Nalazite se na Istorija-MILOSEVICI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

milosevici - 30623 - 23.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica -  ⁽¹⁾

Zločin u Miloševićima i Starom Brodu

"Mili brate ti ne kosi travu, pokosićeš moju kosu plavu!
Nemoj Sejo više piti Drine, popićeš i moje oči sinje! "

Zločin počinjen na pravoslavni praznik "Mladence" 22. marta 1942. godine u Miloševićima na Drini (mada je tačnije reći kako je masakr trajao desetinama dana jer je trebalo vremena da se pokolje 6. 000 ljudi) o kome ovdje govorimo Željko Tomić i ja istinit je kao što je istina da sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu. Sama činjenica da su nam se obojici roditelji, njemu majka a meni otac, nalazili u zbjegu koji je tu postradao, te da smo rođeni pukim slučajem da su nam roditelji nekako preživjeli taj nezapamćeni pogrom, daje nam za pravo da govorimo o ovom stravičnom zločinu u kome se 326 djevojaka pohvatalo za ruke i skočilo u Drinu. Svijetla obraza i sačuvane časti zagrlile su hladne talase nabujale Drine, da ne bi grlile zločince u crnim odorama, sa slovom "U" na kapama. Među njima je bio i jedan otac sa svojih čak šest kćeri.

Godinama poslije zločina stanovnici Podrinja su u vrbacima oko rijeke nalazili djevojačke kose i pletenice upetljane u vrbovo granje. Bio je to povod da narod ispjeva pjesme koje spadaju među najemotivnije koje sam čuo u životu. Zar ima živ čovjek a da mu se koža ne naježi kad djevojke zapjevaju:
"MILI BRATE, PORED DRINE TI NE KOSI TRAVU, POKOSIĆEŠ MOJU KOSU PLAVU! "

A momci otpjevavaju:
"NEMOJ, SEJO, VIŠE PITI DRINE, POPIĆEŠ I MOJE OČI SINJE! "

A djevojke odgovore:
"DRINO, VODO, USTAVI, NE NOSI, SESTRA BRATA POZNALA PO KOSI! "

Ljudi koji su radili na izgradnji spomenika u Miloševićima, koji je podignut tek 2008. godine, pričali su mi kako su se, uprkos činjenici da je proteklo šest i po decenija od tada i Drina bezbroj puta plavila ovo područje, čim su bagerima skinuli dvadesetak centimetara zemlje zabijeljele kamare ljudskih kostiju.

Imao sam čast da, kao direktor Centra za kulturu Rogatica, učestvujem u organizaciji svečane akademije u Rogatici, održane povodom podizanja spomenika u Miloševićima, a u slavu činjenice da se istina uspjela sačuvati sve ove godine. Tom prilikom je, između ostalih, govorila i akademik Smilja Avramov. Danas postoji zbornik radova sa ovog skupa "Zaboravljeni zločin " Stari Brod" (da ne zbunim nekoga toponimima: zločin se dogodio na potezu između sela Miloševići i Stari Brod), dokumentarni film "Drino, vodo, oči djevojačke" autora Radoja Tasića i Novaka Knežića; tu je spomenik sa krsnim znamenjem i upisanim svim (poznatim) imenima nastradalih, kao i spomen-kapela u Miloševićima; na Wikipediji je sad već sve ovo uredno zabilježeno a na Internetu se mogu pronaći članci o ovom zločinu. Dakle, naša generacija uspjela je spriječiti da događaj ode u zaborav, a što se (nečasno) pokušavalo 64 godine.

A da ne bih ja pisao o kakvom se tu zločini radilo, evo šta kažu živi svjedoci:

Miloš Bašović (80), iz Brankovića, Borike kod Rogatice: "" Iz Višegrada narod krene niz Drinu, prema Starom Brodu. Uz mene su bila još tri brata i sestra. Na saonama smo vukli malo nekih stvari. Uzak put, stadosmo svi kod Puhalove njive. Tako se zove. Za nama neka vojska trči, ali mi ne znamo da su ustaše. Narod poče bježati, a oni uglas: žNe bojte se narode, ovo je srpska i crnogorska vojska"". Kad su nas opkolili poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu. Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zajmio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom. Uteknem mu nekako i šćućurim se među poubijane. Kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću. Svega i svačega je bilo. Mnoge djevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaše masovno su skakale u Drinu. A Drina puna leševa, među njima samo vidiš, zaplove ženske kose"" Milovan Bakmaz (79), iz Sokolovića kod Sokoca, sada živi u Han Pijesku: "" Krenula kolona naroda od Olova, Kladnja, Mokrog, Pala, Prače, iz sela oko Sarajeva, Rogatice" To je bio užas, puno je Sjemećko polje srpskih izbjeglica, da baciš šibicu pala bi na iksana ili na stoku koju smo poveli sa sobom. Idemo prema Višegradu u koloni, pješice, iznemogli, djeca i stari na volovskim kolima i konjima. dođemo na ćupriju na Drini kad Italijani ne daju preko Drine. Mi onda u Miloševiće, i zanoćimo po kućama. Sjećam se, dobra imanja, ograde im pletene sa prućem. Odjednom narod poče da vrišti i kuka. Pokojna majka spodbije mene, ostavi kravu i zajedno sa narodom bježimo jednim sokakom dolje prema Starom Brodu. I pored jednog žbuna se šćućurimo, a okolo puca, ljudi padaju, skaču u Drinu. Pravi haos, ljudi moji, stoji vriska žena i djece. Opkolili su nas, dobro se sjećam sve naoružani muslimani sa fesovima na glavama. Mi se izvlači odatle, i opet bježi. Bježi. Usput mi pogibe stric Joja, i neke komšije" Kad dođosmo do Drine samo jedan pontonski čamac, i to šupalj, a okolo ima nekoliko žiljada duša. Vidimo preko Drine prema nama dvije grupe, posebno Nijemci, a posebno Nedićevci. Kad se smrači, čujemo ustaše kako zovu: "Jovaneee"". Moj otac nas ubaci na nekakav čamac i pređosmo Drinu. Tu ugledamo Nedićevce i Nijemce kako razgovaraju, a onda sa jednim čamcem krenu patrola preko Drine, među narod, a druga uz Drinu i viču: Curik ustaš, curik ustaš"". Narod pršte kojekuda, neko pređe Drinu, neko bježi uz one strane. Da nije bilo Nedićevaca i Nijemaca sve bi ono ustaše pobile, ne bi mogla Drina sve primiti, sigurno bi je začepili". Risto Borovčanin (78), iz Žulja, sada živi na Pedišama kod Sokoca: "Sjećam se, 3. maja 1942. godine stričevi nam kažu da i mi moramo napustiti selo. Neki pobjegoše na Romaniju u Duboke doline, a mi opet za onim kolonama prema Drini. Stric Jovan kaza, idemo da se prebacimo u Srbiju. Po mraku stignemo u Miloševiće. Ujutro dojaha jedan četnički kurir na konju i onako juri kroz narod pa viče: žBjež'te ljudi, evo ustaša, poklaće i vas kao juče one u Višegradu"" Narod se razleti, pokušava da skupi stoku pa da krene ka Starom Brodu, a već nas stiže ustaška konjica. Što osta naroda gore u strani i ostade, a što uhvatiše ono dolje prema Drini počeše ubijati. Prigone nas, prigone Drini. Siluju žene, kolju, odsjecaju ruke, noge, vade oči, bacaju malu djecu uvis i dočekuju na bajonete. Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod zapomaže i jauče. Ljudi sami skaču u Drinu, mlade cure posebno. Mi se oko majki grupisasmo, pokušavajući se nekako spasiti. Odjednom sam pao potrbuške među gomilu pobijenih i unakaženih. Glavni pokolj je bio negdje između 16 i 17 časova po podne. A Drina mutna, nadošla, valovita, puna leševa. Donosilo leševe i od Višegrada. To je bio neverovatan i strašan prizor".

milosevici - 30582 - 22.05.2011 : Zeljko Tomic Sokolac, RS -  ⁽⁰⁾

Teče krvava Drina. Krvava još od 1942. godine!

Moj veliki prijatelj Zoran Janković me podsjeti na proljeće 1942. godine, kada su pripadnici ustaške, Francetićeve "Crne legije" dotjerale do Drine veliki broj izbjeglica iz Istočne Bosne. U zločinu koji, kako on kaže, istorija tog doba nigdje zvanično nije zabilježila pobijeno je više od 6000 srpskih izbjeglica. Nezaštićeni narod poklan je kao stoka i pobacan u Drinu.

Sa prvim znacima proljeća 1942. godine, Nezavisna Država Hrvatska, je krenula da se zauvijek obračuna sa Srbima na prostorima Istočne Bosne. Ustaške horde zla, predvođene elitnim jedinicama crnokošuljaša iz Hercegovine, a potpomognute muslimanskom Handžar divizijom, su u aprilu i maju te godine spalili gotovo sva sela u Istočnoj Bosni.

Nezaštićene narodna masa se slivala prema Drini. Kako su naseljena mjesta, a samim time i mostovi prema Srbiji, bila pod ustaškom kontrolom, unezvjereni narod je pokušavao da se čamcima i skelama prebaci u Srbiju. Međutim, zbog topljenja snijega u gornjim tokovima Drine, rijeka je nabujala pa čak odnijela rijetke skele na tim prostorima. Rijeku je bilo nemoguće preplivati, čak i za one malobrojne seljake koji su znali da plivaju.

Čamci sa srbijanske strane Drine su bili jedina nada za bespomoćno stanovništvo na bosanskoj strani. Izvjesnu pomoć su pružali i malobrojni četnici, koji su pucali na ustaše preko nabujale rijeke i tako ih zadržavali da naprave još veći zločin. Prema pouzdanim procjenama, za svega desetak dana na tim prostorima je poklano oko šest hiljada stanovnika.

U zbjegu kod Miloševića našla se i moja majka, sa ocem i dvije sestre. Iako je u to vrijeme imala samo pet godina, dobro se sjeća kako su se mlade srpkinje sa područja Glasinca i Rogatice, da bi izbjegle silovanja o strane ustaša, hvatale za ruke i skakale u mutnu vodu. Na stotine djevojaka progutala je ova surova rijeka, pa je danas gotovo nemoguće precizno reći koliko je nenaoružanih civila nastradalo od kame zlikovaca, po kome su Hrvati u Mostaru nazvali i jednu ulicu.

Nakon Drugog svjetskog rata komunistički moćnici su se potrudili da zataškaju ovaj, kao i sve druge zločine nad Srbima.

Moja mama i njena porodica su uspjeli da bezbjedno pređu nabujalu rijeku. Pravo na život su kupili tako što su jednom od čamdžija dali najboljeg vola, jednu od rijetkih životinja koja je na zahtjev svoga gospodara poslušno zagazila u mutnu Drinu i užetom privezana za čamac uspjela da pobjedi neukrotivu maticu. Ovaj događaj ću opisati u nekoj drugoj priči.

Po prelasku preko Drine, skrasili su se u Valjevskoj Mionici, omanjem selu u podnožju Ravne Gore.

_*^*_*

Šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata ostvarila se i velika želja moje majke da ode u kuću onih koji su joj dali utočište u Drugom svjetskom ratu.

U Valjevsku Mionicu sam prošle godine navratio i ja: posjetio sam Ravnu goru i kuću Vojvode Mišića, a imao sam čast da upoznam i porodicu koja je od ratnog vihora spasila moju majku. Od onih koji se njih sjećaju u toj kući više niko nije živ - poslednja baka koja je bila djevojka u 2. svjetskom ratu umrla je prije tri godine. Međutim, svi pamte priču o djevojčici zelenih očiju, koju su zvali "Zelja". Kada se moj djed, Ðorđe Koprivica, pripremao za povratak na Glasinac domaćini kuće htjedoše da po svaku cjenu zadrže Zelju jer u kući nisu imali ženske djece. Ðorđe pristade da je ostavi u bogatoj kući domaćina jer je znao da ga na Romaniji čeka spaljena kuća i mnogo gladnih godina. Međutim, "Zelja" nije htjela ni da čuje da ostane u Srbiji pa samohrani otac popusti pred njenim molećivim očima te se svi zajedno vratiše na Taline kraj Sokoca.



_*^*_*

Pedeset godina nakon ovog zločina, Naser Orić i njegova banda koljača je po drugi put u dvadesetom vijeku opustošila te prostore. Spalili su veliki broj srpskih sela a pobili i nekoliko hiljada stanovnika srpske nacionalnosti.

U Građanskom ratu sam dosta lutao širom Republike Srpske, pa sam se tako naslušao i dosta priča. Posebno su potresne sudbine onih koje je Naser Orić uvio u crno. Od onih koji su igrom slučaja u 1992. i 1993. godini preživjeli pokolje u okolini Srebrenice, često sam čuo i sledeće riječi: "Samo mi žao što i mene ne ubiše, kada su svi moji mrtvi! ".

Zbog svega ovoga, kad danas čitam članke o tkz. "Srebreničkom masakru" iz 1995. godine, uvjek mi se u mislima vraćaju slike srpskih paćenika iz 1942. i 1992. godine. Vidim slike nevinih srpskih žrtava, a najčešće mladih djevojaka koje se drže za ruke dok skaču u sigurnu smrt - talase neukrotive Drine. Slike su toliko snažne da mi "Srebrenički masakr" više liči na "osvetu" nego na nešto što bismo svi morali da osuđujemo.