Sjećate li se kada je nekoliko nas prije par godina sakupilo sto evra, koje smo utrošili na kupovinu filma o Jovu Mijatoviću, koji je snimio Puriša Đorđević 1968.
godine.
Ovaj neprocjenjivi biser, Nedeljko Žugić je objavio na Youtube, pa isti sada i vi možete pogledati.
Treba napomenuti da je ovo bilo u vrijeme kada je Jovo Mijatović bio proganjan od komunističkih vlasti, pa se u ovom filmu mudro brani da on ne želi da liječi narod i da čak bježi od toga.
Takođe možete primjetiti da mu je bilo zabranjeno da prodaje trave, nego je svoje pacijente slao u Sarajevo, gdje su se ljekovite trave mogle slobodno prodavati - kod muslimana.
Jovo pominje i nekakvog trgovca trava iz Sarajeva, mislim da se zvao Sulejman Šojko.
Posebno bih vam skrenuo pažnju na Jovinu odjeću.
Svima je poznato da je Jovo bio veliki Srbin.
U jednom od prethodnih tekstova sam napisao da je desetak godina kasnije, kada je legenda o Jovi Mijatoviću narasla pa je zbog toga i komunistički pritisak na njega oslabio, Jovo je zapošljavao i jednu medecinsku sestru - muslimanku iz Bratunca.
Moja omiljena izjava je kada Jovo kaže da ima trideset i dvoje unučadi, koji svi potiču od njega i njegove "žene, takozvane drugarice".
Jovo je u ovom filmu mudro odglumio naivnog seljaka koji ništa nije kriv što ga ljudi tjeraju da radi ono što on "ne želi".
Film je izvanredna slika romanijskog sela te epohe.
U njemu sam prepoznao nekoliko seljaka iz tog vremena, ali to je priča za neku drugu priliku.
Uživajte!
P.S.
Nakon mjesec dana pogledao sam statistiku na Youtube.
Ovaj film je do ovog trenutka gledalo ukupno 676 osoba od toga 369 posjetilaca je došlo sa ove stranice.
Zeljko Tomic : Sokolac
25846
21.12.2010
Pjesma o Jovu Mijatoviću
Jedan moj prijatelj sa Nišića, onaj isti koji je u oktobru sa mnom išao na Nijagarine vodopade, poslao mi je ovih dana pjesmu koja se pjevala prije tridesetak godina na Nišićima.
Da napomenem, bilo je to u ono vrijeme kada je Jovo Mijatović širom svijeta prodavao romanijske trave:
Na Sokocu pokrepale krave,
počup'o im Mijatović trave
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
24031
10.03.2010
O Jovi Mijatovicu
Rođen i odrastao između kamena i neba, drugujući sa nemaštinom i divljim zverima, Jova se još od malih nogu suočio sa teškim životom ljudi, kojima je, kako kažu: 'I Bog rekao laku noć".
Udaljei od popa i doktora; bolnice i škole romanijski vidar, kao i mnoga druga deca, sa Romanje - 'Ostao je slep kod očiju", te kasnije, kada se zamomčio i poostario, naučio je da čita i piše.
Dok su se drugi dečaci verali po planini jureći vukove i medvede, mladi Jova sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu.
Vremenom, učeći od svoje babe, a i od drugih ljudi koji su poznavali lekovito bilje, mladi Jova Mijatović postao je viđen vidar i travar koga au poznavali i prizivali na sve strane.
A onda je došao Prvi svetski rat.
Služeći u austrougarskoj vojsci, kao bolničar, na Tirolu, Montegrafu, Pešti i Beču, vispreni gorštak sa Romanije naučio je još više, od onoga što je znao o tome - kako se ljudi leče lekovltim biljem.
Posao travara i vidara nastavlo je da obavlja između dva rata, spremajući obolelim i povređenim ljudima čajeve i meleme.
Tu, na Romaniji, izrodilo mu se česnaestoro dece, od kojih mu je danas živo sedam sinova i tri kćerke.
Ljudi pritisnuti nevoljama, bez para, udaljeni od lekara; dolazili su kod Jove tražeći da im pomogne.
On je to činio, koliko je znao i umeo.
A znao je mnogo.
Vremenom, baveći se poslom koji je od jednog broja ljudi osporavan i anatemisan, postao je svojevrstan poznavalac lekovitog bilja i priznati narodni lekar nastavljajući tako tradiciju poznatih bosangko-hercegovačkih hećima.
Došao je još jedan rat, u kome je Jova, iako star, učestvovao lečeći bolesnike i ranjenike.
Kada su umukle puške, stari vidar nastavio je i dalje sa svojim poslom.
Zbog toga je, jedno vreme, imao i neprilika.
Vremenom ljudi su shvatili da lečenje čajevima i melemima ne može škoditi, naprotiv, samo koristiti.
Vreme je učinilo svoje: osporavan i hvaljen, progonjen i prizivan, Jova Mijatović, je najzad, danas, u svojoj 78 godini dobio mesto koje mu pripada.
Obični ljudi, oni kojima pomaže, amatraju ga najboljim travarom u našoj zemlji.
Za njegov posao interesuju se mnogi učeni ljudi širom sveta.
U smiraj svoga života stari vidar sa Romanije, kako reče: "Ne želim da odnesem sa sobom sve ono što sam više od 60 godina sakupljao i proveravao...
".
Zato je rešio da ovu knjigu ostavi onima kojima je pomagao i onima kojima će zatrebati, sa jedinom željom - da vreme i ljudi prosude da li se i koliko bavio korisnim poslom.
(Beograd, 1982)
DRAGOŠ SIMOVIĆ
Zeljko Tomic : Sokolac
23663
10.02.2010
U vezi filma o Jovi Mijatoviću
Poštovani prijatelji,
Zahvaljujući jednom dobrom Sokočaninu, pronašao sam informaciju kako da dobijemo kopiju filma Puriše Đordjevica iz 1964.
god koji govori o životu i radu Jove Mijatovića.
Film se može dobiti u Jugoslovenskoj kinoteci, sa logom Kinoteke u gornjem desnom uglu i kao takav je namjenjen isključivo za kućnu upotrebu.
Radnici "Jugoslovenske kinoteke" bi nam ovaj dokumentarni film prebacili u digitalni format tj.
bio bi snimljen na DVD.
Jedini problem je što izrada ovakvog DVD-a košta sto evra, pa se obraćam svim onima koji su zainteresovani za ovaj film da mi se obrate na moj email, slavicnetŽhotmail.com, kako bismo podjelili troškove.
Znam da je interesovanje za ovaj film veliko jer on ne govori samo o Jovi Mijatoviću nego i o Sokocu iz tih davnih dana kada mnogi od nas nisu bili ni rođeni.
E pa, dragi ljubitelji prošlosti, javite se! Vjerujem da ću do ljeta imati bar još tri zainteresovane osobe koje su spremene da uz mene i Ž.
Ć.
daju po 20 evra za presnimavanje istog na DVD.
Što nas je više i film će biti jeftiniji!
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
23437
22.01.2010
Film o Jovi Mijaoviću
Željko, natragao sam da tražiš ko bi ti mogao ponuditi kopiju filma o Jovi Mijatoviću, koji je snimio Puniša Đorđević...
I ja tragam za istim, ali on bi se mogao naći u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu (sada Srpskoj ili kod Puniše Đorđevića).
On je na filmskoj trci i trebalo bi presnimiti na DVD.
Zeljko Tomic : Sokolac
16624
09.12.2007
O Jovi Mijatoviću
(Šta kažu komšije, liječeni, ljekari, drugi travari)
Iz knjige "Liječenje biljem", autor Jovo Mijatović
Velo Vitomir, komšija:
Poznavao sam ga još dok sam bio dijete, jer me baba vodila kod njega kada sam bolovao zaušnjake.
Liječio je moju braću, rođake, komšije (i Srbe I muslimane).
A bio je čuveni travar s Romanije.
Pred njegovom kućom su bile kolone ljudi; toliko ljudi da nije mogao sve da primi, a nije mogao ni da odbije, tako da su se redovi sve više stvarali.
To s jedne strane, a sa druge - vlast ga je progonila, jer nije bilo dozvoljeno postojanje travara.
Zvali su ih nadriljekarima.
Narod je dolazio iz Bosne, Srbije, Crne Gore, Slovenije, kao i iz mnogih evropskih zemalja.
On je, kada je polagao ispit za sakupljača ljekobilja, našao travu žan šan na Jahorini, koja raste samo u Kini, da bi dokazao naučnim institucijama da se razumije u ljekobilje.
Našao je na Tmurnim dolinama na Jahorini.
Sa njim su išli Rajići, kao i još neki travari iz Hercegovine.
Sabiranjem trava se prestao baviti jer su ga čekali veliki redovi ljudi pred kućom, koji su tražili da im Jovo propiše spasonosne lijekove.
Ja sam bio policajaca i dobro znam da je imao po stotinu ljudi u redu pred kućom, koji su čekali prijem.
Nas su tjerali da im zabranimo rad i zaplijenimo sve što nađemo u kući vezano za liječenje.
Činio je to i minister zdravlja
Sarađivao je sa Tomićem i Soldatovićem iz Beograda.
Jova im je služio kao veliki poznavalac ljekovitog bilja.
Vojsku je služio (dvije-tri godine) u Austriji, u Beču.
Kao vitalno dijete s Romanije bio je sa doktorima.
Gledao je kako ljekari pregledaju ljude i slušao na šta se sve ljudi žale i kakve im lijekove propisuju.
Već je imao predznanje o ljekovitom bilju, jer su mu je majka i đed bili travari.
Uz to, Jovo je dobio knjigu o ljekovitim travama od jedne babe Obrenije, a pisao je neki jevrejski ljekar koji je službovao u Rogatici.
U Sokocu još živi Milan Prijeđa, koji dobro zna za Jovina umijeća.
Bolovao je od podrebrica, a otpustile su ga sve bolnice, pa čak i one u Sloveniji.
Jovo je njega izliječio.
Zato se pojavio kao svjedok na sudu, kada su komunističke vlasti Jovu pozivale na sud.
Branio ga je, jer je imao ubjedljive dokaze da je njega izliječio.
I ja sam bio porotnik, ali i svjedok, kada su mu sudili.
Još je živ Vojislav Mačar, koji je zbog posjekline trebao da izgubi ruku, ali ga je Jovo spasio travama.
Zeljko Tomic : Sokolac
14491
06.09.2007
Jovo Mijatović - travar sa Romanije
Kod manastira u Ozerkovićima, onako instinktivno, skrenuh na gotovo nevidljivi kolski put.
Nakon par stotina metara ugledah cilj moga putovanja - spomenik Jove Mijatovića.
Kroz maglu trepere slike stasitog brkajlije, koji se u romanijskoj narodnoj nošnji šeta po vašerima u pratnji svoje dvije prelijepe unuke, svečano obučene u jegleke, bijele košulje, marame, i ručno vezene suknje.
Ta impresivna slika je bila upotpunjena sa dvije starinske kubure zadjenute za pojas.
Sokolačke vlasti ga baš nisu mnogo voljele jer je nošenje narodne nošnje u doba komunizma bilo tumačeno kao širenje nacionalizma.
Međutim, ništa mu nisu mogli, čak su ga se i pomalo i bojali zbog njegovih veza u visokim političkim krugovima.
Na Romaniji kruži priča da su Jovu za vrijeme Drugog svjetskog rata uhvatile ustaše, i da su mu živom derale kožu.
Ostavili su ga polumrtvog u nekom šumarku, gdje ga je našla i u život povratila njegova baka, koja mu je vidala rane melemima spravljenim od romanijskih trava.
I probudi taj događaj želju u mladom Jovanu da pronikne u tajnu magičnih biljaka koje bujaju Romanijom, ali za mnoge druge bijahu samo hrana za stoku.
Upijao je Jovo svaku riječ od svoje babe: u kom su dijelu Glasinca trave najbolje, kada ih treba brati, te kako se one moraju sušiti i čuvati.
Naravno, najveća tajna od svih je bila kako iste treba miješati u cilju liječenje pojedinih bolesti.
Kada je Jovina baba umrla, preuze Jovo zanat i babinu klijentelu - uglavnom komšije i prijatelje sa Đedovaca i susjednih sela.
Nakon izvjesnog vremena u selo počeše stizati i "građani" te sa njima umjesto kokoši i jaja poče Jovo primati i novčane honorare.
Jovina popularnost i bogatstvo su se brzo širili, pa on ubrzo postade na daleko čuven domaćin.
Priče o uspješnim liječenjima čudotvorca sa Romanije pređoše i granicu Jugoslavije.
Najprije u Đedovce počeše stizati naši emigranti, oni koji su u rudnicima Amerike zaradili bogatstvo, ali i izgubili svoje zdravlje i mladost.
Potom, o tome poče pisati inostrana, s zatim i naša štampa.
Malo po malo, Jovo Mijatović postade čuveni ¿Travar sa Romanije¿.
Obijali su Jovin prag i poznate svjetske ličnosti, čak i neki američki glumci ali i mnogi bogataši i bjelo-svjetski političari.
Nije mi poznato koliko je bolesnih Jovo izliječio, ali je sigurno bio najbolji u liječenju nerotkinja.
U tu svrhu, sem trava, Jovo je koristio i ono čime ga je obdarila majka priroda, pa su mnoge jalove žene nakon njegovih ¿tretmana¿ uspješno zatrudnile i na svijet donijele lijepu i zdravu djecu.
Meni je poznata priča o jednoj Buli iz Bratunca koja je u ¿Jovinom konaku¿ prenoćila svega pet puta da bi na svijet donijela zdravo i lijepo dijete.
U nedostatku ¿pacijenata¿, Jovo je jurio i glasinačke sojke.
Kako je bio ¿pun k'o pištolj¿ a uz to imao i pojačan nagon za oplodnju, potražnja za Jovinim uslugama je dolazila i od raskalašnih žena koje su u Jovinim parama vidjele rešenje svojih finansijskih problema.
Glasincem je kružila priča da su neki čobani gledali matorog Jovo kako u nekoj dolini redovno ¿oprašuje¿ neku mladu sojku.
Ovim pričama ne želim da okaljam Jovin obraz, niti da umanjim vrijednost njegovih, po svijetu poznatih, travarskih recepata.
Samo želim da prikažem stvari onakve kakve jesu!
Jovin grob je opasan sa dvije mrtve straže.
Vanjski zid, napravljen od kamenja i pruća, i ima za cilj da podalje drži ljude i stoku.
Kroz njega se može proći kroz raskošnu, metalnu kapiju, koja je u vrijeme moje posjete bila zaključana, pa sam morao da se poslužim alternativnom metodom - preskakanjem zida.
Prostor oko grobnice, nekih tridesetak kvadratnih metara, je ograđen visokom željeznom ogradom koja manjka malo boje i održavanja.
U sredini ograđenog prostora se nalazi bronzana skulptura, koja predstavlja Jovu kako sjedi i čita knjigu.
Nekako me je to umjetničko djelo neodoljivo posjeća na Teslu ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu.
Možda je Jovo u Tesli našao svoju inspiraciju, a moglo bi se i reći da je Jovo "romanijski Tesla¿.
Neka mi oprosti polupismeni Jovo Mijatović što ću ga uporediti sa plejadom najgorih đaka sokolačkih generacija koji danas ¿vedre i oblače¿ po Sokocu.
Neosporno je da se oni i Jovo mogu svrstati u posebnu sortu Homo Sapijensa koja sebe naziva ¿biznismen¿.
I dok su ovi prvi uspjeli da od produktivnih fabrika naprave piste za slijetanje golubova, gorštak Jovo Mijatović je uspio da svoje trave izveze na sve kontinente svijeta, pa čak u glamurozni Holivud.
Pored toga, priča se da je samouki Jovo dobio diplomu počasnog doktora nauka za alternativnu medicinu na nekom od američkih univerziteta.
Slično njemu, polupismeni biznismeni našeg vremena, ukrašavaju svoje persone diplomama ¿Mačarologije¿, nauke koja se može završiti samo na Univerzitetu u Sokocu.
Vještinu liječenja romanijskim travama Jovo nije prenio ni na jednog od svojih ukućana.
Zbog toga je svoje recepte opisao u svojoj, na daleko poznatoj knjizi.
Jovo je za mene jedan od najvećih sinova gore Romanije.
Uspio je da na svjetske karte ucrta Sokolac i rodno mu selo Đedovce.
Legenda o ¿Travaru sa Romanije¿ će još dugo vremena da svijetli na našim prostorima, a za sve one koji govore naš jezik riječ ¿Romanija¿ će uvjek biti asocijacija na termine ¿romanijske trave¿ i ¿Travar sa Romanije¿.
*** Hm! Jovo izvozio travu u Holivud.
Pitam se da li bi oni uspjeli da prodaju sijeno u Trebinje? Kad smo kod trave, imaju jos jednu zajednicku stvar - i oni i Jovo su prodavali ¿travu¿.
