski, i koji je po mnogima bolji i čistiji od ijekavskog dijalekta. Samo da ne zaboravim, vi Bošnjaci se u svim ovim pregovorima ne pominjete jer - niste ni postojali.

    Jezik ne poznaje politiku, pa nemoj da mješaš glupu odluku Radovana Karadžića da se ekavski uvede kao službeni jezik u Republici Srpskoj. Jezik nema nikakve veze ni sa religijom, niti sa nacionalnim granicama. Ako bi ove stvari izbacio iz svoje diskusije bio bi mnogo pametniji, pa bismo imali o čemu i da pričamo.

    Ako tvrdim da bosanski jezik ne postoji, to zasnivam na činjenici (koju sam lično utvrdio) da je 98% riječi iz vašeg "bosanskog riječnika" identično sa riječnikom srpsko-hrvatskog jezika koji je štampan prije 30 godina i koji ja imam kompletan na ovoj stranici. Ako mi ne vjeruješ, kupi jedan srpski riječnik od 220. 000 riječi pa počni da ih upoređuješ sa tim svojim "bosanskim riječnikom". Otiđi sa ovom podacima u UNESCO ili EU, pa ako vam priznaju "bosanski jezik" i ja ću vam ga priznati.

    Savjetujem ti da se maneš ćorave rabote i diskusije čiji je ijekavski dijalekt. Ja ti ne negiram pravo na njega, ali ti ne možeš da tvrdiš smo se mi Srbi odrekli tog dijalekta. E pa vidiš, nismo jer ja i još 5 miliona Srba i onih koji su bili Srbi do 1975. godine, još uvijek govorimo ijekavskim dijalektom.
    jezik- 15563 - 26.10.2007 : Mujo Hrnjica Sarajevo - best (0)

    O istoriji jezika (bosanska verzija)


    Poštovani druže administratore!

    Nema potrebe da me blokiraš ili da ovo brišeš. Ako sam nepoželjan, to mi i napiši. Ako mi ovo pobrišeš, znaću s kim imam posla. Budi srpska junačina, odvoji malo svog vremena, nemoj biti «persona non gratis» i pomozi ovom neukom, glupom i jadnom bošnji da konačno pronađe svoje «stado».

    Moram ti samo navesti nekoliko bošnjačkih pisaca prije glavnog uvoda. Alija Nametak, Bisera Alikadić, Ahmed Burić, Safvet Beg Bašagić, Zulfikar Džumhur, Osman Nuri Hadžić, Ahmed Hromadžić, Advan Hozić, Alija Isaković, Nasiha Kapidžić Hadžić, Hamdija Kreševljaković, Šukrija Pandžo, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Husein Tahmiščić, Mak Dizdar, Ahmed Muradbegović... jel dosta? Jesi li ikad pročitao nešto od ovih autora? Jesli li čuo za njih? A da ne nabrajam one koje ste prisvojili kao «svoje» jer ste tanki sa piscima, uostalom, uvijek ste rado posezali za tuđim... Ivo Andrić (Katarine i Antona)-Srbin??? , znaš li da je danas tačno 46 godina kako je dobio Nobelovu nagradu za književnost?

    Da se vratim onome što sam ti htio reći.
    Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam pribjegao jednom. Već neko vrijeme, kad me počnu daviti sa političko-jezičkim začikoljicama i kad mi kažu kako bosanski jezik ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:
    «Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski».

    Ovakva izjava obično privuče tri stvari-pažnju, glasne proteste i zahtijeve da obrazložim svoj stav. Što ja, sa merakom, i učinim.

    Krenimo prvo sa srpskim jezikom. Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić.
    Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, djelom, Crne Gore i proglasio ga za «standardni srpski jezik», preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod. On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svog rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slovenai, sasvim ispravno, poslužio se njime.

    Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci. Vuk je Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.

    Još jasnijem razdvajanju je poslije pomogla zlosretna jezička politika koja je bila na snazi za vrijeme Vukovog zloglasnog prezimenjaka, a kojom je iz srpskih medija i školstva prognana ijekavica i latinica, čime se srpski jezik, barem privremeno, de facto odrekao i latinice i ijekavice kao svoje kulturne baštine, olako ih prepuštajući drugim jezicima, kao što je bosanski. Hvala na tome.

    Hrvatski je jezik donekle slična priča. I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća od strane Ljudevita Gaja i Ilirskog pokreta, te usaglašen sa srpskim jezikom Bečkim sporazumom iz 1850. Kao književni jezik, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika, ali je problem hrvatskog jezika u tome što njime ne govore tri četvrtine hrvatskog puka.

    Jezik koji u školi uče mali Istrijani, mali Zagorci, mali Splićani i mali Zagrebčani nema puno veze sa jezikom koji oni govore kod kuće, tako da, na žalost, moram primjetiti da se većini Hrvata književni jezik uveliko razlikuje od kolokvijalnog maternjeg jezika u Hrvatskoj, onog govora kojem ih uče njihove mame. Kad mama iz Zagreba svojoj djeci kaže da idu u posjetu rodbini u Bosnu, oni se zapitaju »A kaj bumo tamo delali? ». Prevedeno na književni hrvatski, to bi glasilo: »A što ćemo tamo radili? ». Ni nalik.

    Nadalje, ako su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda sam hrvatski ne postoji kao jedinstven jezik, već su to u stvari tri jezika-kajkavski, čakavski i štokavski. Službena hrvatska politika ih naziva narječjima, ali ja, ruku na srce, kajkavski ili istarski razumijem jednako koliko i slovenački ili česki.

    Nemam ja ništa protiv da mi beru šljive i dunje iz bašče, naprotiv. Bujrum, rodilo je, i rodit će opet, grehota je da istruhne, a sevap je podjeliti. Ali da mi bez pitanja pomjeraju međe, da mi zajmiš i samu bašču, e to ne može! Ne dam! Ni komšijama ni susjedima.

    I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer - istina boli!
    jezik- 15544 - 25.10.2007 : Mujo Hrnjica Sarajevo - best (0)

    Ispravka


    Poštovani administratore!

    Neću te persirati jer vidim da ne insistiraš na tome ali te moram ispraviti u nekoliko stvari.
    Na zvaničnom sajtu vlade Republike Srpske stoji da su u konstitutivna sva ti naroda, znači da imam pravo na nju kao i ostali. Također se navodi da su zvanični jezici " jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Neko pametan napisao tako da izbjegne nepotrebnu polemiku.

    Desi se, sa vremena na vrijeme, da me poneko priupita o jeziku kojim govorim i zatraži da se očitujem o njegovom nazivu. Bez ikakva premišljanja odgovaram da mi se maternji jezik, ovaj kojim zborim i na kojem psujem, na kojem nemušto sričem pisma i na kom po hartiji škrabam, na kojem sanjam i na kom me muče košmari, zove bosanski a pismo latinično. Odlično znam ćirilicu a odrastao sam uz Branka Ćopića, tako da nemam kompleksa ili smetnje u tom smislu.

    Strancima obično pridodam da je bosanski gotovo identičan hrvatskom ili srpskim i da je, zapravo, posrijedi jedan jezik koji je dugo vremena nosio jedan naziv i koji je, iz političkih razloga, preimenovan u tri različita jezika (B/H/S), u zvaničnim dokumentima.

    Svako od korisnika ovog troglavog jezika, stoga, bira sebi kako će ga zvati, ovisno o etničkim, kulturnim i drugim afilijacijama. Ja svoj jezik nazivam bosanskim, iz prostog razloga što dolazim iz bosanskog kulturnog podneblja, što se mahom oslanjam na bosanskohercegovačko kulturno i književno naslijeđe i koristim se karakterističnom bosanskom leksikom.

    Birajući sebi pravo da svoj jezik nazovem onako kako želim, ja logično i drugima prepuštam isto; ostavljam im pravo da svoj maternji jezik imenuju kako žele. Iz meni nekog nepoznatog, ili pak predobro poznatog razloga, drugi (a pri tome ne mislim na strance) to isto pravo niječu meni. Usto obično budem izložen tvrdnjama da «bosanski jezik ne postoji», da je posrijedi «varijanta srpskog» (ili hrvatskog, ovisno o davatelju izjave), niječe mu se postojanje gramatike, historije, leksike, riječju, uskraćuje mu se cjelokupan identitet.

    Da ne bi otišli daleko a nemam vremena da «presipam iz šupljeg u prazno» na tome ću završiti. Ja u svom riječniku imam dosta turcizama kao i germanizama, uostalom kao i ti. Mislim da ne trebaš biti prevodilac jer smo dugo živjeli zajedno i razumijemo se odlično. Nisu novokonponovane riječi bosanskog: Alarahmetile, muhanat i slično. To su dosta stare riječi a za umrlog Bošnjaka se ne može reći pokojnik kao i za nekog, recimo, Jovu da je rahmetli. Ne ide a nije ni kulturno. A riječ muhanat nije u prevodu nerazumljiv nego onaj kome sve smeta. To sam upotrebio za tvoje pojedine mračnjake koji su muhanati na sve što se ne krsti sa tri prsta.

    Hvala na ustupljenom prostoru.

    Poštovani,
    Na ovaj tvoj članak imam da kažem sledeće:

    1. Ovo nije zvanična stranica vlade Republike Srpske, i baš me briga šta na njemu piše. Na ovom sajtu sam ja Vlada, i donosim pravila onakva kakva odgovaraju posjetiocima koje ja hoću da privučem na ovu stranicu. Zbog toga me zabolje strana lijeva koji su zvanični jezici u Bosni i Hercegovini. Tvoj članak mogu izbrisati iz prostog razloga što si napravio jednu gramatičku grešku, ili jer nisam jutros popio dobru kafu. Nemam namjeru da ti se pravdam, niti da ti nešto objašnjavam. Imam pametnijeg posla u životu. A ti, ako ti se stranica ne sviđa, razguli - ima i onih "sajtova" koji zadovoljavaju kriterijume "zvaničnih jezika Republike Srpske".

    2. Jezik nikada nije bio, i neće biti privjesak političkih interesa. Kada su vam Amerikanci dali državu u kojoj ste sada vi većina, vaše vođe su bile u zabuni misleći da vi sada morate da imate i svoj jezik. E pa vidiš, svoj jezik nemaju ni mnogo veće nacije, poput one kanadske, australijske ili pak američke. Oni još uvijek govore jezikom Engleza, koji je službeni jezik u mnogim zemljama, poput moćnog Izraela i Indije u kojoj živi šestina stanovnika zemaljske kugle. Vi govorite jezikom Srba i Hrvata, a pišete pismom koje je napravio Vuk Stefanović - Karadžić a onda ga je neko polatiničio, tako da je svako ćirilično slovo prepravio na latinicu. Zbog toga je latinica "latinična varijanta ćirilice". Ovu "reformu" je moglo uraditi i neko dijete iz drugog razreda osnovne škole. Od latinskog alfabeta i pet slova ukradenih od Čeha i Poljaka, Hrvati su napravili "svoje" pismo. Mi Srbi bi trebali tužiti Hrvate za krađu, jer ste pokrali naše pismo jer sada tvrde da je latinica originalna tvorevina, i da je latinica starija od ćirilice. Nakon svega ovoga, šta treba reći za vas, koji ste plagijatori od plagijatora, tj. pišete pismom Hrvata. Čak i mali narodi, poput Holanđana i Belgijanaca imaju bar jedno originalno slovo u svom pismu.
    3. Sto se tebe tiče, ti samo govori onako kako si govorio do izbijanja rata i ja ću te sigurno razumjeti. Sto se tiče riječi "muhanet" najiskrenije ti kažem da ni sada ne znam šta znači. Od tebe je prvi put čujem, a siguran sam da je nema ni u onom vašem prvom "bosanskom riječniku" koji je štampan nekoliko godina poslije rata. Ja njega imam na "slavicnet.com", pa možeš da provjeriš.
    4. To što ti misliš da vi Bosanci imate jezik, ne znači da ga stvarno i imate. Jedno je šta vi mislite, a drugo je što pametni misle o vama. Sumnjam da ćete imati pravo na prevodioca na bosanski jezik, ako vas ikada prime u EU. Razlike izmedju "srpskog" i "hrvatskog" jezika su toliko male (po svjetskim standardima) da se jedva za njih moze reci da su dijalekti istog jezika. Zato, budi srećan da nam bar priznaju srpsko-hrvatski kao zajednički jezik. A gdje ste vi, muslimani u ovoj slici, to pitaj Aliju Izmetbegovica -Srbina.
    5. O kakvom ti kulturnom naslijeđu govoriš? Pa vi niste ni imali pisca koji se nije izjašnjavao kao Srbin ili Hrvat! Ja se dobro sjećam kada niste imali ni naciju, nego ste bili Srbi islamske vjeroispovjesti. U jednom se slažem sa tobom - Branko Ćopić je doista tvoje kulturno nasleđe.
    6. Za mene su turcizmi i germanizmi samo - nepravilne riječi. I moja baba je u govoru koristila mnogo nepravilnih riječi, kao npr. "mraka" za "timina", ili "kreve" za "krevet". Međutim, njenih dvadesetak nepravilnih riječi ne daje mi pravo da kreiram neki, potpuno novi jezik - "romanijski". srpski jezik je pun stranih riječi, i u njemu je po najmanje originalnih srpskih riječi. Ali tako je i sa svim ostalim jezicima, bez izuzetka. Treba da znaš da ne mislim da su svi germanizmi ili turcizmi nepravilne riječi. Mnoge riječi ("cilj", "čaj", "muzika") dolaze is njemačkog, turskog, španskog, latinskog ili drugih jezika, ali su postali neraskidivi dio našeg jezika, isto kao što je riječ "trnokop(*1*)" postala dio rumunskog jezika, a mi Srbi je više ne koristimo. Međutim, mi Srbi kao narod imamo istoriju, a vi Bosanci nemate ni osnovne karakteristike jednog naroda: pismo, jezik, kulturu.

    I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer - istina boli!

    Pozdrav,
    Željko Tomić

    (*1*)Ovo sam nedavno otkrio u razgovoru sa jednim mojim prijateljem - Rumunom. Ovo je kovanica od rijeci "trn kopati".
    jezik- 14722 - 19.09.2007 : Pitar - best (0)

    Tipoglikemija


    Nsiam vrjevoao da zpavrao mgou rzmajueti šot čtaim. Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavjima nučainka, njie vžano kjoim su roedsljdoem npiasnaa slvoa u ričjei, jdieno je važno da se pvro i psljdeonje sovlo nlaaze na sovm mstjeu.
    Otasla solva mhou btii u ptponuom nerdeu, bez ozibra na ovu oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa što ljdusi mzoak ne čtia slvoo poebsno, već rčeiji poramrta kao clejniu. Oavj preomećaj je šljiavo nzavan "tipoglikemija"

    P. S. Kome su još vaanži grmaaitka i prapvois?
    jezik- 12179 - 06.04.2007 : Ribnica - best (0)

    RE: Sramota


    Ti gospoja ako kad pročita Sveto Pismo, onda si trebala da pročitaš da tamo na više mjesta piše da ženina pamet nije da misli niti da bude učitelj ni gospodar, no da bude mirna i pokorna i da čo'eka svjeg sluša, ka i samog Gospoda Boga. Ono što je Bog čo'eku-glava, to je i čo'ek ženi. Prema tome da si 'rišćanka, ti da ne bi svoj odgoj ukaljala, ti se nijesi smjela upustati u bilo kakve diskusije. Jer ženino je da pravi pitu, i drži....

    To što koristim ono "nijesam", umjesto "nisam", kako gramatika Marije Terezije nalaže, to je što dobro poznajem istoriju svojega srpskog roda, i da je Ribnica (predgrađe Podgorice) kolijevka Nemanjića, i da se po toj logici priča najpravilniji srpski jezik. Ova sada gramatika koju su Franjo Josif i Marija Terezija nametnuli preko onog sklečavog pokatoličenog zeta iz Drobnjaka je najveća sramota srpskome rodu. Gora, no ona što su Turci pet vjekova radili našemu narodu. Ti ako oćeš da znaš, da Veliki Genije nije prihvatio ovu sramotu koju je austrijski dvor nametnuo, no da je Gorski Vijenac napisan na čisto srpskom jeziku, okle možes vidjet' kako se pravilno koja riječ izgovara, i šta je pravi i čisti srpski jezik.

    Ogromna je sramota za srpski rod da u Pravoslavnoj crkvi u Beogradu leži leš jednog katolika Vuka Karadžića, koji je svu djecu krstio po katoličkom obredu, i koji nigdje ni u jednu svoju pjesmu ne opisa oca srpske crkve Sv. Savu, a pisa one pjesme:

    oj djevojko dikli dikla
    je li p... dlaka nikla


    Ako oćeš znati više o srpskom jeziku i gramatici preuzmi ovaj dokumenat od 500 kb sa stranice http://www.vidovdan. org/getdownload55.html
    jezik- 11361 - 25.01.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Pravopis


    Dolje navedene komentare mozete naci u rubrici Razno-Jezik. Zelio bih takodje da istaknem da se:
  • imena naroda pise velikim slovom: Srbin, Hrvat, Bosnjak;
  • imena vjeroispovjesti pise malim slovom: katolik, pravoslavac, musliman.

    Napominjem i to da je u gramatici srpskog jezika do 1995. godine postojala i rijec "Musliman" koja je oznacavala jednu od nacionalnih manjina u Jugoslaviji. Ta nacionalna manjina se sada zove Bosnjaci, pa se rijec "musliman" pise iskljucivo malim slovom. Ovu rijec je dozvoljeno pisati velikim slovom samo ako se pod njom podrazumjeva nacionalna manjina do 1995. godine, tj. do datuma kada su oni odlucili da se prekrste.

    Koliko su sarajevski intelektualci nepismeni, govori i cinjenica da imaju udruzenje koje se zove: "Mladi Muslimani". Ha, ha, ha... Koji idioti! To udruzenje moze da se zove "Mladi Bosnjaci" ili "Mladi muslimani". Alal vam vjera, akademici! Treba jedan kompjuter programer sa Sokoca da vas uci gramatici.
  • jezik- 11359 - 25.01.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Velika i mala slova(1)


    Velikim početnim slovima pišu se:

    1. lična imena i prezimena: Vasilije Ostroški, Gordana Filipović, Jovan Jovanović Zmaj, Ivan Grozni, Mehmed Osvajač;
    2. imena naroda i stanovnika gradova, država, kontinenata: Srbin, Dalmatinac, Balkanac, Evropljanin, Amerikanac. .
    3. imena božanstava: Jupiter, Afrodita, Zevs, Apolon;
    4. imena životinja: Šarac, Jablan, Vučko;
    5. imena nebeskih tijela i sazvježđa: Sunce, Zemlja, Mesec, Kumova slama, Halejeva kometa, Vlašići, Mali medvjed;
    6. imena kontinenata, gradova, sela, mora, reka, jezera, planina, ostrva i dr. : Evropa, Sokolac, Dikalji, Biostica, Palić, Romanija;
    7. geografski nazivi se pišu: Jadransko more, Fruška gora, Plitvička jezera, Balkansko poluostrvo; ali se nazivi koji sadrze vlastite imenice pišu ovako: Južna Amerika, Južna Morava, Beli Drim.
    8. višečlani nazivi posebnih naselja (gradova i sela): Novi Sad, Brod na Kupi, Dvor na Uni, Han Pijesak;
    9. nazivi naselja i gradskih četvrti pišu se velikim slovom, izuzev vlastitih imenica: Novi grad, Krmkov do, Savski venac, Banovo brdo;
    10. imena država, sadašnjih i ranijih (sve se piše velikim slovom): Sjedinjene Američke Države, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, Italijanska Republika, Kraljevina Danska;
    11. skraćena imena država (sve se piše velikim slovom): Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo;
    12. federalne jedinice i autonomije, sadašnje i ranije: Narodna Republika Srbija, Autonomna Pokrajina Vojvodina;
    13. neprava i istraživanjem stvorena imena drzava pišu se jednim velikim slovom: Istočnorimsko carstvo, Mletačka republika, Dubrovačka republika, Tursko carstvo, Turska carevina, Osmanlijsko carstvo, Austrijsko carstvo, Habzburška monarhija, Zemlja izlazećeg sunca, Zemlja hiljadu jezera, Treći rajh, Pariska komuna, Užička republika.
    14. višečlana strana imena geografskog pojma pišemo velikim slovima: Sijera Nevada, Rio Grande. Međutim, prevedena strana imena: Ognjena zemlja, Žuta rijeka, Stjenovite planine (Rocky Mountain) ;
    15. Imena koja nisu geografska se pišu sa velikim pocetnim slovom: Forin ofis, Junajted pres, Klajne cajtung, Ženmin žibao, Stejt department.
    16. imena ulica i trgova: Studentski trg, Železnička ulica, Beogradska ulica, Trg Republike; ako se sastoje iz više reči samo se prva reč piše velikim slovom a ostale malim slovom izuzev vlastitih imena: Bulevar Nikole Tesle, Ulica Petra Petrovića Njegoša;
    17. imena praznika: Božić, Vaskrs, Bajram, Đurđevdan, Nova godina, Prvi maj, Bijele poklade, Dan pobjede;
    18. nazivi ustanova, preduzeća, društava: Matica srpska, Osnovna škola "Mladost", Vojvođanska banka, Beogradsko dramsko pozorište, Srpsko pevačko društvo, Sportsko društvo "Partizan", Medicinski fakultet u Beogradu, Organizacija ujedinjenih nacija, Ermitaž, Odeo, Nolit, Jugopterol, Partizan, Crvena zvezda (a ne zvijezda);
    19. nazivi knjiga, časopisa, novina, književnih djela: Opšta enciklopedija, Naš jezik, Borba, Na Drini ćuprija, Svet kompjutera;

    20. posebna imena građevina, objekata, predmeta, upšte pojedinih primeraka nečega: Centar «Sava», Krivi toranj u Pizi, Partenon, Devič, Biljarda (zgrada na Cetinju), Gazela (most u Beogradu); Titanik (brod), Kineski zid, Rimski bunar;
    21. prisvojni pridevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima -ov, -ev, -in: Markov, Milošev, Marin, Beograđankina, Jugoslovenov.
      pridjevski prigodni atributi ispred imena pišu se malim slovom: sveti Jovan Preteča, sveti Sava Jerusalimski, sveti Nikola. Tako i prepodobni, blaženi, hazreti, preosvešteni, plemeniti i dr. ; ali velikim slovom kad se atribut shvati kao deo imena: Ognjena Marija, Sveti Petar, Sveti Sava. Kad se ovakva imena primene kao ime bogomolje, praznika ili geografskog pojma, početna reč se piše velikim slovom: Sveti Petar na Limu (crkva), Sveti Nikola (praznik), Sveti Stefan (geogr. ).
      pridjevsko-imenički izraz ispred imena piše se malim slovom: sveti apostol Pavle, sveti vračevi Kozma i Damjan, sveta braća Ćirilo i Metodije, sveti kralj Milutin. Ali ako takav izraz zamenjuje ime, piše se velikim slovom (prva reč) Sveti vračevi, Sveta braća, Presveta devica, Sveta prečista, Sveti duh ili Duh sveti, Sveta trojica, Sveto trojstvo.
      pomoćne riječi (član, predlog, veznik) na početku imena pišu se velikim slovom, a u drugim položajima malim: El Alamejn, Van Gog, De Gol, Da Vinči; ali Bosna i Hercegovina, Petrovac na Mlavi, Hafiz el Asad, Vinsent van Gog, Leonardo da Vinči. Početna reč često se izostavlja, i ti kraći oblici bolji su kad god su dovoljno obični: Imanite (list, ne «L' imanite»), Asad, Velt (bolje nego El Asad, Di velt).
    22. Pri izvornom pisanju stranih vlastitih imena preuzima se i izvorni pravopis, uključujući pisanje velikog slova: Frankfurter allgemeine Zeitung, United Press, Foreign Office, Franc-Tireur, France Observateur (u prilagođenom pisanju: Frankfurter algemajne cajtung, Junajted pres, Forin ofis, Fran tirer, Frans opservater).
    23. Imena i nazivi administrativnih područja: nahija Posavlje, opština Vračar, Južnobanatski okrug, Niški region.
    24. imena i nazivi događaja i istorijskih zbivanja. Kada neki događaj ima utvrđeni naziv, piše se velikim slovom. Opravdano je pisati velikim slovom nazive onih događaja i zbivanja koji su izražajnim običajem stekli posebno ime, u kojem preovlađuje karakter vlastitog imena.
    jezik- 11358 - 25.01.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Velika i mala slova (2)



    1. imena ratova: Gradjanski rat, Prvi svetski rat, Vijetnamski rat, Korejski rat, Burski rat, Stogodišnji rat. Opisni nazivi ratova pišu se malim slovom: tursko-austrijski rat (ili rat Turske i Austrije) 1683-99, iračko-iranski rat.
    2. imena ustanaka, pobuna, revolucija koja nemaju opisno-informativni karakter: Nevesinjska puška, Seljačka buna, Ilindenski ustanak, Prvi ustanak, Oktobarska revolucija, Narodnooslobodilačka borba, Pariska komuna. Izrazi opisnog karaktera malim slovom: ustanak 13. jula, ustanak 1804. godine, buna protiv dahija, kineska revolucija, kubanska revolucija; Izuzetak je Francuska revolucija (podrazumjeva se ona od 1789. g. ).
    3. geografska imena kao metonimijski nazivi događaja (bitaka): Borodino, Vaterlo, Mišar, Kajmakčalan, Sutjeska, u odgovarajućem kontekstu i Kosovo, Marica i dr. Opisni nazivi od opšte imenice (malim slovom) i geografskog imena (velikim slovom): bitka kod sela Borodina, bitka na Vaterlou, boj na Ivankovcu, bitka kod Sigeta, bitka na Kosovu.
    4. Ustaljeni nazivi ratnih i drugih događaja: Kosovski boj, Kosovska bitka, Marička bitka, Kolubarska bitka, Cerska bitka, Solunski front, Sremski front, Igmanski marš, Peta ofanziva (operacija «Švarc»), Sarajevski atentat.
    5. ustaljena simbolična i figurativna imena: Vartolomejska noć, Dugi marš, Seoba naroda, Bitka naroda, Noć dugih noževa.
    6. ustaljena imena sklopljenog mira, sporazuma: Varsavski pakt, Versajski mir, Kumanovski sporazum, Novosadski dogovor.
    7. malim slovom se pišu nazivi kulturnih, duhovnih i društveno-političkih pokreta, istorijskih perioda, umetničkih pravaca i stilova: humanizam, renesansa ili preporod, reformacija i protivreformacija (protureformacija), ilirizam ili ilirski pokret, pokret otpora, stari vek, srednji vek, racionalizam, romantizam, realizam, ekspresionizam, barok, moderna.
    8. nazivi vrste robe, artikala, proizvoda obično se pišu malim slovom i kad predstavljaju smišljena, patentirana imena: streptomicin, vegeta, fruškogorski rizling, žilavka, ford, folksvagen, zastava, moskvič, mercedes, džip, fijat, tojota, pežo, reno, boing, daglas, tupoljev, junkers, spitfajer, leteća tvrđava, šarac, breda, zbrojovka, kalašnjikov.
      Naziv proizvoda se može pisati velikim slovom ako se uzima kao naslov patenta, dela ili ako ima oblik formule: DC-9, Tu-110, He-178, helikopter Mi-10, minobacač T-13, lovac Me 109, boing 707, reno 5, meseršmit Me 109.


    Velikim početnim slovom se piše:


  • a) prva riječ u rečenici: Spušta se noć. Ledena kiša dobuje u prozore. Gde su ljudi? Nema žive duše! Ulice su puste. ;
  • b) prva reč posle dvije tačke kada je upravni govor među navodnicima: Al' govori Musa Arbanasa: "Priđi, Marko, ne zameći kavge, il' odjaši da pijemo vino. . . ";
  • v) nastavak pisma iza naslova ako se pismo nastavlja u novom redu, i to bez obzira da li se iza naslova stavlja zarez ili uzvičnik:

    Draga mama,

    Tvoje pismo sam primila tek juče iako. . .

    Malim slovom se piše:


  • a) nastavak upravnog govora ako je bio prekinut umetnutom rečenicom radi nekog objašnjenja; na primer: "Hoće li svi", pitao je direktor na zboru učenika, "pomoći u uređenju okoline škole? ";
  • b) nastavak rečenice posle upravnog govora, na primer: "Hoćemo! " - odgovorili su svi prisutni učenici. "Krenimo na posao, onda, odmah posle sastanka" - povikaše neki učenici. ;
  • v) prisvojni pridevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima -ski, -ški, -čki, npr. : novosadski, beogradski, evropski, češki, niški, subotički, američki, kragujevački;
  • g) zamjenice vi i vaš kad se u pismu ne obraća samo jednoj osobi već grupi ili kad se piše dopis nekoj ustanovi, firmi, društvu; npr. : Osnovnoj školi "J. J. Zmaj", Obaveštavamo vas da je. . .
  • jezik- 11099 - 30.12.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    O nepismenosti, nacionalizmu itd...


    Pretrazujuci internet, nabasah na ovaj komentar. Neke stvari su mi se svidjele pa odlucih da ih prenesem na ovu stranicu. O jeziku, nepismenosti i nacionalizmu sam i sam pisao u vise navrata. Vidim, ono sto smeta meni, tisti i mnoge druge. . . .

    Cesto citam komentare korisnika ali ovaj tred je posebno interesantan: zastrasujeca je kolicina nepismenih, gramaticki retardiranih - da li je razlog kusa asimilacija ili tehnoloska revolucija, kompjuterske skracenice, brzina kucanja (sa dva ili tri prsta. . . ) ne znam, uglavnom, dise mi se kosa na glavi - DA LI se pise odvojeno! O konceptu recenice i padezima necu ni da pocinjem. . . Elem, posto sam sekundarnu smetnju imenovao i time sebi samom olaksao muke, mogu da kazem i ja koju o onoj maloj zackoljici zvanoj - nacionalizam.

    Vrlo je tanka linija izmedju nacionalnog ponosa i nacionalizma, posebno za ljude sa prostora bivse Jugoslavije - kratak nam je fitilj, sta da se radi, moramo prvo sa tim biti nacisto. Za mene licno, najbolje merilo je da ako mi nesto zasmeta, ja to ne gledam/slusam/ucestvujem. Vrlo jednostavno, ne dozvoljavam da me bitange gurnu preko granice zdravog razume u ludilo (nacionalizam), a to vazi i za jednu i za drugu (trecu, cetvrtu. . . ) stranu - trudim se da izbegavam i tudj kao i svoj (srpski) nacionalizam, zato sam, na kraju krajeva, i emigrirao. Prema tome, sudite svojom glavom i sopstvenim merilima i molim vas, ne pokusavajte da obrazujete, promenite, prosvetlite druge, tu ni konzilijum ne pomaze. . .
    jezik- 10514 - 27.09.2006 : - best (0)


    Vuk Karadzic je srpski ustaša, koji je rasturio srpski jezik, a s Jernejem i Kopitarem napravio tzv. "hrvatski" jezik, koji ni sad ne postoji u UNESCO-voj baštini književnih jezika...

    Kad zagrmi sa Bileće
    krstice se i ko neće
    jezik- 9950 - 25.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ćirilica


    Gledao sam prije par godina na Televiziji RS glumca Stevu Žigona (Slovenca po nacionalnosti) koji kaže da je velika greska Vuka sto je u nasu Azbuku ubacio slova "nj", "lj" i "dž". Mislim da je u pravu! Pokojni Stevo Žigon, veliki prijatelj srpskog naroda, je to rekao iz dobrih namjera.

    Umjesto novih slova, Vuk je trebao zadrzati ruski "meki znak", isto kao sto su to i Bugari uradili. Bugari jos uvijek koriste staro-slovensko pismo...

    Medjutim, sta je tu je! Mi vec dvjesta godina koristimo Azbuku, milioni knjiga su napisani na vukovoj cirilici, pa nema mjesta za rasprave jer to sada nema ni smisla.

    Treba primjetiti i to da je srpsko pismo ima definitivno najbolju "slovnu reprezentaciju" na svijetu! Kako svaki glas u srpskom jeziku ima odgovarajuce slovo, ovo pismo je perfektno. Ovim se ne moze pohvaliti ni jedan drugi jezik! Problem latinice su slova "nj" i "lj" koja se u ovoj kombinaciji izgovaraju kao jedno slovo.

    Nema sumnje da su ćirilica i latinica jedan alfabet, samo sto je ovo prvo staro-grčka a ovo drugo u latinsko-česka varijanta. To sto Hrvati i Bosnjaci koriste vukovo pismo, nije nista strasno jer citav zapadni svijet koristi latinski alfabet pa se niko toga ne stidi!

    Ono sto je Karadzic 1992. godine uradio sa uvodjenjem "ekavskog" u Republici Srpskoj bila je velika glupost! Uostalom, to je osudila i SANU... Zar Srbi iz Bosne treba da "izmisljaju" i uvode jezik kojim ne govore? Zar ima razloga da se stidimo ijekavskog, koji je nas od pamtivjeka. Nismo mi repa bez korjena da ucimo arapski, ili pravimo svoj jezik. Samo narodi koji nemaju identiteta (ili se stide onoga sta su) mijenjaju svoj jezik sa jedinim ciljem da bude "drugaciji od srpskog". Ja cu uvijek govoriti jezikom Branka Copica, Alekse Santica, Ive Andrica, Njegosa i drugih velikih srpskih pisaca.

    Pismo je samo skup znakova kojim se pisu knjige. Jezik su knjige i knjizevna djela. Jezik je kultura i identitet jednog naroda. Ma koliko se Hrvati i Bosanci trudili, UNESCO ne priznaje ni hrvatski ni bosanski jezik kao poseban jezik. Jer nema ni "kanadskog", "australijskog", niti "americkog" jezika, mada su razlike mnogo vece nego izmedju srpskog, hrvatskog i bosanskog.

    Po meni alfabet nije toliko bitan. Primjera radi, vecina ovog teksta je pisana na engleskom alfabetu (koristim samo 26 slova) i vi mozete u potpunosti da me razumjete. Da sam kojim slucajem na ovoj stranici objavio "Na Drini cuprija" koristeci samo 26 slova engleskog alfabeta, mislim da biste je bez problema mogli procitati. Mozda bi se nasla i poneka "luda glava" koja bi tvrdila da je to djelo objavljeno na engleskom, ili mozda na hrvatskom!

    Do sada su se samo Hrvati trudili da dokazu da je nesto njihovo, ili bolje receno da nesto nije srpsko. Izgleda da smo se i mi upecali na udicu pa treba da dokazujemo da "latinica nije nasa". Mislim da je to pogresno! Mi Srbi treba dokazemo da je Abeceda "cirilica prevedena na latinski alfabet", prema tome da Hrvati pisu "vukovom cirilicom", tj. necim sto je Vuk izmislio. Nažalost ni on to nije "patentirao" jer je vjerovao da smo jedan narod koji govori jedan jezik.

    Ne mislim da se trebamo odreci i jednog pisma, naprotiv, treba da ih njegujemo, a u skolama bi trebali da ucimo sva tri - ukljucujuci i staro-slovenski. Umjesto toga, opet nam je nametnut latinski...

    Naravno - ćirilica prije svega!
    jezik- 9946 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica (1)


    ZAŠTO SRBI PIŠU HRVATSKIM PISMOM?

    Postoji samo jedan način da se sačuva srpsko pismo: državnim dekretom, odnosno donošenjem zakona da se srpski jezik ima pisati samo srpskim pismom, kao što je to slučaj i sa doslovce svim drugim jezicima na svetu (jedan jezik - jedno pismo). Svako drugo rešenje je manipulacija

    Prvi Srbin koji se potpisao hrvatskim pismom bio je Vuk Stefanović Karadžić. Bilo je to 16. marta 1850. godine u Beču, a dogaђaj je ostao poznat u istoriji pod imenom "Bečki dogovor". Dogovor su postigli legitimni predstavnici Hrvata iz Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja i nelegitimni predstavnici Srba, Vuk Karadžić i Đuro Daničić (nelegitimni - jer su listom sve srpske ustanove bile protivne "Vukovoj raboti").
    Pored ostalog, toga dana je utanačeno da drugo srpsko pismo bude hrvatska latinica, a drugo hrvatsko pismo srpska ćirilica. Ispod teksta dogovora Hrvati su se potpisali hrvatskim pismom, a Vuk Karadžić - takoђe hrvatskim pismom. I u svakom obraćanju Hrvatima Vuk Karadžić i Đuro Daničić koristili su hrvatsko pismo, dok su u obraćanju njima Hrvati koristili - takoђe hrvatsko pismo. Tako je to počelo. . .

    MILOŠ I NJЕGOŠ O VUKU
    Meђutim, kad kažemo "srpsko pismo", mi zapravo mislimo na "Vukovu ćirilicu", a u ono doba to su bila dva različita pojma. Pod "srpskim pismom" razumelo se pismo kneza Miroslava i Svetog Save, koje je, reformisano više puta, do 1868. godine bilo srpsko službeno pismo. Koristilo se u svim državnim i kulturnim ustanovama, u školi, crkvi, graђanstvu. . . Ukratko, njime je pisao svako ko je bio pismen.
    Pod "Vukovom ćirilicom", ili "Vukovim pismom", kao što mu ime kaže, podrazumevalo se pismo koje je sastavio Vuk Karadžić. To, dakle, nije bilo srpsko pismo, a u stvari nije bilo ni Vukovo, jer on nije presudno uticao na njegovu izradu. Pismo kojim sada pišemo, naime, napravio je Jernej Kopitar, osoba koju je bečki dvor odredio za sprovoђenje jednog opsežnog projekta usmerenog protiv Srba, koji će u istoriji ostati poznat pod imenom "Vukova reforma". O cilju pravljenja novog pisma za Srbe, Kopitar je 12. februara 1822. godine pretpostavljenima podneo sledeći izveštaj:
    ""Rječnik" (misli se na "Srpski rječnik" iz 1818. godine, objavljen pod Vukovim imenom, a uz odlučujući Kopitarev rad) treba definitivno da utvrdi (srpsku) ortografiju tako da može izdržati ispit pred kritičarima i, istovremeno, pred austrijskim patriotom, koji preko nje želi da olakša sebi prelaz na latinični alfabet".
    Dakle, "Vukovo pismo" je predstavljalo jednu fazu u latiničenju Srba, jer nametanje kompletnog latiničnog pisma odjednom nije bilo moguće. I ovako je srpski otpor "Vukovoj ćirilici" bio snažan. Iz pravog malog rata voђenog tim povodom ostala je u sećanju borba oko latinskog slova "j", mada je ona činila samo vrh ledenog brega. "Vukova" slova su, naime, podešena tako da u celini više liče na latinicu nego na staru srpsku azbuku, a vodilo se računa i o tome da dobar deo "Vukove" azbuke grade latinska slova. Knez Miloš Obrenović je u vezi s tim pisao vladici Petru Petroviću Njegošu, 20. oktobra 1836. godine:
    jezik- 9945 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica (2)


    "Ima jedna rђava sekta, vukovka nazvana, koja debelo jer izostavlja, i još gdekoja izmenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu, prispeo, i ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem debelog jer i uvoђenjem nekakvog "j" odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu. (Poznat će Vam biti kustos C. K. Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuђu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta. No ovo, mislim, sami za sebe zadržite, da ne doђe do nečastivih ušiju. ) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenje rasprostranjivati, no ja sam to u soglasiju s Mitropolitom Karlovačkim Sratimirovićem predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši a mnogije čitavim sandukom pobacavši". Njegoš se u odgovoru složio da su Vukova "pravila ortografičeska sasvijem protivna pravilima ortografije knjigopečatni crkveno slavenski knjiga našeg vjeroispovedanija". Vuka nije obavestio o svojoj prepisci sa knezom Milošem i do kraja života se držao stare srpske azbuke, kako u svojim knjigama, tako i privatno.
    Dok se pod austrijskim nadzorom srpsko pismo (Vukovo) približavalo latinskom, istovremeno je prvi put u istoriji pravljeno hrvatsko službeno pismo. Pri tome su se Austrijanci rukovodili istim principom, u obratnom smeru: hrvatsko pismo moralo je da liči na "Vukovu ćirilicu". Zato nije prihvaćeno pismo koje je sastavio Ljudevit Gaj po češkom uzoru, pa je tzv. gajevica modifikovana u pravcu rešenja iz "Vukove ćirilice".
    Još dok je pitanje hrvatskog pisma bilo otvoreno, mnogi su smatrali, pa i Vuk Karadžić, da će "Vukova ćirilica" biti i jedino srpsko i jedino hrvatsko pismo, kao kompromisno rešenje izmeђu srpskih i latinskih uzora. Tako je Ignjat Brlić iz Slavonskog Broda pisao:
    "Šta nas uzdržava da se ne saglasimo jedan i isti jezik i jednom istom azbukom pisati? Srbo-Iliri treba da popuste nešto od ćirilice, a ilirski katolici nešto od latinske azbuke, i da se obe partije bratski sjedine u od Vuka istavljenoj sredini". (Brlić se, inače, smatrao Slavoncem, a Vuk ga je nazivao Šokcem pošto je bio katolik. On je govorio srpski jezik i zapravo je bio jedan od preko milion Srba katolika, koji će u narednom periodu biti pohrvaćeni projektom "Vukova reforma". ) Na izradi jednog pisma za sve Južne Slovene radio je i Jernej Kopitar. Kako je on bio glavni nosilac projekta, u ime Beča, to su njegovim pismom imale da budu rešene sve polemike i sve dileme; pojavom tog pisma nestalo bi i "Vukove ćirilice" i gajevice. Kopitar, meђutim, krajem tridesetih godina 19. veka napušta projekat i novo pismo se nije pojavilo. To je bila srećna okolnost po Srbe, jer je Kopitarevo pismo bilo latinično, a Vuk Karadžić je unapred pokazivao spremnost da ga prihvati, stalno požurujući Kopitara u radu. Primera radi, on je 27. januara 1838. godine pisao ovom svom mentoru:
    "Vrijedno je da se vi oko toga potrudite, pa bih ja moj Rječnik štampao i tim slovima (a može biti i pjesme)". Da je ideja stvaranja jednog pisma za Srbe i Hrvate imala velike šanse za uspeh, možemo videti i po tome što je uspela ideja nametanja jednog jezika, tzv. srpskohrvatskog. Vuku Karadžiću i njegovim, tada malobrojnim, pristalicama, delovala je prihvatljivo jer su Hrvati praktično bez ikakvih otpora uzeli srpski jezik. Zašto onda - smatrali su oni - Srbi ne bi uzeli latinsko pismo, u interesu "narodnog jedinstva"?
    jezik- 9944 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica


    I Vatroslav Jagić je kasnije pisao u istom duhu:
    "Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kada se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima meђu g. 1834. do 1848) da su neopravdano sebi prisvojili srpski jezik kao književni - mesto da se vesele toj koncepciji". Srbi se, naravno, nisu veselili, sem možda zagriženih Vukovaca, jer je bilo jasno da Hrvati kraђom jezika ciljaju na mnoge druge stvari. Tako je francuski slavista i filolog Selest Kurijer pisao 1875. godine:
    "Srbi se revoltiraše. . . videći da Ilirci prihvataju njihov jezik, njihovu istoriju i tradicije, i zadenuše polemiku koja i dan-danas traje".
    Naime, Hrvati nisu srpski jezik proglasili hrvatskim samo u tom trenutku, već, na pojedinim teritorijama, i unazad kroz vekove. Srpske narodne pesme iz Bosne i Hercegovine počele su se štampati u Zagrebu kao "Hrvatske narodne pesme", a Ivan Gundulić i drugi dubrovački pisci srednjeg veka, koji su kao Srbi pisali na srpskom jeziku, proglašeni su Hrvatima. Dubrovačka književnost danas se i na beogradskom Filološkom fakultetu proučava kao - hrvatska. U početku, meђutim, taj proces nije tekao glatko, jer su evropski autoriteti, poput citiranog Kurijera, pisali u korist Srba. "I Hrvati su, otprilike pre 35 godina, mesto njihovog narodnog dijalekta, podigli srpski jezik na svoj pisani jezik", pisao je Feliks Filip Kanic 1868. godine. Tako isto bio je precizan i bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus početkom 20. veka:
    "Kad se danas govori o srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku odn. literaturi, pod tim treba razumeti slovenski dijalekt srpskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu.
    jezik- 9943 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilca (5)


    SLOVЕNIJA - DO ZЕMUNA!
    U svemu ovome ležali su razlozi Kopitarevog odustajanja od projekta "Vukova reforma". Kao Slovenac, Jernej Kopitar je kajkavski govor smatrao delom slovenačkog jezika. Tražio je podršku Beča da se Kajkavci proglase Slovencima i da se na taj način Slovenija teritorijalno proširi na istok. Naravno, on je znao da bečki dvor zanima mnogo dalji prodor na istok, pa je imao plan za širenje Slovenije sve do Zemuna. Reč je o jednoj od klasičnih manipulacija istorijskom naukom - kao što danas na primer slušamo da su Gračanicu sagradili Albanci a ne Srbi, ili da su "Bošnjaci" nekada bili bogumili - a ne Srbi. Kopitareva teorija sastojala se u sledećem. Kada su Ćirilo i Metodije krajem 9. veka krenuli put Moravije, nisu stvorili glagoljicu u Solunu, niti su tamo preveli prve knjige na neki slovenski jezik, nego su to učinili tek negde u Sremu ili Slavoniji. A tada su na ovim područjima, do ušća Save u Dunav, živeli Slovenci, pa je tako prvi slovenski književni jezik bio - slovenački. Zato sada, smatrao je Kopitar, katoličke Srbe koji žive niz Savu ne treba pohrvatiti, već poslovenčiti i napraviti "Veliku Sloveniju". . .
    Meђutim, u tom suparništvu Ljubljane i Zagreba, Beč se opredelio za Hrvate, na što je Kopitar odgovorio bojkotom projekta "Vukova reforma". Smatrao je da će Hrvatska, ako se proširi na istok, jednoga dana imati apetita i prema slovenačkim teritorijama. A u izgledu je stajalo ne malo proširenje. Početkom 19. veka, prema austrijskim izvorima, bilo je po oko 750. 000 Hrvata i Slovenaca, koji su živeli na teritorijama približno iste veličine, nasuprot brojci od pet miliona Srba.
    (Inače, do projekta "Vukova reforma" evropski lingvisti smatrali su da je prvi slovenski književni jezik bio srpski, jer su jedina slovenska plemena u okolini Soluna, od kojih su Ćirilo i Metodije naučili jezik, bila srpska. Danas se u Makedoniji taj jezik smatra makedonskim, u Bugarskoj bugarskim, a u Srbiji - staroslovenskim. )

    HRVATSKO PISMO PRVI PUT U SRBIJI
    Еlem, kada je 1868. godine knez Mihailo Obrenović usvojio "Vukovu reformu", "Vukova ćirilica" je lagano počela da menja srpsku ćirilicu u državnim i naučnim ustanovama, školama, itd. Hrvatska latinica je još bila daleko od Srbije, ali je propaganda o jednom narodu i jednom jeziku sa dva imena lagano činila svoje. Ona će dovesti do jednog od najtragičnijih dogaђaja u čitavoj srpskoj istoriji - do proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine.
    Pa ipak, hrvatska latinica nije došla u Srbiju tog 1. decembra, već tri godine ranije, iza austrougarskih topova. Naime, kada su krajem 1915. godine okupirali Kraljevinu Srbiju, Austrougari su za službeno pismo u našoj zemlji proglasili - hrvatsku latinicu. Po osloboђenju i ujedinjenju sa "braćom" stupio je na snagu "Bečki dogovor" iz 1850. godine. U službenu upotrebu uvedena su dva pisma. "Vukova ćirilica", koja je sada smatrana srpskim pismom, a ne polulatinicom, bila je prvo srpsko a drugo hrvatsko pismo, dok je hrvatska latinica važila kao prvo hrvatsko i drugo srpsko pismo. Na srpskoj strani, i u najzabačenijim mestima natpisi na železničkim stanicama ispisani su na oba pisma. Sledeći Vuka Karadžića i njegove prve pristalice, Srbi su u odnosima sa Hrvatima koristili hrvatsko pismo, dok su Hrvati i dalje koristili samo svoje pismo. U Beogradu se po prvi put pojavljuju knjige na hrvatskom pismu. :ak je i knjiga Dragiše Vasića "Devetsto treća" objavljena - na hrvatskom.
    Neprimetno, ђavo je dolazio po svoje.
    jezik- 9942 - 25.06.2006 : - best (0)

    Cirilica (6)


    KOMUNISTI I ĆIRILICA
    Kao i u svim drugim oblastima, posle Drugog svetskog rata situacija se drastično pogoršala i po pitanju srpskog pisma. Spletom istorijskih okolnosti, staljinistička ideologija došla je u Srbiju preko Slovenije i Hrvatske. Mada su više govorili o klasnoj borbi, komunisti su pre svega izazivali nacionalne sukobe. Prema njihovoj teoriji, u jednoj višenacionalnoj zemlji većinski narod po pravilu ugnjetava manjinske narode i zato njih svim sredstvima treba nahuškati protiv tog većinskog naroda. Naime, komunisti su planirali da se dokopaju vlasti na talasu nezadovoljstva manje brojnih naroda. Zato je uoči Drugog svetskog rata Staljin likvidirao sve istaknute srpske komuniste, da bi na njihovo mesto postavio Hrvate i Slovence. Tokom rata, mada su Srbi jedno vreme činili većinu u komunističkim paravojnim jedinicama, oni su u stvari bili pod komandom hrvatskih "kadrova". Tako je komunističkim pokretom zavladao jedan prohrvatski i istovremeno antisrpski duh, zbog koga je, pored ostalog, kao službeno pismo u komunističkom delokrugu važila - hrvatska latinica. (Službeno pismo kod četnika bila je srpska ćirilica; komunisti su koristili izraz "uža Srbija", a četnici "uža Hrvatska", itd. ) Kada su komunisti preuzeli vlast 1945. godine, ipak se nisu usudili da, kao Austrougari 1915, ili Ante Pavelić 1941, proglase hrvatsko pismo za jedino službeno pismo. Formalno, ostavili su u upotrebi i srpsko i hrvatsko pismo. U stvarnosti, meђutim, osujećivali su upotrebu srpskog pisma, namećući hrvatsko pismo i u centralnoj Srbiji. Kroz nekoliko decenija u srpskim prodavnicama etikete na gotovo svim proizvodima bile su ispisane na hrvatskom pismu. Širom Srbije, na hrvatskom pismu osvanuli su nazivi gradova, saobraćajni znaci, putokazi. . . Hrvatsko pismo je uvedeno i na Televiziju Beograd, na njemu se država obraćala graђanima (lične karte, formulari), na njemu su štampani svi univerzitetski udžbenici. . . U vreme neposredno pre kompjuterizacije, u čitavoj zemlji proizvodile su se pisaće mašine isključivo sa hrvatskom tastaturom.

    RAZDVAJANJЕ JЕZIKA I PISAMA 1992. GODINЕ
    Odmah po otcepljenju 1992. godine Hrvati su i formalno ukinuli termin "srpskohrvatski jezik" i upotrebu dva pisma. U odgovarajućim meђunarodnim ustanovama, pod oznakom ISOÐÐFDIS 12190, hrvatski i srpski jezik zavedeni su kao posebni jezici. Istovremeno, uz hrvatski jezik registrovano je jedno pismo (hrvatska latinica), a isto tako i uz srpski jezik (srpska ćirilica, tj. "Vukova ćirilica"). O registrovanju hrvatskog jezika pod imenom "srpski jezik", naravno, nije ni bilo reči, jer čitav taj proces ide u suprotnom pravcu - prema istoku. Tako je po prvi put u svetu jezik jednog naroda (srpskog) registrovan pod imenom drugog naroda (hrvatskog). :est je slučaj da jedan narod koristi jezik drugog naroda, kao što Meksikanci koriste španski jezik, Brazilci portugalski, Indijci engleski, itd, ali u u svakom od tih slučajeva jezici su zadržali svoja imena, tj. niko nije preuzetom jeziku dao ime prema imenu svoga naroda.
    Meђutim, u Srbiji se desilo nešto čudno. Deobi pisama nije dat nikakav značaj, toliko da ni javnost o tome nije obaveštena. Umesto da hrvatska latinica u Srbiji potpuno nestane, kao što je u Hrvatskoj nestala srpska ćirilica - ona se još više upotrebljavala.
    jezik- 9941 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilca (7)


    POKUŠAJ PAVLA IVIĆA
    Gde su i šta rade srpski lingvisti u celoj ovoj priči? Kao što se vidi, pitanje pisma je složeno i povezano sa mnogim strateškim pitanjima - zbog kojih je, uostalom, i otvoreno. A pred ozbiljnim rešenjem tog pitanja sada je, čvrsto kao granit, stajao i kult Vuka Karadžića. Gordijev čvor mogao je da preseče samo neko sa velikim autoritetom, a to je bio vodeći srpski lingvista akademik Pavle Ivić, koji je na žalost rano preminuo. Osećajući da nastupa jedan od onih istorijskih trenutaka kada se preko pitanja jezika lomi sudbina čitavog naroda, Pavle Ivić je 11. aprila 1994. godine u "Večernjim novostima" objavio članak "Vuk je napravio grešku". Pored ostalog, on je tada pisao: "Novi zajednički književni jezik (ijekavski) uspešno je ujedinio katolike u hrvatsku naciju i, baš zato što je bio na vukovskim osnovama i kao takav bliži prosečnom srpskom narodnom govoru nego hrvatskom, poboljšao je političke šanse Hrvata u predelima gde su se njihovi interesi ukrštali sa srpskim, pored ostalog u Bosni i u Dubrovniku. Uz to je usvajanje književnog jezika bliskog Srbima u Hrvatskoj otklonilo opasnost da oni na podlozi jezičke posebnosti izgrade svoju kulturnu autonomiju. Tako je stvorena čudna asimetrija, na štetu Srba: ijekavski književni jezik kod Hrvata, muslimana, i u zapadnoj grani srpskog naroda, i ekavica kod ostalih Srba. To je dalo povoda da hrvatski nacionalisti, meђu njima i neki od najistaknutijih hrvatskih lingvista, počnu govoriti kako je ijekavica hrvatska, a ekavica srpska, svojatajući time sve one koji se služe ijekavskim književnim izgovorom. . .
    Ako bi uopšte bilo izgleda da Hrvati odmame na svoju stranu zapadne Srbe, oni bi to lakše mogli ostvariti ako ove od drugih Srba i dalje bude odvajao ijekavski standardni jezik".


    ODLUKA DR RADOVANA KARADŽIĆA
    Bilo јe to vreme polemika povodom odluke Republike Srpske da umesto iјekavskog u službenu upotrebu uvede ekavski diјalekat i umesto hrvatske latinice srpsku ćirilicu. Naime, kao i ostali јezici, i srpski јezik ima više diјalekata. Međutim, dok su svi evropski narodi u 19. veku u službenom književnom јeziku ostavili samo po јedan diјalekt, kod Srba to niјe bio slučaј. Italiјani su se, na primer, između 15 svoјih diјalekata opredelili za toskanski, јer se prostirao na naјvećoј teritoriјi i njime јe govorilo naјviše građana. "Gde dva јezika gospodare, tu ne može biti јednodušјa. Ovo dvoјstvo pokazuјe dva različita naroda koјa su strana јedan drugom", pisao јe Italiјan Nikolo Tomazeo 1842. godine. Drugim rečima, ostavljanjem više diјalekata stvara se mogućnost cepanja naciјe, a danas to vidimo na јoš јednom primeru - crnogorskom. I Vuk Karadžić se u početku opredelio za većinski ekavski diјalekt. Međutim, baš one 1836. godine, kada Ilirski pokret uzima srpski јezik za književni јezik Hrvata, Vuk Karadžić pod pritiskom Austriјe menja ekavicu i prelazi na iјekavicu. Kako ona niјe mogla biti nametnuta ogromnoј ekavskoј većini, zadržavaјu se oba diјalekta, s tim što se daјe prednost iјekavici.
    Zašto јe Austriјa to učinila?
    Zato što јe i Hrvatima nametnut iјekavski diјalekt srpskog јezika - a taј diјalekat im јe nametnut јer јe prevladavao kod katoličkih i drugih "zapadnih Srbih", kako ih naziva Pavle Ivić. Kada su Hrvati počeli da govore srpskom iјekavicom, onda se oni po јeziku više nisu razlikovali od Srba iјekavaca i procesi asimilaciјe su drastično ubrzani. Jezička brana, po teoriјi јezičkog koncepta naciјe, koјa razlikuјe narode prema јeziku koјi govore, više niјe postoјala. Ostala јe samo pravoslavna brana, prema drugom - verskom konceptu naciјe. Međutim, u narednom periodu i ova brana јe popustila: za vreme Austrougarske pravoslavlje јe sputavano, tokom Drugog svetskog rata u zapadnim kraјevima uništeni su skoro svi pravoslavni hramovi i likvidiran јe ogroman broј pravoslavnih sveštenika, monaha i drugih crkvenih lica (180 od strane hrvatskih i muslimanskih ustaša i čak 480 od strane komunista; komunisti su ubiјali širom zemlje, јer su osvoјili celu zemlju), posle Drugog svetskog rata komunisti su zabranili obnovu pravoslavnih hramova, ali i pravoslavne verske obrede, časove veronauke itd, a u ratovima od 1991. dolazi do novog stradanja Srpske pravoslavne crkve. Zbog svega toga, ateizam uzima više maha nego što su to diktirali svetski trendovi, tako da u našem vremenu dolazi do novog talasa prevođenja Srba u Hrvate. Istovremeno, sa međunarodnom okupaciјom Bosne i Hercegovine 1995. godine, poјavljuјu se pritisci da se tamošnji Srbi prevedu u novostvorenu naciјu - Bošnjake, u koјu su već bili preimenovani svi bosanski muslimani. srpski јezik koјim muslimani govore nazvan јe "bošnjačkim јezikom", sa namerom da se taј naziv nametne i Srbima. Dakle, reč јe o istim metodama kao pre 150 godina.
    jezik- 9940 - 25.06.2006 : - best (0)

    Cirilica (7)


    ODLUKA DR RADOVANA KARADŽIĆA
    Bilo јe to vreme polemika povodom odluke Republike Srpske da umesto iјekavskog u službenu upotrebu uvede ekavski diјalekat i umesto hrvatske latinice srpsku ćirilicu. Naime, kao i ostali јezici, i srpski јezik ima više diјalekata. Međutim, dok su svi evropski narodi u 19. veku u službenom književnom јeziku ostavili samo po јedan diјalekt, kod Srba to niјe bio slučaј. Italiјani su se, na primer, između 15 svoјih diјalekata opredelili za toskanski, јer se prostirao na naјvećoј teritoriјi i njime јe govorilo naјviše građana. "Gde dva јezika gospodare, tu ne može biti јednodušјa. Ovo dvoјstvo pokazuјe dva različita naroda koјa su strana јedan drugom", pisao јe Italiјan Nikolo Tomazeo 1842. godine. Drugim rečima, ostavljanjem više diјalekata stvara se mogućnost cepanja naciјe, a danas to vidimo na јoš јednom primeru - crnogorskom. I Vuk Karadžić se u početku opredelio za većinski ekavski diјalekt. Međutim, baš one 1836. godine, kada Ilirski pokret uzima srpski јezik za književni јezik Hrvata, Vuk Karadžić pod pritiskom Austriјe menja ekavicu i prelazi na iјekavicu. Kako ona niјe mogla biti nametnuta ogromnoј ekavskoј većini, zadržavaјu se oba diјalekta, s tim što se daјe prednost iјekavici.
    Zašto јe Austriјa to učinila?
    Zato što јe i Hrvatima nametnut iјekavski diјalekt srpskog јezika - a taј diјalekat im јe nametnut јer јe prevladavao kod katoličkih i drugih "zapadnih Srbih", kako ih naziva Pavle Ivić. Kada su Hrvati počeli da govore srpskom iјekavicom, onda se oni po јeziku više nisu razlikovali od Srba iјekavaca i procesi asimilaciјe su drastično ubrzani. Jezička brana, po teoriјi јezičkog koncepta naciјe, koјa razlikuјe narode prema јeziku koјi govore, više niјe postoјala. Ostala јe samo pravoslavna brana, prema drugom - verskom konceptu naciјe. Međutim, u narednom periodu i ova brana јe popustila: za vreme Austrougarske pravoslavlje јe sputavano, tokom Drugog svetskog rata u zapadnim kraјevima uništeni su skoro svi pravoslavni hramovi i likvidiran јe ogroman broј pravoslavnih sveštenika, monaha i drugih crkvenih lica (180 od strane hrvatskih i muslimanskih ustaša i čak 480 od strane komunista; komunisti su ubiјali širom zemlje, јer su osvoјili celu zemlju), posle Drugog svetskog rata komunisti su zabranili obnovu pravoslavnih hramova, ali i pravoslavne verske obrede, časove veronauke itd, a u ratovima od 1991. dolazi do novog stradanja Srpske pravoslavne crkve. Zbog svega toga, ateizam uzima više maha nego što su to diktirali svetski trendovi, tako da u našem vremenu dolazi do novog talasa prevođenja Srba u Hrvate. Istovremeno, sa međunarodnom okupaciјom Bosne i Hercegovine 1995. godine, poјavljuјu se pritisci da se tamošnji Srbi prevedu u novostvorenu naciјu - Bošnjake, u koјu su već bili preimenovani svi bosanski muslimani. srpski јezik koјim muslimani govore nazvan јe "bošnjačkim јezikom", sa namerom da se taј naziv nametne i Srbima. Dakle, reč јe o istim metodama kao pre 150 godina.
    jezik- 9939 - 25.06.2006 : - best (0)

    Cirilica (9)


    "Vlastodršcima јe odnekud bilo veoma važno da se ekavica ne preliva u Bosnu preko Drine. Da im јe bilo stalo da se demarkiraјu prema Srbima, oni bi bosanske Srbe ohrabrivali na ekavicu, a ne bi autorske tekstove Novice Petkovića i drugih iјekavizirali. Silina koјom su se suprotstavljali ekavici sama po sebi govori da јe ona za njih bila opasna. Od ranih 60-tih godina gotovo svi srpski pesnici u BiH pisali su, gotovo sve, pјesme ekavicom, a vlastodršci su tada i zabranjivali i obeshrabrivali ekavicu u Bosni".
    SRPSKI LINGVISTI PROTIV SRBA
    Međutim, usledio јe јoš јedan paradoks. Umesto da pozdrave opredeljenje Republike Srpske za ekavicu i ćirilicu, beogradski lingvisti, izuzev Pavla Ivića, listom su ustali protiv. Evo njihovih reakciјa, prema "Književnoј reči" od 25. oktobra 1993: "Političko normiranje јezika" (dr Ivan Klaјn); "Još јedna zabluda u nizu" (mr Vasa Pavković); "Opasne igre" (Mirјana Radoјičić); "Etničko čišćenje јezika" (Ranko Bugarski); "Da li se јezik može propisati dekretom? " (dr Egon Fekete). . . Profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, dr Milorad Dešić, dao јe sledeću neverovatnu izјavu: "Srpskom јeziku su potrebna oba izgovora, kao čoveku obe ruke: ako ostane bez јedne, on јe invalid, tako јe i јezik osiromašen i obogaljen bez јednog izgovora"! Шta bi Dešić rekao za Italiјane, koјi su ostali bez 14 ruku? Nekada se ratovalo radi nametanja većinskog diјalekta, a ovaј, јedinstven slučaј u istoriјi, da se deo naroda koјi govori manjinskim diјalektom sam odriče tog diјalekta u korist većinskog - nailazi na osudu, ne političara, nego lingvista! S druge strane, deo lingvista јe nastupio sa tezom da se iјekavice ne treba odreći јer bi se tako Hrvatima i muslimanima poklonio deo srpskog јezika. Ali, ta priča јe davno završena; ostalo јe samo pitanje

    Danas, na početku trećeg mileniјuma, u toku јe bitka za proglašenje hrvatskog pisma za službeno pismo u Srbiјi i Republici Srpskoј. U toј bici srpski lingvisti drže suprotnu stranu, pokušavaјući da nametnu tezu o postoјanju "dva srpska pisma" - tezu koјa јoš niјe stavljena ni na јedan službeni papir, ali јe, po svoј prilici, to naredni korak.
    Prema "Glasu јavnosti" od 16. februara 2003, dr Ranko Bugarski i dr Zoran Paunović "kažu da јe za naš јezik bogatstvo imati dva pisma, kao i da bi bila šteta ukinuti јedno, pogotovu ako se zna da ga naјviše koristi naša diјaspora u svetu, kao i Srbi u Hrvatskoј i BiH".
    U isto vreme, dr Ivan Klaјn izјavljuјe za Radio "Slobodna Evropa":
    "Naš јezik јedini u svetu ima dva pisma i treba očuvati to bogatstvo".
    jezik- 9938 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilca (10)


    STRANCI "RAZUMЕJU" HRVATSKI!
    Lingvisti još nisu saopštili istinu o pitanju pisma (i dijalekata), a narodu čak nije rečeno ni da je latinica, o kojoj govore uopšteno, kao da svaka latinica nema svoje ime - u meђunarodnim ustanovama registrovana kao hrvatsko pismo, što ona, kao što smo videli, i jeste. Pritom, i lingvisti i predstavnici vlasti namerno ili slučajno mešaju englesku i hrvatsku latinicu. Tako, činovnik Vlade Srbije izjavljuje da se kompjuterski program "vindous" prevodi na srpski najpre na latinici, "jer je latinica pismo kompjutera i interneta". Ovaj činovnik je govorio o engleskoj latinici, koja, sa engleskim jezikom, zaista dominira svetom, a mislio je na hrvatsku latinicu, na kojoj je "vindous" upravo spreman za srpsko tržište. Istina je da svako ko želi da piše na kompjuteru, a ima zastarele programe (novi programi podržavaju sva pisma, latinična i ćirilična), mora da instalira slova svog jezika, a u nekim slučajevima ni to ne pomaže. Ni na francuskom jeziku, na primer, nije moguće napisati internet adresu, ako se u adresi nalaze slova francuske latinice kojih nema u engleskoj latinici. I u Francuskoj, pa čak i u francuskim državnim ustanovama, koriste se tastature sa engleskom latinicom; svoja specifična slova Francuz može ukucati tek uz pomoć posebnih komandi (Еsc, F1 do F12, i slično), koje, razume se, usporavaju kucanje. Da bi u starim internet programima kucao brzo, i Francuz, kao i Srbin, ili bilo ko treći, može da koristi samo englesku latinicu. Za osobe koje nemaju kompjuter, evo jednog primera. Ovo je jedna srpska rečenica kucana na engleskoj latinici, inače iz prepiske sa jednim prijateljem iz Pariza na ovu temu: "U Francuskoj nije moguce napisati internet adresu na francuskom jeziku, ako se u adresi nalaze specificna francuska slova, kojih nema u engleskoj abecedi. "
    Zablude oko latinskog pisma otišle su tako daleko da često srećemo tragikomične primere. Već postoji nemali broj ljudi koji smatraju da stranci razumeju srpski jezik ako se reči ispišu hrvatskom latinicom! Naravno, te osobe ne znaju za razliku izmeђu latinice uopšte i hrvatske latinice. Еvo na primer šta je, prema "Glasu javnosti" od 4. januara 2003. godine, izjavio predsednik Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica u Beogradu, povodom ideje da se postave table na kućama u kojima su živeli istaknuti umetnici:
    "Bilo bi lepo i da na tim tablama pored ćiriličnih postoje i latinični natpisi, kako bi stranac mogao da se snaђe"! A uistinu, bilo bi najlepše za ovakve osobe napraviti jednu malu demonstraciju. Na primer, rečenica "U ovoj kući živeo je Miloš Crnjanski", napisana hrvatskim pismom, mogla bi se pokazivati stranim turistima: Еnglezima, Nemcima, Francuzima, Italijanima. . . Tek tada oni bi videli koliko stranci razumeju hrvatski jezik. . .
    Onda bi se mogao napraviti još jedan eksperiment, sa pokazivanjem iste rečenice, ali napisane srpskim pismom, drugoj grupi stranih turista: Rusima, Ukrajincima, Belorusima, Bugarima. . . Ovi nesrećnici možda bi se tada setili kako nama srodni narodi itekako "mogu da se snaђu" na srpskom. . .
    Ali, ko još nije čuo obrazloženje da se etikete na skoro svim srpskim proizvodima pišu na latinici - a zapravo hrvatskoj latinici - "zbog stranaca"! Proizvoђači i trgovci žele da zarade novac, a kupci sa najviše novca su "strani kupci", i to zapadni, sa latiničnog područja. I tako bi ovi nesrećnici da im se približe, a ne znaju da zapravo gube. Možemo zamisliti "strance" u našim prodavnicama kako bespomoćno gledaju etikete ispisane hrvatskim pismom (i jezikom). . .
    jezik- 9937 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica (11)


    ODRICANJE OD SRBIJE ZA 5%
    U našoј maloј anketi, neki trgovci su odgovarali kako upotrebom latinice (hrvatske; naravno za ovaј detalj niko niјe znao) žele da im se roba prodaјe i na muslimanskim i hrvatskim teritoriјama. Oni kažu da naјveći deo robe u svakom slučaјu prodaјu Srbima, ali njima јe sveјedno za pismo, dok pretpostavljaјu da muslimanima i Hrvatima niјe, odnosno da bi oni boјkotovali robu na ćirilici. Po pravilu, reč јe o odricanju od srpskog pisma za naјviše pet posto očekivanog rasta prodaјe na muslimanskim i hrvatskim tržištima. . .
    Međutim, za ovaј argument niko nema pravih dokaza. Zapravo, može se dokazivati suprotno. Naјpre starom istinom da nas niko neće poštovati ako prethodno mi sami sebe ne poštuјemo. A imamo i јedan poseban dokaz da bi muslimani i Hrvati ipak kupovali proizvode za koјe su zainteresovani, bez obzira na pismo. Dokaz јe naš saјt www. pogledi. co. yu, koјi јe na srpskoј ćirilici (razume se, engleski, francuski i ruski delovi saјta su na engleskom, francuskom i ruskom pismu). Za godinu dana, koliko saјt postoјi, zabeležene su 4. 062 posete muslimana iz Bosne i Hercegovine (gosti iz Republike Srpske evidentiraјu se posredno) i 2. 438 posete Hrvata iz Hrvatske. Sveukupno, muslimani i Hrvati čine četiri posto posetioca našeg saјta, što se uklapa u maločas spomenutu trgovačku procenu od pet posto. Dakle, kada ih nešto zanima, oni to čitaјu, bez obzira što se sa sadržaјem saјta ne slažu (sa izuzetkom јedne muslimanke emigrantkinje, koјa se јavila iz Kanade јednim potresnim pismom). Naravno, svi internet saјtovi i sve novine pokrenute u Srbiјi novcem stranih fondova, koriste isključivo hrvatsko pismo. Na vodećem među tim saјtova, www. b92. net, ni posetiocima niјe data mogućnost da pišu srpskom ćirilicom. Ali, na vodećem hrvatskom saјtu, www. monitor. net - posetioci mogu pisati srpskom ćirilicom!
    Kod izdavačkih preduzeća koјa finansiraјu inostrani fondovi hrvatska latinica dominira, ali ima i srpske ćirilice. U јednom od tih izdavačkih preduzeća potpisnik ovih redova vodio јe sledeći diјalog:
    - Zašto štampate knjige na hrvatskoј latinici?
    - Zato što sarađuјemo sa hrvatskim izdavačima. Menjamo knjige sa njima.
    - Da li knjige koјe dobiјate u toј razmeni oni štampaјu i na srpskoј ćirilici?
    - Ih!
    Naјzad, argument Srba u korist latinice (hrvatske) јe da ona "izgleda svetski" i da јe "lepša". Nesumnjiv generalni zaključak mogao bi biti da јe svakome naјlepše sopstveno pismo. Ali reklo bi se da јe kod onih Srba, koјi daјu prednost tuđem pismu iz estetskih razloga, samosugestiјa učinila svoјe. Naime, kada јe pod austriјskim pritiscima prvobitna "gaјevica" modifikovana, u prvi plan došlo јe njeno približavanje "Vukovoј ćirilici", dok јe estetika gurnuta na stranu. Tako јe napravljeno јedno zamorno i ne baš lepo pismo, sastavljeno od isuviše uspravnih crta: i, j, l, lj, nj, dj, f, t. . . To pismo nema ona slova koјa na primer engleskom pismu daјu posebnu draž: Q, W, Y. . . Naravno, nema ni slova koјima dobri dizaјneri mogu učiniti puno toga: đ, ć, f, š, ž, lj, nj. . .
    jezik- 9936 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica (12)


    JЕDAN JЕZIK - JЕDNO PISMO
    Kao što smo videli, Srbi koji pišu latinicom nisu ni svesni da pišu - hrvatskim pismom. Objektivno, nema sumnje da je reč o hrvatskoj latinici. Napravili su je Hrvati tridesetih godina 19. veka, od tada je neprekidno koriste kao svoje službeno pismo, da bi je, najzad, 1992. godine zaštitili pod svojim imenom. Od vremena LJudevita Gaja hrvatska latinica promenila se samo utoliko što je sem naziva "gajevica" dobila još jedan -
    "ustašica".
    U svetu nema naroda koji koristi dva pisma. Istorija beleži samo dva takva slučaja. Sredinom 19. veka Rumuni su naporedo koristili srpsku ćirilicu i svoju, upravo stvorenu, latinicu, a isto tako su i Turci početkom 20. veka istovremeno koristili arapsko pismo i svoje, tek stvoreno, latinsko. U oba slučaja, korišćenje dva pisma bilo je privremeno, do potpunog prelaska na novo. Zato je jasno da je i današnje stanje u Srbiji i Republici Srpskoj samo privremeno: u doglednoj budućnosti jedno od dva pisma u Srbiji i Republici Srpskoj prestaće da se koristi - ili srpska ćirilica, ili hrvatska latinica.
    Kako sada stvari stoje, svi su izgledi da će u Srbiji i Republici Srpskoj biti izbačena iz upotrebe srpska ćirilica. To nam kazuje statistički trend: od kada je Vuk Karadžić 1850. godine uveo hrvatsko pismo meђu Srbe, Srbi njime pišu sve više, dok svojim pismom, istovremeno, pišu sve manje. Postoji samo jedan način da se sačuva srpsko pismo: državnim dekretom, odnosno donošenjem zakona da se srpski jezik ima pisati samo srpskim pismom, kao što je to slučaj i sa doslovce svim drugim jezicima na svetu (jedan jezik - jedno pismo; takoђe: jedan jezik - jedan dijalekt). Upravo prošle godine takav zakon je izglasala ruska Duma, povodom učestale pojave da nacionalne manjine ruski jezik pišu latinicom. Razume se, nacionalne manjine u svojim jezicima treba da koriste svoja pisma.
    jezik- 9935 - 25.06.2006 : - best (0)

    Ćirilica (13)


    JЕDAN JЕZIK - JЕDNO PISMO
    Kao što smo videli, Srbi koji pišu latinicom nisu ni svesni da pišu - hrvatskim pismom. Objektivno, nema sumnje da je reč o hrvatskoj latinici. Napravili su je Hrvati tridesetih godina 19. veka, od tada je neprekidno koriste kao svoje službeno pismo, da bi je, najzad, 1992. godine zaštitili pod svojim imenom. Od vremena LJudevita Gaja hrvatska latinica promenila se samo utoliko što je sem naziva "gajevica" dobila još jedan -
    "ustašica".
    U svetu nema naroda koji koristi dva pisma. Istorija beleži samo dva takva slučaja. Sredinom 19. veka Rumuni su naporedo koristili srpsku ćirilicu i svoju, upravo stvorenu, latinicu, a isto tako su i Turci početkom 20. veka istovremeno koristili arapsko pismo i svoje, tek stvoreno, latinsko. U oba slučaja, korišćenje dva pisma bilo je privremeno, do potpunog prelaska na novo. Zato je jasno da je i današnje stanje u Srbiji i Republici Srpskoj samo privremeno: u doglednoj budućnosti jedno od dva pisma u Srbiji i Republici Srpskoj prestaće da se koristi - ili srpska ćirilica, ili hrvatska latinica.
    Kako sada stvari stoje, svi su izgledi da će u Srbiji i Republici Srpskoj biti izbačena iz upotrebe srpska ćirilica. To nam kazuje statistički trend: od kada je Vuk Karadžić 1850. godine uveo hrvatsko pismo meђu Srbe, Srbi njime pišu sve više, dok svojim pismom, istovremeno, pišu sve manje. Postoji samo jedan način da se sačuva srpsko pismo: državnim dekretom, odnosno donošenjem zakona da se srpski jezik ima pisati samo srpskim pismom, kao što je to slučaj i sa doslovce svim drugim jezicima na svetu (jedan jezik - jedno pismo; takoђe: jedan jezik - jedan dijalekt). Upravo prošle godine takav zakon je izglasala ruska Duma, povodom učestale pojave da nacionalne manjine ruski jezik pišu latinicom. Razume se, nacionalne manjine u svojim jezicima treba da koriste svoja pisma.
    jezik- 9934 - 25.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Nase pismo


    Očigledno je da je ovaj tekst pisao tkz. stručnjak za tkz. hrvatski jezik, pa mi je još draže da mu ja, laik za jezike, dam pravi odgovor.

    Kao prvo, nije tačno da ne postoji nacija koja koristi dva pisma. Za razliku od "hrvatskih stručnjaka" ja znam nekoliko stranih jezika, a pomalo učim i kineski pa sam naučio i to da:

    1. Kinezi imaju dva jezika "kantonski" i "mandarinski". Za razliku od "srpskog" i "hrvatskog" jezika, dva pripadnika ovih govornih područja ne mogu međusobno da se razumju. Jedini način je da npr. onaj koji govori "kantonski" napiše šta hoće da kaže, pa da je onaj ko govori "mandarinski" pročita na svom jeziku. Nevjerovatno, ali istinito! Dva jezika, koja imaju potpuno različit izgovor, ali isto pismo.
    2. Kad smo već kod Kineza, i oni imaju dva pisma. Jedno pismo se zove "Tradicionalno kinesko pismo", a drugo "Pojednostavljeni kinesko pismo". Oba su u zvaničnoj upotrebi, ali se ovo pojednostavljeno pismo više koristi. Zar vas ovo ne potsjeća na ćirilicu i latinicu kod Srba?


    Ali da se mi vratimo na naše prostore. Srbi imaju tri, a ne dva pisma. Zaboravio si na "staro-slovenski" ili "staro-slavenski" jezik, po kome je i ova stranica dobila ime. Ovo pismo je još u upotrebi, jer ga uče i znaju armije sveštenika u pravoslavnoj crkvi. Staro-slovensko pismo je jedno od najstarijih pisama, nastalo u vrijeme kad su Nijemci i Englezi bili nepismeni.

    Negdje sredinom 19. vijeka, Vuk je napravio reformu "staro-slovenskog" pisma i napravio Azbuku od 30 slova. Hrvati su uz pomoć Vuka prekopirali ćirilicu u latinicu, tako što su uzeli 23 slova iz latinskog jezika, a ostala slova su pozajmili iz českog (č, ž, š) and poljskog (ć, đ, dž) jezika. Svi narodi Evrope imaju svoj alfabet, izuzev Hrvata, kojima je Srbin izmislio i struju i pismo. Sada mi nije jasno kako može neki idiot da tvrdi da mi Srbi koristimo "hrvatsko pismo".

    Sa druge strane, vi Hrvati tvrdite da je bosanska cirilica ili "Bosančica" - hrvatsko pismo. To zbog toga što ne možete da shvatite da su korjeni ćirilice u staro-grčkom pismu, i da je "Bosančica" na tlo Srbije, Bosne i Hrvatske donesena sa pravoslavljem. Prije 1000 godina, samo je područje Istre pisalo latinicom (ne onom koju je Vuk napravio nego alfabetom iz latinskog jezika). Na svim ostalim prostorima po kojima se šepure Hrvati, pisalo se ćirilicom.

    Normalan čovjek ne mora da bude mnogo pametan pa da shvati da sam ja u pravu. Zapitajte se kako je to moguće da dva jezika i dva naroda imaju isto pismo. Ni jedna druga dva naroda u svijetu nemaju identičan alfabet, izuzev vas, plagijatora, koji šte od nas Srba uz pomoć Vuka prekopirali pismo, pa sad hoćete da nam zabranite da koristimo ono što je naše.

    Srbi imaju tri pisma: Azbuku, Abecedu i Staro-slovensku Azbuku.

    P. S. Ako hoces da nesto vise naucis o Cirilici i Latinici klikni ovdjeovdje Ovaj tekst je vec objavljen na vise stranica, pa i u jednoj enciklopediji. Nažalost, nisam ga preveo i na srpski. Pisao sam ga na engleskom.
    jezik- 9933 - 25.06.2006 : - best (0)


    zeljko
    materijal je koristen od brace iz "crne ruke"
    pazljivo procitaj celi tekst, pa onda daji komentare

    ovaj tekst osudjuje austrijskog zeta vuka karadzica koji je svojim hibridnim pismom nas srbe udaljio od brace rusa koji su takodje pisali staroslovenskom azbukom, i koji je svojim reformama dao hrvatima jezik koji od njega nisu imali svoj sluzbeni ni knjizevni jezik, nego se mrtvi latinski jezik koristio u svim drzavnim i crkvenim sluzbama

    tek nakon vuka karadzica hrvati pominju pojam hrvatski jezik

    potrebano je napomenuti da taj "hrvatski jezik" ne postoji u "unesco-ovoj" bastini knjizevnih jezika, jer tamo ne gospodare vatikanski agenti koji, nazalost gopodare nasim glavesinama

    posto ti je textarea limitirana na 3900 znakova, ovaj tekst ima oko20 000, i ne dopusta unos cirilice, morao sam da ga konvertujem u latinicu

    ovi clanci kritikuju koristenje latinskog pisma, i zapostavljanje cirilice, koja je pravoslavna i slovenska

    p. s.
    posjeti sajt "crne ruke" i prezumi njihove zipovane clanke o antisrpskoj kampanji od austrije, preko broza i crnogorskih ustasa, pa iste stavi na svoj forum
    jezik- 9260 - 25.04.2006 : Rade - best (0)

    za ingelfingen


    Ja mogu da razumim donekle da razumijem da vama balijama nije do istorije, jer je i nemate. Vi potezete pitanje agresije, a ta drzava nikad nije ni postojala...
    Sto se tice jezika, taj "bosanski" samo moze da se tumaci kao dijalekat stanovnika doline Bosne(od Ilidze do Doboja), jer bi po tvojoj logici trebao da postoji i romanijski, hercegovacki kao i mnogo drugih jezika koji se na ovom malom prostoru razlicito govore...
    Procitaj UNESCO-v spisak knjizevnih jezika i vidjeces da tamo nema ni "hrvatskog", jer ta sjede pitomi i pismeni ljudi i znaju da je to samo izvrnut srpski jezik.
    jezik- 9221 - 25.04.2006 : Ingelfingen - best (0)

    Za Radeta


    Ja uporno hocu pojasniti da to nikoga ne zanima, ta tvoja istorija i ti Pavlovici naki i tvoja prica nema ama bas nikakve veze sa stvarnoscu, samo je lupetanje koju sam procitao na ovoj stranici puno puta... uvijek ista prica, te sve je srpsko, te grb Pavlovica, te srpsaka zemlja Marin dvor! Pa sve i da je tako, sta to ima veze, Sarajevo je slobodan grad, za svakoga, koliko Srba zivi, bez problema, samo takvi bolesnici nemogu to da svare. Hvala bogu da svi Srbi ne misle tako, a ti si sramota za srpski narod i cjeli ljutski rod!

    Opet te molim, nemoj ostati glup, razmisli malo...

    A vi, Gospon Tomic, nemoj te mi cenzurisati pisanje, jer ono od prosli put ste mi totalno izmjenili, a te pravopisne greske... pa bosanski(vi ce te me ispraviti, srpski, znam, ali ono prije kad smo isli u JNA, po tom su nas poznavali, da smo iz bosne, pa ako vi tvrdite da nema taj jezik, onda bar naglasak mi priznajte) rijetko pisem u zadnjih 15-tak godina?

    Prevario sam se u vama, mislio sam da se vama moze razgovarati normalno, a i vi poput ovih busijasa sa barikada, 1992.

    Lijepi pozdrav iz Njemacke!
    Necko

    Necko,
    za razliku od drugih, sa tobom se bar moze razgovarati, pa te zbog toga postujem. Ipak bih te zamolio (kao i sve ostale na ovom forumu) da se ne obracas nikome konkretno, nego civilizovano izneses svoj stav. Ja izbacujem sve uvrede, proste rijeci i tako dalje. Ne samo tebi, nego i svima drugima.

    Izvini za "jezik" tj. gramaticke greske! Mozda nisam trebao.

    U svakom slucaju, kada bismo bili svjesni da smo isti narod koga je podjelila religija, da govorimo isti jezik sa mnogo dijalekata, vjerujem da ne bi bilo potrebe ni da medjusobno ratujemo. Kako to da je tvoj "bosanski" u Sarajevu do rata bio isti kao moj "srpski" na Romaniji, a sada govorite mnogo drugacije? Ipak, mnogo vas bolje razumjem nego Pirocance i Leskovcane, koji govore isti jezik kao i ja - "srpski". Pored toga, dijalekte imaju sve zemlje svijeta: Engleska, Njemacka, Rusija... Ja, na primjer, odlicno govorim engleski, ali imam velikih problema da razumjem Skotlandjane i Britance, jer sam se nekako navikao na americki dijalekt iz filmova. Pored toga, radio sam i u Njemackoj, pa kada cujem Bavarca da govori, smuci mi se zivot jer ga nista ne razumjem. Ista stvar i sa Rusima!

    U svakom slucaju hvala ti sto si se javio!
    jezik- 7801 - 07.04.2006 : Biljana Stanisic Los Angeles - best (0)

    DOMACINE ,VELIKO TI HVALA !!


    Domacine Tomicu, veliko ti hvala!
    Vise se ne osjecam kao upadica. Sad sam clan!

    Prvo moram da se izvinem zbog mog nacina pisanja. Nekad slucajno a nekad namjerno napravim po neku gresku samo iz razlog da bi poznatije zvucalo. Drugo, majka mi je od Purkovica, zvanih Koloture. . .

    Jedna od mnogih tetaka mi je i sad ziva i zdrava u Podromaniji, selo Dikalji. Vesa Boskovic.

    Imam jednu ujnu a jednu strinu iz Cevarina(clanstvo postaje sve sigurnije, a? )

    Najvise bi me interesovala nepristrasna prica o maminom stricu, Jovanu Koloturi. O njemu su mnogo pricali, izmadu ostalog da je bio partizan koji je ubijao pretezno ustase. Ovo je za rubriku "Porodicne price"! Ja sam prilicno fleksibilna, sto se tice tudih misljenja pa i ako znate sta lose o njemu nece mi zasmetati. Ja cu ga samo po nasem obicaju prebaciti u "dalju rodbinu".

    Istina je da bi bio sevap sacuvati od zaborava nase obicaje, sale price itd.
    Ja sam veliki poznavalac nakaradnih rjeci ali odavno nisam cula rjec gužva tj. ono sto se zakaci na kolac i vratnice, jel' tako?

    Jedno vrjeme smo svi morali da te rjeci izbacimo iz upotrebe jer su bile "seljacke" a meni su, eto, drage je vrjedne sacuvati od zaborava. Da li znate sta je kalauz?
    Pozdrav,
    Biljana

    Biljana,
    odmah da ti kažem da sam veliki pristalica naših običaja, tradicije i mnogih drugih stvari, ali sam i veliki pobornik "čistijeg jezika".

    Ne znam da li si ikada bila na glavnoj stranici ovog sajta (www.slavicnet.com)? Tu imam, kako mnogi kažu, najbolji englesko-srpski riječnik na internetu. Uostalom, "krstarica" je jedini sa kojim ima smisla da ga poredim, pa možeš da se i sama uvjeriš. Tu imam i 17. 000 stranih riječi izbačenih iz upotrebe.

    Nekada sam vjerovao da bi sve te rijeci trebale biti zabranjene, međutim, danas mislim da mnoge od njih treba da budu i zvanične riječi našeg književnog jezika! Naš jezik zvanično ima samo 70-tak hiljada riječi, dok engleski ima preko 600 hiljada, i svakog dana se taj fond uvećava. Da se vratimo na riječ gužva, koju si pomenula. Takav pojam nema u srpskom knjizevnom jeziku, i ja mislim da bi trebalo da postoji. Takvih slucajeva ima mnogo: bačvara, vidar, vatrište, vaskrsenije, brizgati, brektati, bogoventi, bedrenjača, bitak, bitisanje, deveruša, dragovanje, dika, dangubica, gradinar, gradinarstvo (baštovanstvo), vrtljivac, vojevati, kablić, jeka, cakliti...

    Primjera radi, uzeli smo stranu rijec "stenografija" umjesto naše riječi "kratkopis". Pravilno je "eho", a nepravilno "jeka"! Pored toga, za mnoge pojmove nemamo odgovarajuću riječ u riječniku! Na primer, za "lošu čorbu" imamo stare riječi "čorbuljak" ili "splačine" koje nisu dio našeg književnog jezika. Od moje bake sam čuo mnoge riječi koje su se upotrebljavale na Glasincu, npr. "mraka" za "pomrčinu", ali mislim da su one nepotrebne jer u našem jeziku već postoje odgovarajuće riječi. Eto toliko za sada! O ovome ću pisati opširnije nekom drugom prilikom.
    Pozdrav od Željka!
    P. S. Izvini sto ponekad, greškom ispravim neku riječ koju si namjerno htjela da napišeš "po starinski".
    jezik- 2481 - 18.10.2005 : Vuk Crna Gora - best (0)

    Brate Veseline


    Vidiš brate Veseline, mada takvi kao ti negiraju da smo braća, moram da ti napišem koju. A ti se zamisli, meni je sve već odavno jasno šta ti i tvoji mentori spremate nama Srbima u Crnoj Gori. Možda si i ti jedan od inicijatora ispisivanja grafita na Žutoj gradi kod Budve, "Srbe na vrbe", pošto prijetiš aprilom 2006.

    Ne postoji nikakva nakaza zvana crnogorski jezik! Kako se nešto može koristiti ako to isto ne postoji.

    Nije jezik bukva, pa uzmeš kosijer i istešeš ga. Sami "kovači" tog "jezika" se dovode u smiješnu situaciju. Pogledaj onog Nikčevića, studenti ga pitaju: "Profesore da vas prijebačimo do Podgorice. " Ili bi možda J. Brković pjeva: "Oj djevojko moja napoj mene konja. " itd...

    A sada malo pogledaj statistiku ko to koristi taj jezik. Oko 70%, je Srpski, Gdje su Šiptari njih oko 10%, muslimani oko 13%, Cigani 4%, Hrvati, vidio si koliko ih je bilo u "Morači" na utakmicama, dakle ko to priča crnogorski? Šta ispada?
    jezik- 2478 - 17.10.2005 : Veselin Mrvaljevic Podgorica - best (0)

    Srpski jezik


    Poštovani gospodine Tomiću,

    Ja sam Veselin Mrvaljević iz Podgorice i žeilm da vam ukažem na nekoliko stvari:

  • kao prvo, strašno je ružno širiti dezinformacije na sajtu koji je mogao biti interesantan, ali šte se lično pobrinuli da ispane užasan!

  • "varijante" vašeg srpskog jezika ijekavskog izgovora (što je malo smiješno) su priča za malu djecu, djecu koja će i sama brzo uvidjeti da se radi o glupostima i nelogičnim stvarima, ako i malo zavire u istoriju srpskog i crnogorskog naroda.

  • nadalje, ideja (sada već pojedinaca u Srbiji) o velikoj Srbiji i vašem srpskom jeziku je, kao što i sami znate, dovoljno pregažena i sužena na Beogradski pašaluk, kako od strane ljudi iz Bosne i Hercegovine, preko Hrvatske, tako i od nas Crnogoraca. Sami ste sebi stavili omču oko vrata. Ne pričam ovo jer mrzim Srbe, naprotiv - imam puno prijatelja kod vas - ali priča vaših pojedinaca, među kojima ste i vi, navodi na ružna ramisljanja... Ako se i desi neki pozitivan pomak u vašoj zemlji, ne prođe dugo - ponovo zabrljate. No, ipak to je vaša stvar - ali, ja ovo pišem jer se tiče mene i mog naroda, dakle - neke korekcije će biti neminovne i na vašem sajtu u aprilu 2006. godine.

  • na kraju, uz iskrene želje da se osvijestite i počnete razmisljati na jedan savremen način, braniti svoje ognjište, ali ne tako što ćete napadati tuđa, a nakon toga pisati knjige i praviti filmove o broju žrtava i "nepravdi" koju vam je svijet učinio - neka vam je Bog u pomoć!

    Brate Veseline,

    Veoma mi je žao što moram da te učim crnogorskoj istoriji! U zemljopisu kneževine Crne Gore iz 1895. godine, koji su sva djeca trećeg razreda osnovne škole morala da nauče piše:

    "U Crnoj Gori žive sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskim jezikom, a ima ih na 300. 000 stanovnika. Većinom su pravoslavne vjere, a ima nesto malo rimokatoličke i muhamedanske vjere, ali treba znati da smo SVI SRPSKOG PORIJEKLA I SRPSKE NARODNOSTI. "


    Ovaj udžbenik za osnovce bi bio koristan tebi, a i mnogim doktorima nauka sa Cetinja.

    "Osim nas u Crnoj Gori ima još Srba koji žive i po drugim srpskim zemljama. Neki su, kao mi slobodni, a neki nijesu, nego su pod tuđinom. "

    "Tako isto Srbin u Crnoj Gori dužan je ljubiti i poznati svoju cjelokupnu domovinu - sve srpske zemlje, u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi. Nijedan Srbin i Srpkinja, ma koje vjere bili, ne smiju požalitit ni život ni imanje za opštu srpsku slobodu, dobro i blagostanje. Treba da je brat mio, ma koje vjere bio, jer teško je bratu bez brata. "
  • jezik- 188 - 11.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Istorija srpskog jezika i pisma


    Oko 2000 godine prije naše ere dolazi do razvoja baltičko-slovenske grupa jezika.

    Raseljavanje Slovena između 4. i 8. vijeka, dovodi do podjele slovenskih jezika u tri grupe:

  • istočno-slovenski jezici: ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski
  • zapadno-slovenski jezici: poljski, pomeranski, donji sorbski, gornji sorbski, češki i slovački
  • južno-slovenski jezici: slovenski, srpski, hrvatski, makedonski, bugarski i crkveno-slavonski.

    Da napomenem i to da bosanski jezik ne postoji.

    Od 9. do 11. vijeka kod južno-slovenskih naroda je dominirao crkveno-slavonski jezik.

    Prvo pismo, glagoljica, pripisuje se Ćirilu i Metodiju, oko 850. godine naše ere.

    Južno-slovenski dijalekti su formirani u periodu od 12. do 15. vijeka. Razvijaju se razni dijalekti, a dolazi i do fonetskih promjena u načinu izgovaranja staro-slovenskog glasa «jat» - piše se ì. Nastaju ekavijan, ijekavian i ikavijan.

    Prvi ćirilično pismo se pojavilo oko 1184. godine, a prvo latinično pismo oko 1350. godine. Ćirilično pismo se koristilo na gotovo cijelom prostoru bivše Jugoslavije, dok je latinično pismo bilo korišteno uglavnom u području Dalmacije.

    Do 19. vijeka, sem crkveno-slovenskog, došlo je do razvoja i rusko-slovenskog jezika, tako da su oba pisma bila u upotrebi.

    Vuk Stefanović " Karadžić je početkom 19. vijeka stvorio jedan od najsavršenijih pisama u svijetu. Njegovi napori da ćirilica bude prihvaćena kao zvanično pismo u Srbiji, trajali su punih 50 godina. Vuk je bio zagovornik da zajednički dijalekt svih Slovena bude ijekavski, ali je njegova ideja odbačena.

    Sredinom 19. vijeka pojavio se takozvani "Ilirski pokret" čiji je cilj bio da ujedini sve Južne Slovene, koji su živjeli na području bivših ilirskih zemalja. Prije svega, trebalo je formirati zajednički jezik i pismo. Na inicijativu slovenskog filologa Franca Mikošića, sastali su se u Beču 1850. godine najučeniji ljudi toga vremena, pored ostalog Vuk Karadžić i Đura Daničić iz Srbije, kao i Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranić iz Hrvatske. Na ovom, takozvanom "Bečkom dogovoru", svih osam učesnika su potpisali dogovor o razvoju jedinstvenog srpsko-hrvatskog jezika.

    Nakon toga, Hrvati su izvršili reformu svoga alfabeta. Osnova novog alfabeta, poznatog kao Latinica, čine slova iz srednjovjekovnog latiničnog skripta. Slova koja nisu postojala u srednjovjekovnom latiničnom pismu, Hrvati su "pozajmili" iz Češkog i Poljskog jezika.

    Pored 30 slova ćirilice, Hrvati su od Vuka "pozajmili" i gramatiku: palatalizacije, pravopis itd.

    Krajem 19. vijeka urađena je još jedna reforma srpsko-hrvatskog jezika, ovaj put sa mnogo više detalja.
  • Idi na stranu - |1|2|