Luna, Skola u Vracima, price specijalca MUP-a, Sokolje, Rajlovac

Kao prvo, pozdrav mom prvom komandiru voda, neustrašivom borcu i dobrom čovjeku Luni!

Autobusa se sjećam kao da se to desilo juče. Sjedio sam s Fukijem, odmah iza vozača u trenutku kada je jedan metak ranio tvog prezimenjaka jedinacnom paljbom. A onda je nastao pakao koji je trajao ne više od pola minute. Meci su nam prolazili kroz "uši", kosu, kombinezone.. . Nažalost nas Niko je ostao mrtav pogodjen jednim metkom u glavu.. .

Kako ti reče, ta nova postava se neslavno uključila u borbena dejstva i to nije jedina glupost koju je arogantni i nadobudni Neđo tada napravio.. .

Sjeti se smrti našeg Slavka T. na Mijatovića kosi! Taj nesretni rov je bio lažnjak i to bi shvatio svako ko je bar malo omirisao borbu. Prilikom kraćeg izviđanja Rade S. , Dragan K. i ja smo rekli Neđi da ako odaberemo taj pravac i taj rov niko iz njega neće izaći živ. Čak smo i pokazali pravac koji je bio puno povoljniji za nas, međutim Neđo se čak i uvrijedio što smo se drznuli da mu oponiramo. Naše odjeljenje je krenulo drugim pravcem, a Slavko, Dima, Vojvoda i još nekolicina njih je krenulo dole po Neđinom naređenju.. . Dalje znaš šta je bilo. Kasnije je Rade ranjen od tromblona .. ..

Nadam se da se ovaj sajt jos azurira posto vidim da su zadnji postovi napisani davno a meni je zao sto sam ga kasno otkrio ali se nadam da ce gospodin Tomić ovo ažurirati.

Pozdrav Luna tebi i svim nasim saborcima iz šume.. .

Poštovani,

kao prvo, komentare koje upisuješ u "ocjenite članak" ne izlaze na ovoj stranici. Njih moram da kopiram i objavljujem za tebe.

Postoje neke stranice koje nisu ažurirane duže vrijeme, ali svi tekstovi izlaze na stranici "Najnoviji".

Luna Jankovic :

24750

07.08.2010

Da li treba pisati?

Već duže vrijeme ne pišem o dešavanjima u ratu i nakon njega. Ustvari, ja pišem samo kada na ovom sajtu pročitam nešto što mi je dobro poznato pa se onda potrudim da to i opišem.

Razlog zbog čega se sada javljam je da su neki od mojih drugova i starješina iz rata čitajući moje tekstove komentarisali, između ostalih i mome kumu, da ja ne bi trebalo da pišem i tako "ispravljam krive Drine". Ovom prilikom želim da im poručim, a oni će se prepoznati, da u proteklom periodu ni jednog momenta nisam sebe štedio i niti učinio išta čega bih se stidio. Zbog toga mislim da nema razloga da neke događaje ne opišem upravo onako kako sam ih ja vidio. Rat nije od mene napravio čovjeka koji mrzi!

Moram reči da neki ljudi sebi daju daleko veći značaj u proteklom ratu nego što su ga stvarno imali. Kako to mislim? Tako što ti neki moji drugovi misle da su pametniji od svih nas boraca koji smo jurišali, pa ako sada neko treba da piše istoriju onda bi to po njima trebali da budu oni a ne mi glupi jurišnici. E, ne ide to tako! Ja ću i dalje pisati, a vi se slobodno žalite mom kumu Neši u Valjevu kada ga ponovo vidite.

P. S. Ako se plašite toga, neću pričati o nekim aferama oko Višegrada, nekim dešavanjima kad vam je nedostajalo m... ili o golfovima i ostalim vozilima koja ste dijelili.

Pozdrav za sve istomišljenike koji pišu na ovakvim sajtovima i mislim da je najvažnije ne lagati, pa ako je neko neku situaciju vidio i malo drugačije - to se dešava. Ljudi imaju različitu moć opažanja.

Poštovani prijatelju,

u potpunosti slažem sa tobom! Ovaj put bih samo htio da dodam da svako vijeme ima svoje heroje, a ti si za mene jedan od heroja današnjice. Jako sam ubjeđen da su svi ti "nojevi" koji sakrivaju danas svoje glave u pijesak, u ratu bili upravo takvi junaci kakvi su i danas.

Treba pisati, i samo pisati! Ne možemo mi kritikovati "da Republika Srpska nije uradila ništa u pogledu širenja istine o prošlom ratu", a u isto vrijeme poginjati glavu kada muslimani pričaju ponosno o njihovoj borbi za suverenu BiH. Za Boga miloga, pa mi smo iz rata izašli kao pobjednici a dozvolili smo sebi da to zaboravimo za manje od petnaest godina. Tek sada mi je jasno zašto još uvijek nismo sigurni ko je pobjedio na Kosovu!

Na ulazu u Aušvic, zloglasni nacistički logor iz Drugog svjetskog rata, Poljaci su napisali: "Da se ne zaboravi, jer ako se zaboravi može da se i ponovi". Interesantno je i da su ovu istu parolu od braće Slovena ukrale i "majke Srebrenice", a nama Srbima savjetuju - da mi naše zaboravimo. Izgleda da su ih naivni Srbi već poslušali i sve zaboravili.

Naš glas mora da se čuje jer smo mi Republika Srpska!

Naš glas mora da se čuje jer su mnogi naši drugovi pali jer su vjerovali u ono za šta smo se borili!

U isto vrijeme, ima i dosta "krojača" koji pokušavaju da preprave istoriju i napišu verziju koja njima odgovara. I protiv takvih se treba boriti, bez obzira da li se radi o bratu Srbinu ili muslimanu. Jer ako im to mi dozvolimo, ne samo da će nam biti tjesno odjelo koje će nam skrojiti nego će nam biti tjesna i koža u kojoj smo se rodili.

Puno pozdrava, za tebe i takve kao što si ti, od tvog brata po mišljenju.

Cert : Bukurest, Rumunija

24362

22.04.2010

Pozdrav za Lunu

Veliki pozdrav za pravog srpskog specijalca i borca Lunu, koji nije podlegao kvislinzima kakvi su Vajo Andrić i Predrag Ćeranić. Junače, samo nastavi da pišeš o izdajnicima koji se šepure sa CIA značkama, služeći stranim obavještajnim službama!

Nije slučajno da je Ćeranić izabrao pokojnog Ljubišu Savića - Mauzera i Vaju Andrića, kao i Dragana Lukača da se "učvrsti" uz pomoć NATO transportera u Banjoj Luci. Njemu je bio potreban neki "jaki" čovjek iz istočnog dijela RS kako bi "ovladao" bezbjednosnim strukturama za račun svojih naredbodavaca iz NATO-a, za koje je odavno počeo da radi. Upravo on je uz pomoc američkog čovjeka, sadašnjeg ambasadora Price i izdao svoju "vilu zaštitnicu" Biljanu Plavšić, kojoj je prijatio "da će se pokajati" ako ga tadašnji ministar Milovan Stanković smijeni i krivično procesuira zbog pljačke koju su on i Grajić Radovan napravili trošeći bez ikakvog pokrića i priznanica skoro 500. 000 KM koje su podigli sa blagajne MUP-a RS da bi finansirali izvršavanje zadataka koje su pred njih stavljali oni koji su bombardovali i ponižavali srpski narod, a sada će najvjerovatnije morati ponovo krenuti u dodatnu izdaju i po naredbama haškog kazamata i da bi se po ko zna koji put kao kvislinzi dokazali pred svojim bivšim zaštitnicima iz CIA i Rafijem Gregorijanom.

Čitavo vrijeme bio je "pod skutima" Tome Kovača koji je djelovao iz duboke pozadine finansirajući izdajničku Ćeranićevu prljavu rabotu i dajući mu instrukcije šta da radi i kako da postupa.

Luna :

24349

20.04.2010

O Pedji Ćeraniću

Peđa Ćeranić se strancima i agentima CIA predstavljao kao borac protiv kriminala i neko ko istražuje ratne zločine, a istovremeno se sastajao sa ljudima koji su na optuznicama za ratne zločine i čak je i sada na platnom spisku takvih ljudi.

Peđa priča o sukobu Karadžićevog obezbjeđenja sa agentima CIA, a 1997. godine kada je Radovan Karadžić već bio tražen od strane SFOR-a on odlazi na Pale po nalogu Dodika i Biljane sa ministrom MUP-a Stankovićem i sastaje se sa Karadžićem da bi mu obećao pogodnosti koje mu nude Biljana i Dodik da bi se sklonio sa Pala. Isto tako te značke CIA kojima se mogu pozvati na zaštitu i koje dokazuju da rade za strane obavještajne službe su pokazivali i Peđini prijatelji Žarko Ćosić i Zenga Lazić.

Peđa je nedavno, u TV emisiji "TV Arena" iz Bijeljine, izjavio, odnosno skoro da se hvalio da je on organizovao naoružanu policiju iz Banjaluke i Laktaša koju je poslao 1998. godine da oružanim sukobom zauzmu CJB Bijeljina. On tu kaže da su ga tada po dogovoru kao kvislinzi i petokolonaši tog centra trebali dočekati Vajo Andrić i Mauzer sa svojim vjernim psima. Međutim, to im se izjalovilo. To su uspjeli da urade samo u Banjaluci. Lično sam bio prisutan kada su Sutilović, Ćeranić, Ševo Nedo... izlazili iz transportera SFOR-a i preuzimali funkcije u Centru Banjaluka. Istovremeno je SFOR poštene policajce centra na silu istjerao napolje i maljevima je otvarao vrata - koja su bila otključana.

Prošto je neshvatljivo da niko nikada nije odgovarao za takve stvari, a on i Vajo se čak i hvale tim dešavanjima. Poznata je ona narodna: "Čega se pametan stidi, time se budala ponosi! "

Do tog vremena je Peđa važio za velikog patriotu, i kada je sa Branetom Pećancem obilazio položaje oko Bihaća, pa i kada je sa Radovanom Grajićem uništavao repetitor radio Krajine na Kozari koji je koristila vojska RS.

Cert : Bukurest, Rumunija

24347

19.04.2010

Prodaja dokumentacije OBS RS

Zar je onda čudno ( da je prema kazivanju Vlade Latinovića, člana grupe Ljubinka Lekovića, koja je ucjenjivala biznismene RS da će ih skinuti sa "crnih lista" stranaca, ili staviti na te liste ako ne plate ucjenu) što je Ćeranićev intimus (bivši radnik OBS) iz "Transparency International-a" za BIH Leković Ljubinko strancima nudio na prodaju dio povjerljive dokumentacije OBS RS za 100. 000 $:

Stranci ga zvali "big mani" ( priznanje Vladimira Latinovića dostavljen na dnu teksta. )

Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok, ispričao je da je Ljubinka Lekovića, bivšeg radnika "Transparensija", svojevremeno spojio s Norvežaninom Timom Tolafsonom, koji je radio u administraciji UN-a u BiH, i Polom Grejdijem, istražiocem Haškog tribunala. Leković, koji je ranije radio u Obavještajno-bezbjednosnoj službi RS, Tolafsonu je, tvrdi, nudio dokumentaciju bivše Državne bezbjednosti RS za 100. 000 dolara, ali ovaj ga je, kaže, izbacio iz kancelarije. Poslije su ga, kaže, stranci zvali "big mani".

BANJALUKA - Boris Divjak, predsjedavajući Odbora direktora "Transparensi internešnela", znao je za reketiranje smijenjenih zvaničnika i biznismena iz RS, jer je prošle godine lično prisustvovao povjerljivom sastanku u Banjaluci na kojem se govorilo o tome.

Ovo, u otvorenoj ispovijesti, tvrdi Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok u slučaju "Transparensi", koji se u prevarantskoj grupi služio lažnim identitetom Mario. Čovjek u srednjim tridesetim, koji za sebe kaže da nije "nikakva cvjećka", pristao je na razgovor nakon što su juče ujutro na pres-konferenciji njegov identitet razotkrili Dragomir Babić, predsjednik NVO "Narodni front", i Slobodan Vasković, glavni urednik nedjeljnika "Stav".

Oni su ga prozvali da je na nagovor Miloša Čubrilovića, šefa obezbjeđenja premijera RS, i Velibora Šotre, šef obezbjeđenja Fabrike duvana Banjaluka, za obećanih 100. 000 evra dao iskaz policiji o reketiranju, kako bi diskreditovali "Transparensi".

Latinović, međutim, tvrdi da ništa od toga nije tačno i da je priča potpuno obrnuta: Babić i Vasković, tvrdi, njemu su nudili 50. 000 maraka kako bi u cijelu priču umiješali Čubrilovića i Šotru. Istovremeno, nudili su mu, kaže, sastanak s timom Rafija Gregorijana, zamjenika visokog predstavnika, i odlazak iz zemlje.

Latinović, koji je u policiji dao opsežan iskaz o prevarantskoj mreži, tvrdi da je Divjaka upoznao prošlog ljeta u stanu Ljubinka Lekovića, tadašnjeg visokog službenika "Transparensija". Za Divjaka, koji je na sastanku, kaže, samo ćutao, pretpostavlja da bi "mogao biti šef cijele operacije". Na takav zaključak ga je, priča, navelo to što je Divjak prisustvovao njihovom sastanku, na kojem se otvoreno govorilo o reketiranju.

Sastanak su, kaže, zakazali nakon što su na ulaznim vratima stanova Lekovića i Nikice Gligorića, službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za kog tvrdi da je učestvovao u prevarantskoj grupi, osvanuli plakati "mito, korupcija, iznuda". Iste večeri, tvrdi, i on se našao na meti napada, pošto su ga napali nepoznati momci, prislanjajući mu cijev pištolja na glavu.

"Svi su se isprepadali - 'šta ćemo, kako ćemo, koga bi, ko bi to sve mogao da nam namjesti'... Onda smo sveli da je u pitanju Antonić, 'Brdo promet' ili 'Mitako'. Na njih se sve svelo. Dogovor je bio - sad ti se smiri, ti si najgore prošao. Nemoj izlaziti, skloni ženu i djecu, a mi ćemo kontaktirati ovu trojicu da vidimo i onda ćemo se opet naći naveče da vidimo šta ćemo. Međutim, već u 12 sati izgubio im se svaki trag, telefone su isključili mjesec dana... ", priča Latinović.

Neki od biznismena koje Latinović pominje kao žrtve ucjene već su javno svjedočili da ih je Leković reketirao, među njima i Milovan Vrljanović, poznatiji po nadimku Mitako.

Latinović tvrdi da je prevarantska šema trajala od 2004. godine, kad je počeo sarađivati s Lekovićem, koji je tada radio kao pravni savjetnik u "Transparensiju", pa sve donedavno. Na ideju je, kaže, došao Leković, koji ga je, tvrdi, uvukao u mrežu prevara. Na početku, prevare su, kaže, bile vezane za ljude sa crne liste, ali kasnije, tvrdi, na njihovoj meti našli su se mnogi biznismeni od kojih su tražili novac kako ne bi završili na crnoj listi.

Pored onih čija su imena već objavljena u medijima, Latinović kao žrtvu pominje i Nemanju Vasića, bivšeg direktora Direkcije za puteve RS, koji, tvrdi, nije pristao da im plati traženu sumu da bi ga skinuli sa crne liste. Na njega su se, kaže, usmjerili kad su u medijima vidjeli da je iz njegove kuće EUFOR odnio 200. 000 evra.

Šema je, tvrdi, bila sljedeća: organizuju se sastanci sa strancima, koji ne znaju ništa za prevaru, a od žrtava se uzima novac za to, uvjeravajući ih da će ih ili skinuti sa crne liste ili pomoći da ne budu stavljeni na nju.

"Znate kako je kod stranaca, oni danas zakažu intervju sa mnom ili s nekim, napišu da su to radili s važnim čovjekom... To je Lekoviću palo na pamet, prvo ti ljudi sa crnih lista. Prve žrtve su bile Savo Krunić, bivši direktor 'Srpskih šuma', Samojko Đorda, bivši sudija iz Sokoca, Miloša Lazović, Vojvoda iz Višegrada... Bilo je negdje 15, 20 žrtava, ali možda i više", priča Latinović.

On tvrdi da je Leković od prevara sebi obezbijedio visoki životni stil kakav ne bi mogla podnijeti njegova plata u "Transparensiju": pored dva stana u Budvi, kupio je novi automobil i skupi motor, renovirao stan u Banjaluci sa teretanom.

Babić: Istražiti i Lekovića

Dragomir Babić, predsjednik NVO "Narodni front", i Slobodan Vasković, glavni urednik nedjeljnika "Stav", pozvali su juče Tužilaštvo BiH da istraži sve aktere afere "Trasparensi", uključujući i ulogu Ljubinka Lekovića, bivšeg službenika ove organizacije.

Oni tvrde da im je Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok u ovom slučaju, ispričao sve o reketiranju, ali da stvarni cilj cijele afere nije istraga, već diskreditacija "Transparensija" zbog njihovih izvještaja o privatizaciji naftnog sektora.

Kako tvrde, Latinović je od njih tražio 50. 000 KM da bi snimio razgovor sa Veliborom Šotrom, šefom obezbjeđenja Fabrike duvana Banjaluka, i Milošem Čubrilovićem, šefom obezbjeđenja premijera RS, kao dokaz za svoju priču, "pošto je poslije toga namjeravao da pobjegne iz zemlje, kad uzme novac i od jednih i od drugih".

Babić i Vasković su se ponudili Tužilaštvu da daju izjavu o detaljima sastanka s Latinovićem, optužujući MUP da je slučaj otvoren van institucija sistema i finansiran iz privatnih fondova.

I Latinović i Šotra negirali su gotovo sve optužbe Babića i Vaskovića. Šotra je kratko kazao da su to sve "budalaštine" i da će "zbog iznesenih laži podnijeti krivičnu prijavu protiv Babića".

Stranci ga zvali "big mani"

Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok, ispričao je da je Ljubinka Lekovića, bivšeg radnika "Transparensija", svojevremeno spojio s Norvežaninom Timom Tolafsonom, koji je radio u administraciji UN-a u BiH, i Polom Grejdijem, istražiocem Haškog tribunala. Leković, koji je ranije radio u Obavještajno-bezbjednosnoj službi RS, Tolafsonu je, tvrdi, nudio dokumentaciju bivše Državne bezbjednosti RS za 100. 000 dolara, ali ovaj ga je, kaže, izbacio iz kancelarije. Poslije su ga, kaže, stranci zvali "big mani".

Preuzeto iz Nezavisnih Novina

Cert : Bukurest, Rumunija

24346

19.04.2010

Obavještajna služba Republike Srpske platila ucjenu mafiji

Dana 1. februara 2001. godine novo službeno vozilo GOLF 4 SDI, registarskih oznaka 901-M-311, "ukradeno" ispred nekog kafića u Beogradu radniku Obavještajno bezbjednosne službe RS iz Banje Luke Goranu Kruniću. "Lopovi" uspostavili telefonski kontakt sa Krunićem i tražili otkup od 6. 000 KM za povrat vozila.

Na insistiranje Ćeranića, 5. 2. 2001. na osnovu člana 45 Zakona o državnoj upravi RS (Službeni glasnik RS, broj 11/94 i 6/97) i člana 16, stav 1. alineja 11 Zakona o OBS RS (Službeni glasnik RS br: 21/98 i 17/99) donesena Odluka da se Goranu Kruniću sa blagajne OBS RS isplati od otmičara tražena suma, "zbog mogućnosti da nam predmetno novo vozilo ne bude vraćeno".

Za izvršenje Odluke zadužen je Sektor za materijalno - finansijske poslove OBS RS.

Krunić otišao u Beograd i vratio pomenuto putničko vozilo.

Gdje to na bijelom svijetu ima da obavještajne službe plaćaju ucjene i po kojim su se to zakonima mogla odobravati sredstva za plaćanje ucjena? To svakako ne piše u citiranim članovima Zakona o državnoj upravi ni Zakona o OBS RS.

Zašto u Operativnoj upravi nije razrađen plan da se uhvate kradljivci prilikom plaćanja ucjene, kada je OBS RS imala sredstva i resurse da učini takvo nešto? Pa valjda je OBS RS trebalo da bude osposobljena da se nosi sa najobičnijim kriminalcima! Ako nije, kako je mogla da se nosi sa stranim obavještajnim službama?

Na sličan način je i Radovanu Grajicu, koji je zajedno sa Ćeranićem podržao Biljanu Palvšić u Banjoj Luci "nestao" GOLF u Beogradu, ali nije vraćen. Da li tu nešto smrdi?

Cert : Bukurest, Rumunija

24334

18.04.2010

Predrag Ceranic i CIA

Predrag Ćeranić, pseudonim "Slavuj", kao operativnu vezu na praćenju hrvatskog nacionalizma (Ćeranić je pola Srbin-pola Hrvat iz Zenice) angažovao ge je tadašnji radnik Sektora SDB Sarajevo Okić Zlatan. Zbog toga sto je dao niz korisnih bezbjednosnih saznanja o kolegama- sutdentima sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prekategorisan je i visi stepen izvora, odnosno saradnika. Po zavrsetku fakulteta, zaposlio se u sarajevskom Sektoru SDB.

Kao "veliki Srbin" dok je bio načelnik Operativne uprave OBS RS u Banjoj Luci, iskoristio je svoje poznanstvo sa Stojanom Župljaninom, sa kojim je putovao u manastire Ostrog u Crnoj Gori i Hilandar u Grčkoj, gdje je po zadacima CIA tražio odbjeglog prvog predsjednika Republike Srpske, Dr. Radovana Karadžica.

Tokom 1994. i 1995. godine ostvario saradnju sa CIA, dao im niz podataka o Radovanu Karadžiću i saopštio nebulozu da je Radovan pokušao da kupi portabl-nuklearnu bombu od Žirinovskog uz posredovanje i angažovanje tadašnjeg ministra odbrane RS Ninkovića. To je objavljeno u "The New York Times-u", poslije čega je došao u fokus CIA.

Zajedno sa Radovanom Grajićem po sugestijama američkog državljanina Price, koji je kasnije postao ambasador RS, priključio se Biljani Plavšić u Banjoj Luci, gdje je (po sugestijama Tome Kovača) od strane tadašnje ministra MUP-a RS Miće Stanišića prešao iz Ratnog odjeljnjenja Nacionalne bezbjednosti Lukavica u Banju Luku, gdje je jedno vrijeme bio zamjenik načelnika Sektora SDB, a zatim po naredbi svog gazde Tome Kovača prešao u jedinicu Specijalne policije MUP-a RS o čemu je pisao "Luna".

Dok je još trajalo bjesomučno bombardovanje Srbije od strane zločinačkog NATO-a, zbog spašavanja sofistificiranih prislušnih uređaja, "koji su pali u ruke Srbima, nakon ubistva dva CIA agenta koja je likvidiralo Karadzićevo obezbjeđenje na Palama", u znak zahvalnosti što ova "najsavremenija prislušna oprema nije pala u ruke ruskih agenata", Ćeranić i njegov tadašnji prevodilac Leković Ljubinko i nekoliko operativaca na poziv Grka Dzordža Teneta putovali u sjedište CIA u Lengliju, Virdžinija, gdje su izgleda on i Leković vrbovani za rad po zadacima CIA.

O svojoj akciji na spasavanju "black box-a" kako ga je Ćeranić nazvao u svom intervjuu, datom sarajevskoj "Slobodnoj Bosni" i ljutnji na CIA što ga nije "spasila" od Lajčaka, ovaj agent sa CIA - značkom govorio je iscrpno u tom listu i osvetnički raspoložen prema CIA, "koja nije dovoljno cijenila njegovu predanost i saradnju, ponudio se da svjedoči pred američkim Senatom, gdje bi im ispričao o neuspjehu CIA na Palama i gubitku dva gaenta koji su opservirali Radovanovu rezidenciju".

Ćeranić i Leković su po povratku u Republiku Srpsku u Banjoj Luci i Sarajevu hvaleći se zaštitom moćne CIA pokazivali značke i legitimacije, koje su im davale pravo da u svakoj američkoj vojnoj bazi ili diplomatskom predstavništvu zatraže svu potrebnu pomoć koja im bude potrebna za izvršavanje CIA zadataka.

Uporedo sa tim, nastojao se približiti braći Mandić, pa je u tom smislu mlađem Mandiću, Mlađenu koji je prešao u Vladu RS na mjesto zamjenika ministra pravosuđa, dok je bio načelnik Operativne uprave OBS RS U Banjoj Luci uporedo i redovno gotovo godinu i po isplaćivao platu, iako je "siroti" Mlađo primao platu i u Ministarstvu pravosuđa Republike Srpske. Ovu uslugu je "sredio" njegov načelnik Materijalno finanisijske uprave OBS, Sarajlija Savo Radić, a isplate je realizovala radnica Mat-Fin, Kunić Slada, rodom iz Drvara, čiji je muž Velimir Kunić, kao srpski kadar iz Drvara ministar "za okoliš" u aktuelnoj Vladi FBIH. Dokumentacija i platne listre o ovome i sada postoje u OSA, kao i u Razvojnoj banci u Banjoj Luci preko koje su išle isplate plata radnicima OBS.

Ćeranić se, po zadatku Amerikanaca, počeo približavati i tadašnjem kadroviku iz SDS, Milovanu Cicku Bjelici, ali je plaćao i jedan broj bivših i rezervnih radnika na pokrivanju Bjelice, kao i Karadžićeve porodice i podnosio izvještaje za potrebe CIA.

Zajedno sa Leković Ljubinkom, Ćeranić se stavio na raspolaganje Rafiju Gregorijanu u cilju prikupljanja podataka i kompromitovanja premijera Dodika. U to vrijeme Leković je (nakon izbacivanja iz OBS) radio u NVO "Transparecny Interantional", u čijoj je BH filijali direktor bio Boris Divjak. Ćeranić je postao plaćeni istraživač TI, o čemu postoje podaci u godišnjim izvještajima ove "nevladine" organizacije sa sjedištem u Njemačkoj koja je sve svoje resurse i ljude stavila na raspolaganje Gregorijanu.

Na pretraživaču Google može se vidjeti da je Rafi Gregorijan imao desetinu sastanaka sa Divjakom, Lekovićem i ostalima dok je koordinisao akcije protiv Dodika.

Luna :

24316

14.04.2010

Vikić i njegovi specijalci

U školu na Vracama nije došla ta ekipa Yutela. Logično je da im iz razloga naše bezbjednosti nismo dozvolili da snimaju niti da dođu. Kasnije je neki novinar iz Duge dolazio i snimao iako većina nas nije bila raspoložena za propagandu jer smo već tada imali mrtve u svojim redovima.

Vikić i njegovi specijalci taj dan kad je oslobađana škola MUP-a na Vracama nisu učestvovali u tim dejstvima i nisu se sukobili sa nama. Oni su negdje u popodnevnim časovima krenuli preko Širokače, prema nama. Taj put u stvari vodi od Širokače, iznad ograde jevrejskog groblja i ispod kasarne Bosut, pa izlazi iznad spomen parka na Vracama i dolazi sa leđa školi MUP-a.

Ja sam bio određen da sa pet ljudi spriječim eventualni napad sa leđa. Međutim, prije nas ih je dočekao Slavko Aleksić sa svojom grupom koja je tada brojala desetak članova. Tu su bili Todorović, Pandurević, Jugović, Pedja Ždrale... Oni su ih sa razvučenim zoljama natjerali da se vrate nazad preko Širokače i niko nije upotrijebio vatreno oružje.

Eto to je taj pokušaj Vikića da nas napadne sa leđa. Kasnije je Sakib Puška sa svojom grupom uletio preko Jevrejskog groblja i u prvim kućama na našoj strani uhvatio nekoliko starijih civila i pobio ih. Jednog Srbina je odveo do pola jevrejskog groblja, vezao ga za spomenik i ispalio mu zolju u glavu.

Nakon toga smo mi iz Specijalne organizovali odbranu na Jevrejskom groblju sve do momenta kada je Slavko Aleksić ojačao dovoljno da samostalno preuzme taj bok odbrane koji je uspješno branio do kraja rata.

Zogi : Srbija

24314

13.04.2010

Luna

Pozdrav!

Gledao sam na "Youtube" snimak razgovora Milenka Karišika i Dragana Vikića, gde Vikić kaže da nisu prvi pucali i da su bili na nekoj Širokači (ne znam najbolje Sarajevo) i dogovorena je ekipa sa Yutela da krene do škole da napravi snimak. Zanima me da li je dolazila ta novinarska ekipa, i da li je snimak emitovan!

Ljudi, već dva dana čitam vaše postove na ovom forumu i zaista sam vam zahvalan na svemu ovome što redite jer ovo je jako lijepa hronologija rata, a što je posebno dobro je iscrpno opisivanje dešavanja.

Molio bih nekoga da mi opiše šta se zapravo dešavalo na Ozrenu! Hvala vam unapred! Pišite... Istina mora da se zna!

Luna :

24313

13.04.2010

Biljana Plavšić

Sve je počelo dosta ranije, oko organizovanja nasilne promjene vlasti u Banjaluci 1997. godine. Ja sam tada radio u Banjalučkom odredu Specijalne policije. U kancelariji do moje su bili Predrag Ćeranić sa Obavještajnom i kontraobavještajnom grupom koju je formirao Tomo Kovač i dodijelio je komandi brigade za ATD. Sjedište im je bilo u Banjalučkom Specijalmnom odredu policije.

Peđa je bio šef tog odeljenja i imao je pet, šest ljudi. Svako jutro sam sa njim pio kafu i razgovarao o dnevnim aktivnostima. Negdje početkom 1997. godine, zbog brojnih prijava od strane policije i građana sa puta Mrkonjić Grad - Bihać, da policija otima vozila, kamione, robu i druge stvari i da pljačka sve koji se kreće tim putem, ministar je naredio da se to istraži.

Istragu je vodila grupa Pedje Ćeranića. Nakon nekih mjesec dana istrage, Peđa mi je pokazao većinu dokumenata, zabilješki policije, izjave građana, negdje oko četrdeset prijava u kojima se navodi da su Dragan Lukač ili njegovi ljudi na tom putu otimali kamione sa robom, pratili sumnjive konvoje, te otimali cigare koje su Srbi prodavali muslimanima u Bihaću. U jednoj izjavi nekog studenta, sjećam se da mu je Lukač sa još jednim specijalcem u šorcu pokazao službenu legitimaciju i sa oružjem oduzeo šest kartona cigareta.

Napominjem da je dosta zabilješki o tome dostavio sadašnji direktor policije MUP-aa Republike Srpske, Uroš Pena, koji je u to vrijeme bio načelnik krim policije u CJB Mrkonjić Grad. U jednoj od tih njegovih zabilješki, policija je zapisala da su zaustavili kamion koji je praćen od strane civilnog vozila i da su iz tog vozila izašli specijalci, konkretno Perać Radomir, kasnije pratilac Biljane i sadašnji pratilac Dodika, te otjerali policiju sa pištoljima rekavši da to rade po naredbi ministra Kijca. Kasnije su ti ljudi u događajima koje ću poslije opisati, bili najveće bukadžije u borbi protiv kriminala, i Ministra Kijca. Kada se i Biljana suprotstavila kriminalu lagala je banjalučki narod i okružila se baš tim ljudima. A oni koji su pošteno radili svoj posao ispalo je da podržavaju tu kriminalnu stranu ministarstva.

Kada je Biljana pokušala da smijeni ministra MUP-a Dragana Kijca, vlada je to odbila. Onda se Biljana iz čistog ženskog inata okrenula ka strancima i izdala sve nacionalne interese, zavadila je Srbe. Najprije je poslala depešu u kojoj je naredila da se ona sluša i da je nezakonito ministarstvo koje vodi Kijac. Ja sam tada stao na stranu Vlade, MUP-a i komande Specijalne brigade, što je sasvim razumljivo za jednog pripadnika MUP-a. Zamislite da danas Kuzmanović kao predsednik države uradi to što je uradila Biljana? Ja bih ponovo slušao naređenja predsednika Vlade, ministra i komandanta Brigade. I sto puta tako!

Međutim, Peđa je ucijenio Lukača sa tim svojim zabilješkama i ovaj nije imao drugu mogućnost nego da pređe na njegovu stranu, tj. podrži Biljanu Plavšić. Napominjem da se radi o izuzetnom borcu: hrabrom, inteligentnom i do tada velikom patrioti. Iznenadilo me je da je on pristao da uz pomoć SFOR-a zauzima srpske stanice policije koje smo rame uz rame branili od muslimana.

Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane Biljane sam kod Ferhadije sreo Peđu Ćeranića i razgovarao sa njim. Rekao sam mu da razumijem njegovo političko opredjeljenje i neke razloge što je stao uz Biljanu ali, otkuda to da je nakon što je sakupio 40 zabilješki o Draganu Lukaču i njegovim nezakonitim aktivnostima, uzeo Dragana sa sobom. On mi je tada rekao da mu je Dragan trebao u početku kao fizička zaštita svih njih a da mu više ne treba jer ga sada štiti politika.

Eto to je jedan dio tih dešavanja iz ugla neposrednog učesnika.

Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24310

13.04.2010

Biljana Plavšić

Luna, šta si očekivao od jedne babe koja je u Americi živila sa muslimanom, da bi na ovim prostorima izigravala veliku Srpkinju.

Zar nije na Sokocu zauzela toliko prostora za sebe i majku a ranjenici su mogli i na hodnik.

Znaš i sam da nisam učestvovao u tim dešavanjima ali sam "platio" visoku cijenu moga savijesnog rada.

Razgovarao sam o tim događajima sa pokojnim Duškom sa veze i sramotno je šta je Dragan Lukač odradio tih dana prema tim ljudima i mnogim drugim koji nisu bili uz njih.

Ljudi su izbačeni na ulicu u košuljama, nije im dozvoljeno ni da se obuku, tako mi je ispričano.

Ja znam kakvo je stanje bilo u komandi Brigade, jer je postojala mogućnost da SFOR preuzme komandu.

Iz komande izmjestena su neka sredstva veze i to u jednu privatnu kuću, a radili su "Kameni", "Šareni" i Brane te cijelo područje od Brčkog ka komandi bilo je pokriveno sistemom veze i javljani su pokreti SFOR-a.

U CJB Bijeljina radili su Bilja kao dežurni operativni i Aco Ostojić na vezi, a sve informacije su se slale ka njima.

"Mauzer" je sa SFOR-om bio u helikopteru i nadgledao sve to.

Vjerovatno na račun tih zasluga postavljen je za načelnika policije a "Bor" je smijenjen.

Nije mi jasno kakvu je ulogu u svemu imao "Staljin", vjerovatno onu lokalističku prema Krajini, a kasnije prema ovima iz Bijeljine, valjda da im se uvuče u dupe.

To je moje mišljenje koje sam formirao poslije moga hapšenja kako i ti znaš ni krivog ni dužnog i ako je po zakonu morao biti informisan ministar i on je davao saglasnost za hapšenje.

Tada su pojedinci dali sebi za pravo da su oni zakon a ne da su osobe plaćene da sprovedu zakon u dijelo, ali to me nije iznenadilo znajući kakvi primitivci rade na pojedinim radnim mjestima.

U to doba ljudi su se prestavljali kako je ko imao privilegije u CJB pa se Tuzlančić predstavljao kao potparol MUP-a a nije bio ni radnik MUP-a, a da ne pričam o sprezi pojedinaca i sakrivanju i zataškavanju krivičnih dijela ali i to će doći na red da se objavi da li na forumima ili u knjizi sasvim je svejedno.

Čuo sam da je Lukač kao Dodikov pratilac išao u Ameriku, a na kraju krajeva vjerovatno zbog tih zasluga je i postao komandant SBP.

Sječaš li se njegovog ranjavanja na Treskavici i šta je sve preuzeto da mu se spasi život, pa helikopter, pa VMA i na kraju udaranje na kolege i njihovo hapšenja, preuzimanje vlasti u Banjaluci dođje kao neka zahvalnica za sve to što je urađeno za njega.

Na jednom tvom postu gosp. Tomić je napisao u stlu kao "prati policija" ili tako nešto, da se ne vraćam i tražim taj post, ali svi mi znamo da to oni čitaju i prate, ali red je da se i šira javnost upozna sa svim njihovim lokopatriotskim i primitivnosiledzijskim radom.

Gospodine Željko Tomiću, mi imamo običaj reći "kada se počnemo plašiti miševa, stavićemo mače u džep"... He, he, he.

Mogu samo reći, čast izuzecima kojih su ipak u većini, a za primitivce šta reći sem one narodne da "ničija nije do zore gorila". Neće valjda ni njihova!

Mnogo ima argumenata sa kojima se može svašta odraditi.

Luna :

24303

12.04.2010

Biljana Plavšić i 1997. godina

Hajde, ako može, da se otvori tema o preuzimanju vlasti, u Banjaluci od strane Biljane Plavšić 1997. godine. Da malo komentarišemo i ta dešavanja koja su po meni, za Srbe ružnija od čitavog rata. Jer, tada su Srbi udarili na Srbe, a dojučerašnji saborci u vojsci i u MUP-u Republike Srpske jedni na druge.

Ja sam u to vrijeme živio i radio u Banjaluci. Svi koji su iole bili na linijama odbrane Banjaluke, znaju da sam učestvovao u svim značajnijim bitkama za Krajinu. Međutim, Biljana Plavšić je u svojoj knjizi "Svjedočim" napisala, oko onih dešavanja i preuzimanja vlasti u Republici Srpskoj od strane nje, njenih pristalica i Nato pakta, da su joj njene bezbjednosne službe dojavile da sam se ja raspitivao o tome gdje ona stanuje da bih, kako ona kaže, organizovao napad na nju.

Ja sam u to vrijeme bio zamjenik komandanta Banjalučkog odreda Specijalne policije, i baš tih dana sam imenovan za pomoćnika komandanta Specijalne brigade. Živio sam u ulici Talijanskog bataljona Mateoti, 30 metara od stana Biljane Plavšić i svaki dan sam na posao prolazio ispred njenog stana. Bio sam dobar sa njenim šefom obezbjedjenja Draganom Glodancem i u dogovoru sa njim sam Biljani lično ja odredio obezbjeđenje od šest ljudi, kojima ona i danas vjeruje.

Namjera mi je da kažem da je ona u toj knjizi samo laprdala po običaju, kao kakva stara baba torokuša. Ako su joj i ostale informacije u knjizi tačne kao ta, onda je jasno koliko je bila iskrena.

Te informacije joj je davao kontroverzni Predrag Ćeranić, bivši radnik DB o cijoj sramnoj ulozi u tim dešavanjima ću takođe malo pisati.

Evo ja sam spreman da u nekoliko tekstova opišem ta dešavanja jer sam direktni akter, ali cu sačekati još neke komentare.

Luna :

24301

12.04.2010

O Vinku Samarlicu

Vinko Šamarlić je bio Hrvat oženjen Srpkinjom. To i nije toliko bitno, on je bio dobar čovjek, dobar specijalac, vrhunski sportista i dobar drug. Tako ga ja pamtim. Kad sam na ovom forumu pitao kako je poginuo, učesnici te akcije su mi to opisali, i taj opis se ne slaže sa filmom snimljenim povodom toga. Ali, nema veze, meni je bilo bitno da znam da ga nije ubio niko od srpskih specijalaca koji su taj dan dejstvovali u tom pravcu.

Luna :

24198

26.03.2010

Autobus

Ne znam tačno koji su datumi u pitanju, mislim da je to bilo negdje u ljeto 1993 godine. Karišik je reorganizovao tzv Centralni odred, da bi koliko-toliko sačuvao jezgro starih boraca koji su učestvovali u stvaranju MUPa od Vraca pa nadalje, te da bi mu oni poslužili kao instruktori u stvaranju novih odreda od kojih je nastala Brigada policije.

Tom prilikom je nas nekoliko prebacio u instruktore a Abazovića i svog dotadašnjeg tjelohranitelja Neđu Ikonića je postavio za komandira i zamjenika čete. Znači oni su tada trebali da se uključe aktivnije u komandni kadar i u borbena dejstva. Jedna od prvih akcija koje su imali kao novi komandni kadar je bila akcija na odbijanju neprijatelja na Mijatovića strani.

I Karišik i mi, stara komanda smo bili u kasarni u Rajlovcu i pratili njihova dejstva. Planirano je da ujutru rano krenu do položaja na Mijatovića strani i pokušaju pomjeriti linije. Bili smo u kasarni očekivali da su Ikonić i Abazović već prebacili ljude do početnih pozicija, međutim uveliko je svanulo, kad smo začuli pucnjeve. Pitali smo se šta je sad to? Ubrzo smo i saznali, bila je to jedna od najvećih gluposti i grešaka koje je Specijalna jedinica do tada napravila.

Novi komandni kadar je naručio autobus da prebaci ljude do prvih rovova, iako su rovovi bili udaljeni manje od kilometra. Nismo mogli da povjerujemo da su sačekali da svane i ljude potrpali u autobus, onako u pancirima i sa opremom i naoružanjem i poslali ih kroz kasarnu u kojoj je snajper do tada odnio stotine života! Bilo mi je teško, u autobusu su bili moji drugovi, ljudi, borci koje sam do tada uspješno vodio u stotine akcija.

Naime, kada su izlazili iz kasarne, neko od vojnika armije BiH je zapucao rafalno po autobusu i ubio jednog borca. Srećom, svi ostali su preživjeli. Vjerovatno su se i ti muslimanski vojnici uplašili kontraudara pa su nakon kratkih rafala, pobjegli u zaklone. Inače su ih na toj čistini, za pet minuta mogli pobiti sve u autobusu. Poginuo je na licu mjesta Niko Danojlić, miran, povučen i hrabar momak, rodom iz jednog sela pored Podgraba. Ja sam ga lično primio u jedinicu i bio je jedan od prekaljenih boraca.

Eto, to je opis, kako je došlo do pogibije tog mladog specijalca, i opis kako su zbog gluposti gubljeni životi.

Bez obzira koliko grubo izgledalo ovo moje iznošenje podataka, pišem samo o onim događajima za koje sam siguran da su se tako desili, pa makar to izgledalo i neorganizovano. Ne želim da se predstavi da je pokojni Niko Danojlić poginuo kao civil. Poginuo je kao specijalac koji je krenuo na zadatak. Njegov poslednji zadatak. Greška je onih koji su ga poveli u akciju da su bili neoprezni, pa umjesto da pretrčavaju do borbene linije, oni su ih poslali autobusom, kao da idu na neku ekskurziju.

Luna :

24186

25.03.2010

Autobus

Neko je napisao nešto o autobusu u kome su muslimanski vojnici u Rajlovcu ubili jednog vojnika. Možete li mi pojasniti kada se to desilo i na koji autobus se mislilo? Pisano je o borbama na Mijatovića strani ili oko Sokolja. Kako se zove borac koji je poginuo u tom autobusu?

Visoki Napon : Banja Luka

24119

17.03.2010

RE: Leopard, Vikić

Momčilo, ja sam za Leoparda nekada čuo, ali do sada nisam znao o kome se radi. Riječ "Crnogorčina" se nije odnosilo na tog tipa jer sam prije toga spomenuo džudiste, specijalce i funkcionere. Svaki stari džudista će znati da se to odnosilo na Brane Crnogorac (izdajica i prodana duša). To je ime i prezime čovjeka a ne porjeklo odakle je.

(Mandić, Kovač, Karišik, Maletić, Jević - džudisti) ako sam nekoga zaboravio ti me dopuni. I rekao sam da sam bio džudisata, a ne da sam i sada mada bih se veoma rado bavio time rekreativno, međutim rat i ranjavanja su učinila svoje.

Nemam namjere da pitam Vikića, ti si specijalac pa ti sjedi i pričaj sa njim kolege ste, meni će biti dovoljno ovo što sam saznao i ono što sam znao jer sam već imao neke sumnje u njegovo poštenje kao čovjeka.

Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24118

16.03.2010

RE : Podigmanac

Zahvaljujem ti se što si poslao sliku a i g. Željki što je postavio. Znam kada je umro ali druge obaveze su me sprečile da dođem na sahranu. Pozdravi mi "Šarenog".

Kada sam već počeo da pišem još jedna poruka za Visoki Napon-bl, u tvome postu sam vidio da si napisao "Crnogorčina". To me je navelo na pomisao da nisi bio pripadnik SBP i da ti je neko pričao pogrešne priče, možda i ti poznanici iz jedinice za podršku.

Luna je bio pomoćnik komandanta za bezbijednost i po njegovome hapšenju isti Jević je imenovao drugog pomoćnika za bezbjednjaka, baš toga kako ga ti nazva "Crnogorčina".

Možda se čovijek zamjerio kriminalcima pa ga malo "olajavaju", ali sve ide u rok službe i njemu je bio nadimak Leopard a porijeklom je Crnogorac.

Eto imaš i tu pravu informaciju.

Kako reče da si džudista imaš priliku da se sretneš sa Vikićem i da ga pitaš za njegovog vrlog prijatelja Duška, možda ti i on kaže neke detalje jer ga je on prebacio u Vojnu bolnicu i veliki su prijatelji, od kolta do heklera.

Inače je Duško bio "dobar" pa je dozvolio hapšenja pomoćnika bez saglasnosti ministra, što nije bilo moguće po zakonu ali kako rekoh ko radi taj i griješi, ili se nekome "uvlači" pošto treća solucija ne postoji.

Luna je ipak dao pravi opis.

Luna :

24111

16.03.2010

škola na Vracama

Niko ne može znati šta se sve događalo na cijeloj liniji ratišta. Ali, tog dana u školi na Vracama, ja sam bio, čim su se svi predali, u dijelu gdje su se sklonili učenici. Vjeruj mi da niko nije bio ni povrijeđen. Kasnije smo čuli da je neki dječak poginuo ali to je bilo dok su oni išli ka gradu, jer su pušteni da odu ako imaju kod koga. Ko ga je pogodio, mi ne znamo. Lako moguće da je neko nasumce pucao iz grada ili iz kuća na Vracama.

Za one koji pitaju kako je diošlo do ranjavanja Jevića, nisam bio blizu da bih znao. Niko od nas nikada nije posumnjao da su ga Srbi ranili. To je samo još jedena teorija zavjere. Međutim, on je uvijek bio čudan, tako je čudno i to što je tražio da ga posle ranjavanja prebace u Vojnu bolnicu u grad. To je bilo na njegov zahtjev, iako je nelogično da ratuješ protiv ljudi smještenih u gradu i onda se kod njih liječiš. O njemu i Neđi Ikoniću ne želim da polemišem jer se nalaze u nezavidnoj poziciji. Kratko, nemam visoko mišljenje o njima, ni kao borcima ni kao ljudima.

Ako neko bude trebao objašnjenje neka traži od administratora moj email.

Podigmanac :

24099

15.03.2010

Risto Lubura

Spominjete Ristu Luburu, pa osjećam da bi bio red da vas obavijestim da je on pokojni, Bog da mu dušu prosti i vječna mu pamjat.

Risto Lubura (1946, 2009)

Slika preuzeta sa http://www.vojkovici.com/

Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24091

14.03.2010

Odgovori

Gospodine Željko drago mi je da ste izvršili dopunu o školi na Vracama.

Znam i za Ristu Luburu kao i za civile ali išao sam sa pričom samo za pripadneke specijane policije. Stvarno mi je žao što Rileta ne spomenuh u onom posti jer smo bili dobri prijatelji, ali bilo je nenamjerno.

Za gosp. Pitara, ne znam šta je tvoj drug tebi ispričao o tim događajima, ali ja samo pokušavam iznijeti dio istine.

Kao što rekoh volio bi da se oglase i drugi učesnici tih dogadjanja a ovdje sam u jednom postu napisao da pojedinci malo uveličavaju djela pojedinaca, ali ljudi smo pa nema zamjerki.

Vjeruj da je i meni moj prijatelj ispričao sasvim drugu priču o pogibiji Vinka Šamarlića, jer isti je direktno učestvovao u tim borbama.

Za gosp. Visoki Napon-BL, mislim da tvoj post odiše lokal-patriotskim stavom a treba gledati realno.

Duška sam spomenuo u postu o školi i njegovom ranjavanju, ali svako ima pravo na svoje mišljenje.

Moje mišljenje je dijametralno različito od tvoga, jer ako si bio pripadnik SBP, onda znaš ko je maltene rasturio brigadu, ojadio ljude.

Tačno je da su ti hajde da kažem stari specijalci došli na neka radna mjesta, ali jedan manji broj je na tim radnim mjestima zauzeo stav da se bez njih ne može i da su oni bogom dati.

Da li dolikuje jednom komandantu da u njegovom prisustvu Mauzer i ostala bagra, vade ljudima zube kombinirkama, puštaju struju na njih i ostale gnusne radnje kao sto je šamaranje Pejić Radovana.

Zna Luna, Bato, Urke i ostali koji su bili uhapšeni pod lažnom optužbom da su ubili Srdjana Kneževića.

Zna i Kameni kada su prije svih njih uhapsili njega i sina jer su se kriminalci bojali da će u CViKZ čuti eventualno snimiti njihove razgovore o preuzimanju vlasti Dodika i Biljane Plavšić.

Da li je dolikovalo Draganu Lukaču onako ponašanje prilikom preuzimanja vlasti, a zna da su te njegove kolege sve preduzele da bi mu spasili život kada je bio ranjen.

Da li je bilo pošteno izbaciti ljude iz CJB BL u košuljama i da ne nabrajam druga siledžijska ponašanja.

Ima tih detalja još pa možda nekad izađu na vidjelo.

Možda i Luna nešto napiše jer znam kada je pušten iz zatvora i kada je došao kod Duška, u kancelariji smo bili ja, Leopard i Duško.

Sjetiće se Luna, desno od vrata sjedio je Duško, pravo Leopard a ja na lijevoj strani stola, gledano iz sekretaricine kancelarije.

Luna je bio smiren i sasvim korektno mu rekao par rečenica, koje sam odlično zapamtio.

Dok je Brane Pećanac bio komandant šestice, sasvim je drugačije bilo a da ne govorimo koliko je ljudi prodefilovalo kroz taj odred, pogotovu nakon pada Krajine.

Nemoj ovo shvatiti kao zlonamjernu priču ali ne volim neistinu, veličanje i hvalospijeve o bilo kome. Na kraju krajeve, ljudi smo a ona narodna kaže da ko radi taj i griješi.

E ovo je za moga prijatelja Lunu. Što mi za toliko godina nisi rekao da si išao u Logavinu školu? I ja sam išao, ali se tada zvala XII osmogodišnja i direktor bio Safet, a poslije Branko Cetušić.

Pričaćemo o školi kada se vidimo.

Luna :

24055

12.03.2010

Škola na Vracama

Neki Safet, policajac iz Ilijaša, kog ne zna niko od relevantnih koje sam pitao, me zamolio da opišem borbe za školu Mupa na Vracama. Ja mogu iz svoje pozicije da opišem sta se tu dešavalo.

4-tog aprila 1992. godine smo se mirno, bez sukoba pozdravili sa kolegama iz Specijalne jedinice BiH u bazi na Krteljima i uputili se ka Ilidž. Ponijeli smo samo svoje lično naoružanje i opremu koje smo dužili u jedinici. Bilo je dogovoreno na nivou od strane svih (politika, MUP) da baza Srpske specijalne jedinice, do definitivnog odlučivanja o načinu podjele, bude u školi MUP-a na Vracama, jer je to dio pretežno naseljen srpskim življem.

Tu noć smo prenoćili smo na Ilidži, i u toku noći slušali na vezi napade zelenih beretki na neke objekte po gradu. Tu noć je u SJB Novo Sarajevo ubijen Srbin policajac mislim Petrović. Svi Srbi iz jedinice su izašli i napustili BiH MUP. Svi!

Sutradan smo, preko Dobrinje krenuli na Vraca. Pošli smo na gornju kapiju, tamo kod škole da uđemo u bazu i tada je zapucalo po nama. Rasporedili smo se oko objekata škole i polako počeli zauzimati jedan po jedan. Mile Lizdek je bio skroz desno na krivini uz ogradu kada se gleda iz pravca grada prema školi. Čuvao se vatre iz škole ne obrativši pažnju na leđa. Neko sa Šanca, iza njegovih leđa, naseljenim pretežno došljacima iz Sandžaka, je (pretpostavljam) snajperskom lovačkom puškom, pucao u potiljak pokojnom Liki. Pogodio ga je u Tigov šljem koji je imao na glavi i na mjestu ga ubio.

Ljudima koji su ga izvlačili, je to pošlo za rukom tek kad su se zaklonili transporterom jer su ti ¿hrabri snajperisti i nenaoružani narod sa Šanca¿ su pucali na sve koji su mu pokušali pomoći.

Posle toga je zauzeta škola i krenulo se prema ostalim objektima. Pupić je krenuo da pretrči preko betonskog igrališta kad ga je pogodilo, najvjerovatnije sa prozora WC-a na spratu iznad ambulante. Oni koji su bili u školi znaju koji je to objekat. U međuvremenu su ranjeni i Repija, Jević, Risto Lubura i Marić je u toku akcije slomio nogu. Mi smo počeli da zauzimamo objekat po objekat i na kraju su učenici, nenaoružani bili u zgradi skroz lijevo kada se gleda iz grada.

Svi oni koji su pobjegli iz prethodno zauzetih objekata su se na kraju sakupili u zgradi desno od gornje kapije. Ovdje je riječ o onima koji su bili naoružani. Kada smo ih opkolili, pozvali smo ih da se predaju. U ime njih je pregovarao Termiz, načelnik klase. Ja sam lično ušao u kancelariju, i tamo sam zatekao onog profesora koji je uz Neda Ševu predavao isti predmet. Ne mogu više da mu se sjetim imena. Zatekao sam ga u zelenoj maskirnoj uniformi sa puškom i kad sam mu otvorio ormar, u njemu sam našao još pet pušaka. Svaka od tih pušaka je imale selotejpom zalijepljen po još jedan okvir sa bojevom municijom. Da napomenem i to da ni maskirna uniforma, a ni takav način lijepljena okvirova za puške nisu bili formacijski za policiju, a pogotovu za školu MUP-a i njene profesore.

Termiz je pristao da se preda, a zatim je njih 180 izašlo bez oružja. Oružje iz kojeg su pucali su ostavili po sobama i kancelarijama. Nakon što smo pretražili prostorije našli smo tačno 180 pušaka, sve sa duplim okvirima. Među njima su bile i ubice pokojnog Pupića, kao i oni koji su nama ranili ostale drugove. Međutim, niko od nas ni jednog trenutka nije pomislio da se osveti, i kunem se da nikome nije čak ni šamar opaljen.

Kasnije su svi učenici, ali i ti koji su pucali po nama - starosti od 23 do 35 godina, pušteni da odu u grad. Nikome, ama baš nikome nije falila ni dlaka sa glave.

I dok smo mi, tada još uvijek nenaviknuti na rat, borbe i pogibije, gledali kako sačuvati žive glave, neki Srbi sa Vraca su već u toku borbe palili na žicu auta zatečena u školi i počeli ih odvoziti. To nam je bilo neshvatljivo! Znam da se tu negdje Dragiša Kujačić narkoman, zatekao i ukrao kolt Magnum piton 357, službeno oružje sa poginulog Pupića. Kasnije mu je jedan moj drug oduzeo taj pištolj i predao ga njegovom bratu Đuri Pupiću.

Od tog dana, nekih tri, četiri mjeseca je škola MUP-a bila naša baza.

Luna,

dozvoli mi da te dopunim sa par sitnica. Bila je subota 4. april 1992. godine. U borbi za Školu unutrašnjih poslova MUP-a na Vracama, koja je trajala od 15 do 19 časova toga dana, učestvovalo je samo 36 specijalaca Srpskog MUP-a. Oni su zauzeli školu a zatim oslobodili sve učenike, taoce, kursiste i rukovodstvo Škole. U herojskoj borbi poginuli su Mile Lizdek i Milorad Pupić, a ranjeni Duško Jević, Miodrag Repija i Risto Lubura. Povrijeđen je Milorad Maric. U toku borbi, od neprijateljskih hitaca poginula su i tri srpska civila, stanovnici Vraca, a dvoje je ranjeno.

Treba naglasiti i to da je vas 36 dočekano os strane 170 naoružanih polaznika kursa za milicionere. Borbe su se vodile uz prisustvo oko 400 učenika talaca.

Još jednom podvlačim ono što si ti već rekao, da je prema ranijim dogovorima o diobenom bilansu u bivsem MUP-u Škola za unutrašnje poslove na Vracama pripala i bila predviđena da bude baza Srpskog MUP-a.

Slobodno se može reći da je ovo bila prva velika bitka na sarajevskom ratištu, koja je mnogo doprinjela da Grbavice i Vraca ostanu u srpskim rukama.

Mile Lizdek je iz Mokrog, a čuo sam to na televiziji, Milorad Pupić je rodom iz Zenice.

Molim te da me ispraviš ako sam u nečemu pogriješio. Namjera mi je bila kompletiram ovu priču sa informacijama koje su tebi promakle.

Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24053

12.03.2010

Škola na Vracama

Pozdravlam te Safete,

evo, kako Luna nije odgovorio, valjda nije pročitao tvoj post, dao sam sebi za pravo da ti ja odgovorim.

Na uzimanju škole poginuli su Lizdek i Pupić u neravnopravnoj borbi, a ranjeni su Repija, prostrelna rame, Jević u stomak, Marić povrijedio nogu preskačući rampu i jedan dobrovoljac čije ime ne znam ali prostrelna kroz ruku i metak se zadržao u kundaku puške.

Jević je prebačen u Vojnu bolnicu, i vjerovatno zbog toga što je bio dobar sa Vikićem, ostao je u životu.

Ovo što sam napisao u neravnopravnoj borbi, čudi me da niko od tih učesnika sa muslimanske strane, neće da kaže pravu istinu pa ni Balić da se iskreno oglasi o tim događajima.

U momentu napada na školu bilo je 300 kursista za policajce, tačnije 299 muslimana većinom Sandžaklija i slovom i brojem jeda Hrvat. Svi su bili pod punom ratnom spremom, osim učenika koji nisu bili u borbenim dejstvima.

Pročitao sam dosta "šupljih" priča od nekakvih "specijalaca" ali sve u stilu velikih hvalospijeva Vikiću i "Vikićevcima". Čak šta više, jedan je napisao da su oni krenuli sa vozilima i da su stigli do spomenika, ne kaže kojega, valjda na Vracama te da su ih srpski tenkovi natjerali da se vrate.

Ovo mi djelujeo kao Riplijev članak vjerovali ili ne, jer ne znam kako su mogli sa Vrbanje doći do spomenika a da nije bilo borbe a o tenkovima da i ne govorim jer ih nije ni bilo.

Borba za školu se vodila sa maksimalnom pažnjom na učenike da kojim slučajem nebi neko od njih nastradao, a to govori o humanosti srpskih specijalaca, a po vojnoj doktrini objekat iz koga se dejstvuje je strateški cilj i treba ga uništiti.

Da se držalo vojne doktrine u školi bi bilo minimum 500 mrtvih a ranjenima se ne bi ni znao broj.

Niko sa njihove strane ne kaže da su Srbi bili elitni dio te jedinice i u svim disciplinama su držali prva mijesto.

Zašto se niko ne oglasi sa te strane o rezervnoj četi, njenom nacionalnom sastavu i krađi naoružanja iz Krtlja.

Kukavički su iz grada snajperisali po nedužnim građanima, ubijali su građane i u Sarajevu pričali da to "ćetnici" rade. Ubili su i tvoga kolegu sa pratnje vozova, Vladu Garića, i mnoge druge koji su dežurali na kapiji škole, a nisu učestvovali u borbenim dejstvima.

Nađi nekoga od prijatelja, ako ih imaš među tim starim specijalcima, ili među bivšim kursistima, iz tih dana, pa ga pitaj da ti iskreno ispriča kako je sve krenulo i kako se završilo.

Ako čuješ iskrenu priču, onda ćeš promijeniti mišljenje o mnogim stvarima.

Visoki Napon : Banja Luka

24041

11.03.2010

Vraca

Pitanje za Lunu i Momčila: Zašto ne spomenete da je tog dana na Vracama ranjen i Duško "Stanjin"? Da li zbog toga što se ne zna ko ga rani ili ste ga otpisali a mnogima od vas je bio komandir i trener džudoa! Sada ga zaboravljate a još je on živ, mada ne i slobodan.

Za neupućene napomena da su većina predratnih specijalaca na Vracama bila džudisti "Želje" i "Bosne". Bila je to garnitura ljudi koja je osamdesetih godina činila i reprezentaciju BiH i YU. Istovremeno, oni su bili i na rukovorećim mjestima u policiji, za vrijeme i posle rata. Sve su to bili dobri i iskusni džudisti i specijalci, izuzev onoga smrada Crnogorca koji je prodao svoju dušu.