(Nedelja, 9.
Januar, 2011.
đ Autor: KATARINA MARTIĆ
Svi radovi srpskih pisaca i naučnika štampani na latinici registruju se u Unesku kao deo Hrvatske kulturne baštine, pošto je kao zvanično pismo srpskog jezika u međunarodnim institucijama registrovana - ćirilica!
BEOGRAD - Srpsko je Hrvatsko!
Hiljade stručnih knjiga, romana, enciklopedija, rečnika, ali i naučnih radova domaćih pisaca i naučnika, štampanih na latinici Unesko je registrovao kao deo Hrvatske kulturne baštine!
Ovu poražavajuću činjenicu za Kurir konstatuje Dragoljub Zbiljić, profesor srpskog jezika i osnivač i predsednik Udruženja za zaštitu ćirilice srpskog jezika ¿Ćirilica¿.
Za ovo besmisleno i nakaradno prisvajanje Zbiljić krivi državu, koja ni sama ne poštuje Ustav, po kome je zvanično i jedino pismo srpskog jezika - ćirilica.
- Međunarodne institucije kulture drže se činjenice da je hrvatski jezik registrovan latinicom, a srpski jezik ćirilicom.
A pošto je to lingvistički jedan jezik, s nekim preinačenjima u standardu kod Hrvata, sasvim je logično da, kad se knjiga, novine i ma šta drugo publikuje na Hrvatskom pismu, bude ¿uknjiženo¿ u Hrvatsku kulturnu baštinu! Pismo je u tom slučaju presudno jer jezik je jedan, bez obzira na to kako ga koja od bivših jugoslovenskih republika zove - objašnjava profesor i naglašava da je Hrvatska abeceda u Srbiji danas zastupljena više nego ikad.
- Čak 90 odsto javnih natpisa ispisano je latinicom.
To se može lako proveriti i u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu i u svakom gradu u unutrašnjosti - kaže naš sagovornik i podseća da prvi stav člana 10 Ustava iz 2006.
glasi: ¿U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo.
¿
Međutim, to izgleda ni sama država ne poštuje.
Zbiljić smatra da će srpska ćirilica posle hiljadu godina trajanja uskoro u potpunosti biti zamenjena Hrvatskom abecedom.
Katarina Martić: Zabraniti štampanje knjiga na latinici!
- Ovo je frapantan podatak i mislim da bi država morala odmah da reaguje i zabrani štampanje knjiga na latinici.
Sve koji se tome suprotstave treba kazniti! - kategorična je filolog Milka Canić.
Ona smatra da treba oformiti i stručnu komisiju koja će preispitati sve masovniju upotrebu stranih reči koje, prema njenim rečima, nakarađuju srpski jezik.
Zeljko Tomic : Sokolac
26132
13.01.2011
Srećna Stara nova godina
Ovih dana zvoni telefon češće nego obično.
Zovu me prijatelji, drugovi, poznanici.
Hoće da mi čestitaju "Srpsku novu godinu".
Ja im se zahvaljujem, čestitam i ja njima.
Doduše, htio bih da im nešto kažem, ali mi riječi ne izlaze iz usta, jer sam već odavno naučio da se sa Srbima ne treba raspravljati - sve jedan pametniji od drugoga.
Prije mnogo godina sam od jedne Ruskinje naučio da je termin "сербский новый год" neispravan, jer i Rusi, a i još neki drugi narodi slave 13.
januar kao "Staru novu godinu", kako je braća Rusi zovu.
Ubrzo potom sam shvatio da je termin "Srpska nova godina" još jedna uspješna konspiracija onog Latina, koji po paklu hoda sa svojom vlastitom nogom u ruci.
Ali nije meni do njega, nego što nas je sve namagarčio da progutamo i tu laž, pa da nam se zbog toga i mrtav sa onog svijeta smije, dok ostatak Balkana vjeruje da smo mi, Srbi, ludi i da nećemo sa njima, čak smo i svoju Novu godinu izmislili.
Istorijski gledano, Nova godina i nije neki praznik.
Tragično je da su svi evropski narodi zaboravili da su i oni (ne tako davno) preskočili 11+2 dana u njihovom kalendaru, zbog ukaza rimskog pape Gregorija, koji je, iako jedan od najglupljih papa, postao najslavniji jer je uradio reformu kalendara o kojoj svakodnevno diskutujemo.
Iskreno govoreći, Nova godina i nije baš neki praznik.
Međutim, sa Božićom, kao najvažnijim praznikom poslije Vaskrsa, bila je malo drugačija situacija.
Uprkos tome što je većina pravoslavnih crkvi slavi Božić 25.
decembra, ima drugih naroda koji Božić ne slave po Gregorijanskom kalendaru.
Na primjer, dan-danas neki stanovnici Engleske proslavljaju 6.
januar kao Božić jer nisu zaboravili papinu prevaru, ali su zaboravili da se u Julijanskom kalendaru dodaje još jedan dan na svakih dvjesta godina.
Ali ovo je tema za neku drugu priču.
U svakom slučaju, ostalo je samo nas "200 miliona" Srba i Rusa, da slavimo "Staru novu godinu", koju su nekada svi narodi izuzev nekoliko azijskih i afričkih, proslavljali kao Novu godinu.
Zbog toga kažemo da je ova naša Nova godina zastarjela, pa se zove "stara".
Zbog toga vas molim, kada nazovete prijatelja da mu čestitate "Novu godinu", da ne upotrebljavate ono "srpska", ne zbog toga što ne zvuči lijepo, nego što je jezički nepravilno.
Pogotovu vas molim da na ovoj stranici ne upotrebljavate termin "Srpska nova godina".
E pa, poštovani posjetioci, srećna vam "Stara nova godina".
Evo pravilnih naziva za Novu godinu koja se čeka 13.
januara:
Stara nova godina
Nova godina po Julijanskom kalendaru
Miner Vogosca : Vogosca
25824
19.12.2010
Miris krvi na Balkanu
Ne, nisam pogriješio u naslovu.
Što se tiče ove jevrejske porodice koja se prati u ovoj seriji, sve mi je jasno.
Dokazano je i tačno je da je navedenom periodu Srbija bila jedina zemlja koja nije prosula ni jednu nedužnu kap jevrejsku krvi.
Međutim, mene zanima sadašnjost.
Čijim novcima se sada finansira sva ova golgota koju doživljava ta jadna zemlja.
Koliko ja znam, vlasnici rezervne banke u toj je*enoj Americi su upravo četiri najmoćnije porodice na kugli zemaljskoj.
Radi se o Jevrejima, a tim novcem se sve finansira.
Iako ne volim Hicu, ipak mislim da je u nekim stvarimaa bio u pravu.
Pitam se ko je sada za žaljenje? Ko je jednom doživio stvarni miris bratske krvi sada ima nebrojena pitanja na koja ne zna gdje da trazi odgovor.
Strašni sud je jedini odgovor i u njega jedino vijerujem!
Bratski pozdrav svima onima pravim!
Miner
Zeljko Tomic : Sokolac
25823
18.12.2010
Miris kiše na Balkanu
RTS je počeo da svakog petka emituje "Miris kiše na Balkanu", seriju od 14 epizoda, u kojoj učestvuje oko 130 glumaca.
U prve dvije serije ste mogli da vidite i glumačke ljepotice, poput Marije Vicković (Klara), Tamara Dragićević (Buka), Kalina Kovačević (Nina), Mirka Vasiljević (Blanki), te balerine Aleksandre Bibić koja glumi Riki.
Producent serije je Ljubiša Samardžić, a ona je snimljena po romanu Gordne Kuić, koji je već izašao u dvadeset izdanja...
Serija prati jevrejsku porodicu Salom u periodu između 1914.
i 1945.
godine, epohu koja je bila pogubna za ovaj nesretni narod...
Međutim, za mene je prava vrijednost ove serije u njenom istorijskom aspektu.
Ne samo da upečatljivo prikazuje, za nas laike veoma malo poznatu istoriju jevrejskog naroda sa naših prostora, nego i ostale narode - uči njihovoj istoriji.
Primjera radi, u drugoj epizodi koja je emitovana juče, dotaknuta je i tema progona sarajevskih Srba nakon što je Gavrilo Princip ubio Franca Ferdinanda.
O ovom nezapamćenom iživljavanju nad srpskim narodom, u kome su učestvovali ne samo Austrijanci i Hrvati, nego i muslimani, opljačkane su sve srpske kuće, radnje, isprebijani i ubijeni mnogi Srbi...
Ovo je još jedan period srpske istorije koji smo mi Srbi zaboravili.
Međutim, posjedujem i arhivske snimke iz ovoga vremena: slike (čak i video) razbijenih radnji, pobacanog namještaja na ulicama...
Istoričari kažu da je ovo bio i početak Hrvatsko-muslimanskog bratstva, mada su muslimani svega 30-tak godina ranije dizali ogorčene ustanke protiv Austougarske...
Seriju "Miris kiše na Balkanu" obavezno pogledajte.
Sem istorijske vrijednosti, ima i sve umjetničke aspekte koji je stavljaju rame uz rame sa najboljim produkcijama svijeta: perfektna fotografije, odlični glumci, zanimljiva radnja, puno emotivnih momenata...
Vogoscanin Pravi : Vogosca
25582
16.11.2010
Emir Kusturica: U Sarajevu me ne vole zbog ideologije
Izvor: mojportal
Proslavljeni reditelj Emir Kusturica izjavio je da je u njegovoj knjizi "Smrtje neprovjerena glasina" objašnjeno zašto je nepoželjan u rodnom Sarajevu.
"Čitajući knjigu jasno se dolazi do spoznaje da oni koji me ne vole u Sarajevu, čine to zbog ideoloških razlika, zbog viđenja istorije kojima sam ja privržen, a oni nikako nisu.
A možda ta nepodnošenja mene kao takvog dolaza i zato što sam ja, ipak, od nekih od njih malo pametniji", naveo je Kusturica na promociji knjige u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
Objašnjavajući nevjerovatan uspjeh koji njegova prva knjiga doživljava u Srbiji, Kusturica kaže da je tu prevladao "statički princip".
"Među ljudima je išla priča, znali smo tu Emirovu priču iz njegovih filmova, e da vidimo sad, kako je on to napisao.
A, napisao sam je teško, radeći na knjizi 15 godina", rekao je Kusturica.
Kusturica je objasnio da je stil čuvenog novinara i filmskog kritičara Bogdana Tirnanića bio presudan za način na koji je pisao knjigu.
"Tirketova ideja o spajanju trivijalnog i uzvišenog i enciklopedijskog je najprimjerenija kao uzor iz kog sam ja crpio taj i takav način pismenosti", naveo je Kusturica.
Kusturica je dodao da još nije pročitao svoju knjigu i da je uzme u šake samo kad uveče nema "ništa bolje da čita".
"Ponekad uveče uzmem svoju knjigu, pogledam prvo poglavlje, pročitam nekih četiri, pet rečenica, vidim dobro je, pa legnem da spavam", naveo je Kusturica.
Na promociji je govorio i Manojlo Vukotić, generalni direktor beogradske kompanije "Novosti", koja je izdala knjigu, koji je istakao da je za 20 dana prodato više od 40.
000 primjeraka.
"Prodavati na dan 2 000 primeraka knjige u Srbiji gde narod živi sve samo ne dobro, gotovo je primer bez presedana kad su u pitanju balkankse književne prilike", smatra Vukotić.
Nadahnute besjede o knjizi "Smrt je neprovjerena glasina" Emira Kusturice govorili su i poznati novosadski književnici Pero Zubac i Miro Vuksanovic.
Zeljko Tomic : Sokolac
24754
09.08.2010
Šta je srećan život?
Nedavno mi jedna priljateljica sa Sokoca prenese komentar člana moje porodice koji tvrdi da " Željko nije loš, ali ne zna da živi".
Zamislih se malo nad tim njegovim komentarom, i evo šta po tom pitanju imam da kažem:
Kada bismo anketirali sve ljude ovoga svijeta po pitanju smisla života, definicija sreće i uspješnosti, mislim da bi dobili isto toliko odgovora.
Jer, ono što jednog čovjeka čini srećnim, drugome je nebitno.
Nekada davno neko je rekao da "Čovjek je sam kovač svoje sreće.
" Tako na primjer, ne krivite druge što ste rođeni u Bosni, što se Jugoslavija raspala, ili što Bosna ne funkcioniše kao država.
Krivite sebe što ste to dozvolili, ili što u pravom trenutku niste donijeli odluku pa digli sidro i odete preko crte.
Vaš život i vaša sreća su je posledica niza odluka koje donosite i ukoliko padnete na bilo kojoj od njih vaše postojanje na ovoj planeti bi više moglo ličiti na pakao nego na sreću.
Ne želim da vam na ovom mjestu namećem o kojim se to odlukama radi, jer svaki pojedinac se sukobljava sa različitim životnim problemima i mora da donese različite odluke.
Zbog toga ću vam na ovom mjestu samo navesti par narodnih umotvorina, pa ako ste pametni i to će vam biti dovoljno: "Budalu niti jebi, niti kući vodi", "Budala živi gdje hoće a pametan gdje mu je dobro", "Bolje biti zadnji u gradu nego prvi u selu", "Pametan se uči dok je živ pa opet lud umire", "Ko radi ne boji se gladi", ""Rad je stvorio čoveka i on ga održava u živiotu"...
Moram priznati da još uvijek nisam pronikao u "filozofsku" misao starijeg člana moje porodice koji tvrdi da " Željko ne zna da živi", ali pretpostavljam da je pisac htio da kaže da bi on znao mnogo bolje da troši moj novac - samo da je na mom mjestu.
Po tom pitanju bih želio da kažem i to da novac nikada nisam rasipao, valjda zbog toga što me materijalno nikada nije fasciniralo pa u životu ostadoh skroman, baš kao što to i Svetosavlje porpovjeda.
Ne usrećuje me halapljivo otimanje od drugih, čak naprotiv ja pokušavam da i ono što pošteno zaradim podijelim sa onima koji imaju mnogo manje od mene.
Namjerno nisam nešto posebno darežljiv prema vlastitoj djeci jer sam već odavno shvatio da "pare kvare čovjeka" i da su djeca iz siromašnih porodica daleko uspješnija od djece koja su rasla uz skute svojih bogatih roditelja.
A kada umrem, bilo bi mi draže da me jedan čovjek upamti po dobroti nego milion njih po zlu! Bilo bi mi draže da iza sebe ostavim jednu dobru knjigu nego hiljadu materijalnih dobara: kuća, vikendica, automobila...
U očima nekog čovjeka vaš život može da bude pogrešan, možda čak i besmislen.
Međutim, u životu je sve relativno, pa čak i pojam sreće.
Zbog toga, nemojte nikada da kritikujete nekoga zbog njegovog načina života, izuzev ako je vaš život usko povezan sa njegovim.
U životu niste mogli da birate brata i sestru, oca i majku i nažalost djecu - njih vam je Bog dao onakve kakvi jesu.
Sve ostalo je stvar pogrešnih odluka.
Zbog svega ovoga, molim vas da drugima ne namećete svoju viziju uspješnog života.
Pustite ih da žive onako kako hoće, tj.
kako najbolje znaju.
Sreća ne dolazi u jednom pakovanju, različite svari čine ljude srećnim!
Lambros : Zapadna Srbija, Sokolac
23180
01.01.2010
O iskrivljenoj istoriji
Slažem se sa tvojim mišljenjem da muzej arheološki treba napraviti na Glasincu, ali ne treba zaboraviti da je muzej u Sarajevu osnovao Benjamin Kalaj koji je htio da napravi naciju Bošnjaka, i to što je on pisao o Glasincu treba dobro provjeriti (austrijska je to protuva).
Ne pisah je o isrivljenoj istoriji Glasinca, nego uopšte srpskoj.
Ne mogu ja izmjeniti jednim tekstom nečije mišljenje koje je formirao desetinama godina, niti mi pada na pamet.
Nego najbolje je da mi iznosimo svoja saznanja pa neka čitalac prosudi kako zna.
U odgovoru na moje pisanje o "O iskrivljenoj istoriji" kritikovali ste me da sam vam napisao da nisam dobro pročitao ono što ste napisali, ali ne bih ja tako rekao.
U petom pasusu napisali ste: "..
ova tematika nije obrađena u našoj istoriji, pa tako i nema nikakvog dokaza da je crkva bila pravoslavna".
Grci nikada nisu na nas proširili hrišćanstvo, može biti samo obratno, napisaću članak i o tome.
Nisam pisao kako su nastali "Sloveni" već da oni ne postoje, da je to germanska konstrukcija.
Naravno od uvijek se radilo o Srbima.
Najstariji jezik na svijetu nije "Sanskrit".
Sanskrit nikada nije ni postojao, već je to izmišljena kategorija.
Nijemac, Franc Bop je 1816.
god.
Nazvao arijski jezik sanskritskim (što na arijskom znači "lijepo složen") i takva konstrukcija se održala do danas u istoriji i lingvistici, naravno, bez ikakvog osnova.
Srbi (Sloveni) su oduvijek bili na ovim prostorima i nikada nisu došli sa nekim Avarima.
Pa ste napisali: "Mi Arijevce nazivamo Nijemcima, ali ih Englezi zovu Germani".
Ma Arijci su srpsko pleme, a Germani sami sebe nastoje takvima proizvesti, a i oni su mješavina - dokazi slijede.
Kada je riječ o toponimu "Megara" navešću nekoliko primjera: pećina u Preslici (zapadna strana Bjelašnice); pećina i potok kod Donjeg Rakovca - Maglaj; pećina blizu Podgorice; pećina kod Arilja; korito i pećina u Jajcu; kod Doboja ¿ selo Brezici, zatim Megara grad u centralnoj Grčkoj (pored onoga o kome je bilo riječi), Megara naselje na obali Sicilije - sjeverno od Sirakuze, Megari grad u Estoniji-na granici prema Rusiji.
Poštovani,
kao prvo, moram da ti priznam da tvoje istorijske komentare jako cijenim i jako mi je drago kada naletim na njih.
Vjerovatno ti je istorija profesija, ili si pak neki sveštenik koji istu proučava od srca.
Međutim, zamolio bih te da se ne hvataš za nebitne detalje u mojoj diskusiji jer za to nema potrebe.
Primjera radi, u mom prethodnom članku sam upotrebio izraz "Arijevci", koji upotrebljavam samo u izuzetnim i sarkastičnim situacijama sa aluzijom na "arijevsku rasu", i jedina svrha njihovog pomena bila je da istaknem da jedan te isti narod može imati više imena, u čemu se ti slažeš.
Još jednom te molim da ne "razvodnjavaš" i nadam se da na ovom mjestu nećeš početi pisati i o njemačkoj istoriji.
Absolutno je netačno da je Sanskrit izmišljen 1816.
godine, kako ti tvrdiš.
Gramatiku klasičnog Sanskrita napisao je Panini ( Pāṇini ) još u 4.
vijeku prije naše ere.
Međutim, ovaj jezik je mnogo stariji, i osnova je za grčki, latinski, za gotovo sve moderne evropske jezike, ali i za neke od zvaničnih indijskih jezika (Tamil, Telugu i Kannada).
Ovaj drugi ("Telugu") govori i jedna moja prijateljica, inače rođena u Indiji, gdje je i završila informatiku.
Ona zna jako puno o Sanskritu, i sa njom veoma često diskutujem na ovu temu, tako da mogu reći za sebe da sam jako dobro "potkovan" u ovoj oblasti.
Umjesto naziva "indo-evropski jezici", ja bih radije upotrebio naziv "indo-arijanski jeziki" jezici, ali se ovaj naziv izbjegava zbog toga što ga je Hitlerovska ideologija uprljala.
Ali da se mi vratimo na riječ "megara".
Ja ti obećajem da ću provjeriti sve tvoje navode o nazivima mjesta, pešina itd.
Bilo bi dobro da potvrdiš da se svi, gore nabrojane topografske lokacije, doista zovu "megara" a ne nešto poput "megra", "megura", "megira" ili slično.
Jer ako je tako, to ne znači da im je i porijeklo isto.
Jer, ako koristimo ovu analogiju i riječi "magyar" i "Maguar" su takođe nastale od riječi "megara".
Inače, u prevodu na srpski ove riječi znače "Mađar" i "Mađarska" - naravno na jeziku kojim govori žena koja mi radi knjigovodstvo - ona je Mađarica.
U vezi onog tvoga grada u Estoniji - već sam provjerio.
Ispod ti navodim sve estonijske gradove: jedino prva dva imaju preko sto hiljada, dok ovaj na dnu ima manje od hiljadu.
Tvoje "Megare" nisam mogao da nađem, kao ni za "Megaru" grad na Glasincu, za koju ti tvrdiš da je postojala a ja kažem da je postojala samo crkva "Megara".
Moj komentar da "...
nema nikakvog dokaza da je crkva bila pravoslavna" je napisan sa razlogom i on znači da u istoriji nigdje nisam pročitao da je crkva pod Megarom bila pravoslavna.
To ne znači da nije pravoslavna, nego da se niko nije potrudio da dokaže da JESTE bila pravoslavna.
Ja to upravo činim u svome pisanju, tj.
upućujem da je ime crkve grčko, a možda čak posvećeno i nekoj grčkoj boginji.
Ja sa ponosom odlazim i u grčku pravoslavnu crkvu, kao i u srpsku pravoslavnu crkvu, pa za mene dokaz da je crkva bila "grčka" nije uvredljiv, nego samo isključuje mogućnost da je bila rimokatolička.
Evo ti i spisak svih estonijskih gradova vrijednih pomena, jer Estonija je mala zemlja.
Izvini što su na njihovom jeziku, ali čitaju se po latinski, tj.
vrlo slično srpskom jeziku.
Ovdje ću navesti par činjenica koje ne idu u prilog tezi da je crkva na Crkvinama podignuta od strane Grka, da nije pravoslavna, da je tu bio neki drugi narod itd.
Pojam "Vizantija" je pežurativni naziv nastao u 18.
v.
na Zapadu, po mjestu sela Vizant na kome je podignut Konstantinopolj.
Do tada ni u jednoj istorijskoj literaturi se ne upotrebljava termin "Vizantija" nego Romeja (Istočno Rimsko Carstvo).
Teritorija današnje Bosne nikada nije pripadala Romeji, tako da nije taj čovjek mogao da da ime crkvi po svom gradu.
Srbi kao narod imaju u zadnjih 4500 godina preko 750 imena.
Svi ti Pelazi, Rašani, Iliri, Medi, Geti, Daki, Stribali (Grci ih zovu Tribali), su kao danas Šumadinci, Hercegovci, Ličani, Crnogorci, Krajišnici itd.
Sva ova brojna imena za Srbe postoje do 452.
g.
a odonda postoji jedno jedino SLOVENI, to nije ime za narod, takav narod nikada nije postojao.
Postojalo je jedno getsko pleme koje se zvalo Sloveni za Iljmenskom jezeru, i sagradili grad Novogorod koji je postao stoni grad Rusije.
Nijemci uvode to ime da bi se ukinulo srpsko ime.
Od tada postoji jedno jedino ime za Srbe, a to je Sloveni.
Ni danas ne postoji narod koji se zove Sloveni, to je zbirno ime za Ruse, Slovake, Poljake, Čehe, Srbe...
Lesandar Karanović (Aleksandar Veliki) je treći čovjek iz srpskog (danas uvriježeno slovenskog) naroda koji je išao u pohod iz srpskih zemalja u Indiju.
Prije njega je to uradio vojvoda koji se među srbljem zvao Serbo Makeridov (bog Sorbon), a Grci su ga preimenovali u Herakles, a Rimljani u Herkules.
I ako mu je Megara bila žena, Grci je nisu mogli slaviti kao svoju božicu, jer oni tada nisu ni bili došli na na Helm (Balkan).
Megara na staro-srpskom (slovenskom) "mega-međa' znači što i danas i te "megare" su rasprostranjene širom "slovenskih" zemalja.
Grad Megaru su podigli Pelazi (srpsko pleme).
Najstarija azbuka potiče iz 4.
milenijuma s.
e.
, pronađena u Vinči, i od te azbuke koja je isto imala oko 30-ak znakova, u današnjoj našoj se upotrebljavaju 22 identična takva znaka.
Navodno su Ćirilo i njegovi učenici izmislili to pismo oko 900-te god.
, koje je kasnije nazvano "ćirilica" (5 milenijuma poslije! ? , Ćirilo (Konstantin) i Metodije nikada nisu boravili na prostoru Srbije).
Evo kako je nastala ćirilica: sve do 16.
v.
ono što se danas zove glagoljica zvlo se kirilovka.
U 16.
v.
poduticajem naročito Rusije "srbica" (pismo pronađeno u Vinči) se naziva kirilovka, a ono se zove glagoljica.
Nezna se tačno da li je glagoljica postojala ili nije, ali
Ćirilo i Metodije su upotrebljavali glagoljicu zato se po njima i zvala Kirilovka sve do 16.
v.
A SANU za sada ovu činjenicu neće prihvatiti jer predsjedavajući i nekolicina u Akademiji su iz reda jezuita (nepotrebno je dalje objašnjavati).
Dvostrane sjekire pronađene na Glasincu i šljemovi su, srpski, ta sjekira se nazivala "labrisa" i bila je obilježje boga Sorbone, a šljemovi su beretka i tzv.
frigijski šljem (Frigi je srpsko pleme).
Sve ovo možete naći na www.nsprogram.
org/forum, pa kada se registrujete na rubriku AKTIVIZAM pa onda na MULTIMEDIJA pa JOVAN DERETIĆ i tu ćete naći video predavanja iz istorije i knjige.
P.
S.
Pisao bih o grbu srpskom ali ne znam kako da postavim ovdje sliku sa tekstom (kao onu sa šljemovima).
Poštovani,
moj odgovor slijedi u posebnom postu!
Zamolio bih tebe, a i sve ostale, da svaku temu objave u posebnom članku.
Ovo zbog mene i njihove klasifikacije na različite stranice.
Nema nikakvih problema što u jednom danu objavite više postova.
Slike morate da mi pošaljete putem email-a.
Postoji mogućnost da se objave, ali to ne dozvoljavam zbog virusa.
Zeljko Tomic : Sokolac
23142
27.12.2009
RE: Rat filmskom industrijom
Moje lično mišljenje je da "rat filmskom industrijom" treba veoma ozbiljno shvatiti.
Kao prvo, svi dobro znamo da je film medijsko sredstvo koje koristi sliku, zvuk i muziku da oživi neku priču.
Na ovakav način ispričana fabula djeluje prirodna i stvarna, tako da se mnogi ljudi užive u nju i podsvjesno je prihvate kao istinitu.
Navešću vam jedan primjer iz vlastitog života.
Kada sam imao osam godina, gledao sam film u kome puškomitraljezac Ljubiša Samardžić gine.
Nakon njegove "smrti" bio sam jako tužan tako da me ni majka nije mogla ubjediti da je Ljubiša poginuo "tek onako, u filmu" a ne "za prave".
Povjerovao sam joj tek kada je ponovo "oživio" u drugom filmu.
Prošlo je mnogo godina od tada pa ja odrastoh, stekoh svoje "ja" i znam šta je istina a šta laž.
Međutim, treba imati na umu da običan Homo Balkanikus ima mnogo manji kojeficijent inteligencije od prosječnog posjetioca ovog foruma.
Zbog toga, ne donosite svoje odluke o uticaju filmske industrije na čitav jedan narod na osnovu toga koliko filmovi imaju uticaja na vas.
Pomislite samo koliku bi štetu pogrešno ispričana priča mogla da nanese djeci, omladini i svima onima koji nikada u životu nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu, pa čak ni novine.
Ja lično film shvatam kao neku vrstu religije čiji "vjernici" ponekada padaju u trans a veoma često postaju ovisnici, poput narkomana.
Jer kako objasniti činjenicu da je nakon premijere filma "Nestali u 60 sekundi" broj ukradenih auta u Los Anđelesu porastao trinaest puta, ili da su za prvi vikend prikazivanja filma "Spajdermen" vatrogasci u tri američka grada skidali sa građevinskih kranova osobe koje su umislile da su Spajdermeni.
Na kraju krajeva, pa zar nije upravo ta filmska industrija napravila od odvratne crno-žuto-braon-bijele populacije jednu "nadmoćnu rasu", mnogo "bolju" i od one hitlerovske.
Ili što bi se po srpski reklo - film je uspio da og govana napravi pitu.
Zamolio bih vas da uradite i jedan eksperiment - na svojoj djeci.
Upitajte ih koliko znaju o ratu u kome ste vi bili hrabri borci koji su prsima jurišali na užarene cijevi.
Vjerujem da ćete biti razočarani, pogotovu ako živite u inostranstvu pa vam djeca uče tuđe škole, govore drugi jezik...
Prije pet godina, kada sam započeo svoj rad na ovom forumu, ideja mi je bila radim na prosvećivanju drugih naroda, pogotovu onih kojima je maternji jezik engleski.
Međutim, nije mi trebalo dugo da shvatim da prvo treba da radim na prosvećivanju nas samih.
Jer, učiti može samo onaj ko ima želju da uči i ko hoće da sluša.
A da prvo moramo da radimo na vlastitom opismenjavanju sam shvatio još dok sam bio u JNA.
Dok sam bio u srednjoj školi, ja sam pročitao i "Anu Karenjinu" i "Rat i mir".
Generacija moje djece je masovno za lektiru - odgledala film.
Valjda zbog toga što žive u "dinamičnim vremenima" pa nemaju vremena za čitanje.
Ili zbog toga što se ovisnici video igara, poistovjećuju sa crtanim karakterima koji jurišaju na užarene cijevi, i sa junacima, uglavnom holivudske industrije.
U nedostatku stranih, gledaju i filmove na našem jeziku.
Pitam se samo čije?
Romanija Sokolac : Sokolac
23072
19.12.2009
Nove crkve
Ristović je htio, kada je na Crkvini iskopao zemlju, a za koju nije obavjestio vlast, da razore zemlju za temelje crkava kod Megare, na Stjenicama, u Ćavarinama i u Podromaniji.
Hvala na informaciji.
U svom ovom metežu, treba da nam svima bude jasno koliko je vlast kriva za sve ovo što se dešava.
Cica Jovo : Sokolac
23066
18.12.2009
Crkvine
Postovani Željko!
Mada te mnogi u ovom gradu ne vole, ipak da ti kažem da si mnogo realan i pošten.
Na tvom sajtu se samo iznosi istina, a kome to smeta šta se tu može! U potpunosti te podržavam a pogotovo članak o Crkvinama, svaka ti čast kako to obrazlažeš.
Samo, ja ću da još dodam, da je u pitanju čovek bahatog ponašanja, štetočina, neobrazovano mile, ne znam kako više da ga nazovem tj.
Ristović Velemir odgovoran za sve.
Taj što može uništiti ne može cela čaršija.
A što se tiče vlasti izvršne i zakonodavne isti su kao i ovaj što ga spominjem.
Čiča Jovo,
nisam siguran da li da ovaj tvoj komentar shvatim kao kompliment ili kritiku, pa ti se neću na njemu zahvaliti.
Umjesto komentara evo ti jedne prikladne misli, autor je Aleksa Šantić.
"Veleumni i prosti ljudi sliče: njima se istina otkriva;
veleunmi ljudi je dokuče umom, a prosti srcem, ljubavlju.
Srednji ljudi, nikakvi ljudi! "
Nemoj da se mučiš i razmišljaš u koju grupu ljudi ja pripadam! Sve što radim ja radim od srca i ne razmišljam o tome da li će me neko zbog toga voljeti ili mrziti.
Šta se tu može, ja sam ipak samo jedan obični gorštak sa Romanije! Život me je mnogo promjenio ali Romaniju iz mene nije uspio da istjera.
Romanija Sokolac : Sokolac
23065
17.12.2009
Crkva na Crkvini
Razoravanje zemljišta na Crkvini, početkom rane jeseni, iznenadilo je sve Sokočane.
Mnogi su otišli na lice mjesta i raspitali se šta je uzrok iskopina.
Organizator i inicijator pomenutih radnji je Ristović Velemir, uz saglasnost Mitropolije dabrobosanske, angažovao je bager pod sponzorstvom mesara Zekovića iz Beograda i odradio zemljane radove za temelje buduće crkve.
Crkva koja treba da se izgradi na starim temeljima, biće okruglog oblika i nevelikih dimenzija, kakva je nekada i bila.
Radovi na izgradnji treba da počnu na proljeće.
Sredstva za izgranju prikupljaće se od donatora i naroda.
Možda je ovo prilika da se stupi u kontakt sa Mitropolijom i povede se akcija prikupljanja novčanih sredstava za izgradnju crkve na Crkvini.
Ako je i od Crkve mislim da je previše! Da je kakve sreće, lokacija Crkvina bi trebalo da bude zaštićena od UNESCO-a kao svjetsko kulturno nasleđe.
Očigledno je da ni oni koji je grade, a pogotovu oni što bagerom kopaju, nisu ni svjesni kakvu svetinju skrnave.
Zbog toga, ne vjerujem da ću podržati gradnju ove crkve.
Da je 100 metara desno ili lijevo, stvar bi bila mnogo drugačija.
I dalje stojim iza svake riječi u prethodno napisanom tekstu! Što se "vandalizma" tiče, čak se i sa fotografije vidi da je svrha bagerisanja bila da se raskopaju grobovi, a ne da se napravi neki prilaz, ili nešto slično.
Ljetos sam zadnji put bio na ovoj lokaciji.
Sem nekoliko polomljenih stećaka u blizini puta, ona je punih 500 godina ostala netaknuta.
A onda se jesenas našao neki pametnjaković da je raskopa! I sa slike je očigledno da ova "iskopina" nije pravljena sa namjerom da se od lokalnog puta napravi prilaz temeljima.
Na mjestu rupe koja se vidi na fotografiji, nekada se nalazilo udubljenje, a ispod temelja se vidjela i šupljina.
Pretpostavljam da se na mjestu ove "šupljine" nekada nalazilo crkveno skrovište, koje je bilo uobičajno u to vrijeme, a u koje su sveštenici skrivali hranu i ostale namjernice.
Znam ja dobro da je crkva bila "nevelika", ali i izuzetno lijepa za to vrijeme.
Međutim, znam i to da je Glasinac dovoljno veliki da se na njemu može napraviti još stotinu vjerskih objekata a da se pri tome ne mora uništiti sve ono što je najljepše i najstarije.
Malo previsoka cijena za "religijsko osvješćenje naroda".
Još uvijek sam zbunjen! Ne mogu da vjerujem da je istina sve ovo što vidim na fotografiji.
Ovo bunilo mi liči na "Fatinu crkvu" iz Konjević polja.
Izgleda da neko opet hoće da gradi crkvu na tuđoj zemlji, samo što se ovaj put radi o svetoj zemlji naših predaka tj.
njihovim grobovima.
Religija nas uči da vjerujemo u zagrobni život a naši vjernici i popovi raskopavaju kosti hrišćana.
Kako onda da se nadamo da će buduća pokoljenja čuvati i obilaziti naše grobove? Iskreno rečeno, ne vidim baš mnogo sreće u svoj ovoj raboti, pa mi se sve čini da će jednoga dana ova crkva, podignuta od strane nemarnih ljudi, doživjeti istu sudbinu kao i "Fatina crkva", tj.
da će biti srušena.
Ako neko hoće da izgradi crkvu, neka je podigne u Podromaniji.
Nadam se da neko iz Mitropolije zna da je (nekada davno) i tamo postojala pravoslavna crkva!
Patagon OlovĆIĆ : Bosna
23063
16.12.2009
Istorijsko naslijedje
Jako je žalosno gledati ovaj snimak Crkvina.
Možeš samo zamisliti koliko oskrnavljenih Crkvina leži po Bosni.
Blago, ama kakvo blago? Zbog nekog sitnosopstveničkog interesa pojedinci ili grupno uništavaju ovakva i slična istorijski neprocjenjive vrijednosti, nadajući se da će ispod njih naći ćup zlata i sl.
Pa eto, da se bar to mjesto nakon njihovih arheoloških avantura vrati u prvobitno stanje.
Ama jok! Valjda im je ovako ljepše da su oskrnavljeni i razbacani.
Jadne duše i još jadniji umovi! Ovakvih slučajeva ima mnogo.
Nikada nismo znali niti ćemo znati cijeniti ono što su nam preci ostavili.
Rado prihvatamo sve što dolazi sa Zapada a svoje zapostavljamo.
I to samo zbog toga da budemo "u trendu" i da odemo u Evropu.
A ne znaju jadne duše da smo mi iz bivše Jugoslavija bili za čitav svijet bili raj na zemlji.
Istorijski spomenici koji su govorili o našem nastanku na ovim prostorima, pitke i bistre rijeke, (riječni, planinski, seoski i morski turizam ) je nešto što smo samo mi imali.
A da bi to vidjeli i uživali u takvim ljepotama svake godine rijeka stranaca se slivala u Jugu i ostavljala pozamašna sredstva.
Bili smo priznati u svijetu.
Kakva viza i redovi za vizu tog nije bilo, samo crveni pasoš i sve države su nam bila otvorene.
Elem, dojadio nama takav rahatluk pa hajde da se ispoštuje istorija.
Svakih 4O godina obavezna je klaonica na ovim našim prostorima, pa tako i ovaj put.
A moglo je drugačije.
Otac i sin kad se dijele ne kolju se nego se mirno raziđu, ali šta se tu može kada je nekome trebao rat da ostvari svoje prljave ciljeve.
I dobismo ga.
Kolji se kolji i na kraju opet niko ne dobi ništa, sem što postasmo jad i bijeda.
Politički nezreli, sa nezaraslim ranama iz rata nametanjem svih odluka visokog predstavnika, zanemarivanjem aneksa 7 i mase drugih aneksa postasmo slijepo crijevo Balkana i Evrope.
Uništiše nas, ili još bolje uništismo sami sebe.
Pa i poslije tog prokletog rata ne dođe narod pameti.
I ono što rat i granate ne uništiše a Dodik i Tihić ne privatizovaše, evo uništava nas obični čovjek.
To nad Crkvinama je ono što kažu "kulturološko istorijski genocid".
Počinioci ovog djela bi trebali debelo odgovarati za to.
Kažem odgovarati ali kome? Jadna policija se slomi hvatajući kojekakve kriminalce, a sud ih elegantno pusti.
Zbog toga se policajci sada osjećaju ko najviši papci, i nemaju volju da to rade.
I dok god je ovako narod će uništavati Crkvine i mjesta slična njima tražeći Blago a ne znajući da gleda u njega.
Valjda je to zbog ove proklete ekonomske situacije.
Eto šta bi sa piramidom sunca? Da se kojim slučajem našla na koševskom brdu umjesto u Visokom, pitari bi od nje napravili svjetsku atrakciju i uz put dokazali da su se burek i ćevapi pravili i jeli još za vrijeme sarajevskog faraona Hasana III.
Svašta ljudi moji! Pozdrav tebi Željko i svim posjetiocima stranice ma gdje da se nalazite.
Zeljko Tomic : Sokolac
23062
16.12.2009
Pakao prosao preko Crkvina
Jedno od mojih omiljenih lokacija na Glasincu su Crkvine, mjesto na kome se nekada nalazila pravoslavna crkva koja datira još iz vremena prije dolaska Turaka na Balkan.
O ovoj crkvi se ne zna mnogo, ali se pretpostavlja se da su Turci uništili prilikom njihovog prodora na ovo područje.
Crkva je bila izgrađena od kamena, mermera i sige, i smatra se da svojom ljepotom nije zaostajala za kosovskim manastirima.
Crkva se prvi put pominje u dubrovačkim spisima, u kojima je jedan trgovac opisao odlazak svoga karavana (sa tačnim podacima o tovaru kojeg je nosio) do "crkve na glasu".
Zahvaljujući ovom njegovom spisu danas znamo da je u to vrijeme ova crkva bila jako poznata i da se tu negdje nalazila granica Herceg-bosne.
Tu su dolazili dubrovački karavani sa namjerom da trguju sa stanovnicima iz sarajevske kotline.
Danas se vjeruje da je Glasnac dobio svoje ime po ovoj "crkvi na glasu".
Jer, narodu nije trebalo mnogo vremena da frazu "crkva na glasu" pretvori u "crkvu na Glasincu".
Ipak, za svih ovih 500 godina, otkako je crkva porušena, narod Glasinca istu nije zaboravio.
Brdo na kome se ona nalazila i danas se zove "Crkvina", što je narodski naziv za "crkvenu zemlju".
Ovo isto područje je poznato i pod nazivom "Megara", pa je moguće da on dolazi od imena crkve, za koju je moguće da je bila posvećena Megari, grčkoj boginji.
Ne tako davno, još u toku sedamdesetih godina prošlog vijeka Glasinčani su išli na "teferič pod Megarom", što označava lokaciju ispod ovog brda, nedaleko od sela Bjelosavljevići.
Megara je bila Herkulesova žena, ili bolje rečeno majka njegova tri sina.
U ovoj tragičnoj priči Megara pokušava da ubije Herkulesa.
Ipak, sudbina joj nije bila naklonjena pa pa gubi svoje sinove.
U Grčkoj postoji i grad koji se zove Megara.
Danas on ima 23.
032 stanovnika (popis iz 2001.
godine), i nije tako slavan kao za vrijeme antičke Grčke.
Megara se nalazi u oblasti koja se danas zove Atika.
Pominje se još u Peloponeskim ratovima, kada je bila na strani Sparte.
Najpoznatiji stanovnik Megare je Vizas (Byzas) koji je osnivač Vizantijskog carstva (latinski Byzantium).
Vizas je bio osnivač jednog grada koji se zvao Byzantium.
Grad je kasnije promjenio ime u Konstantinopolj.
Turci su dugo godina uzaludno pokušavali da ga zauzmu, i pao je u njihove ruke tek 1453.
godine.
Od tada pa sve do danas, grad ostaje pod turskom vlašću, a 1930.
godine ovaj grad je dobio svoje današnje ime - Istambul.
Oko crkve na Crkvinama ("pod Megarom") u Srednjem vijeku je sahranjeno i stotinjak vjernika, pripadnika te crkve.
Samo najbogatiji su imali privilegiju da budu sahranjeni ispod stećaka.
Veličina i ljepota stećka je bila u direktnoj proporciji sa društvenim statusom pokojnika.
Nije poznato zašto su stećci klesani u kamenu teškom i po nekoliko tona, ali se pretpostavlja da je njihova svrha bila da zaštite posmrtne ostatke od vandalizma.
Stećci su karakteristični samo za određene dijelove Bosne i Hercegovine i nema ih više nigdje u svijetu pa sa pravom može reći da su oni naša jedina originalna kulturna baština!
Zbog toga me je do bola dirnula ova fotografija, koju mi je poslao jedan pošteni Sokočanin, a sa koje se očigledno vidi da je neki idiot bagerom prošao kroz ovu arheološku lokaciju sa namjerom da pronađe "zakopano blago".
Da je ovaj vandal kojim slučajem imao bar dvojku iz Istorije, mogao bi da zna da ispod stećaka nikada nije ni pronađeno išta drugo sem kostiju.
Predmete od kulturno-istorijske vrijednosti, tj.
"blago" je na Glasincu moguće naći samo u grobovima jednog drugog naroda, koji se zvao Autarijati i pripadao je Ilirima.
Autarijati su živjeli u vremenu između 2500 godine p.
n.
e.
pa sve do 250.
godine prije rođenja Isusa Hrista.
Koliko je meni poznato na Crkvinama nije bilo ilirskih grobova, jer su u Srednjem vijeku naši preci poštovali mrtve pa svoje mrtve nisu kopali u tuđe grobove.
Ovo je samo jedna od niza akcija sumanutih vandala, koji uništavaju sve ono što je lijepo na Glasincu u nadi da će doći do lake zarade.
Obraćam se svim stanovnicima Glasinca, a i šire, da najoštrije osude ovaj postupak, kao i da pokrenu neku akciju u Zajedničkim organima ili u nekoj od institucija Bosne i Hercegovine, koje se bave zaštitom kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Očigledno je da sokolačka vlast, a samim time i sokolačka policija, ne preduzima ništa po ovom pitanju.
Ploče koje je bager iskopao je temelj spomenika koji su austro-ugari podigli u čast bitke u Šenkovićima, u kojoj su se, septembra 1878.
godine, pobunjenici suprostavili okupaciji Bosne i Hercegovine od strane austro-ugarskog okupatora.
***
I UNPROFOR se uključio u pljačku kulturne imovine Glasinca! Prije osam godina, oni su sa Glasinca odnijeli i "Švabin grob", spomenik nekom njemačkom majoru iz bogate porodice, koji je ukrašavao jednu lokaciju u blizini Ćavarina.
UNPROFOR-ci su u više navrata viđeni na tom mjestu, a onda su jednoga dana došli sa kamionom i dizalicom, natovarili taj spomenik i on je zauvjek nestao u nepoznatom pravcu.
Mještani Čitluka i Ćavarina su dobro upoznati sa ovom krađom (a možda i prodajom od strane SDS-a).
Aco :
20747
23.02.2009
Filmovi u cilju ustaske propagande
Svima nam je dobro poznato koliko je bila uticajna muslimanska propaganda u toku rata, tako da ne moram trositi reči pričajući o njoj!
U poslednje vreme sam imao priliku da dođem do nekih 20-tak filmova iz BiH, produkcije snimljenih u zadnjih 10 godina.
Ljudi, verovali vi ili ne, u svakom od njih je pored glavne radnje, koja zna da bude i zanimljiva i komična, tu negde ugurana sporedna u kojoj se govori o njihovom stradanju od strane Srba.
Najtužnije od svega je to sto u mnogim od tih filmova glume upravo glumci iz Srbije, to jest Srbi.
Za sve ove godine posle završetka građanskog rata nije snimljen ni jedan film o stradanju srpskog naroda a oni propagiraju i dalje svoje stradanje čak i kroz komedije...
O cemu se više radi?
Verovatno da su navikli da kukaju i glume žrtve pa su videli da im to prolazi kod sveta...
Gledajuci te filmove, shvatio sam jednu oporu činjenicu.
Dokle god me gledaju tako kao što je u filmovima nema pomirenja ni zajedničkog života.
Daleko im lepa kuća!
Filmovi:
Gori vatra
Armin
Put lubenica
Sve džaba
Grbavica
Remake
Aco,
otvorio si temu o kojoj sam već pisao, a imao sam namjeru još dosta da pišem.
Ja bih dodao da bi "Gori vatra" bila i dobar film da se iz nje isječe onih nekoliko minuta ustaške propagande.
Kako ono naš narod kaže ( a možda sam i ja to izmislio): "Nekoliko trulih šljiva pokvari sav pekmez.
Ja bih ovoj listi dodao nekoliko američkih filmova, poput filma "Pucanj kroz srce", koji su nanijeli još i veću štetu srpskom narodu.
Mislim da to šteti i muslimanima jer oni sada imaju nerealnu sliku prošlosti jer su predstavljeni kao jedine, i mnogo veće žrtve, nego što u stvari jesu.
Iskreno rečeno, to meni ne smeta, jer je to kontra-produktivno njihovoj dugoročnoj politici, tj.
stabilnoj Bosni i Hercegovini.
Njihovo slijepo prihvatanje američke politike će dovesti do - ocjepljenja Republike Srpske.
A kao rezultat toga, oni će od nas Srba dobiti onu stvar i Oskara za politiku"
Zeljko Tomic : Sokolac
19664
06.12.2008
Djordje Marjanovic
Za toku mojih studija, osamdesetih godina, stanovao sam u studentskom domu 4.
april, za koji me vezuju i neke od najljepših uspomena iz moga života.
U domu su često organizovane zabave, u TV sali, koja je bila i
"Sala kulture", diskoteka, dvorana za sastanke...
Jednom prilikom, u sred zabave, na binu izađe Ðorđe Marjanović pa kaže:
"Čuo sam da pravite zabavu, a mene niste zvali.
Evo, ja sam ipak došao da vam nešto otpjevam.
"
I počeo bi Ðorđe Marjanović svoj nastup sa nostalgičnom pjesmom "Zvižduk u osam", nastavio sa "Padao je ružičasti sneg" i uvijek završavao sa pjesmom "Moje ludo srce" - uz obavezno bacanje kaputa i padanjem na pozornici.
I svaki bi njegov nastup bio ispraćen gromoglasnim aplauzom.
Na koncertu u Melburnu, 14.
aprila 1989.
godine je doživeo moždani udar, dok je pjevao pjesmu ¿Mene nema ko da žali¿, ali se kasnije djelimično oporavio.
Ovaj veliki umjetnik, koliko mi je poznato, još uvijek živi u Beogradu, ali se 2004.
godine nakon koncerta u Sava centru, oprostio od pjevanja.
Heroes : Sidney
19630
04.12.2008
Peva Kurta, peva Murta
Pazi, ovako.
Od kada su ovi Šerifi, Alme, Halidi i ostali sa sličnim imenima, počeli da pevaju na srpskim televizijama, ne samo da ne mogu da smislim njih.
Počeo sam da mrzim i "Srbe" što dovode ove naše bivše pacijente.
Zar oni nemaju svoje televizije? Zašto ne idu u Arapske zemlje? Pa neka tamo zavijaju do mile volje.
Hteli su da žive u svojoj državi sad opet hoće sa nama.
E, pa bivši zemljaci imate to malo jadne državice pa po njoj urličite do mile volje!!!
Zitite :
17602
11.04.2008
El gledate, vratice se rode
Rode su ptice koje pažljivo biraju svoj dom.
Gde su rode, tu je dobro.
Tu ljudi žive u blagostanju sa sobom i sa drugima.
Među pticama poznate po vernosti, kada jednom odaberu svoj dom, rode mu se svakog proleća iznova vraćaju.
A kada se ne vrate, to znači da su stvari jako loše, da su vazduh, voda, ljudi ¿ zagađeni pohlepom, malodušnošcu, zavišcu...
Upravo se to dogodilo vojvođanskom selu Baranda...
Sudbina, ili stičaj okolnosti, u Barandu dovode naše glavne junake, Švabu i Eksera.
Beogradski luzeri koji preživljavaju baveći se sitnim kriminalom, kuću u Barandi koju nasleđuju od bogatog rođaka vide kao spas od dugova i opasnih ljudi kojima su dužni.
A barandski seljaci smatraju da njihov spas leži u Švabi i Ekseru, za koje misle da su biznismeni i njihovi moćni prijatelji.
Tako stvari izgledaju na prvi pogled.
Svi oni zajedno, pronaći će spas jedni u drugima, ali na jedan sasvim drugi način...
Prijateljstvo i ljubav izmedu Švabe i Eksera biće seme ljudskosti koje, posejano među seljake i gradske face, čisti zlo koje se kao korov zapatilo u našim srcima.
U izmučenu Srbiju, u napaćena i izrovana srca njenih ljudi, vraća se ljubav, vraćaju se Rode..
Iznenadno nasledstvo koje dobija jedan od njih, biće prekretnica.
Našim junacima učinice se da je na pomolu spas i da će prodaja kuće rešiti sve njihove probleme, pre svega finansijske, jer su dužni vrlo opasnim ljudima, dok ce meštani sela Baranda u kojem se nepokretnost nalazi, pomisliti da spas za njihove probleme dolazi u liku naša dva junaka koje doživljavaju kao poslovne tipove koji će znati da preokrenu sumorne izglede zabitog vojvođanskog sela.
Međusobna nerealna očekivanja, sukob mentaliteta beogradskih mangupa i prefriganih seljana, izvor su mnogobrojnih komičnih zapleta.
Sa druge strane, svako od likova sa sobom nosi svoju biografiju, svoju ličnu dramu i istinu, koje će se, kao i u svakoj dobroj priči, naći na iskušenju u zgusnutoj dramskoj situaciji koju ćemo gledati tokom trajanja emitovanja serijala.
Ekser (Dragan Bjelogrlić) i Švaba (Nikola Ðuričko) su, na prvi pogled, dva tipična produkta ¿tranzicione Srbije¿.
Preživljavaju ¿valjajući¿ kradenu robu, najčešce parfeme sumnjivog porekla, stalno su u dugovima i ivici propasti, čekajući neko čudo da se desi.
Kada žalici da se ono i desilo i nenadano nasledstvo ulije im entuzijazam, oni odlaze u Barandu, vojvođansko selo sa imenom koje dobro odslikava stanje duha njegovih stanovnika.
Okomili su se jedni na druge, glože se, truju se, svadaju, zavide, kradu, varaju...
U takvo selo stižu naši junaci, dolaze da pokupe pare i odu, a dogodi se da dođu i tu i ostanu.
Međutim, za njima stižu i njihovi poverioci, pre svih Dule Pacov (Srđan Todorović) koji, njušeći mnoštvo mogućnosti, ulaže u najrazličitije kombinacije sa živopisnim karakterima kao što su baba Ruža (Mira Banjac), seoski poligamista Raka (Rale Milenković) ili kvazibiznismen Batrić (Nikola Kojo).
Vratice se rode je serija koja se sastoji od 25 epizoda u trajanju od po 45 minuta, reč je, dakle, o ¿pravom¿ dramskom programu kakav već dugo nije sniman ni u jednoj televizijskoj kući u Srbiji.
Gledajte danas u 21:00 na B92.
Car :
15583
27.10.2007
Prorocanstvo
Poslije Velikog rata mir će vladati svijetom...
mnogo novih država će nastati...
međjunarodni sud će biti formiran...
i neće dozvoljavati zemljama da se bore jedna protivu druge...
Ovaj Sud ce biti iznad svih kraljeva...
Oni koji ovo dožive biće više nego sretni...
Poslije nekog vremena slabiće poštovanje za ovaj Sud...
(OUN)
Mnogi mali ratovi će početi...
hiljade će biti ubijeno...
ali velikog rata biti neće.
Bice i nekoliko ratova oko kraljevstva Izraelskog...
ali, prije ili kasnije i tamo ce stići mir...
Svi ovi mali ratovi biće inicirani od strane velikih kraljevstava...
oni koji se bore i kolju činiće to, jer su slijepi i glupi...
U našoj zemlji vrijeme mira i prosperiteta še trajati dugo vremena...
mnoge generacije će se roditi i umrijeti u miru...
čitaće o ratu samo u knjigama i različitim čudnim aparatima...
ljudi će jesti samo bijeli kruh...
voziće se u kočijama bez volova...
letjeće nebom...
mnoge fabrike će se izgraditi...
ljudi će napustati zemlju i raditi u njima...
Srbija ce prosperirati najbolje dok njom vlada čovjek s plavim ocima na bijelom konju...
On ce nam donijeti neku novu vrstu religije...
zaposješće nas tron...
biće jak i zdrav...
živjeće dug zivot...
blizu sto godina...
volice da lovi...
jednom prilikom pašće sa svoga bijelog konja, povrijedice i izgubiti nogu...
od ove povrede nece umrijeti vec od starosti...
(Iz ovih izvoda je očito da je Titovo vrijeme imalo najmanje razloga da ne objavljuje knjigu...
Lijepo je opisano.
Ipak, kad se sjetim atmosfere sedamdesetih, o Titovoj smrti se nije mislilo.
Bio je doživotni predsjednik, a u javnosti je bio stvoren dojam da mozda neće nikada ni umrijeti.
);
‑...
Poslije njega, našom zemljom ce vladati nekakva "Komisija", ali više neće biti nikada kao prije...
(Osmoclano Predsjednistvo SFRJ! );
(Prije nego dođemo do onog sto, sa naše vremenske pozicije smatramo današnjim i budućim događanjima, ubaciću nekoliko njegovih neutralnih predvidjanja.
)
Kad svijet počne da živi u miru nakon Drugog velikog rata, sve će biti samo gorka iluzija, jer će ljudi zaboraviti Boga, i vjerovaće samo svojoj inteligenciji, A ljudska inteligencija u poređenju sa Božjom voljom i znanjem, nije niti kapljica u okeanu, Covjek ce napraviti kutiju sa nekim dugmadima i slikama, ali neće biti u stanju da komunicira sa mnom koji ću biti mrtav, iako ce ove kutije sa dugmadima biti blizu ovom drugom svijetu, kao što su dlake na glavi blizu jedna drugoj...
Uz pomoć ovih kutija, čovjek će biti u stanju da vidi sve što se dešava u svijetu.
Ljudi će bušiti izvore duboko u Zemlji i vaditi "zlato", koje ce im dati svijetlo, brzinu i moć, i Zemlja će puštati gorke suze, a imaće mnogo više "zlata" i "svjetlosti" na površini nego unutra.
Zemlja će patiti zbog ovih otvorenih rana.
Umjesto da rade u poljima, ljudi će kopati svuda, na pravim i krivim mjestima, ali stvarna sila će biti svuda oko njih, Tek nakon mnogo ljeta ljudi će se sjetiti ove sile, i shvatiće kako su bili glupi sto su kopali one rupetine.
Ova sila će biti prisutna i u ljudima samim ali ce proći mnogo vremena prije nego je otkriju i počnu upotrebljavati.
Uglavnom, čovjek će živjeti dugo, dugo vremena prije nego upozna samog sebe...
Biće mnogo učenih ljudi koji će misliti da kroz svoje knjige znaju i mogu sve...
Oni sami će biti najveća prepreka daljem razvoju i samospoznaji...
ali jednom kada steknu ovo znanje...
shvatiće u kakvoj su zabludi bili dok su slušali one učene ljude...
Kada se to napokon desi biće im žao što to nisu otkrili ranije...
jer ovo znanje je tako jednostavno...
Zeljko Tomic : Sokolac
14701
18.09.2007
RE: Pucanj kroz srce
Film "Pucanj kroz srce" je snimljeni 1998.
godine, pa me interesuje da li je uopšte prikazivan na našim prostorima.
Možda su naši kinematografi i promjenili naziv filma pod kojim je prikazivan, ja to ne znam.
U svakom slucaju, ako je neko gledao ovaj film na našoj ili federalnoj televiziji, molim da mi to javi.
Pitar Hunter : S0kolac
14690
18.09.2007
RE: Pucanj kroz srce
Поводом филма,, Пуцањ у срце' и његовом ефекту на ширу јавност, углавном страну,
свакако да ће изазвати формирање негативних ставова према Србима.
Међутим, прије неколико дана, Савез логораша Српске,
дошао је у посјед нових снимака муџахединских борби на рејону Возуће и шире, на којима су приказане сцене масакрирања заробљених српских војника,
као и њихови интервјуи у којим говоре да су били под директном командом војног врха Армије муслиманско-хрватске федерације.
Истина је спора, али пуше за,, јаком' (крагном).
Zeljko Tomic : Sokolac
14686
17.09.2007
Pucanj kroz srce - pucanj u prazno
Upravo sam završio gledanje TV filma "Shot Through the Heart", ili što bi se na srpskom reklo "Pucanj kroz srce".
Svoje pomješane utiske o ovom filmu želim da podjelim i sa vama.
Film govori o dva prijatelja, Vladu i Slavku, fiktivnim reprezentativcima Jugoslavije u streljaštvu.
Početkom rata Slavko (Vincent Perez) odlazi iz Sarajeva da obučava srpske snajperiste, a Vlado (Linus Roče), kome se baš po imenu ne može reći da je musliman, ostaje u Sarajevu uprkos Slavkovom nagovaranju da skloni porodicu.
Ne mnogo potom, i musliman Vlado Selimović postaje muslimanski snajperista.
Otkriće i da je njegov pobratim Slavko umješan u snajperska ubistva u njegovoj ulici, pa odlučuje da se probije u srce srpske teritorije i popriča sa Slavkom.
Uz flašu viskija, moli ga da napusti sve i ode, a kada ovaj odbija - on ga ubija.
Film nije loše urađen, pa nije ni čudo što je dobio nekoliko međunarodnih nagrada.
Malo me podsjeća na moj omiljeni film "Neprijetalj na vratima", u kome ruski junak Vasilij Zajcev ulazi u direktan duel sa svojim njemačkim protivnikom, majorom Ervinom Koningom, sa razlikom što je Vasilij Zajcev doista postojao, a Vlado i Slavko su fikcija.
Ono što me u filmu nervira je zapadnjačka neobjektivnost, jer je film na principu "dobri momci" - "loši momci".
Naravno, čak i da niste gledali film, već pogađate da su Srbi "loši momci".
Gotovo sve žrtve Slavkovih snajperista su djeca, te samo Srbi ubijaju civile.
muslimani su žrtve rata, a musliman Vlado nekoliko puta propušta da ubije svoga druga Slavka, iako zna da je ovaj pobio svu djecu u njegovoj ulici, uključujući i Lejlu, kćerku njihovog zajedničkog prijatelja Miša.
Toplo preporučujem da ovaj film nikada ne pogledate, jer očigledno da je režisera Dejvida Atvuda finansirala propagandna mašinerija SDA, koja je sa ovim filmom uradila više nego svi političari Republike Srpske od rata pa na ovamo.
Pitam se, da li u toj jebenoj Republici Srpskoj postoji bar jedan intelektualac koji shvata da se sa jednim televizijskim filmom koji košta samo par miliona dolara (oko 40 šlepera rezane građe) može postići više nego svim govorima u Skupštini Republike Srpske, koju i onako gledaju samo penzioneri koji nemaju veze sa međunarodnom propagandom.
Da se razumjemo: sve što se u filmu prikazuje je jako realno i sigurno se desilo u Sarajevu.
Međutim, hajde da jednom budemo objektivni, pa da umjesto "dobri momci - loši momci" bar u jednom filmu svi budemo "loši momci", kakvi smo ustvari i bili.
Marks reče da "nema pravednih ratova", pa zbog toga ni u ovom našem, bratoubilačkom, nije bilo "dobrih momaka".
Zbog toga, mislim da je film "Pucanj kroz srce", ustvari pucanj u prazno, jer i kod Srba, kao i kod muslimana, ubija želju za zajedničkim saživotom.
Zeljko Tomic : Sokolac
14638
14.09.2007
Film o Jovu Mijatovicu
Godine 1964, režiser Puriša Djorđevic je, pod pokroviteljstvom "Dunav filma", snimio dokumentarac pod nazivom "Jovo Mijatović".
Film traje 16 minuta i govori o životu ovog velikog romanijskog travara.
Sjećam se komentara na ovaj film koji su nekada davno (sedamdesete) kružili Sokocem.
Uglavnom u fazonu da je malo "prenaduvan", tj.
da je Jovina ličnost i uloga preuveličana.
Sokočani su oduvjek voljeli da "pljuju" i po svojima!
Film nikada nisam gledao, pa me interesuj da li neko zna na koji bih način mogao doći do kopije ovog, već odavno zaboravljenog, djela.
Zeljko Tomic : Sokolac
13256
12.06.2007
Wikipedia
Jedna od najpoznatijih enciklopedija na internetu je Wikipedia.
Ja sam nekoliko puta preuzeo neke clanke sa ove enciklopedije znaja, koja je jako dobro kotirana sa pretrazivacima, a posebno GOOGLE.
Dobra strana ove enciklopedije je sto svako moze da edituje, tj.
dodaje svoje komentare.
Medjutim, ovu "dobrotu" pojedinci koriste da propagiraju svoje kvazi-arapske ideje.
Tako, na primjer, o Sokocu (engleska verzija) pise da u njemu zive divljaci, koji su u Bosni poznati pod nazivom "krkani".
Enciklopedija ima englesku, cirilicnu i latinicnu verziju.
Primjera radi, postoji i stranica o Grahovištu, ali samo pise struktura stanovnika.
Zbog toga predlazem da iskoristimo ovu enciklopediju da se nase teme cuju jos dalje.
Primjera radi, otidjite na Google i otkucajte "Wikipedia Grahovište".
Otvorite stranicu o Grahovištu, i upisite tekst o pokolju Srba koji mozete sastaviti na osnovu stranice o o zlocinu na Grahovištu.
Pri tome koristite podatke sa strane koju mozete naci na ovom forumu.
Taj isti tekst morate staviti i na ovaj forum, jer se vrlo lako moze desiti da neko izbrise vas clanak.
Obavezno navedite da ste taj clanak preuzeli sa ove stranice.
Ukoliko neko izbrise vas clanak (sto se cesto desava), neko drugi ce vas clanak staviti na istu stranicu.
Sa druge strane, Wikipedia a i Slavicnet.com (tj.
ja) zahtjevaju da se za sve preuzete tekstove navede adresa sa koje su preuzeti.
Na taj nacin omogucujete da ovaj forum posjeti vise takvih kao sto ste vi.
Srbija_The_Best :
12691
12.05.2007
Marija pobedila na Evroviziji
Prva predstavnica Srbije u istoriji ¿Evrovizije¿ Marija Šerifović ubedljivo je večeras pobedila na tom takmičenju, pesmom ¿Molitva¿.
¿Hvala svima, hvala Evropo¿, rekla je kratko Šerfovićeva po proglašenju pobede.
Ona je, pošto je od Deda Mraza primila nagradu, izvela pobedničku pesmu, držeći zastavu Srbije, koju je uzela iz publike.
Šerifovićeva je pobedila sa 268 poena, na drugom mestu je Ukrajina sa 235, a na trećem Rusija 207 bodova.
Srbija nije dobila glasove od samo pet, od 42 zemlje učesnice ovogodišnjeg, 52.
evrovizijskog takmičenja.
Voditelji programa Jana Pelkonen i Miko Lepilami nekoliko puta su ponovili da je to velika pobeda za zemlju koja prvi put kao nezavisna učestvuje na tom evropskom takmičenju.
¿Mislim da ću tek sutra da shvatim šta se dogodilo.
Ovo je za Kragujevac, za Beograd, za novu Srbiju, ja se nadam¿, rekla je Šerifovićeva, u direktnom uključenju u program RTS-a, odmah posle nastupa.
Ona je navela da je nešto obećala i da, ¿kao prava škorpija¿, kada nešto obeća, to i ispuni.
Pesmu ¿Molitva¿ komponovao je Vladimir Graić, a autor teksta je Saša Milošević - Mare.
Pobednicu ¿Pesme Evrovizije¿ očekuje sedmodnevna promotivna turneja po evropskim gradovima.
(Beta)
Zeljko Tomic : Sokolac
11184
14.01.2007
Srecna Stara nova godina
Svim posjetiocima ovog foruma srecna Stara nova godina.
Napominjem: neispravno je reci "Srpska nova godina", jer su je tako nazvali Latini i muslimani, iz poruge da bi time naznacili da je to nesto sto su Srbi izmislili.
Srbi su, na zalost, taj naziv usvojili.
U engleskom jeziku postoje dva naziva za "Staru novu godinu".
Ponekad se ona nepravilno naziva "The Orthodox New Year", sto bi se prevelo kao "Pravoslavna nova godina".
Ovaj naziv oznacava da je to Nova godina koju slave samo pravoslavci.
Mnogo je prisutniji naziv "The Old New Year", koji je pravilno oznacava da su "Staru novu godinu" nekada slavili gotovo svi narodi kao Novu godinu.
U srpskom jeziku imena praznika se pisu velikim pocetnim slovom, pa je pravilno napisati "Stara nova godina", dok se "Nova godina" piše sa velikim "N".
U ruskom jeziku "Старый новый год" ili "Stara nova godina" se koristi ispravno.
Isto kao i Srbi, Rusi su dosta nepismeni, pa na internetu mozete naci da oni pisu i "Старый Новый год", tj.
"Новый" velikim slovom.
Rusku gramatiku sam pomalo zaboravio, ali mislim da je to neispravno.
:
7269
31.03.2006
Proslost ili prvoaprilska sala?
Evo me, sjedim i pijem pivo, sve ovo o čemu pišem je prošlost.
Moram priznati da sam srećan štoje sve ovo iza mene.
Međutim, sa druge stane, muka mi od ovoga što nam sada rade! Utjeha mi je da je danas 1.
april..
Možda je sve ovo samo jedna prvoaprilska šala!
P.
S.
Sjetim se Pokojnog Duška Trifunovića, i njegovog zadnjeg javnog nastup na BK televiziji.
U vezi stihova Desanke Maksimović: "Ne, nemoj mi prići! " Desanka mu mu veli: "Ma pusti, mladost ludost.
"
Zeljko Tomic : Sokolac
3862
15.02.2006
Staro, staro mi dajte !
Staro, staro mi dajte.
Ono sto mirise na suv bosiljak...
- vapili su junaci Bore Stankovica.
Suočeni sa nepodnošljivom svakodnevicom, sa nepravdama koje pod zastavama oslobodilaca stvaraju novi vladari, tražilo se opet "pusto tursko".
U (celoj) Srbiji se još nije stiglo do prizivanja turskog vakta, ali se umesto opojnog bosiljka istorijski oslonci političkog društvenog sistema traže upravo blizu tog doba.
Tako i danas, 120 godina nakon što smo oslobodjeni od Turaka, i Srbi u Republici Srpskoj nariču i traže da opet dođe ono "pusto tursko" i da se oslobodimo od ovih dušmanina, koji pod zastavom Srpstva, uništavaju i u svoje džepove trpaju sve ono sto je srpskom narodu preostalo nakon sto su mu dobar dio imovine oteli Latini, mudžahedini i zapadni kapitalisti.
Jasna Kovacevic : Banja Luka
2217
06.10.2005
....i sve sto je valjalo....otislo je!
Moje iskustvo provincije, života u njoj od tamo nekih godina do danas, nije ništa drugo osim čisti, potpuni i grozni mrak.
Bilo koje provincije...
Mislim da je to autentični mrak koji još postoji.
To je teško objašnjiv mrak, ali ne mislim da je mnogo bolje u drugim provincijama.
I tamo vlada potpuni mrak u glavama pojedinih ljudi i sve što je tamo valjalo, uglavnom je ako je htjelo i moglo otišlo odatle.
U neka Sarajeva, Beograde, Berline, Londone, Toronte...
Mislim da je u ovom trenutku taj provincijski mrak mnogo monolitniji nego što je ikada bio.
Naravno, više ljudi ne ginu, nema klanja po ulicama, ali mrak tim nije iščezao.
Bila sam nedavno u jednoj takvoj provinciji i vidjela da je to jedan potpuni socijalni, politički i društveni mrak.
S naglaskom na socijalni...
Ovim ne želim da generalizujem, bilo je i ima "oaza duha" samo treba strpljenja, dobre volje i snage da te puste unutra.
Zbog te jedne "oaze" iz 70-ih godina, uvijek se vraćam njoj, mojoj provinciji.
Dal' zbog nje, godina ili nostalgije...
