|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
ĆIro MetodičAr :
Broj: 16911 Datum: 30.12.2007
ĆirilicaДр Симо Нешковић у свом дјелу "Васпитно-образовни рад и културни значај" Просвјете 1902.
-1941.
'приказује извод из дјела Владимира Ћоровића, 'Муслимани и ћирилица', Календар, Просвјета' за 1914.
годину, Сарајево, страна 101.
Postupci austrijske politike odbacivanja i preziranja cijele prethodne tradicije srpskog i drugih naroda bili su opasni i antikulturni.
Oni su znali da se kultura oslanja na samu sebe, da njen tok teče prirodno, prožet stvaralačkim snagama običajima i tradicijom.
Ćirilica nije bila pismo samo srpskog naroda nego i drugih naroda.
U svom napisu "Muslimani i ćirilica", Vladimir Ćorović navodi: "da ćirlica baš kod muslimana ima jednu dugu i lijepu tradiciju i da im je kroz nekoliko stoljeća služila kao glavno pismo".
Taj iskaz u daljem radu je proširio i odredio njen narodni karakter na nizu primjera, i na kraju iznio uopštenu konstataciju: "U BiH samoj ćirlica je bila jedino pismo narodno i to ne samo za pravoslavne i muslimane, nego i za katolike.
Naše takozvano begovsko pismo, bosančica, razvilo se iz kurzivne ćirilice i nije ništa drugo, nego samo jedan grana njezina.
Otud je kod nas mjestimice zovu i stara Srbija, da joj se tako pokaže porijeklo".
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 16339 Datum: 23.11.2007
Muke sa jezikomPiše Momo Kapor - NIN 16.
11.
2007.
godine
Čujem da su me Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu, zajedno sa mojom spisateljskom sabraćom, uvrstila u bosansko-hercegovačku književnost, a jezik kojim smo pisali i pišemo još uvek, nazvali bosanski.
Na tom spisku su, dakle, svi koji su imali nesreću da se rode u toj kolevci bratstva i jedinstva.
Među njima i Ivo Andrić za koga je izvesni ideolog bosanskog jezika Tunjo Filipović (blistav um, kao što mu i samo ime kaže), napisao u svoje vreme da su knjige nanele više zla Bosni nego svi osvajači koji su prošli kroz nju.
Naći se sa Ivom Andrićem na istom spisku, čini me ponosnim - takvoj počasti se nisam nadao; malo je reći da sam duboko zahvalan, ali da ne mogu prihvatiti takvu čast.
I Andrić i Meša Selimović ostavili su više pismenih dokaza da pišu srpskim jezikom i da pripadaju srpskoj književnosti, pa je reč da i ja, ovakav nikakav, isto to učinim, ali i da usput pokažem kroz šta sam sve morao da prođem u životu zbog jezika.
Najpre da kažem da sam rođen u gradu Sarajevu u Kraljevini Jugoslaviji i da sam progovorio na srpskom jeziku.
Nije zapamćeno šta su mi bile prve reči, ali valjda će neko zapisati šta će mi biti poslednje, takođe na srpskom.
I majka i otac, govorili su, naravno, istim jezikom, kome su me i naučili.
Usput, zašto se uvek kaže maternji jezik, kao da su nam očevi bili gluvonemi? Budući da sam se rodio u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu, govorio sam srpski, ijekavskom varijantom.
Govorio sam, dakle, tako sve do jeseni 1946, kada sam se preselio iz Sarajeva u Beograd i bio upisan u prvi razred Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, gde počeše velike nevolje.
I dečaci sa Neimara gde sam tada živeo, znali su da budu veoma svirepi, tukli su me onako slabašnog, klempavog i rahitičnog zbog toga što se razlikujem i što govorim drukčije, sarajevski.
Bio je i to svakako deo pritajene mržnje prema oslobodiocima koji su takođe uglavnom govorili ijekavski, pa su me ni krivog ni dužnog strpali u Šestu ličku i Petu krajišku.
Borio sam se koliko sam mogao, sve dok nisam prešao na savršeni ekavski.
Ali, pošto su me u šestom razredu gimnazije izbacili iz svih škola u zemlji, ne iz političkih razloga, kao što bi trebalo da slažem, već zbog neopravdanih časova (čitav moj život je samo jedna velika zbirka neopravdanih časova), preselih se prisilno ponovo u Sarajevo gde su nastavili da me biju i da mi udaraju "klempe", sada zbog toga što sam govorio ekavski, a oni svi ijekavski.
U to vreme, ne zna se kako, srpski se pretvorio u srpsko-hrvatski, SH, tu su se, takode, susreli moj život i život Ive Andrića, jer smo učili gimnaziju u istoj staroj austrougarskoj zgradi gde su nas profesori iz dana u dan ubeđivali da nismo nizašta i da nismo dostojni velikog Ive Andrića koji je sedeo baš u našem razredu, i to baš u istoj izrezbarenoj klupi u kojoj sam ja sedeo.
Ivo Andrić mi je kasnije priznao da je ponavljao sedmi razred zbog matematike, baš kao i ja koji sam ga sledio u svoje vreme i ne znajući za to.
Radi mimikrije naučih tako ponovo ijekavski, što i nije bilo mnogo teško, jer reč nježnost zvuči mnogo nježnije od nežnosti, a svjetlost, svijetli mnogo jace od svetlosti.
I kada sam se posle tri godine provedene u toj spravi za mučenje koja se zvala gimnazija, u tom prisilnom izgnanstvu u rodnom gradu, vratio u Beograd i upisao na Likovnu akademiju, otpočeše ponovo neprilike i tuče oko jezika; sada sam govorio savršeno ijekavski, a oni svi ekavski.
Čini mi se da niko nije toliko prepatio i nastradao zbog jezika, kao ja.
Ipak, dešavaju mi se mala čuda: čim pređem Karakaj i udahnem miris planina i borovine i začujem huk divljih reka, istog časa počinjem da govorim ijekavski, to je jače od mene.
Moje prve ljubavi govorile su ijekavski, moje poslednje - ekavski.
Još su mi u ušima, kao već starom čoveku, njihovi melodični glasovi puni nježnosti i nežnosti.
Onda sam, 1967.
potpisao jedan važan dokument, već odavno zaboravljen, Predlog za razmišljanje, u kome smo se zauvek otresli u jeziku slova H.
Bio je to odgovor na Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika i pravopisa, čije je potpisnike u Zagrebu predvodio Miroslav Krleža.
Nastala je velika frka oko toga, progoni i zabrane, pa sam, da ne bih morao da povučem potpis, pobegao u Veneciju, odakle sam slao razglednice u kojima sam pisao "Sedim kod 'Florijana' i odmaram se od domovine! "
Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter.
Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio.
Borci su me sklanjali da me, zbog bele kose, kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak.
To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.
Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžic proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu.
To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan.
Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak.
On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak.
Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada.
Kao da je zaboravljena stara pesma "Ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu", gde Gavrilo Princip, koga danas neke nevladine organizacije proglašavaju teroristom, skače na papučicu nadvojvodinog otvorenog automobila i kaže:
"Pošao si Bosnu pohoditi,
Srpski ne znaš dobro govoriti.
.
.
Evo tebe srpska gramatika,
Iz mojega avutomatika! "
Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige.
U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež.
A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac.
Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan.
Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom.
Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja.
Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci.
Plašim se da im se nije šta desilo?
Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije.
Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva.
Unapred, zahvalan!
Momo Kapor
|
Pitar : Sarajevo
Broj: 15936 Datum: 13.11.2007
Spokoj i pokojАна, не могу они избацити ријеч "спокој", због тога што се у многим крајевима користи у молитвама у којима се помињу мртви.
Нпр.
на истоку Српске, када се помињу мртви изговарамо: "За рај СПОКОЈ душа", односно, требало би се изговарати: "зарад спокој душа", што би представљало упокојење-смирење.
Ријеч,, мир' означава стање равнотеже(неактивности) у физичком, а "спокој" у духовном смислу.
Danas, ljudi zbog ne razmišljanja o onome šta govore, poistovjećuju i ostale riječi, a koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka kada je pitanju značenje, npr.
edukacija (engleština) i obrazovanje, objasniti i obrazložiti i t.
d.
Pored ostalih "unakažavanjavanja" jezika i pisanja, najčešće primjećena greška prilikom pisanja je upotreba navodnika.
95%, možda i više, "pisaca" koristi pravilo iz engleskog jezika o upotrebi navodnika (primjer: "to i to"), stavljajući znakove početka navođenja na vrh riječi, a trebalo bi ih staviti na dno npr: „to i to”.
Pitar,
u srpskom jeziku postoje dvije riječi, koje ti izgleda "trpaš u jedan koš".
Riječ "spokoj" se koristi rjeđe od je atributa "spokojan", koja je mnogo češće u upotrebi.
U našem narodu se kaže: "Za pokoj duše", i ova riječ dolazi od staroslovenske riječi "upokojiti se", što znači "umrijeti".
Danas je našem jeziku mnogo prisutniji pridjev "pokojni", koji potiče od imenice "pokoj".
Riječ "spokoj" označava mirnoću, i ne znači da je neko umro.
Ovo je staroslovenska riječ i upotrebljava se mnogo u poljskom jeziku.
Oni npr.
kažu "krótki spokój".
|
Nebojsa Boskovic : London
Broj: 15866 Datum: 09.11.2007
da ubijemo po neku rijec...uglavnom bih se slozio sa vama...
Ko ima pravo da ubije rijec - NIKO.
dodao bih apostrof kod "al"...
tj.
"al'"
takodje kod "il" tj.
"il'"
"'tica" - "ptica"
...
zelim da kazem, draga citateljko - pisateljko, da je vas tekst jedan od kvalitetitnijih (po mom skromnom ubjedjenju) na ovom site-u, "a vendarle" (sto bi rekli nasi "zeml'aki" Slovenci) i vi ste se umijesali u "ubijanje-ozivljavanje" rijeci...
draga moja...
citateljko-pisateljko
srdacno vas
Nebojsa
|
Ana Bratasevec : Koper
Broj: 15864 Datum: 09.11.2007
Ko ima pravo da ubije rijecMislim da je greška sto riječ "spokoj" smatrate zastarjelom i promovišete njeno gašenje.
Od kuda vam uopšte pravo da si uzimate za pravo predložiti takvu ideju?
Engleski jezik raste svakodnevno a vi preusmjeravate korisnike sa jedne riječi na drugu, sugerišući da nije pravilno koristiti traženu riječ.
Takav stav odraz je skučenog uma koji nije sposoban da poima apstraktnu dimenziju jezika.
I što je najbitnije - osoba koja to predlaže i na takav način utiče na gašenje riječi je vrlo opasna, jer ubija riječ.
Onaj čija ideja je bla da rijec spokoj, tu divnu, meku neobjašnjivu drugim riječima razlegnutu i veličanstvenu mirnoću nazove "greškom" i preusmjeri me na potragu za riječju "mir", je očigledno osoba koja nema sposobnost vizualizacije i ne vidi ogromnu razliku između riječi mir i spokoj.
Takvoj se osobi ne treba dopustiti da radi ovako odgovoran posao.
Ako već nemate prevod za riječ, onda to navedite, al ne zaboravite da ste na poziciji da učite ljude, što vam daje odgovornost prema životu riječi.
Ako ih vi ubijate, tvrdeći da se ne koriste ih zamjenjujete drugom riječju koju je, eto, lakše prevesti, onda ne morate brinuti što ne radite svoj posao kako treba, već brinite što ionako siromašan jezik osiromašujete iz čiste ljenosti da nađete adekvatan prevod.
Jezik je živi organizam, ima svoju volju, put i instinkt, al je osjetljiv i lako izumre od nemara i nerada.
Ako već nemate volju il vrijeme da konsultujete nekog da vam prevede riječ koju nemate na svom sajtu, onda ne uzimajte sebi za pravo da tvrdite da je neispravno koristiti traženu riječ.
Kad naš seljak kaze "tica", umjesto "ptica", jel smatrate da je to greška? Nije, nego je jezik na toj njivi drugačiji, kao i drvo na njoj što je drugačije od nekog na susjednoj livadi.
Nije na vama da postavljate granice između onoga što je pravilno i nepravilno, već da promovišete raznolikost i osiguravate budućnost jezika u svim oblicima.
Kreatori jezika osmisljavaju nove rijeci, pokondireni i prostoumni se koriste tuđicama, a opasni po jezik i identitet naroda hrabri su dovoljno da živu riječ proglase arhaizmom.
Spokojan je čovjek miran,
al miran ne mora biti i spokojan.
Spokoj je predivna riječ,
budite pravični,
ne dozvolite si proglasiti mrtvim nešto
što ce živjeti dugo, dugo poslije vas.
Ana,
Odgovor je SANU.
Po njima, riječ spokoj nije uobičanja u srpskom jeziku.
Koristi se u kao pjesnička figura ali ne i u svakodvnevnom govoru.
Ja ne ubijam riječi, i u mnogim stvarima se slažem sa tobom, sem da je pravilno reći "tica" umjesto "ptica", "kuruz" umjesto "kukuruz" itd.
Mislim da je SANU dosta konzervativna i da ne rade mnogo na ovom pitanju, ja nisam onaj koji je "ubio" ovu riječ, samo sam objavio ono što su drugi napisali.
|
Zmaj Ognjeni Vuk :
Broj: 15781 Datum: 04.11.2007
Re:Crnogorski jezik, da ili ne!Jeste da moj stav zvuči ekstremno.
Ali mi Srbi smo, zahvaljujući austougarskoj podvali, koja se zove "Vukova reforma", sada smo razapeti, ili da gubimo nasu kolijevku Crnu Goru, i Miroslavljevo Jevandjelje, ili da gubimo Desanku, Mešu....
Jednostavno, treba naći mehanizam da anuliramo fašističku propagandu da su Crnogorci nekakvi "cveni hrvati", a pitanje je da li upošte postoji hrvatksa nacija.
novosti.
rs.
sr/sr/opcija/btg_novosti/5/3254/novosti/Postoje/li/Hrvati
Oni pošto su svjesni da nemaju svoje porijeklo i da su nastali od pounijaćenih, a potom od pokatoličenih Srba, da bi imali istorijsko uporište, kradu nam kneza Miroslava i Svetoga Savu.
I zato, ne smijemo izgubiti Crnu Goru.
Nije riječ o 50-60, 000 komunizmom otrovanih i zabluđelih porodica koji uopšte nemaju pojma o porijeklu i vjeri (Ranko Krivokapić na dan Svetog apostola Petra i Pavla-Hristovih učenika, tzv.
"Crnogorcima" čestita Svetog Petra Cetinjskog koji se slavi pola godine kasnije i koji je zivio 16 vjekova poslija Sv.
Petra i Pavla), no je riječ o tome da sačuvamo naše porijeklo da nam ga ustaše ne otmu.
Toliko
S postovanjem!
Vuk
|
Zmaj :
Broj: 15770 Datum: 04.11.2007
Crnogorski jezik, da ili ne!U potpunosti se s tobom slažem.
Vuk Karadžić je možda je pismo malo pojednostavio, ali je gramtiku zakomplikovao.
Mnogo je jednostavnija izvorna srpska gramatika sa 5 padeža, no sa 7.
ili one glasovne promjene: "Srbi-srpski", ili riječ "sjutra", zar nije pravilinija od njegovo "sutra" (sjutra - nešto s jutra, dok svane sledeće jutro) ili da ne nabrajam.
Mada je teško sada izbaciti Vuka Karadžića iz srpskog jezika, naš narod ne smije nikad zaboraviti kneza Miroslava koji je otac srpske pismenosti.
Njegovo Jevanđelje je najstariji pisani dokumenat na Balkan, a i u čitavu Evropu, spada u najstarije pisane dokumente i najveće kulturno-istorijske vrijednosti.
Kada sam ja išao u školu, osim toga što sam zaglupljivan pričom da je tito umro, pa drugi dan se zaglupljujemo da on živi u dječijim srcima, lansirana je i propaganda da su Srbi bili potpuno nepismeni dok se Vuk nije pojavio, a Miroslavljevo jevanđelje ili "Pacta conventu" gotovo niko nije ni spominjao.
Ovo govorim radi toga, što fašistička tuđmanova propaganda nam otima glagoljicu, i čak su se drznuli da nam otimaju Kneza Miroslava i njegovo Jevanđelje.
Oni, kukavci, čija je sva istorija zapisana na vrata minhenske katedrale, da se diče svetim knezom Miroslavom i da nam ga otmu, kao što nam sada otimaju kolijevku - majku Crnu Goru.
Iz razloga da nam ustaše ne otmu Crnu Goru, jer je kolijevka srpstva, mišljenja sam da bi polako trebalo izbacivati Vuka Karadžića iz srpskog jezika, jer koliko god on bio dobar, i koliko god izgubili ako ga se odreknemo, manje je no da nam otmu Crnu Goru, i da oni dole kukavci izmisle nekakav tzv.
"Crnogorski jezik".
Osim toga, Vuk se odrekao srpstva i pravoslavlja, prihvativši uniju sa katolicima (jer se drugacije nije moga vjencat s onom šokicom), pa i iz tog razloga bi ga trebali odbaciti, jer je katolik, i kao takav ne može biti veći od Svetog Save i kneza Miroslava, koje oće ustaše da nam otmu.
Mislim da si malo ekstreman u nekim stavovima.
Kao prvo, ni ja ni ti nismo neki veliki jezički stručnjaci, pa nije naše da talasamo i vršimo reforme srpskog jezika.
Imamo mi SANU, i mnogobrojne doktore nauka iz ove oblasti, pa neka se oni bave tim pitanjem.
Ovakve rasprave samo nepotrebno cjepaju naš narod na dva tabora sa suprotnim mišljenjima.
Po meni, svaka nametnuta reforma je nezdrava, i primjer su latini i njihove jezičke gluposti, poput "okolotrbušnog pantolodržača".
Nametnute reforme obično postaju predmet podsmjeha i kritike.
Jezik je kao dijete: treba da raste i da se slobodno razvija, sa puno ljubavi i malo prisile.
Pismo i jezik nisu instrument politike (kao kod muslimana i latina) jer su oni srce i duša jednog naroda, a dobro znamo da su operacije na srcu teške i komplikovane, i da pacijent može i da podlegne.
U ovom slučaju pacijent je čitav srpski narod! Srbi su Vuka nekako preživjeli, ali su ipak i dosta izgubili, prije svega jer je Vuk Hrvatima na tacni servirao naše pismo.
Nisam siguran da je logično da nas osam miliona Srba treba da mijenjamo način na koji govorimo da bi spriječili pola miliona crnogoraca da naprave svoj jezik.
U tu svrhu trebamo malo da budemo bolji na političkom planu.
Ako to Crnogorci i urade, postaće predmet sprdačine, kao i muslimani.
Da li to znači da i ja, koji sam ljetos stajao na temeljima durmitorske kuće u kojoj je moj djed rođen, treba da od sutra kažem da je moj maternji jezik - crnogorski.
Nikada! Crnogorski jezik ne postoji, isto kao što je i bosanski jezik dio mašte naših dalekih rođaka - muslimana!
Tvoj primjer za riječ sjutra je na mjestu, ali je trend gubljenja suglasnika, pa čak i kompletnih slogova prisutan u svim jezicima svijeta.
To je zbog toga što je jezik dinamična kategorija i stalno se razvija.
Zbog toga je danas pravilno i u "Sokocu", kao i u "Sokolcu" (nepostojano "L").
Jednačenje po zvučnosti (palatalizacija) je pojednostavljivanje izgovora, mada je tvoja primjedba da se gubi korjen riječi sasvim na mjestu.
Svi ostali narodi imaju taj isti problem.
Englezi pišu "Wednesday", a izgovaraju tako što progutaš srednji slog.
Isto tako je i drugo "o" u izgovoru riječi "colour" postalo kraće, pa sada Amerikanci pišu tu riječ kao "color".
Možda će tako i Srbi jednog dana govoriti "kuruz" umjesto "kukuruz" jer ova riječ dominira kod seljaka u Srbiji.
Mnoge riječi su nestale iz srpskog jezika ili se rijetko koriste, kao na primjer "trnokop" tj.
krampa ili budak, dok je "trnokop" standardna riječ rumunskog jezika.
Reforma našeg jezika u ovom trenutku bi bila lavovska usluga Hrvatima i muslimanima, jer bi im pomogla da konačno naprave svoje jezike.
U isto vrijeme, naši unuci i praunuci bi morali da prevode srpske pisce (Iva Andrića, Branka Ćopića, Desanke Maksimović i ostalih) sa nekog "stranog jezika" na njihov novostvoreni jezik.
Neka hvala, ovu podvalu latina i muslimana neću progutati.
Za sebe sam siguran da ću do kraja života govoriti jezikom kojim je napisano srpsko književno blago, ali ću se i dičiti sa "Miroslavjevim jevanđeljem" kao najvećim biserom naše kulture.
I na kraju, treba da shvatiš da smo mi Srbi dovoljno neuki i zbunjeni oko svoga jezike i bez još jedne reforme istog.
Imamo toliko destruktivnih elemenata koji se zbog svog neznanju i zavedenosti zalažu za mjenjanje svega što nam je sveto: crkve, pisma, jezika, kulture.
|
Zmaj :
Broj: 15769 Datum: 04.11.2007
Jezik kojim zborimoOvo namjerno ovako zborim kako su naši djedovi zborili (i kako se i sada zbori u našu kolijevku majku Crnu Goru, jer jezik je kao i voda najčišći na svoj izvor), prije no što je naš narod zaražen gramatikom Marije Terezije i Franja Josifa, koja se danas zove "Vukova reforma".
Tekovine "Vukove reforme" vidimo danas.
srpski se jezik cijepa na nekakav "hrvatski", "bosanski", "crnogorski"...
Srbi su pismom odvojeni od majke Rusije, i nametnuta im je česka latinica, umjesto Miroslavljeve ćirilice, kojom je naš Sv.
Stevan Mirotočivi (slava mu i milost), potpisao "Pacta Conventa", u doba kad je car "civiliziranih Europejaca" Fridrih Barbarosa, umakao prste čas u tintu, čas u čorbu.
Pa je nama Srbima i u škole lansirana laž da je otac srpske pismenosti, onaj nesrećni i pokatoličeni švapski zet Vuk Karadžić, a nijesu Sv.
Ćirilo i Metodije, knez Miroslav i Sveti Sava (slava im i milost), pravi i istiniti tvorci srkog jezika i gramtike, još u doba kad "civilizirana Europa" nije znala ni za naliv pero, ni za kašiku.
Vuče,
sve ovo stoji, kao što si rekao.
Međutim, kako jedan pjesnik reče "nema više povratka na staro".
Iz ove kože ne možemo, a pisma kojim pišemo se ne možemo odreći jer će onda naši dušmani da tvrde da smo se, mi Srbi, odrekli Vukovog pisma, isto kao što jedan glupi balija izjavio na ovom forumu da je ijekavski bosanski jer se jedan drugi Karadžić (Radovan) odrekao ijekavskog time što je uveo ekavski u službenu upotrebu u Republici Srpskoj.
Ako bi sada SANU poništila "Vukovu reformu", to bi značilo muslimanima poklanjamo jezik koji smo mi napravili i da se odričemo svih Srpskih pisaca koji su pisali ovom varijantom srpskog jezika: Branka Copića, Desanke Maksimović, Pere Zbuca, Meše Selimovića, Ive Andrića i mnogih drugih.
Ipak, moram priznati da je pismo prije Vuka bilo mnogo komplikovanije od ovog današnjeg.
I ja mu zamjeram što je izbacio "meki znak", i time udaljio naše pismo od ruskog.
Međutim, treba da znaš "vukov jezik" uglavnom jezik srpskog pučanstva, dok se staro-slovenski jezik njegovao u duhovnom životu (crkve) i koristio u administrativnoj prepisci.
Po meni ni to nema mnogo logike.
Za tebe, Vuče, znam da ovo znaš, ali zbog drugih da kažem i to da se za vrijeme Vuka u mnogim dijelovima Srbije koristio ijekavski dijalekt, uključujući i njegov rodni Tršić, i gotovo cio loznički kraj.
Ekspanzija ekavskog se desila mnogo kasnije, kada je Beograd postao prestonica.
|
RašO : Srbistan
Broj: 15623 Datum: 28.10.2007
Imaju muslimani još jezikaVijest objavile novinske agencije 27.
10.
2007.
godine:
"Adnan Čirgić postao je prvi doktor crnogorskog jezika, nakon što je u Hrvatskoj odbranio rad na temu "Govor podgoričkih muslimana".
Čirgić, koji je i direktor Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje (ICJJ) "Vojislav P.
Nikčević", odbranio je doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu Univerziteta "Josip Juraj Štrosmajer" u Hrvatskoj.
Član ICJJ Milorad Nikčević rekao je da najnovija doktorska disertacija Čirgića najbolje demantuje stavove da crnogorski jezik ne postoji".
Odsada će trebati prevodilac kad komuniciraju npr.
Čirgić i Mujo-Halil-Hrnjca-Budalina-Tale.
A tek kad uvedu hercegovački jezik...
|
Mujo Hrnjica : Sarajevo
Broj: 15619 Datum: 28.10.2007
Za hojrata RokuMoram ti objasniti značenje riječi seljak, seljačina i hojrat, jer neke pojmove očigledno *rkaš-pardon brkaš.
Seljak otjelovljuje način života, kako proizvodnjom sredstava potrebnih za život, tako i odnosom prema uživanju tih dobara.
U proizvodnji i u trošenju seljak je uvijek okrenut zajednici tj.
selu.
Vrijednosti seljačke kulture, potvrduju ljubav za zemlju, brigu za porodicu i okrenutost kolektivitetu kojemu se pripada.
Ja sam recimo, seljački sin.
U ovo, nazovi, moderno doba, riječ "fukara", ponekad se zamjenjuje riječju "seljak".
Do toga je došlo, iz razloga što je prezrivo i podcjenjivačko značenje prešlo na riječi "seljak" i "seljački", jer je seljaštvo općenito spalo na niske grane.
Kako se orijentalizam folklornog tipa sve manje upotrebljava u savremenom govoru i pisanju, njegov prezirom nabijen smisao prelazi na seljake, koji svojim sniženim društvenim položajem stječu i niže mjesto na vrijednosnoj ljestvici.
Rijetko ko se danas poziva na nekadašnje “Plug i brana narodu su hrana”.
Čak i gradska djeca kojoj su nane/babe i dede/đedovi došli sa sela shvaćaju imenicu "seljak" kao uvredu.
Imenica koja označava nešto uvećano/umanjeno, naziva se uvećanica/umanjenica.
Primjer seljačina/seljačić.
Ti to nisi.
Riječ hojrat je grčkog porijekla.
Označava čovjeka koji je prostak, neotesanac, nekulturan, primitivan, zaostao i sirov.
To su oni ljudi koji svojim hodom savršeno opisuju svoje pretke neandertalce, koji pljuju i hraču gdje stignu a omiljeni potez im je kad se nagnu u stranu, pritisnu jednu nozdrvu i glasnim zvukom istjeraju sekret iz nosa, a potom slavodobitno i puni ponosa zvjeraju oko sebe, završe tu radnju tako što «otaru» rukavom svoju primitivnu surlu.
Takvi moraju biti viđeni svugdje.
Jebe se njima jesu li parkirali vozilo na travnjak, trotoar, pješački prelaz ili pred vrata haustora ili džamije/crkve, jer je njihov ljubimac produžetak njihove muškosti a tetejac za pasom potvrda njihovom egu.
Agresivni do bola, glasnom vikom i galamom ukazuju na svoje prisustvo.
Misle da su akademici ako su pročitali jučerašni Avaz/Glas srpske...
P.
S.
za druga administratora.
Osnovnu i srednju školu završio si u školskom sistemu SRBiH, što hoće reći da je ista lektira važila od Velike Kladuše do Bileće.
Kako je tebe mimoišla lektira koju sam ja čitao-nije mi jasno, a stariji si par godina od mene.
Biće da neko, nekog, folira.
Helem neise, postao si i ti meni simpatičan, iako me «uvaljuješ» u vode koje su tabu tema na ovom forumu.
Oženjen sam čovjek, otac dvoje djece, a tjeraš me u protiv- prirodne seksualne odnose i švaleranciju sa – Alijom!
I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer – istina boli!
U srpskom jeziku rijec seljak nije uvredljiva! Ponekad se u slengu kaze za nekoga da je "seljacina" i to jeste uvredljiv pojam.
Medjutim, mi u srpskom jeziku imamo i druge termine za nekoga ko je seljacina, kao na primjer "prostak", "neznalica", "primitivac" itd.
pa ne moramo da upotrebljavamo tu rijec u pisanju.
Rijec "seljacina" u smislu u kome je ti navodis nije dio srpskog knjizevnog jezika.
Rijec "hojrat" takodje nije dio srpskog jezika i mi je ne upotrebljavamo jer imamo dovoljno dobrih rijeci u duhu srpske jezicke tradicije.
|
:
Broj: 15618 Datum: 28.10.2007
I latinica je Vukovo djeloPrije nekoliko mjeseci objavljeno je, mislim da je bio "Glas Srpske" da su pronađeni spisi Vuka Karadžića u kojima je reforma latiničnog pisma djelo Vuka Karadžića.
Samo, objava ovog detalja ostala je skrivena, sve do današnjih dana iz "političkih" razloga.
O ovome bi bolje trebali znati naši lingvisti.
Vijest u novinama je bila udarna.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 15611 Datum: 28.10.2007
Zasto ne postoji bosanski jezikDo građanskog rata na prostorima Balkana u periodu 1991-1999 nije došlo do rata samo zbog sukoba nacionalnih interesa Srba, Hrvata, muslimana i šipatara.
Mi smo samo bili figure na šahovskoj tabli, a poteze su vukle zapadne sile.
Rat na Balkanu je utihnuo tek onda kada je Amerika ostvarila svoje nacionalne interese tj.
dobili su baze u Tuzli i Prištini, prodali oružje Bosni, ispraznili NATO skladišta hrane u Hamburgu, isprobala svoju modernu tehniku na živim ciljevima, kao i bojeve glave napunjene osiromašenim uranijumom.
Naravno, račun za ove "usluge" platila je EU, ali i islamske zemlje.
Nakon rata smo se igrali sudija u Hagu.
Trebalo je dokazati krivicu Miloševiću, Karadžiću i Mladiću iz prostog razloga što po međunarodnom pravu, ako se za jednu stranu dokaže a je kriva, druga se automatski oslobađa i ne može joj se suditi.
Naravno, ovdje se nije radilo samo o "ljubavi prema muslimanima", nego i o vlastitoj koži jer da je kojim slučajem haški sud proglasio muslimane za krivce rata u Bosni, onda bi i Amerikanci automatski bili krivi - ako ništa, ono bar moralno.
A sav taj haški cirkus ima samo jedan cilj - da pokaže svijetu i bjelosvjetskim političarima da ako ne budu radili onako kao što im to Bijela kuća zapovjeda, onda će završiti poput srpskih političara.
U svoj ovoj farsi Srbi su najmanje bitni, ali ih treba rasparčati u što više zemalja i raseliti po svijetu, tako da se više nikada ne usprotive velikim imperijama poput one otomanske, austrougarske, hitlerovske, a sada i američke.
I na kraju, možemo izvesti zaključak da je loša srpska politika stvorila muslimansku državu na Balkanu, a ne oni sami.
Za Amerikance i Nijemce ovo je moralna pobjeda.
Na našu nesreću, Bin Ladin se oglasio 2001 godine, a ne 1991.
pa su muslimani u Bosni poveli sa 1:0 i stvorili svoju državu.
Sada je Republike Srpska na redu da izjednači.
Stvaranjem vještačke bosanske države sa staklenim nogama je identična priča sa Kurdima (najmanji pa ću ih uporediti sa Hrvatima), Sunitima (najbrojniji kao Bošnjaci) i Šitima (drugi po veličini a izgubili vlast, isto kao i Srbi).
Oni neće zajednicki život u Iraku mada su svi muslimani, pa zato nije ni čudo da tri religije u Bosni možeš održati u jednoj državisamo silom.
Zato se ne treba čuditi što ne možemo da sastavimo i navijamo zajedničku fudbalsku reprezentaciju, a kamo li da prihvatimo bosansku naciju.
Naravno, to muslimani pokušavaju da nametnu, ali bez uspjeha.
Dobra stvar je što ni Hrvati nisu ništa bolji od Srba, pa se drsko odupiru ovoj ideji.
Što se jezika tiče, on je važan dokaz postojanja jednog naroda i jedne nacije.
Naravno, nemaju ni sve nacije autentičan jezik.
Da navedem samo Australiju, Kanadu i Ameriku za početak.
Međutim, oni se ne stide svoga porijekla poput naše muslimanske braće, pa se ne bune što govore jezik Engleza.
Ne može se velikoj Americi osporiti da ima svoju književnost, međutim ona je nekako mlada i nije izrodila dovoljno velikih pisaca poput majke Engleske koja je pet puta manja a mnogo bogatija klasicima.
Neki američki pisci su se i odricali državljanstva da bi dobili ono englesko, koje je uslov da dobiju titulu od britanske kraljice.
(Ovo me podsjeća na Srbiju.
)
Ako je zapad muslimanima priznao državu, to ne znači da će im ikada priznati i jezik, i to iz prostog razloga što ne zadovoljavaju osnovni kriterijum: ne treba im prevodilac sa srpskog i hrvatskog jezika.
I upravo zbog toga se muslimani vise bave srpskim jezikom nego sami Srbi, jer oni pokušavaju da ubjede Srbe da treba da pisu samo ćirilicom, onim istim pismom koje im oni uskraćuju u državnim organima i školama.
U isto vrijeme, sami sebi skaču u stomak insistiranjem na jednoj televiziji, tako da se nestaju one jezičke razlike koje muslimani vještački pokušavaju da stvore.
Evropska Unija i Ujedinjene Nacije ne žele da progutaju udicu jer nisu glupi, a imaju i svoje jezičke eksperte, pa znaju da bi im to bio samo dodatni trošak da vještački stvore još jedan jezik.
I za kraj, uporedite ovo moje pisanjem sa komentarima ovog "našeg" Muja.
Samo po smislu i političkoj obojenosti teksta možete da shvatite da je musliman.
Piše čisto srpskim književnim jezikom, a tvrdi da govori - bosanski.
Vjerovatno mu ni izgovor nije mnogo drugačiji od našeg.
Ima i mnogo Srba koji imaju isti dijalekt kao on, pa mu ni po izgovoru nikada ne bi mogao utvrditi da li je Srbin ili musliman.
Moram da priznam, još uvijek imam problem da razumjem Amerikance iz Luiziane, Kanađane iz Labradora, kao i engleski sa BBC-ja.
A ovi, gore nabrojani, nemaju svoj "luizijanski", "labradorski" i "londonski" jezik.
Isto kao što ni nepostojeća nacija "Bosanci" nema "bosanski jezik".
|
Seljak :
Broj: 15602 Datum: 27.10.2007
Mujo Hrnjica,
zasto toliko polemike o jeziku, i pokušaju, i to upornom, o postojanju bosanskog jezika.
Ja nisam neki poseban poznavalac jezika što baš ne bi važilo za literaturu, ali o jezicima u lingvističkom smislu, a pogotovo o tome "da li oni postoje" ne želim da diskutujem.
Po meni je osnovni razlog, kao i u mnogim drugim stvarima, frustriranost bosanskih muslimana što imaju priznatu državu Bosnu, a nemaju priznat bosanski jezik.
Slažem se da je to dovoljan razlog za frustruacije, i za neurozu kada je riječ o bosanskom jeziku.
No, ako gledamo logički, ako je sve sa državom u redu trebalo bi ba bude i sa jezikom, i da oni budu u nekoj hajde nazovimo je, simbiozi ili obratno.
Ali ne ide, i ne stima to nikako zajedno, kao sto vidimo.
Hajde da budem malo sarkastičan, ne shvati to u negativnom smislu, pa da kažem u čemu je problem sa jezikom bosanskih muslimana.
Vi govorite, pisete, susjedi vas razumiju, svijet vas također razumije preko prevodilaca itd.
Iz svega toga, kako god mi stvar okretali i posmatrali, ispada da je to samo ipak politički, a ne logicki i lingvisticki problem.
Evo jedan primjer.
U Australiji, u srednjoj školi učenici muslimanske nacionalnosti, kada žele da uče "strani" jezik što donosi mnogo poena za upis na fakultet, ne mogu da uče bosanski jezik već su primorani da uče srpski ili hrvatski.
Naravno svi oni se opredjeljuju da uče hrvatski iako im je srpski jezik "blizi".
No, da se ja vratim na ta dva razloga koje sam na počtku naveo, zbog kojih ne želim da diskutujem o bosanskom jeziku.
Prvi je već malo "obuhvaćen" i jasan je da bilo kakvo diskutovanje o bosanskom jeziku je ustvari beskonačna diskusija iz domena politike, a ne iz domena lingvistike.
Drugi razlog proizilazi čisto iz moje vlastite pragmatičnosti da to nije moj problem.
Prevedeno na jezik naših predaka sa Romanije to bi se moglo reci "ne češi se kada te ne svrbi", ili se može reći i na drugi nacin "neka se češe koga svrbi".
Znaci ja kao pragmatik ne treba da se uzbuđujem, jer imam svoju jasno isprofiliranu nacionalnost, a hvala Bogu i jasno profiliran srpski jezik.
Meni lično ne bi smetalo da vam se i prizna ime jezika, ali eto ti isti stranci koji vam mnogo toga priznaše i obećaše to ne omogućuju.
I na kraju, izvini ako sam te cime uvrijedio.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 15566 Datum: 26.10.2007
O istoriji naseg jezika (srpska verzija)Poštovani Mujo,
moram ti reći da si me iznenadio svojom pismenošću, i da si dosta solidno napisao ovaj tekst.
Doduše, nadrobio si u ovaj svoj "bosanski lonac" i dosta nebuloza, ali za to ne brini, ja sam ovdje da ti i odgovorim.
Moram te razočarati, jer za gotovo ni jednog od ovih tvojih bosanskih pisaca nisam ni čuo, a pogotovu nešto čitao od njih.
Isto kao što ni ti nisi čitao ništa od mojih srpskih pisaca kao što su Radislav Ćivša, Milanko Vitomir - Mali, ili Radojko Lazarević - Arči.
Naravno, vjerujem da si za Milanka Vitomira čuo, isto kao što sam ja čuo za Izeta Sarajlića, mada nemam pojima šta je napisao.
I ne mislim da su oni "bosanski pisci", nego da imaju "sarajevski" atribut, jer njihova "slava" se proteže od Baščaršije do Alipašinog polja, isto kao što su Ćile, Milanko i Arči poznati samo na Romaniji.
Jedini pisac koji vrijedi pomena na ovoj stranici iz ove tvoje, dolje nabrojane, liste je Mak Dizdar.
Mada sam čitao njegovog "Kamenog spavača", njega ne cijenim mnogo, prije svega zbog nebuloza koje je objavio u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega".
Kao pjesnik, nije loš, ali je u životu dosta kontraverzna ličnost.
Sto se Iva Andrića tiče, nije tvoje da ga pominješ.
Jeste, Ivo Andrić je po rođenju Hrvat, ali je bio opčinjen istorijom srpskog naroda koja mu je bila nadahnuće za njegovo književno dijelo, pa je na kraju i sam za sebe rekao da je on srpski pisac.
Zbog toga ga i ja smatram najvećeg među nama, isto kao i Emira (Nemanju) Kusturicu smatram jednog od najvećih srpskih režisera.
Isto tako, nije te briga ni što sam ja "Crnogorac", a izjašnjavam se kao Srbin jer je to isto, ali ti nemaš pravo da kriješ svoje srpsko porjeklo i svrstavaš se u neki vještački narod bez "povjesti".
O srpskom pismu nemaš pojma! Treba da znaš da smo mi Srbi imali još dvije-tri reforme pisma prije ove zadnju (najmanje) koju je napravio Vuk Karadžić uz Kopitarevu pomoć.
I mada ne mislim da je Vuk baš najbolje odradio ovu reformu, ovo pismo koje je on napravio na početku 19.
vijeka je 38 godina starije od latinice, koju je napravio Ilirski pokret u kome su se nalazili i Vuk i Đuro Daničić, ali tvoji "Bošnjaci" nisu imali ni jednog predstavnika, pa zbog toga ne možeš da tvrdiš da ste i vi učestvovali u stvaranju latiničnog pisma.
U pravu si da tri četvrtine Hrvata ne govori hrvatskim službenim jezikom.
Tvoja nebuloza da je "Vuk Srbima srpski jezik donio iz Bosne" je najveća glupost koju sam ikada čuo.
Vuk je samo predložio da se za zvaničan srpsko-hrvatski jezik uzme ijekavski dijalekt, koji se upotrebljava od strane Srba i Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori.
Međutim, Vukov prijedlog nikada nije prihvaćen od strane matice srpskog naroda - Srbije, u kojoj se uglavnom govori ekavski, i koji je po mnogima bolji i čistiji od ijekavskog dijalekta.
Samo da ne zaboravim, vi Bošnjaci se u svim ovim pregovorima ne pominjete jer - niste ni postojali.
Jezik ne poznaje politiku, pa nemoj da mješaš glupu odluku Radovana Karadžića da se ekavski uvede kao službeni jezik u Republici Srpskoj.
Jezik nema nikakve veze ni sa religijom, niti sa nacionalnim granicama.
Ako bi ove stvari izbacio iz svoje diskusije bio bi mnogo pametniji, pa bismo imali o čemu i da pričamo.
Ako tvrdim da bosanski jezik ne postoji, to zasnivam na činjenici (koju sam lično utvrdio) da je 98% riječi iz vašeg "bosanskog riječnika" identično sa riječnikom srpsko-hrvatskog jezika koji je štampan prije 30 godina i koji ja imam kompletan na ovoj stranici.
Ako mi ne vjeruješ, kupi jedan srpski riječnik od 220.
000 riječi pa počni da ih upoređuješ sa tim svojim "bosanskim riječnikom".
Otiđi sa ovom podacima u UNESCO ili EU, pa ako vam priznaju "bosanski jezik" i ja ću vam ga priznati.
Savjetujem ti da se maneš ćorave rabote i diskusije čiji je ijekavski dijalekt.
Ja ti ne negiram pravo na njega, ali ti ne možeš da tvrdiš smo se mi Srbi odrekli tog dijalekta.
E pa vidiš, nismo jer ja i još 5 miliona Srba i onih koji su bili Srbi do 1975.
godine, još uvijek govorimo ijekavskim dijalektom.
|
Mujo Hrnjica : Sarajevo
Broj: 15563 Datum: 26.10.2007
O istoriji jezika (bosanska verzija)Poštovani druže administratore!
Nema potrebe da me blokiraš ili da ovo brišeš.
Ako sam nepoželjan, to mi i napiši.
Ako mi ovo pobrišeš, znaću s kim imam posla.
Budi srpska junačina, odvoji malo svog vremena, nemoj biti «persona non gratis» i pomozi ovom neukom, glupom i jadnom bošnji da konačno pronađe svoje «stado».
Moram ti samo navesti nekoliko bošnjačkih pisaca prije glavnog uvoda.
Alija Nametak, Bisera Alikadić, Ahmed Burić, Safvet Beg Bašagić, Zulfikar Džumhur, Osman Nuri Hadžić, Ahmed Hromadžić, Advan Hozić, Alija Isaković, Nasiha Kapidžić Hadžić, Hamdija Kreševljaković, Šukrija Pandžo, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Husein Tahmiščić, Mak Dizdar, Ahmed Muradbegović...
jel dosta? Jesi li ikad pročitao nešto od ovih autora? Jesli li čuo za njih? A da ne nabrajam one koje ste prisvojili kao «svoje» jer ste tanki sa piscima, uostalom, uvijek ste rado posezali za tuđim...
Ivo Andrić (Katarine i Antona)-Srbin??? , znaš li da je danas tačno 46 godina kako je dobio Nobelovu nagradu za književnost?
Da se vratim onome što sam ti htio reći.
Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam pribjegao jednom.
Već neko vrijeme, kad me počnu daviti sa političko-jezičkim začikoljicama i kad mi kažu kako bosanski jezik ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:
«Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski».
Ovakva izjava obično privuče tri stvari-pažnju, glasne proteste i zahtijeve da obrazložim svoj stav.
Što ja, sa merakom, i učinim.
Krenimo prvo sa srpskim jezikom.
Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić.
Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, djelom, Crne Gore i proglasio ga za «standardni srpski jezik», preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod.
On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svog rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slovenai, sasvim ispravno, poslužio se njime.
Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine.
Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci.
Vuk je Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.
Još jasnijem razdvajanju je poslije pomogla zlosretna jezička politika koja je bila na snazi za vrijeme Vukovog zloglasnog prezimenjaka, a kojom je iz srpskih medija i školstva prognana ijekavica i latinica, čime se srpski jezik, barem privremeno, de facto odrekao i latinice i ijekavice kao svoje kulturne baštine, olako ih prepuštajući drugim jezicima, kao što je bosanski.
Hvala na tome.
Hrvatski je jezik donekle slična priča.
I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća od strane Ljudevita Gaja i Ilirskog pokreta, te usaglašen sa srpskim jezikom Bečkim sporazumom iz 1850.
Kao književni jezik, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika, ali je problem hrvatskog jezika u tome što njime ne govore tri četvrtine hrvatskog puka.
Jezik koji u školi uče mali Istrijani, mali Zagorci, mali Splićani i mali Zagrebčani nema puno veze sa jezikom koji oni govore kod kuće, tako da, na žalost, moram primjetiti da se većini Hrvata književni jezik uveliko razlikuje od kolokvijalnog maternjeg jezika u Hrvatskoj, onog govora kojem ih uče njihove mame.
Kad mama iz Zagreba svojoj djeci kaže da idu u posjetu rodbini u Bosnu, oni se zapitaju »A kaj bumo tamo delali? ».
Prevedeno na književni hrvatski, to bi glasilo: »A što ćemo tamo radili? ».
Ni nalik.
Nadalje, ako su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda sam hrvatski ne postoji kao jedinstven jezik, već su to u stvari tri jezika-kajkavski, čakavski i štokavski.
Službena hrvatska politika ih naziva narječjima, ali ja, ruku na srce, kajkavski ili istarski razumijem jednako koliko i slovenački ili česki.
Nemam ja ništa protiv da mi beru šljive i dunje iz bašče, naprotiv.
Bujrum, rodilo je, i rodit će opet, grehota je da istruhne, a sevap je podjeliti.
Ali da mi bez pitanja pomjeraju međe, da mi zajmiš i samu bašču, e to ne može! Ne dam! Ni komšijama ni susjedima.
I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer - istina boli!
|
Mujo Hrnjica : Sarajevo
Broj: 15544 Datum: 25.10.2007
IspravkaPoštovani administratore!
Neću te persirati jer vidim da ne insistiraš na tome ali te moram ispraviti u nekoliko stvari.
Na zvaničnom sajtu vlade Republike Srpske stoji da su u konstitutivna sva ti naroda, znači da imam pravo na nju kao i ostali.
Također se navodi da su zvanični jezici – jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.
Neko pametan napisao tako da izbjegne nepotrebnu polemiku.
Desi se, sa vremena na vrijeme, da me poneko priupita o jeziku kojim govorim i zatraži da se očitujem o njegovom nazivu.
Bez ikakva premišljanja odgovaram da mi se maternji jezik, ovaj kojim zborim i na kojem psujem, na kojem nemušto sričem pisma i na kom po hartiji škrabam, na kojem sanjam i na kom me muče košmari, zove bosanski a pismo latinično.
Odlično znam ćirilicu a odrastao sam uz Branka Ćopića, tako da nemam kompleksa ili smetnje u tom smislu.
Strancima obično pridodam da je bosanski gotovo identičan hrvatskom ili srpskim i da je, zapravo, posrijedi jedan jezik koji je dugo vremena nosio jedan naziv i koji je, iz političkih razloga, preimenovan u tri različita jezika (B/H/S), u zvaničnim dokumentima.
Svako od korisnika ovog troglavog jezika, stoga, bira sebi kako će ga zvati, ovisno o etničkim, kulturnim i drugim afilijacijama.
Ja svoj jezik nazivam bosanskim, iz prostog razloga što dolazim iz bosanskog kulturnog podneblja, što se mahom oslanjam na bosanskohercegovačko kulturno i književno naslijeđe i koristim se karakterističnom bosanskom leksikom.
Birajući sebi pravo da svoj jezik nazovem onako kako želim, ja logično i drugima prepuštam isto; ostavljam im pravo da svoj maternji jezik imenuju kako žele.
Iz meni nekog nepoznatog, ili pak predobro poznatog razloga, drugi (a pri tome ne mislim na strance) to isto pravo niječu meni.
Usto obično budem izložen tvrdnjama da «bosanski jezik ne postoji», da je posrijedi «varijanta srpskog» (ili hrvatskog, ovisno o davatelju izjave), niječe mu se postojanje gramatike, historije, leksike, riječju, uskraćuje mu se cjelokupan identitet.
Da ne bi otišli daleko a nemam vremena da «presipam iz šupljeg u prazno» na tome ću završiti.
Ja u svom riječniku imam dosta turcizama kao i germanizama, uostalom kao i ti.
Mislim da ne trebaš biti prevodilac jer smo dugo živjeli zajedno i razumijemo se odlično.
Nisu novokonponovane riječi bosanskog: Alarahmetile, muhanat i slično.
To su dosta stare riječi a za umrlog Bošnjaka se ne može reći pokojnik kao i za nekog, recimo, Jovu da je rahmetli.
Ne ide a nije ni kulturno.
A riječ muhanat nije u prevodu nerazumljiv nego onaj kome sve smeta.
To sam upotrebio za tvoje pojedine mračnjake koji su muhanati na sve što se ne krsti sa tri prsta.
Hvala na ustupljenom prostoru.
Poštovani,
Na ovaj tvoj članak imam da kažem sledeće:
- Ovo nije zvanična stranica vlade Republike Srpske, i baš me briga šta na njemu piše.
Na ovom sajtu sam ja Vlada, i donosim pravila onakva kakva odgovaraju posjetiocima koje ja hoću da privučem na ovu stranicu.
Zbog toga me zabolje strana lijeva koji su zvanični jezici u Bosni i Hercegovini.
Tvoj članak mogu izbrisati iz prostog razloga što si napravio jednu gramatičku grešku, ili jer nisam jutros popio dobru kafu.
Nemam namjeru da ti se pravdam, niti da ti nešto objašnjavam.
Imam pametnijeg posla u životu.
A ti, ako ti se stranica ne sviđa, razguli - ima i onih "sajtova" koji zadovoljavaju kriterijume "zvaničnih jezika Republike Srpske".
- Jezik nikada nije bio, i neće biti privjesak političkih interesa.
Kada su vam Amerikanci dali državu u kojoj ste sada vi većina, vaše vođe su bile u zabuni misleći da vi sada morate da imate i svoj jezik.
E pa vidiš, svoj jezik nemaju ni mnogo veće nacije, poput one kanadske, australijske ili pak američke.
Oni još uvijek govore jezikom Engleza, koji je službeni jezik u mnogim zemljama, poput moćnog Izraela i Indije u kojoj živi šestina stanovnika zemaljske kugle.
Vi govorite jezikom Srba i Hrvata, a pišete pismom koje je napravio Vuk Stefanović - Karadžić a onda ga je neko polatiničio, tako da je svako ćirilično slovo prepravio na latinicu.
Zbog toga je latinica "latinična varijanta ćirilice".
Ovu "reformu" je moglo uraditi i neko dijete iz drugog razreda osnovne škole.
Od latinskog alfabeta i pet slova ukradenih od Čeha i Poljaka, Hrvati su napravili "svoje" pismo.
Mi Srbi bi trebali tužiti Hrvate za krađu, jer ste pokrali naše pismo jer sada tvrde da je latinica originalna tvorevina, i da je latinica starija od ćirilice.
Nakon svega ovoga, šta treba reći za vas, koji ste plagijatori od plagijatora, tj.
pišete pismom Hrvata.
Čak i mali narodi, poput Holanđana i Belgijanaca imaju bar jedno originalno slovo u svom pismu.
- Sto se tebe tiče, ti samo govori onako kako si govorio do izbijanja rata i ja ću te sigurno razumjeti.
Sto se tiče riječi "muhanet" najiskrenije ti kažem da ni sada ne znam šta znači.
Od tebe je prvi put čujem, a siguran sam da je nema ni u onom vašem prvom "bosanskom riječniku" koji je štampan nekoliko godina poslije rata.
Ja njega imam na "slavicnet.com", pa možeš da provjeriš.
- To što ti misliš da vi Bosanci imate jezik, ne znači da ga stvarno i imate.
Jedno je šta vi mislite, a drugo je što pametni misle o vama.
Sumnjam da ćete imati pravo na prevodioca na bosanski jezik, ako vas ikada prime u EU.
Razlike izmedju "srpskog" i "hrvatskog" jezika su toliko male (po svjetskim standardima) da se jedva za njih moze reci da su dijalekti istog jezika.
Zato, budi srećan da nam bar priznaju srpsko-hrvatski kao zajednički jezik.
A gdje ste vi, muslimani u ovoj slici, to pitaj Aliju Izmetbegovica -Srbina.
- O kakvom ti kulturnom naslijeđu govoriš? Pa vi niste ni imali pisca koji se nije izjašnjavao kao Srbin ili Hrvat! Ja se dobro sjećam kada niste imali ni naciju, nego ste bili Srbi islamske vjeroispovjesti.
U jednom se slažem sa tobom - Branko Ćopić je doista tvoje kulturno nasleđe.
- Za mene su turcizmi i germanizmi samo - nepravilne riječi.
I moja baba je u govoru koristila mnogo nepravilnih riječi, kao npr.
"mraka" za "timina", ili "kreve" za "krevet".
Međutim, njenih dvadesetak nepravilnih riječi ne daje mi pravo da kreiram neki, potpuno novi jezik - "romanijski".
srpski jezik je pun stranih riječi, i u njemu je po najmanje originalnih srpskih riječi.
Ali tako je i sa svim ostalim jezicima, bez izuzetka.
Treba da znaš da ne mislim da su svi germanizmi ili turcizmi nepravilne riječi.
Mnoge riječi ("cilj", "čaj", "muzika") dolaze is njemačkog, turskog, španskog, latinskog ili drugih jezika, ali su postali neraskidivi dio našeg jezika, isto kao što je riječ "trnokop(*1*)" postala dio rumunskog jezika, a mi Srbi je više ne koristimo.
Međutim, mi Srbi kao narod imamo istoriju, a vi Bosanci nemate ni osnovne karakteristike jednog naroda: pismo, jezik, kulturu.
I na kraju, izvini ako sam te čime uvrijedio, jer - istina boli!
Pozdrav,
Željko Tomić
(*1*)Ovo sam nedavno otkrio u razgovoru sa jednim mojim prijateljem - Rumunom.
Ovo je kovanica od rijeci "trn kopati".
|
Pitar :
Broj: 14722 Datum: 19.09.2007
TipoglikemijaNsiam vrjevoao da zpavrao mgou rzmajueti šot čtaim.
Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra irtažsiavjima nučainka, njie vžano kjoim su roedsljdoem npiasnaa slvoa u ričjei, jdieno je važno da se pvro i psljdeonje sovlo nlaaze na sovm mstjeu.
Otasla solva mhou btii u ptponuom nerdeu, bez ozibra na ovu oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma.
Ovo je zobg tgoa što ljdusi mzoak ne čtia slvoo poebsno, već rčeiji poramrta kao clejniu.
Oavj preomećaj je šljiavo nzavan "tipoglikemija"
P.
S.
Kome su još vaanži grmaaitka i prapvois?
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 11361 Datum: 25.01.2007
PravopisDolje navedene komentare mozete naci u rubrici Razno-Jezik.
Zelio bih takodje da istaknem da se:
imena naroda pise velikim slovom: Srbin, Hrvat, Bosnjak;
imena vjeroispovjesti pise malim slovom: katolik, pravoslavac, musliman.
Napominjem i to da je u gramatici srpskog jezika do 1995.
godine postojala i rijec "Musliman" koja je oznacavala jednu od nacionalnih manjina u Jugoslaviji.
Ta nacionalna manjina se sada zove Bosnjaci, pa se rijec "musliman" pise iskljucivo malim slovom.
Ovu rijec je dozvoljeno pisati velikim slovom samo ako se pod njom podrazumjeva nacionalna manjina do 1995.
godine, tj.
do datuma kada su oni odlucili da se prekrste.
Koliko su sarajevski intelektualci nepismeni, govori i cinjenica da imaju udruzenje koje se zove: "Mladi Muslimani".
Ha, ha, ha...
Koji idioti! To udruzenje moze da se zove "Mladi Bosnjaci" ili "Mladi muslimani".
Alal vam vjera, akademici! Treba jedan kompjuter programer sa Sokoca da vas uci gramatici.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 11359 Datum: 25.01.2007
Velika i mala slova(1)Velikim početnim slovima pišu se:
- lična imena i prezimena: Vasilije Ostroški, Gordana Filipović, Jovan Jovanović Zmaj, Ivan Grozni, Mehmed Osvajač;
- imena naroda i stanovnika gradova, država, kontinenata: Srbin, Dalmatinac, Balkanac, Evropljanin, Amerikanac.
.
- imena božanstava: Jupiter, Afrodita, Zevs, Apolon;
- imena životinja: Šarac, Jablan, Vučko;
- imena nebeskih tijela i sazvježđa: Sunce, Zemlja, Mesec, Kumova slama, Halejeva kometa, Vlašići, Mali medvjed;
- imena kontinenata, gradova, sela, mora, reka, jezera, planina, ostrva i dr.
: Evropa, Sokolac, Dikalji, Biostica, Palić, Romanija;
- geografski nazivi se pišu: Jadransko more, Fruška gora, Plitvička jezera, Balkansko poluostrvo; ali se nazivi koji sadrze vlastite imenice pišu ovako: Južna Amerika, Južna Morava, Beli Drim.
- višečlani nazivi posebnih naselja (gradova i sela): Novi Sad, Brod na Kupi, Dvor na Uni, Han Pijesak;
- nazivi naselja i gradskih četvrti pišu se velikim slovom, izuzev vlastitih imenica: Novi grad, Krmkov do, Savski venac, Banovo brdo;
- imena država, sadašnjih i ranijih (sve se piše velikim slovom): Sjedinjene Američke Države, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, Italijanska Republika, Kraljevina Danska;
- skraćena imena država (sve se piše velikim slovom): Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo;
- federalne jedinice i autonomije, sadašnje i ranije: Narodna Republika Srbija, Autonomna Pokrajina Vojvodina;
- neprava i istraživanjem stvorena imena drzava pišu se jednim velikim slovom: Istočnorimsko carstvo, Mletačka republika, Dubrovačka republika, Tursko carstvo, Turska carevina, Osmanlijsko carstvo, Austrijsko carstvo, Habzburška monarhija, Zemlja izlazećeg sunca, Zemlja hiljadu jezera, Treći rajh, Pariska komuna, Užička republika.
- višečlana strana imena geografskog pojma pišemo velikim slovima: Sijera Nevada, Rio Grande.
Međutim, prevedena strana imena: Ognjena zemlja, Žuta rijeka, Stjenovite planine (Rocky Mountain) ;
- Imena koja nisu geografska se pišu sa velikim pocetnim slovom: Forin ofis, Junajted pres, Klajne cajtung, Ženmin žibao, Stejt department.
- imena ulica i trgova: Studentski trg, Železnička ulica, Beogradska ulica, Trg Republike; ako se sastoje iz više reči samo se prva reč piše velikim slovom a ostale malim slovom izuzev vlastitih imena: Bulevar Nikole Tesle, Ulica Petra Petrovića Njegoša;
- imena praznika: Božić, Vaskrs, Bajram, Đurđevdan, Nova godina, Prvi maj, Bijele poklade, Dan pobjede;
- nazivi ustanova, preduzeća, društava: Matica srpska, Osnovna škola "Mladost", Vojvođanska banka, Beogradsko dramsko pozorište, Srpsko pevačko društvo, Sportsko društvo "Partizan", Medicinski fakultet u Beogradu, Organizacija ujedinjenih nacija, Ermitaž, Odeo, Nolit, Jugopterol, Partizan, Crvena zvezda (a ne zvijezda);
- nazivi knjiga, časopisa, novina, književnih djela: Opšta enciklopedija, Naš jezik, Borba, Na Drini ćuprija, Svet kompjutera;
- posebna imena građevina, objekata, predmeta, upšte pojedinih primeraka nečega: Centar «Sava», Krivi toranj u Pizi, Partenon, Devič, Biljarda (zgrada na Cetinju), Gazela (most u Beogradu); Titanik (brod), Kineski zid, Rimski bunar;
- prisvojni pridevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima -ov, -ev, -in: Markov, Milošev, Marin, Beograđankina, Jugoslovenov.
pridjevski prigodni atributi ispred imena pišu se malim slovom: sveti Jovan Preteča, sveti Sava Jerusalimski, sveti Nikola.
Tako i prepodobni, blaženi, hazreti, preosvešteni, plemeniti i dr.
; ali velikim slovom kad se atribut shvati kao deo imena: Ognjena Marija, Sveti Petar, Sveti Sava.
Kad se ovakva imena primene kao ime bogomolje, praznika ili geografskog pojma, početna reč se piše velikim slovom: Sveti Petar na Limu (crkva), Sveti Nikola (praznik), Sveti Stefan (geogr.
).
pridjevsko-imenički izraz ispred imena piše se malim slovom: sveti apostol Pavle, sveti vračevi Kozma i Damjan, sveta braća Ćirilo i Metodije, sveti kralj Milutin.
Ali ako takav izraz zamenjuje ime, piše se velikim slovom (prva reč) Sveti vračevi, Sveta braća, Presveta devica, Sveta prečista, Sveti duh ili Duh sveti, Sveta trojica, Sveto trojstvo.
pomoćne riječi (član, predlog, veznik) na početku imena pišu se velikim slovom, a u drugim položajima malim: El Alamejn, Van Gog, De Gol, Da Vinči; ali Bosna i Hercegovina, Petrovac na Mlavi, Hafiz el Asad, Vinsent van Gog, Leonardo da Vinči.
Početna reč često se izostavlja, i ti kraći oblici bolji su kad god su dovoljno obični: Imanite (list, ne «L' imanite»), Asad, Velt (bolje nego El Asad, Di velt).
- Pri izvornom pisanju stranih vlastitih imena preuzima se i izvorni pravopis, uključujući pisanje velikog slova: Frankfurter allgemeine Zeitung, United Press, Foreign Office, Franc-Tireur, France Observateur (u prilagođenom pisanju: Frankfurter algemajne cajtung, Junajted pres, Forin ofis, Fran tirer, Frans opservater).
- Imena i nazivi administrativnih područja: nahija Posavlje, opština Vračar, Južnobanatski okrug, Niški region.
- imena i nazivi događaja i istorijskih zbivanja.
Kada neki događaj ima utvrđeni naziv, piše se velikim slovom.
Opravdano je pisati velikim slovom nazive onih događaja i zbivanja koji su izražajnim običajem stekli posebno ime, u kojem preovlađuje karakter vlastitog imena.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 11358 Datum: 25.01.2007
Velika i mala slova (2)
- imena ratova: Gradjanski rat, Prvi svetski rat, Vijetnamski rat, Korejski rat, Burski rat, Stogodišnji rat.
Opisni nazivi ratova pišu se malim slovom: tursko-austrijski rat (ili rat Turske i Austrije) 1683-99, iračko-iranski rat.
- imena ustanaka, pobuna, revolucija koja nemaju opisno-informativni karakter: Nevesinjska puška, Seljačka buna, Ilindenski ustanak, Prvi ustanak, Oktobarska revolucija, Narodnooslobodilačka borba, Pariska komuna.
Izrazi opisnog karaktera malim slovom: ustanak 13.
jula, ustanak 1804.
godine, buna protiv dahija, kineska revolucija, kubanska revolucija; Izuzetak je Francuska revolucija (podrazumjeva se ona od 1789.
g.
).
- geografska imena kao metonimijski nazivi događaja (bitaka): Borodino, Vaterlo, Mišar, Kajmakčalan, Sutjeska, u odgovarajućem kontekstu i Kosovo, Marica i dr.
Opisni nazivi od opšte imenice (malim slovom) i geografskog imena (velikim slovom): bitka kod sela Borodina, bitka na Vaterlou, boj na Ivankovcu, bitka kod Sigeta, bitka na Kosovu.
- Ustaljeni nazivi ratnih i drugih događaja: Kosovski boj, Kosovska bitka, Marička bitka, Kolubarska bitka, Cerska bitka, Solunski front, Sremski front, Igmanski marš, Peta ofanziva (operacija «Švarc»), Sarajevski atentat.
- ustaljena simbolična i figurativna imena: Vartolomejska noć, Dugi marš, Seoba naroda, Bitka naroda, Noć dugih noževa.
- ustaljena imena sklopljenog mira, sporazuma: Varsavski pakt, Versajski mir, Kumanovski sporazum, Novosadski dogovor.
- malim slovom se pišu nazivi kulturnih, duhovnih i društveno-političkih pokreta, istorijskih perioda, umetničkih pravaca i stilova: humanizam, renesansa ili preporod, reformacija i protivreformacija (protureformacija), ilirizam ili ilirski pokret, pokret otpora, stari vek, srednji vek, racionalizam, romantizam, realizam, ekspresionizam, barok, moderna.
- nazivi vrste robe, artikala, proizvoda obično se pišu malim slovom i kad predstavljaju smišljena, patentirana imena: streptomicin, vegeta, fruškogorski rizling, žilavka, ford, folksvagen, zastava, moskvič, mercedes, džip, fijat, tojota, pežo, reno, boing, daglas, tupoljev, junkers, spitfajer, leteća tvrđava, šarac, breda, zbrojovka, kalašnjikov.
Naziv proizvoda se može pisati velikim slovom ako se uzima kao naslov patenta, dela ili ako ima oblik formule: DC-9, Tu-110, He-178, helikopter Mi-10, minobacač T-13, lovac Me 109, boing 707, reno 5, meseršmit Me 109.
Velikim početnim slovom se piše:
a) prva riječ u rečenici: Spušta se noć.
Ledena kiša dobuje u prozore.
Gde su ljudi? Nema žive duše! Ulice su puste.
;
b) prva reč posle dvije tačke kada je upravni govor među navodnicima: Al' govori Musa Arbanasa: "Priđi, Marko, ne zameći kavge, il' odjaši da pijemo vino.
.
.
";
v) nastavak pisma iza naslova ako se pismo nastavlja u novom redu, i to bez obzira da li se iza naslova stavlja zarez ili uzvičnik:
Draga mama,
Tvoje pismo sam primila tek juče iako.
.
.
Malim slovom se piše:
a) nastavak upravnog govora ako je bio prekinut umetnutom rečenicom radi nekog objašnjenja; na primer: "Hoće li svi", pitao je direktor na zboru učenika, "pomoći u uređenju okoline škole? ";
b) nastavak rečenice posle upravnog govora, na primer: "Hoćemo! " - odgovorili su svi prisutni učenici.
"Krenimo na posao, onda, odmah posle sastanka" - povikaše neki učenici.
;
v) prisvojni pridevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima -ski, -ški, -čki, npr.
: novosadski, beogradski, evropski, češki, niški, subotički, američki, kragujevački;
g) zamjenice vi i vaš kad se u pismu ne obraća samo jednoj osobi već grupi ili kad se piše dopis nekoj ustanovi, firmi, društvu; npr.
: Osnovnoj školi "J.
J.
Zmaj", Obaveštavamo vas da je.
.
.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 11099 Datum: 30.12.2006
O nepismenosti, nacionalizmu itd...Pretrazujuci internet, nabasah na ovaj komentar.
Neke stvari su mi se svidjele pa odlucih da ih prenesem na ovu stranicu.
O jeziku, nepismenosti i nacionalizmu sam i sam pisao u vise navrata.
Vidim, ono sto smeta meni, tisti i mnoge druge.
.
.
.
Cesto citam komentare korisnika ali ovaj tred je posebno interesantan: zastrasujeca je kolicina nepismenih, gramaticki retardiranih - da li je razlog kusa asimilacija ili tehnoloska revolucija, kompjuterske skracenice, brzina kucanja (sa dva ili tri prsta.
.
.
) ne znam, uglavnom, dise mi se kosa na glavi - DA LI se pise odvojeno! O konceptu recenice i padezima necu ni da pocinjem.
.
.
Elem, posto sam sekundarnu smetnju imenovao i time sebi samom olaksao muke, mogu da kazem i ja koju o onoj maloj zackoljici zvanoj - nacionalizam.
Vrlo je tanka linija izmedju nacionalnog ponosa i nacionalizma, posebno za ljude sa prostora bivse Jugoslavije - kratak nam je fitilj, sta da se radi, moramo prvo sa tim biti nacisto.
Za mene licno, najbolje merilo je da ako mi nesto zasmeta, ja to ne gledam/slusam/ucestvujem.
Vrlo jednostavno, ne dozvoljavam da me bitange gurnu preko granice zdravog razume u ludilo (nacionalizam), a to vazi i za jednu i za drugu (trecu, cetvrtu.
.
.
) stranu - trudim se da izbegavam i tudj kao i svoj (srpski) nacionalizam, zato sam, na kraju krajeva, i emigrirao.
Prema tome, sudite svojom glavom i sopstvenim merilima i molim vas, ne pokusavajte da obrazujete, promenite, prosvetlite druge, tu ni konzilijum ne pomaze.
.
.
|
:
Broj: 10514 Datum: 27.09.2006
Vuk Karadzic je srpski ustaša, koji je rasturio srpski jezik, a s Jernejem i Kopitarem napravio tzv.
"hrvatski" jezik, koji ni sad ne postoji u UNESCO-voj baštini književnih jezika...
Kad zagrmi sa Bileće
krstice se i ko neće
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 9950 Datum: 25.06.2006
CirilicaGledao sam prije par godina na Televiziji RS glumca Stevu Žigona (Slovenca po nacionalnosti) koji kaže da je velika greska Vuka sto je u nasu Azbuku ubacio slova "nj", "lj" i "dž".
Mislim da je u pravu! Pokojni Stevo Žigon, veliki prijatelj srpskog naroda, je to rekao iz dobrih namjera.
Umjesto novih slova, Vuk je trebao zadrzati ruski "meki znak", isto kao sto su to i Bugari uradili.
Bugari jos uvijek koriste staro-slovensko pismo...
Medjutim, sta je tu je! Mi vec dvjesta godina koristimo Azbuku, milioni knjiga su napisani na vukovoj cirilici, pa nema mjesta za rasprave jer to sada nema ni smisla.
Treba primjetiti i to da je srpsko pismo ima definitivno najbolju "slovnu reprezentaciju" na svijetu! Kako svaki glas u srpskom jeziku ima odgovarajuce slovo, ovo pismo je perfektno.
Ovim se ne moze pohvaliti ni jedan drugi jezik! Problem latinice su slova "nj" i "lj" koja se u ovoj kombinaciji izgovaraju kao jedno slovo.
Nema sumnje da su ćirilica i latinica jedan alfabet, samo sto je ovo prvo staro-grčka a ovo drugo u latinsko-česka varijanta.
To sto Hrvati i Bosnjaci koriste vukovo pismo, nije nista strasno jer citav zapadni svijet koristi latinski alfabet pa se niko toga ne stidi!
Ono sto je Karadzic 1992.
godine uradio sa uvodjenjem "ekavskog" u Republici Srpskoj bila je velika glupost! Uostalom, to je osudila i SANU...
Zar Srbi iz Bosne treba da "izmisljaju" i uvode jezik kojim ne govore? Zar ima razloga da se stidimo ijekavskog, koji je nas od pamtivjeka.
Nismo mi repa bez korjena da ucimo arapski, ili pravimo svoj jezik.
Samo narodi koji nemaju identiteta (ili se stide onoga sta su) mijenjaju svoj jezik sa jedinim ciljem da bude "drugaciji od srpskog".
Ja cu uvijek govoriti jezikom Branka Copica, Alekse Santica, Ive Andrica, Njegosa i drugih velikih srpskih pisaca.
Pismo je samo skup znakova kojim se pisu knjige.
Jezik su knjige i knjizevna djela.
Jezik je kultura i identitet jednog naroda.
Ma koliko se Hrvati i Bosanci trudili, UNESCO ne priznaje ni hrvatski ni bosanski jezik kao poseban jezik.
Jer nema ni "kanadskog", "australijskog", niti "americkog" jezika, mada su razlike mnogo vece nego izmedju srpskog, hrvatskog i bosanskog.
Po meni alfabet nije toliko bitan.
Primjera radi, vecina ovog teksta je pisana na engleskom alfabetu (koristim samo 26 slova) i vi mozete u potpunosti da me razumjete.
Da sam kojim slucajem na ovoj stranici objavio "Na Drini cuprija" koristeci samo 26 slova engleskog alfabeta, mislim da biste je bez problema mogli procitati.
Mozda bi se nasla i poneka "luda glava" koja bi tvrdila da je to djelo objavljeno na engleskom, ili mozda na hrvatskom!
Do sada su se samo Hrvati trudili da dokazu da je nesto njihovo, ili bolje receno da nesto nije srpsko.
Izgleda da smo se i mi upecali na udicu pa treba da dokazujemo da "latinica nije nasa".
Mislim da je to pogresno! Mi Srbi treba dokazemo da je Abeceda "cirilica prevedena na latinski alfabet", prema tome da Hrvati pisu "vukovom cirilicom", tj.
necim sto je Vuk izmislio.
Nažalost ni on to nije "patentirao" jer je vjerovao da smo jedan narod koji govori jedan jezik.
Ne mislim da se trebamo odreci i jednog pisma, naprotiv, treba da ih njegujemo, a u skolama bi trebali da ucimo sva tri - ukljucujuci i staro-slovenski.
Umjesto toga, opet nam je nametnut latinski...
Naravno - ćirilica prije svega!
|
:
Broj: 9946 Datum: 25.06.2006
Cirilica (1)ZAŠTO SRBI PIŠU HRVATSKIM PISMOM?
Postoji samo jedan način da se sačuva srpsko pismo: državnim dekretom, odnosno donošenjem zakona da se srpski jezik ima pisati samo srpskim pismom, kao što je to slučaj i sa doslovce svim drugim jezicima na svetu (jedan jezik - jedno pismo).
Svako drugo rešenje je manipulacija
Prvi Srbin koji se potpisao hrvatskim pismom bio je Vuk Stefanović Karadžić.
Bilo je to 16.
marta 1850.
godine u Beču, a dogaђaj je ostao poznat u istoriji pod imenom "Bečki dogovor".
Dogovor su postigli legitimni predstavnici Hrvata iz Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja i nelegitimni predstavnici Srba, Vuk Karadžić i Đuro Daničić (nelegitimni - jer su listom sve srpske ustanove bile protivne "Vukovoj raboti").
Pored ostalog, toga dana je utanačeno da drugo srpsko pismo bude hrvatska latinica, a drugo hrvatsko pismo srpska ćirilica.
Ispod teksta dogovora Hrvati su se potpisali hrvatskim pismom, a Vuk Karadžić - takoђe hrvatskim pismom.
I u svakom obraćanju Hrvatima Vuk Karadžić i Đuro Daničić koristili su hrvatsko pismo, dok su u obraćanju njima Hrvati koristili - takoђe hrvatsko pismo.
Tako je to počelo.
.
.
MILOŠ I NJЕGOŠ O VUKU
Meђutim, kad kažemo "srpsko pismo", mi zapravo mislimo na "Vukovu ćirilicu", a u ono doba to su bila dva različita pojma.
Pod "srpskim pismom" razumelo se pismo kneza Miroslava i Svetog Save, koje je, reformisano više puta, do 1868.
godine bilo srpsko službeno pismo.
Koristilo se u svim državnim i kulturnim ustanovama, u školi, crkvi, graђanstvu.
.
.
Ukratko, njime je pisao svako ko je bio pismen.
Pod "Vukovom ćirilicom", ili "Vukovim pismom", kao što mu ime kaže, podrazumevalo se pismo koje je sastavio Vuk Karadžić.
To, dakle, nije bilo srpsko pismo, a u stvari nije bilo ni Vukovo, jer on nije presudno uticao na njegovu izradu.
Pismo kojim sada pišemo, naime, napravio je Jernej Kopitar, osoba koju je bečki dvor odredio za sprovoђenje jednog opsežnog projekta usmerenog protiv Srba, koji će u istoriji ostati poznat pod imenom "Vukova reforma".
O cilju pravljenja novog pisma za Srbe, Kopitar je 12.
februara 1822.
godine pretpostavljenima podneo sledeći izveštaj:
""Rječnik" (misli se na "Srpski rječnik" iz 1818.
godine, objavljen pod Vukovim imenom, a uz odlučujući Kopitarev rad) treba definitivno da utvrdi (srpsku) ortografiju tako da može izdržati ispit pred kritičarima i, istovremeno, pred austrijskim patriotom, koji preko nje želi da olakša sebi prelaz na latinični alfabet".
Dakle, "Vukovo pismo" je predstavljalo jednu fazu u latiničenju Srba, jer nametanje kompletnog latiničnog pisma odjednom nije bilo moguće.
I ovako je srpski otpor "Vukovoj ćirilici" bio snažan.
Iz pravog malog rata voђenog tim povodom ostala je u sećanju borba oko latinskog slova "j", mada je ona činila samo vrh ledenog brega.
"Vukova" slova su, naime, podešena tako da u celini više liče na latinicu nego na staru srpsku azbuku, a vodilo se računa i o tome da dobar deo "Vukove" azbuke grade latinska slova.
Knez Miloš Obrenović je u vezi s tim pisao vladici Petru Petroviću Njegošu, 20.
oktobra 1836.
godine:
|
:
Broj: 9945 Datum: 25.06.2006
Cirilica (2)"Ima jedna rђava sekta, vukovka nazvana, koja debelo jer izostavlja, i još gdekoja izmenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu, prispeo, i ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem debelog jer i uvoђenjem nekakvog "j" odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu.
(Poznat će Vam biti kustos C.
K.
Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuђu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta.
No ovo, mislim, sami za sebe zadržite, da ne doђe do nečastivih ušiju.
) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenje rasprostranjivati, no ja sam to u soglasiju s Mitropolitom Karlovačkim Sratimirovićem predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši a mnogije čitavim sandukom pobacavši".
Njegoš se u odgovoru složio da su Vukova "pravila ortografičeska sasvijem protivna pravilima ortografije knjigopečatni crkveno slavenski knjiga našeg vjeroispovedanija".
Vuka nije obavestio o svojoj prepisci sa knezom Milošem i do kraja života se držao stare srpske azbuke, kako u svojim knjigama, tako i privatno.
Dok se pod austrijskim nadzorom srpsko pismo (Vukovo) približavalo latinskom, istovremeno je prvi put u istoriji pravljeno hrvatsko službeno pismo.
Pri tome su se Austrijanci rukovodili istim principom, u obratnom smeru: hrvatsko pismo moralo je da liči na "Vukovu ćirilicu".
Zato nije prihvaćeno pismo koje je sastavio Ljudevit Gaj po češkom uzoru, pa je tzv.
gajevica modifikovana u pravcu rešenja iz "Vukove ćirilice".
Još dok je pitanje hrvatskog pisma bilo otvoreno, mnogi su smatrali, pa i Vuk Karadžić, da će "Vukova ćirilica" biti i jedino srpsko i jedino hrvatsko pismo, kao kompromisno rešenje izmeђu srpskih i latinskih uzora.
Tako je Ignjat Brlić iz Slavonskog Broda pisao:
"Šta nas uzdržava da se ne saglasimo jedan i isti jezik i jednom istom azbukom pisati? Srbo-Iliri treba da popuste nešto od ćirilice, a ilirski katolici nešto od latinske azbuke, i da se obe partije bratski sjedine u od Vuka istavljenoj sredini".
(Brlić se, inače, smatrao Slavoncem, a Vuk ga je nazivao Šokcem pošto je bio katolik.
On je govorio srpski jezik i zapravo je bio jedan od preko milion Srba katolika, koji će u narednom periodu biti pohrvaćeni projektom "Vukova reforma".
) Na izradi jednog pisma za sve Južne Slovene radio je i Jernej Kopitar.
Kako je on bio glavni nosilac projekta, u ime Beča, to su njegovim pismom imale da budu rešene sve polemike i sve dileme; pojavom tog pisma nestalo bi i "Vukove ćirilice" i gajevice.
Kopitar, meђutim, krajem tridesetih godina 19.
veka napušta projekat i novo pismo se nije pojavilo.
To je bila srećna okolnost po Srbe, jer je Kopitarevo pismo bilo latinično, a Vuk Karadžić je unapred pokazivao spremnost da ga prihvati, stalno požurujući Kopitara u radu.
Primera radi, on je 27.
januara 1838.
godine pisao ovom svom mentoru:
"Vrijedno je da se vi oko toga potrudite, pa bih ja moj Rječnik štampao i tim slovima (a može biti i pjesme)".
Da je ideja stvaranja jednog pisma za Srbe i Hrvate imala velike šanse za uspeh, možemo videti i po tome što je uspela ideja nametanja jednog jezika, tzv.
srpskohrvatskog.
Vuku Karadžiću i njegovim, tada malobrojnim, pristalicama, delovala je prihvatljivo jer su Hrvati praktično bez ikakvih otpora uzeli srpski jezik.
Zašto onda - smatrali su oni - Srbi ne bi uzeli latinsko pismo, u interesu "narodnog jedinstva"?
|
:
Broj: 9944 Datum: 25.06.2006
Cirilica (4)I Vatroslav Jagić je kasnije pisao u istom duhu:
"Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kada se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima meђu g.
1834.
do 1848) da su neopravdano sebi prisvojili srpski jezik kao književni - mesto da se vesele toj koncepciji".
Srbi se, naravno, nisu veselili, sem možda zagriženih Vukovaca, jer je bilo jasno da Hrvati kraђom jezika ciljaju na mnoge druge stvari.
Tako je francuski slavista i filolog Selest Kurijer pisao 1875.
godine:
"Srbi se revoltiraše.
.
.
videći da Ilirci prihvataju njihov jezik, njihovu istoriju i tradicije, i zadenuše polemiku koja i dan-danas traje".
Naime, Hrvati nisu srpski jezik proglasili hrvatskim samo u tom trenutku, već, na pojedinim teritorijama, i unazad kroz vekove.
Srpske narodne pesme iz Bosne i Hercegovine počele su se štampati u Zagrebu kao "Hrvatske narodne pesme", a Ivan Gundulić i drugi dubrovački pisci srednjeg veka, koji su kao Srbi pisali na srpskom jeziku, proglašeni su Hrvatima.
Dubrovačka književnost danas se i na beogradskom Filološkom fakultetu proučava kao - hrvatska.
U početku, meђutim, taj proces nije tekao glatko, jer su evropski autoriteti, poput citiranog Kurijera, pisali u korist Srba.
"I Hrvati su, otprilike pre 35 godina, mesto njihovog narodnog dijalekta, podigli srpski jezik na svoj pisani jezik", pisao je Feliks Filip Kanic 1868.
godine.
Tako isto bio je precizan i bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus početkom 20.
veka:
"Kad se danas govori o srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku odn.
literaturi, pod tim treba razumeti slovenski dijalekt srpskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu.
|
:
Broj: 9943 Datum: 25.06.2006
Cirilca (5)SLOVЕNIJA - DO ZЕMUNA!
U svemu ovome ležali su razlozi Kopitarevog odustajanja od projekta "Vukova reforma".
Kao Slovenac, Jernej Kopitar je kajkavski govor smatrao delom slovenačkog jezika.
Tražio je podršku Beča da se Kajkavci proglase Slovencima i da se na taj način Slovenija teritorijalno proširi na istok.
Naravno, on je znao da bečki dvor zanima mnogo dalji prodor na istok, pa je imao plan za širenje Slovenije sve do Zemuna.
Reč je o jednoj od klasičnih manipulacija istorijskom naukom - kao što danas na primer slušamo da su Gračanicu sagradili Albanci a ne Srbi, ili da su "Bošnjaci" nekada bili bogumili - a ne Srbi.
Kopitareva teorija sastojala se u sledećem.
Kada su Ćirilo i Metodije krajem 9.
veka krenuli put Moravije, nisu stvorili glagoljicu u Solunu, niti su tamo preveli prve knjige na neki slovenski jezik, nego su to učinili tek negde u Sremu ili Slavoniji.
A tada su na ovim područjima, do ušća Save u Dunav, živeli Slovenci, pa je tako prvi slovenski književni jezik bio - slovenački.
Zato sada, smatrao je Kopitar, katoličke Srbe koji žive niz Savu ne treba pohrvatiti, već poslovenčiti i napraviti "Veliku Sloveniju".
.
.
Meђutim, u tom suparništvu Ljubljane i Zagreba, Beč se opredelio za Hrvate, na što je Kopitar odgovorio bojkotom projekta "Vukova reforma".
Smatrao je da će Hrvatska, ako se proširi na istok, jednoga dana imati apetita i prema slovenačkim teritorijama.
A u izgledu je stajalo ne malo proširenje.
Početkom 19.
veka, prema austrijskim izvorima, bilo je po oko 750.
000 Hrvata i Slovenaca, koji su živeli na teritorijama približno iste veličine, nasuprot brojci od pet miliona Srba.
(Inače, do projekta "Vukova reforma" evropski lingvisti smatrali su da je prvi slovenski književni jezik bio srpski, jer su jedina slovenska plemena u okolini Soluna, od kojih su Ćirilo i Metodije naučili jezik, bila srpska.
Danas se u Makedoniji taj jezik smatra makedonskim, u Bugarskoj bugarskim, a u Srbiji - staroslovenskim.
)
HRVATSKO PISMO PRVI PUT U SRBIJI
Еlem, kada je 1868.
godine knez Mihailo Obrenović usvojio "Vukovu reformu", "Vukova ćirilica" je lagano počela da menja srpsku ćirilicu u državnim i naučnim ustanovama, školama, itd.
Hrvatska latinica je još bila daleko od Srbije, ali je propaganda o jednom narodu i jednom jeziku sa dva imena lagano činila svoje.
Ona će dovesti do jednog od najtragičnijih dogaђaja u čitavoj srpskoj istoriji - do proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1.
decembra 1918.
godine.
Pa ipak, hrvatska latinica nije došla u Srbiju tog 1.
decembra, već tri godine ranije, iza austrougarskih topova.
Naime, kada su krajem 1915.
godine okupirali Kraljevinu Srbiju, Austrougari su za službeno pismo u našoj zemlji proglasili - hrvatsku latinicu.
Po osloboђenju i ujedinjenju sa "braćom" stupio je na snagu "Bečki dogovor" iz 1850.
godine.
U službenu upotrebu uvedena su dva pisma.
"Vukova ćirilica", koja je sada smatrana srpskim pismom, a ne polulatinicom, bila je prvo srpsko a drugo hrvatsko pismo, dok je hrvatska latinica važila kao prvo hrvatsko i drugo srpsko pismo.
Na srpskoj strani, i u najzabačenijim mestima natpisi na železničkim stanicama ispisani su na oba pisma.
Sledeći Vuka Karadžića i njegove prve pristalice, Srbi su u odnosima sa Hrvatima koristili hrvatsko pismo, dok su Hrvati i dalje koristili samo svoje pismo.
U Beogradu se po prvi put pojavljuju knjige na hrvatskom pismu.
:ak je i knjiga Dragiše Vasića "Devetsto treća" objavljena - na hrvatskom.
Neprimetno, ђavo je dolazio po svoje.
|
:
Broj: 9942 Datum: 25.06.2006
|
