|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
24033 |
10.03.2010 |
Balvan puk'o od opterećenjaAnalizirajući, površno i dubinski, stanje u šumarstvu, dolazimo do zaključka da je balvan opterećen troškovima da je ¿puk'o" još u dubećem položaju.
Gledano očima prosječnog čovjeka, to se čini nevjerovatnim, jer kada vide kamion sa balvanima odmah pomisli da novac ulijeće u džepove zaposlenih u šumarstvu.
Stručnjaci za poslove eksploatacije znaju šta sve tereti kubik, odnosno trupac.
To su (kao direktni troškovi) provođenje doznake i izrade izvedbenog projekta, izgradnja novih šumskih kamionskih puteva, popravka i održavanje postojećih šumskih kamionskih puteva, izgradnja i održavanje izvoznih traktorskih vlaka, sječa i izrada drvnih sortimenata u šumi kod panja, primicanje i izvoz drvnih sortimenata šuma od panja do šumskog kamionskog puta i utovar i prevoz od šumskih stovarišta do centralnog stovarišta, a (indirektni troškovi) izrada šumskoprivredne osnove, šumsko uzgojni radovi, zaštita šuma, izrada, izvoz i plasman slučajnih užitaka, izgradnja pratećih objekata u šumarstvu (lugarnice, osmatračnice, čeke i drugo), ostala investiciona održavanja i tekući troškovi poslovanja.
Kada se svemu tome doda da su redovni, ozakonjeni zahvati da JPŠ 'Šume RS' izdvaja po deset odsto za Agenciju za šumarstvo, proširenu reprodukciju i lokalnu zajednicu na kojoj se nalaze organizacione cjeline, balvan je 'puk'o' još na panju.
Obaveze 'šuma' prema opštinama su tri puta veće od izdvajanja u Federaciji BiH, Srbiji i Hrvatskoj.
Mr.
Radovan Simić, koji je pisao prošli Zakon o šumama (važeći od 1992 do avgusta 2008.
godine) kaže da novi Zakon o šumama ima negativan odraz na ukupno poslovanje Javnog preduzeća šumarstva i njegovih organizacionih dijelova, kojeg je zbog značajnih manjkavosti i nedostataka nemoguće sprovesti u praksi.
Simić se pravom pita: zašto je i kako donesen.
U prilog tome ide mišljenje šumarskih stručnjaka i svih zaposlenih u JPŠ 'Šume RS', koji su potpisali peticiju u kojoj traže da se što prije ide u izmjenu i dopunu Zakona o šumama, jer Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kao predlagač, u postupku donošenja, nije prihvatilo i ugradilo u zakon ni jednu primjedbu i sugestiju koje su isticali u toku javnih rasprava predstavnici 'Šuma Srpske', u kojem je zaposleno više od 400 inženjera i i 600 šumarskih tehničara...
'Zbog svega toga, Zakon o šumama je nametnut', naglašava Simić.
Neđo Ilić, direktor JPŠ 'Šuma Republike Srpske" ističe: 'Imamo zaposleno oko 4.
000 radnika i plašim se da će cio sistem da bude doveden u pitanje kada Agencija počne sa radom.
Iako smo upozoravali da formiranje Agencije za šume nije dobro rješenje, nije bilo sluha za naše stavove.
Nije mi jasno zašto se predlagači Zakona o šumama nisu osvrnuli na iskustva Srbije i Hrvatske, kada je riječ o radu agencija za šume'.
Direktor Ilić je u pravu, jer Srbija i Hrvatska nemaju Agenciju za šumarstvo, a Slovenija ima, ali pri Slovenskom šumarskom institutu.
U opertivnoj analizi nameće se zaključak da je agencija fantomski organ u šumarstvu Republike Srpske, a prema analizama Radovana Simića, 'glavni je razlog donošenja novog Zakona o šumama, koja slabi status i važnost Javnog preduzeća šumarstva u RS'.
Siguran sam da bi u akcionom istraživanju fenomena 'balvan puk'o od opterećenja' došli do rezuiltata da je ovo stanje 'nepodnošljivih okolnosti' uzrokovao najviše nepovoljan i nametnut Zakon o šumama, na drugom ekonomska kriza i na trećem organizacija Javnog prduzeća 'Šume RS'.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23580 |
31.01.2010 |
Višegradska staza pod kapom moćnikaNimalo slučajno, ovaj javni proglas počinjemo s riječima Njegove Svetosti, Patrijarha Pavla: 'Kada su dokazi slabi, riječi su jake'.
Nama, za ono što kažemo, ne trebaju jake riječi kao lažna argumentacija.
Da je moralna kriza dostigla samo dno, dokaz je što se kulturom kao društvenom nadrgadnjom bavi svako i čini sve što hoće.
Najbolji dokaz za to je 'Višegradska staza', koja svake godine okuplja najlošije pjesnike iz Republike Srpske, epigone i minorce, poput Milanka Borovčanina Romsoka sa Sokoca (dvije godine), Neđe Đevića iz Foče - sada iz Banje Luke (desetak godina), koji nema ni jednu objavljenu knjigu, Vojina Ostojića iz Bratunca, Milenka Jevđevića iz Višegrada (tri godine) i njima slične.
Sve to radi jedan čovjek ¿ Milan Šušnjar, a oreol 'zaštite' mu je tzv.
'umjetniučki savjet', koji mu ne može ništa.
Do rata, 'Višegradsku stazu' je vodila i organizovala biblioteka u Višegradu, a u ratu i poslije rata SKPD 'Prosvjeta', bolje reći podobnici i poslušnici Vojislava Maksimovića, koji je prave pjesnike stavio na crnu listu, a stranačke kadrove, poput Milanka Borovčanina i Neđe Đevića na listu sa koje ih niko ne može skinuti.
Ne vjerujem da ne uvažavate nepobitnu činjenicu da 'Višegradsku stazu', organizuju i vode oni koji bi se, u prvom smislu pojava i događaja, mogli naći u publici, a nikako kao ključni ljudi koji o svemu odlučuju, kada je ona u pitanju.
Nakon moje malenkosti, koja je više godina tražila da se na 'Višegrdsku stazu' pozovu neki naši ključni pisci (tu sam namjerno isključio sebe, jer mi je poznato da su pogrešni ljudi tipa Milana Šušnjara ponosni na svoje mane).
Tako se i dokazalo, on je, uznosito i prkosno, nastavio da poziva na 'stazu' nižerazredne pisce, kada se oni, sasvim slučajno, nađu u banji, kao što je to bio slučaj neke godine sa Milankom Borovčaninom Romsokom.
Grešku, Šušnjar prkosno ponavlja svake godine.
Što neće, u Višegradu vlada SDS, pa čak i kada SNSD osvoji vlast.
To potvrđuje činjenicu da vladaju interesne grupe i primitivizam, a ne stranka na vlasti.
Što veća provincija, tim više.
Dva puta je pozvao Milanka Borovčanina Romsoka, sabrata iz stranke ¿¿dobrih domaćina¿¿, koja je narodu ponudila sveto siromaštvo a sebi je uzela sve što se uzeti moglo, od fabrika do hotela.
Pozvao je nezamjenljivi kadar Milan Šušnjar i Vojina Ostojića iz Bratunca, koji je postao pisac zahvljujući samo sponzorima (kao Romsok), a ne instituciji recenzije koja izostaje kod neozbiljni izdavača koji objavljuju njihove knjige.
A smisao 'Andrićeve staze' nije u njihovom okupljanju, već afirmisanih proznih pisaca u Republici Srpskoj, koji nisu učestvovali na ovoj značajnoj kulturnoj manifestaciji, koja se ne smije privatizovati ni od predsjednika SKPD 'Prosvjeta' Višegrad, a ni opštinskih struktura, pa i tzv.
'umjetničkog savjeta', kojim Šušnjar dugi niz godina manipuliše.
Voditelj 'Višegradske staze' je pjesnik sladunjavih pjesama, kojima se dodvorava prosjekašima, koji su mjerilo svega što postoji, ali nisu za nadgradnju, posebno književnu avangardu, jasno vam je koliko je ova manifestacija oskrnavljena.
Pravi umjetnik se ne smije dodvoriti prosjekašima, osim ako to ne odgovara stranci na vlasti, koja nas je i dovela do totalno poremećenog sistema vrijednosti, kao da nesposobni imaju samo jednu sposobnost: da onesposobe sposobne!
Istinski pisci, ako tako nastavite, odreći će se 'Anrićeve staze', kao što bi se odrekao i sam Andrić.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23578 |
31.01.2010 |
Da te nema, trebalo bi te izmislitiLagan, kao vjetar što pohodi Romaniju, uđem u frizersku radnju na Sokocu, nedaleko od sjedišta preduzeća u kojem radim već deset godina, čiji naziv nije više 'Srpske šume', već u navodnicima 'Šume Republike Srpske'.
Sve to, nametnuli su međunarodni mešetari, prije inficiranog Zakona o šumama po kojem je balvan pukao čim ga pogledaš.
Ako ima ljudi u frizerskoj radnji, kada uđem, zavlada neka tišina, ali nema napetosti u njoj, kao da se boje da imam kod sebe češalj za misli ili da vidim neviđeno i čujem nečuto.
Frizerka, starija, već baka, ali brzih uzmaha, čuje sve što ljudi kažu, pa i ono što neće da kažu.
Sasvim moguće, jer ako je kosa antena misli, provlačeći prste kroz kosu onih koje šiša, kroz njena nervna vlakna struje misli u ovitku nekazanih riječi.
Osim toga, čovjek kod frizera, skidajući kosu, bradu, dlačice iz ušiju, želi nesvjesno da se oslobodi ovozemaljske prlježi u ljudskim odnosima, kako bi izašao čist, kao krsnik na bojište poslije molitve.
U tom gradu sam ostavio neizbrisive tragove neprilagođenosti sili i silnicima, mafijašima i profiterima, onima koji su bez dana staža stekli bogatstva, griješeći se od grobove izginulih u proteklom ratu, ali i od rovove i borce koje su gurnuli u rat, kradući im budućnost uzimajući sebi fabrike a njima ništa i ostalo.
U tom gradu sam doživio da oni koji bi me do juče sklonili iz života, sada persiraju, jer ih je nebeska sila natjerala da osjete grijeh prema onima koji nisu tražili ništa osim da budu nepotkupljivi svjedoci svega što se dešavalo, a nisu izdali narod i nacionalne interese.
Takvi ne ulaze u ovu radnju, već oni izbirljiviji, kultivisaniji, što bi rekli pošteni seljaci, oćutni, koji govore kratko i pojmljivo, koji sporo pričaju, a brzo misle.
U frizerskoj radlji, kod Angeline, ljudi misle šta govore, a govore ono što misle.
Mislima im nije tijesno u košulji govora.
Ljudi koji se kod nje šišaju su kao biljke, koje reaguju na osjećaje i misli svojih vlasnika.
Oni su za nevidljivu knjigu života nepotkupljivi svjedoci, koji pokazuju put do univerzalne životne istine.
Nisu hrabri da vas podrže na licu mjesta, na kojem ostavljate svoj i njihov pečat istine, ali jesu pošteni, da vam na skrovitom mjestu kažu šta misle.
Uvremenjeni su, znaju da je ovo nedoba istine i pravde, da je država besudna i da je za laž nagrada, a za istinu kazna.
Frizerka u brznom kretu, prema zapamćenoj matrici prethodnog šišanja, odrađuje posao uljepšavanja, do kultivisanog kraja, kada skida ogledalo sa zida i pokazuje odlik glave sa potiljka.
Ipak, od svih tih ljudi koji se šišaju, a nisu dlakavi iznutra, zapamtio sam ono što mi je rekao jedan dobromisleni advokat i jedan empatični hirurg, koji me operisao nakon ranjavanja u Vojnoj bolnici u Sokocu.
A možda su mi to i najdraže riječi koje sam u životu čuo: 'Da te nema, trebalo bi te izmisliti' (advokat) i 'Pišeš, kao da mi čitaš misli(hirurg).
Nakon toga sam zapisao da su riječi, koje imaju u sebi energiju ljubavi i istine dobromislenog i pravorječivog čovjeka, male munje ¿ svjetlice koje prožimaju cijelo tijelo, jer su prošle kroz središte srca.
A frizerska radnja na Sokocu, ostaće mi u sjećanju kao istureno odjeljenje psihoterapisjeke zajednice u kojem su ljudi dobromisleni i pravorječivi.
Penzioner, najčešće, govore ono što se ne može naučiti iz knjiga - oćutno i mudroslovno, tako da im je 'iskustvo dijete misli, a misao dijete akcije'.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23576 |
31.01.2010 |
I primirje je rat (1)EPIGLOG RATOVONJA POĐI-STANI-ODUSTANI
Hoćete da vam pri¬am o djetetu rata, šta je ono naučilo?!
Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani-odustani! Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno.
To istrga duše! Uz to ¿ primirja dovedena do besmisla.
Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet.
a u ovom svijetu postoje samo dva stanja: stanje rata i stanje mira.
Kada nema rata, u stanju mira ¿ vrše se pripreme za rat.
Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu a gubimo u miru.
Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova.
U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac!
Sve je varka ¿ igra suprotnosti i lukavosti, koju igraju čak i životinje, a ljudi još perfidnije, jer imaju tehniku i razum.
Za vrijeme primirja profiterski tragovi postaju širi, razuđeniji, pa se obično uhvati po nekoliko švercera sa neprijateLjskom stranom.
A u vrijeme kada puca i kada zemlja gori od granata, profiterima i švercerima gubi se svaki trag.
U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom ¿ dok imaju čime da ga kupuju.
Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna ¿ kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini.
Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata ¿ i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje.
Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga.
Još ako je pri tome vlast nedodiljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti ¿ ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem...
Sve to ako se ima u vidu, ali i vremenska dimenzija, pogled iz budućnosti na prošli rat, samo jedno, dva, a najviše tri primirja ¿ mogu se opravdati! Sva naredna su takve varke iza kojih teku potoci krvi i umnožavaju se grobovi.
Strana koja iza primirja pobijedimo svoje slabosti, bolje napreduje u ratu.
U Drugom svjetskom ratu Srbi su opijeni komunizmom branili iluzije o Jugoslovenstvu, koje im se sada i zauvijek razbijaju o glavu.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23487 |
27.01.2010 |
Intimistička statistikaNEKAŽNJENI ČITAČ BUDUĆNOSTI
Kao malo ko u ovoj državi koja liči na splav koji prokišnjava, na vrijeme sam ukazivao na greške, pjesmama, dramama, člancima, istraživanjima, kao i nekim drugim javnim nastupima.
Sada, kada je sasvim sigurno kasno za anamnezu, dijagozu, ali i terapiju, red je da kažem da se vlast obogatila, a narodu je u naručju ostavila višak nemanja i sveto siromaštvo.
Dušu mu je razapela na štrikove.
Pobili su srpske junake, sada je narod zacrnjen krug.
U besudnoj državi sve je bilo moguće.
Još 1993.
godine objavio sam u knjizi "Molitva za mrtve" da je lopovska oligarhija s Pala ukrala od popa Boga, a od Paljana grad".
"Mali staljin", kako Velibora Ostojića naziva Rade R.
Unković u romanu "Na putevima zla" (čiji sam ja izdavač) je tražio od Ratka Adžića, tada ministra unutrašnjih poslova, da me zatvore, ali Ratko to nije htio da čuje.
U "Srpskom glasu" stavio se u moju odbranu tada gradonačelnik Predrag Radić.
Prvi sam istražio da se apsurdno ratuje, odnosno da se ne ratuje radi nacionalnih, već radi lopovskih interesa: pođi-stani-odustani! Iza toga sam objavio istraživanja, u skoro svim progresivnim novinama, "Profiteri - pauci rata".
Monodramu "Ode, a da nije poginuo" izvodio sam sam (trideset puta), jer je Rade Simović nije smio uvrstiti u program Festivala monodrame "Srna-festa".
U njoj, između ostalog piše ono što sam javno govorio: "Vole profiteri devizne džihadlije, nego mene Srbina Svetosavca, troprstaša¿ Nadmudrili su i Kafku, spomenici su pocrvenjeli od stida, ali onin nisu¿"
Izlazeći iz Sarajeva, rekao sam da profiteri grade aerodrom na romanijskom tibetu, da im nebski narod uzleti u nebo, a on će u crnu zemlju propasti s tugom.
Kada sam im govorio da ne manipulišu sa Biljanom Plavšić, oni me nisu slušali, a onda sam, u Sokocu, na Spasovdan, kada je i Bog od zlih ljudi uzletio u nebo, osnovao njenu stranku.
Od tada sam bio progonjen, čak i u Crnoj Gori, od mafije, što znaju mnogi ljudi sa Sokoca, Pala, Lukavice, Vlasenice, Milića, Bijeljine, Banja Luke¿
Kada su zatvorili Milovana Bjelicu, mene su hvatali kao taoca.
Pobjegao sam kod Rajka Dukića, a on mi je rekao da ni u Milićima nisam siguran.
Krenuo sam prema Ljubiši Saviću Mauzeru, a usput sam navratio kod vladike Vasilija, sa bratom Veljkom.
On nas je primio, nudeći da me skloni u manastir, a onda me čudesno zapitljivo pogledao i rekao: "A je li vama kompleks što vas nisu izrafalali umjesto Bijelog Vuka¿" Otišao sam kod Mauzera, a on je već bio u Palama¿
Od ove države nisam uzeo ništa, ni na Sokocu ni na Palama, a ni bilo šta iz Olova.
Prodao sam stan u Sarajevu i kupio skromnu kuću na Palama, sasvim solidnu i dovoljnu za život.
Niko me nije kupio, a nisam ni kupljeni svjedok.
Kao književnik i istraživač sociološko-psiholoških fenomena i pojava, ali i kao radnikk JPŠ "Srpke šume", imam pravo da svemu ovome dam javnu dimenziju, bez zamagljivanja, bez zlorječivosti, s pravom mjerom, s osjećajem ne samo za ono što je ovdje i sada, već i ono što će doći.
A došlo je: narodu sveto siromaštvo i višak nemanja, a tajkunima i lopovskoj oligarhiji kuće, stanovi, zgrade, gradovi¿ Momčilo Mandić mi je rekao u Beogradu, kada sam došao sa ranjenicima u Biro vlade RS, da će kupiti pola države koju smo mi zaljevali krvlju¿ I kupio je.
Samo u Lukavici ima tri pumpe.
U njegovom rodnom Kalinoviku, ljudi kažu: "Kada svi spavaju Mandići rade".
Tačno, ali dabogda ga stigle sljedeće dvije narodne poslovice: "Oteto - prokleto" i "Dabogda imao pa nemao", sa mojim potpisom kao nekažnjeni čitač budućnosti!
Nedeljko Žugić
Nedeljko,
Dozvoli svom starom prijatelju i ratnom drugu da se nadoveže na ovaj tvoj članak sa jednom molbom i jednim komentarom:
Molba: Kad se kandiduješ za neku funkciju "zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te glas dati! "
Komentar: Da te nema, trebalo bi te izmisliti!
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23486 |
27.01.2010 |
Samo(UBISTVO) Nikole KoljevićaSamoubica kojeg su ubili drugi
Bez obzira na težak položaj umjetnika, hvala Bogu, još niko, od njih nije izvršio samoubistvo, taj čin nasilja nad samim sobom.
Zvanično, to je "učinio" samo Nikola Koljević, kada je ostao bez državne funkcije, kada je bio samo predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske.
Ali, ozbiljnim istraživačima, koji su proučili sve okolnosti, pa čak i one 'nepodnošljive', ostaje jasnoća svijetlećeg upitnika: 'Nikola nije bio dobrovoljni davalac života'.
Dokaz je drugi hitac, jer jedan je mogao ispaliti sebi u glavu, ali drugi ¿ nikako!
Istina, on je teško podnosio kolektivno robovanje energiji zablude koju su proizvodili profiteri ¿ pauci rata.
Znao je da su Srbi ponosni na svoje mane.
Znao je za Epimetejev sindrom.
(Epimetej je bio Prometejev brat sa karakteristikama čovjeka koji kasno shvata).
Prevedeno na slučaj Koljević ¿ bog ratne vatre, žrtvovao je svoj narod radi profiterskih interesa.
Bezobzirno je trošio snagu svoga naroda.
Ključ rata je ostavio u Sarajevu, a na Palama je našao staru bravu koja se dobro otključava profiterskim kalauzom.
Proučavajući istoriju života Nikole Koljevića i istoriju slučaja, nema puno dileme da je on samoubica kojeg su ubili drugi.
Kao kultivisan literata, koji je izuzetno dobro poznavao dramsku književnost, znao je da je u istoriji samoubistava najmanje dramskih pisaca i onih koji se bave esejom i filozofskom prozom.
Ispred svih prednjače pjesnici i prozni pisci.
Ali, ubjedljivo pjesnici, jer da bi njihove riječi blistale potrebno je puno truda, intenziviranih doživljaja, viđenja unaprijed i unazad, uz proširenu brazdu saznanja u sadašnjosti.
Sve u svemu, za nauku, čudesan splet osjećanja i osjećaja vlada u duši pjesnika.
U januaru 1997.
objavljena je da je nakon pucanja dva hica u glavu, preminuo Nikola Koljević.
Odmah sam rekao da je on ¿samoubica¿ kojeg su ubili drugi.
Narod je potapala ista sumnja, ali nije smio dići glas protiv sijača straha i smrti.
Službeni izvještaj uviđaja nije niko video, osim da je obnarodovao da je Nikola pucao sebi u glavu u zaključanoj sobi.
Znao sam da su to učinili ljudi koji dobro žive od ¿nedostatka dokaza¿.
Ljekar je rekao: ¿dva metka ne može čovek sam sebi da puca u glavu.
¿ Nikola im je spremao javnu sačekušu sa zapisima i fotografijama, a to je za njih koji brišu sve gnusne tragove jezik golih činjenica, bez bezopasnih pjesničkih metafora.
Biljana u ¿Svedočim¿, u vezi sa svim tim ističe: ¿Vrlo dobro sam zapamtila kada mi je rekao, ali sa nekim posebnim naglaskom: Radovan me leči nekim tabletama¿.
Zato je Koljevićevo samoubistvo sumnjivo.
Takav čovjek nije imao hrabrosti da dva puta sebi puca u usta, bez obzira što u Republici Srpskoj vlada duboka depresija i mafija.
A on je glavni svjedok njihovog nastanka i održanja.
Zato je vlasnik života i smrti iz njegovog okruženja, poslije hapšenja platiše ubica sa Sokoca, kojeg su uhapsila dva hrabra čovjeka (oba su ubijena u kolumbijskoj sačekuši), rekao: 'B.
V.
je dobar momak, ali poslije hapšenja B.
niko mu ne garantuje život, jer Ovi (mislio je na one koji čuvaju Radovana) će ga ubiti kao psa'.
Za nekoliko dana je ubijen najveći romanijski borilački mit Srđan Knežević, a nakon godinu dana i Ljubiša Savić - Mauzer.
Policija sve zna, ali svi, od reda svi ¿ ćute i ćutotvorišu.
Hazarski put Miloševića vodio je i Nikolu da bude samo(UBICA) kojeg su ubili drugi! Njemu, koji je imao moralni i državni dignitet, mafija nije mogla uvesti sankcije na riječi, ali ga je, po svemu sudeći, sklonila iz života.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Rs
|
23419 |
21.01.2010 |
Predgovor jednoj knjizi VIDJENJE UNAPRIJED ¿ ŽIVOT NA BRISANOM PROSTORU
Pišem ovu knjigu, nakon smirivanja bolnih žignuća u duši i tijelu, vjerujući da riječi imaju u sebi energiju ljubavi, da su male munje, svjetlice koje prožimaju cijelo tijelo, jer su prošle kroz središte srca.
Tako smirenoj duši pokorenoj volji Božijoj, duhovi zlobe ne mogu ništa.
Onaj ko pred sebe stavi svijetleći upitnik sa predubjeđenjem da knjiga ima neku drugu namjeru, savjetujem da je ne čita.
Ona, u svakom pogledu, nije namjenjena sebičnim i tjesnogrudim ljudima, koji činjenice silom okolnosti prihvataju, nastojeći da ih poreknu ili zaobiđu.
Vođen željama kao molitvama, sužavalo mi se vrijeme na dlanovima, pa sam jasno vidio čak i skrivene dimenzije prošlosti i budućnosti.
Bog je otvorio kosmičku biblioteku, jer sa praga smrti vrati me u život...
U predratnoj, ratnoj i poslijeratnoj prlježi, nisam mogao da budem nečasan igrač, zato sam, kao duhovni fotograf, bio časan posmatrač.
Nisam razgovarao samo sa umrlima, ali sam vjerovao da je moguća komunikacija sa njima.
Ako jeste, vjerujem da imaju veću sposobnost da pomognu čovjeku nego dok su bili u vidljivom životu.
Vladika Nikolaj Velimirović je dao odgovor šta vide mrtvi: 'Svaki umrli vidi jedan deo onoga sveta koji je preogroman, neizmjerno veći od ovoga.
Mnogi na samrti vide svoje srodnike, davno umrle, i sa njima razgovaraju.
To je bezmalo obična pojava...
' Od zla se branih osmijehom i nadom, s vjerom da ono što vidim unaprijed može da uznese iznad problema sa proširenom dimenzijom njihovog sagledavanja.
Sjetio sam se Alfreda Adlera koji u 'Psihologiji djeteta' kaže: 'Ništa jedna dobra vila ne može bolje uraditi za jedno dijete, nego mu stavi probleme u naručje, koje ono uspješno rješava'.
Rijeka sjećanja, kao da nije tekla iz prošlosti, ulijevajući se u veliko nepoznato more, već kao da je tekla iz proširene sadašnjosti u prošlost.
U zapuhu sjećanja trenuci ne umiru.
Znakovi pored puta budiće umrle! Ali, sebeljubivi pisci, podijeljeni do besmisla, ne razumiju se između sebe, a jasni su do bola.
Najlakše im je reči 'ne može čovjek bez politike'.
Ili, što bi rekao književnik Nedeljko Babić, obolio od eneregije zablude, koji kao Prometejev brat Epimetej, vidi sa zakašnjenjem: 'Žugić je subverzivni patriota'.
Jesam za one koji ne pišu s dušom u riječima, niti poštuje drevnu mudrost da je čovjek odgovoran prema mislima, a riječima još više, a o djelima - neka pita lidera lopovske oligarhije, koji je narodu ostavio višak nemanja, a sebi je uzeo sve što je mogao.
Babić se zagrcne od zanosa kada priča o 'ocu Republike Srpske', jer više voli jednu emociju koja će zadovoljiti njegovu dušu, od nepobitnih činjenica.
To i jeste razlog zašto sam se odlučio da dokumentujem 'Viđenje unaprijed', kako bi se vidjelo ko narod zavarava nudeći mu crne noći, a ko svijetle dane srca.
Nazvao me književnik i narodni poslanik u Skupštini Republike Srpske, rekavši da je napisao novi roman.
Usput je pitao 'ko je Nedeljko Babić'.
Odgovorio sam ko je i šta je, a on je lakonski dodao: 'On za tebe kaže da si agent CIE'.
To je bila posljednja kap u već prepunoj čaši.
Znao sam da zli duhovi žive u ljudima, ali da tako mogu pričati samo dvojedni, trojedni i stojedni ljudi.
U takvima đavo nađe svoj zabodak.
Oni se pokoravaju zlomislenim, a dobromislene ogovaraju.
On je bio pokoran 'ocu Republike Srpske', koji je đavolji poglavica.
Šta je drugo čovjek koji je slavske kolače okretao profiterskim prstima i koji je, slava mu i čast, Vasilija Čudotvorca, nosio kroz profiterske kanale, da mu vojska koja apsurdno ratuje ne traži šumu koju je obećao.
Čitalac se može uvjeriti da sam na vrijeme ukazivao, kao artikulisan buntovnik, na negativne pojave koje će izazvati katastrofalne posljedice.
Tome svjedoče brojni članci i komentari, desetine socijalnih pjesama, do monodrame 'Ode, a da nije poginuo', istraživanja 'Profiteri - pauci rata', pa do analitičnog komentara 'Kolektivna smrt naroda'.
Zbog toga doživljavah neprijatnosti od zlih ljudi, što me jačalo, kao milost susreta sa istinom koja je osvjetljavala puteve neprohodne.
Vjerovao sam, a i sada vjerujem, da bih doveo dušu u opasnost ako se ne bi pozvao na Boga (jer ko ga ne priziva - goni ga).
On mi pomaže da u 'nevidljivim' signalima prepoznam ono šta nas čeka u budućnosti.
Govorio sam onima koji će pucati jedni u druge da u Bosni sjedi dušman sa dušmanom, potajno jedni drugima uzimaju mjeru, dok u zavjetrini bruse noževe.
To je tek začeto dijete rata bolje razumijelo nego široke narodne mase.
Kada su mjere uzete, komšija komšiju je gledao usijanim pogledom.
Haustori su se punili mrakom.
Strah se uvlačio u kosti spavača! Namirisani barutom krišomice su izlazili glasači.
Poslije prebrojanih glasova kao dan je jasno da su ljudi promijenili boju krvi.
Počelo je pucketati u vazduhu.
Ulicom su išli ljudi čas vidljivi čas nevidljivi.
Tražili su zaklon između svjetla i mraka.
Dok su normalni luđeli od straha - luđaci su zauzimali busije! Grad je postao njihovo vlasništvo.
Nema nekada, sve je sada.
Nestaje grad satkan od ružičastog sna.
Nad njim su ukršteni mačevi mržnje.
Zemlja i nebo sreću se u jauku.
Nigdje svilenog konca sjećanja na sveopštu zbratimljenu zajednicu.
Sjenke se grle nad grobovima.
Vidim ranjenika čij noge koračaju po podzemnim svjetovima i plačnu majku čije suze hvatam u suzarnik...
Na vrhu igle i život i smrt!
O, Bože, kako me bole oči duše
Da bih otkrio izvornu istinu u korijenu prirodnog nastanka pojava, odbacio sam uniformisane načine mišljenja i nošenu košulju jezika.
Oni koji vjeruju u najveću zabludu 'svi kažu' ne mogu pomoći, ali onima koji traže izlaz iz bezizlaza - mogu se pridružiti, kao i oni meni.
To me sa njima pobližuje, ali ne u smislu da budem ispred njih ili oni ispred mene, već zajedno, da se oslobađamo od robovanja grijehova prošlosti.
Moja izlaganja (komentari, članci, priče, pjesme, istraživanja) su sublimirana (u saboju) i ne rasipaju se izvan naponskog polja na temu 'viđenja unaprijed'.
Mogu se čitati od kraja ka početku, iz sredine ka početku i kraju, ali i kao istrgnuća - onako kako se slučajno neka stranica otvori.
Kazivanje o ratnim i poslijeratnim pojavama, nigdje se strogo ne odvajaju, jer stoje u 'čvrstim' uzročnoposljedičnim vezama.
Ako vam se učini da pisac ima magičnu moć u riječima, vjerujte da mi to nije bila želja, osim da pisanje bude s dušom u riječima, s razbuđenim očima srca, jer i sam čin pisanja dešava se po diktatu: 'usta zatvori, a oči otvori'.
Sve to vodi nijemi dijalog, ima neke veze sa pitanjima i odgovorima na svijetleće upitnike - kuda i kako dalje?
Ono što je za Bergsona intuicija, za Paskala je oštroumno rasuđivanje, jer razum djeluje u trenutku i tjera da se pokreneš iz mjesta.
Intuitivni prosjev, djeluje munjevito, ali tjera da putujete u mjestu, splavareći uzvodno, uvijek s licem prema budućnosti.
Zato se uz put sreće ono što će biti.
I bi tako, rekao bi izumrli seoski mudrac.
I ćutao bi.
A današnji svaštoznanci, koji čuju samo sebe i vide samo sebe - ne znaju ni koliko je taj seoski mudrac znao kada je išao u prvi razred osnovne škole.
Ako olovka služi čovjeku da mu produži pamćenje, zapis intuicijom je bljesak male munje u knjigu vječnosti.
Ali, za mnoge je ta knjiga nečitljiva, a blago 'probranim' koji je čitaju.
Zbog toga je ova knjiga iz stvarnog života, bez literarisanja i čitanja 'probranog', sa tekuće trake vremena u kojem i vi podnošljivo ili nepodnošljivo živite.
Uostalom, što bi rekao misaoni zulumćar Niče: 'Što živiš opasnije, živiš potpunije'.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23378 |
18.01.2010 |
Besudna državaELEKTRODE U MOZGU DRŽAVE
Besmisleno je tvrditi onome ko je osjetio, kožom i mozgom, da je ova država besudna i da je u njoj sve moguće, da vlast ide drumom sa automobilima široki guma, a narod kroz šumu bezakonja.
Za narod ima zakona samo kada plaća dažbine i obaveze i kada treba da uzme pušku u ruke i bori se.
Dokaz da sam u pravu je Odluka Ustavnog suda BiH koji je naložio Vladi RS i opštini Trebinje da braći Saliha i Muhamedu Alijagiću isplate blizu pet miliona maraka, kao odštetu za materijal (srebrene elektrode) koje su opštinske vlasti 1993.
godine oduzele iz njihove bravarske radnje.
Prije te odluke poništena je presuda Okružnog suda u Trebinju iz 2004.
godine kojom je bilo presuđeno da se Alijagićima isplati oko 36 miliona KM odštete, uz novo suđenje za iznos kamata, što za Alijagiće predstavlja nastavak pravne golgote.
Čast suda i pravosuđa popravlja Vrhovni sud RS, koji je presudu poništio, jer je dokazano da su Alijagići slagali da su im oduzete skupocjene srebrne elektrode, a Trebinjska policija je u maju 2005.
tužilaštvu podnojela krivičnu prijavu protiv Alijagića zbog sumnje da su falsifikovali dokaze o elektrodama.
Ruku na srce, ali oči na činjenice: Otkuda Aliojagićima četiri tone srebrenih elektroda, kao malim privatnicima u bravarskoj radionici, kada ni Energoinvestove i Famosove alatnice nisu imale tolike zalihe?!
Odavno sam tvrdio da iza svega ne stoje činjeice, već lopovska oligarhija SDS-a, koja radi na slučaju Alijagića, jer sa njima dijeli tal, koji nisu ratovali za nacionalne interese, već za svoj džep.
Strane sudije su, prema dokazima sudova u RS zaključili da elektrode nikada nisu ni postojale, koji su glasali protiv isplate astronomske odštete braći Salihu i Muhamedu Alijagiću, tvrdeći da je Ustavni sud BiH zanemario nadležnosti pravosuđa RS, praveći od sebe nepostojeći vrhovni sud BiH.
Ustavni sud, takvom odlukom, umjesto da štiti, grubo ruši pravosudni sistem BiH.
Sudija Dejvid Džon Feldman, koji slovi za vrsnog pravnog stručnjaka, sa dvojicom stranih sudija Ustavnog suda BiH, glasao je protiv odluke u slučaju 'Alijagić", tvrdeći da je to učinio zato što Ustavni sud nema nikakvu nadležnost za ovakve slučajeve.
Ako imamo u vidu prenapuhane fakture i namješteni sudski procesi u kojem se dijeli profit i sa neprijateljima, ima korijene u apsurdno dugom ratovanju u kojem su se prodavale teritorije, pa i oružje neprijateljima.
U prilog tome ide činjenica da je Alija Izetbegović izašao pred invalide, koji su tražili povišice, rekavši im: 'Neka iskorači ona noga koja je uzela pedalj četničke teritorije.
Sve sam ja kupio! Eto, gdje su otišle pare! '
Alija ili Alijagići ¿ isto, kada su naši lopovi u pitanju.
Vole oni (napisao sam to u poetsko-filozofskoj monodrami 'Ode, a da nije poginuo' - koju sam sam igrao) 'devizne džihadlije, nego Srbe Svetosavce, troprstaše...
'
Danas, kada živimo dane i noći svetog siromaštva, to je opečaćeno kratkom narodnom poslovicom: 'Neome rat, a nekome brat'.
'Onaj ko zna da govori, govori kratko', rekao bi genijalni Dostojevski.
A ja bih, makar bio dosadan, dodao: DABOGDA IH STIGLA NARODNA SAČEKUŠA!
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23377 |
18.01.2010 |
Obavještajne službe i ratSREBENICA NIJE PREDATA VEĆ PRODATA
Naser Otrić je završio policijsku školu u Zemunu i radio je kao policajac u Beogradu, na Kosovu i u Sarajevu, a 1990.
godine postao je pripadnik policijske jedinice koja je brinula o bezbjednosti predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, s kojim je 2003.
godine bio na istom spratu zatvora u Ševeningenu.
Za odanost čuvara predsjednika Slobodan Milošević ga je nagradio pištoljem s ugraviranom posvetom.
O tome piše Vuk Drašković u knjizi "Meta", navodeći da je među policajcima koji su njega i suprugu Danicu uhapsili, nakon beogradskih demonstracija 9.
marta 1991.
godine, bio i Orić.
Uz sve to treba imati u vidu i odgovornosti holandskog bataljona u sastavu mirovnih snaga UN za tragediju u Srebrenici, zbog čega pala holandska vlada.
Početkom rata, po dolasku iz Srbije, Naser u Srebrenici formira jedinicu koja ga slijepo prati, koja je spalila preko sto srpskih sela, i ubila 3.
262 Srba sa područja istočnog dijela Republike Srpske.
Krajem 1992.
godine muslimanski okruzi su padali jedan za drugim.
muslimanske snage u ovom dijelu Bosne beznadežno su se borile da zadrže strateški važne teritorije, ali su njihovi napori bili uzaludni.
Savjet bezbjednosti UN je donio Rezoluciju o formiranju četiri zaštićene zone u Bosni: Srebrenica, Žepa, Goražde i Bihać, na osnovu koje je te zone trebalo demilitarizovati i zabraniti sve vojne letove, osim onih koji imaju isključivo humanitarni karakter.
Dolaskom NATO snaga u Bosnu, pod zastavom UN, i Rusi su se probudili.
Organizovan je sastanak između vojne obavještajne službe bosanskih Srba i Rusa (iz tzv.
grupe GRU), pod nadzorom srpske vojne obaveštajne službe KOS.
Tema razgovora bio je Naser Orić, gospodar života i smrti Srebrenickog okruga.
Srpske vlasti u Bosni su zbog toga uputile oštar protest Unproforu, žaleći se na rad "holandske jedinice", koja je u potpunosti upućena u zločine muslimanske vojske, ali ništa nisu preduzimali, jer je Naser Orić za dvije godine uspio da drži pod kontrolom vojsku i kompletan život u Srebrenici.
Postao je biološki otac preko 300 djece.
Kao gospodar života i smrti, a za 5.
000 DM izdavao je potvrdu o napuštanju Srebrenice i odlazak u Holandiju, koristeći helikoptere UN.
Srebrenica je bila u okruženju, i da nije proglašena zaštićenom zonom davno bi pala.
To je znala i komanda holandskog bataljona UN, pa su počeli pregovorati zajedno sa Orićem i centralom u Sarajevu, da se izvrši zamjena Srebrenice za Ilidžu i Hadžiće, koji su bili pod srpskom vlašću.
Početkom 1995.
godine, preko Pala, uz pomoć duvanske mafije, po dogovoru, Oriću je proslijeđeno pet miliona dolara.
Naser je insistirao da niko ne sazna da je Srebrenica prodata Srbima.
Sve se odvijalo po scenariju: Srbi su napali holandski bataljon koji je uzvratio paljbu, kako bi komanda UN pozvala NATO avione da podrže holandsku jedinicu i odbrane zaštićenu zonu u Srebrenici.
Par ljudi iz holandske obavještajne službe otišlo je direktno u komandu Potočari, da se vide sa predsjednikom Radovanom Karadžićem, uz dogovor o povlačenju holandskih trupa iz okruga, da se zaštićena teritorija preda generalu Mladiću, pod uslovom da holandske trupe neće biti diskreditovane.
Nakon toga, desio se sastanak Mladića i Karadžića, koji nisu bili u dobrim odnosima, i predaja ispred televizijskih kamera.
A ta predaja je, u stvari, prodaja za pet miliona dolara.
Temeljni dokaz je Naserov odlazak iz Srebrenice holandskim helikopterom u Tuzlu, sa koferima punim novca, gde ga je čekao glavni vođa Alija Izetbegović.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23376 |
18.01.2010 |
Narodni poslanici prvog sazivaPROSJAČKI ŠTAP ZA ODLIKOVANE
Duboka je i bolna istina da narodni poslanici iz prvog saziva Skupštine Republike Srpske, koji su sa borcima državu zaljevali znojem i krvlju, imaju mizerne penzije.
Time je nenarodno osjećanje lovačke politike SDS-a podebljalo liniju ratne profiterske djelatnosti u kojoj je vladalo pravilo iz 'Pjesme invalida' Alekse Šantića: 'A danas nama dali ste vence nove: prosjačke torbe, štape i rite ove'.
Na proglašenju Republike Srpske 1992.
godine u sarajevskom 'Holidej inu' bilo je osamdeset i tri narodna poslanika.
Svi su tada sijali, kao energetska tijela za konstituisanje najmlađe srpske države.
Trojica od tih poslanika su poginula (Prof.
dr.
Milutin Najdarević u Sarajevu, Milovan Bjelošević u Derventi i Goran Zekić u Srebrenici), a dvanaest ih je umrlo.
Živih je šezdeset i osam.
Za njih nema penzija datih zaslužnim borcima i građanima, a za one koji su dizali rampe oko vlade ministara nizašta, ima...
Niko tada nije mislio da će ta lopovska oligarhija napraviti sebi preduzeća, kao što su 'Matros', 'Spektra', 'Centreks', Privredna banka, firme u vlasništvu SDS-a ili njihovih tajkuna, koje su se bavile prometom akciznih roba, odnosno bogaćenjem bez poreza na promet, o čemu su tadašnji poslanici, kao i oni prije i poslije njih zanosno i pokorno ćutali, potapajući se, kao i narod, u siromaštvu, jer metak je začepljao jedna usta, a strah sva ostala.
Svi su ćutali, pa i narodni poslanici iz prvog saziva, a uz to uslijedila je krađa fabrika i reketaška privatizcija...
Sve to, kako bi rekao Pedi Ešdaun, činila je 'mala banda korumpiranih političara kojima je više stalo do ratnog vođe bosanskih Srba nego do naroda'.
Lakše im je bilo sačiniti plan pljačke Pavlović banke između Sokoca i Han Pijeska (u blizini čarobnog trokuta gdje su zaorali veliki krst) i opljačkati dva miliona) KM nego se boriti za konstituisanje i zaživljavanje zakona prema kojima bi narodni poslanici imali pristojne penzije.
A poslanici su dobili Orden Nemanjića.
Zašto? Da bi bili počasni građani sa pristojnim penzijama ili da bi se lopovima i profiterima uklonio svaki trag?!
Ljubo Bosiljčić, čovjek tanke kože, kada je nacionalno stvar u pitanju, posalnik sa Ilidže, koji živi u Danilovgradu, kaže da se obraćao svim institucijama, ali nevraćeni odgovori ga dave.
'Jedan dio tih poslanika, koji je bio bliže Radovanu Karadžiću, dobio je penzije zaslužnih naconalnih budnika i boraca, a oni koji su bili daleko i mislili su svojom glavom, obrali su bostan', kaže Bosiljčić.
Trifko Radić, narodni poslanik iz Ilijaša, živi u Bijeljini, kaže: 'Poslanici Prvog saziva su radili petnaest mjeseci u Skupštini BiH, a oko četiri i po godine u Skupštini Republike Srpske i imali smo platu, kao i borci, od pet do petnaest DM...
Današnji poslanici, koji rade u mirnodopskih uslovima, imaju plate od 3.
500 do 5.
000 KM u parlamentu BiH, uz plaćene sve troškove prevoza i boravka na Skupštini, regres za godišnji odmor i otpremninu po prestanku mandata od 50.
000 KM.
Jedini čovjek, koji im je pomogao 1998.
godine je tadašnji i sadašnji premijer Milorad Dodik, na čemu mu se svesrdno zahvaljuju.
Dodao bih tome: Milorad Dodik, isti onaj čovjek koji je u Skupštini Republike Srpske, kada se usprotivio Radovanovoj lopovskoj oligarhiji, doživio ono sramno skandiranje: 'Ubiti, ubiti, ubiti'.
Što bi rekla moja majka, 'Na onom na koga je povik, kuća ostaje'.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23374 |
18.01.2010 |
Pojava krstovaUPOZORENJE SRBIMA NA ZLE SILE
U Knežini kod Sokoca 1997.
godine na Blagovijest, jedan od dvanaest velikih praznika, na svijet je došlo ždrijebe koje je imalo krst na čelu.
Šest godina prije toga biljeg krsta se ucrtao na ramenu Vasilija Skopljaka, rođenog na dan Sv.
Jovana Posnika 15.
9.
1991.
godine u Zenici, ali koji je u to vrijeme sa roditeljima bio izbjeglica u selu Vrapcima, nedaleko od Knežine.
Nakon sedamnaest godina, našao sam se opet u Knežini, kao izbjeglica iz Sarajeva.
Kao nebeska suza bila mi je duša čista.
Da bi dobio odgovor na svijetleće upitnike, kada rješavam neki problem intenzivno razmišljam, kao da su mi misli u pokretu...
Iznenadi me Panto Đurić, izbjeglica iz Olova, koji je tjerao krave u polje: 'Ima Boga! Odgovorio sam: 'Ima, više puta sam se uvjerio.
Na operaciji u Beogradu, vratio me u život sa vrata pakla'.
Panto pridoda: 'Tada se javio samo tebi, a evo, sad se javlja svima nama! ' Bilo je jutro i na stanici su radnici i učenici čekali autobus.
Svi su vidjeli kobilu sa ždrebetom na čijem čelu se bjelasao krst.
Ovjekovječio sam to uz saznanje da je oždrijebljeno na Blagovijesti, sa obilježjem krsta na čelu, u mjestu Knežina, opština Sokolac, a vlasnik je Ljubo Jovanović.
Bilo je to upozorenje da se Srbi okrenu sami sebi, oslobađajući se istorijskog grijeha, ako to budu spoznali, ako u sebi pobude osjećaj milosrđa...
Iza toga, našao sam se u manastiru Sveti Petar Cetinjski u Cetinju, načinio sam jedan nesvjestan grijeh.
Fotografisao sam ono što nije dozvoljeno...
To je bio zajednički grijeh sto nismo spasili ždrijebe da ga ne pojedu vuci.
Poslije povratka iz manastira, na putu od Sokoca prema Knežini zaustavio me čovjek kojeg sam poznavao onoliko koliko i druge ljude iz tih krajeva.
Kada je sjeo u sjedište do mene, osjetio sam blagu ugodicu dok je gledao u fotografiju ždrebeta na čijem čelu je blještao bijeli krst.
Vjerovatno je to intenzivnije osjetio od drugih.
Rekao mi je: 'Na lijevom ramenu mog sina ima biljeg krsta'.
Odgovorio sam mu da idemo do njega kući i da to fotografišem i uzmem neke bliže podatke od njega i njegove žene.
Nije imao ništa protiv, čak se radovao što ću to učiniti.
Sin se zove Vasilije Skopljaka, rođeno je na dan Sv.
Jovana Posnika 15.
9.
1991.
godine u Zenici, a sada žive u Sokocu.
Vasilije je punoljetan, ima i ličnu kartu.
Krst na lijevom ramenu ne isčezava.
Otac Dobrinko je pravio krstove od tisovine.
Imao je naglašen srčani akcenat u govoru i čistotu u ophođenju, koja se lako primjećivala kod ljudi iz tih krajeva.
Naselio se u selo Vrapce na početku rata u Bosni i Hercegovini.
Prije rata i prije rođenja sina Vasilija, otišao je na poklonjenje Ostroškom Vasiliju.
Ispovijedao se sa jasnom željom da želi da se oženi, dobije sina i vodi miran život.
Monah mu je rekao da će mu se želje ostvariti, a da je njegov jedini dug da sinu da ime po manastiru.
Ubrzo se oženio i dobio je sina.
Dao mu je ime Vasilije.
Prilikom kupanja, majka je primijetila da dijete na lijevom ramenu ima crveni biljeg krsta, sličan onom na mjestu gdje se Vasilije Ostroški molio i ukamenio ga lijevim kažiprstom.
Pojava krstova je upozorenje Srbima na zle sile koje ih okružuju, daleko od slučajnosti, jer Krst je sila Božija i sredstvo našeg spasenja.
Sa njim pobeđujemo grijeh i đavola, ulazimo u raj i naslijeđujemo carstvo nebesko.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23370 |
18.01.2010 |
Intimistička statistikaNEKAŽNJENI ČITAČ BUDUĆNOSTI
Nema gore bolesti od siromaštva, znana je istina, ali to više nije fikcija, već heteroanamnestička anamneza za konačnu dijagnozu Frojdovih "nepodnošljivih okolnosti".
Kao malo ko u ovoj državi koja liči na splav koji prokišnjava, na vrijeme sam ukazivao na greške, pjesmama, dramama, člancima, istraživanjima, kao i nekim drugim javnim nastupima.
Sada, kada je sasvim sigurno kasno za anamnezu, dijagozu, ali i terapiju, red je da kažem da se vlast obogatila, a narodu je u naručju ostavila višak nemanja i sveto siromaštvo.
Dušu mu je razapela na štrikove.
Pobili su srpske junake, sada je narod zacrnjen krug.
U besudnoj državi sve je bilo moguće.
Još 1993.
godine objavio sam u knjizi "Molitva za mrtve" da je lopovska oligarhija s Pala ukrala od popa Boga, a od paljana grad".
"Mali staljin", kako Velibora Ostojića naziva Rade R.
Unković u romanu "Na putevima zla" (čiji sam ja izdavač) je tražio od Ratka Adžića, tada ministra unutrašnjih poslova, da me zatvore, ali Ratko to nije htio da čuje.
U "Srpskom glasu" stavio se u moju odbranu tada gradonačelnik Predrag Radić.
Prvi sam istražio da se apsurno ratuje, odnosno da se ne ratuje radi nacionalnih, već radi lopovskih interesa: pođi-stani-odustani! Iza toga sam objavio istraživanja, u skoro svim progresivnim novinama, "Profiteri - pauci rata".
Monodramu "Ode, a da nije poginuo" izvodio sam sam (trideset puta), jer je Rade Simović nije smio uvrstiti u program Festivala monodrame "Srna-festa".
U njoj, između ostalog piše ono što sam javno govorio: "Vole profiteri devizne džihadlije, nego mene Srbina Svetosavca, troprstaša¿ Nadmudrili su i Kafku, spomenici su pocrvenjeli od stida, ali onin nisu¿"
Izlazeći iz Sarajeva, rekao sam da profiteri grade aerodrom na romanijskom tibetu, da im nebski narod uzleti u nebo, a on će u crnu zemlju propasti s tugom.
Kada sam im govorio da ne manipulišu sa Biljanom Plavšić, oni me nisu slušali, a onda sam, u Sokocu, na Spasovdan, kada je i Bog od zlih ljudi uzletio u nebo, osnovao njenu stranku.
Od tada sam bio progonjen, čak i u Crnoj Gori, od mafije, što znaju mnogi ljudi sa Sokoca, Pala, Lukavice, Vlasenice, Milića, Bijeljine, Banja Luke¿
Kada su zatvorili Milovana Bjelicu, mene su hvatali kao taoca.
Pobjegao sam kod Rajka Dukića, a on mi je rekao da ni u Milićima nisam siguran.
Krenuo sam prema Ljubiši Saviću Mauzeru, a usput sam navratio kod vladike Vasilija, sa bratom Veljkom.
On nas je primio, nudeći da me skloni u manastir, a onda me čudesno zapitljivo pogledao i rekao: "A je li vama kompleks što vas nisu izrafalali umjesto Bijelog Vuka¿" Otišao sam kod Mauzera, a on je već bio u Palama¿
Niko me nije kupio, a nisam kupljeni svjedok.
Kao književnik i istraživač sociološko-psiholoških fenomena i pojava, ali i kao radnik JPŠ "Srpke šume", imam pravo da svemu ovome dam javnu dimenziju, bez zamagljivanja, bez zlorječivosti, s pravom mjerom, s osjećajem ne samo za ono što je ovdje i sada, već i ono što će doći.
A došlo je: narodu sveto siromaštvo i višak nemanja, a tajkunima i lopovskoj oligarhiji kuće, stanovi, zgrade, gradovi¿ Momčilo Mandić mi je rekao u Beogradu, kada sam došao sa ranjenicima u Biro vlade RS, da će kupiti pola države koju smo mi zaljevali krvlju¿ I kupio je.
Samo u Lukavici ima tri pumpe.
U njegovom rodnom Kalinoviku, ljudi kažu: "Kada svi spavaju Mandići rade".
Tačno, ali dabogda ga stigle sljedeće dvije narodne poslovice: "Oteto - prokleto" i "Dabogda imao pa nemao", sa mojim potpisom kao nekažnjeni čitač budućnosti!
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23368 |
18.01.2010 |
Alija je srpski ujediniteljŠta je Srbe natjeralo u rat
Početkom 1991.
godine, Alija Izetbegović, bez saglasnosti i obavještenja srpskih članova predsjedništva, odlazi u privatnu posjetu predsjedniku Austrije Kurtu Valdhajmu, čovjeku nacističke prošlosti vezane za prostor Jugoslavije.
Ta posjeta bila je uslovljena, da bi bio primljen kod pape u Vatikan.
Ispod debele sjenke posjete Vatikanu, krili su se putevi u islamske zemlje sa fundamentalističkom orijentacijom.
Nije ga brinulo kako će to primiti više od 32 posto Srba u državi koju predstavlja.
Što su se više širili i pleli putevi sa islamskom fundamentalističkom mrežom, sve više je dolazilo do homogenizacije Srba u Bosni i Hercegovini.
Alija je postao srpski ujedinitelj!
Predsjednik je postao sijač straha: 'Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema mira.
Hiljade mladih muslimana obučeno je i spremno da brani suverenu Bosnu i Hercegovinu, pa ako treba i terorističkim aktivnostima, ako nekome padne na pamet da porobi muslimanski narod'.
To je pobuđivalo kohezionu silu među Srbima.
Po originalnim tapijama grad Sarajevo je podignut na većinskoj srpskoj zemlji, a Bosna i Hercegovina je zemlja na kojoj su Srbi vjekovali.
Znojem su je zaljevali i krvlju branili.
'U Bosni ima dva miliona Muslimana, Srbi i Hrvati ne mogu da nas progutaju', šepurio se u izjavama predsjednik, gutajući riječi o miru.
Izetbegović je igre lukavosti naučio pred sudovima i u zatvoru.
Čakao je momenat za izazivanje rata.
Patriotska liga bila je obučena i naoružana.
Ofanzivni Muslimanski fundamentalisti kupili su američku administraciju, koja ih jer podržala u ratu za suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije čuo se poklič: 'Šahovnica i polumjesec će biti na Drini'.
To je prethodilo vezivanju šahovnice i zelene zastave.
To je dizalo sjenke sjenka straha do neba.
Muslimani nisu slali svoje regrute na služenje vojnog roka izvan Bosne i Hercegovine, a to je stimulisalo njihove oficire da se povuku iz Jugoslovenske narodne armije.
Srce Sarajeva je drhtalo.
U prvi sumrak ljudi su nastojali da što prije dođu kući i uključe televizor, kako bi se informisali dokle je raskošno zlo došlo.
Ono je poput bujice, kada pukne brana, krenulo silovito i ništa ga nije moglo zaustaviti, čak i da se nebo i zemlja spoje.
Rat se mogao izbjeći da Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnom.
To nisu htjeli oni koji su isturili plakate sa velikim 'ZA' suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Ta želja je zračila, kao Jungovi simboli, u san onih koji su glasali.
Ofanzivni fundamentalisti su govorili: 'Ko nije glasao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, neka ide u Srbiju'.
Neprijatelji Srba spremali su se da Bosnu brane grmljavinom ratnog oružja da ne bi, po onoj narodnoj, 'pala šapatom'.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23367 |
18.01.2010 |
Hrišćanstvo i komunizamTitov komunistički okultizam
Samosabirajuće sile koje su stvarale Versajsku i Titovu Jugoslaviju, djelovale su iz vana, a ne iznutra.
U saboju, u centralnom dijelu, carovale su sjenke demona iz podzemlja.
Njima je sijalo crno sunce.
Cilj im je da zamrače najsvjetliju tačku hrišćanstvo - Hristovo raspeće i vaskrsenje, kao temeljni dokaz da je najjača božanska energija moći, koja je stvorila bogočovjeka i žrtvovala ga da bi spasila svijet.
Najbolji način da iznutra napadnu živu krv hrišćanstva su socijalističko-komunističke revolucije.
Narod su zamamili idejama idealnog svijeta, da bi njegove slabosti držali u svojim rukama, daveći ga sjenkama tajnih moći.
Na tu kartu igrali su 3000 godina prije Hrista, u Halideji i Egiptu, u Grčkoj posredstvom maga Apolonija.
U novije doba matica okultističkog djelovanja postala je sociologija, odnosno njena temeljna matrica marksizam.
U drugoj, Titovoj Jugoslaviji, idejna osnova državnosti su radnici i radnička klasa.
Sve to u naručje je stavio ideolog proleterskog pokreta, Karl Marks, tvorac naučnog socijalizma i komunizma.
Ideje je mogao provesti u pčelinjoj zajednici, a ne kod Titovih partizana koji su narodu utjerali strah u kosti, a onda mu bacali prašinu u oči.
Nikakvo čudo, jer Karlu Marksu su priznali doktorsku disertaciju na osnovu pismenog dijela.
Usmeno je nikada nije branio Da jeste - bolje bi bilo.
Možda se nikada ne bi u praksi provodilo njegovo iluzorno djelo, koje umnožava energiju zablude.
Istorijski preobražaj, prelazak od klasnog do besklasnog društvu, trebalo je izvršiti preko proleterijata i Titove radničke klase.
To se najbolje vidjelo poslije misteriozne Titove smrti.
Njegovi komunisti su zaboravili programski dokument naučnog komunizma - Manifest komunističke partije.
Sve se više širila mrlja u njegovoj biografiji.
Put njegovom magistralom bio je neprohodan.
Nije rođen 25 maja u Kumrovcu 1982.
godine, kao što nije umro 4.
maja 1980.
godine.
A narod mu je opjevao rođenje i ožalio smrt.
Onaj narod kojem je on uniformisao mišljenje, pa čak i onim najmlađim u školskim klupama: "Druže Tito, naše rosno cvijeće, za tobom se cio narod kreće¿"
U narodu je ostao vic.
Zašto nismo vidjeli kako je sahranjen? Zato što se uhvatio za k¿.
i rekao: "E, evo vam, dovde sam vas ostavio u dugovima! "
I prije Tita, masonska matrica stvorila je Jugoslaviju.
Oni su se infiltrirani u sve jugoslovenske vlade, a u njegovoj državi tajno su djelovali, vladali umjesto njega.
On je bio instrument njihovog nasilja.
Njihovo javno djelovanje obilježeno je 27.
marta 1941 godine, pučističkim svrgavanjem vlade "Cvetković-Maček.
To je izvedeno pod pokroviteljstvom engleske vlade, što su, navodno, komunisti vješto iskoristili da izađu iz ilegale.
Dokazano je da je i među vijećnicima AVNOJ-a bilo masona, agenata engleske obavještajne službe.
Boi je to vješat trik - titov komunistički okultiznam.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23352 |
18.01.2010 |
Grijehovi iz prošlostiDuge su sjenke grijeha iz prošlosti.
Njihova igra dosegla je vrhunac tri hiljade godina prije dolaska Isusa Hrista.
Od tada nas dave sjenke.
Komunisti su izvršili psihijatrizacija politikom, koja je tjerala narod da ide ulicom jedan pravac.
Boreći se za vlast komunisti su prvo ubili Boga u čovjeku.
Tako su zarobili njegovu dušu.
Raščerečili su je.
Sjenke okultnog su se prikovale za krst.
U Titovoj državi je vršena kontrola uma.
Ko je istinu govorio privlačio je munje.
Titovim samouprvljačima su uniformisali misli i bilo im je dozvoljeno da pjevaju pjesme u kojima se veliča njegovo djelo.
Poslije Titove smrti, svi ljudi, a najviše prosjekaši (oni koji su bili mjerilo svega) su osjetili strah od budućnosti.
Potapali su se u njemu.
Komunistički lideri su znali preko tajnih kanala i unutrašnje obavještajne službe, dan kada će Narodna banka Jugoslavije pustiti u promet devize, koje nisu nastale u proporcijama proizvodnih snaga i odnosa o kojima su Titovi poslušnici pjevali i hvalili se na partijskom sastanku, komunističkim i sindikalnim kongresima.
Velika zaduženja i puštanje deviza u promet nije išlo bez kontrole odozgo.
Prije inflatornih udara, vlasnici deviza su postajali bogataši, jer im se kapital preko noći udvostručio.
Čekajući novi inflatorni udar, kapital se uveličavao za četiri puta.
Tako je nastala komunistička masonerija.
Oreol zaštite bili su im radnici pod staklenim zvonom u Tvornici straha.
Nije bilo tu prave ljubavi prema Titu, već ljubavi iz strahopoštovanja.
Zato su zbog nje, kao majstori razlika, najviše stradali Srbi.
Služeći se raznim igrama lukavosti, u zamahu lažne pokloničke ljubavi najviše su radili o glavi jedni drugima.
Najbolji dokaz je Goli Otok, gdje je robijalo više od 90 odsto Srba.
Lažna ljubav je imala uznosit početak, a trajala je dok postoji interes za njom.
Oni koji nisu lažno mogli da vole - bili su progonjeni, zatvarani i sklanjani iz života.
Krajem devedesetih, prije masovnih izbojaka nacionalizma, radnici su shvatili da su pokradeni i prevareni.
Komunistički sijači straha su se stišavali, nemali broj ih je napuštao Partiju.
Propadali su na brzinu, kao da ih je razarala satanska stihija.
Sa pojavom nacionalističkih stranaka pokazivali su svoje obrise.
Nikada i nisu bili komunisti nego pritajeni naionalisti.
Kako bi drugačije, bez krvi, prepustili vlast nacionalistima!
Srbi i Makedonci su za lidere birali presvučene nacionaliste, bivše komuniste, a Slovenci, Hrvati i muslimani komunističke disidente.
Zbog toga presvučeni komunisti nisu dobili podršku Velikih sila.
Na čelu rasturanja komunističkih država bila je Amerika, koja se nije zvanično uključivala u to, već je isturila svoje satelite.
Njena obavještajna agencija CIA, sondirala je i pripremila teren za razbijanje Jugoslavije, ali i moćnog SSSR.
Najbolje je bilo početi sa najprometnije zone planete Zemlje - sa Balkana, a zacrnjen krug su Srbi, koji su najbolji narod na svijetu za druge, jer gube sebe dajući se drugima, kao nemoralna udavača¿
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23131 |
25.12.2009 |
Rat filmskom industrijomAko neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i božijim pravilima.
Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali.
U Prvom svjetskom ratu izgubili su 2 milionima ljudi da bi stvorili kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi.
U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 1.
7 miliona stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrajali ušli u sastav Jugoaslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba).
Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik.
Poznato je da su muslimani sa svojom Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca.
U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3, 5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države.
A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.
Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom.
Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice...
Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.
Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim žagama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".
U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju.
Cifra o 22.
000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju.
A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila povelju Kulina Bana.
A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću "ugroženi" bošnjaci.
A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljnjoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskim mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju.
Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod.
Može se napraviti film i o bartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.
A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču.
A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".
Propagandni rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu joj na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.
Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.
Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Republika Srpska
|
23120 |
24.12.2009 |
Stagflacija je višak nemanjaVLADAVINA DIKTATURE NERADA I NEREDA
Već odavno ističem da kod nas vlada stanje Frojdovih 'nepodnošljivih okolnoti' ili kao, ne bilo primijenjeno, u logoru Aušvic, kada su ispitivali koliko majka može trpjeti da bi štitila dijete.
Izdržla je sve dotle dok joj voda nije počela ulaziti usta, onda je ispustila dijete...
Diktatura nereda ima svoje zakonitosti i nepisanu logiku u kojoj se najbolje snalaze profiteri ili tačnijne ljudi koji žive od nedostatka dokaza, koji su u stanju da uz pomoć novca primjene prisilnu tehniku izvdenih dokaza.
Narod je potopio strah, a čovjeku egzistencijalnoj zebnji ima psihotičan stav: ili je divlje razjaren ili je tupo strpljiv.
U ekonomskom smislu vlada stagflacija, koja se na pojmljiv način može prevesti da je to za narod višak nemanja, odnosno da je država butik sa kratkim rukavima ili da ima tijesnu kožu prema narodu.
Stagflacija je, kažu ekonomisti, privredna stagnacija kombinirana s inflacijom, tj.
privredno stanje u kojem istovremeno vladaju stagnacija i inflacija.
Ona podrazumijeva izrazit porast cijena i visoku, sve veću nezaposlenost.
Nju su, i to sam isticao više puta od usmenog govora do ratne monodrame 'Ode a da nije poginuo' predosjetili ratni profiteri: Uzmimo za primjer činjenicu da je sa područja ratnog Srpskog Sarajeva dislocirano je oko 150 fabrika.
To je najveća poslijeratna pljačka o kojoj niko ne vodi računa.
Kako bi i vodio kada običan čovjek u besudnoj i kriminalizovanoj državi i ne postoji.
Od toga su se pojedinci obogatili, prodajući ili prisvajajući društvenu imovinu vrijednu milionima maraka.
A šta je ostalo narodu i borcima? Opet se maneće: višak nemanja i butik za kratke rukave! Uz to i besudna država u kojoj je običn čovjek nevidljiv.
Kako? Nema tu nikvog trika: ukrali su mu sadašnjost i budućnost!
Nije samo inflacija u ekonomskoj sferi, već i u društvenim odnosima u kojem su poplavljene moralne norme, jer vlada inflacija riječi, zakona, nemorala, korupcije i kriminala.
Sada se vješto vade da Evropi i svijetu prijeti pad industrijeke proizvodnje, uz propratne pojave stagnacije stagnacija + inflacija = Stagflacija.
Naši ekonomisti, bez dlake na jeziku, gledano očima onih koji hrane i od zla zemlju brane, su smiješni, jer kakvi će biti proizvodni odnosi bez proizvodnih snaga?! Prazan prostor, bez ičega!
Umjesto kretanje novca na tržištu imamo pravilo umnožavanja viška nemanja u prometu između ljudi.
Proizvodne snage čine armija od 150 hiljada nezaposlenih u Republici Srpskoj, kojima je ukraden stroj za proizvodnju budućnosti.
Radna snaga proizvođača je u mrtvom uglu, nultoj tačci, bez zamajca za proizvodnju.
A šta su onda proizvodni odnosi kada je takvo stanje u proizvodnji?! Zaustavljena misao, zaustavljen pokret, puko egzistiranje bez svrhe i cilja, što bi rekla moja baba kada ne vidi izlaz: 'Jebem ti ovaj život, da mi je što prije umrijeti da se ne zlopatim' ili, po onoj narodnoj, 'kad se zlo uprti, pa nema puste ni smrti da te iz zla isprti'.
Raspukni zemljo da u nju narod propadnemo s tugom! Bože oprosti narodu koga je vlast upotrijebila do neupotrebljivosti.
Jedini izlaz je narodna sačekuša, ali od 'događanja naroda' imali smo samo tamne dane i polarne noći.
Sada nam se svijetle upitnici: kuda i kako dalje!
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale, Bih
|
23117 |
24.12.2009 |
INFEKTIVNI JEZIK MRŽNJE
Nikolaj Velimirović: 'Novinari, u velikoj većini, postali su dopisnom školom zločina, strasti, i poroka.
Molim novinare naše da se staraju da zidaju dušu i karakter našeg naroda obazrivim i mudrim pisanjem.
Moralna odgovornost modernog novinara nije ništa manja od moralne odgovornosti sveštenika i učitelja'.
Novinari, imanje ili više obrazovani, znaju da mediji imaju najveći uticaj na ljude i njihovu interpretaciju i percepciju realnosti.
U naponskom polju javnog mnjenja vrši se strašna propaganda i pritisak psihotičnih i nerealnih novinara, kojima je svijest pala u nesvjest.
Dakle, rat u ljudskim glavama, nije prestao.
To je stanje, što bi rekao Frojd, 'nepodnošljivih okolnosti' zbog velikih pritisaka iznutra i sa vana, kada se sentrifugalne i centripetalne socijalne sile pomiješaju, kao južni i sjereni vjetar, koji najbrže otapa snijeg.
Andrić bi mudro rekao: 'Čuvajte se ljudi koji misle da su ugroženi, oni uvijek iznenada, neočekivano i podmuklo napdaju', a Vojislav Lubarda bi dodao 'najopasniji su ljudi koji maštaju', imajući pri ruci moćno sredstvo djelovanja na ljude - medije, a pogotovo televiziju.
Kada je u pitanju Federalna televizija i Bakir Hadžiomerović i njegovih 60 minuta, najbolje reći 'kakav čovjek takva i besjeda'.
On podstiče negativne elemenata u novinskim i televizijskim vijestima.
Slažem se, što bi rekao Gorki, 'da je istina Bog slobodnog čovjeka', ali novinari koji su robovi mržnje žele da žrtva njihovih medijskih udara završi u zatvoru ili na groblju.
U Republici Srpskoj i BiH ima Zakon o zaštiti od klevete, koji u besudnoj i nepostojećoj državi BiH ne važi, jer 'pravda drži zemlju i gradove, pravda drži, a nepravda ruši'.
Jezik medija ponovo sije strah, huškanje, smrt jednom čovjeka na čelu 'zločinačkog naroda', a od kohezionog jedinstva naroda i narodnosti u BiH nema i nikada neće biti ništa.
Nato pakt je znao da će biti bolno odvojiti Kosovo, kao ognjište duhovnosti Srba, a kada su to uspjeli svu pažnju su usredsredili na Republiku Srpsku i premijera Milorda Dodika, koji štiti pravoslavlje, kao Sveti Sava, od vatikanske najezde i džihadlija.
Đinđića su, kada im je rekao 'ako se Kosovo odvoji od Srbije, mi ćemo Republiku Srpsku pripojiti Srbiji' ubili sa plaćenim naručiocima koji su čuvali režim Slobodana Miloševića, koji je, što bi rekao veliki srpski pisac, bio agent CIA do pola utakmice¿
Najbolje bi bilo prizivati Teslinu univerzalnu odbranu čovječanstva od zla: 'Energija jedne misli može odrediti kretanje cijelog kosmosa'.
Ipak, ima nada, kao što bi rekao hromi Vuk Karadžić: 'Neda se, ali će se dati'.
Riječ, kao specifična ljudska draž, nosi akcione struje mozga.
Ko će se kome dati, vidjećemo, ali sadašnje stanje je stanje 'nepodnošljivih okolnosti', tako da dobromislen čovjek nema strehe ispod koje bi se sklono.
Zato se svaki dan desi jedno ili dva ubistva, kao rezultat opštedruštvenog beznađa i bespomoćnosti društva pojedincu, kako bi mu očuvali mentalno zdravlje, da ne stavi oroz na dušu i izvrši nasilje nad samim sobom.
I bez rata, mi smo narod ukradene budućnosti, kojem je prošlost živa zakopana u sadašnjost.
Pošteni novinari i intelektualci nemaju šanse da to poprave, jer im je voda do usta, jer traže pojas za spašavanje od opšteg potopa strahom koji nosi infektivni jezik mržnje.
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko Zugic : Pale
|
16968 |
06.01.2008 |
drugi dio, sinopsis iz scenarija "Šumska mafija"
Nestanak šuma je krađa budućnosti
Stručnjaci kažu da je najunosnija privredna grana u Bosni i Hercegovini šumarstvo.
Oko 45 posto teritorije naše zemlje nalazi se pod šumama, što je čini četvrtom u Evropi po drvnim rezervama.
Rat u Bosnu i Hercegovinu proizveo je šumsku mafiju, koja je jača i od narko-mafije i švercera oružja.
Da bi se izbjegao diktiran nered u šumarstvu, krajnje je vrijeme formirati šumsku policiju, nepodmitljive i hrabre inspektore i rukovodioce koji primjenjuju šumarsku praksu i nauku, a ne političe i mafijaške pritiske.
Prije rata Bosna I Hercegovina je imala oko 43, 44 posto teritorije pod šumama, bila je druga zemlja u Evropi po šumskom bogatstvu, ali poslednje godine su izmjenile njihov izgled.
Neplanska sječa, šumske bolesti i uništavanje šuma prijete nestanku šuma sa ovih prostora.
Štete koje ilegalna sječa i izvoz oblovine nanose budžetima mjere se desetinama miliona maraka godišnje, a štete na šumama praktično decenijama i vijekovima.
Nelegalnih pilana ima tri puta više nego registrovanih.
Šumski biznis je unosan i jednostavan ¿ malo se ulaže, a dobija mnogo.
Posao u privatnim pilanama cvjeta, državne firme rade sa smanjenim kapacitetom i polako propadaju.
A nekada se u njima jeo naslđi hljeb rada.
Bio je sa sedam kora, ali je svima bi sladak.
Sječa šuma je svakodnevna, bez zastoja.
Državna preduzeća su ispolitizovana, a privatnici posluju van zakonskih okvira i još više umnožavaju štetu.
Izlaz iz začaranog šumskog kruga još nije na vidiku.
Kontrola nad šumama je partijska privilegija, posebno onih stranaka koje su imale vlast na lokalnom nivou, jer su lokalni političari u sprezi sa vlasnicima ilegalnih pilana, a imenovali su rukovodeće strukture šumskih gazdinstava.
Šumsko bogatstvo iz BiH odlazi u 2 pravca: jedan preko Hrvatske vodi za Italiju i druge zemlje južne Evrope, a drugi, preko Srbije, prema grčkom tržištu.
Sveobuhvatna politička kontrola je omogućila da se u opštini Drvar dogodi slučaj da je lokalna policija razoružana od strane drvokradica.
Balvani nesmetano završavaju u nelegalnih pilanama.
Policija i šumari ne smije na put šumske mafije, nego se uvezuju sa njima.
Ako to od biju ¿ gutaju strah, primajuci anonimne dojave, prijetnje, paljenje štala, sijena, zasretanje, batinjanje, a žestoke rasprave I pod vijanje repova svakodnevna su posla u ovoj oblasti.
Šumska mafija je jača od volje političara za efikasnom promjenom.
Stoga i ne čudi što je BiH jedina zemlja na svijetu gdje je nemoguće ekonomski izračunati vrijednost šuma.
To ne spriječava krađu uz redovnu sječu, jer te poslove rade oni koji ne vole šumu, ali vole novac brzo zarađen od prerade I dodatne krađe.
To će vam reći svaki pošteni i malo hrabriji šumar.
Tako se ne zna (a ne zna to ni Republički zavod za statistiku) koliki je udio drveta u bruto nacionalnom proizvodu, iako svi političari tvrde kako nam je drvo naše najveće blago.
Da bi se izbjegao diktiran nered u šumarstvu, krajnje je vrijeme formirati šumsku policiju, nepodmitljive i hrabre inspektore i rukovodioce koji primjenjuju šumarsku praksu i nauku, a ne političe i mafijaške pritiske.
Zašto? Zato što nam se sve više svijetle upitnici da je enorrmnom sječom šume poremećen režim voda, odosno da je sve manje pitke vode i čistog vazduha.
U svijetu ima dvadeset posto površine pod šumom koja utiče na ekološke prilike, uz devet posto površine obrasle šumom, ali ona nema toliki ekološki uticaj na okolinu, tako da površini kopna zemaljske kugle ima 29 posto šuma.
Šuma ima nebrojivo korisnih uloga u hidrološkoj i vodozaštitnoj ulozi.
Pročišćava vazduh, a pomoću korijenja i niskoga rastinja drži zemljište i humus na okupu, u vrijeme razornih voda poslije obilnih kiša.
Šuma se hrani otpadnim materijama koje čovjek (i životinje) dišući ispuštaju.
U prošlom vijeku pridružili su se strojevi koji za sagorijevanje različitih goriva troše vazduh, a ispuštaju prirodi štetne plinove koje šuma ¿guta¿.
Od toga šume umiru, ali i zemljište na kojem raste.
Tada se šume više ne mogu obnoviti, a zemljište postaje pustinja.
Šume proizvode vazduh bez kojeg nema života na Zemlji, a dvonogi kukci ih bezobzirno sijeku motornim pilama - u jednom danu više nego nekada od proljeća do proljeća, a za rast trebaju decenije.
Ruše se stabla što nose listove koji proizvode plin pomoću kojeg se održava živit na Zemlji.
Šume čuvaju i uzgajaju genofond biljnog svijeta na zelenoj planeti na kojoj živi čovjek.
U njima su iskonski primjerci biljaka koje su u ratu za opstanak izgubile bitku za život.
One su najbolje okrilje biljnom svijetu za prirodan rast i održanje.
Sa svojim rastinjem su stanište životinjama i životinjicama, koje su u lancu opstojanja života na Zemlji neophodne.
Pune su podzemnih insekata koji, krećući se, gnoje tlo pomažu ishranu čovjeka i ostalih živih bića, koji fotosintezom, pomoću lišća, od Sunca, uzimaju dio života, a korijenjem sve drugo što im iz tla treba.
Imamo svoje koncerte, veličanstvene himne pjevanjem jezikom prirode - od praskozorja do ponoći.
To su ptice - leteći pernati prijatelji prirode.
Prirodno šumsko tlo kroz filtre propušta vodu do podzemnih bazena gdje otapa minerale i ostale sastojke zemljine kore, te izvire kao čista zemaljska suza zdrava voda.
U vrijeme sušnih perioda, šume blagodarnom vlagom do 60 km pospješuju rast, ispuštanjem vodene pare, do tri puta povećavaju proizvodnju ratarskih kultura u svojoj okolini.
Zemlja koja ima dobre šume ima zdravu vodu.
Nazlobrzi, zbog političkih nazlobica, uživaju gledati kako šume nestajemo u plamenoj buktinji.
To je kukavičiji način borbe protiv zala koje ga okružuju.
Nekada su požar u šumi izazivali samo oblaci sa svjetlim mačevima, po zakonima prirode, koje moramo poštovati.
Ti oblaci sa sobom nose leteću vodu koja gasi vatru¿Ali one nazlobne zakone kojima neko ima pravo da pali šume ¿ nećemo poštovati, već kažnjavati.
Na prvom mjestu šteta šumama je pljačka, nelegalna sječa, prerada i izvoz drveta, poslovanje na granicama legalnosti šumskih gazdinstava i preduzeća i loše uređenih zakona, nefunkcionalne i nemoćne inspekcijske službe i dominantnog uticaja političkih i trgovačkih lobija.
Od aprila 1992.
godine do novembra 1995.
godine, pa i danas, šume u Bosni i Hercegovini su sječene bez ikakvog plana, mjere i kontrole.
Sjeklo se i uglavnom prevozilo preko Drine, onoliko koliko se moglo isjeći i pretjerati, i koliko je trebalo pojedincima iz njenog rukovodstva za lične potrebe i bogaćenje i za potrebe stranke, a nakon rata skrivanje Karadžića, koji je vojsci obećao šumu.
Tako su hiljade šlepera najkvalitetnijeg drveta prebačeni preko Drine, a privilegiju pljačke imaju pojedinci koji u kratkom vremenu postajaju bogataši.
Pljačkom šumskog bogatstva nastala je šumska mafija, čiji se članovi nalaze na jakim pozicijama u politici, policiji, pravosuđu i državnoj graničnoj službi.
Dejtonski sporazum zaustavio je rat, ali je inicirao i proširio djelovanje šumske mafije sa prostora Republike Srpske na Federaciju Bosne i Hercegovine.
Zato se problem pljačke šumskog bogatstva stavlja pod tepih.
Šumska mafija radi bez velikih problema, jer je jača od države, šireći tržište u Italiju preko Hrvatske, a dio u Grčku preko Srbije.
Narod ćuti i guta strah.
Samo se rijetki pojedinci zalete da stanu na put šumskoj mafiji, i to novinart u sredstvima informisanja, a nakon toga ih čeka brisani prostor, jer mafija ima državu, a novinar nema ništa.
Šumska mafija pod svojom kontrolom drži veći broj privatnih pilana.
Na prostoru Bosne i Hercegovine ima 1.
800 pilana, a 1.
200 radi nelegalno.
Nelegalno sijeku šume i nelegalno je prerađuju, prodaju i izvoze, a država od toga nema ništa.
Dozvolom izvoza trupaca trgovački i izvozni lobiji su u rukama mafije, koja se brzo bogati.
A veća finansijska dobit je preraditi drvo u nekoj domaćoj fabrici koja pravi namještaj za izvoz, jer ako kubik trupaca košta 60 konvertibilnih maraka, cijena daske koja se dobije njegovom preradom iznosila bi 600 konvertibilnih maraka, a neki konačni proizvod u vidu namještaja vrijedio bi 1.
200 konvertibilnih maraka.
Bosna i Hercegovina je ima kapaciteta za preradu drveta i proizvodnju kvalitetnog namještaja, kao što su biea ¿Krivaja¿ i ¿Šipad¿ sa godišnjim izvozom finalnih proizvoda od drveta u iznosio od 250 miliona dolara.
Danas te firme jedva postoje zahvaljujuć šumskoj mafiji koja pustoši šume i troši budućnost naroda koji jedva preživljava.
Vrijeme je da neko zaustavi lokomotivu eksploatatorsko-profiterske sječe šuma.
Isprepleteni lanci interesa su se čvrsto uvezali i još uvijek otimaju ono što se oteti može, koristeći sva moguća pravna i bespravna sredstva, šumarsku inspekciju, policiju, šumarsku struku i nauku.
Ako se to ne desi, narodu u Bosni i Hercegovini će žestokli momci, kojima ne smiješ reći da su mafija, lopovi ukrasti budućnost.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
15278 |
12.10.2007 |
Nestala je krivina udesno
(putovanje Pale ¿ Banja Luka)
Napuštam grad gdje važe dvije đavolje isposvijesti: ćuti, ne govori!
Istina je u energetskoj opnu spasa.
To kažu oni koji govore iz stomaka.
Prati me jesenje sunce, bolna tišina i riječi "nedoba je istine".
U njima je proširena brazda života.
Spas je u nebu nabijenom munjama.
Ako se ne javi ¿ grom će me pogoditi!
U njoj se rimuje život i smrt.
U Sarajevu se vide duge sjenke rata.
U njemu pulsira srce smrti.
Pucketa suhi barut.
U zgradi zapečaćene tišine blistaju slova "Avaza".
Otužan je dizdilend za treće doba.
Od zagađene krvi nerada zahrđala je duša naroda.
Sarajevo nije za rasute po šumskim gradovima svijet bajke od kojeg se kosa diže u nebo.
Pekara "Enigma", a nigdje živog hljeba rada! Zrači kolektivni suicid od izbjegličke ofanzive sarajevskih Srba.
Sruji želja: dodaj gas, ubiće te trenuci jednog mjesta...
Građevinski materijal, a nigdje stroja za proizvodnju budućnosti.
Brdo Žuč ¿ isturena kota rata, gdje je nestao stric Vojislav, a duša je u momentu smrti iskočila iz tijela, jer je tražila božiju tačku u čovjeku.
Da nije svijetle staze srca, ne bi znao pravac kretanja.
Sve sam dalje od One koje može dodirnuti rukom smrti.
Kao vozaču svemirskog broda, javlja se neko iz paralelnog svijeta.
Da li se približavam sebi bježeći od One koje nema? Da li ću se vratiti? Hoću ako otvorim školjku zapečaćene tišine!
Slušam nebesku liturgiju u jeziku tišine.
Prije nego što krene na put, vozač broda budućnosti pomirio se za zemaljskim krajem.
Da nije tako ne bi mogao krenuti.
Trgovci tetovirane duše izložili su uštavljene kože.
U proširenoj dimenziji dodirujem se sa Onom koja čeka na kraju puta.
Kao misao koju prati srce ¿ plovi avion na putu za Dubrovnik.
Lišće umire i ulazi u zagrljaj sna zime.
Nestaje zaspala vatra života šume.
Ploveća tišina otkriva tajnu susreta.
Kada se budem vraćao sve će se samo ispisati.
Ako tako ne bude ¿ preteći ću sebe.
Sjajne reklame od kojih se ne vide znakovi pored puta.
Iz oblaka poslije kiše šapuće neko tajanstvo.
Žene vole bezgranično, a ako ne vole ne možeš ih ni za jednu dimenziju uhvatiti.
Zrače riječi indijanskog poglavice: "Pravom življenju je kraj, nastupa borba za opstanak".
U Travniku zapuhnu plave vode sjećanja nobelovca Ive Andrića.
To je grad Senada Lisice sa kojim sam krao igle kojima su tetovirali duše i probadali kožu.
Cesta je vlažna od neba koje kašlje.
Zapuh studi, splavarti reuma iz pedeset zima.
Grije sunce ljeta, Ona koja me čeka ¿ ispod čije kože je otisak moje duše.
Kamioni natovareni oblovinom nisu vlasništvo osiromašenog naroda.
Profiterska mreža je vidljiva, a nisu oni koji treba da je prekinu.
Kriju se u zalihama želja napaćenog naroda.
Šuma ¿ boje starog zlata pomješana je sa zelenilom u koje je ušao virus smrti.
Sa kočnicom u glasu naziva slijepi pjesnik i pita imam li posljedica od razbojničkog napada.
Postao sam bolji čovjek, odgovaram.
Vijuga cesta, kao sjećanje One koja čeka sa raspuklim riječima, sa srcem u kojem je grč.
Oni koji vole pogođeni su strijelom od nevida.
Te strijele stope se u vatri ljubavi.
Ko majčine kapi uspomena, pada sipka kiša.
Šta je majka pjesnikova, ako nije bliski zov daljine, bliz iz bliza, bliz iz dalja.
Ekološki čista rijeka Blista se žuta boja na drveću okupana kišom.
Kada nema kiše rijeka je kao isplakane suze planine.
Po mjesečevoj stazi ljubavi klizi auto.
Čisto je nebo poslije oblaka nabijenog munjama! ? Kako su čiste misli koje se ne zaustavljaju? One nekome stiužu.
Ko ih šalje postaje iscjelitelj ucvjeljenih.
Po zakonu gravitacije smeće podsjeća na odnos čovjeka prema čovjeku.
Na stablima plakate stranke koja glasačima nudi srece, a guta im dušu.
Od toga udarci iznutra.
Doveli su narod u rasadnik zala.
Iza svake krivine čaka misao koju treba staviti u krhku košulju jezika.
Nebo se kupa u blještavoj masi sunca koje zalazi.
Nedao mi Bog da zanoćim sa grešnim mislima.
Na istoku vedrina.
Nauman čovjek žedan je za čistim mislima.
Laserom srca sječem krivine do Banja Luke.
Na kraju puta čeka Ona koja je krštavala riječi.
Susret traži ćutanje.
Ako ne bude tako, riječi će nas udaljiti sa lica mjesta.
Nestala je, kod ulaza u Banja Luku, posljednja krivina udesno.
Munja iznad rijeke pozdravlja okupane duše, reći će to Ona koja se ljubila sa svjetlicama.
U prstima bukti energija duše, u očima je produžena ruka dodira.
Ona je zgusnuta svjetlost u nebeskom plavetnilu.
Njena kosa se zamrsi od struje misli.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
15277 |
12.10.2007 |
Rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkig Sarajeva
Ako neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i božijim pravilima.
Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali.
U prvom Svetskom ratu izgubili su 2 milionima ljudi da bi stvorili kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi.
U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 17000 stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrajali ušli u sastav Jugoaslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba).
Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik.
Poznato je da su muslimani sa Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca.
U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3, 5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države.
A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.
Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom.
Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Sselimovića, Emira Kusturice...
Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.
Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim agama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".
U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju.
Cifra o 22.
000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju.
A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila povelju Kulina Bana.
A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću ugroženi "bošnjaci".
Zašto se to radi?
Samo zato da svijet uvidi da Srbima treba oduzeti državu i državnost i kao opasne po svijet treba ih staviti pod protektorat.
Da bi filmovi bili uvjerljiviji, režiseri dovode poznate glumce iz Beograda, kao što je pomenuta Mirjana Karanović.
Iz svega toga, šta drugo dođu rušitelji nekada zajedničke države Jugoslavije nego oslobodioci, a Srbi koji tu državu brane ¿ agresori!
Klanje 10 hiljada Srba se ne smije spomenuti, a među njima ima dosta onih koji su vjerovali secesionističkom Alijinom rukovodsvu.
Tu zabludu su platili glavama.
Ali, o tome se ne smije pričati, pisati i snimati filmove, jer vrijeđa "bošnjačku" naciju.
A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljnjoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskim mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju.
Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod.
Može se napraviti film i o bartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj Jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.
A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču.
A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i Muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".
Rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu joj na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.
Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.
Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.
Hoće miran san u budućnosti.
Neće ga imati, jer uzbuđuju duhove, jer se oni igraju u njima.
Bolje bi bilo da su snimali filmove istine koja oslobađa od ropstva silama zla.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
14809 |
22.09.2007 |
Šumska mafija pustoši šume (1)
Poznato je da je u davnoj prošlosti Evropa bila pokrivena ogromnim prašumama.
Jedan vijek prije Hrista, kroz šumu ¿ okean zelenila - putovalo se mjesecima, u nedoglednu i neznanu daljinu.
U Upsali, staroj vjerskoj prestonici Švedske, postojao je sveti gaj u kojem se svako drvo smatralo božanskim.
Mnogobožački sloveni, pored tise, obožavali su svako drvo.
Tada je život čovjeka, kao pupčanom vrpcom vezivan za život drveta....
U to vrijeme ljudi su živjeli u ravnoteži sa prirodom, jer su bili njen neotuđivi dio.
U nekim krajevima Austrije još živi vjerovanje u narodu da je drveće živo.
Ko zasječe koru drveta, osjetiće kako krvari, uz puštanje krika.
Drvo osjeća zasjekotinu kao ranjenik ranu.
Zato drvosječe, kada sjeku drvo, mole ga za oproštaj.
Danas je teško govoriti o zaštiti prirode i prirodnih resursa narodu koji je osiromašio do te mjere da nema hljeba, dok šumska mafija pustoši šume.
Neplanska i nekontrolisana sječa od strane dvonogih kukaca, uz one biološke kukce, prijeti nestanku šume na ovim prostorima.
Takve odnose je razvila mafijaškoreketaška stranka SDS, uz poznatu poskočicu: ¿Nema pare bez omare¿.
Ako se ne sistematski i sa vrha najodgovornijih ljudi u vlsti ne zaustvi profiterskoeksploatatorski odnos čovjeka prema šumi, bolje reći privilegovanih pojedinaca koji dobro žive od jeftinog kubika, dok narod koji je tu šumu branio i održavao gladuje.
Vlast treba da zatvori privatne pilane, zauzda i osudi šumsku mafiju, natjera ih da uzmu zapuštena zemljišta, obrade parcele za sjetvu, uzoru ih, zasiju sjeme, podrljaju, okopaju ako je za okopavanje, požanju, pa tek onda prodaju.
Šta radi od toga šumska mafija?
Ništa, sječe ono što pripada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a nemoćan i golotrb narod sve to gleda i ćuti.
Pričaju samo Slavko Jovičić Slavuj, dok njegov glas za pravdu i istinu vibrira kao iscjeliteljski kristsal i Boško Čeko, neumorni borac protiv mafije.
Sada je ispred njih svih, čovjek koji je morao neminovno doći pred sve nas ovakve, Mile Dodik.
Neka ga Bog poživi i narod na vrijeme shvati.
On je, ovakav kakav je, najizraslija politička figura ne u Bosni i Hercegovini, već na Balkanu.
Mafija ima moć.
Živi od nedostatka dokaza u besudnoj državi, koja je, kako bi rekao Andrić, u pisanju o prošlosti dotičući budućnost, bila i ostala ¿čardak ni na nebu ni na zemlji¿.
A u toj državi bilo je nekada 50 posto teritorije pod šumom, a sada, zahvaljujući profiterskoj groznici nemilih eksplotatora, nema ni 30 odsto.
U toj državi nekada su se ljudi prepoznavali po toplini duše i bogatstvu šumama.
Bosna je oduvijek imala šume koje su po kvalitetu drvne mase vodeće u Evropi.
Uništena je drvna industrija, koja je prije rata bila aktivni izvoznik u vrijednosti od 200 milioina dolara.
Sa tim kapacitetima političari bi sačuvali socijalni mir, ali bi obezbjedili mnogo veće glasačko tijelo u njihovu korist.
Sada je u njoj stud, kada se vide golosječine, što bi rekli ljudi ¿može se igrati na velike golove¿.
Šumsko blago nestaje u Italiji, Grškoj, Albaniji, Sloveniji, Austriji...
Svi od njega imaju, u preradi, koristi više od ljudi koji su te šume uzgajali.
Više ni u plućima ne osjete njihove blagotvorne mirise, jer je pored vodotokova i magistralnih puteva više brenti nego štoi ih je ikada bilo u svim državama svijeta.
U nepostojećoj državi, za koju se svi bore, a niko je nema, mafija uzima sve što se može uzeti.
Staro je pravilo vezano za naše krajeve: ¿Ako hošeš da se obogatiš, idi među sirotinju¿.
Dakle, gologuzanerima možeš progutati dušu, neće ti ništa.
Duša im ne treba kada je prazan želudac...
Pored pustošenja šuma, drugi ekološki problem je izgrdnja brana, kako bi se ojačala elektrto-distribuciona mafija.
Poznato je da brane izazivaju velike vegetacione i klimatske promjene.
Uzmimo za primjer Višegradsku branu.
Narod iz okolnih opština je primjetio velike vegetacione i klimatske promjene.
Nestalo je nekih biljaka, pa čak i ptica, kao što je to svraka, a klimtske promjene su vidljive toliko da su se pojavile magle u Rogatici, Sokocu, Palama, Rudom...
Genocid nad šumama je genocid nad narodom, jer veliki poznavoc biljnog i životinjskog svijeta, Josif Pančić, rekao je: ¿Ako hoćeš da uništišjedan narod, prvu mu uništi šumu¿.
Pored šume, koja je regulator režima voda, sve je manje pitke vode.
Gdje ima šume smanjuje se površinsko oticanje vode, a podzemni rezervoari e pune, a opasnost od poplava se smanjuje.
Uzimajući u obzir da šume doprinose sporijem otapanju snijega, površinske vode je sve više, a takve vode, kao što znamo, nisu za piće.
Neprimjereno, ali je tačno: sve je više površinskih voda i pjesnika.
Vjerovatno zato što je narušena prirodna ravnotreža.
Uz pustošenje šume ide i nedostatak kiseonika.
Tako da imamo sistem zaustavljenog disanja ili čak one koji nopako dišu, kao biljke, jedeva preživljavajući.
Razmjena materija u moždanim ćelijama povećava potrebu za kiseoinikom, a njega je sve manje.
Hektar hrastove šume godišnje proizvede 830 kilograma kiseonika, brezove 725, borove 540.
Na pošumljenom zemljištu šuma štiti zemljište od erozije.
Šuma, šuma, šuma...simbol mira i sigurnosti, života na zemlji.
Život bez šume, je život bez ljudi.
Ne kaže uzalud jedan seoski mudrac u kalinoviku: ¿Zapamti, ko zsreći od šume i lova, kako će završiti¿.
Pustošenje šuma izazvala je već takve ekološke katastrofe, kao što je porst srednje temperature zemlje za 1-2 stepena, što će izazvati otapanje leda, odnosno potop primorskih gradova i država.
To znači, eto nam Holanđana.
A oni su vitalni do te mjere da se ne kaže uzalud ¿Bog stvori zemlju, a Holanđanin Holandiju¿.
Oni bi nas mogli naučiti kako se gazduje šumama i plodnim zemljištem.
Kada bi oni došli, nestalo bi šumske mafije i mafije uopšte, jer oni bi iz faze nereda ušli u fazu uspostavljanja redi i konačan red.
Zašto? Zato što je to jedini refleks opstojanja ljudi na planeti Zemlji.
Da je Bosna ono što sam naveo, dokaz je da u njoj postoje zakoni o zaštiti prirode, ali ih niko ne provodi i ne poštuje.
Ko bi to pokušao, ušao bi u sukob sa političarima, koji političkim pritiscima štite kriminalce.
A oni su se osilili do te mjere, da kradu struju i šumu, kad god hoće i koliko god hoće.
Ilegalne brente kradu struju nemilice.
Šumska inspekcijas je nemoćna, a i ona iz elektrodistribucije.
Kada pošalju montere da im iključe struju, kažu im: ¿Samo pokušajte, nemate vi toliko montera koliko ja imam pušaka i metaka.
Ako se popnete na banderu, mi ćemo je osjeći motorkom...¿
Dok šumska mafija u zdravoj crnogoričnoj šumi bira najbolja stabla, inspekcija i druge kontrolne službe se sklanjaju da to ne vide, policija ćuti, okreće glavu u stranu, češe se iza uha, jer ako šta vidi, biće sklonjena iz službe ili života.
Nije rijedak slučaj da prijete i puškam šumskim inspektorima i drugim licima zaduženim da štite besprvnu sječu šume, ali i bespravnu potrošnju struje.
Sve to zvanična vlast zna, ali policija, tužilaštvo i sudstvo su nemoćni, jer su strašivi ili drgokupivi, nema ništa treće.
Pisac ovih redova dobro je istražio taj fenomen, tako da ga moiže šire i uže tretirati, pojmljivog za naučnika i običnog čovjeka.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14808 |
22.09.2007 |
Šumska mafija pustoši šume (2)
Da bi vlast riješima ovaj problem, treba razraditi strategiju.
Ako neko misli da je to komplikovano, može se to pojednostavniti i dovesti do originalnih i sistematskih rješenja za duži period, a to je uključiti široke narodne mase da štite i brane šumu i prirodna bogatstva, a ne da im to ispred nosa pustoše profiteri koji su ih doveli u situaciju da žive od viška nemanja.
Da se stanje u šumarstvu popravi, treba sačekati da se formira šumska policija i vrate švrake, jer one su tamo gdje nije narušena prirodna ravnoteža.
U svim zakonskim regultivama i propisima se kaže da je šuma opštdruđtveno dobro.
To je u prvom članu, u preambuli zakona, a svi ostali članovi su ili jalovi ili profiterima idu na ruku.
To potvrđuje pravilo ¿što više zakona, time više bezakonja¿, jer najdjelotvorniji kineski ustav imao je samo 36 članova.
Što manje članova, viša je kohziona sila zaštite i spasa.
Umnožavanje zakona proizvodi nemoral, a bez morala ni jedan se član neće održati.
I moralna kriza nastale je kao posljedica odnosa čovjeka prema priorodi.
Najbolje je to definisao nepismeni indijanski poglavica, kojem su urbani bjelci oteli zemlju, u pismo američkom predsjedniku Frenklinu Pirsu: ¿...
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova.
Da bi poštovali zemlju reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka.
Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo svoju, da nam je zemlja mati.
Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu...
Zemlja ne pripada čovjeku.
Čovjek pripada zemlji!...
Pravom življenju je kraj, nastupa gola borba za opstanak¿.
U toj goloj borbi za opstanak najbolje prolaze oni koji su sami sebi progutali dušu, jer ovo je vrijeme diktiranog haosa i nerada, vrijeme dušoždera!
Ekološki suicid je suicid čovječanstva.
Tome najbolje svjedoči ono što je iz kosmosa vidjela Elen Kolins, astrolog: ¿Pogled je uzbudljiv, ali istovremeno bolan.
Nad Afrikom sam vidjela znakove velikog zagađenja, uništena šumaska prostranstva širom svijeta.
Zemlja sve više počinje da liči na planetu bez tragova života¿.
Zahvaljujem se na ovoj karikaturi, koju mi je poslalo nekoliko Sokocana, u razlicitim verzijama.
Ipak objavio sam samo jednu.
Dobro ide i uz ovu Nedeljkovu pricu!
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
14332 |
29.08.2007 |
Sebi fabrike, narodu višak nemanjaPolitičari koji su narod uveli u aprsurdan rat, ratujući u stilu pođi-stani-odustani, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je Srpsko Sarajevo pripalo Federaciji Bosne i Hercegovine, održavali su jalove tribine na kojima su ubjeđivali narod da ostanu, a u isto vrijeme su iseljavali sve fabrike sa tih prostora.
Jedini političar koji je izašao pred narod i rekao da ga politički vrh Republike Srpske vara, bio je Ratko Adžić, predsjednik Srpske opštine Ilijaš.
Zaprijećeno mu je da će biti likvidiran.
Čovjek je odbrzao u Beograd, jer je znao o kakvoj mafiji se radi.
Oni naivniji, kao što je primjer Vogošće i Ilidže, održavali su mitinge za ostanak.
Bila je to, zapisao sam tada, kolektivna smrrt sa odloženim djelovanjem.
Narod se počeo seliti:
Zogom čarne boje sarajevske duge,
zbogom roso blistavoga sjaja,
zdravo kratka ruko tuđeg zavičaja¿
Političari su govorili narodu: ¿Napustite svoja ognjišta, dobili smo državu, ponesite sa sobom nazive sela¿ulica, pa čak i saobraćajne znakove¿¿ Bila je to lopovska oligarhija s Pala.
Po kliskoj i sniježnoj stazi, sa lapatljivim snijegom koji nije prestajao, izlazili su Srbi:
Ilijaša, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Vogošće, Novog Sarajeva, Centra¿ Išli su: nigdje, nikome, nikuda¿ Čekala ih je kratka ruka tuđeg zavičaja (imam i ta istraživanja).
Dok je ¿raja¿ pakovala najnužnije, stvari za prvu pomoć u izbjeglištvu, i sa suzama se opraštajući od zavičaja, ne vjerujući da ih iza Trebevića, gore na Palama i negdje dalje, čeka život dostojan čovjeka, dotle su političari razmišljali drugačije.
Po njima prioritet je bio iseliti mašine, postrojenja, cijele fabrike rastavljene na dijelove, pa čak i ogradu postavljenu oko njih (zlu ne trebala).
Danonoćno su demontirana postrojenja, odvožena u svim pravcima¿ i ko zna kud.
Preko noći su mijenjana sjedišta moćnih firmi, demontira se ¿Koka Kola¿ iz Hadžića, ¿Sprind¿, ¿Orao¿, ¿Famos¿, ¿Energoinvest¿, ¿Tas¿, ¿Pretis¿, ¿Lasta¿, ¿Ćilimara¿, ¿Šumaprodukt¿, ¿Pak Centar¿, ¿Tvornica specijalnih ventila¿ iz Blažuja,
i sve što se zadesilo, a moglo je biti od koristi nalogodavcima iseljavanja.
Mnogi radnici pomenutih preduzeća nisu mogli ni povjerovati da će izmještanje istovremeno biti i njihov kraj.
Demontirane mašine i oprema kratko su se zadržli na prostorima Lukavice, Mokrog i Sokoca.
Pravac njihovog trnsporta je uglavnom Srbija i Crna Gora.
Pojedini rukovodioci iseljenih firmi oglušili su se od naredbi Karadžića i Kraišnika i spriječili transport za Srbiju, odnosno montiranje pojedinih firmi na lokalitetima gdje nezadovoljavaju uslovi za njihovo normalno funkcionisanje.
Poslije silnog ubijeđivanja direktora Milana Price sa tadašnjim čelnicima RS, VZ ¿Orao¿ iz Rajlovca preseljen je u Bijeljinu, gdje je montaža izvršena.
Da bi imali ¿potpunu¿ kontrolu nad pomenutom firmom, Karadžić i Krajišnik imenuju svoje ljude u Upravni odbor VZ ¿Orao¿.
Između ostalih i guslara
Kostu Plakalovića (bivšeg ratnog predsjednika Opštine srpski Stari Grad, i predratnog mehaničara ¿Orla¿), da prati i koriguje rad ¿neposlušnog¿ Price.
Zahvaljujući direktoru ¿Intala¿ iz Ilijaša Velimiru Bajiću, firma je prenešena u Miliće i jedna je od dislociranih firmi u RS koja uspješno posluje.
Remontni Zavod Hadžići je dislociran u Bratunac, koja na jedvite jade posluje, uz česte štrajkove.
Narod i radnici koji su došli iz Hadžića, vezujući se uz ovu fabriku, ozračen tugom i uranijumom, ima najveću stopu smrtnosti u RS, ali i šire.
Mašine iz sarajevskih fabruika, nije rijedak slučaj, propadale su po livadama, a najužasniji primjer je fabrika ¿Koka-kole¿ iz Hadžića.
Za nju su izliveni temelji na kojem je izidano dva-tri reda cigli.
Preko toga je izrastao korov, a opština Hadžići (pošto ne postoji, ali za njeno nepostojanje je garancija Republika Srpska), treba da plati oštetu ¿Koka-koli¿,
jer su joj ukrali fabriku.
A ona je prodata u Srbiju.
Direktor te fabrike je bio Ratko Radić, ratni predsjednik Srpske opštine Hadžići.
Prije nekoliko godina je umro, a za sudbinu fabrike niko ništa ne zna.
Fabrika bicikla ¿Lasta¿ sa Ilidže je dislocirana u Lukavicu, pod šatore, da bi se razmontirala, kako bi njene dijelove lakše prebacili u Srbiju.
Iz Vogošće je izmještena fabrika automobila ¿Folcvagen¿.
Odveženo je 2000 novih automobila i 1000 u dijelovima.
Za njihovo prebacivanje bio je zadužen Momčilo Mandić i tadašnji povjerenik za Srpsku opštinu Vogošća, Nikola Poplašen.
Iz Vogošće je dislocirana Tvornica ležajeva, prvo na Sokolac, zatim Višegrad, odatle u Bileću, da bi završila u Srbiji.
O sudbini i poslovanju ove fabrike se vrlo malo zna.
Iz Rajlovca je dislocirana Fabrika za proizvodnju peciva ¿Sprind¿.
Danas su vlasnici ove fabrike privatnici, da im ne spominjemo imena, kada se zna svaki trag.
Možda bi o tome mogao više reći bivši predsjednik opštine Rajlovac Jovo Božić, ali ko će ga stići?
Iz rajlovačke opštine su nestale vrlo kvalitetne mašine za štampanje.
Na teritoriji današnjeg Srpskog Sarajeva su dislocirane fabrike ¿Famos¿, ¿Energoinvest¿ sa Stupa.
Sve vrlo teško posluju, skoro nikako, a radnici po godinu dana ne dobivaju plate.
Iz ¿Famosa¿ je nestao uređaj za kaljenje mašina, vrijedan nekoliko miliona maraka.
Bolje upućeni kažu da se nalazi u beogrdskom IMT (u Rakovici).
Sa područja ratnog Srpskog Sarajeva dislocirano je oko 150 fabrika.
To je najveća poslijeratna pljačka o kojoj niko ne vodi računa.
Kako bi i vodio kada običan čovjek u besudnoj i kriminalizovanoj državi i ne postoji.
Od toga su se pojedinci obogatili, prodajući ili prisvajajući društvenu imovinu vrijednu milionima maraka.
Sebi su prisvojili fabrike, a narodu su ostavili višak nemanja ili butik za kratke rukave.
Raspukni zemljo da u nju narod propadne s tugom! Bože oprosti narodu koga je vlast upotrijebila do neupotrebljivosti.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
1446 |
03.05.2005 |
Sodom i Gomor Dragana Èavića
Autor: Nedeljko Žugić
Dragan Èavić bi pod hitno trebao da uzme "Vukov narodni riječnik" i vidi pojmovnik riječi "licemjerje".
Ako doživi sebe kao čovjeka koji se pretvara, koji podmuklo nudi rješenja, neka obrati pažnju na poslovicu koju je zapisao isti autor: "Jedno misli, drugo tvori, a treće govori".
Njegovom prethodniku Mirku Šaroviću je moja malenkost rekla (kada je gostovao na BM televiziji) da će doživljeti sudbinu čovjeka koji nudi smrt sa odloženim djelovanjem Republici Srpskoj, sebi ili stranci koja ga je dovela na vlast i koja mu je "zaštitni orteol".
I desilo se tako.
Nema više odloženog djelovanja.
Vrijeme je isteklo.
Na zgusnutom dlanu vremena sve liči na priču iz Biblije o Sodomu i Gomori.
U njoj Bog šalje dva anđela, koje Lot poziva da prenoće kod njega.
Ugostio ih je i smjestio u postelju.
Nisu glavu ni spustili na jastuk, kada se ču galama Sodomljana koji su opkolili kuću.
Tražili su strance da izvrše nasilje nad njima.
Lat je, kao dobar domaćin, branio goste.
Sodomljani su navalili na Lota, ali ga gosti (anđeli) spasiše.
Sodomljani su navaljivali na kuću, sve dok anđeli nisu izgubili strpljenje i oslijepili su Sodomljane, koji se izgubiše tumrajući po gradu.
Tada su anđeli rekli Lotu da nose nalog od Boga da se napusti grad koji je osuđen na uništenje.
Tome su se suprostavili malovjerni Lotovi zetovi.
Anđeli su Lota nasilno izvukli iz grada na brdo Sigor.
Ubrzo je na Sodom i Gomor pala kiša ognja i sumpora.
Zemlja se tresla, a kuće su pretvarane u pepeo.
Niko od grešnika nije preživio.
Lotova žena, koja je ostala u gradu, pretvorila se u "slan kamen".
U našoj priči, Dragan Èavić hoće da narod pretvori u 'slan kamen'.
Ponaša se ne kao homo duplex, kao dvojedan, trojedan, stojedan, samo ne onaj koji jeste i koji bi trebao biti, empatišući narod za spasonosan refleks opstanka.
Neka se sjeti da je Velika Srbija nestala u pepelu Miloševićevog poraza, apsurdne i neodmjerene izjave Radovana Karadžića 'da će u ratu nestati jedan narod', a kada je počeo rat izmakao se sa lopovskom oligarhijom na Pale, bacajući granate na Sarajevo i vodeći apsurdan rat, bez proglašenog ratnog stanja, pođi-stani-odustani.
Tako i Èavić i njegovi stranački drugovi, pristaju na sve, pa i na to da Radovana lično dovedu u Hag, a onda se pridruže goniocima i govore 'samo što ga nismo stigli', kupujući vrijeme, žrtvujući narod kao taoce tih igara lukavosti.
To potvrđuje da su dvojedni, trojedni, stojedni.
A narod koji takve bira i slijedi doživljava sudbinu Sodome i Gomore, na koju je Bog, zbog nemorala, bacio oganj uništenja ili da ih slijepe, tražreći obalu spasa, vodi preko nepostojećeg mosta.
Psihotičan i uznemiren, Dragan Èavić, kojeg je zahvatio virus neizliječive zablude, ne vidi prst spasa pred okom u kojem je isčupan očni živac...
Ne vidi Radovanov aerodrom na Romanijskom Tibetu, sa kojeg nebeski narod neće uzletjeti u nebo, nego će u crnu zemlju živ propasti.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
1442 |
03.05.2005 |
Splav koji prokišnjavaAutor: Nedeljko Zugic
Prateći izbjegličku ofanzivu sarajevskih Srba, zapisao sam da je entitetska "država" Republika Srpska ¿ "splav koji prokišnjava".
Nastavak misli produžio se u san nevoljnika koji idu nigdje i nikuda...
Kratka je ruka tuđeg zavičaja, upjesmih to u rasulu odlaska.
Najbolje bi bilo da je sa romanijskog tibeta, podno Sokoca, gdje je bio planiran aerodrom za nebeski narod pod vođstvom Radovana Karadžiča ¿ iseljeni narod iz Sarajeva "uzletio u nebo".
Moler Tintor, direktor aviokompanije Republike Srpske, nije znao upaliti motore ili nije bio obučen za nebesku navigaciju.
Suviše je bio prizemljen i vezan u profitersku mrežu svoga predsjednika.
Kako bi on bez njega?
Od sjenke grijeha nisu vidjeli svjetlost istine.
Da jesu, stigle bi ih riječi uniženih do ćutnje, živih mrtvaca kojima su ostavili slavu svetog viška nemanja.
Ko mu je kriv, nije bilo proglašeno ratno stanje, a dobrovoljno su prihvatili zakon ratnog ludila.
Čekali su da se šuma podijeli vojsci, ali dobili su "tri metra na panju u uspravnom stanju".
Šta su drugo čekali u pjesničkoj državi koja je pravljena u oblacima.
Nikakvo čudo, Sokrat kao jedan on najpopularnijih ličnosti ljudske istorije, osuđen je na smrt "jer nije vjerovao u državu i što je kvario mladež".
Odio je molbu na milost.
Platon u svojoj idealnoj državi nije predvidio mjesto za pjesnike, a našu su stvarali pjesnici, koji, po Platonu, nisu imali mjesta u državi, a mi smo dozvolili da nam je baš takvi prave.
I to krvlju i znojem!
Takva država treba da opstane na moralnim principama, a ne da se crta sjenkama olovnih oblaka psihotičnih vođa, koji su zamađijali narod vodeći ga preko nepostojećeg mosta.
Dejtonskim sporazumom Republika Srpska je entitet sa ograničenim državnim suverenitetom, koji će se postepeno "utopiti" u državu Bosnu i Hercegovinu, sa postepenom centralizacijom zajedničkih organa.
To su mnogli znati svi oni koji imaju vremena da deset minuta čitaju Dejtonski sporazum.
U razvitku ljudskog društva poznata je robovlasnička, feudalna, buržoatsko-kapitalistička i socijalistička država.
Sve četiri su imale organizovan aparat za suvereno vladanje klase na vlasti.
Oni su sahranili jednu (socijalističku) državu, kojoj je falio samo "korak" da odumre.
Od nje je ostao splav koji prokišnjava.
Na njemu je narod, koji treba da nađe obalu spasa.
Vjerovali su u kormilara koji je uzletio, kao mit, u nebo.
Šeretski im namiguje iza olblaka i maše poput Tita radnicima, koji nisu mogli vidjeti kako su ga stavili u grob, jer se uhvatio između nogu govoreći: "Dovde sam vas ostavio u dugovima".
Splav prokišnjava i tone.
Iznad je nebo nabijeno munjama i puno je tamnih oblaka iz kojih padaju "beskonačne kiše".
Ispod je depresivno more narodne svijesti koja je pala u nesvjest.
Da je bar malo sna i nade o državi u kojoj vlada moral i zakonitost, koja ima monetu, vojsku, policiju, granice...
Onoga ko se smrzava i šibica bi mogla ogrijati, ali ako u blizini ima suhog baruta ¿ niko je neće upaliti!
Subverzija je istina, Sveto Pismo, Logika...
Splav plovi na rijeci blistavih laži.
Samo je istina Nojeva arka spasa...
O tome svjedoči Isusova parabola: "Ja sam svjetlo svjetla.
Ko mene slijedi, neće hodati u tami, nego će imati svjetlo života".
|
|
|
Nedeljko @Ugi} :
|
1438 |
03.05.2005 |
KRŠTENjE RIJEÈI
SVI NAŠI VIDOVDANI
Šta reći za Vidovdanske pjesničke susrete, osim da nisu došli slučajno, kao i mnoge pojave u društvenim odnosima.
Oni su, ponajprije, nastali kao neminovna potreba da se komunicira sa pjesnicima jer vide više od običnog posmatrača, a posebno u teškim vremenima.
Kao što se o srcu govori na svakoj stranici Biblije, o našim pjesnicima se govori na svakoj vidljivoj i nevidljivoj stranici života.
Zaslužuju takvu pažnju.
Teško onoj sredini koja ne razumije ili progoni pjesnike, a i ljudima koji imaju krutu kožu prema njima.
Oni su nepotkupljivi svjedoci vremena, otvorene oči narodne duše.
To i jeste težnja moje malenkosti, koja je u širokim krugovima ratnog pakla iznjedrila i osmislila ideju Vidovdanskih pjesničkih susreta.
Na ideji me podržao književnik Tomislav Šipovac i pjesnik Radislav Æivša, a prvi pokrovitelj je bio Glavni štab vojke Republike Srpske.
Narednih godina, pokrovitelj je bila opština Sokolac, ali i Skupština Grada Istočno Sarajevo.
Tako su Vidovdanski pjesnički susreti ucrtali još jednu svijetlu brazdu na licu kulturne baštine Sokoca i okolnih mjesta, jer su učesnici svijtle tragove ostavljali u susjednim opštinama.
Afirmisali u se kroz raspisivanje konkursa za najbolju rukopisnu zbirku pjesama, ali i nagrade za sveukupno životno djelo.
Poslije pogibije pjesnika Milanka Vitomira Malog, uvedena je nagrada za najbolju pjesmu na zavičajnu temu.
Vidovdanski pjesnički susreti nose narodno osjećanje da su neophodna potreba, duhovni radar koji govori ko smo, šta smo i kuda idemo.
Najavngardnija su kulturna pojava i događaj na prostoru romanijske regije i šire, jer oni koji dobijaju nagrade ostavljaju iza sebe djela koja nose nove misli i novo djelovanje.
Vidovdanski pjesnički susreti treba da budu i ostanu besmrtni i veličanstveni, kao boginja Ratari, koja rastjeruje mrak sjajem svojih očiju.
Onaj ko bi ih ugasio, ličio bi na zlog duha, koji je natjerao zlu zemlju da proguta rijelku života.
Pale, aprila 2005.
godine
Nedeljko Žugić
|
|
|
Nedeljko @Ugi} :
|
1428 |
01.05.2005 |
Idite, dok se još vidi...
Dragan Èavić je kao Epimetej, Prometejev brat - čovjek koji kasno shvata.
Ono što mu dobronamjerni ljudi govore shvatiće kada ne bude na vlasti, u dubokoj sjenci poraza.
Ako imamo u vidu da je politika svjesno i aktivno usmjeravanje društva ka određenom cilju, u kom cilju ide poolitika koji on vodi?
Radovan ga dograbio u svoju vlast, jer je znao da je slaba ličnost i da od takve može napraviti slijepog izvršioca za svoje "smišljene besmislice".
Zašto ne održi riječ, koju je dao u predizbornoj kampanji: "Daću ostavku ako izgubimo carinu i vojsku".
On gubi narod koji mu je dao glasove, jer je produžena ruka apsurne politike koja gubi, koja se ne umnožava, već gladuje.
Umjesto produžene ruke naroda, on je produžena ruka Radovana Karadžića, izvršava sva njegova naređenja, pa čak i gutanja duše narodu, jer su dušu prodali đavolu.
Njegovi sljedbenici su se osrećili što tako čine dok im namiguje nacinalni mit ¿ oboženi grešnik Radovan Karadžić iz oblaka nabijenog munjama.
Tim munjama sklanjate (pa čak i iz života) sve ljude koji ne misle kao vi i koji nnisu vaši slijepi poslušnici.
Ko ste vi koji na dlanu srpske sudbine kidate liniju života?
Kasno vam je da budete "grešnici pokajnici", pa čak i kod onih popova koji su dobro zamastili bradu sa vama.
Vaše utonuće u grijeh je toliko da ste i nerođenoj djeci ukrali budućnost, a prije toga ste im gurnuli očeve u apsurdan rat u kojem ste se bogatili, a narodu ste ostavili slavu sveto siromaštvo.
Umjesto da zaštitite narod od nemilih udaraca nemorala, vi ste toliko utonuli u grijeh, da se lišaj nemorala širi vašom dušom, tako da vas niko ne može nizvući iz njega.
Kakav je vaš duševni život ako nemate drugog cilja osim da smišljenim besmislicama zavaravate narod?! Jedini vam je cilj da nastavite i održite igru lukavosti ¿ kao poklonici zla.
Vi ste pravoslavci po samoljublju, a ne milosrđu i svetosavlju.
Zar to predstavnici crkve (u koje ste ulazili prazne duše) niste vidjeli (ili nisu smjeli da vide)? Ako je srce organ opštenja sa Bogom, jesu li ga osjetili popovi, vladike, mitropolit? Da jesu ¿ otopili bi ledeni brijeg zablude u sebi, vidjeli bi Božiju tačku spasa u čovjeku.
Molili ste se u stilu: u lijevi džep, u desni džep, u sve džepiće.
Vi ste raskošnici zla.
Ðavolji svrzinjaci koje će Logika i Sveto Pismo prokazati narodu.
Izgubili ste strljenje, a đavo se po tome poznaje.
Niko vam ne pruža ruku.
Postali ste kasta, koja opšti sa srodnicima.
A iz takvih odnosa ne rađaju se zdrava djeca.
Sa vama nikada providnog dana, rekla bi svaka oštroumnija baba u selu, već samo tamni dani.
Druga baba bi rekla: "Jebem ti tamne dane".
Vrijeme je da odete, dok vas narod usranim motkama nije počeo razgoniti! Zašto? Zato što je postao pametniji od vas.
Iza vas, na licu istorije, ostaće grdna rana srama.
Trebaće dosta vremena da se nađe iscjeliteljska trava.
Ako ostanete, sjenka đavoljeg kola daviće narod.
Izgubili ste sjenku dobrog glasa, a ko gubi sjeku izgubio je sebe samoga.
Idite, dok se još vidi...
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
1409 |
29.04.2005 |
I Alija je zločinac (1)Raspadom komunizma u trojednoj Bosni i Hercegovini nastale su nacionalne strenke SDA, HDZ i SDS.
Te stranke su posljedica razbuđivanja nacionalnog bića koje je komunizam samo privremeno potisnuo.
Ako je za Muslimane Memorandum SANU dokument Srpke akademije Nauka i Umjetnosti kao strateški program srpske inteligencije za zaštitu srpskih nacionalnih interesa, za Srbe je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića ideološka matrica koja Muslimane priprema za rat i islamsku državu u Bosni i Hercegovini.
Ta država je za neke muslimanske ideologe određena od Alaha, a Izetbegović njegov naslednik koji provodi njegovu volju.
Da bih dokazao tezu da je i Alija ratni zločinac, intezivno sam pratio sve što se dešavalo u stranačkom prenaviranju.
Znao sam da će Srbi sami sebi nanijeti najveće zlo.
U stvari, opšte je poznato da se srpska nacionalna moć podriva ratom u Bosni i Hercegovini, nekadašnjem "srcu Jugoslavije" i najveće kohezione sile za očuvanje bratstva i jedinstva.
U Bosni, na čardaku ni na nebu ni na zemlji, sjedio je dušman sa dušmaninom za istim stolom, ulagivao se jedan drugome, grudvajući se mozgovima, uzimajući jedan drugom potajno mjeru, a čuvao je suhi barut u potaji.
Mačevi mržnje ukrstili su se u BiH i potekla je krv iz njene koride rata, zato što je "suverena država" BiH bila za Muslimane i Hrvate, a za Srbe ustašoidna.
Konstitutivni elementi džihada u BiH
a) Homeinijev damar u Hrasnici
Ovaj naslov ugledao je svjetlo dana baš u "Javnosti" kada sam objašnjavao koliko je Hrasnica islamizirana i zajedno sa Sokolović Kolonijom planirana kao veliki islamski centar u BiH.
U Sokolović Koloniji planirana je gradnja najveće i najljepše džamije u Jugoslaviji (to je poznato i široj javnosti).
Prije toga, prikazivan je film o Muhamedu u Hrasnici, ozvoljavana je stihijska gradnja kuća Sandžaklijama u Sokolović Koloniji, bez urbanističke saglasnosti, a kredite su dobijali iz islamskih zemalja preko džamijskih odbora.
U to su Srbi teško vjerovali dok nije došlo do sarajevske krvave ratne koride.
b) Islamska deklaracija Alije Izetbegovića
Islamista po rođenju i ubjeđenju, osuđivan zbog toga pa i od svojih sunarodnika ne četrnaest godina strogog zatvora, doživio je svoj procvat u raspadu komunizma, što je najpouzdanije svjedočenje da je komunizam bio plodno tlo za razvoj islama u bivšoj BiH, Sandžaku i Kosovu.
Niko se još nije pitao od Muslimana zašto pohitaše za Alijom Izetbegovićem kada su ga koliko juče osuđivali na robiju.
Zašto.
Zato što su se pripremali za rat, nema drugog objašnjenja, jer kako bi se dokazao taj paradosk da oni koji su ga slali u tamnicu idu za njim i nose njegov barjak.
Na prvoj stranici, kao misao vodilja ¿Islamske deklaracije¿ Alije Izetbegovića piše:
NAŠ CILJ: islamizacija muslimana!
NAŠE MOTO: Vjerovati, izboriti se!
Ako se uzme u obzir stih pet, ajet devet iz Kurana: ¿O, vjernici, sačekajte da prođu dani ramazana, a onda dočekujte nevjernike (hriščane, u našim prilikama Srbe), puštajte im krv, ubijajte ih¿, ne može a da se ne uvidi izbor za temeljni akt koji poziva na ubijanje.
To onaj ko želi da dalje proučava, muže da pročita knjigu Elijasa Kanetija ¿Masa i moć¿ i poglavlje ¿Islam kao ratnička religija¿.
|
|
|
Nedeljko @Ugi} : Pale
|
1408 |
29.04.2005 |
I Alija je zločinac (2)a) Zapisi, čini i dove u džepovima muslimanskih boraca
Kod poginulih muslimanskih boraca, često su u džepovima nalažene čini i dove.
To je sekundarni dio džihada, jer su boric umirali sa povikom ¿Alahu ekber¿, dok ih je pri tome pratila strašna psihotičnost, odnosno vjera da će u raj.
b) Din ¿ dušmanin šta je to
Din ¿ dušmanin je turska riječ i prevodi se kao smrtni neprijatelj koji nije islamske vjeroispovjesti i koji ne slijedi ratniničku ideju islama, jer islam je nedjeljiv i netolerantan, a naročito kada je rat u pitanju.
U našim prilikama Srbi su za Muslimane največi dušmanin i oni se neće smiriti dok nas ili ne pobiju ili ne protjeraju sa njihove zamišljene i zacrtane zemlje.
Kada se ima u vidu ovod i konkrtizacija uvoda, bolje reći konstitutivni elementi džihada, ne može se drugačije zaključiti nego da je Alija Izetbegović ratni zločinac.
Zašto.
Evo nekih odgovora ne svijetleće upitnike.
a) Zato što je od zatvorenika, pa i po
slobodnoj volji svojih sunarodnika, postao nacionalni lider.
b) Zato što je na Osnivačkoj skupštini SDS-a u Skenderiji, na početku svoga govora rekao: ¿Gdje ste vi Srbi, mi smo vas ranije čekali da se organizujete¿!¿ Sve to govori koliko se on sa podrškom iz vena borio za stvaranje nacionalnih stranaka, a Srba se bojao u ilegali, jer je znao da će svjetska zajednica (kasnije velike sile) biti na njegovoj strain.
c)Jer je u Vlasenici rekao: ¿Mi, muslimani, ići ćemo u savez sa svim osim sa Srbima¿¿
d)Jer je rekao ¿da će žrtvovati mir za suverenu Bosnu i Hercegovinu¿ (legalizujući ratne ciljeve).
e)Jer je nagrađivao rasrbljene Srbe (Pekanović, Bogićević, Vešović), a one koji mu nisu pehlivanili, smicao je na najsvirepiji način od samog početka rata do ovih poslijeratnih dana.
f)Jer je postrekivač, organizator i vođa najkrvavije ratne koride u svijetu ¿ rata u Bosni i Hercegovini., u slijepoj fanatičnoj težnji da je njegov narod većinski i da druga dva treba da budu pretopljeni u islam.
Da je to tako, poznato je cijelom svijetu, jer se i sa tim idejama popeo na glavu svim zvaničnicima, boreći se za ¿gradžanska prava¿, jer je uvidio da mu je rat bio uzaludan.
g) Jer je muslimane stimulisao zabludama, ratom za ¿suverenu¿, cjelovitu¿, ¿na svijetu priznatu BiH¿, bolje reći ratom stečenu državu.
h) Što je kroz Nasera Orića i druge satelite, i poslije Dejtonskog sporazuma govorio da će se silom oružja vratiti u Srebrenicu, Žepu, Foču, i druge gradove koji, po Dejtonskom sporazumu, pripadaju Republici Srpskoj.
i) Što su mu svi Srbi žrtvenici koji neće da služe njegovim, van svake sumnje, dokazanim džihadskim težnjama.
j)Što je umorio mnoge Srbe u logorima, pa i one ratno nesposobne, koji su ostajali na teritorijama koje je kontolisala njegova vojska (takve dokaze imaju dokumentacioni centri u Republici Srpskoj, organi bezbjednosti ¿ vojni i civilni, kao i međunarodni sud pravde).
k)Zato što su za njega Srbi žrtvenici istorije pakla, a ne vlasnici svoje zemlje, prava na nacionalni identitet, vjersku ispovijest, slobodu izražavanja, upotrebu ćiriličnog pisam, očuvanje kulturne, vjerske i nacionalne baštine, ako i mnogih drugih materijalnih i duhovnih dobara kao trajnih vrijednosti bitnih za opstanak srba na prostorima Bosne i Hercegovine.
l) Ovo je potvrditi većina Srba u Republici Srpskoj, Crnoj Gori, Srbiji, kao i u dijaspori.
m)On se popeo cijelom svijetu na glavu želeći da stvori islamsku republiku od Bosne i Hercegovine, ali i njeno spajanje preko Sandžaka sa Kosovom, jer ima svoje eksponente, Sulejmana Ugljanina i Ibrahima Rugovu, iza kojih stoje Albanija, Turska i sve druge islamske zemlje (oko pedesetak država).
|
|
