|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
:
Broj: 9892 Datum: 09.06.2006
Porodice čekaju pravduSARAJEVO - Sutra se navršava 14 godina otkada je ubijen 31 civil srpske nacionalnosti u selu Čemerno u sarajevskoj opštini Ilijaš, a porodice nastradalih još čekaju da počinioci ovog zločina izađu pred lice pravde.
Iako je krivična prijava podnesena odmah nakon što je 31 lice ubijeno u Čemernom 10.
juna 1992.
godine, nikada nije podignuta optužnica protiv pripadnika Armije Republike BiH čiji su vojnici tog jutra ušli u selo i, prema svjedočenju preživjelih mještana, pobili ove ljude.
Petar Rašević, jedan od troje preživjelih, sjeća se da su pripadnici Armije RBiH tog jutra nemilosrdno ubijali žene, djecu i starce.
Rašević pretpostavlja da je selo napadnuto jer su iznad njega bili ukopani topovi, ali ističe da tog dana nije napadnut vojni cilj, nego stanovništvo sela Čemerno i izbjeglice iz okolnih sela.
"Tog jutra rano sam ustao, mislim da je bilo oko pet časova.
Čuo sam neko puškaranje, izašao sam i shvatio da se puca u blizini.
Ugledao sam silnu vojsku.
Odmah sam potrčao da budim stanovništvo da se sklanjaju.
Već je bilo kasno, sa svih strana bio je obruč", sjeća se Rašević.
Kaže da su već tada neke kuće gorjele i da je krenuo da upozori porodicu Damjanović, gdje su bile uglavnom žene, ali da su njih već bili napali.
"Sakrio sam se ispod jedne štale u kojoj je gorjelo sjeno i odatle sam vidio da dvojica izvode dvije sestre, djevojke Ranku i Jadranku Damjanović.
Od njih su svašta radili i silovali ih pred majkom.
Onda su ih sve tri ubili.
Strina im je bježala, ali su i nju ubili", priča Rašević.
Govori da je tada pobjegao u obližnju šumu, kada je primijetio da vojska ide u suprotnom smjeru.
Čuo je krike i dozivanja, te primijetio kako još neki mještani bježe na razne strane.
"Pobjegao sam u susjedno srpsko selo, ali nisam nikoga zatekao.
Krenuo sam prema Okruglici i usput sam pozivao u pomoć ljude koje sam sreo.
Obavijestili smo Vojsku RS, a onda smo se zajedno vratili u Čemerno", kaže Rašević.
Sjeća se da su tu zatkeli strašan prizor nakon što je vojska otišla, te da su tijela ležala na sve strane.
"Svi su bili unakaženi.
Zdravku Damjanoviću bile su izvađene oči, po livadi su bili tragovi prosutog mozga, a na jednom Maleševiću izrezali su krst na tijelu.
Novo Cvjetković bio je sav unakažen, po odjeći smo ga poznali.
Samo je preživjela djevojčica Branka Trifković, koja je bila ranjena", priča Rašević.
Kaže da za ovaj zločin nikada niko nije bio zainteresovan, te da je samo jednom dao izjavu policiji u Istočnom Sarajevu.
U Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo odgovorili su nam da je 1992.
godine podnesena krivična prijava protiv 18 lica zbog ratnog zločina počinjenog nad srpskim stanovništvom na podučju mjesta Čemorno.
"Nakon objedinjavanja dokaznog materijala, krivična prijava je sa svim dokazima dostavljena Tužilaštvu BiH na nadležnost i ocjenu", navodi se u odgovoru iz Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo.
U Tužilaštvu BiH kažu da kod njih postoji predmet o zločinu u selu Čemerno, te da su zatražili dodatne informacije iz Okružnog tužilaštva.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 9889 Datum: 09.06.2006
Spisak ubijenih u SarajevuUskoro na ovoj stranici! Spisak od 2646 Srba ubijenih u Sarajevu.
Napominjem da ovo nije kompletan spisak, tj.
ova verzija koju ja trenutno imam je iz prosle godine.
Iskreno se nadam da cu uskoro dobiti i najnoviju verziju, koja se svakodnevno dopunjuje novim imenima.
Rad na spisku tek prethodi, a vama ce i vama biti omoguceno da ga dopunjujute, a ja cu vase sugestije proslijediti Savezu logorasa RS, koji je aktivno ukljucen u izradu ovoga spiska.
Evo malog uvoda:
- Drašković Đorđa Todor, 4 godine, dijete, zaklan zajedno sa svojim stricem Slobodanom u svojoj kući u Ozrenskoj ulici u Sarajevu 8.
6.
1992.
- dijete Gagović, prema svjedočenju Anđe i Neđa Klačara razbijeno o zid ostave gdje se bilo sakrilo u Pofalićima.
- Simović Savo, ubijen u proljeće 1993.
g.
ispred zgrade radio televizije na očigled UNPROFOR-a, izgleda da je ovo ubistvo snimio snimatelj radio televizije Novinar Hidajet Delić.
Simović je ubijen
- Tešanović Milun, 1991.
g.
, Radovo i Vinkino dijete, iz sela Ledići pošli prema Kalinoviku, pripadnici armije BiH su ih uhvatili u okolini sela Qute 6.
6.
1992.
g.
mučili a potom ubili
- Vukomanović Kose Anđa, rođena 1923.
godine, zaklana u avgustu 1992 g.
pred njezinom kućom u zaseoku Švenj.
Prilikom eshumacije glava je bila odvojena od tijela.
- Vuletić Dobrila, starica iz Hrasnog brda, osumnjičen Izet Tinjak da je ispalio cijeli rafal u staricu, zajedno sa Amirom Husićem odvukao leš na gradsku deponiju na spaljivanje ali pošto je bilo mnogo srpskih leševa za spaljivanje radnici na deponiji nisu mogli da prime ponuđeni leš.
U povratku su Dobrilino mrtvo tijelo bacili u jedan šumarak u Buća Potoku
- Varagić Qubomira Ranko, 24.
godine, strijeljan u Hrasnici, jedan od dvadeset i dvojice Srba koji su ubijeni ili podlegli batinanju u zloglasnom logoru Silos u Tarčinu koji je zatvoren tek 27.
1.
1996.
g.
- Varagić Radoslav Gojko, rođen 1969.
g.
u Donjoj Bioči, ubijen 22.
4.
1993.
g.
u Donjem Kotorcu zajedno sa Kapetina Slavoljubom za odmazdu što su četvorica Srba pobjegla iz radnog voda
- Učur Nataša, 9.
g.
djeca ubijena na Grbavici, ubijena 11.
3.
1995.
g.
u 15 sati i 45 minuta od strane Seja Piskića borca 101.
brigade armije BiH.
Djevojčice Milicu Lalović i Natašu Učkur je prema svjedočenju Fatime Bajramović ubio Sejo Piskić.
- Belica Spasoja Đorđe, 1970.
g.
, odveden u 22.
4.
1992.
g.
iz Aerodromskog naselja, jedan od osam ubijenih pred domom milicije, osumnjičeni Mišo Matić zvani Žmiro, Mujezinović Ferid, Šaćir Gagula, Ejub Fako, Amer Klico, Kasim Rujević, Davor Matić, Nijaz Trnka, pomoćnik komandira Samira Kahvedžića Kruška.
Napomena- Povodom ubistva Bjelice Đorđa, Lalović Milivoja, Marković Zorana, Đerić Dragomira, Golubović Vlajka, Vujičić Nedeljka i Vukmanović Miladina, tadašnji ministar u vladi Bih Jerko Doko izdao zvanično saopštenje u kome stoji da su gore zarobljeni Srbi pušteni kućama, pouzdano se zna da su dovedeni Draganu Vikiću.
Tijelo nije pronađeno, svjedoci tvrde da su tijela ovih zarobljenika spaljena kod televizijskog doma.
- Bijelić Velizara Mićo, 1954.
g.
, asistent kod Ejupa Ganića, uhapšen na ulici kod hotela Zagreb i poveden u Centralni zatvor.
Vojnik koji ga je vodio ranio ga je i Mićo je uskočio u Koševski potok kod opštine Centar i ranjen pobjegao do Vojne bolnice gdje je previjen i pustan kući.
Nakon tri dana otišao je na previjanje u bolnicu sa kolegom sa posla Zijom Mujčinovićem, pred Vojnom bolnicom su ih sačekala naoružana lica, odveli Mića i od tada mu se gubi svaki trag.
Zijo Mujčinović radi na Mašiskom fakultetu u Sarajevu.
MogućI svjedok je Zoran Kukrić koji radi na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci.
|
:
Broj: 9762 Datum: 25.05.2006
Odsečena srpska glava bila uslov za članarinu
Jedna od najstravičnijih priča, osim stradanja u Kazanima, koju su bivši Cacini saborci pričali pred Srbima u zatvoru, jeste da je odsečena srpska glava bila uslov za pripadnost Cacinim jedinicama - neka vrsta članarine.
Svedoci su, između ostalog, preneli lične ispovesti tih Cacinih saboraca, pripadnika 10.
brdske brigade Armije BiH, o silovanjima 16 devojčica Srpkinja, njihovom zlostavljanjima, ubijanju, a potom bacanju zverima u zoološkom vrtu.
O tome postoji i video-zapis koji su napravili sami pripadnici Cacinih jedinica.
Jedan od svedoka sarajevskog pakla, student Dragan Todorović (37) izdržavao je zatvorsku kaznu od 10.
decembra 1993.
godine do 7.
marta 1994.
godine, kada je pomilovan "odlukom o aboliciji".
Od 1992.
godine bio je "zatočenik" Studentskog grada iz koga nije mogao izaci, kao i svi studenti Srbi.
Prema njegovom svedočenju, u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj", koju su muslimani pretvorili u logor "Ramiz Salčin", boravio je u vreme hapšenja velikog broja vojnika pripadnika Cacinih jedinica, kao i Ramiza Delalica Ćele (Sandžaklija koji je u martu 1992.
godine na Baščaršiji ubio srpskog svata).
"Bilo je stravično samo slušati kako se ti muslimani dogovaraju, a neprestano su se čudili zašto su ih zatvorili kada su samo pobili četnike", svedoči Todorović.
Todorović navodi da je sam Ćelo govorio kako mu je "Alija naredio da niko živ ne sme ostati, a sad me optužio, što ću reći i na sudu".
U zatvoru "Viktor Bubanj" više od 90 odsto zatvorenika bili su Srbi, uglavnom doktori nauka, profesori sa fakulteta, lekari, magistri, inženjeri...
Osim izjava dvojice Srba, Udruženje je tada dostavilo Goldstonu i spisak masovnih grobnica u Sarajevu, kao i izjavu generala Armije BiH Jovana Divjaka da je pismeno obavestio Izetbegovića kako se u "Sarajevu događa genocid nad Srbima i da je u prva dva meseca rata, bez povoda i regularnih sudskih procesa, likvidirano preko 800 Srba".
Tada je Goldstonu skrenuta pažnja i na termin "leteći Srbin", što je značilo bacanje Srba sa sarajevskih višespratnica, da bi se ispraznili stanovi i u njih ušli pripadnici regularne muslimanske vojske.
Iz pouzdanih izvora Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), koji su molili Udruženje da ostanu anonimni, dobijen je podatak da je u kompjuterima MKCK oko 6.
000 Srba iz samog Sarajeva koji su nestali i koji se traže.
|
:
Broj: 9760 Datum: 25.05.2006
Kazani (2)Pripadnici 10.
(kasnije 110.
) brdske brigade prvog korpusa Armije tzv.
BiH su u periodu od 1991-1993.
godine, prilikom racija, hvatali Srbe na sarajevskim ulicama i stanovima i odvodili ih na Trebevic na kopanje rovova.
Srbi su se odatle retko vracali zivi.
Na Trebevicu se nalazila pecina Kazani u koju su muslima-nski vojnici bacali tela Srba, koje su prethodno ubili ili zive Srbe, koje su usmrcivali i na taj nacin.
Da bi unistili tela ubijenih Srba koja su bacali u provaliju Kazani, u nju su ubacivali stare gume i palili ih, a ubacivali su i krec.
Bilo je i drugih mesta gde su bacani lesevi ubijenih Srba.
Komandant ove jedinice je bio Musan Topalovic, zvani "Caco", koji je imao "elitnu cetu" u koju se primalo sa "upisninom", a "upisnina" je bila odsecena srpska glava.
Pripadnici ove jedinice su glave zaklanih Srba izlagali u Osnovnoj skoli.
Pripadnici ove brigade su neke Srbe ubijali i na taj nacin sto bi ih privezali za kamion i vukli ih sve dok ne izdahnu.
Neke su, pak, ubijali na taj nacin sto bi ih vezali za dva automobila koji bi krenuli u suprotnom smeru, pa bi ih tako rascerecili.
Pripadnici ove brigade su ucestvovali i u snajperskom gadjanju civila u srpskom delu Sarajeva.
Komandant snajperske cete je bio Esad Tucakovic.
Jedan od snajperista je bio Colak Refik, koji se javno hvalio da je licno od Alije Izetbegovica dobio na poklon snajperski karabin koji mu je ovaj doneo iz Beca.
U posetu ovoj jedinici su dolazili licno Alija Izetbegovic, Haris Silajdzic i Biserka Turkovic koja je kasnije bila ambasador BiH u Zagrebu.
Okrucni vojni sud u Sarajevu, cijem vecu je predsedavao sudija Muhamed Podrug, zbog nekih od ovih ubistava je vodio krivicni postupak protiv jednog broja pripadnika 10.
brdske brigade.
Tako je 23.
12.
1994.
godine izrecena presuda po kojoj je bila izrecena kazna zatvora u trajanju od 10 meseci do 6 godina.
Zbog krivicnog dela ubistva iz cl.
36 st.
1 Krivicnog zakona BiH, a ne ratnog zlocina, osudjeni su Zijo Kubak, Refik Colak, Esad Tucakovic i Mevludin Selak - na po 6 godina zatvora, Omer Tendzo i Akid Alibasic - na po 4 godine i 4 meseca zatvora, Senad Hasic, Samir Seferovic, Sabahudin Ziga, Samir Ljubovic, Esad Raonic i Senad Haracic - na po 10 meseci zatvora, Armin Hodzć na 5 godina i 8 meseci zatvora, dok je Sead Kadic osudjen na 4 godine zatvora.
Mera obaveznog psihijatrijskog lecenja u medicinskoj ustanovi izrecena je protiv pet lica.
Na glavnom pretresu je izneto da su sudsko-medicinski vestaci pronasli ostatke 29 izmasakriranih ljudskih leseva, ali su uspeli da identifikuju samo 8.
Sud je nasao da se radilo o takozvanom "obicnom" ubistvu, a ne o ubistvu na svirep i podmukao nacin, kako je to bilo stavljeno okrivljenima na teret od strane javnog tuzioca.
Posle samo godinu dana, pred Novu 1996.
godinu svi su osudjeni bili pusteni na slobodu.
Sam Musan Topalovic nije bio izveden pred sud posto je, navodno, bio ubijen pri pokusaju bekstva.
Pripadnici ove brigade, koji su vrsili ubijanje civila, prethodno su ih protivzakonito zatvarali, mucili ih i sa njima necovecno postupali, nanoseci im pri tom teske patnje i povrede.
Sve to je bilo u funkciji istrebljenja srpskog naroda.
Tako su, izmedju ostalih, ubijeni i sledeci Srbi:
- Vuk Sanja, stara 16 godina,
- Vucurović Zoran (svedok 649/96).
- Draskovic Milena - koju su zaklali Samir Saferovic i Suad Osmanovic i bacili telo u provaliju "Kazan",
- Jovanovic Dusan - koga su nozevima izmasakrirali pripadnici 10.
brdske brigade i bacili u provaliju "Kazan",
- Komljenac Radoslav, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2 - koga je zaklao Mevludin Selak (svedok 649/96).
- Komljenac Marina, iz Sarajeva, Ulica Dragice Pravice 7/2, supruga Dragoslava Komljenca - nju je zaklao Refik Colak, a njeno telo je takodje baceno u provaliju "Kazani" (svedok 649/96).
- Lavrian Vasil, zaklao ga je Zijo Kubat, koji mu je odvojio glavu od tela, a telo gurnuo u provaliju "Kazan".
U ubistvu je ucestvovao i Ertan Hukelic.
- Lavrian Jelena - Ana, od majke Olge Sciban, supruga Vasila Lavriana, kojoj je Suad Osmanovic naredio da legne i da rasiri noge a zatim joj je, dok joj je on gurao komad drveta u polni organ, Esad Tucaković upaljacem palio stidne dlake i na kraju je zaklao Tucakovic Esad, odvojio joj glavu od tela i telo bacio u provaliju.
U ubistvu je ucestvovao i Ertan Hukelic.
- Muminagic Zoran, star 17 godina,
- Nikolic Ervin (ili Ergon), zvani "Eno" - kome je Samir Bejtic zabio sablju kroz vrat, a potom su ga ostali udarali nozevima po telu dok ga nisu izmasakrirali pa mu je Samir Bejtic odvojio glavu od tela i bacio telo u provaliju "Kazan",
- Radosavljevic Branislav - njemu je Musan Topalovic odsekao glavu, a potom je telo baceno u provaliju "Kazani",
- Salipur Katarina, iz Sarajeva, Ul.
Borisa Kidrica br.
3, supruga Predraga Salipura - njeno telo je posle ubistva baceno u provaliju "Kazani",
- Salipur Predrag, iz Sarajeva, Ul.
Borisa Kidrica br.
3, koga je zaklao Nihad Hodzic, a Husein Hodzic mu je nozem odvojio glavu od tela koje je potom baceno u provaliju "Kazani",
- Sljivic Bozidar (svedok 649/96).
- Sciban Olga, majka Jelene Lavrian,
Objavljeno u Beogradu, decembra 1996.
godine
|
|
