|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Nedeljko Zugic : Pale
|
16968 |
06.01.2008 |
drugi dio, sinopsis iz scenarija "Šumska mafija"
Nestanak šuma je krađa budućnosti
Stručnjaci kažu da je najunosnija privredna grana u Bosni i Hercegovini šumarstvo.
Oko 45 posto teritorije naše zemlje nalazi se pod šumama, što je čini četvrtom u Evropi po drvnim rezervama.
Rat u Bosnu i Hercegovinu proizveo je šumsku mafiju, koja je jača i od narko-mafije i švercera oružja.
Da bi se izbjegao diktiran nered u šumarstvu, krajnje je vrijeme formirati šumsku policiju, nepodmitljive i hrabre inspektore i rukovodioce koji primjenjuju šumarsku praksu i nauku, a ne političe i mafijaške pritiske.
Prije rata Bosna I Hercegovina je imala oko 43, 44 posto teritorije pod šumama, bila je druga zemlja u Evropi po šumskom bogatstvu, ali poslednje godine su izmjenile njihov izgled.
Neplanska sječa, šumske bolesti i uništavanje šuma prijete nestanku šuma sa ovih prostora.
Štete koje ilegalna sječa i izvoz oblovine nanose budžetima mjere se desetinama miliona maraka godišnje, a štete na šumama praktično decenijama i vijekovima.
Nelegalnih pilana ima tri puta više nego registrovanih.
Šumski biznis je unosan i jednostavan – malo se ulaže, a dobija mnogo.
Posao u privatnim pilanama cvjeta, državne firme rade sa smanjenim kapacitetom i polako propadaju.
A nekada se u njima jeo naslđi hljeb rada.
Bio je sa sedam kora, ali je svima bi sladak.
Sječa šuma je svakodnevna, bez zastoja.
Državna preduzeća su ispolitizovana, a privatnici posluju van zakonskih okvira i još više umnožavaju štetu.
Izlaz iz začaranog šumskog kruga još nije na vidiku.
Kontrola nad šumama je partijska privilegija, posebno onih stranaka koje su imale vlast na lokalnom nivou, jer su lokalni političari u sprezi sa vlasnicima ilegalnih pilana, a imenovali su rukovodeće strukture šumskih gazdinstava.
Šumsko bogatstvo iz BiH odlazi u 2 pravca: jedan preko Hrvatske vodi za Italiju i druge zemlje južne Evrope, a drugi, preko Srbije, prema grčkom tržištu.
Sveobuhvatna politička kontrola je omogućila da se u opštini Drvar dogodi slučaj da je lokalna policija razoružana od strane drvokradica.
Balvani nesmetano završavaju u nelegalnih pilanama.
Policija i šumari ne smije na put šumske mafije, nego se uvezuju sa njima.
Ako to od biju – gutaju strah, primajuci anonimne dojave, prijetnje, paljenje štala, sijena, zasretanje, batinjanje, a žestoke rasprave I pod vijanje repova svakodnevna su posla u ovoj oblasti.
Šumska mafija je jača od volje političara za efikasnom promjenom.
Stoga i ne čudi što je BiH jedina zemlja na svijetu gdje je nemoguće ekonomski izračunati vrijednost šuma.
To ne spriječava krađu uz redovnu sječu, jer te poslove rade oni koji ne vole šumu, ali vole novac brzo zarađen od prerade I dodatne krađe.
To će vam reći svaki pošteni i malo hrabriji šumar.
Tako se ne zna (a ne zna to ni Republički zavod za statistiku) koliki je udio drveta u bruto nacionalnom proizvodu, iako svi političari tvrde kako nam je drvo naše najveće blago.
Da bi se izbjegao diktiran nered u šumarstvu, krajnje je vrijeme formirati šumsku policiju, nepodmitljive i hrabre inspektore i rukovodioce koji primjenjuju šumarsku praksu i nauku, a ne političe i mafijaške pritiske.
Zašto? Zato što nam se sve više svijetle upitnici da je enorrmnom sječom šume poremećen režim voda, odosno da je sve manje pitke vode i čistog vazduha.
|
U svijetu ima dvadeset posto površine pod šumom koja utiče na ekološke prilike, uz devet posto površine obrasle šumom, ali ona nema toliki ekološki uticaj na okolinu, tako da površini kopna zemaljske kugle ima 29 posto šuma.
Šuma ima nebrojivo korisnih uloga u hidrološkoj i vodozaštitnoj ulozi.
Pročišćava vazduh, a pomoću korijenja i niskoga rastinja drži zemljište i humus na okupu, u vrijeme razornih voda poslije obilnih kiša.
Šuma se hrani otpadnim materijama koje čovjek (i životinje) dišući ispuštaju.
U prošlom vijeku pridružili su se strojevi koji za sagorijevanje različitih goriva troše vazduh, a ispuštaju prirodi štetne plinove koje šuma “guta”.
Od toga šume umiru, ali i zemljište na kojem raste.
Tada se šume više ne mogu obnoviti, a zemljište postaje pustinja.
Šume proizvode vazduh bez kojeg nema života na Zemlji, a dvonogi kukci ih bezobzirno sijeku motornim pilama - u jednom danu više nego nekada od proljeća do proljeća, a za rast trebaju decenije.
Ruše se stabla što nose listove koji proizvode plin pomoću kojeg se održava živit na Zemlji.
Šume čuvaju i uzgajaju genofond biljnog svijeta na zelenoj planeti na kojoj živi čovjek.
U njima su iskonski primjerci biljaka koje su u ratu za opstanak izgubile bitku za život.
One su najbolje okrilje biljnom svijetu za prirodan rast i održanje.
Sa svojim rastinjem su stanište životinjama i životinjicama, koje su u lancu opstojanja života na Zemlji neophodne.
Pune su podzemnih insekata koji, krećući se, gnoje tlo pomažu ishranu čovjeka i ostalih živih bića, koji fotosintezom, pomoću lišća, od Sunca, uzimaju dio života, a korijenjem sve drugo što im iz tla treba.
Imamo svoje koncerte, veličanstvene himne pjevanjem jezikom prirode - od praskozorja do ponoći.
To su ptice - leteći pernati prijatelji prirode.
Prirodno šumsko tlo kroz filtre propušta vodu do podzemnih bazena gdje otapa minerale i ostale sastojke zemljine kore, te izvire kao čista zemaljska suza zdrava voda.
U vrijeme sušnih perioda, šume blagodarnom vlagom do 60 km pospješuju rast, ispuštanjem vodene pare, do tri puta povećavaju proizvodnju ratarskih kultura u svojoj okolini.
Zemlja koja ima dobre šume ima zdravu vodu.
Nazlobrzi, zbog političkih nazlobica, uživaju gledati kako šume nestajemo u plamenoj buktinji.
To je kukavičiji način borbe protiv zala koje ga okružuju.
Nekada su požar u šumi izazivali samo oblaci sa svjetlim mačevima, po zakonima prirode, koje moramo poštovati.
Ti oblaci sa sobom nose leteću vodu koja gasi vatru…Ali one nazlobne zakone kojima neko ima pravo da pali šume – nećemo poštovati, već kažnjavati.
Na prvom mjestu šteta šumama je pljačka, nelegalna sječa, prerada i izvoz drveta, poslovanje na granicama legalnosti šumskih gazdinstava i preduzeća i loše uređenih zakona, nefunkcionalne i nemoćne inspekcijske službe i dominantnog uticaja političkih i trgovačkih lobija.
Od aprila 1992.
godine do novembra 1995.
godine, pa i danas, šume u Bosni i Hercegovini su sječene bez ikakvog plana, mjere i kontrole.
Sjeklo se i uglavnom prevozilo preko Drine, onoliko koliko se moglo isjeći i pretjerati, i koliko je trebalo pojedincima iz njenog rukovodstva za lične potrebe i bogaćenje i za potrebe stranke, a nakon rata skrivanje Karadžića, koji je vojsci obećao šumu.
Tako su hiljade šlepera najkvalitetnijeg drveta prebačeni preko Drine, a privilegiju pljačke imaju pojedinci koji u kratkom vremenu postajaju bogataši.
Pljačkom šumskog bogatstva nastala je šumska mafija, čiji se članovi nalaze na jakim pozicijama u politici, policiji, pravosuđu i državnoj graničnoj službi.
Dejtonski sporazum zaustavio je rat, ali je inicirao i proširio djelovanje šumske mafije sa prostora Republike Srpske na Federaciju Bosne i Hercegovine.
Zato se problem pljačke šumskog bogatstva stavlja pod tepih.
Šumska mafija radi bez velikih problema, jer je jača od države, šireći tržište u Italiju preko Hrvatske, a dio u Grčku preko Srbije.
Narod ćuti i guta strah.
Samo se rijetki pojedinci zalete da stanu na put šumskoj mafiji, i to novinart u sredstvima informisanja, a nakon toga ih čeka brisani prostor, jer mafija ima državu, a novinar nema ništa.
Šumska mafija pod svojom kontrolom drži veći broj privatnih pilana.
Na prostoru Bosne i Hercegovine ima 1.
800 pilana, a 1.
200 radi nelegalno.
Nelegalno sijeku šume i nelegalno je prerađuju, prodaju i izvoze, a država od toga nema ništa.
Dozvolom izvoza trupaca trgovački i izvozni lobiji su u rukama mafije, koja se brzo bogati.
A veća finansijska dobit je preraditi drvo u nekoj domaćoj fabrici koja pravi namještaj za izvoz, jer ako kubik trupaca košta 60 konvertibilnih maraka, cijena daske koja se dobije njegovom preradom iznosila bi 600 konvertibilnih maraka, a neki konačni proizvod u vidu namještaja vrijedio bi 1.
200 konvertibilnih maraka.
Bosna i Hercegovina je ima kapaciteta za preradu drveta i proizvodnju kvalitetnog namještaja, kao što su biea “Krivaja” i “Šipad” sa godišnjim izvozom finalnih proizvoda od drveta u iznosio od 250 miliona dolara.
Danas te firme jedva postoje zahvaljujuć šumskoj mafiji koja pustoši šume i troši budućnost naroda koji jedva preživljava.
Vrijeme je da neko zaustavi lokomotivu eksploatatorsko-profiterske sječe šuma.
Isprepleteni lanci interesa su se čvrsto uvezali i još uvijek otimaju ono što se oteti može, koristeći sva moguća pravna i bespravna sredstva, šumarsku inspekciju, policiju, šumarsku struku i nauku.
Ako se to ne desi, narodu u Bosni i Hercegovini će žestokli momci, kojima ne smiješ reći da su mafija, lopovi ukrasti budućnost.
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
15278 |
12.10.2007 |
Nestala je krivina udesno
(putovanje Pale – Banja Luka)
Napuštam grad gdje važe dvije đavolje isposvijesti: ćuti, ne govori!
Istina je u energetskoj opnu spasa.
To kažu oni koji govore iz stomaka.
Prati me jesenje sunce, bolna tišina i riječi "nedoba je istine".
U njima je proširena brazda života.
Spas je u nebu nabijenom munjama.
Ako se ne javi – grom će me pogoditi!
U njoj se rimuje život i smrt.
U Sarajevu se vide duge sjenke rata.
U njemu pulsira srce smrti.
Pucketa suhi barut.
U zgradi zapečaćene tišine blistaju slova "Avaza".
Otužan je dizdilend za treće doba.
Od zagađene krvi nerada zahrđala je duša naroda.
Sarajevo nije za rasute po šumskim gradovima svijet bajke od kojeg se kosa diže u nebo.
Pekara "Enigma", a nigdje živog hljeba rada! Zrači kolektivni suicid od izbjegličke ofanzive sarajevskih Srba.
Sruji želja: dodaj gas, ubiće te trenuci jednog mjesta...
Građevinski materijal, a nigdje stroja za proizvodnju budućnosti.
Brdo Žuč – isturena kota rata, gdje je nestao stric Vojislav, a duša je u momentu smrti iskočila iz tijela, jer je tražila božiju tačku u čovjeku.
Da nije svijetle staze srca, ne bi znao pravac kretanja.
Sve sam dalje od One koje može dodirnuti rukom smrti.
Kao vozaču svemirskog broda, javlja se neko iz paralelnog svijeta.
Da li se približavam sebi bježeći od One koje nema? Da li ću se vratiti? Hoću ako otvorim školjku zapečaćene tišine!
Slušam nebesku liturgiju u jeziku tišine.
Prije nego što krene na put, vozač broda budućnosti pomirio se za zemaljskim krajem.
Da nije tako ne bi mogao krenuti.
Trgovci tetovirane duše izložili su uštavljene kože.
U proširenoj dimenziji dodirujem se sa Onom koja čeka na kraju puta.
Kao misao koju prati srce – plovi avion na putu za Dubrovnik.
Lišće umire i ulazi u zagrljaj sna zime.
Nestaje zaspala vatra života šume.
Ploveća tišina otkriva tajnu susreta.
Kada se budem vraćao sve će se samo ispisati.
Ako tako ne bude – preteći ću sebe.
Sjajne reklame od kojih se ne vide znakovi pored puta.
Iz oblaka poslije kiše šapuće neko tajanstvo.
Žene vole bezgranično, a ako ne vole ne možeš ih ni za jednu dimenziju uhvatiti.
Zrače riječi indijanskog poglavice: "Pravom življenju je kraj, nastupa borba za opstanak".
U Travniku zapuhnu plave vode sjećanja nobelovca Ive Andrića.
To je grad Senada Lisice sa kojim sam krao igle kojima su tetovirali duše i probadali kožu.
Cesta je vlažna od neba koje kašlje.
Zapuh studi, splavarti reuma iz pedeset zima.
Grije sunce ljeta, Ona koja me čeka – ispod čije kože je otisak moje duše.
Kamioni natovareni oblovinom nisu vlasništvo osiromašenog naroda.
Profiterska mreža je vidljiva, a nisu oni koji treba da je prekinu.
Kriju se u zalihama želja napaćenog naroda.
Šuma – boje starog zlata pomješana je sa zelenilom u koje je ušao virus smrti.
Sa kočnicom u glasu naziva slijepi pjesnik i pita imam li posljedica od razbojničkog napada.
Postao sam bolji čovjek, odgovaram.
|
Vijuga cesta, kao sjećanje One koja čeka sa raspuklim riječima, sa srcem u kojem je grč.
Oni koji vole pogođeni su strijelom od nevida.
Te strijele stope se u vatri ljubavi.
Ko majčine kapi uspomena, pada sipka kiša.
Šta je majka pjesnikova, ako nije bliski zov daljine, bliz iz bliza, bliz iz dalja.
Ekološki čista rijeka Blista se žuta boja na drveću okupana kišom.
Kada nema kiše rijeka je kao isplakane suze planine.
Po mjesečevoj stazi ljubavi klizi auto.
Čisto je nebo poslije oblaka nabijenog munjama! ? Kako su čiste misli koje se ne zaustavljaju? One nekome stiužu.
Ko ih šalje postaje iscjelitelj ucvjeljenih.
Po zakonu gravitacije smeće podsjeća na odnos čovjeka prema čovjeku.
Na stablima plakate stranke koja glasačima nudi srece, a guta im dušu.
Od toga udarci iznutra.
Doveli su narod u rasadnik zala.
Iza svake krivine čaka misao koju treba staviti u krhku košulju jezika.
Nebo se kupa u blještavoj masi sunca koje zalazi.
Nedao mi Bog da zanoćim sa grešnim mislima.
Na istoku vedrina.
Nauman čovjek žedan je za čistim mislima.
Laserom srca sječem krivine do Banja Luke.
Na kraju puta čeka Ona koja je krštavala riječi.
Susret traži ćutanje.
Ako ne bude tako, riječi će nas udaljiti sa lica mjesta.
Nestala je, kod ulaza u Banja Luku, posljednja krivina udesno.
Munja iznad rijeke pozdravlja okupane duše, reći će to Ona koja se ljubila sa svjetlicama.
U prstima bukti energija duše, u očima je produžena ruka dodira.
Ona je zgusnuta svjetlost u nebeskom plavetnilu.
Njena kosa se zamrsi od struje misli.
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
15277 |
12.10.2007 |
Rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkig Sarajeva
Ako neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i božijim pravilima.
Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali.
U prvom Svetskom ratu izgubili su 2 milionima ljudi da bi stvorili kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi.
U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 17000 stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrajali ušli u sastav Jugoaslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba).
Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik.
Poznato je da su muslimani sa Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca.
U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3, 5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države.
A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.
Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom.
Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Sselimovića, Emira Kusturice...
Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.
Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim agama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".
U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju.
Cifra o 22.
000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju.
A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila povelju Kulina Bana.
A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću ugroženi "bošnjaci".
Zašto se to radi?
Samo zato da svijet uvidi da Srbima treba oduzeti državu i državnost i kao opasne po svijet treba ih staviti pod protektorat.
Da bi filmovi bili uvjerljiviji, režiseri dovode poznate glumce iz Beograda, kao što je pomenuta Mirjana Karanović.
Iz svega toga, šta drugo dođu rušitelji nekada zajedničke države Jugoslavije nego oslobodioci, a Srbi koji tu državu brane – agresori!
Klanje 10 hiljada Srba se ne smije spomenuti, a među njima ima dosta onih koji su vjerovali secesionističkom Alijinom rukovodsvu.
Tu zabludu su platili glavama.
Ali, o tome se ne smije pričati, pisati i snimati filmove, jer vrijeđa "bošnjačku" naciju.
|
A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljnjoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskim mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju.
Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod.
Može se napraviti film i o bartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj Jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.
A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču.
A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i Muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".
Rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu joj na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.
Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.
Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.
Hoće miran san u budućnosti.
Neće ga imati, jer uzbuđuju duhove, jer se oni igraju u njima.
Bolje bi bilo da su snimali filmove istine koja oslobađa od ropstva silama zla.
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
14809 |
22.09.2007 |
Šumska mafija pustoši šume (1)
Poznato je da je u davnoj prošlosti Evropa bila pokrivena ogromnim prašumama.
Jedan vijek prije Hrista, kroz šumu – okean zelenila - putovalo se mjesecima, u nedoglednu i neznanu daljinu.
U Upsali, staroj vjerskoj prestonici Švedske, postojao je sveti gaj u kojem se svako drvo smatralo božanskim.
Mnogobožački sloveni, pored tise, obožavali su svako drvo.
Tada je život čovjeka, kao pupčanom vrpcom vezivan za život drveta....
U to vrijeme ljudi su živjeli u ravnoteži sa prirodom, jer su bili njen neotuđivi dio.
U nekim krajevima Austrije još živi vjerovanje u narodu da je drveće živo.
Ko zasječe koru drveta, osjetiće kako krvari, uz puštanje krika.
Drvo osjeća zasjekotinu kao ranjenik ranu.
Zato drvosječe, kada sjeku drvo, mole ga za oproštaj.
Danas je teško govoriti o zaštiti prirode i prirodnih resursa narodu koji je osiromašio do te mjere da nema hljeba, dok šumska mafija pustoši šume.
Neplanska i nekontrolisana sječa od strane dvonogih kukaca, uz one biološke kukce, prijeti nestanku šume na ovim prostorima.
Takve odnose je razvila mafijaškoreketaška stranka SDS, uz poznatu poskočicu: “Nema pare bez omare”.
Ako se ne sistematski i sa vrha najodgovornijih ljudi u vlsti ne zaustvi profiterskoeksploatatorski odnos čovjeka prema šumi, bolje reći privilegovanih pojedinaca koji dobro žive od jeftinog kubika, dok narod koji je tu šumu branio i održavao gladuje.
Vlast treba da zatvori privatne pilane, zauzda i osudi šumsku mafiju, natjera ih da uzmu zapuštena zemljišta, obrade parcele za sjetvu, uzoru ih, zasiju sjeme, podrljaju, okopaju ako je za okopavanje, požanju, pa tek onda prodaju.
Šta radi od toga šumska mafija?
Ništa, sječe ono što pripada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a nemoćan i golotrb narod sve to gleda i ćuti.
Pričaju samo Slavko Jovičić Slavuj, dok njegov glas za pravdu i istinu vibrira kao iscjeliteljski kristsal i Boško Čeko, neumorni borac protiv mafije.
Sada je ispred njih svih, čovjek koji je morao neminovno doći pred sve nas ovakve, Mile Dodik.
Neka ga Bog poživi i narod na vrijeme shvati.
On je, ovakav kakav je, najizraslija politička figura ne u Bosni i Hercegovini, već na Balkanu.
Mafija ima moć.
Živi od nedostatka dokaza u besudnoj državi, koja je, kako bi rekao Andrić, u pisanju o prošlosti dotičući budućnost, bila i ostala “čardak ni na nebu ni na zemlji”.
A u toj državi bilo je nekada 50 posto teritorije pod šumom, a sada, zahvaljujući profiterskoj groznici nemilih eksplotatora, nema ni 30 odsto.
U toj državi nekada su se ljudi prepoznavali po toplini duše i bogatstvu šumama.
Bosna je oduvijek imala šume koje su po kvalitetu drvne mase vodeće u Evropi.
Uništena je drvna industrija, koja je prije rata bila aktivni izvoznik u vrijednosti od 200 milioina dolara.
Sa tim kapacitetima političari bi sačuvali socijalni mir, ali bi obezbjedili mnogo veće glasačko tijelo u njihovu korist.
Sada je u njoj stud, kada se vide golosječine, što bi rekli ljudi “može se igrati na velike golove”.
Šumsko blago nestaje u Italiji, Grškoj, Albaniji, Sloveniji, Austriji...
Svi od njega imaju, u preradi, koristi više od ljudi koji su te šume uzgajali.
Više ni u plućima ne osjete njihove blagotvorne mirise, jer je pored vodotokova i magistralnih puteva više brenti nego štoi ih je ikada bilo u svim državama svijeta.
U nepostojećoj državi, za koju se svi bore, a niko je nema, mafija uzima sve što se može uzeti.
Staro je pravilo vezano za naše krajeve: “Ako hošeš da se obogatiš, idi među sirotinju”.
|
Dakle, gologuzanerima možeš progutati dušu, neće ti ništa.
Duša im ne treba kada je prazan želudac...
Pored pustošenja šuma, drugi ekološki problem je izgrdnja brana, kako bi se ojačala elektrto-distribuciona mafija.
Poznato je da brane izazivaju velike vegetacione i klimatske promjene.
Uzmimo za primjer Višegradsku branu.
Narod iz okolnih opština je primjetio velike vegetacione i klimatske promjene.
Nestalo je nekih biljaka, pa čak i ptica, kao što je to svraka, a klimtske promjene su vidljive toliko da su se pojavile magle u Rogatici, Sokocu, Palama, Rudom...
Genocid nad šumama je genocid nad narodom, jer veliki poznavoc biljnog i životinjskog svijeta, Josif Pančić, rekao je: “Ako hoćeš da uništišjedan narod, prvu mu uništi šumu”.
Pored šume, koja je regulator režima voda, sve je manje pitke vode.
Gdje ima šume smanjuje se površinsko oticanje vode, a podzemni rezervoari e pune, a opasnost od poplava se smanjuje.
Uzimajući u obzir da šume doprinose sporijem otapanju snijega, površinske vode je sve više, a takve vode, kao što znamo, nisu za piće.
Neprimjereno, ali je tačno: sve je više površinskih voda i pjesnika.
Vjerovatno zato što je narušena prirodna ravnotreža.
Uz pustošenje šume ide i nedostatak kiseonika.
Tako da imamo sistem zaustavljenog disanja ili čak one koji nopako dišu, kao biljke, jedeva preživljavajući.
Razmjena materija u moždanim ćelijama povećava potrebu za kiseoinikom, a njega je sve manje.
Hektar hrastove šume godišnje proizvede 830 kilograma kiseonika, brezove 725, borove 540.
Na pošumljenom zemljištu šuma štiti zemljište od erozije.
Šuma, šuma, šuma...simbol mira i sigurnosti, života na zemlji.
Život bez šume, je život bez ljudi.
Ne kaže uzalud jedan seoski mudrac u kalinoviku: “Zapamti, ko zsreći od šume i lova, kako će završiti”.
Pustošenje šuma izazvala je već takve ekološke katastrofe, kao što je porst srednje temperature zemlje za 1-2 stepena, što će izazvati otapanje leda, odnosno potop primorskih gradova i država.
To znači, eto nam Holanđana.
A oni su vitalni do te mjere da se ne kaže uzalud “Bog stvori zemlju, a Holanđanin Holandiju”.
Oni bi nas mogli naučiti kako se gazduje šumama i plodnim zemljištem.
Kada bi oni došli, nestalo bi šumske mafije i mafije uopšte, jer oni bi iz faze nereda ušli u fazu uspostavljanja redi i konačan red.
Zašto? Zato što je to jedini refleks opstojanja ljudi na planeti Zemlji.
Da je Bosna ono što sam naveo, dokaz je da u njoj postoje zakoni o zaštiti prirode, ali ih niko ne provodi i ne poštuje.
Ko bi to pokušao, ušao bi u sukob sa političarima, koji političkim pritiscima štite kriminalce.
A oni su se osilili do te mjere, da kradu struju i šumu, kad god hoće i koliko god hoće.
Ilegalne brente kradu struju nemilice.
Šumska inspekcijas je nemoćna, a i ona iz elektrodistribucije.
Kada pošalju montere da im iključe struju, kažu im: “Samo pokušajte, nemate vi toliko montera koliko ja imam pušaka i metaka.
Ako se popnete na banderu, mi ćemo je osjeći motorkom...”
Dok šumska mafija u zdravoj crnogoričnoj šumi bira najbolja stabla, inspekcija i druge kontrolne službe se sklanjaju da to ne vide, policija ćuti, okreće glavu u stranu, češe se iza uha, jer ako šta vidi, biće sklonjena iz službe ili života.
Nije rijedak slučaj da prijete i puškam šumskim inspektorima i drugim licima zaduženim da štite besprvnu sječu šume, ali i bespravnu potrošnju struje.
Sve to zvanična vlast zna, ali policija, tužilaštvo i sudstvo su nemoćni, jer su strašivi ili drgokupivi, nema ništa treće.
Pisac ovih redova dobro je istražio taj fenomen, tako da ga moiže šire i uže tretirati, pojmljivog za naučnika i običnog čovjeka.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14808 |
22.09.2007 |
Šumska mafija pustoši šume (2)
Da bi vlast riješima ovaj problem, treba razraditi strategiju.
Ako neko misli da je to komplikovano, može se to pojednostavniti i dovesti do originalnih i sistematskih rješenja za duži period, a to je uključiti široke narodne mase da štite i brane šumu i prirodna bogatstva, a ne da im to ispred nosa pustoše profiteri koji su ih doveli u situaciju da žive od viška nemanja.
Da se stanje u šumarstvu popravi, treba sačekati da se formira šumska policija i vrate švrake, jer one su tamo gdje nije narušena prirodna ravnoteža.
U svim zakonskim regultivama i propisima se kaže da je šuma opštdruđtveno dobro.
To je u prvom članu, u preambuli zakona, a svi ostali članovi su ili jalovi ili profiterima idu na ruku.
To potvrđuje pravilo “što više zakona, time više bezakonja”, jer najdjelotvorniji kineski ustav imao je samo 36 članova.
Što manje članova, viša je kohziona sila zaštite i spasa.
Umnožavanje zakona proizvodi nemoral, a bez morala ni jedan se član neće održati.
I moralna kriza nastale je kao posljedica odnosa čovjeka prema priorodi.
Najbolje je to definisao nepismeni indijanski poglavica, kojem su urbani bjelci oteli zemlju, u pismo američkom predsjedniku Frenklinu Pirsu: “...
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova.
Da bi poštovali zemlju reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka.
Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo svoju, da nam je zemlja mati.
Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu...
Zemlja ne pripada čovjeku.
Čovjek pripada zemlji!...
Pravom življenju je kraj, nastupa gola borba za opstanak”.
U toj goloj borbi za opstanak najbolje prolaze oni koji su sami sebi progutali dušu, jer ovo je vrijeme diktiranog haosa i nerada, vrijeme dušoždera!
Ekološki suicid je suicid čovječanstva.
Tome najbolje svjedoči ono što je iz kosmosa vidjela Elen Kolins, astrolog: “Pogled je uzbudljiv, ali istovremeno bolan.
Nad Afrikom sam vidjela znakove velikog zagađenja, uništena šumaska prostranstva širom svijeta.
Zemlja sve više počinje da liči na planetu bez tragova života”.
Zahvaljujem se na ovoj karikaturi, koju mi je poslalo nekoliko Sokocana, u razlicitim verzijama.
Ipak objavio sam samo jednu.
Dobro ide i uz ovu Nedeljkovu pricu!
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
14332 |
29.08.2007 |
Sebi fabrike, narodu višak nemanjaPolitičari koji su narod uveli u aprsurdan rat, ratujući u stilu pođi-stani-odustani, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je Srpsko Sarajevo pripalo Federaciji Bosne i Hercegovine, održavali su jalove tribine na kojima su ubjeđivali narod da ostanu, a u isto vrijeme su iseljavali sve fabrike sa tih prostora.
Jedini političar koji je izašao pred narod i rekao da ga politički vrh Republike Srpske vara, bio je Ratko Adžić, predsjednik Srpske opštine Ilijaš.
Zaprijećeno mu je da će biti likvidiran.
Čovjek je odbrzao u Beograd, jer je znao o kakvoj mafiji se radi.
Oni naivniji, kao što je primjer Vogošće i Ilidže, održavali su mitinge za ostanak.
Bila je to, zapisao sam tada, kolektivna smrrt sa odloženim djelovanjem.
Narod se počeo seliti:
Zogom čarne boje sarajevske duge,
zbogom roso blistavoga sjaja,
zdravo kratka ruko tuđeg zavičaja…
Političari su govorili narodu: “Napustite svoja ognjišta, dobili smo državu, ponesite sa sobom nazive sela…ulica, pa čak i saobraćajne znakove…” Bila je to lopovska oligarhija s Pala.
Po kliskoj i sniježnoj stazi, sa lapatljivim snijegom koji nije prestajao, izlazili su Srbi:
Ilijaša, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Vogošće, Novog Sarajeva, Centra… Išli su: nigdje, nikome, nikuda… Čekala ih je kratka ruka tuđeg zavičaja (imam i ta istraživanja).
Dok je “raja” pakovala najnužnije, stvari za prvu pomoć u izbjeglištvu, i sa suzama se opraštajući od zavičaja, ne vjerujući da ih iza Trebevića, gore na Palama i negdje dalje, čeka život dostojan čovjeka, dotle su političari razmišljali drugačije.
Po njima prioritet je bio iseliti mašine, postrojenja, cijele fabrike rastavljene na dijelove, pa čak i ogradu postavljenu oko njih (zlu ne trebala).
Danonoćno su demontirana postrojenja, odvožena u svim pravcima… i ko zna kud.
Preko noći su mijenjana sjedišta moćnih firmi, demontira se “Koka Kola” iz Hadžića, “Sprind”, “Orao”, “Famos”, “Energoinvest”, “Tas”, “Pretis”, “Lasta”, “Ćilimara”, “Šumaprodukt”, “Pak Centar”, “Tvornica specijalnih ventila” iz Blažuja,
i sve što se zadesilo, a moglo je biti od koristi nalogodavcima iseljavanja.
Mnogi radnici pomenutih preduzeća nisu mogli ni povjerovati da će izmještanje istovremeno biti i njihov kraj.
Demontirane mašine i oprema kratko su se zadržli na prostorima Lukavice, Mokrog i Sokoca.
Pravac njihovog trnsporta je uglavnom Srbija i Crna Gora.
Pojedini rukovodioci iseljenih firmi oglušili su se od naredbi Karadžića i Kraišnika i spriječili transport za Srbiju, odnosno montiranje pojedinih firmi na lokalitetima gdje nezadovoljavaju uslovi za njihovo normalno funkcionisanje.
Poslije silnog ubijeđivanja direktora Milana Price sa tadašnjim čelnicima RS, VZ “Orao” iz Rajlovca preseljen je u Bijeljinu, gdje je montaža izvršena.
Da bi imali “potpunu” kontrolu nad pomenutom firmom, Karadžić i Krajišnik imenuju svoje ljude u Upravni odbor VZ “Orao”.
Između ostalih i guslara
Kostu Plakalovića (bivšeg ratnog predsjednika Opštine srpski Stari Grad, i predratnog mehaničara “Orla”), da prati i koriguje rad “neposlušnog” Price.
|
Zahvaljujući direktoru “Intala” iz Ilijaša Velimiru Bajiću, firma je prenešena u Miliće i jedna je od dislociranih firmi u RS koja uspješno posluje.
Remontni Zavod Hadžići je dislociran u Bratunac, koja na jedvite jade posluje, uz česte štrajkove.
Narod i radnici koji su došli iz Hadžića, vezujući se uz ovu fabriku, ozračen tugom i uranijumom, ima najveću stopu smrtnosti u RS, ali i šire.
Mašine iz sarajevskih fabruika, nije rijedak slučaj, propadale su po livadama, a najužasniji primjer je fabrika “Koka-kole” iz Hadžića.
Za nju su izliveni temelji na kojem je izidano dva-tri reda cigli.
Preko toga je izrastao korov, a opština Hadžići (pošto ne postoji, ali za njeno nepostojanje je garancija Republika Srpska), treba da plati oštetu “Koka-koli”,
jer su joj ukrali fabriku.
A ona je prodata u Srbiju.
Direktor te fabrike je bio Ratko Radić, ratni predsjednik Srpske opštine Hadžići.
Prije nekoliko godina je umro, a za sudbinu fabrike niko ništa ne zna.
Fabrika bicikla “Lasta” sa Ilidže je dislocirana u Lukavicu, pod šatore, da bi se razmontirala, kako bi njene dijelove lakše prebacili u Srbiju.
Iz Vogošće je izmještena fabrika automobila “Folcvagen”.
Odveženo je 2000 novih automobila i 1000 u dijelovima.
Za njihovo prebacivanje bio je zadužen Momčilo Mandić i tadašnji povjerenik za Srpsku opštinu Vogošća, Nikola Poplašen.
Iz Vogošće je dislocirana Tvornica ležajeva, prvo na Sokolac, zatim Višegrad, odatle u Bileću, da bi završila u Srbiji.
O sudbini i poslovanju ove fabrike se vrlo malo zna.
Iz Rajlovca je dislocirana Fabrika za proizvodnju peciva “Sprind”.
Danas su vlasnici ove fabrike privatnici, da im ne spominjemo imena, kada se zna svaki trag.
Možda bi o tome mogao više reći bivši predsjednik opštine Rajlovac Jovo Božić, ali ko će ga stići?
Iz rajlovačke opštine su nestale vrlo kvalitetne mašine za štampanje.
Na teritoriji današnjeg Srpskog Sarajeva su dislocirane fabrike “Famos”, “Energoinvest” sa Stupa.
Sve vrlo teško posluju, skoro nikako, a radnici po godinu dana ne dobivaju plate.
Iz “Famosa” je nestao uređaj za kaljenje mašina, vrijedan nekoliko miliona maraka.
Bolje upućeni kažu da se nalazi u beogrdskom IMT (u Rakovici).
Sa područja ratnog Srpskog Sarajeva dislocirano je oko 150 fabrika.
To je najveća poslijeratna pljačka o kojoj niko ne vodi računa.
Kako bi i vodio kada običan čovjek u besudnoj i kriminalizovanoj državi i ne postoji.
Od toga su se pojedinci obogatili, prodajući ili prisvajajući društvenu imovinu vrijednu milionima maraka.
Sebi su prisvojili fabrike, a narodu su ostavili višak nemanja ili butik za kratke rukave.
Raspukni zemljo da u nju narod propadne s tugom! Bože oprosti narodu koga je vlast upotrijebila do neupotrebljivosti.
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
1446 |
03.05.2005 |
Sodom i Gomor Dragana Čavića
Autor: Nedeljko Žugić
Dragan Čavić bi pod hitno trebao da uzme "Vukov narodni riječnik" i vidi pojmovnik riječi "licemjerje".
Ako doživi sebe kao čovjeka koji se pretvara, koji podmuklo nudi rješenja, neka obrati pažnju na poslovicu koju je zapisao isti autor: "Jedno misli, drugo tvori, a treće govori".
Njegovom prethodniku Mirku Šaroviću je moja malenkost rekla (kada je gostovao na BM televiziji) da će doživljeti sudbinu čovjeka koji nudi smrt sa odloženim djelovanjem Republici Srpskoj, sebi ili stranci koja ga je dovela na vlast i koja mu je "zaštitni orteol".
I desilo se tako.
Nema više odloženog djelovanja.
Vrijeme je isteklo.
Na zgusnutom dlanu vremena sve liči na priču iz Biblije o Sodomu i Gomori.
U njoj Bog šalje dva anđela, koje Lot poziva da prenoće kod njega.
Ugostio ih je i smjestio u postelju.
Nisu glavu ni spustili na jastuk, kada se ču galama Sodomljana koji su opkolili kuću.
Tražili su strance da izvrše nasilje nad njima.
Lat je, kao dobar domaćin, branio goste.
Sodomljani su navalili na Lota, ali ga gosti (anđeli) spasiše.
Sodomljani su navaljivali na kuću, sve dok anđeli nisu izgubili strpljenje i oslijepili su Sodomljane, koji se izgubiše tumrajući po gradu.
Tada su anđeli rekli Lotu da nose nalog od Boga da se napusti grad koji je osuđen na uništenje.
Tome su se suprostavili malovjerni Lotovi zetovi.
Anđeli su Lota nasilno izvukli iz grada na brdo Sigor.
Ubrzo je na Sodom i Gomor pala kiša ognja i sumpora.
Zemlja se tresla, a kuće su pretvarane u pepeo.
Niko od grešnika nije preživio.
Lotova žena, koja je ostala u gradu, pretvorila se u "slan kamen".
U našoj priči, Dragan Čavić hoće da narod pretvori u 'slan kamen'.
Ponaša se ne kao homo duplex, kao dvojedan, trojedan, stojedan, samo ne onaj koji jeste i koji bi trebao biti, empatišući narod za spasonosan refleks opstanka.
Neka se sjeti da je Velika Srbija nestala u pepelu Miloševićevog poraza, apsurdne i neodmjerene izjave Radovana Karadžića 'da će u ratu nestati jedan narod', a kada je počeo rat izmakao se sa lopovskom oligarhijom na Pale, bacajući granate na Sarajevo i vodeći apsurdan rat, bez proglašenog ratnog stanja, pođi-stani-odustani.
Tako i Čavić i njegovi stranački drugovi, pristaju na sve, pa i na to da Radovana lično dovedu u Hag, a onda se pridruže goniocima i govore 'samo što ga nismo stigli', kupujući vrijeme, žrtvujući narod kao taoce tih igara lukavosti.
To potvrđuje da su dvojedni, trojedni, stojedni.
A narod koji takve bira i slijedi doživljava sudbinu Sodome i Gomore, na koju je Bog, zbog nemorala, bacio oganj uništenja ili da ih slijepe, tražreći obalu spasa, vodi preko nepostojećeg mosta.
Psihotičan i uznemiren, Dragan Čavić, kojeg je zahvatio virus neizliječive zablude, ne vidi prst spasa pred okom u kojem je isčupan očni živac...
Ne vidi Radovanov aerodrom na Romanijskom Tibetu, sa kojeg nebeski narod neće uzletjeti u nebo, nego će u crnu zemlju živ propasti.
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
1442 |
03.05.2005 |
Splav koji prokišnjavaAutor: Nedeljko Zugic
Prateći izbjegličku ofanzivu sarajevskih Srba, zapisao sam da je entitetska "država" Republika Srpska – "splav koji prokišnjava".
Nastavak misli produžio se u san nevoljnika koji idu nigdje i nikuda...
Kratka je ruka tuđeg zavičaja, upjesmih to u rasulu odlaska.
Najbolje bi bilo da je sa romanijskog tibeta, podno Sokoca, gdje je bio planiran aerodrom za nebeski narod pod vođstvom Radovana Karadžiča – iseljeni narod iz Sarajeva "uzletio u nebo".
Moler Tintor, direktor aviokompanije Republike Srpske, nije znao upaliti motore ili nije bio obučen za nebesku navigaciju.
Suviše je bio prizemljen i vezan u profitersku mrežu svoga predsjednika.
Kako bi on bez njega?
Od sjenke grijeha nisu vidjeli svjetlost istine.
Da jesu, stigle bi ih riječi uniženih do ćutnje, živih mrtvaca kojima su ostavili slavu svetog viška nemanja.
Ko mu je kriv, nije bilo proglašeno ratno stanje, a dobrovoljno su prihvatili zakon ratnog ludila.
Čekali su da se šuma podijeli vojsci, ali dobili su "tri metra na panju u uspravnom stanju".
Šta su drugo čekali u pjesničkoj državi koja je pravljena u oblacima.
Nikakvo čudo, Sokrat kao jedan on najpopularnijih ličnosti ljudske istorije, osuđen je na smrt "jer nije vjerovao u državu i što je kvario mladež".
Odio je molbu na milost.
Platon u svojoj idealnoj državi nije predvidio mjesto za pjesnike, a našu su stvarali pjesnici, koji, po Platonu, nisu imali mjesta u državi, a mi smo dozvolili da nam je baš takvi prave.
I to krvlju i znojem!
Takva država treba da opstane na moralnim principama, a ne da se crta sjenkama olovnih oblaka psihotičnih vođa, koji su zamađijali narod vodeći ga preko nepostojećeg mosta.
Dejtonskim sporazumom Republika Srpska je entitet sa ograničenim državnim suverenitetom, koji će se postepeno "utopiti" u državu Bosnu i Hercegovinu, sa postepenom centralizacijom zajedničkih organa.
To su mnogli znati svi oni koji imaju vremena da deset minuta čitaju Dejtonski sporazum.
U razvitku ljudskog društva poznata je robovlasnička, feudalna, buržoatsko-kapitalistička i socijalistička država.
Sve četiri su imale organizovan aparat za suvereno vladanje klase na vlasti.
Oni su sahranili jednu (socijalističku) državu, kojoj je falio samo "korak" da odumre.
Od nje je ostao splav koji prokišnjava.
Na njemu je narod, koji treba da nađe obalu spasa.
Vjerovali su u kormilara koji je uzletio, kao mit, u nebo.
Šeretski im namiguje iza olblaka i maše poput Tita radnicima, koji nisu mogli vidjeti kako su ga stavili u grob, jer se uhvatio između nogu govoreći: "Dovde sam vas ostavio u dugovima".
Splav prokišnjava i tone.
Iznad je nebo nabijeno munjama i puno je tamnih oblaka iz kojih padaju "beskonačne kiše".
Ispod je depresivno more narodne svijesti koja je pala u nesvjest.
Da je bar malo sna i nade o državi u kojoj vlada moral i zakonitost, koja ima monetu, vojsku, policiju, granice...
Onoga ko se smrzava i šibica bi mogla ogrijati, ali ako u blizini ima suhog baruta – niko je neće upaliti!
Subverzija je istina, Sveto Pismo, Logika...
Splav plovi na rijeci blistavih laži.
Samo je istina Nojeva arka spasa...
O tome svjedoči Isusova parabola: "Ja sam svjetlo svjetla.
Ko mene slijedi, neće hodati u tami, nego će imati svjetlo života".
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić :
|
1438 |
03.05.2005 |
KRŠTENjE RIJEČI
SVI NAŠI VIDOVDANI
Šta reći za Vidovdanske pjesničke susrete, osim da nisu došli slučajno, kao i mnoge pojave u društvenim odnosima.
Oni su, ponajprije, nastali kao neminovna potreba da se komunicira sa pjesnicima jer vide više od običnog posmatrača, a posebno u teškim vremenima.
Kao što se o srcu govori na svakoj stranici Biblije, o našim pjesnicima se govori na svakoj vidljivoj i nevidljivoj stranici života.
Zaslužuju takvu pažnju.
Teško onoj sredini koja ne razumije ili progoni pjesnike, a i ljudima koji imaju krutu kožu prema njima.
Oni su nepotkupljivi svjedoci vremena, otvorene oči narodne duše.
To i jeste težnja moje malenkosti, koja je u širokim krugovima ratnog pakla iznjedrila i osmislila ideju Vidovdanskih pjesničkih susreta.
Na ideji me podržao književnik Tomislav Šipovac i pjesnik Radislav Ćivša, a prvi pokrovitelj je bio Glavni štab vojke Republike Srpske.
Narednih godina, pokrovitelj je bila opština Sokolac, ali i Skupština Grada Istočno Sarajevo.
Tako su Vidovdanski pjesnički susreti ucrtali još jednu svijetlu brazdu na licu kulturne baštine Sokoca i okolnih mjesta, jer su učesnici svijtle tragove ostavljali u susjednim opštinama.
Afirmisali u se kroz raspisivanje konkursa za najbolju rukopisnu zbirku pjesama, ali i nagrade za sveukupno životno djelo.
Poslije pogibije pjesnika Milanka Vitomira Malog, uvedena je nagrada za najbolju pjesmu na zavičajnu temu.
Vidovdanski pjesnički susreti nose narodno osjećanje da su neophodna potreba, duhovni radar koji govori ko smo, šta smo i kuda idemo.
Najavngardnija su kulturna pojava i događaj na prostoru romanijske regije i šire, jer oni koji dobijaju nagrade ostavljaju iza sebe djela koja nose nove misli i novo djelovanje.
Vidovdanski pjesnički susreti treba da budu i ostanu besmrtni i veličanstveni, kao boginja Ratari, koja rastjeruje mrak sjajem svojih očiju.
Onaj ko bi ih ugasio, ličio bi na zlog duha, koji je natjerao zlu zemlju da proguta rijelku života.
Pale, aprila 2005.
godine
Nedeljko Žugić
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić :
|
1428 |
01.05.2005 |
Idite, dok se još vidi...
Dragan Čavić je kao Epimetej, Prometejev brat - čovjek koji kasno shvata.
Ono što mu dobronamjerni ljudi govore shvatiće kada ne bude na vlasti, u dubokoj sjenci poraza.
Ako imamo u vidu da je politika svjesno i aktivno usmjeravanje društva ka određenom cilju, u kom cilju ide poolitika koji on vodi?
Radovan ga dograbio u svoju vlast, jer je znao da je slaba ličnost i da od takve može napraviti slijepog izvršioca za svoje "smišljene besmislice".
Zašto ne održi riječ, koju je dao u predizbornoj kampanji: "Daću ostavku ako izgubimo carinu i vojsku".
On gubi narod koji mu je dao glasove, jer je produžena ruka apsurne politike koja gubi, koja se ne umnožava, već gladuje.
Umjesto produžene ruke naroda, on je produžena ruka Radovana Karadžića, izvršava sva njegova naređenja, pa čak i gutanja duše narodu, jer su dušu prodali đavolu.
Njegovi sljedbenici su se osrećili što tako čine dok im namiguje nacinalni mit – oboženi grešnik Radovan Karadžić iz oblaka nabijenog munjama.
Tim munjama sklanjate (pa čak i iz života) sve ljude koji ne misle kao vi i koji nnisu vaši slijepi poslušnici.
Ko ste vi koji na dlanu srpske sudbine kidate liniju života?
Kasno vam je da budete "grešnici pokajnici", pa čak i kod onih popova koji su dobro zamastili bradu sa vama.
Vaše utonuće u grijeh je toliko da ste i nerođenoj djeci ukrali budućnost, a prije toga ste im gurnuli očeve u apsurdan rat u kojem ste se bogatili, a narodu ste ostavili slavu sveto siromaštvo.
Umjesto da zaštitite narod od nemilih udaraca nemorala, vi ste toliko utonuli u grijeh, da se lišaj nemorala širi vašom dušom, tako da vas niko ne može nizvući iz njega.
Kakav je vaš duševni život ako nemate drugog cilja osim da smišljenim besmislicama zavaravate narod?! Jedini vam je cilj da nastavite i održite igru lukavosti – kao poklonici zla.
Vi ste pravoslavci po samoljublju, a ne milosrđu i svetosavlju.
Zar to predstavnici crkve (u koje ste ulazili prazne duše) niste vidjeli (ili nisu smjeli da vide)? Ako je srce organ opštenja sa Bogom, jesu li ga osjetili popovi, vladike, mitropolit? Da jesu – otopili bi ledeni brijeg zablude u sebi, vidjeli bi Božiju tačku spasa u čovjeku.
Molili ste se u stilu: u lijevi džep, u desni džep, u sve džepiće.
Vi ste raskošnici zla.
Đavolji svrzinjaci koje će Logika i Sveto Pismo prokazati narodu.
Izgubili ste strljenje, a đavo se po tome poznaje.
Niko vam ne pruža ruku.
Postali ste kasta, koja opšti sa srodnicima.
A iz takvih odnosa ne rađaju se zdrava djeca.
Sa vama nikada providnog dana, rekla bi svaka oštroumnija baba u selu, već samo tamni dani.
Druga baba bi rekla: "Jebem ti tamne dane".
Vrijeme je da odete, dok vas narod usranim motkama nije počeo razgoniti! Zašto? Zato što je postao pametniji od vas.
Iza vas, na licu istorije, ostaće grdna rana srama.
Trebaće dosta vremena da se nađe iscjeliteljska trava.
Ako ostanete, sjenka đavoljeg kola daviće narod.
Izgubili ste sjenku dobrog glasa, a ko gubi sjeku izgubio je sebe samoga.
Idite, dok se još vidi...
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
1409 |
29.04.2005 |
I Alija je zločinac (1)Raspadom komunizma u trojednoj Bosni i Hercegovini nastale su nacionalne strenke SDA, HDZ i SDS.
Te stranke su posljedica razbuđivanja nacionalnog bića koje je komunizam samo privremeno potisnuo.
Ako je za Muslimane Memorandum SANU dokument Srpke akademije Nauka i Umjetnosti kao strateški program srpske inteligencije za zaštitu srpskih nacionalnih interesa, za Srbe je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića ideološka matrica koja Muslimane priprema za rat i islamsku državu u Bosni i Hercegovini.
Ta država je za neke muslimanske ideologe određena od Alaha, a Izetbegović njegov naslednik koji provodi njegovu volju.
Da bih dokazao tezu da je i Alija ratni zločinac, intezivno sam pratio sve što se dešavalo u stranačkom prenaviranju.
Znao sam da će Srbi sami sebi nanijeti najveće zlo.
U stvari, opšte je poznato da se srpska nacionalna moć podriva ratom u Bosni i Hercegovini, nekadašnjem "srcu Jugoslavije" i najveće kohezione sile za očuvanje bratstva i jedinstva.
U Bosni, na čardaku ni na nebu ni na zemlji, sjedio je dušman sa dušmaninom za istim stolom, ulagivao se jedan drugome, grudvajući se mozgovima, uzimajući jedan drugom potajno mjeru, a čuvao je suhi barut u potaji.
Mačevi mržnje ukrstili su se u BiH i potekla je krv iz njene koride rata, zato što je "suverena država" BiH bila za Muslimane i Hrvate, a za Srbe ustašoidna.
Konstitutivni elementi džihada u BiH
a) Homeinijev damar u Hrasnici
Ovaj naslov ugledao je svjetlo dana baš u "Javnosti" kada sam objašnjavao koliko je Hrasnica islamizirana i zajedno sa Sokolović Kolonijom planirana kao veliki islamski centar u BiH.
U Sokolović Koloniji planirana je gradnja najveće i najljepše džamije u Jugoslaviji (to je poznato i široj javnosti).
Prije toga, prikazivan je film o Muhamedu u Hrasnici, ozvoljavana je stihijska gradnja kuća Sandžaklijama u Sokolović Koloniji, bez urbanističke saglasnosti, a kredite su dobijali iz islamskih zemalja preko džamijskih odbora.
U to su Srbi teško vjerovali dok nije došlo do sarajevske krvave ratne koride.
b) Islamska deklaracija Alije Izetbegovića
Islamista po rođenju i ubjeđenju, osuđivan zbog toga pa i od svojih sunarodnika ne četrnaest godina strogog zatvora, doživio je svoj procvat u raspadu komunizma, što je najpouzdanije svjedočenje da je komunizam bio plodno tlo za razvoj islama u bivšoj BiH, Sandžaku i Kosovu.
Niko se još nije pitao od Muslimana zašto pohitaše za Alijom Izetbegovićem kada su ga koliko juče osuđivali na robiju.
Zašto.
Zato što su se pripremali za rat, nema drugog objašnjenja, jer kako bi se dokazao taj paradosk da oni koji su ga slali u tamnicu idu za njim i nose njegov barjak.
Na prvoj stranici, kao misao vodilja “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića piše:
NAŠ CILJ: islamizacija muslimana!
NAŠE MOTO: Vjerovati, izboriti se!
Ako se uzme u obzir stih pet, ajet devet iz Kurana: “O, vjernici, sačekajte da prođu dani ramazana, a onda dočekujte nevjernike (hriščane, u našim prilikama Srbe), puštajte im krv, ubijajte ih”, ne može a da se ne uvidi izbor za temeljni akt koji poziva na ubijanje.
To onaj ko želi da dalje proučava, muže da pročita knjigu Elijasa Kanetija “Masa i moć” i poglavlje “Islam kao ratnička religija”.
|
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale
|
1408 |
29.04.2005 |
I Alija je zločinac (2)a) Zapisi, čini i dove u džepovima muslimanskih boraca
Kod poginulih muslimanskih boraca, često su u džepovima nalažene čini i dove.
To je sekundarni dio džihada, jer su boric umirali sa povikom “Alahu ekber”, dok ih je pri tome pratila strašna psihotičnost, odnosno vjera da će u raj.
b) Din – dušmanin šta je to
Din – dušmanin je turska riječ i prevodi se kao smrtni neprijatelj koji nije islamske vjeroispovjesti i koji ne slijedi ratniničku ideju islama, jer islam je nedjeljiv i netolerantan, a naročito kada je rat u pitanju.
U našim prilikama Srbi su za Muslimane največi dušmanin i oni se neće smiriti dok nas ili ne pobiju ili ne protjeraju sa njihove zamišljene i zacrtane zemlje.
Kada se ima u vidu ovod i konkrtizacija uvoda, bolje reći konstitutivni elementi džihada, ne može se drugačije zaključiti nego da je Alija Izetbegović ratni zločinac.
Zašto.
Evo nekih odgovora ne svijetleće upitnike.
a) Zato što je od zatvorenika, pa i po
slobodnoj volji svojih sunarodnika, postao nacionalni lider.
b) Zato što je na Osnivačkoj skupštini SDS-a u Skenderiji, na početku svoga govora rekao: “Gdje ste vi Srbi, mi smo vas ranije čekali da se organizujete…!” Sve to govori koliko se on sa podrškom iz vena borio za stvaranje nacionalnih stranaka, a Srba se bojao u ilegali, jer je znao da će svjetska zajednica (kasnije velike sile) biti na njegovoj strain.
c)Jer je u Vlasenici rekao: “Mi, muslimani, ići ćemo u savez sa svim osim sa Srbima…”
d)Jer je rekao “da će žrtvovati mir za suverenu Bosnu i Hercegovinu” (legalizujući ratne ciljeve).
e)Jer je nagrađivao rasrbljene Srbe (Pekanović, Bogićević, Vešović), a one koji mu nisu pehlivanili, smicao je na najsvirepiji način od samog početka rata do ovih poslijeratnih dana.
f)Jer je postrekivač, organizator i vođa najkrvavije ratne koride u svijetu – rata u Bosni i Hercegovini., u slijepoj fanatičnoj težnji da je njegov narod većinski i da druga dva treba da budu pretopljeni u islam.
Da je to tako, poznato je cijelom svijetu, jer se i sa tim idejama popeo na glavu svim zvaničnicima, boreći se za “gradžanska prava”, jer je uvidio da mu je rat bio uzaludan.
g) Jer je muslimane stimulisao zabludama, ratom za “suverenu”, cjelovitu”, “na svijetu priznatu BiH”, bolje reći ratom stečenu državu.
h) Što je kroz Nasera Orića i druge satelite, i poslije Dejtonskog sporazuma govorio da će se silom oružja vratiti u Srebrenicu, Žepu, Foču, i druge gradove koji, po Dejtonskom sporazumu, pripadaju Republici Srpskoj.
i) Što su mu svi Srbi žrtvenici koji neće da služe njegovim, van svake sumnje, dokazanim džihadskim težnjama.
j)Što je umorio mnoge Srbe u logorima, pa i one ratno nesposobne, koji su ostajali na teritorijama koje je kontolisala njegova vojska (takve dokaze imaju dokumentacioni centri u Republici Srpskoj, organi bezbjednosti – vojni i civilni, kao i međunarodni sud pravde).
k)Zato što su za njega Srbi žrtvenici istorije pakla, a ne vlasnici svoje zemlje, prava na nacionalni identitet, vjersku ispovijest, slobodu izražavanja, upotrebu ćiriličnog pisam, očuvanje kulturne, vjerske i nacionalne baštine, ako i mnogih drugih materijalnih i duhovnih dobara kao trajnih vrijednosti bitnih za opstanak srba na prostorima Bosne i Hercegovine.
l) Ovo je potvrditi većina Srba u Republici Srpskoj, Crnoj Gori, Srbiji, kao i u dijaspori.
m)On se popeo cijelom svijetu na glavu želeći da stvori islamsku republiku od Bosne i Hercegovine, ali i njeno spajanje preko Sandžaka sa Kosovom, jer ima svoje eksponente, Sulejmana Ugljanina i Ibrahima Rugovu, iza kojih stoje Albanija, Turska i sve druge islamske zemlje (oko pedesetak država).
|
|
|
