Nalazite se na Najljepse-MOJE_PRICE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

Pogled na prošlost iz Amerike

moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁾

Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...

moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽²⁾

Moja najdraža četvorka

Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Èini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to dobro znaš ali ti se danas nešto ne priča, pa sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako da izbijem iz glave. Kao devetogodišnje dijete, nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što zaslužujem. Ne dugo potom, moji roditelji primjetiše da nad knjigom provodim znatno više vremena. Naučih prvo sve o Panonskoj niziji, a onda i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio na testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90% pa i još uvijek ih čuvam kao dragu uspomenu iz osnovne škole.

Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

"Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može imati i peticu. "

I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao zamisliti da udari nekog đaka. Sjetim se i te moje četvorke, koja je promjenila moj odnos prema školi, a ujedno promjenila i smisao moga života.

A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.

Davno izgubljeni prijatelj

moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽²⁾

Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

"U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju čija žetva će ti (možda) donijeti slavu!

Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi htio u potpunosti da me upoznaš sa svojom životnom strategijom, pa mi nije jasno na koja vrata ćeš da udariš nekim tvojim tajnim oružjem ili tim tvojim "zamajnim ovnom", koji ponosno nosiš na ramenima kao dar "majke prirode".

Ja sam ubjeđen u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata. Ostaćeš bar deset godina u svim analima tvoje mjesne zajednice. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod koji si služio. Međutim, kada ti kose pobjele, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, prisjetićeš se svoje davne prošlosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će da ti lagano zatreperi...

A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u budućnosti, a posebno mnogo sreće i djece.

Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i voliš da lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

Zeljko Tomić & sin"

P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

Pogled sa tetkinog tavana

moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁾

U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

*** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

Argeta

moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹⁸⁾

"Ti nisi nikada volio moju majku - ljutito će moja kćerka - Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

"Možda si i u pravu - složih se ja sa njom. Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

Ona se složi, te ja započeh:


Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata, bez ikakvog razloga, dolazili u stan da tuku njenog tatu.

Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da iziđe iz stana da neko ne bi njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im ja slao preko Crvenog krsta. U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je maštala da ima jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

Odmah po prijemu pisma sam se bacio u potragu za njenom omiljenom paštetom. Moja sestra i prijatelji su obilazili trgovine po Srbiji tražeći "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je moj trud ostao uzaludan. Poslednja nada mi je bilo pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu, ali odgovor od njega nikada ne stiže. Par mjeseci nakon toga obustavih svaku potragu...

Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

Nekako u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju me na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to vrijeme, vojnici u rovovima su dobijali samo jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba, koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac sa magarcem. Bio je to brkati Jovan, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku donosio hranu. Po reakciji vojnika iz rovova pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se taj dan dijeli nešto izuzetno dobro. Dok je dobroćudni starkelja, mještanin toga kraja, prolazio pored mene, uz "Pomoz' Bog junače" pruži mi uobičajno vojničko sledovanje i jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta".

Zadrhtah oduševljeno! Nisam mogao da povjerujem da je pašteta pronašla mene kada ja nisam mogao da nađem nju. Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Ðurković... Ja sam toga jutra sjedio malo podalje. Nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete, i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam, da uprkos nesnosnoj gladi, paštetu sačuvam za tvoju majku.

Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim svoju dušu, pa mu ispričah moju tužnu priču. Nakon što me nijemo sasluša, taj čovjek se na trenutak zamisli, a potom iz džepa izvadi svoju paštetu, pruži mi je i reče:

"Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam danas nabavio cigarete pa mi baš nešto i ne jede."

Dvadesetak dana nakon toga, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Moj rođendanski poklon stiže sa nekoliko dana zakašnjenja, ali se ona njemu najviše obradovala. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj nije bilo suđeno da završi u stomaku moga saborca, pojeli su njeni roditelji i sestra.

Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam je najzad ubjedio da iskreno voljeh njenu majku, gotovo isto onoliko koliko danas volim nju.

1. Dio - Dno života

moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁾

Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

"Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

Eto, tako sam se nađoh na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji u išli za Vrace. Već pomalo gubim nadu da će me u ovim ratnim vremenima neka dobra duša povesti u tom pravcu.

Iz pravca Pala začu tiho brujanje motora, a zatim ispod nadvožnjaka izroni plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ljutito opsovah začu škripanje kočnica. Metalna šklopocija se zaustavi.

"Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

"Pa mogao bih ja i pozadi? " " molećivim glasom predložih ja.

"Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

Ne oklijevajući ni jednog trenutka, iz straha da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. Vozilo je već kretalo kada sam shvatio zašto vozač reče da mi se društvo neće svidjeti - na karoseriji kamiona se nalazilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. Da bih zaštitio pakete, podizao sam ih u visinu, pa je čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

Nemoguće je opisati moju sreću kada shvatih da se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću do Grbavice morati pješke. Ali, to mi nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je da sam se ja izvukao iz tog svinjskog pakla. Do Grbavice ću polako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, a za sutra se nadaš da ni ono neće biti mnogo gore.

Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa desetak granata, nakon čega potražih zaklon u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti tri do četiri muslimanske granate. Eto, to vam je Njutnov zakon akcije i reakcije!

U haustoru zatekoh jednu stariju baka i neku djevojčicu, očigledno prekinuta u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, nižući sočne psovke iz svog bogatog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh.

"Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da slučajno u ovoj gužvi nije ugazila u svinjski izmet.

Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila miris svinja, te da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj odvratni smrad.

Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih stavih na promaju da se suše. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe i druga godina otkako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonem sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo je dno života!

Miris duše

moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁾

Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razliju mirisi pečenih paprika i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskih cijuka motornih testera. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu studenu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime... Nekako pred početak jeseni zazvoni u meni nekakav alarm, koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se prepustim mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koje mogu da osjetim i na stotine kilometara daleko od rodnog kraja. Genetika je čudo! Dobar domaćin ogrevno drvo za sledeću zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom u životu. Ovo je moja priča o tome.

Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se nisu mogla kupiti u Šumarstvu jer su svi muškarci bili na frontu pa je svaki vojnik morao da sam organizuje sječu šume. Doduše, komande su davale vozilo, ali si se za drvosječu i radnu snagu morao sam da snađeš.

U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih "Pantera" koji su se proslavili u bitkama na Crnom vrhu. Vozač vojničkog "Dajca" nam je ujedno bio i vodič, pa nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica, gdje je bilo najlakše izvlačiti drva na put.

Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da reže debla na ćutke, koje smo mi kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

"Ma šta to radite, ljudi? "

"Sječemo drva za ogrev" - odgovori jedan o mojih prijatelja.

"A što, bolan, u mojoj šumi? "

"Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se vozač kamiona.

"Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Tamo vam je međa! " - odgovori čovjek i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da stišam strasti. Objasnih čovjeku da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da nekome krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, objasni da je to već treći put u toj sedmici kako mu vojska pustoši šumu i da mu je već svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo. Mi tako i učinismo.

Kada istovarismo drva, izvadih flašu domaće rakije i ponudih domaćina, mislim da se zvaše Slavko, da potegne neki gutljaj. On se zahvali, a zatim povuče dobar cug iz flaše. Nakon što zadovoljno obrisa usne, upita me kako se zovem i ko mi je otac.

"A ti si Ljubov sin! ? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja se pretvori u velikog drugarčinu. Potegnu još koji put iz flaše, a zatim me je poluotvorenih usta slušao dok sam pričao o zdravstvenim problemima moga oca.

Nakon petnaestak minuta razgovora, i još nekoliko gutljaja iz flaše, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

"E sad slušajte! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se Tomići dobro ogriju ove zime! "

Nastupio je tajac. Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi pokazao da se ne šali, Slavko poče da i sam baca ćutke na kamion.

Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Približavalo se vrijeme da se pozdravim sa Slavkom, ali mi se činilo da ne mogu otići sve dok ne dobijem odgovor na jedno sasvim obično pitanje: Zašto?

Izgleda da je Slavko, dok sam mu stiskao ruku u znak pozdrava, u mojim očima pročitao to zagonetno pitanje pa mi reče:

"Pa znaš li ti da smo ja i tvoj otac zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! A tvoj Ljubo bješe oduvjek dobar čovjek i velika drugarčina pa nikada nije žalio da potroši sa prijateljima. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona novac da Ljubo kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Pošalje Vinka ponovo pare, a mi opet u kafanu... E vidiš, prijatelju moj, sada su došla vremena da ti ja šumom oluke platim! Zbog toga idi sa srećom i ništa ne brini. Samo, molim te, nemoj zaboraviti da mi mnogo pozdraviš Pobratima! "

Puno je zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećne godine života na Romaniji za mene su prošlost! Dane provodim u toplom beogradskom stanu. Iz komšiluka dopire miris pržene paprike. Kuva se pekmez i priprema zimnica. Prava idila! Međutim, ja pokušavam da se sjetim kako miriše paprike na Sokocu. U ovom gradu sve je drugačije! Čini mi se da su mi i poznati nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći ni oni koji bi to morali. Miris paprike u Beogradu je nekako drugačiji od onog na Romaniji! Vjerovatno jer joj fali malo duše! Slavkove, ili nekog njemu sličnog.