|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
|
22595 |
22.09.2009 |
Kazane za novinareZa "Sarajevske dane" napisala Vildana Selimbegović
Slobodanka Macanović je i danas energična žena na čijem se licu čitaju tragovi istrajnih bitaka koje je u životu vodila.
Kada sam je prvi put vidjela, doimala se prilično utučeno ali i danas na sebi osjećam taj njezin pogled prepun vjere i nade.
U redakciju Dana nije došla sama, ali od časa kada je progovorila zapravo više niko nije bio u toj sobi: samo njezine riječi.
A govorila je o svojim roditeljima, Marini i Radoslavu Komljencu: njih su dvoje, krajem juna 1993, neposredno nakon što je granata u Ulici Dragice Pravice ubila šestoro djece, netragom nestali.
Odvedeni su iz stana na broju 7, Marina sa štakom, Radoslav uz nju, prvo u komandu 10.
brdske a potom na Kazane.
Dosje Kazani, koji su Dani objavili u novembru 1997, i u kojem su iskazi bojovnika Mušana Topalovića Cace, do u tančine rekonstruira posljednje trenutke života bračnog para Komljenac.
I okrutnu smrt – oboje su zaklani prije nego su bačeni u jamu Kazane.
Slobodanka je za sudbinu roditelja doznala od komšija – ona sama u to je vrijeme također bila pripadnica Armije BiH.
Došla je u redakciju da razmijenimo saznanja: ona je, naime, tragajući za roditeljima saznala i gdje su skriveni njihovi i posmrtni ostaci ostalih koji su pronađeni u Kazanima – na rubu improviziranog groblja, nastalog od pomoćnog stadiona Koševo.
Oznake NN i brojevi tražili su tumačenje.
Njezina vjera i nada temeljile su se na objavljenom dosjeu – niko više ne može poreći Kazane, stalno je ponavljala.
I nije krila svoj strah za nas.
Sama je već prošla kroz pakao pokušavajući da sklopi dijelove monstruoznog mozaika.
Znala je, vjerovatno bolje no iko, šta je značilo razotkrivanje Cacinih zločina.
Dok je ona strahovala za nas i divila se našoj hrabrosti, mi smo obarali poglede i mijenjali boje.
Da, ne stidim se priznati: bojala sam se tih dana najviše tišine.
Zlokobnog muka koji je pratio taj šok nakon objavljenog dosjea, bojala sam se telefonskog zvona koji je u rano jutro parao snove, bojala sam se muškog glasa koji je jednako ponavljao – ti imaš dijete, misli o njemu.
Na Senadovom licu sam čitala svoje strahove i više intuitivno osjećala da je svaka riječ suvišna: šta uostalom reći ženi za koju nam je oboma bilo jasno da tako živi od časa kada je saznala da su joj roditelji odvedeni?
Slobodanka Macanović još nije sahranila roditelje.
Nakon silnih godina ispostavilo se da su u onoj NN grobnici zaista bili dijelovi skeleta njezine majke.
Pa su joj i ti dijelovi oduzeti.
Kada sam, u ljeto 2005, predsjednika Komisije za nestale RS-a pitala za bračni par Komljenac, odmah se obrušio na Slobodanku: Šta ona hoće, pa ona je bila u toj Armiji? Kome zapravo treba reći da Slobodanka i sve slobodanke prošloga rata hoće samo jedno – grobove za svoje najmilije.
Kome reći da je i priča o Kazanima kao i sve druge priče o zločinima davno morala biti okončana?
Naravno, nije i neće biti jer zločini i zločinci su prijeko potrebni postdejtonskoj politici.
Posljednjih godina i više no ikada.
Strani novinari su krivi za pogrešnu sliku rata, zagrmio je Milorad Dodik prošle sedmice s RTRS-ovog ekrana.
I potom to ovako objasnio – nije ih bilo da bilježe zločine nad Srbima.
Djelimično je u pravu: New York Times je svojevremeno na svojoj naslovnici objavio kako su došli u Sarajevo da istražuju priču o Kazanima.
I kako je jedan magazin – Dani – tu priču objavio prije njih.
Zaista, otkud nam pravo da rušimo stereotipe? Ko smo mi da zarad istine i principa atakujemo na nacionalizme? Da rušimo barijere? Da se razotkrivanjem imena i prezimena zločinaca borimo za podjelu na dobre i loše momke na svim zaraćenim stranama? Otkud nam pravo da ne priznamo najviši princip, princip nacije i vjere, koji je još devedesete podignut na pijedestal ovdašnje politike?
Zbog Kazana su zapravo sarajevski novinari postali prostitutke, izdajnici, oni i ona, nikakvi Bošnjaci i islamofobi, i na kraju – omrznuti građanski mediji.
Kada se danas, u raspolućenom bosanskohercegovačkom političkome svijetu, samo na tren razgrne površinski sloj blata u kome nas valjaju, ostanu vrlo jasne linije fronte.
Na jednoj su strani vlasnici naroda, vjera, partija i moći, listom spremni da realiziraju svoje dugogodišnje ambicije: parčeta zemlje kojim suvereno gospodare, naoružani svojim nevladinim udrugama, svojim borcima i svojim tajkunima.
U njihovim je rukama tajna zločina: oni znaju i gdje je krv proljevana i gdje su kosti ubijenih.
I jednako šute, jer samo tako mogu manipulirati svim onim nesretnicima s druge strane koji duboko vjeruju da će tek onda, kada istina izađe na vidjelo, kada zločini budu kažnjeni i mrtvi pronađu svoja utočišta i živi dobiti satisfakciju – Slobodanka sahraniti svoje roditelje, majke Srebrenice svoje sinove, očeve, muževe… Otkud pravo Senadu Pećaninu i svim ostalim senadima da im, tragajući za nekakvom istinom, jednako kvare planove?
|
|
|
Dusan Zgonjanin : Beograd
|
19317 |
30.10.2008 |
Da se ne zaboravi, ne ponoviDosta je vremna prošlo od ovih reči koje ste napisali.
Student sam iz Beograda, bio sam dete kad su počeli ovi užasi o kojima, u to ne sumnjam, vi sa dosta bola i patnje pišete i prisećate se, bez laži, jer se ove reči pišu samo uplakanog lica i bola u grudima.
Moja porodica je takođe bila sakaćena u našoj srpskoj, mučeničkoj istoriji.
Moji su poreklom iz zapadne Bosne, blizu granice sa Hrvatskom i moja je familija skoro uništena od ustaša za vreme Drugog svjetskog rata: klana, silovana, mučena, paljenja, što po logorima, šumama i kućnim pragovima.
Ja, posle svega što sam pročitao na ovoj stranici, mogu samo da se trudim da mi srce ne pojede mržnja i gnev ne zavlada dušom.
Pokušaću i vaše nemire primiriti, tako što ću od danas svakoga koga znam uputiti na ovaj sajt i šititi glas o istini ovog rata, kako je započet i ovom dušmanskom pokolju koji je zadesio vas i vaše najmilije.
Teško je doći do istine ovde gde sam, jer razni pogani stvorovi vladaju zemljom Srbijom, što na vlasti što u medijima.
Valjalo bi omogućiti da se piše ćirilicom.
Želim vam svima mir u kući, životu i duši.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
18854 |
09.09.2008 |
RE: KazaniI dok je Slobodanka Macanović, bolničarka Armije BiH, njegovala muslimanske ranjenike na jednoj strani Sarajeva, ta ista vojska je na drugom dijelu grada klala njene roditelje...
Slobodanka Macanović je 26.
juna 1993.
bila negdje na liniji Armije BiH, pomažući ranjenicima u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Čengić-Vili.
Na drugom kraju Sarajeva, u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Bistriku, Mušan Topalović Caco je izdavao naređenje: Marinu i Radoslava Komljenca izvesti iz stana u ulici Dragice Pravice broj 6.
Oboje su istoga dana brutalno ubijeni, preklani i bačeni u Kazane.
Marina i Radoslav Komljenac, Slobodankini roditelji, u času smrti bili su u poznim godinama, a Marina je bila i invalid.
Detalje o njihovoj smrti Slobodanka je saznala nakon što se država BiH 26.
oktobra 1993.
obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima, ubila Mušana Topalovića Cacu, a nekolicini njegovih boraca sudila.
Tek tog 26.
oktobra država BiH se odlučila na akciju, iako su njezini najviši vojni i policijski dužnosnici, te članovi Predsjedništva u Bosni i Hercegovini već u zimu 1992.
godine znali za odvođenja civila u zoni Desete brdske i iako su i do njihovih kabineta stizale uznemiravajuće vijesti o brutalnim egzekucijama.
Braneći Sarajevo od organiziranog kriminala unutar vlastitih redova, palo je devet pripadnika policije i vojne policije, a na suprotnoj strani izginulo je pet vojnika Desete brdske brigade, zajedno s Cacom.
I svi su uredno ukopani: Mušan Topalović Caco, nakon što je dugo skrivan pod NN oznakom, ekshumiran je i uz počasti jedva manje od onih uz koje je ispraćen Alija Izetbegović, naknadno spušten u mezarje Memorijalnog kompleksa Kovači.
Nikada niko nije javno saopćio koliko je leševa ekshumirano iz jame sarajevskog stida: jedan od članova istražnog tima tvrdio je da su ekshumirana 43 tijela.
No, samo je nekolicina sahranjena: ostali su, nakon iskopavanja, dugo skrivani na kraju groblja Sveti Josip.
Tokom 1997.
na tom mjestu postojale su metalne pločice sa oznakama NN i brojevima koji su krili sudski spis: ko je zapravo 70/20/93 ili 71/20/93 - u Lukavici ni danas ne znaju, jer su humke u međuvremenu iskopane, a skeletni ostaci preneseni u Lukavicu i njihovom identifikacijom se odlučila baviti Komisija za traženje nestalih Republike Srpske.
Iako Slobodanka još uvijek vjeruje da su ostaci njezinih roditelja skrivani upravo pod tim brojevima - Dragan Škrbo, predsjednik Komisije, pozvao ju je januara prošle godine i uručio joj jednu kost.
Nalaz je pokazao, objasnio je Škrbo, da je to sve što je ostalo od Marine Komljenac.
Slobodanka i njezina sestra - naučile u međuvremenu da državi ma kakva ona bila budu zahvalne i na jednoj majčinoj kosti - organizirale su sahranu.
Bilo je to prošlog ljeta, možda nekako baš u ovo doba.
No, pojavili su se članovi druge komisije - one federalne, čiji je predsjednik Amor Mašović, i sa groblja opet odnijeli onu jednu jedinu kost koja je trebala obezbijediti vječno počivalište Marine Komljenac.
Neki je stručnjak, objašnjava Slobodanka, na licu mjesta ustvrdio da kost nije uzeta na analizu.
Ni Slobodanka Macanović, ni porodice ostalih ubijenih u Kazanima, a još neidentificiranih - ne znaju kada će konačno dobiti posmrtne ostatke svojih roditelja, sinova, braće, muževa i kada će ih sahraniti.
Ne zna se zapravo ni ko je sve ubijen u Kazanima, ni koliko žrtava je krio ovaj usjek na Trebeviću.
Zna se samo da su Kazani najtamnija mrlja na ratnoj historiji Sarajeva.
Ali i da ih ima još, možda manjih ali jednako bolnih.
Kazani su kako-tako dospjeli do suda, iako je prvobitna optužnica koja je 27 osoba teretila za ratni zločin protiv civilnog stanovništva preimenovana, iako je Cacinim suborcima suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva i iako su izrečene kazne na osnovu kojih se većina osuđenih odmah po saslušanju presude našla na slobodi.
Samiru Bejtiću, koji je dugo bio u bjekstvu, još uvijek traje proces.
Danas gotovo pa i nije važno kako će biti okončan: opstrukcija i diskriminirajući odnos spram Cacinih, ali i drugih žrtava i njihovih porodica ostali su vjerni svjedoci nastojanja sarajevskih vlasti da šutnjom i ignorancijom zataškaju činjenicu da su i domaći ratni zločinci ubijali civile pa čak i branioce Sarajeva samo zato što su bili druge nacije.
To što su Caco, personifikacija zločina u odori Armije BiH, i Izetbegović, personifikacija vlasti koja je šutnjom odobravala, a poslije zataškavala te zločine, sahranjeni voljom te iste vlasti među branioce Sarajeva - ne daje pravo Adnanu Terziću da ima monopol na istinu i odbija formiranje makar i najnovije komisije ako će se konačno smiriti mrtvi.
Sve dok braneći Izetbegovića brani Cacu, Terzić najdirektnije pomaže zapjenušane dodike koji bi iz politikantskih razloga htjeli od Sarajeva napraviti Srebrenicu.
Preuzeto iz časopisa "BH Dani"
|
|
|
Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
|
18846 |
08.09.2008 |
U Sarajevu ubijeno 10.
000 Srba
Sarajevo je za vreme rata bilo najveći koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini! muslimanska vlada, povezana s teroristima Al Kaide, tamo je na najsvirepiji način umorila 10 hiljada Srba.
Među njima je i mnogo ubijene dece.
Vezu između Alije Izetbegovića i vojnika Al Kaide su potvrdili i stručnjaci američkog Kongresa.
Medijskom propagandom se pokušala sakriti istina o masakrima u muslimanskom delu Sarajeva.
Snajperisti iz tog dela grada su samo u jednoj godini na srpskoj Grbavici (predgrađe Sarajeva) ubili 700 žena i dece.
Većina rana je registrovana u glavu i vrat.
Sada su napokon otkriveni i dokazi o sistemu konclogora u samom gradu.
Na više od 37 punktova i ne zna se koliko privatnih zatvora muslimanske vlasti su sistematski ubijale Srbe.
Obimnu dokumentaciju o 10 hiljada ubijenih Srba u najvećem konclogoru u Evropi nakon Drugog svetskog rata - Sarajevu, prikupio je Marko Mikerević, sudija porotnik iz Sarajeva.
Prema njegovim podacima, objavljenim u Republici Srpskoj, pripadnici 10.
brdske brigade Armije BiH su više od 2.
500 srpskih leševa bacili u zloglasnu jamu Kazani u Sarajevu.
Sve žrtve su prethodno na najsvirepiji način mučene.
Mudžahedini su se naročito iživljavali nad decom i ženama.
Po ispoljenoj bestijalnosti najviše su se istakli pripadnici 10.
brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine i njen tadašnji komandant Mušan Topalović zvani Caco.
Kako su svedoci potvrdili, Alija Izetbegović se često na ručku sastajao s Topalovićem.
Poznato je da je Izetbegović lično obilazio konclogore za Srbe u BiH.
Bio je i počasni komandant mudžahedinske jedinice Al Mudžahid u kojoj je bio veliki broj terorista Al Kaide.
Nadimak mu je bio Al Izeti.
O zločinima koje su počinili pripadnici 10.
brigade ARBH, postoji obimna dokumentacija, koja je dostavljena i tužiocima Haškog tribunala.
Izveštaji uključuju obdukcione nalaze, medicinske kartone i tačne lokacije ubistava i mesta nalaženja posmrtnih ostataka.
Preživeli zatočenici svedoče o mnogobrojnim ubistvima, maltretiranjima, sakaćenjima itd.
Sami pripadnici ove formacije, koji su uglavnom poticali iz kriminalnog miljea, govorili su kako je ulaznica u tu jedinicu bila odsečena srpska glava.
Među dokazima koje je prikupio Dokumentacioni centar komesarijata za izbeglice Republike Srbije nalaze se svedočenja preko 400 preživelih logoraša ali i video-zapisi na kojima se vidi kako su pripadnici 10.
brdske brigade ABIH najpre silovali, potom na najbrutalniji način ubili 16 devojčica srpske nacionalnosti.
Ali, tu njihovoj bestijalnosti nije kraj, oni su njihova tela bacili zverima u Zoološkom vrtu u Sarajevu.
Danas se pokušava minimizirati stradanje Srba u koncentracionim logorima u Sarajevu i okolini po istom scenariju koji su Hrvati primenili na jasenovačke žrtve.
Zato ni malo ne čude napadi na Centar javne bezbednosti Istočnog (srpskog) Sarajeva koji je nedavno izneo podatke o pet hiljada ubijenih Srba, bez obzira na kompletnu medicinsku dokumentaciju o svim žrtvama.
Objavljivanje ovih informacija izazvalo je negodovanje muslimanskih političara.
Tako je Tarik Sadović, predsednik kluba poslanika SDA, u skupštini RS dao izjavu na kojoj bi mu i Gebels pozavideo: "Činjenica je da je jedan broj Srba stradao od paravojnih grupa, ali i od pripadnika Armije BiH.
Međutim, prema mojim informacijama, ta brojka ne prelazi tri stotine".
Leteći Srbi
Pripadnici 10.
brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine, predvođeni kriminalcem Mušanom Topalovićem, imali su brojne specifične načine ubijanja sarajevskih Srba.
Jedna od njihovih monstruoznih "igara" je bila bacanje nemoćnih žrtava sa višespratnica i solitera.
Nesrećnike su nazivali "leteći Srbi", a prema svedočenjima, najviše su se oduševljavali tupim zvukom udara tela u beton.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
18836 |
07.09.2008 |
Jama Kazani u koju su muslimani bacali Srbe
Reportažu je napravila televizija FTV-a( Federalna TV ), za emisiju "60 minuta".
Priča je napravljena oko Slobodanke Komljenac - Macanović, bolničarke Armije BiH, kojoj su muslimani ubili majku i oca, Marinu i Radoslava Komljenca, u isto vrijeme dok je ona previjala muslimanske ranjenike na drugom dijelu grada.
U više navrata pojedinci na ovoj stranici su izrazili sumnju da su se u Sarajevu za vrijeme rata desili ikakvi zločini nad civilnim stanovništvom.
Evo šta o ovom slučaju kažu muslimanski mediji:
|
|
|
:
|
9762 |
25.05.2006 |
Odsečena srpska glava bila uslov za članarinu
Jedna od najstravičnijih priča, osim stradanja u Kazanima, koju su bivši Cacini saborci pričali pred Srbima u zatvoru, jeste da je odsečena srpska glava bila uslov za pripadnost Cacinim jedinicama - neka vrsta članarine.
Svedoci su, između ostalog, preneli lične ispovesti tih Cacinih saboraca, pripadnika 10.
brdske brigade Armije BiH, o silovanjima 16 devojčica Srpkinja, njihovom zlostavljanjima, ubijanju, a potom bacanju zverima u zoološkom vrtu.
O tome postoji i video-zapis koji su napravili sami pripadnici Cacinih jedinica.
Jedan od svedoka sarajevskog pakla, student Dragan Todorović (37) izdržavao je zatvorsku kaznu od 10.
decembra 1993.
godine do 7.
marta 1994.
godine, kada je pomilovan "odlukom o aboliciji".
Od 1992.
godine bio je "zatočenik" Studentskog grada iz koga nije mogao izaci, kao i svi studenti Srbi.
Prema njegovom svedočenju, u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj", koju su muslimani pretvorili u logor "Ramiz Salčin", boravio je u vreme hapšenja velikog broja vojnika pripadnika Cacinih jedinica, kao i Ramiza Delalica Ćele (Sandžaklija koji je u martu 1992.
godine na Baščaršiji ubio srpskog svata).
"Bilo je stravično samo slušati kako se ti muslimani dogovaraju, a neprestano su se čudili zašto su ih zatvorili kada su samo pobili četnike", svedoči Todorović.
Todorović navodi da je sam Ćelo govorio kako mu je "Alija naredio da niko živ ne sme ostati, a sad me optužio, što ću reći i na sudu".
U zatvoru "Viktor Bubanj" više od 90 odsto zatvorenika bili su Srbi, uglavnom doktori nauka, profesori sa fakulteta, lekari, magistri, inženjeri...
Osim izjava dvojice Srba, Udruženje je tada dostavilo Goldstonu i spisak masovnih grobnica u Sarajevu, kao i izjavu generala Armije BiH Jovana Divjaka da je pismeno obavestio Izetbegovića kako se u "Sarajevu događa genocid nad Srbima i da je u prva dva meseca rata, bez povoda i regularnih sudskih procesa, likvidirano preko 800 Srba".
Tada je Goldstonu skrenuta pažnja i na termin "leteći Srbin", što je značilo bacanje Srba sa sarajevskih višespratnica, da bi se ispraznili stanovi i u njih ušli pripadnici regularne muslimanske vojske.
Iz pouzdanih izvora Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), koji su molili Udruženje da ostanu anonimni, dobijen je podatak da je u kompjuterima MKCK oko 6.
000 Srba iz samog Sarajeva koji su nestali i koji se traže.
|
|
|
:
|
9760 |
25.05.2006 |
Kazani (2)Pripadnici 10.
(kasnije 110.
) brdske brigade prvog korpusa Armije tzv.
BiH su u periodu od 1991-1993.
godine, prilikom racija, hvatali Srbe na sarajevskim ulicama i stanovima i odvodili ih na Trebevic na kopanje rovova.
Srbi su se odatle retko vracali zivi.
Na Trebevicu se nalazila pecina Kazani u koju su muslima-nski vojnici bacali tela Srba, koje su prethodno ubili ili zive Srbe, koje su usmrcivali i na taj nacin.
Da bi unistili tela ubijenih Srba koja su bacali u provaliju Kazani, u nju su ubacivali stare gume i palili ih, a ubacivali su i krec.
Bilo je i drugih mesta gde su bacani lesevi ubijenih Srba.
Komandant ove jedinice je bio Musan Topalovic, zvani "Caco", koji je imao "elitnu cetu" u koju se primalo sa "upisninom", a "upisnina" je bila odsecena srpska glava.
Pripadnici ove jedinice su glave zaklanih Srba izlagali u Osnovnoj skoli.
Pripadnici ove brigade su neke Srbe ubijali i na taj nacin sto bi ih privezali za kamion i vukli ih sve dok ne izdahnu.
Neke su, pak, ubijali na taj nacin sto bi ih vezali za dva automobila koji bi krenuli u suprotnom smeru, pa bi ih tako rascerecili.
Pripadnici ove brigade su ucestvovali i u snajperskom gadjanju civila u srpskom delu Sarajeva.
Komandant snajperske cete je bio Esad Tucakovic.
Jedan od snajperista je bio Colak Refik, koji se javno hvalio da je licno od Alije Izetbegovica dobio na poklon snajperski karabin koji mu je ovaj doneo iz Beca.
U posetu ovoj jedinici su dolazili licno Alija Izetbegovic, Haris Silajdzic i Biserka Turkovic koja je kasnije bila ambasador BiH u Zagrebu.
Okrucni vojni sud u Sarajevu, cijem vecu je predsedavao sudija Muhamed Podrug, zbog nekih od ovih ubistava je vodio krivicni postupak protiv jednog broja pripadnika 10.
brdske brigade.
Tako je 23.
12.
1994.
godine izrecena presuda po kojoj je bila izrecena kazna zatvora u trajanju od 10 meseci do 6 godina.
Zbog krivicnog dela ubistva iz cl.
36 st.
1 Krivicnog zakona BiH, a ne ratnog zlocina, osudjeni su Zijo Kubak, Refik Colak, Esad Tucakovic i Mevludin Selak - na po 6 godina zatvora, Omer Tendzo i Akid Alibasic - na po 4 godine i 4 meseca zatvora, Senad Hasic, Samir Seferovic, Sabahudin Ziga, Samir Ljubovic, Esad Raonic i Senad Haracic - na po 10 meseci zatvora, Armin Hodzć na 5 godina i 8 meseci zatvora, dok je Sead Kadic osudjen na 4 godine zatvora.
Mera obaveznog psihijatrijskog lecenja u medicinskoj ustanovi izrecena je protiv pet lica.
Na glavnom pretresu je izneto da su sudsko-medicinski vestaci pronasli ostatke 29 izmasakriranih ljudskih leseva, ali su uspeli da identifikuju samo 8.
Sud je nasao da se radilo o takozvanom "obicnom" ubistvu, a ne o ubistvu na svirep i podmukao nacin, kako je to bilo stavljeno okrivljenima na teret od strane javnog tuzioca.
Posle samo godinu dana, pred Novu 1996.
godinu svi su osudjeni bili pusteni na slobodu.
Sam Musan Topalovic nije bio izveden pred sud posto je, navodno, bio ubijen pri pokusaju bekstva.
Pripadnici ove brigade, koji su vrsili ubijanje civila, prethodno su ih protivzakonito zatvarali, mucili ih i sa njima necovecno postupali, nanoseci im pri tom teske patnje i povrede.
Sve to je bilo u funkciji istrebljenja srpskog naroda.
Tako su, izmedju ostalih, ubijeni i sledeci Srbi:
- Vuk Sanja, stara 16 godina,
- Vucurović Zoran (svedok 649/96).
- Draskovic Milena - koju su zaklali Samir Saferovic i Suad Osmanovic i bacili telo u provaliju "Kazan",
- Jovanovic Dusan - koga su nozevima izmasakrirali pripadnici 10.
brdske brigade i bacili u provaliju "Kazan",
- Komljenac Radoslav, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2 - koga je zaklao Mevludin Selak (svedok 649/96).
- Komljenac Marina, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2, supruga Dragoslava Komljenca - nju je zaklao Refik Colak, a njeno telo je takodje baceno u provaliju "Kazani" (svedok 649/96).
- Lavrian Vasil, zaklao ga je Zijo Kubat, koji mu je odvojio glavu od tela, a telo gurnuo u provaliju "Kazan".
U ubistvu je ucestvovao i Ertan Hukelic.
- Lavrian Jelena - Ana, od majke Olge Sciban, supruga Vasila Lavriana, kojoj je Suad Osmanovic naredio da legne i da rasiri noge a zatim joj je, dok joj je on gurao komad drveta u polni organ, Esad Tucaković upaljacem palio stidne dlake i na kraju je zaklao Tucakovic Esad, odvojio joj glavu od tela i telo bacio u provaliju.
U ubistvu je ucestvovao i Ertan Hukelic.
- Muminagic Zoran, star 17 godina,
- Nikolic Ervin (ili Ergon), zvani "Eno" - kome je Samir Bejtic zabio sablju kroz vrat, a potom su ga ostali udarali nozevima po telu dok ga nisu izmasakrirali pa mu je Samir Bejtic odvojio glavu od tela i bacio telo u provaliju "Kazan",
- Radosavljevic Branislav - njemu je Musan Topalovic odsekao glavu, a potom je telo baceno u provaliju "Kazani",
- Salipur Katarina, iz Sarajeva, Ul.
Borisa Kidrica br.
3, supruga Predraga Salipura - njeno telo je posle ubistva baceno u provaliju "Kazani",
- Salipur Predrag, iz Sarajeva, Ul.
Borisa Kidrica br.
3, koga je zaklao Nihad Hodzic, a Husein Hodzic mu je nozem odvojio glavu od tela koje je potom baceno u provaliju "Kazani",
- Sljivic Bozidar (svedok 649/96).
- Sciban Olga, majka Jelene Lavrian,
Objavljeno u Beogradu, decembra 1996.
godine
|
|
