Pozdrav svim istinskim borcima za Republiku Srpsku! Razlog mog javljanja je va( objektivni, iskren pristup svemu! Ja sam iz Sanskog Mosta, koji je kobajagi branjen kao i druge zapadno krajiške opštine.
U zraku se tada osješalo da nešto ne štima jer komanda "povlačenje" je malo kada upotrijebljena kod nas Srba.
Tek sada na vidjelo izlaze neke stvari.
Pozdrav uredniku i svim iskrenim patriotama!
Nlo :
33862
26.06.2011
Koridor 92 - bitka za put života
Prije 19 godina oslobođen put prema Srbiji i uspostavljena kopnena vezu između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske.
Na Dugoj Njivi kod Modriče danas će biti obilježeno 19 godina od proboja "Koridora" kroz Posavinu.
Obilježavanju godišnjice, prema najavama iz kabineta predsjednika RS, prisustvovaće i predsjednik Milorad Dodik.
Akciju "Koridor 92" zajednički su prije 19 godina izveli na Vidovdan, 28.
juna, pripadnici jedinica VRS i Srpske vojske Republike Srpske Krajine, čime je okončana, 42 dana duga, kopneno-vazdušna blokada zapadnih dijelova RS.
Operacijom "Koridor 92" je na Vidovdan oslobođen put kroz Posavinu i spojena banjalučka regija sa Semberijom i Srbijom.
Zbog nedostatka kiseonika, u porodilištu u Banjaluci umrlo je 12 beba, što je bio i povod da se krene u proboj koridora.
Nažalost, oni koji su donosili odluke, ko ima osnovna ljudska prava, a ko nema, ni dan danas nisu odgovarali za smrt dvanaest banjalučkih beba.
Dvanaest zvjezdica ugašeno je i prije nego što su imale priliku da udahnu život.
Monstruozna odluka moćnika rata ostaje da nas vječno podsjeća na ovaj tužan događaj, koji mora biti i podsjetnik generacijama koje dolaze.
U operaciji "Koridor" poginulo je više od 300 srpskih vojnika, a ranjeno 1.
100.
Obilježavanje 19.
godišnjice od proboja "Koridora" organizuje Odbor Vlade RS za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova.
Feniks : Republika Srpska
24830
23.08.2010
Kiseonik
Poštovani, čitajući naslov "Loši Srbi" dotaću se jedne teme koja je možda još uvijek tabu tema, ali kada čujem kritiku koja zvuči kao pomenuti naslov probudi u meni možda najbolnija sjećanja a to je period maj - jun 1992.
godine kada smo nažalost "bespomočno" gledali kako umire 12 malih anđelčića zbog "nedostatka" kiseonika, nažalost danas je taj broj 14 jer posledice su bile katastrofalne i za preostalo dvoje djece.
Ne mogu da se pomirim sa tvrdnjom tadašnje vlasti da zbog posavskog koridora i zabrane vazdušnih letova nije bilo mogućnosti za dostavljanje potrebnog kiseoinka.
Preko linija organizovanog šverca prolazila je: municija, oružje, granate, hrana, cigarete, alkohol, ljudi...
Bukvalno sve je prolazilo i sve je imalo svoju cijenu samo za par boca kiseonika nije se mogao pronaći švercerski kanal.
Nisu se izgleda tada mogli ni pronaći dobrovoljci (sigrno bih i ja bio jedan od njih) koji bi kroz neprijateljske linije pronijeli potrebni kiseonik, ili se organizovao jedan rizični let a bilo ih je tokom rata dosta kada smo se ubacivali skoro i po 40 km u neprijateljsku liniju radi izviđanja kada je to bilo neophodno.
Ne mogu da vjerujem da nije postojao ni jedan stručnjak i labaratorija koja nije mogla preraditi par boca kiseonika ili da u čitavom području nije u toliko fabrika i radionica postojalo par boca industrijskog kiseonika koji može da mijenja medicinski odnosno čisti kiseonik.
Volio bi da su sve moje sumnje neopravdane ali bi takođe volio da tada odgovorna lica za pomenutu tragediju (i sa jedne i sa druge strane koridora a čija imena nikada niko nije pomenuo) izađu pred javnost sa svojim obrazloženjem.
Nadam se da ne bi bilo ono neljudsko "cilj opravdava sredstva".
Rale :
24715
28.07.2010
Sa Vanjskog prstena
Što se tiče te kao i svih prethodnih deblokada, to su bile lijepo sanjane operacije pojedinih sarajevskih stratega a trebale su se odraditi preko leđa nesarajevskih jedinica.
Najviše kao strategija odvlačenja vaših snaga od Goražda i nekih drugih mjesta koja su bila pred padom jer svakom koje bio više od sedmice u vojsci je bilo jasno da Sarajevsko-romanijski korpus može odbiti takav napad i da će biti vrlo teško održati dostignute položaje na duži vremenski period.
Nije Koprđina pogibija, niti bilo koga drugog, mogla demoralisati vojsku jer uvijek je lako naći nekoga ko je "ludo hrabar".
Navešću ti za ovo primjer sa teslićkog ratišta gdje su tražili dobrovoljca da "baci zolju" (misli se da ispali zolju - ljepota bošnjačkog jezika.
) Uglavnom, svi smo se pretvarali da nismo čuli, kad se javi nekakav balo od nekih 19 godina i kaže: "Ja ću, samo mi pokažite gdje! " Uglavnom, pokaže njemu neki desetar.
Dođu do ivice šume pa mu on kaže: "E, vidiš onu livadu, pa gore uzbrdo su bunkeri.
Gdje god složi, dobro je! "
Uglavnom, čujemo mi iz rova da brdu zveče manjerke, pa kontamo ručaju ljudi.
Jebi ga, trebalo je sačekati bar jedno dvadeset minuta da završe i zapale po jednu, pa ako ko pogine da bar ne ide gladan Bogu na istinu.
Tek imamo šta da vidimo! Izroni taj balo iz šume i nestade u travi.
Nakon minutu ili dvije, pojavi se on iz trave i trčećim korakom krenu uzbrdo prema rovovima.
Mi zabezeknuti, vidi budale ali niko ne puca.
A on sve bliže i blize.
Kad dođe pred prvi rov on skoči na tranše a još je zaviko iz sveg glasa pa baci zolju u rov i to je baci od sve snage da ni danas ne shvatam kako se nije aktivirala od siline udara.
On trči nazad iz rovova iskaču ljudi sa porcijam i kašikam u rukama ali još niko ne puca.
On je već stigao do šume kada su odjeknuli prvi pucnji.
Gledamo ga mi, a on će ti:"Ja sam mislio da će da rokne k'o u filmovima! " Ljudino pa što je ne ispali? Kaže on: "Pa ja mislio da je trebam baciti! " Pa ako nisi znao, imaš upustvo na njoj.
E vidiš, takvih uvijek ima.
Mi smo krenuli i u jednom šljiviku na našeme pravcu prodora čeka nas o šljivu zavezana motorola.
Da bude još čudnije bila je zavezana crvenim konopcem od upredene vune, kao sa torbe kićanke što je moja pokojna tetka nosila sa sobom kada ide čuvati ovce.
Crveni se gajtan ne možeš da ga ne vidiš.
Uzmemo mi motorlu kada će ti glas momentalno sa druge strane: "Alo junaci, ide li to? Mi vas čekamo, prolaska nema nego kud noge nose a oči vode! " Krajišnici javljaju i oni imali isti doček pa ono pođe rasprava nisam prvi poginuo u ratu neću valjda da budem zadnji i mi lagano na početne položaje po sistemu "tvrdo, ne ide! "
Kaže moj bezbjednjak meni: "Jesi li ti ovo javio stricu da dolazimo? " a ja mu fino kažem: "Nisam stricu, ali jesam strini.
Stric je bio na položaju a ni vrana svoje meso ne jede.
" Moj se bezbjednjak žalio kako su mu uvalili Srbadiju pa sada im mora organizovati i odlaske u crkvu a vazda im ista priča ja ne mogu na tu liniju imam tamo familije.
Na drugoj strani u tom kraju a kad odu na liniju onda pucaju u vazduh ili trče preko linija svojima.
A moj stric je bio načelnik jedne brigade VRS.
A bezbjednjak je išao u komandu korpusa da se žali da se prekinu susreti i derneci između linija.
U komandi ga dočekao jedan visoko rangirani oficir sa komentarom: "Pa njegov stric i ja smo zajedno završili akademiju, pa mi još na to i vjenčani kum.
Ja i on se čujemo preko Mađarske.
Ja Raletovom ćaći dostavljam pare a moj kum ( tj.
moj stric) dostavlja pare mojoj sestri u Beogradu.
Na kraju se moj bezbjednjak vratio u jedinicu k'o posran a mene je od tada izbjegavao k'o vrag krst.
Nakon te posjete mi smo se nastavili viđati po linijam ko i prije.
Da me je neko dirao i ja bih otišao ali nije pa što ću onda biti izbjeglica.
Evo, Razvigore, nije od muslimana ali jeste od pripadnika ABiH.
Jeremija Iii : Sarajevo
24682
21.07.2010
Teslićko-zeničko ratište
Pozdrav svima...
Stranica je najblaže rečeno interesantna, ali o tome drugi put.
Zanima me ima li koga ovdje iz teslićkih sela ovamo prema Zenici i Žepču: Blatnica, Jezera, Kozila, Stankovići, Aleksići...
Isto tako, ima li k'o da je bio na tom ratištu: Velika Mahnjača, Veliki Vis, Smolin, Matinski Vis, Dubrave, Hatkine Njive...
Ima li k'o da je bio na ratištu na Ozrenu ali s ove strane prema kraju Zavidovića, kod Ljeskovice i Priluka?
Iako sam u ratu imao manje od deset godina izvinjavam se mještanima Kozila što su protjerani u ime naroda kojem htio-ne htio pripadam.
Pozdrav svima
Luna :
24013
09.03.2010
Arkan i rat oko Ključa
U toku rata sam se u više navrata borio rame uz rame sa Arkanom i njegovim Tigrovima.
Ovdje želim da ukratko opišem njihovo učešče u borbama oko Ključa 1995.
godine.
Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske je zajedno sa Arkanovom jedinicom krenula nakon pada Ključa u vraćanje izgubljenih linija.
Krenuli smo tačno iznad Mrkonjić Grada, sa tačke koja se zove "Kolibe".
I doista, na tom mjestu su se i nalazile neke dvije - tri kolibe.
Napredovali smo nevjerovatno brzo i svaki dan smo pomjerali linije za pet do šest kilometara.
Arkan je uglavnom bio na našem lijevom krilu.
Njegovi momci su ga slušali bez pogovora.
U jednom trenutku, on je naredio pokret jedinice i sa džipom se uputio nekim makadamskim putem duboko iza leđa neprijatelju.
To niko nije očekivao.
Ušao je neprijatelju dobrih desetak kilometara njima iza leđa.
Mislim da je to bio nepromišljen potez, ali jako hrabar.
Kada su izašli na put Bihać - Mrkonjić Grad, uhvatili su i muslimanskog kurira na biciklu i njihovu smjenu koja je krenula na položaje.
Naše jedinice su imale puno povjerenje u njih kao saborce.
Zajedno sa Arkanovcima smo došli do nekog spomen parka iznad Ključa.
Tu smo naišli na mali putić sa klupicama, i na onu liticu iznad samog grada.
Zastali smo da se malo odmorimo.
Odatle se vidjela skoro svaka zgrada u Ključu.
Mogao si je bez problema pogoditi kamenom.
Tada je moj prijatelj Zoran Lojić, inače komandir voda minobacačlija sjeo u mog đipa i krenuo ka nama.
Međutim, on je na na jednoj raskrsnici pogriješio i skrenuo lijevo.
Kada gledate na karti, kao što je on gledao, ti putevi su jedan pored drugoga.
Međutim mi smo bili 50 metara visočije a ispod je pod devedeset stepeni bila litica i stijene pa ga je taj put odveo tačno ispod nas u centar Ključa.
On je tu stao i shvatio šta je uradio.
A onda su zapucali po njemu! Kod sebe nije imao sebe dokumenate, a pošto je džip bio moje službeno vozilo, u njemu su se nalazile sve moje stvari (službena, vozačka, lična, spisak ljudi, babaroge, dva heklera sa prigušivačima itd.
) koje sam ja uvijek prije akcije ostavljao zajedno sa činovima i oznakama na kapi i ramenu.
Zorana su odmah ubili, Bog da mu dušu prosti.
Zakopan je na istom mjestu, a nakon šest mjeseci i razmijenjen pod mojim imenom i prezimenom jer su svi dokumenti bili moji.
Nismo ih uspjeli ubijediti o kome se radilo.
Zoran je bio veliki junak, u svakom pogledu: i visinom i srcem i hrabrošću.
Radio je u bivšoj saveznoj specijalnoj SFRJ, prošao sva ratišta u poslednjem ratu poginu negdje pred sami kraj.
Posle toga su Hrvatske snage zajedno sa Međunarodnim snagama za brze intervencije, nama iza leđa ušle u Mrkonjić Grad i Sitnicu i mi smo se morali izvući prema Manjači i Bunarevima.
E, sad što je jako bitno, naša artiljerija tj.
artiljerija VRS nije dejstvovala kao da je bilo dogovoreno dokle ćemo se povlačiti.
Kad smo se povukli do Manjače našli smo ukopane položaje i tada su tek počeli da dejstvuju VBR-ovi naše vojske.
Prije toga se nisu čuli.
Toliko o napadu na Ključ i povlačenju sa položaja zbog pada Mrkonjić Grada.
Da još napomenem da smo, dok smo se kretali prema Ključu nailazili na zaklane djedove i bake koji su ostali u svojim kućama vjerujući da ih muslimanska vojska neće dirati jer su slabi i jer su civili nesposobni za nošenje oružja.
Tokom kretanja ka Ključu nesebično nam je pomogla i jedinica koju je Josip doveo iz Vogošće da pomogne krajiškoj braći.
Znam sigurno da ti položaji nisu pali zbog Vogošćana, Arkana, Banjalučke i Sarajevske specijalne jedinice!
Luna :
23946
04.03.2010
Naši u okruženju
Upravo se prisjetih vremena dok sam sa suprugom živio u Banjaluci.
Mislim da je to bilo 1994.
godine, i u to vrijeme sam bio u banjalučkom Odredu specijalne policije.
Ne pamtim dobro datume, ali bilo je to one večeri kada nam je iz komande Brigade u Bijeljini stigla depeša da je na vrhu Majevice, na repetitoru Stolice, 400 ljudi ostalo u okruženju jakih neprijateljskih snaga.
Među njima je bio i naš Ribin sa pedesetak specijalaca.
Upravo sam se vratio od doktora, koji mi je konstatovao upalu pluća.
Dobio sam i neku terapiju, sa napomenom da moram da mirujem.
Ali, ko da miruje a da pri tom ostavi svoje drugove bespomoćne u okruženju! Jer, ako ja ne pomognem njima, kome ja da se nadam ako meni desi da i ja nekada ostanem opkoljen?
Zatražio sam da sa dobrovoljcima odmah krenemo, i tako je i urađeno.
Krenulo je nas dvadesetak i odmah smo se javili u komandu, koja nas je smjestila u Lopare.
Sjećam se kao da je to danas: snijeg, prohladno, mi legli da malo odspavamo na podu neke škole.
A mene od upale pluća trese neka groznica.
Rano ujutro smo krenuli u nasilno izviđanje da bi uočili neprijateljske novopostavljene položaje.
Napravili su dva obruča, jedan okrenut prema našima u okruženju a drugi prema nama koji smo dolazili u pomoć.
Dogovorili smo se ko će ići kojim pravcem.
Mislim da je akcijom komandovao Sara.
Krenuo sam sa dijelom ljudi, Palestinom i njegovim specijalcima iz Doboja uz neku kotlinu prema repetitoru.
U toku akcije nam se pridružio i Lukač sa ostatkom ljudstva.
Istovremeno je iz više pravaca dejstvovalo još jedinica, pa ko uspije da se probije.
Bilo je pakleno! Artiljerija naša, njihova, pješadija, nije se znalo odakle ko puca! Ja sam imao jednog druga Dadu koji je zbog mene došao u jedinicu.
Pošto je u svojoj prvoj akciji ranjen na Bihaću i rane mu nisu potpuno zarasle, ostavio sam ga u jednoj kotlini da bude rezerva i eventualno donosi municiju i pomaže ranjenim.
Ko će znati, kad smo se približili vrhu, njihova artiljerija je prebacivala nas, pješadiju i granate su počele padati nama iza ledja.
Igrom slučaja, ponovo mi raniše Dadu.
Srećom, lakše!
U sadejstvu sa ostalim jedinicama Palestina i mi smo nakon tri do četiri sata borbe uspjeli da se spojimo sa našima iz okruženja.
Uh, radosti i naše i njihove!
Možda se još neko sjeća ove akcije.
Uglavnom, to je pokazalo da kad neko ostane u okruženju svi moraju hitno i brzo da reaguju i da ne dozvole da se neprijatelj organizuje ili da onim u okruženju nestane morala, hrane i municije.
Igrom sudbine, nakon toga izgubismo Ribinog, koji strada u nekoj eksploziji pod čudnim okolnostima.
Bio je to hrabar i pouzdan borac, junak, jedan od prvoboraca Semberije, Majevice i Posavine.
U neprijateljskoj ofanzivi na Sarajevo 1995.
godine, bio sam na Jahorini i čekao raspored kad je Armija BiH probila linije na Trebeviću.
Čekao sam da nas rasporede tu, međutim Ribin je bio na putu za Trnovo i Treskavicu sa jedinicom i vratio se na Trebević i pomogao lokalnim jedinicama da uspješno vrate pale linije.
Mene su tada poslali u rejon Semizovac-Srednje.
Tu sam se zadržao nekih mjesec dana, i iz dana u dan smo imali žestoke borbe.
U Banjaluci mi je ostala trudna Dragana u devetom mjesecu.
Sama!
Mislim da smo vraćali rovove na Lipi, na desnom krilu, 24.
06.
1995.
godine, kada mi je Ministar MUP-a RS preko radio veze u toku same akcije rekao: "Luna, čestitam dobio si sina! " Borim se, a niko srećan kao ja! Srećom, u toj akciji niko nije stradao a mi vratismo sve naše položaje.
U osvojenim rovovima ni mi nismo našli ni jednog mrtvog, mada je neprijatelj ostavio nekoliko pušaka prilikom povlačenja.
Muslimani su preko veze govorili: "Neka je dijete živo i zdravo, a neka mu tata danas pogine! " Nisam im zamjerio! U mislima mi je bila moja Dragana, sama u Banjaluci, dok se porađa.
Nju i Filipa sam vidio tek nakon odbijene ofanzive.
Eh, ala smo se napili te večeri kada sam dobio sina kod mog školskog i ratnog druga Mladena u Dijani!
Luna :
23900
28.02.2010
Ovo prati samo MUP RS
Pročitah nečiji komentar kako se pojedini borci ustručavaju da pišu, jer su na oprezu zbog progona od strane Suda BiH i Haškog tribunala.
Mogu samo da napišem nešto što se tiče mene.
Mene je u Bijeljini Veliki Srbin Načelnik MUP-a RS za Bijeljinu Vasilije Andrić stavio na spisak pomagača ratnim zločincima.
Napominjem da to nije uradila ni SIP-a, ni Federalni MUP, već MUP koji sam ja stvarao, od zauzimanja škole na Vracama i podjele Specijalne jedinice MUP-a BiH pa sve do poslednjeg dana rata i proglašenja primirja.
Sa druge strane, MUP Federacije BiH ne vodi nikakve spiskove o svojim pomagačima ratnim zločincima.
Niko nije optužen da je pomagao Ganiću ni Oriću, ni Jurišiću za koje je MUP RS istovremeno podnio krivične prijave.
Ovo samo govori o tome kakvi su licemjeri i izdajnici na čelu našeg MUP-a i naših boračkih i sličnih organizacija.
Sve bi učinili za svoje jadne fotelje.
Ogorčen sam, jer dok smo ratovali, nismo zamišljali da će ovakav progon iskrenih boraca biti nakon rata.
Kod njih Vikić, Jozo Anđić i drugi još uvijek rade u MUP-u a kod nas su navodno svi policajci koji su nosili pušku morali da odu iz MUP-a.
Da bi valjda na njegovo čelo došle gnjide poput Vasilija Andrića.
A ono malo vremena što je proveo u ratu, ubijao je muslimanske civile po Brčkom i Bijeljini.
Njemu poručujem da mi je mnogo dobrih drugova umrlo na rukama, ali nikad ni jedan nije počinio zločin.
I nikada ni jedan nije poginuo da a da ja nisam bio blizu njega, jer nikada nisam mogao poslati svoje drugove u akciju a da ne budem pored njih.
To je valjda razlog što za svakog poginulog druga, danas mogu da pogledam njihovim porodicama u oči.
Da im ispričam kako su poginuli njihovi junaci, da im ispričam kako smo na licu mjesta pod kišom snajpera pružali prvu pomoć i nadali se da će preživjeti.
I zbog svega ovoga nikad nisam saznao kako izgleda biti na IKM-u.
Možda nije dobro da se piše kad se osjećaš ogorčeno kao ja sada.
Uglavnom, želim da pišem, ali ne o nekim akcijama posebno, već o onim koje želim da razjasnim potpuno i koje su mi posebno značajne i teške.
P.
S.
Ovih dana ću napisati nešto o jednoj akciji u Drvaru i o učešču Arkanovih boraca na Ključu i Mrkonjić Gradu.
Uglavnom za njih pišu da su bili ratni profiteri i slično, međutim ja tom prilikom u Krajini, nisam vidio većih junaka.
Samo na jednom mjestu, na prilazu Ključu, su imali pet ili šest poginulih.
Nas ni jednom nisu ostavili na cjedilu i slušali su našu komandu bez pogovora.
U toj akciji je čak ranjen i Arkanov sin.
Nakon dolaska u predgrađe Ključa, nije nas niko povukao sa linije.
Ja i pet-šest mojih drugova smo sreli Ratka Mladića koji mi je naredio da povučem borce sa linije u Sanski most, koji je bio pred padom, pa su nas trebali tamo da damo podršku generalu Taliću.
Nisam ga poslušao jer je moj Ministar i komandant brigade bio na IKM-u i morao sam njih slušati.
Tada je i krenulo, pao je Sanski Most a potom i Mrkonjić Grad iza naših leđa.
Jedva sam spasio ljude da ne padnemo u okruženje.
Tokom obezbjeđivanja trase za izvlačenje ljudstva imao sam i jednog poginulog borca, a jedan TAM 150 smo morali zapaliti i ostaviti u rukama neprijatelja.
O tom potom....
Pozdrav za sve prave borce, i u ratu ali i sada.
Vogoscanin Pravi : Vogosca
23836
24.02.2010
Pad Krajine
U pokušaju da se vrati izgubljeni dio teritorije, civilna vlasti (čitaj Karadžić) su angažovale Arkana.
Njegova jedinica je bila sastavljena od boraca iz Krajine, koji su bježali sa linije odbrane.
Arkan ih je hvatao, šišao na ćelavo, a zatim vraćao kao svoje borce u borbene zadatke.
Tom prilikom im je zaprijetio, ako ih ponovo uhvati da bježe, biće strijeljani.
Zbog prepoznatljive frizure, oni se nisu usudili da ponovo napuste linije odbrane pa je Arkan imao zapažene rezultate u vraćanju teritorija.
Avioni su na tom dijelu ratišta upotrebljeni da bi Arkan sa "svojim snagama" mogao da lakše ovlada terenom.
Kako Arkan nije bio pod kontrolom generala Mladića, to je izazvalo žerstok revolt Glavnog štaba VRS.
Zbog neprihvatljivog ponašanja Željka Ražnjatovića, Glavni štab je tražio od Karadžića da ga povuče sa tih terena.
Po mom mišljenju, Glavni štab VRS je izgubio kontrolu nad daljim tokom događaja zbog uspjeha Arkana, Lune i Vrbasa.
Sve to danas pokazuje, ko je prodao Krajinu.
Nakon povlačenja Arkana iz borbe, sve jedinice koje su imale uspjeh, Lunin odred i Vrbasova jurišna četa, kojom je komandovao Nenad R.
a zamjenik je bio Lazo K.
povučene su na druga ratišta.
Jedno odeljenje VP je bilo u Krajini kao pratnja Vrbasa.
Zbog Vrbasovih avantura u toku ratovanja, za njegovu pratnju sam morao da odaberem dobrovoljce i najbolje borce iz Jurišnog voda.
Ja nisam bio angažovan na tom ratištu jer je moj brat bio u Jurišnoj četi.
Sve što sam napisao o borbama u Krajini, baziram na pričama i pretpostavkama jer o tome nemam pouzdanih informacija.
: Evropa
23817
23.02.2010
Borbe kod Kljuca
Kada smo mi iz Vogošće i Ilijaša krenuli prema Ključu, nas su prvo poslali na Đokin Toranj na Treskavici.
Ti nisi bio sa nama, ali se pričalo da moramo stati da Arkan uđe prvi, valjda zbog plijena.
Avijacija je dejstvovala, pa je meni Vrbas naredio da spremim "strjele" da dejstvujemo po njima.
Na referisanju nije bilo riječi o avionima, i mi smo mislili da su bili hrvatski.
Arkan je dolazio u Sitnicu kod Vrbasa da mu vratimo tenk koji su Peđa i Mićo par dana ranije posudili od njih.
Kući smo se vratili iznenada pa i ja mislim da nas je Slobo preko tridesetog kadrovskog prodao.
Vogoscanin Pravi : Vogosca
23812
22.02.2010
Pad Krajine
Pred samu neprijateljsku ofanzivu na Krajine, počele su priče, da je Radovan prodao Krajinu, što je bilo čudno i nevjerovatno.
Takve priče su došle i do Radovana, zbog čega se on spremio i otišao u obilazak tog regiona, nekoliko dana prije napada na Krajinu.
Karadžić je obišao sve gradove koji su pali pod kontrolu neprijatelju.
Njegov obilazak tog region je imao za cilj da demantuje glasine koje su se širile i podigne borcima moral da se odlučno brane.
Miloševićeva struja je to iskoristila da kaže kako je uprvo pala teritorija koju je Radovan prodao prilikom njenog obilaska, nekoliko dan prije toga.
Moram priznati da su ovo bile neprovjerene informacije koje sam dobio od Radovanovih pratilaca sa kojim sam u to vrijeme imao kontakte.
Tada se pričalo da je general Mladić koji već duže vremena nije slušao Karađićeve naredbe, predao tu teritoriju po naredbi Slobodana Miloševića.
Pad Drvara je imao za cilj da otvori Republiku Srpsku Krajinu i omogući Hrvatima da Srbima sa leđa uđu u Knin, što se na kraju i dogodilo.
General Milovanović je nekoliko puta vodio našu operaciju na Bihaću i svaki puta po ulasku u Bihać dobijao je naredbu da se povuče, zbog čega je i dao ostavku na svoju funkciju u Glavnom štabu VRS.
Generalu Milovanoviću su stizale naredbe iz glavnog štaba.
Čitajući Lunin tekst, a i znajući za ovu priču koju sam gore naveo, dolazim do zaključka da je ova verzija koju on spominje tačna.
Luna je dobijao naredbe od civilne vlasti a vidim da civilna vlast nije naredila da se njegov odred povuče iz borbe.
Milošević je napravio dogovor sa Tuđmanom a oficiri sa njegovog platnog spiska su to morali izvršiti.
U toku pada Krajine, planovi nisu išli po Miloševićevom planu, pa su naši borci morali da se vrate na neke dijelove terena kako bi odbranili tu teritriju do dolaska hrvatskih jedinica.
Neke naše jedinice su se sudarale sa hrvatskim jedinicama ali nije bilo pucanjave nego su Hrvati našim borcima pokazali rukama u kom pravcu treba da idu kako bi potisnuli muslimane koji su neplanski uzeli dio saobraćajnice, puta "Bratsvo i jedinsto".
Koliko se ja sjećam priča naših boraca, Luna je sa svojim odredom došao do Ključa, koji je prije toga pao neprijatelju u ruke.
Međutim, kada su očekivali naredbu da povrate Ključ, stigla je depeša da se njegov odred povuče.
Sutradan je i vogošćanska jedinica povučena sa tog ratišta i vraćena na sarajevsko ratište, iako nije bilo potrebe da se to uradi.
Naše jedinice su u odbrani Krajine koristile i aviaciju, iako su letovi bili zbranjeni.
Uprkos tome, ni jedna TV kuća nije pomenula dejstvo avijacije, što je jako nevjerovatno da se tako nešto nije koristilo za anti-srpsku propagandu, uobičajna praksa u ratu.
Luna :
23811
22.02.2010
Pad Krajine - da se zna!
Ova priča možda nema veze sa borcima iz sarajevske regije, iako sam se ja lično smatrao jednim od njih.
Naime, kada smo u sadejstvu sa vojskom skoro ušli u centar Bihaća, osvojili Sokolac, Debeljaču, kasarnu 4.
april i još jednu (ne sjećam se imena), bio sam siguran da će Bihać pasti.
Međutim, sve do tada imali smo sadejstvo svih jedinica odnosno cijeli obruč je dejstvovao istovremeno, a onda je vojska stala.
Mi smo pokušavali još dugo da napredujemo na našem pravcu, ali to jednostavno nije bilo moguće ako svi ne dejstvuju.
Pričalo se da je Radovan naredio da se stane, medjutim siguran sam da je stala samo vojska koju je do tada vodio General Milovanović.
Isto tako bio sam 28 dana u Drvaru, sve do pada Drvara.
Za tih 28 dana smo izdržali granatiranje Hrvatske vojske i Boga pitaj koga još, ali nismo se ni trenutka osjećali ugroženim.
Drvar je bio jak kao beton.
Tu je bio banjalučki odred, dobojski odred, sokolačka motorizovana, Vukovi sa Drine, Zaštitini puk...
Odjednom, svi komandanti jedinica pozvani su od strane generala Kukobata na komandno mjesto na Pasjak, Brdo iznad Drvara.
Naređeno nam je da svi u toku noći moramo napustiti Drvar.
Nije nam bilo jasno zašto.
U toku noći sam poslao ljude prema Petrovcu, kako je i dogovoreno, a ja sam sa još jednim hrabrim borcem (zove se Željko) i sa doktorom iz jedinice ostao u njegovoj kući sve do zore.
Pomogli smo doktoru da iz svoje kuće iznese neophodne stvari, jer je kuća bila neiseljena, puna stvari, garderobe i hrane.
U zoru smo sa putničkim autom krenuli ka ostatku ljudstva.
I tada je počelo! Hrvatske i muslimanske snage su ujutru ušle u Drvar, vjerovatno znajuči da je prazan, onda su se popeli na Pasjak i mi smo zbog te dominantne kote iznad Petrovca, morali da ostavimo i Petrovac i krenemo prema Ključu.
U Petrovcu smo pomogli, koliko se moglo Bakiju i Boletu da ponesu nešto stvari.
Posle je pao i Ključ, Jajce, Srbobran...
I tada se pričalo da je Radovan naredio tako, medjutim naredba je došla od stane vojske.
Ja ovde ne branim nikoga, niti napadam, samo pišem surovu i tužnu istinu o padu Krajine.
