Kao što sam i obećao poslao sam 50 eura za knjigu Jove Mijatovića, do moga komšije Nedeljka Žugića.
On mi je potvrdio da je poruka stigla.
Ako počnete da sakupljate za ovaj film o Vojsci Republike Srpke javi.
Guma,
hvala ti za donaciju, ali i za ispravku Nedeljkovog tekstu! Bog te poživio! Javiću ti se kada preuzmem film.
Hvala ti i za ponudu za budeš donator za film o VRS mada je sve to, kako bi naš narod rekao, "na dugačkom štapu".
Izgleda da te je Nedeljko zamjenio sa Minerom, koji je namjeravao da novac pošalje na moju adresu.
U vezi dvije knjige "Liječenje biljem" od Jove Mijatovića, koje je Nedeljko Žugić obećao Mineru i meni, jednu ćeš dobiti Miner a drugu ti.
Ja od ranije imam jedan primjerak.
Poruka za Minera: poštovani prijatelju ne šalji novac! Ti kod mene imaš 50-tak evra kredita na osnovu novca koji si mi prošlog ljeta poslao na ime troškova za parastos Mići Vlahoviću.
Sarini_Specijalci : Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
24053
12.03.2010
Skola na Vracama
Pozdravlam te Safete,
evo, kako Luna nije odgovorio, valjda nije pročitao tvoj post, dao sam sebi za pravo da ti ja odgovorim.
Na uzimanju škole poginuli su Lizdek i Pupić u neravnopravnoj borbi, a ranjeni su Repija, prostrelna rame, Jević u stomak, Marić povrijedio nogu preskačući rampu i jedan dobrovoljac čije ime ne znam ali prostrelna kroz ruku i metak se zadržao u kundaku puške.
Jević je prebačen u Vojnu bolnicu, i vjerovatno zbog toga što je bio dobar sa Vikićem, ostao je u životu.
Ovo što sam napisao u neravnopravnoj borbi, čudi me da niko od tih učesnika sa muslimanske strane, neće da kaže pravu istinu pa ni Balić da se iskreno oglasi o tim događajima.
U momentu napada na školu bilo je 300 kursista za policajce, tačnije 299 muslimana većinom Sandžaklija i slovom i brojem jeda Hrvat.
Svi su bili pod punom ratnom spremom, osim učenika koji nisu bili u borbenim dejstvima.
Pročitao sam dosta "šupljih" priča od nekakvih "specijalaca" ali sve u stilu velikih hvalospijeva Vikiću i "Vikićevcima".
Čak šta više, jedan je napisao da su oni krenuli sa vozilima i da su stigli do spomenika, ne kaže kojega, valjda na Vracama te da su ih srpski tenkovi natjerali da se vrate.
Ovo mi djelujeo kao Riplijev članak vjerovali ili ne, jer ne znam kako su mogli sa Vrbanje doći do spomenika a da nije bilo borbe a o tenkovima da i ne govorim jer ih nije ni bilo.
Borba za školu se vodila sa maksimalnom pažnjom na učenike da kojim slučajem nebi neko od njih nastradao, a to govori o humanosti srpskih specijalaca, a po vojnoj doktrini objekat iz koga se dejstvuje je strateški cilj i treba ga uništiti.
Da se držalo vojne doktrine u školi bi bilo minimum 500 mrtvih a ranjenima se ne bi ni znao broj.
Niko sa njihove strane ne kaže da su Srbi bili elitni dio te jedinice i u svim disciplinama su držali prva mijesto.
Zašto se niko ne oglasi sa te strane o rezervnoj četi, njenom nacionalnom sastavu i krađi naoružanja iz Krtlja.
Kukavički su iz grada snajperisali po nedužnim građanima, ubijali su građane i u Sarajevu pričali da to "ćetnici" rade.
Ubili su i tvoga kolegu sa pratnje vozova, Vladu Garića, i mnoge druge koji su dežurali na kapiji škole, a nisu učestvovali u borbenim dejstvima.
Nađi nekoga od prijatelja, ako ih imaš među tim starim specijalcima, ili među bivšim kursistima, iz tih dana, pa ga pitaj da ti iskreno ispriča kako je sve krenulo i kako se završilo.
Ako čuješ iskrenu priču, onda ćeš promijeniti mišljenje o mnogim stvarima.
Srk : Razvigor :
24052
12.03.2010
Srecan rodjendan
Срећан ти рођендан
ђенерале Младићу,
нека те Бог сачува
од српских душмана
и да те дочекамо
у ослобођеној Србији!
Хвала ти што нас и
данас браниш од
Европске уније!
Vojnicko_Groblje : Jasna : Sokolac
24051
12.03.2010
Grobovi nikada ne grijese
Već 16 godina Jela Đuričić, 86.
-godišnja starica iz Sokoca, svakoga dana obilazi grobove, svoja dva sina i muža, koji su poginuli za RS, pali svjeće za pokojnike i moli Boga za zdravlje kćerke i četvoro unučadi, te za zdravlje premijera RS, Milorada Dodika i njegove porodice.
Nakon strašnog gubitka članova njene porodice, najveću podršku baka Jela, kaže, osjetila je od Vlade RS, koja joj je obezbjedila krov nad glavom.
Suze majke Jele, ne prestaju da teku, jer tugu za izgubljenom djecom, svjedoči starica, vrijeme ne liječi.
"Šesnaestog septembra 1992.
godine poginuo mi je muž Borko, a za mjesec dana, devetnaestog oktobra, sin Milomir.
Pošto nisam imala para, pitala sam sveštenika da mi odobri da obojici skupa izdam godišnjicu.
I odobrio mi je.
A onda stiže još jedan zao glas.
Javiše mi petnaestog novembra 1993.
godine da mi je poginuo sin Milan" - prisjeća se tužna starica.
Baka Jela dodaje da su kćerka i četvoro unučadi sada jedina svjetlost njenog života.
Moleći se za njihovo zdravlje, kaže, svaki put pomene i porodicu predsjednika Vlade RS, Milorada Dodika.
"Volim ga kao da mi je najrođeniji i zbog toga njemu i njegovoj porodici palim svijeće za zdravlje.
Imam želju da mu lično, na svemu zahvalim" - rječi su bake Jele.
Iz lista "Informator", septembar 2008.
godine
Jasna,
hvala ti za ovu priču.
Neko šesto čulo mi je govorilo da Jela ima na Sokocu kćerku, ali nisam htio da nagađam.
Ako te ne mrzi da mi još napišeš na kom ratuštu su Borko, Milomir i Milan poginuli.
Srk : Nlo ... : Italia
24050
12.03.2010
Istina o Ratku Mladicu
Ratko Mladić je čovjek koji je na poternici već više od petnaest godina.
On je jedna je od onih ličnosti, koja plijeni i odbija...
Na jednoj strani je slavljen, na drugoj optužen bez jasnih dokaza...
Progonjen je kao zvijer i omiljen toliko da ljudi koji ga vole stavljaju ruku u vatru za njega, glavu u torbu...
godinama.
Niko na svijetu nema više jataka i prijatelja od progonjenog srpskog generala i ratnika...
I niko, u isto vrijeme, nema toliko neprijatelja.
Kako dokazati istinu a da ne strada onaj koji je na čelu Vojske Republike Srpske sačuvao toliko srpskih glava na ramenima, samo zato što je u tako teškom i prelomnom istorijskom trenucima bio vojskovođa i časno do kraja obavljao svoju vojničku dužnost, za razliku od političara koji su sve zakuvali, pa digli ruke od naroda, proglašavajući ga koletaralnom štetom.
Hoćemo istinu jer smo sigurni da je istina na našoj strani...
Na strani srpskog naroda i đenerala Ratka Mladića!
Ilijas_Nemanjici : Velimir Ilijas : Ilijas
24047
12.03.2010
Spomenici
Rat u Ilijašu bukti svom žestinom.
Ginu borci Ilijaške brigade skoro svaki dan.
Sahranjujemo ih na dostojanstven način.
Prisustvuju građani, sveštenici obavljaju pravoslavni običaj, ja držim oproštajne govore, a saborci izvršavaju počasnu paljbu.
Dragi borci, žao nam je vas, žao nam je vaših najmilijih.
U ratu smo svi mnogo bliži i draži jedni drugim.
Svaki oproštajni govor počinjao sam sa riječima:
„Draga braćo i sestre! “
Oproštajne govore nikada nisam čitao.
Uvijek sam ga izgovarao napamet, da ne bi ispalo da mi ga je neko napisao.
Nastojao sam da bude dirljiv, žalovit i osjećajan, pa makar on kod najdražih izazivao još veću tugu i bol.
Kad je sve tuga, neka i govor bude u skladu s tim! U momentu sahrane samo ste nam vi, dragi borci, bili na pameti.
Nismo se bojali ni muslimanskih granata.
U posebnom sjećanju mi je ostala jedna sahrana.
Po završetku saharane građani se razilaze.
Muslimani su malo zakasnili sa granatiranjem pa su tada počeli iz svoje artiljerije slati granate u groblje.
Išao sam sa sveštenikom i došli smo do crkve.
Stali smo ispred crkvenih vrata.
Ne ulazimo unutra.
Crkva je debelih i čvrstih zidova, ni granata ih ne bi mogla probiti, a kamo li geler, ali ostali smo vani.
Dok tako stojimo, pade jedna granata u groblje, a geler pade ispred nas na oko dva metra.
Nikoga nije pogodio.
Kao da nas je čuvao Bog, jer smo obojica obavljali Božje poslove.
Geler se puši kao da je kadionica sa potpaljenim tamjanom stavljena ispred nas.
Kao da će sam krenuti oko crkve da okadi i nas i crkvu.
Gledamo jedan u drugog i ništa ne govorimo.
Pogledamo lijevo i vidimo spomenik žrtvama iz Prvog svjetskog rata, iz 1914.
godine.
Pogledamo desno, vidimo spomenik žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata 1941-1945 godine.
Oba se nalaze u crkvenom dvorištu.
Sjetim se da je žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata podignuta i spomen kosturnica u Alića gaju (šumi).
Žrtve su samo Srbi, a spomen kosturnica u muslimanskom, Alića gaju.
Pogledamo ispred sebe, samo preko ograde crkvenog dvorišta, vidimo groblje.
Može se reči, gradsko groblje.
U njemu, pored ranijih grobova sa spomenicima, vidimo jedan ugao groblja, koji je bio prazan, sada skoro popunjen grobnicama poginulih boraca Ilijaške brigade sa drvenim krstovima.
Grobnice poredane u redove kao što se vojska postrojava na nekim paradama.
Ima oko 250 grobova.
I ne pomišljamo da ovim borcima neće biti podignut spomenik, isto tako u crkvenom dvorištu.
I spomenici i groblje se nalaze na zapadnoj strani od crkve.
Interesantna simbolika.
Zapadna strana, a bombardovana sa Zapada.
Novi spomenik nema mjesta u crkvenom dvorištu na toj strani.
Morao bi se podići na istočnoj strani.
Kao da je i to sudbina odredila.
Ilijašani se sele, ali na Istok.
I taj spomenik, ako bude ikad podignut, biće negdje na Istoku.
Ali tad nismo znali šta se iza brda valja.
Ilijaš je sramnom i ponižavajućom odlukom u Dejtonu predat Federaciji BiH.
Srbi su napustili Ilijaš i nose svoje poginule borce.
Ostao je još jedan broj grobova.
Sada je poremećen taj vojnički stroj.
U njemu postoje praznine.
Kao da su neki vaskrsli i grobnice ostale prazne.
Ostali su još neki koji čekaju vaskrsenje.
Ostala je crkva koju su muslimani poslije rata zapalili.
U unutrašnjosti je izgorilo što je moglo goriti.
Ikone po zidovima su počadile.
Nešto je renovirano i ima sveštenik koji drži službe jednom malom broju Srba koji su još tu, vjerovatno za kratko vrijeme.
Kad oni odu ili nestanu, crkva će ostati kao spomenik i uspomena da su tu nekad živjeli Srbi.
O spomeniku poginulim borcima Ilijaške brigade u njenom dvorištu nema ni govora.
Do sada je bila samo kosturnica u muslimanskom gaju, a sada je i groblje, i spomenici, i crkva u muslimanskoj državi.
Dragi borci, i živi i mrtvi!
Tužno je saznanje da je ono za šta ste se borili i za šta ste svoje živote davali, još mnogo ranije prodato ili zamjenjeno.
Zamislite kakva trgovina? Vogošća i Ilijaš za Srebrenicu i Žepu.
Muka mi dođe kad samo pomislim na tako nešto.
Kakve su to budale koje ne znaju koliko vrijede Vogošća i Ilijaš, da ih olako nude za Srebrenicu i Žepu? Pukni zemljo da propadnem u te! Pa kako, bolan, da u sarajevske opštine, tako lijepe i mlade, tako bogate, dođu građani iz zabačene Žepe, nepismeni, a čini mi se bolje reći, neuki, a da Ilijašani i Vogoščani idu u Žepu i Srebrenicu? Pa kako će ti građani sarajevskih opština živjeti sa njima? Kako će se Ilijašani i Vogoščani naviknuti na takve sredine?
O njima su ispričani vicevi.
Oni ovako kupuju olovke i sveske djeci za školu:
„ Dajte mi olovku za četvrti razred, a svesku za peti! “
Već je ispričano da srpski političari i predstavnici vlasti nisu bili zadovoljni kad su se borci Ilijaške brigade i u zadnjoj dopuštenoj ofanzivi muslimanima odbranili.
i tada su rekli:
„One budale se opet odbraniše.
“
Kad smo se iz Ilijaša raselili na sve strane, ko da misli o spomeniku i gdje da se postavi?
Morali bi makar spomen sobu postaviti, ali gdje? Znam domaćina P.
D.
iz Ilijaša, oca poginulog borca, koji sada živi u Bijeljini i koji je nudio sliku svog sina da se postavi u spomen sobu u Bijeljini, a koju nisu htjeli primiti sa odgovorom:
„Ovo je spomen soba samo semberskim jedinicama.
“
Kad je tako, onda bi morali postaviti spomen sobu samo poginulim borcima Ilijaške brigade, pa bilo to u Bijeljini, Brčkom, Zvorniku ili ne znam gdje.
E, morali bi bar to.
Ja sam uradio gotovu spomen sobu.
Samo treba tekst sa slikama na formatu A-4, koji je odštampan, staviti u okvir pod staklo, naći prostoriju, postaviti panoe i okačiti okvire.
Neću ja sad da navodim ko sve za to zna, ali ništa od obećanja.
Zato, draga djeco poginulih boraca! Ako ništa ne bude urađeno dok smo mi stariji živi, sjetiće se toga neko od potomaka.
Potražite moju djecu, a neće biti kasno i unučad, ovo će ostati kod njih.
Nikad nije kasno.
Sedamnaest godina poslije ove sahrane, ispričam ovu priču jednom prijatelju penzioneru koji je izgubio sina, a on mi kaže:
„Danas je osmi mart-dan žena.
Mislim se da kupim jedan cvijet za poklon ženi, ali ko velim, bolje je da kupim grejfurta“.
Nije on slučajno odabrao grejfurt.
Grejfurt ima okus njihovog života.
Srk : Cica Jovo : I.Sarajevo
24045
11.03.2010
Odgovor za 5450
Pokušavaš da me demantuješ i kažeš mi da sam izrevoltiran što uopšte nije tačno! Istina uvek boli.
Moram da ti kažem da smo uvek bili bolji borci od vas i mnogo pošteniji.
Naša jedinica nikada nije počinila ni jedan zločin, a vi i vikićevi specijalci ste to sigurno radili.
Najprije započneš neku temu a onda bježiš od nje.
Sigurno znaš šta se dešavalo tih dana.
Sjeti se malo 17.
6.
1993.
godine, pucali ste u autobus pun vojnika.
Kukavička zasjeda, a ti pričaš da si se borio pošteno prsa u prsa.
Igrom slučaja u autobusu je poginuo samo jedan borac, a dva lakše radnjena.
Da je taj koji je pucao imao hrabrosti da se malo duže zadrži možda bi mu učinak bio mnogo veći, ali je ometen.
I sada mu dobro pamtim facu i njegov cinični smeh.
Jedini problem je da mu je kratko trajao.
Moj prijatelju, smešna ti je priča, pa vi ispadoste cvećke, jer po tvome mi smo se sami ubijali.
Znam ja mnogo stvati za koje ti nisi ni čuo, nemoj više...
Ilidza : Pitar : Sarajevo Bih
24044
11.03.2010
Re: HVO i VRS
"Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj" - kaže stara poslovica.
Na to se nadovezuje ona kako je neprijatelj mog prijatelja i moj neprijatelj.
Ali šta mu dođe neprijatelj mog neprijatelja?
Mislim da je i zadnjem "patrioti" jasno da je ovaj zadnji rat vođen radi bogaćenja stotinjak porodica a ne radi ugroženosti ili očuvanja nacionalnih interesa.
Kakve agresije i odbrambeno oslobodilački folovi!
Kiseljački ratni vladar, kapetan JNA Rajić, usput osumnjičeni ratni zločinac, u Hagu je bio dobrovoljni svjedok optužbe u procesu protiv generala VRS, Galića i Miloševića, i tamo je pokazao cjenovnik i tarifu po kojoj su srpski tenkovi i artiljerija bili na posudbi HVO-u.
Nakon završetka sukoba HVO i Armije, artiljerija HVO-a iz Daštanskog je pružala artiljerijsku podršku Armiji BiH, a oficiri Armije su donosili koordinate srpskih položaja.
Treba upitati pripadnike kiseljačkog i vareškog HVO-a jesu li vratili Srbima uslugu spašavanja tako što su opustošili srpska sela oko Glamoča, Šipova i Mrkonjić grada, kad su ih tamo prebacili jeseni 1995 u akciji pod kodnim imenom Maestral? U ratu, spremnost na saradnju sa slabijim je obrnuto proporcionalno sili kojom raspolažete.
Šta je nego šverc i ratno profiterstvo činjenica da je IV korpus ABiH u Mostaru plaćao VRS da sa Veleža gađaju zapadni dio Mostara.
500 DM po jednoj ispaljenoj haubičkoj granati (u početku) a kasnije je cijena pala na 100 DM, kako se sukob zahuktavao.
Komanda Nevesinjske brigade dobro je omastila brke, s jedne strane obezbjeđuje konvoje s naftom za HVO a sa druge ispaljuje granate po koordinatama koju im dostavi komanda IV korpusa.
General Milovanović je u svom intervjuu izjavio kako se, u jeku najveće ofanzive na Bihać, preko sredstava veze čuo sa Dudakovićem i da mu je Atif tada rekao, na pitanje odakle mu granate - "Prodali mi tvoji Srbi".
U Goraždu je javna tajna da pad helikoptera Mi8 Armije BiH 1995 nedaleko od Bara, nije djelo srpske PVO nego "slučajnog kvara" koji je života koštao posadu i nekoliko dobrih oficira.
U helikopteru su prenošene pare i oružje za goraždansku enklavu, a priča se da iznos koji je bio predviđen za utovar i iznos koji je pronađen nakon pada helikoptera-nije isti.
Par miliončića fali a pojedini komadanti su nakon toga kupovali imanja, kuće, stanove i poslovne prostore po Sarajevu i Goraždu.
Nije džaba nobelovac napisao :"Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! "
VBR "Orkan" 262 mm Armije BiH, koji je zaista transportovan preko Kiseljaka na Igman, nikad nije imao niti jednu raketu niti je ispalio ijednu.
Uzet je u fabrici Bratstvo u Novom Travniku.
Služio je više za prepadanje HVO-a jer su znali da će to prenjeti obavještajcima VRS.
Da je bilo raketa, sa Igmana se komotno mogao gađati Han Pijesak.
I pored novca i volje logističara, nijedna raketa u čitavoj BiH nije pronađena, čak ni u Pretisu gdje se pravila raketa jer je zadnja serija bila isporučena još prije rata za Kuvajt ili Irak.
Sarini_Specijalci : Visoki Napon : Banja Luka
24041
11.03.2010
Vraca
Pitanje za Lunu i Momčila: Zašto ne spomenete da je tog dana na Vracama ranjen i Duško "Stanjin"? Da li zbog toga što se ne zna ko ga rani ili ste ga otpisali a mnogima od vas je bio komandir i trener džudoa! Sada ga zaboravljate a još je on živ, mada ne i slobodan.
Za neupućene napomena da su većina predratnih specijalaca na Vracama bila džudisti "Želje" i "Bosne".
Bila je to garnitura ljudi koja je osamdesetih godina činila i reprezentaciju BiH i YU.
Istovremeno, oni su bili i na rukovorećim mjestima u policiji, za vrijeme i posle rata.
Sve su to bili dobri i iskusni džudisti i specijalci, izuzev onoga smrada Crnogorca koji je prodao svoju dušu.
Zuc_Razno : Oko : Bijeljina
24039
11.03.2010
RE: odgovor za 5450
RB koji je promašio pragu pogodio je direktno u glavu Radovanovića.
Tenk jeste bio malo zakačen u gusjenicu ali ništa strašno jer je nastavio sa dejstvom.
Na osnovu tvog opisa sam shvatio da smo ja i ti bili na nekih tridesetak metara jedan od drugoga.
Za tog vašeg borca stvarno ne znam, a koliko me pamćenje služi tada je i Zajko poginuo.
Slažem se sa tim da revolucija guta svoju djecu.
Progutala je i mene jer sam živ samo fizički.
U duši sam mrtav!
Nisici : Srdjan Vukovic :
24038
11.03.2010
Šimša Motika
Šimša Motika se prije par godina vratila na Krivajeviće.
Živi sama.
Kćerka joj živi sa porodicom i unučadima u Bijeljini.
Kum Mlađo nije imao djece.
Žena mu je bila Srpkinja.
Imao bih dosta toga da napišem o Mlađi, mali čovjek ali srca velikoga.
Velemire, to jeste bila Mlađina majka.
Jedino što bi bilo lijepo da se učini za njegovu majku jeste da se posjeti, da je obiđu ljudi koji su poznavali njenog sina, da zna da njen Mlađo nije zaboravljen.
Vojnicko_Groblje : Zeljko Tomic : Sokolac
24037
11.03.2010
Ispričali mi grobovi
Odmah tu, na ulazu u Vojničko groblje na Sokocu, nalazi se krst na kojem je upisano ime Jele Đuričić.
Primjetih da na njemu stoji godina rođenja, ali ne i godine smrti.
Jednom prilikom zatekoh nekakvu ženu kako spretnim pokretima uređuje cvijeće na Jelinom grobu.
Njen lik me neodoljivo podsjeti na sliku starice sa krsta, pa mi dođe nekako da je priupitam da li je u srodstvu sa pokojnicom.
Ipak, učtivost savlada znatiželju i ja nijemo produžih prema suprotnom dijelu groblja.
U povratku, opet prođoh pored tog groba.
U trenutku mi postade jasno da je grob prazan i da sam ja upravo vidio Jelu Đuričić kako stoji kraj sopstvene humke.
Ipak, još uvijek me je kopkalo pitanje kako to da živa žena ima grob na vojničkom groblju.
Pogledah na susjedni grob.
I u njemu počiva jedan Đuričić.
Radi se o brkatom Borku, tri godine starijem od Jele.
Iz Borkinog mršavog lica izrasli bujni brkovi, koji kao da mi šapuću da je Borko za života bio pošten domaćin i veliki radnik.
Bacih pogled na susjedna dva groba i - ostadoh bez daha.
Shvatih da u njima počivaju Borkovi sinovi, Milan i Milomir.
Povezah i to da je Jela majka od Milana i Milomira, a samim time i Borkova žena.
Saznadoh i odakle Jeli pravo da bude sahranjena na Vojničkom groblju.
Postade mi jasno da tu, kraj Jeline prazne humke, vjerovatno počiva njena kompletna familija.
Ovu priču mi ispričaše grobovi, pa se izvinjavam ako su u nečemu pogriješili.
Jela (Rade ) Đuričić
Borko (Miloš ) Đuričić
Milan (Borko ) Đuričić
Milomir (Borko ) Đuričić
Srk : Kiki Aco Lazo : Bih
24036
11.03.2010
RE: Komandiri vatrenih linija
Stvarno nisam imao namjeru da nekoga kritikujem po pitanju komandira vatrenih linija, a pogotovu velikog šefa.
Slažem se sa vama po pitanju oficira VRS koji su vredeli.
Znamo svi ko je i kakav je oficir bio naš Gargamel.
Međutim, žalosno je koji su kriterijumi bili prilikom biranja komandira vatreni linija.
Mislim da je ideja bila dobra, i slažem se da su, prilikom dilaska novih jedinica, komandiri bili ti koji su trebali da ih detaljno upoznaju sa linijom i položajima prema neprijatelju.
Međutim, u mom kraju oni su bili obične babe jajare.
Bojali su se i vlastite sjenke.
Prilikom obilaska položaja u pojedinim momentima su se prebacivali kao da su u akciji, a za to vjerujte nije bilo potrebe.
Moje je mišljenje je da je komandire trebalo birati po nekim kriterijumima npr.
hrabrosti, odvažnosti, mogućnosti samoodluke.
Ali, onda bi svi oni bili izvan konkurencije, tj.
rodbinske i prijateljske linije.
Vjerujte da sam solidan poznavalac vojske, a jedinica kojom sam pripadao je imala je više obuka te sam i nakon rata ostao četiri godine u VRS kao profesionalni vojnik u činu vodnika.
Izveo sam osam generacija mladih vojnika.
Mislim da solidno znam šta je vojska i da je bez discipline nema.
Međutim, sve ovo što smo imali je žalosno.
Ilijas_Nemanjici : Velimir Ilijas : Ilijas
24034
11.03.2010
Majka Mlađe Motike
Mlađo Motika je poginuo 07.
12.
1992.
godine.
Nisam bio na sahrani, ali sam bio na pomenu po pravoslavnom običaju, nakon nešto manje od 40 dana (četeresnica), a možda je to bila i polugodišnjica, nisam siguran, na groblju u Krivajevićima gdje je Mlađo sahranjen.
Tu su bili prisutni: narodni poslanik Trifko Radić, predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić, komandant Ilijaške brigade major Dragan Josipović, komandant 5.
pb (Srednje) Luka Vuković, Ja i još mnogi drugi koje nisam ni poznavao i kojih se ne mogu sada ni sjetiti.
Mlađina majka, kako to naše žene žale, kuka na sav glas i nabraja žalovite riječi koje nas sve potresaju i u tugu zavijaju.
Treba neko da održi prigodan govor.
Luka Vuković, sada pokojni, a mislim da je bio Mlađin kum, pita ko će držati govor.
Svi napred nabrojani se zgledaše i Luki niko ništa ne odgovara.
Major Dragan Josipović kaže meni: “Veljo, hajde ti nešto reci! ”
Za mene je to bilo nenadano, jer sam mislio da će neko od tih prisutnih govoriti, pogotovo što su i svi Mlađu bolje poznavali od mene.
Ali, za mene je to bila naredba od strane komandanta i ja je moram izvršiti.
Sad ja moram na brzinu smisliti šta ću reči.
Kažem ja Luki da dozvoli majci, neka ona još kuka dok se ja pripremim.
Jas am na brzinu smislio šta ću reči i kažem Luki da zamoli majku da malo ušuti i da joj kaže da ću ja sada govoriti.
On je to njoj saopštio, ona je utihnula glas, ali nije jecanje.
Prišao sam joj, zagrlio je i poljubio i malo kod nje stajao, a onda počeo sa govorom.
Kad sam završio govor, ponovo sam je zagrlio i tako još malo stajao uz nju.
Stajali su okolo i svi ostali, a majka je ponovo počela kukati.
Nakon toga smo svi otišli u njenu kuću gdje smo se za pokoj duše poslužili pićem i hranom.
Nisam tu vidio Mlađinu ženu, mislim da je ona bila negdje odsutna.
Nisam siguran, ali mi se čini da nije srpkinja.
Mlađo nije imao djece, pa je njegova majka tu sama.
To je za mene bio težak dan, ali mi je lakše bilo kad mi je major Dragan Josipović rekao: “Veljo, tebe čovjek na glavu da baci ti bi pao na noge.
Svaka ti čast.
Sve je bilo po Pravilu službe.
”
Svega toga sam se ponovo sjetio i rastužio 2009-te godine, kada sam u maju mjesecu išao autobusom iz Bijeljine preko Tuzle i Nišića za federalno Sarajevo.
Vozač autobusa je bio musliman.
Približavajući se iz Olova do Krivajevića, ovaj vozač priča svom sagovorniku iza svojih leđa da u Krivajevićima na samom prevoju živi jedna srpska baba sama.
Kaže da je uvijek pozdravi iz autobusa, a često joj ponese i kafe.
Kad smo bili pored njene kuće, vozač kaže: “Eno, u toj kući ona živi.
”
Samo što smo prošli njenu kuću, možda sto-dvjesto metara, iz pravca gdje se skreće za Bijambare ide stara žena u crnoj marami, a tamna joj je i sva druga odjeća, nosi neku motku sa kojom se poštapa.
Ne bih rekao da joj motka treba da služi kao štap, nego, kao da je usput našla i ponijela kući za ogrev.
Kad je vozač ugledao i kad smo prolazili pored nje, svirnuo joj je, a ona je podigla ruku i odpozdravlja.
Kaže da mu je žao što nije ponio kafe, a to je ona baba o kojoj sam ti pričao.
Ja je nisam mogao poznati jer ja nju, u stvari, nisam ni ranije poznavao.
Od tog jednog viđenja prošlo je dosta vremena, ali sam iz svega ovoga zaključio da se radi o Mlađinojn majci.
Možda neko zna da li je Mlađina majka još živa i da li je to ona mogla biti u vrijeme o kojem pišem.
Volio bih da se neko oglasi u vezi toga.
Ako jeste, eto još jedne sudbine o kojoj bi se morali zamisliti i zainteresovati da li je toj ženi potrebna neka pomoć.
Nedeljko : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska
24033
10.03.2010
Balvan „puk'o„ od opterećenja
Analizirajući, površno i dubinski, stanje u šumarstvu, dolazimo do zaključka da je balvan opterećen troškovima da je „puk'o" još u dubećem položaju.
Gledano očima prosječnog čovjeka, to se čini nevjerovatnim, jer kada vide kamion sa balvanima odmah pomisli da novac ulijeće u džepove zaposlenih u šumarstvu.
Stručnjaci za poslove eksploatacije znaju šta sve tereti kubik, odnosno trupac.
To su (kao direktni troškovi) provođenje doznake i izrade izvedbenog projekta, izgradnja novih šumskih kamionskih puteva, popravka i održavanje postojećih šumskih kamionskih puteva, izgradnja i održavanje izvoznih traktorskih vlaka, sječa i izrada drvnih sortimenata u šumi kod panja, primicanje i izvoz drvnih sortimenata šuma od panja do šumskog kamionskog puta i utovar i prevoz od šumskih stovarišta do centralnog stovarišta, a (indirektni troškovi) izrada šumskoprivredne osnove, šumsko uzgojni radovi, zaštita šuma, izrada, izvoz i plasman slučajnih užitaka, izgradnja pratećih objekata u šumarstvu (lugarnice, osmatračnice, čeke i drugo), ostala investiciona održavanja i tekući troškovi poslovanja.
Kada se svemu tome doda da su redovni, ozakonjeni zahvati da JPŠ 'Šume RS' izdvaja po deset odsto za Agenciju za šumarstvo, proširenu reprodukciju i lokalnu zajednicu na kojoj se nalaze organizacione cjeline, balvan je 'puk'o' još na panju.
Obaveze 'šuma' prema opštinama su tri puta veće od izdvajanja u Federaciji BiH, Srbiji i Hrvatskoj.
Mr.
Radovan Simić, koji je pisao prošli Zakon o šumama (važeći od 1992 do avgusta 2008.
godine) kaže da novi Zakon o šumama ima negativan odraz na ukupno poslovanje Javnog preduzeća šumarstva i njegovih organizacionih dijelova, kojeg je zbog značajnih manjkavosti i nedostataka nemoguće sprovesti u praksi.
Simić se pravom pita: zašto je i kako donesen.
U prilog tome ide mišljenje šumarskih stručnjaka i svih zaposlenih u JPŠ 'Šume RS', koji su potpisali peticiju u kojoj traže da se što prije ide u izmjenu i dopunu Zakona o šumama, jer Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kao predlagač, u postupku donošenja, nije prihvatilo i ugradilo u zakon ni jednu primjedbu i sugestiju koje su isticali u toku javnih rasprava predstavnici 'Šuma Srpske', u kojem je zaposleno više od 400 inženjera i i 600 šumarskih tehničara...
'Zbog svega toga, Zakon o šumama je nametnut', naglašava Simić.
Neđo Ilić, direktor JPŠ 'Šuma Republike Srpske" ističe: 'Imamo zaposleno oko 4.
000 radnika i plašim se da će cio sistem da bude doveden u pitanje kada Agencija počne sa radom.
Iako smo upozoravali da formiranje Agencije za šume nije dobro rješenje, nije bilo sluha za naše stavove.
Nije mi jasno zašto se predlagači Zakona o šumama nisu osvrnuli na iskustva Srbije i Hrvatske, kada je riječ o radu agencija za šume'.
Direktor Ilić je u pravu, jer Srbija i Hrvatska nemaju Agenciju za šumarstvo, a Slovenija ima, ali pri Slovenskom šumarskom institutu.
U opertivnoj analizi nameće se zaključak da je agencija fantomski organ u šumarstvu Republike Srpske, a prema analizama Radovana Simića, 'glavni je razlog donošenja novog Zakona o šumama, koja slabi status i važnost Javnog preduzeća šumarstva u RS'.
Siguran sam da bi u akcionom istraživanju fenomena 'balvan puk'o od opterećenja' došli do rezuiltata da je ovo stanje 'nepodnošljivih okolnosti' uzrokovao najviše nepovoljan i nametnut Zakon o šumama, na drugom ekonomska kriza i na trećem organizacija Javnog prduzeća 'Šume RS'.
Nedeljko Žugić
Knjiga_Gostiju : Nedeljko ŽUgić : Pale, Rs
24032
10.03.2010
SDS – Stranka rascjepnica
Rascjepi u SDS-u su odraz nesvjesne i nartikulisane demonstracije unutrašnje histerije.
Uzalud im borba u rukavicama ili bez njih, golotrb narod im ne vjeruje.
Oni bi iz ilegalnog terora da pređu u legalan – da vrše javno nasilje nad svjesnim stavom naroda.
Nekada su imali "državne" firme koje su sarađivale sa neprijataljem i tako su ostvarivale profit: "Centreks", "Selekt Impex", "Matresa", "Spektra", "Rojal", "Cicko-micko"… Sada bi u ring sa golotrbim narodom, da mu zadaju posljednji udarac u stomak.
I to sa teškim, olovnim rukavicama.
Da mu ugasi svjetlo izgubljene nade.
Sve to gledao je oboženi grešnik, sin besmrtnik crkvenih profitera, sve dok posljednnji Srbin boluje od njegovog virusa zablude...
Sve dok ga nisu izdali!
U profirerskom ringu SDS-a je banda korumpiranih političara i desetine sveštenika koji su čitali i slušali božićnu poslanicu, koju je potpisao mitropolit dabrobosanski Nikolaj i nadbiskup Vinko Puljić.
One koje prati snažno osjećanje na žrtve, ne treba pitati šta misle o saradnji mitropolita i nadbiskupa.
Njihovo mišljenje se ukamenilo u mermernim spomenicima.
Grobari srpskog naroda u BiH i dalje misle da je nizak nivo narodne svijesti pa mogu da mu burljaju elektrodama u mozgu, proizvodeći emocije pokornosti i poslušnosti.
Misle da će vječito vibrirati na talasnoj dužini narodnog osjećaja, kao spasioci, a ne porobljivači.
To bi Karl Gustav Jung definisao kao "nemogućnost integrisanja nekih unutrašnnjih procesa, koji se nemionovno projektuju vani…"
U ring do posljednjeg Srbina, samo da grobari imaju šta raditi.
U "Otvorenom pismu Draganu Čaviću", dok je bio predsjednik RS napisao sam i objavio da je kao Epimetej, Prometejev brat - čovjek koji kasno shvata.
Ono što mu dobronamjerni ljudi govore shvatiće kada ne bude na vlasti, u dubokoj sjenci poraza.
Ako ima u vidu da je politika svjesno i aktivno usmjeravanje društva ka određenom cilju, u kom cilju ide politika koji on vodi?
Radovan ga dograbio u svoju vlast, jer je znao da je slaba ličnost i da od takve može napraviti slijepog izvršioca za svoje "smišljene besmislice".
Sljedbenici SDS-ove stranke rascjepnice ne znaju šta čine, dok im namiguje oboženi mit iz oblaka nabijenog munjama, kojima su sklanjali iz života sve ljude koji ne misle kao oni.
Kasno vam je da budete "grešnici pokajnici", pa čak i kod onih popova koji su dobro zamastili bradu sa vama.
Vaše utonuće u grijeh je toliko da ste i nerođenoj djeci ukrali budućnost.
Izgubili ste strpljenje, a đavo se po tome poznaje.
Niko vam ne pruža ruku.
Sa vama nikada providnog dana, rekla bi svaka oštroumnija baba u selu, već samo tamni dani.
Vrijeme je da odete.
Iza vas, na licu istorije, ostaće grdna rana srama.
Izgubili su sjenku dobrog glasa, a ko gubi sjeku izgubio je sebe samoga.
Nedeljko Žugić
Jovo_Mijatovic : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska
24031
10.03.2010
O Jovi Mijatovicu
Rođen i odrastao između kamena i neba, drugujući sa nemaštinom i divljim zverima, Jova se još od malih nogu suočio sa teškim životom ljudi, kojima je, kako kažu: 'I Bog rekao laku noć".
Udaljei od popa i doktora; bolnice i škole romanijski vidar, kao i mnoga druga deca, sa Romanje - 'Ostao je slep kod očiju", te kasnije, kada se zamomčio i poostario, naučio je da čita i piše.
Dok su se drugi dečaci verali po planini jureći vukove i medvede, mladi Jova sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu.
Vremenom, učeći od svoje babe, a i od drugih ljudi koji su poznavali lekovito bilje, mladi Jova Mijatović postao je viđen vidar i travar koga au poznavali i prizivali na sve strane.
A onda je došao Prvi svetski rat.
Služeći u austrougarskoj vojsci, kao bolničar, na Tirolu, Montegrafu, Pešti i Beču, vispreni gorštak sa Romanije naučio je još više, od onoga što je znao o tome - kako se ljudi leče lekovltim biljem.
Posao travara i vidara nastavlo je da obavlja između dva rata, spremajući obolelim i povređenim ljudima čajeve i meleme.
Tu, na Romaniji, izrodilo mu se česnaestoro dece, od kojih mu je danas živo sedam sinova i tri kćerke.
Ljudi pritisnuti nevoljama, bez para, udaljeni od lekara; dolazili su kod Jove tražeći da im pomogne.
On je to činio, koliko je znao i umeo.
A znao je mnogo.
Vremenom, baveći se poslom koji je od jednog broja ljudi osporavan i anatemisan, postao je svojevrstan poznavalac lekovitog bilja i priznati narodni lekar nastavljajući tako tradiciju poznatih bosangko-hercegovačkih hećima.
Došao je još jedan rat, u kome je Jova, iako star, učestvovao lečeći bolesnike i ranjenike.
Kada su umukle puške, stari vidar nastavio je i dalje sa svojim poslom.
Zbog toga je, jedno vreme, imao i neprilika.
Vremenom ljudi su shvatili da lečenje čajevima i melemima ne može škoditi, naprotiv, samo koristiti.
Vreme je učinilo svoje: osporavan i hvaljen, progonjen i prizivan, Jova Mijatović, je najzad, danas, u svojoj 78 godini dobio mesto koje mu pripada.
Obični ljudi, oni kojima pomaže, amatraju ga najboljim travarom u našoj zemlji.
Za njegov posao interesuju se mnogi učeni ljudi širom sveta.
U smiraj svoga života stari vidar sa Romanije, kako reče: "Ne želim da odnesem sa sobom sve ono što sam više od 60 godina sakupljao i proveravao...
".
Zato je rešio da ovu knjigu ostavi onima kojima je pomagao i onima kojima će zatrebati, sa jedinom željom - da vreme i ljudi prosude da li se i koliko bavio korisnim poslom.
(Beograd, 1982)
DRAGOŠ SIMOVIĆ
Akcije : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska
24030
10.03.2010
Preuzet film o Jovi Mijatovicu
Željko,
napokon sam preuzeo film o Jovi Mijatoviću iz Kinoteke Srbije.
Sjećam se, prije 45 godina, on se prikazivao kao žurnal uz filmove u našim krajevima.
Zahvaljujem se tebi koji si mi poslao 40 eura, a Miner mi je poslao 50 eura, tako da sam ja dodao 10 i sve je plaćeno i urađeno kako valja.
Miner i ti imate od mene knjigu od Jove Mijatovića "Liječenje biljem" u originalnom, reprint izdanju.
Izdavač je "Književni fond "Sveti Sava" Istočno Sarajevo, odnosno moja malenkost.
Ista se može naručiti preko mene i njena cijena je sa poštarinom 20 eura.
Moje adrese su dostupne, dovoljno je ukucati samo moje ime i prezime i sve je tu.
Ništa ne krijem što radim, ponašam se kao voda koja nema sjenke.
Sve vas pozdravljam i volim.
Pale, 11.
03.
2010.
Nedeljko,
drago mi je da si dobio kopiju filma o Jovi Mijatoviću.
Ja ću se na ljeto potruditi da i ostali učesnici u akciji imaju priliku da isti pogledaju.
Posebno bih se zahvalio Mineru, koji je ispao pravi laf sa svojim velikodušnim prilogom.
Naravno, ne treba zanemariti ni učešće Vogošćanina Pravog koji je u akciji učestvovao sa 20 evra.
Posebno se izvinjavam tebi što u rubriku "dobra knjiga" još uvijek nisam stavio informacije o knjizi Jove Mijatovića "Liječenje biljem".
Na ovom forumu se toliko piše da ne stignem da sve to uradim.
Obećajem da ću to uskoro uraditi!
Zoran_Borovina : Dragisa Hrkalovic : Bijeljina Republika Srpska
24029
10.03.2010
O legendi rata, Zoranu Borovini
Neću mnogo pisati o pukovniku Zoranu Borovini, jer je svaka riječ mala naspram onoga što je on učinio.
Ja sam inače iz Sarajeva tačnije iz naselja Bojnik.
Mnoga djeca iz okoline Sarajeva danas ne bi bila živa da nije bilo takvog heroja kao što je bio Zoran Borovina, legendarni komadant Ilidžanske brigade.
Hvala mu za sve ono što je učinio i vječna mu slava!
Pozdravi : Safet Halilovic :
24027
10.03.2010
Pozdrav za Lunu
Luna, majstore.
Daj ba napiši šta se desilo u napadu na skolu na Vraca ali iskreno, ko je ubio Pupeta i Liku? Jesu li ubijeni sa leđa ili od Sandžaklija sa Šanca.
Čestitam ti na hrabrosti! Gledo sam te na "60 minuta".
Poštujem takve kao što si ti.
Viteže sretno, čuvaj se Semberije, kad su izdali Mauzera onda je sve moguće - pozdrav Safet, bio sam nekad milicioner u Ilijašu.
Ilidza : Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
24025
10.03.2010
HVO i VRS
Postovani g.
Željko, kako pročitah vaš post želim da napišem i nešto o tim odnosima HVO i VRS na potezu Kiseljak-Ilidža.
Na rubnom području oko Kiseljaka sa srpskim življem, nije bilo nikakvih problema osim što su Srbi sami sebi stvarali probleme.
Ti problemi su bili u tome da su se u HVO-u govorili da su angažovani u VRS a u VRS govorili da su angazovani u HVO-u i tako izbjegavali angažovanost u ratnim zbivanjima.
Međutim, to nije dugo potrajalo, kako kažu "dok se vlasi ne dosjete" i onda se moralo dokumentovati sa papirima gdje si angažovan.
Komunikacije su bile slobodne, išlo se u Kiseljak bez ikakvih problema a iz Kiseljaka se takođe dolazilo na prostore Republike Srpske bez ikakvih peripetija.
Benzin je u Kiseljaku u to vrijeme bio 1 DM, a na Ilidži 7 DM, pa su mnogi išli u Kiseljak da napune rezervoar i bez sipanja u kanistere.
Nakon pada Vareša, svi Hrvati su pušteni bez ikakvih problema da preko teritorije Republike Srpske odu u pravcu Kiseljaka, a i vojnici su sa svim svojim ličnim naoružanjem prešli taj dio puta.
Saradnja HVO - VRS na tom dijelu je bila izuzetno dobra i korektna.
Linije prema muslimanskoj strani držali su zajedno Srbi i Hrvati, a kada je krenula muslimanska ofanziva na Kiseljak, Srbi su priskočili u pomoć i sačuvali postojeće linije.
Ne znam da li se neko sjeća snimka na "Srni" kada Ivica Rajić rekao " ako padne još jedna granata na Kiseljak sravnit ćemo Sarajevo do Baščaršije".
Oko njega su bili borci sa HVO oznakama, ali su se mogli prepoznati pojedinci koji su bili u Vojsci Republike Srpske, a koje sam ja lično poznavao.
Ne želim da ovdje navodim jedinicu kojoj su pripadali.
Kako su Hrvati bili u dobrim odnosima sa nama čak su kod nas donosili svoje radio stanice na programiranje, tako da smo mi imali sve njihove ratne frekvencije.
Saradnja je išla do te mjere da sam dobio informacije o muslimanskoj akciji koja je trebala da se zove "Vjenčanica" ali je potpisano primirje i od toga se odustalo.
Tada mi je rečeno da su pripremili i "Oganj" na Igmanu.
Tom prilikom je MUP RS obavijestio GS VRS o navedenoj akciji, ali su se ovi u GS ovu informaciju ignorisali jer nisu vjerovali u njenu vjerodostojnost.
Međutim, kada je muslimanska TV prikazala "Oganj" na Igmanu, onda su "gospoda" doletjela do nas da pitaju odakle nam ta informacija.
Ljudi koji su isli u Tarčin i okolinu da prodaju poljoprivredne proizvode detaljno su pratili šta se dešava i tada sam dobio informaciju o broju muslimanskih vojnika (priblizno 10.
000) koji se nalaze na južnoj padini Bjelašnice, o helikopteru i druge informacije važnim za srpske snage.
Ovom priliko mogu da se zahvalim Ivici Rajiću iako je u Hagu, i da mu poželim sve najbolje.
Takođe bih želio da se zahvalim Čiča Jozi, Marku Budimiru, Mariju, Orliću i mnogim drugima koji su uvijek bili spremni da pomognu srpskom narodu.
Prilikom pokušaja deblokade Sarajeva od strane muslimanskih snaga, mudžahedina i SFOR-a, Hrvati su došli i rekli nam da "ako padnu ove linije prema nama mi moramo udariti na vas.
Vi ne dajte da padnu, nisu domaći u napadu nego Hrvati sa strane iz Splita i drugih njesta u Hrvatskoj".
Kada je potpisan Dejtonski sporazum, Hrvati iz Kiseljaka su došli na našu teritoriju i molili ljude da ostanu na tim prostorima, sa čvrstim obećanjem da će ih uzeti u zaštitu.
Međutim, Srbi su otišli.
Ovo je jedan mali doprinos istini o odnosima HVO i VRS.
Ja bih ovo proširio na sve srpske snage, jer nije samo VRS učestvovao u odbrani Republike srpske nego i MUP i dobrovoljačke jedinice.
Zuc_Razno : Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
24024
10.03.2010
Ubijanje zarobljenika
Prvo da pozdravim moga kolegu i prijatelja Lunu, i kako on reče u svom tekstu on na Ključ a ja od Prijedora prema Sanskom Mostu sa drugim dijelom Arkanovih.
Tada je u PD dosao i Božović.
Sada bih se obratio na članak pod brojem 23995 pod Žuč-Razno.
Kao prvo Repija je ranjen na uzimanju škole na Vracama, ništa značajno, prostrelna rana kroz rame a onoliki momčina to nije ni osjetio.
Što se tiče borbi na Mijatovića kosi, poznato je da su ljudi otišli na neku svadbu, pa je došlo do pada linije jer nije bilo dovoljno boraca da je brani.
U isto vrijeme, artiljerija nije smijela dejstvovati jer su "Obrvanovi" tj.
Krajšnikova familija naredila da se ne smije dejstvovati jer je tu njihovo groblje pa bi se mogli oštetiti spomenici.
Apsurd, ali šta se tu može.
Drage je tada bio u rajlovačkoj kasarni sa Mominim bratom Minjom.
Borac koji je bio ranjen i zalutao u vaše tranšee je bio živ zarobljen jer smo ja, Beli, pokojni Srđan ("Beli Vuk") uspostavili vezu sa nekim od vaših boraca koji se hvalio preko radio uređaja da je zarobio "živog četnika".
Luna ti znaš ko je Beli iz trojke, a i Srđana si znao kao i ja, i pošto smo ih pitali šta traže za tog momka nisu nam htjeli odgovoriti nego su ga prisilili da se javi preko uređaja.
Kasnije je poslat mrtav i bez glave na razmijenu za hodžinog sina.
Kada je leš hodžinog sina izvađen na Vlakovu, "Karavan" je pred UNPROFOR-om lopatom odrubio glavu hodzinog sina sa komentarom: "Kada oni vrate glavu našega borca biće data i glava hodžinog sina".
A to nije jedini primjer zarobljavanja ranjenih, a onda njihovog ubijanja.
Isto se desilo i na Nišićkoj visoravni, kada su muslimani uhvatili trojicu ranjenika.
Dvojicu su, nažalost, ubili a jednog su razmjenili.
Zuc_Razno : 5450 : Sarajevo
24023
10.03.2010
ŽUČ 1992-1995
Čiča Jovo, vidim da si revoltiran, i pitaš me za 12.
06.
1993.
godine.
Taj dan nisam bio na tom dijelu jer sam bio na desnom krilu, pa ne znam za taj slučaj, oko tog svirepog (kako navodiš) ubistva.
Imam i ja za tebe pitanje da li znaš ime tog junaka koji je u decembru tačnije 27.
decembra 1993 godine našem zarobljenom momku odsjekao ruku i zabio ekser uglavu, tačnije u oko i misleći da ga je ubio bacio na tranšeju.
Obično su zločine vršile kukavice koje nisu bile u borbenim dejstvima, jer nisu imali srca za ratovanje nego su kao jastrebovi čekali da se odradi akcija pa da se onda prave kabadahije.
Takvih je bilo na svim stranama!
Ja sam se borio muški, prsa u prsa i na ovom forumu nije mi cilj da se hvalim, ostao sam častan čovjek bez mrlje i kao takav ću i umrijeti.
Ne želim da se prepucavam ni sa kim pa ni s tobom, ti ako si bio ti znaš koje su jedinice bile sa te strane.
Znaš li šta znači "OZNA", to je uvijek bila uzrečica.
Pozdrav za "Oko Bijeljina"
U pravu si, i mi smo taj dan imali gubitke, ali samo su nam dva momka poginula od metaka, ostali su od granata.
I to minobacačkih.
Ispravi me ako griješim, ali taj dan ja iz paprati pogođen tenk, malo je oštećen oko gusjenice.
Koliko se ja mogu sjetiti da su tada u šljivik došle dvije prage.
Neko je ispalio zadnju raketu i promašio prvu pragu i one su se povukle.
Ta prva praga bila je nekih 20 metara od mene.
Nisam je imao čime gađati.
Imao sam tromblon, ali onaj trenutni, i nisam imao metak da ga ispalim.
A bile su kao na dlanu!
Iza vaših linija je ostao jedan naš momak.
To sam saznao tek uveče, kada smo se povukli.
Bio je ranjen u nogu.
Kada je razmjenjen poslije šest mjeseci imao je vezane ruke na leđima, što znači da je bio živ.
Kao što Luna reče, ni mi nismo ostavljali svoje momke.
Znali smo ih nositi i po dvadeset kilometara.
Luna će se složiti sa mnom da, kada se odrađuje neki zadatak, na bokove uvijek moraš postaviti po jedno odjeljenje jer tako obezbjeđuješ one koji napadaju.
Taj dan mi nismo imali nikoga na bokovima, prošli smo kroz minsko polje.
Koliko je tu bilo mina! Ja ih nikada više na jednom mijestu nisam toliko vidio.
Imali smo crvene trake i morali smo ih skidati da obilježimo minsko polje, tako da kada smo krenuli u napad rijetko ko je imao komadić crvene trake.
Al otom potom.
Luna mislim da se ne poznajemo, samo i mene kao i tebe boli nepravda.
Vjerujem da i kod tebe bar 98% policajaca ne zna za 04.
april tj.
ne znaju šta znači taj dan.
"Revolucija guta svoju djecu" - rekao je Lenjin.
Pozdrav svima i dobronamjernim i časnim, kao i onim koji to nisu.
Srk : Kiki Aco Lazo : Bih
24021
10.03.2010
Izmisljeni formacijski polozaji
Odavno hoću da napišem nešto o izmišljenim formacijskim položajima u VRS početkom rata, na prostorima gdje sam živio.
U toku cijelog rata, u našoj vojsci su postojali neki formacijski položaji koji nisu zabilježeni ni u jednoj vojsci u svijetu.
Tako su se, pored komandira čete i voda, na linijama postavljani i razno-razni komandiri vatrene linije, pa pomoćnici komandira, i tako dalje da te glava zaboli.
Na te položaje se dolazilo preko rodbinskih i prijateljskih veza.
Ovo je mnogo smetalo nama običnim borcima, ali protiv toga nismo mogli ništa učiniti jer su ti pojedinci pustili jake korjene.
Svi ti komandiri vatrenih linija su se krili po podrumima sa ženama i babama.
Uz dužno poštovanje pojedinaca, moje mišljenje je da smo u ratu i dobro prošli ko nas je sve vodio.
Ne želim na ovom mjestu da ikoga imenujem jer mislim da ti ljudi nisu vrijedni pomena.
Trebalo bi nešto napisati i o donatorima, koji su za kutiju cigareta kupovali slobodne dane i tako se bogatili uz ogromnu pomoć naših komandira i komandanata.
Međutim, o ovome bih drugi put.
Možda će ova tema nekome i zasmetati, a možda biti i dosadna, ali ja osjećam potrebu da i o tome pišem.
Poštovani,
razumjem tvoju ogorčenost na pojedine ljude sa kojima si ti imao loše iskustvo.
Slažem se i sa tobom da je VRS imala dosta nestručnog komandnog kadra, uglavnom zbog toga što se 90% onih ugojenih oficira, koji su u miru uživali sve benificije, ili pobjegli u Srbiju ili se smjestili u neke pozadinske komande.
Vrlo malo je bilo poštenih oficira (poput Grargamela npr.
) koji su u ratu radili ono za šta su u miru obučavani - da komanduju vojskom i da budu sa vojskom.
Međutim, kao inženjer organizacije rada, oficir u VRS, i vođa razno-raznih stručnih timova u profesionalnom životu mogu da kažem dvije stvari:
1) Ideja komandira vatrenih linija je došla iz GŠ VRS, prema tome ovdje kritikuješ i "velikog šefa".
Ona je imala smisla na mjestima na kojima su se jedinice mjenjale često, a na njihovo mjesto dolazili borci (sa komadantima i komandirima) koji nikada prije toga nisu bili na tim položajima.
Svrha komandira vatrenih linija je bila da svoje znanje o specifičnosti konkretne linije, navikama i taktici neprijatelja na toj dionici prenose na komandni kadar koji dolazi u smjenu.
Drugim riječima, koncept je bio dobar ali implementacija na mnogim mjestima više nego očajna, a osobe postavljene na te položaje uglavnom beskorisne.
2) Po teoriji organizacije svaka organizaciona cjelina teži ka haosu.
Zbog toga treba stalno raditi na suzbijanju tog haosa i unapređivanju organizacije.
Vojska je posebno kompleksna organizaciona jedinica, sa vertikalnom strukturom rukovođenja tj.
komandovanja i u njoj nema povratne informacije prema višim strukturama o kvalitetu nadređenih.
Nadređene starješine su postavljale komandire vatrenih linija, i oni su mnogo više radili za svoje šefove nego za tebe.
Drugim riječima, možda ja i ti ne shvatamo pravu ulogu koju su oni imali.
Nisici : Srdjan Vukovic :
24019
10.03.2010
Polom i Jasen
Kota 1173.
Dominantna kota nad Malim Jasenom, držana je od strane Baranske čete koja je pripadala Srednjanskom bataljonu.
Rov broj 8 je imao odbranu postavljenu i prema Koritima i prema Jasenu, rovovi i transeje dobro utvrdjeni.
Na rovu su imali mitraljez 14, 7mm koji je pao u muslimanske ruke, kasnije nam je zadavao velike probleme, muslimani su čak su i na snage umprofora dejstvovali sa njim.
Ta akcija se odvijala negdje u julu ili avgustu 1994.
godine.
Legenda je bio upozoravan da se ne približava rovovima koji su trebali da budu vraćeni u naše ruke bez dobre artiljerijske pripreme.
Upozoravan je od strane komandira i vojnika koji su dobro poznavali stanje u kojem su bili rovovi, znali su i da je ostalo dosta MTS od čega i dosta i ručnih bombi pretisove proizvodnje, i to onih velikih u kojima je bilo gotovo kilogram eksploziva.
Međutim, Vukovi nisu obraćali pažnju na ta upozorenja, mislili su da će lako da vrate kotu 1173.
Akcija je kratko trajala, zasuli su ih našim bombama, mislim da je bilo 11 ranjenih i jedan poginuli kojeg su jedva izvukli.
Mislim da se Legenda nakon toga povlačenja više nije pojavljivao na tom dijelu ratišta.
Vojnicko_Groblje : Kiki Aco Lazo : Bih
24018
10.03.2010
Danilo Lazarevic - pogibija
Molio bih one koji znaju kako je poginuo Danilo Lazarević da o tome nešto i napišu.
Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih
24017
10.03.2010
Povratak iz Zubeta
Ne mogu a da ne nastavim priču po povratku iz zubeta posle akcije.
U jedinici su me smatrali za momka bez dlake na jeziku, jer bih u pojedinim trenucima reagovao kako se to pojedincima nije sviđalo, tj.
odgovaralo.
Dok smo se vraćali iz sela Zubeta, ja sam išao pješke dok su ostali isli motorizovani.
I tako, pri povratku naletimo na tenkovsku minu i imali smo dosta boraca izbačenih iz stroja.
Tom prilikom smo pokojni Zoka i ja izvukli ranjene drugove i jednog poginulog.
Ono što se dalje dešavalo je bilo za rubriku vjerovali ili ne.
Neko je htio da opere ruke od nas pa je u uzvještaju iz komande napisano da mi nismo ni učestvovali u akcije, nego smo se zbog pljačke oturili u muslimansko selo Zubeta, i u povratku nastradali.
Zbog ovog nepravednog postupka, mi smo okarakterisani kao neka raspuštena banda a sramota je pala na one koji su nastradali.
Naš narod kaže da se dobra vijest širi brzo a loša još brže.
Tom prilikom sam ovo osjetio i na svojoj koži.
Neko je dojavio da sam nestao u akciji, pa mi se majka obukla u crnjinu.
Kada sam ja stigao kući, na vratima me dočekala majka.
Kada me je ugledala počela se tresti i pala u nesvjest.
Jako je žalosno šta mogu uraditi neki komandiri i komandanti!
Vojnicko_Groblje : Velimir Ilijas : Ilijas
24015
09.03.2010
Groblja
Dragi Rale,
Tvoje informacije date u prilogu broj 23998 od 09.
03.
2010, su dragocjene i one daju ono što i jeste bitno, a to je saznanje gdje je koji poginuli borac sahranjen.
Polemika oko toga kojoj jedinici je borac pripadao u ovom slučaju nije bitna.
Ali, kad već detaljišemo, onda želim reći ovo:
Bataljon Srednje, kao 6.
pb.
u sastavu Ilijaške brigade je formiran 03.
02.
1993.
godine, a u njegov sastav su ušle čete: Srednje, Visojevica i Kalauzovići.
Po naredbi SRK ovaj bataljon faktički nestaje 20.
10.
1994.
godine, jer četa Srednje prelazi u sastav 3.
Spbr.
, a čete Visojevica i Kalauzovići u sastav 1.
Rpbr.
Šta je sad iz ovoga i Tvog priloga jasno, a šta nije?
1.
Jasno je da Vlastimir Blaške Rajić u momentu pogibije nije pripadao Ilijaškoj brigadi jer je poginuo 17.
06.
1995.
godine.
2.
Opet nije jasno za Vidaka Mihajlović i Gorana Barjaktarević kada su poginuli i kojoj su jedinici u momentu pogibije pripadali, ali je bitno da su oba preneseni u Vojničko groblje u Sokocu.
To i jeste ono što želimo znati..
Pozdrav,
Velimir
Knjiga_Gostiju : Ratko Obrenovic : Detroit, Usa
24014
09.03.2010
Drinski korpus
1995.
godine Drinski korpus je imao oko 15.
000 vojnika organiziranih u 13 geografski određenih jedinica, a to su:
1.
zvornička pješadijska brigada
1.
vlasenička laka pješadijska brigada
1.
birčanska laka pješadijska brigada
1.
milićka laka pješadijska brigada
1.
bratunačka laka pješadijska brigada
2.
romanijska motorizovana brigada
1.
podrinjska laka pješadijska brigada
5.
podrinjska laka pješadijska brigada
5.
mješoviti artiljerijski puk
5.bataljon vojne policije
5.
inžinjerijski bataljon
5.bataljon veze i
Samostalni pješadijski bataljon Skelani.
In 1995 the Drina corps had about 15 000 soldiers in 13 territorial units:
1st Zvornik infantry brigade
1st Vlasenica light infantry brigade
1st Birac light infantry brigade
1st Milic light infantry brigade
1st Bratunac light infantry brigade
2nd Romania motorized brigade
1st Drina light infantry brigade
5th Drina light infantry brigade
5th mixed artillery brigade
5th Military police battalion
5th engineering battalion
5th signals battalion and
Independent infantry battalion Skelani
Bihac : Luna :
24013
09.03.2010
Arkan i rat oko Ključa
U toku rata sam se u više navrata borio rame uz rame sa Arkanom i njegovim Tigrovima.
Ovdje želim da ukratko opišem njihovo učešče u borbama oko Ključa 1995.
godine.
Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske je zajedno sa Arkanovom jedinicom krenula nakon pada Ključa u vraćanje izgubljenih linija.
Krenuli smo tačno iznad Mrkonjić Grada, sa tačke koja se zove "Kolibe".
I doista, na tom mjestu su se i nalazile neke dvije - tri kolibe.
Napredovali smo nevjerovatno brzo i svaki dan smo pomjerali linije za pet do šest kilometara.
Arkan je uglavnom bio na našem lijevom krilu.
Njegovi momci su ga slušali bez pogovora.
U jednom trenutku, on je naredio pokret jedinice i sa džipom se uputio nekim makadamskim putem duboko iza leđa neprijatelju.
To niko nije očekivao.
Ušao je neprijatelju dobrih desetak kilometara njima iza leđa.
Mislim da je to bio nepromišljen potez, ali jako hrabar.
Kada su izašli na put Bihać - Mrkonjić Grad, uhvatili su i muslimanskog kurira na biciklu i njihovu smjenu koja je krenula na položaje.
Naše jedinice su imale puno povjerenje u njih kao saborce.
Zajedno sa Arkanovcima smo došli do nekog spomen parka iznad Ključa.
Tu smo naišli na mali putić sa klupicama, i na onu liticu iznad samog grada.
Zastali smo da se malo odmorimo.
Odatle se vidjela skoro svaka zgrada u Ključu.
Mogao si je bez problema pogoditi kamenom.
Tada je moj prijatelj Zoran Lojić, inače komandir voda minobacačlija sjeo u mog đipa i krenuo ka nama.
Međutim, on je na na jednoj raskrsnici pogriješio i skrenuo lijevo.
Kada gledate na karti, kao što je on gledao, ti putevi su jedan pored drugoga.
Međutim mi smo bili 50 metara visočije a ispod je pod devedeset stepeni bila litica i stijene pa ga je taj put odveo tačno ispod nas u centar Ključa.
On je tu stao i shvatio šta je uradio.
A onda su zapucali po njemu! Kod sebe nije imao sebe dokumenate, a pošto je džip bio moje službeno vozilo, u njemu su se nalazile sve moje stvari (službena, vozačka, lična, spisak ljudi, babaroge, dva heklera sa prigušivačima itd.
) koje sam ja uvijek prije akcije ostavljao zajedno sa činovima i oznakama na kapi i ramenu.
Zorana su odmah ubili, Bog da mu dušu prosti.
Zakopan je na istom mjestu, a nakon šest mjeseci i razmijenjen pod mojim imenom i prezimenom jer su svi dokumenti bili moji.
Nismo ih uspjeli ubijediti o kome se radilo.
Zoran je bio veliki junak, u svakom pogledu: i visinom i srcem i hrabrošću.
Radio je u bivšoj saveznoj specijalnoj SFRJ, prošao sva ratišta u poslednjem ratu poginu negdje pred sami kraj.
Posle toga su Hrvatske snage zajedno sa Međunarodnim snagama za brze intervencije, nama iza leđa ušle u Mrkonjić Grad i Sitnicu i mi smo se morali izvući prema Manjači i Bunarevima.
E, sad što je jako bitno, naša artiljerija tj.
artiljerija VRS nije dejstvovala kao da je bilo dogovoreno dokle ćemo se povlačiti.
Kad smo se povukli do Manjače našli smo ukopane položaje i tada su tek počeli da dejstvuju VBR-ovi naše vojske.
Prije toga se nisu čuli.
Toliko o napadu na Ključ i povlačenju sa položaja zbog pada Mrkonjić Grada.
Da još napomenem da smo, dok smo se kretali prema Ključu nailazili na zaklane djedove i bake koji su ostali u svojim kućama vjerujući da ih muslimanska vojska neće dirati jer su slabi i jer su civili nesposobni za nošenje oružja.
Tokom kretanja ka Ključu nesebično nam je pomogla i jedinica koju je Josip doveo iz Vogošće da pomogne krajiškoj braći.
Znam sigurno da ti položaji nisu pali zbog Vogošćana, Arkana, Banjalučke i Sarajevske specijalne jedinice!
Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih
24012
09.03.2010
Polom i Jasen
Nakon što smo organizovali odbranu i kontrolu putnu komunikaciju Srednje - Nišići, bilo je i nešto sporadični pucnjave od strane Armije BiH.
Mi nismo odgovarali na njihovu paljbu jer nismo htjeli da otkrivamo naše položaje.
U ranim jutarnjim časovima, još nije bilo ni svanulo, pridružila nam se i proslavljena jedinica "Vukovi sa Drine" pod vodstvom kapetana Legende.
Odmah su počeli sa osmatranjem i izviđanjem terena.
Mi smo se ponudili da idemo sa njima u vraćanje izgubljenih rovova.
Manevarski prostor je bio uzak, jedva nekih 40 metara, pa smo im obezbjeđivali bokove dok su oni krenuli uz artiljerijsku podršku.
Zbog uskog manevarskog prostora na rovove je krenulo samo devet vojnika, ali su ih muslimani prilikom prilaska rovovima zasuli bombama i žestokom puščanom paljbom, pa su oni imali (ako se dobro sjećam) sedam renjenih i jednog poginulog.
Lakše je bio ranjen i komadant Legenda, i ja sam mu lično pomogao da siđe do saniteta.
Dok sam mu nosio pancir, lično sam vidio kako je sam sebi izvadio geler od bombe koji ga je pogodio ispod pancira, tačnije ispod lijeve miške.
Akcija nije uspjela, i mi smo se vratili u bazu.
Ovo je bilo još jedno moje sjećanje na ratne dane.
Pozdrav!
Pozdravi_Ilijas : Srdjan Vukovic :
24010
09.03.2010
Velemiru
U pravu si Velemire, bio si u našoj kući upravo toga dana koji navodiš.
Hvala ti na tome, a hvala i za pozdrave i tvoje pisanje.
Možda se nekad sastanemo kod strica u Bijeljini.
Veliki pozdrav i svako dobro.
Nisici : Jovo Pejić : NišIćI
24007
09.03.2010
Vareš
Na nadmorskoj visini od 829 metara, u predio vrletan i neobuzdan, bogat rudama i šumama, smjestio se industrijski gradić Vareš.
Prema popisu stanovništva iz 1991.
godine u naselju Vareš u apsolutnoj većini su bili Hrvati, bilo ih je 52, 6 posto, a u opštini su bili u relativnoj većini s 40, 6 posto, muslimana je bilo 30, 23 posto i Srba 16, 41 posto.
Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, potom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije.
Najviše odborničkih mjesta u opštinskooj skupštini zauzeli su Hrvati.
Kao pobjednička politička stranka Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine opštine, bio je to Hrvat Dario Andrijević.
Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području opštine Vareš, 31.
maja 1992.
godine.
U namjeri da disciplinuju srpsko stanovništvo sela Slavin i Planinica HVO je napao položaje Srba oko tih sela.
U tom oružanom okršaju bilo je ranjenih na obje strane a poginuo je jedan vojnik HVO-a.
Srpsko stanovništvo iz ovih sela protjerano je tada na srpsku teritoriju, Brgule i Okruglicu.
U Varešu 1.
jula 1992.
godine vlast od SDP-a preuzima Hrvatsko vijeće obrane, mirnim putem.
Na čelo opštine dolazi lokalni čelnik HVO-a Ante Pejčinović- Pitchkara.
To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s muslimanima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni štab, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu, kao i svoju „civilnu vlast“ i dobivaju svoga predsjednika, odnosno predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić.
Na području opštine Vareš uporišta muslimanske vojske ostaju u selima Dabravine, Striježevo, Seoca, Budoželj, Daštansko, Stupni Do, Ligatići, Zubeta, Ravne i „pridružena enklava“ iz opštine Ilijaš, Crna Rijeka ili Kamenica, kako je kome bliže.
Rukovodstvo opštine je u ljeto 1993.
godine, kada je uveliko buktao muslimansko-hrvatski rat započet u aprilu, balansiralo između Srba i muslimana, pregovarajući i sa jednima i sa drugima.
Česte su bile posjete Pejčinovića i Zvonka Dužnovića srpskoj teritoriji na Nišićkoj visoravni i susreti sa srpskim rukovodstvom, čak i onim „odozgo“.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju u ljeto 1993.
godine.
Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške opštine počeo je 18.
oktobra 1993.
godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno od strane 7.
muslimanske brigade.
Hrvatske postrojbe iz Kiseljaka, preko Nišića i Brgula idu u pomoć Varešu.
Specijalci iz postrojbe „Maturice“, opremljeni poput američkih marinaca iz filmova, 23.
oktobra su propraćeni kroz našu teritoriju prema mjestu sukoba i cilju, muslimanskom uporištu Stupni Do, u kojem su locirane jake snage domicilnih muslimana.
Opštinsko rukovodstvo(dvojicu pomenutih) su odmah po dolasku pohapsili i smijenili nesposobnog zapovjednika brigade „Bobovac“ Emila Haraha.
U dvodnevnoj bitci između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25.
oktobra 1993.
godine.
Prilikom zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su u njemu pobile 38 muslimana.
U jutarnjim satima 30.
oktobra 1993.
godine počinje kontranapad i vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš.
U napadačkom pokretu su II.
tuzlanski korpus, III.
zenički korpus, VI.
visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva.
Brigada HVO-a "Bobovac" tada broji oko 1.
650 vojnika.
Ona brani vareško područje koje je pod Hrvatskom kontrolom od muslimanske vojske.
Armija BiH je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a.
Hrvatska vareška sela teško stradavaju.
Hrvatima pomaže srpska artiljerija dejstvujući po ciljevima koje biraju Hrvati.
U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a.
Veliko Hrvatsko selo Borovica u potpunosti je uništeno 5.
novembra i u egzodus je krenulo 8500 Hrvata.
U jednoj noći i jednom danu vareška opština je gotovo očišćena od Hrvata.
Pod prisilom opšteg napada Armije BiH, s prostora opštine Vareš trajektorijom Brgule-Nišići-Sokolac iselilo oko 9.
000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15.
000 Hrvata prethodno prognanih od strane muslimana iz Kaknja.
U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.
Nakon što su počistili Hrvate muslimani se prestrojavaju i kreću u pohod prema srpskim teritorijama i proboju kojim bi definitivno deblokirali Sarajevo.
Srpsko rukovodstvo je u veoma kratkom roku dovelo jake snage i 9.
novembra 1993.
godine krenulo u ofanzivu kako bi preduhitrilo muslimane.
Tokom ove srpske ofanzive (o kojoj je pisano ovdje) značajno su povećane srpske teritorije i učvršćene do tada jako porozne linije odbrane.
Srpske snage nisu bile u stanju pokriti svoju liniju odbrane u cjelosti pa je potez od oko 14 kilometara kod sela Pržići prema planini Zvijezdi pokrivao HVO do 31.
jula 1994.
godine kada je zbog formiranja Federacije BiH ovaj prostor ostao nepokriven, što je dovelo do strateške prednosti muslimana i njihove ofanzive, o kojoj je već ovdje pisano opširno sa moje strane.
Zlocini : Cica Jovo :
24004
09.03.2010
Vikicev specijalac
Nemaš ti šta da pitaš Lunu, bilo nas je još mnogo tamo.
Vidim da dobro barataš podacima, lafo "ozna sve dozna".
Onda vjerovatno znaš i ime i prezime momka koji je ostao u rovu ranjen u stomak.
Umjesto da mu pružite pomoć jer je joć bio živ, vi ste ga ubili.
Sigurno znaš i ime borca Armije BiH koji mu je odsjekao glavu, a zatim je držao u rukama i pio njegovu krv koja se cjedila iz osječene glave.
Vogosca : Luna :
24003
09.03.2010
Sokolje
Za tvoju informaciju, Karišik u toku rata nikada nije bio ranjen pa ni tada na Sokolju.
Naše akcije na Sokolje su vođene zbog stalnih pješadijskih i snajperskih napada na kasarnu u Rajlovcu, i velikog broja poginulih civila od strane snajperista sa Sokolja.
Tačno je da sam bio na Sokolju u toj crvenoj kući, sa još desetak ljudi.
Možda sada izgleda glupo da sam ostao u okruženju sa tim ljudima nekih dva-tri sata.
Imali smo četiri ranjenika, i jedva smo izvukli žive glave.
U toj akciji smo trebali da u zoru neprimjetno uđemo do prvih kuća i vaćih tranšea.
Na lijevom boku smo imali desetak boraca, a na desnom krilu je išla jedan grupa od desetak specijalaca.
Međutim, nakon što sam ušao u crvenu kuću shvatio sam da nam niko ne štiti bokove jer su ove dvije grupe ostale na polaznim pozicijama.
Međutim, tada je već bilo kasno da se vratimo jer je iza nas je bila livada u dužine od nekih šezdesetak metara.
Vjeruj mi da je bilo gadno! Navalili su na nas kao osama, ubacivali nam bombe, defanzivne a mi smo ih vraĆali prije nego što su eksplodirale.
Najgore nam je bilo što unutra nije bilo nikakvih zaklona.
Borili smo se tako dva-tri sata i na kraju smo krenuli u povlačenje, uz jaku vatrenu podršku.
Na sreću, pa ko se izvuče.
Ni sada mi nije jasno kako nam je to pošlo za rukom, ali smo prešli preko tog brisanog prostora bez ikakvih gubitaka.
Ova četiri ranjenika smo imali u kući prije povlačenja.
Ja sam bio jedini koji nije imao zaštitnu masku, a ubacivali su nam CS u kuću.
Disao sam kroz kragnu od jakne.
Srećom, bio sam djelimično naviknut djelimicno na CS još od Kosova 1990.
godine, kada smo obučavani za upotrebu maski.
Toliko o Sokolju i crvenoj kući.
Tamo sam jednom drugom prilikom izgubio dobrog prijatelja, hrabrog borca, junaka, sportistu...
Bio je to Golijanin Božidar.
Pogodio ga je malokalibarski metak, snajperista, direktno u čelo.
Bio sam tu, odmah pored njega i previjao ga zajedno sa Snježom, našom bolničarkom.
Eh, kakav je to momak bio! Neka mu je laka crna zemlja!
Ja nisam nikada učestvovao u borbama na Mijatovića kosi.
Nisam poznavao tog borca koga ti pominješ, ali sam u borbama na Mijatovica strani poginuo još jedan prijatelj i tom prilikom ostao na vašoj strani.
Uz dosta muke smo ga razmjenili za vaše poginuli.
Taj hrabri momak se zvao Slavko Todorović.
Međutim, ja tada nisam bio sa njima, a da jesam ne bih dozvolio da vam ni mrtav padne u ruke.
Repija je živ i zdrav.
U Beogradu je i vidimo se ponekad.
U više navrata se susreo i sa Vikićem, koji je dolazio kod njega u njegov kafić.
P.
S.
Da li se poznajemo?
Zuc_Razno : Oko : Bijeljina
24001
09.03.2010
Mijatovića kosa
U vezi pitanja koje je postavio 5450: na Mijatovića kosi nije 14.
06.
1993.
godine bila Specijalna policija nego I.
D.
V.
Miće Vlahovića, Rajlovačka vojna policija, Ilidžanski narko-vod, Vaske sa trocjevcima i Ilijaške prage.
U toj akciji je poginuo i komandir rajlovačke policije Radovanović od vašeg R.
B.
Iz njega je pucano iz paprati.
Vjerujem da znaš o kom mjestu govorim, jer ste tada i vi imali gubitaka.
Ovaj događaj je već ranije opisan na ovom forumu pa malo pročitaj.
Očigledno je da dobro poznaješ mnoge akcije pa vjerujem da smo se često sretali po tim nasim gudurama a možda se i lično znamo iz vremena prije rata.
Drago mi je da se i Luna uključio u diskusiju, pa da na ovaj način i on učestvuje u očuvanju naše istorije.
Siguran sam da i on ima mnogo toga da napiše.
Pozdrav za Kineza, mog bivšeg radnog kolegu.
Vojnicko_Groblje : Rale Kovac : Rs
23998
09.03.2010
Danilo Lazarevic
Tačno je da je borac Danilo Lazarević bio pripadnik Baranjske čete, a ona je tada pripadala Drugoj romanijskoj brigadi, pa ti zbog toga nemaš podatke o njemu.
Idući na sahranu Danilu poginuli su Vidak Mihajlović i Goran Barjektarević, borci Visojevačke čete.
Ove dvije čete su pripadale Sredanjskom bataljonu a istovremeno i Ilijaškoj brigadi od februara 1993.
godine.
Danilo Lazarević nedavno prenesen iz groblja Vrhovine u groblje Repča na Palama, gdje mu je sahranjen i otac.
Što se tiče borca Vlastimira Blaške Rajića on je bio pripadnik Sredanjskog bataljona.
Poginu je 17.
06.
1995.
godine na Jasenu a sahranjen je u groblju Vrhovine.
Pozdrav za sve koji posjećuju ovaj forum, i hvala Bogu svakim danom nas je sve više.
Goran (Aleksa ) Barjaktarević
Vidak (Vido ) Mihajlović
Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih
23997
09.03.2010
Vanjski prsten 94
Želio bih da nešto napišem o padu četiri rova na dijelu Polom - Jasen.
Činimi se da je to bilo 1994.
godine, ne zamjerite mi ako sam pogriješio godinu.
Uoči samog gubitka rovova, raspušten je naš intrventni vod.
Po čijoj komandi, to ni dan-danas ne znam! Kada su nam javili da je Armija BiH tj.
126 brd.
zauzela četiri rova i da vrši napade na široj liniji fronta na vanjskom prstenu, naša komanda je počela sakupljati bivše pripadnike Iterventnog voda na što su se odazvali Đos, Sini Buco, i ja, kao i 26 ljudi iz rovova.
Rečeno mi je da povedem ljude u Srednje, i da zaustavimo prodor neprijatelja na putnoj komunikaciji Srednje - Nišići.
Naš komadant mi je lično rekao da ćemo imati slobodnih deset dana kada se vratimo.
Ako se vratimo!
U Srednje smo ušli oko 4 sata popodne.
Prizor je bio kao iz horor filmova: mjesto je bilo sablasno, napušteno i bez struje.
Tamo smo našli vodiča, koji nas je poveo nekakvim kozijim stazama do našeg odredišta.
Meni je naređeno da organizujem polukružnu odbranu u zoni gdje su pala četiri rova i da kontrolišemo put.
Tada sam imao samo 21 godinu, a bio sam predvodnik jedinice.
Kasnije su nam u pomoć pristigli i "Vukovi", ali o tome drugom prilikom.
Volio bih da se jave i drugi koji su učestvovali u ovoj akciji.
Zuc_Razno : 5450 : Sarajevo
23995
09.03.2010
Sokolje
Luna pitaš me za Sokolje? Znam da su to radili Karišik i ekipa ( bio si i ti).
Sjeti se slogana "OZNA SVE DOZNA"
Koliko sa sjećam Karišik je tada ranjen, ispravi me ako griješim.
U sekundi ste uletili uzeli dio linije i uzeli poznatu crvenu kuću,
Objektivno govoreći, razvalili ste te linije na Sokolju.
Tu liniju je poslije vratila Vojna policija i nekoliko mojih prijatelja.
Nisam lično učestvovao u tim borbama jer sam bio na drugom pravcu, malo desno od Sokolja.
Taj dan sam izgubio dvojicu prijatelja Rahmetli Omera Šišića Joju i tada je teško ranjen rahmetli Smajo Šikalo koji je podlegao 8.
decembra.
Oni su vračali tu izgubljenu liniju.
Luna šta je sa Repijom?
Je si li bio na Mijatovića strani 14.
06.
1993.
godine jer taj dan sam imao borbu sa specijalnom policijom.
Ovo znam zbog akreditacije koju sam našao kod jednog poginulog.
Mislim da se zvao Jovan Jovanović i bio je pripadnik specijalne policije.
Poštovani,
Vjerovatno misliš na Jovanović M.
Jovana, rođenog 1973.
godine, a poginuo 1993.
godine.
Mlađo Motika je poginuo 07.
12.
1992.
godine.
Nisam bio na sahrani, ali sam bio na pomenu po pravoslavnom običaju, nakon nešto manje od 40 dana (četeresnica), a možda je to bila i polugodišnjica, nisam siguran, na groblju u Krivajevićima gdje je Mlađo sahranjen.
