|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Jovo Liar : NišIćI
|
24687 |
22.07.2010 |
Mlada gardaČlanak poštovanog M.
Stojića pročitah po principu mog prijatelja Tome Srndaća, tj.
"čitam redove a čitam i između redova".
U smislu navedenog i zaključih da je Stojićevo negodovanje i kritizerski naboj usmjeren zapravo prema mojemu pisanju u kojem sam se dotakao i mlade vojske, tzv.
"Mladićeve garde" i njenog boravka na Nišićkoj visoravni u periodu 1993/94.
godina.
U prvi mah sam namjeravao da navedem neke činjenice kojima bih potkrijepio ranije objavljeno a demantovao neke Stojićeve navode ali sam se "manuo ćorava posla" budući da je u "plavom" tekstu Gospodin Željko već presudio tj.
okarakterisao kao neistinu ono što sam napisao a izvinuo se dotičnom jer mu je to moje neistinanje (ili, narodski rečeno, laganje) promaklo na ove strane.
Znam da sam svojim pisanjem na ovome sajtu u proteklih cca dvije godine mnogima dodijao ali mi čini zadovoljstvo ako je nekoga moje pisanje u pozitivnom smislu zaintrigiralo, bilo sa koje strane fronta on bio.
Namjera mi nije bila lična promocija i ni u jednom tekstu nisam pomenuo sebe iako sam u velikoj većini opisanih događaja lično učestvovao, pa i u preuzimanju zone odgovornosti i trasiranju linije nakon smjenjivanja garde od strane "mog" bataljona u proljeće '94.
Isključivo i jedino sam htio generacijama koje dolaze iza nas predstaviti neke ljude i događaje iz sopstvenog ugla u cilju da ne bace u zaborav svoj zavičaj i stradanje jednog pokolenja.
Ispalo je da sam nosilac osobine protiv koje se na neki način čitav život borim i koju prezirem kod drugih, a to je laganje.
Izvinjavam se svima koji su stekli takav utisak pročitavši moje tekstove, ja sam bio ubjeđen da pišem istinu vjerujući sopstvenim čulima, u najboljoj namjeri.
Mada, Latini rekoše, put u pakao je popločan dobrim namjerama.
G.
Željka bih zamolio da, kad već smatra da treba izbrisati "neistinite" dijelove iz mojih tekstova, obriše iste u cjelini jer osunećeni, osakaćeni ili zakrpljeni tekstovi ne prenose smisao obraćanja njihovih autora, u stilu "vidi šta smo ti uradili od pesme, mama".
Puno sreće i svako dobro svima a posebno Vogošćaninu Pravom, Velimiru i G6h8.
Poštovani,
kao prvo, kada sam napisao one "plave" tekstove, nisam znao o kome se tekstu radi, tj.
ko je autor pomenutih tekstova.
Mislio sam da se radi o nekom ogovaranju tj.
o osobi u koju imam razloga da sumnjam.
Međutim, do sada nisam ispravio ni jedan tekst poput Tvoga, Velimirovog, Vogišćanina Pravog i mnogih drugih - bez saglasnosti autora.
Izvinjavam se za grešku, izbrisao sam "plavi tekst".
Čovjek se uči dok god je živ.
|
|
|
Milanko Stojic : Prnjavor
|
24685 |
21.07.2010 |
Mlada GardaPozdrav.
Redovno pratim tekstove na vašem sajtu i drago mi je da radite na tome da otrgnete od zaborava vitešku borbu srpskog naroda za njegov opstanak.
Htio bih samo da ukažem na nekoliko tekstova koji djelimično omalovažavaju mladu Gardu iz Kalinovika u kojoj sam i sam bio.
Prvi put smo došli u Krivajeviće u oktobru 1993.
godine kad je zauzeta Crna Rijeka, i popunjavali smo tada zauzete linije.
Niko na ovom mjestu ne spominje da smo bili i na Mačku, Crnoj bukvi ili ono bjese Velika...
Tu su poginuli i prvi naši momci, na primjer Lukić D.
iz Gradiške je pogodjen snajperom, a ranjen je i Marić M.
iz Broda.
U jednom tekstu sam pročitao kako smo imali gubitke, a da nas niko nije napadao što nije tačno.
Ja sam lično bio smješten u staroj kući Pante Motike, a držali smo i dva rova iznad puta prema Olovu, linija od početka rata je jedan rov bio ozidan betonskim panjevima.
Nakon par dana smo prebačeni u Ravne i Zubeta, mada sam ja bio kao vezista daleko iza linije na raskršću gdje se skreće za ova dva sela, tu je bio zeleni kontejner, ostao od Armije BiH.
Na te položaje smo došli takoreći golobradi sa dva mjeseca obuke i niko stariji od 18 do 19 godina.
Na tom položaju smo proveli cijelu zimu, sve do proljeća 1994.
godine, kada smo prebačeni na Treskavicu.
Većina nas je bila iz banjalučke regije.
Kući smo odlazili svakih šest ili osam mjeseci, a putovali smo do tamo i po tri dana.
Sa smjene smo išli u kasarnu u Kalinoviku, pa opet nazad na liniju.
Zbog svega toga želio sam da napišem ovih par rečenica, koje su dobronamjerne.
Veliki pozdrav!
|
|
|
Jovo Pejić : NišIćI
|
24554 |
07.06.2010 |
Filozof, ZvornikTo što si rođen na Nišićkoj visoravni a pogotovo to što si („nažalost“) na istoj i ratovao do kraja rata znači nedvosmisleno da smo nas dvojica stari znanci.
Doduše, ja nisam rođen na Visoravni nego, sticajem okolnosti, stotinjak metara od međeda, koji je doduše bio u kavezu.
Ali, na Nišićima sam živio poprilično dugi niz godina a na visoravni i ratovao poslednjih cca 44 mjeseca, ne na žalost nego za opstanak.
Kažeš, tvoje viđenje rata se razlikuje od mojega koje sam u sažetku izložio na ovim stranama.
Tvrdiš da nisam objektivan i nisam napisao istinu kako jeste i kako bi trebalo.
Pa, moj zemljače, bujrum, što bi rekle tvoje i moje komšije.
Iznesi ti potanko sve kako je bilo, sve što si ti i kako si ti to preživio i vidio.
Jer, ovako iznesena tvrdnja nema specifičnu težinu dok je ne potkrijepiš argumentima tipa: „Jovo je slagao to i to, bilo je ovako...
“
Ako su već dobro upućen u okolnosti pada Mačka, za šta tvrdiš da je bila izdaja golema, onda bi trebalo da opišeš kako je bilo, ko je kome izdao, zbog čega, koliko je ko uzeo...
Opet, jer iznesena tvrdnja ne pije vode bez argumentacije.
Znamo dobro obojica da pokojni Mlađo i kriminalci tipa ratni profiteri nisu imali ništa zajedničko.
U tekstu o Mlađi ovi ološi se ne pominju nego negdje zasebno.
Jer, u kontekstu istog vremena se pojavljuju i delaju a ja mislim da je sramotno baviti se kriminalom, koji je u stvari neposredna saradnja sa neprijateljom, dok drugi Srbi ginu od toga istog neprijatelja a da nije sramotno pomenuti ih.
Jer, ta „srpska đubrad“ (što bi rekao Pane) imaju svoja imena i prezimena.
Upravo i ti se dotičeš stereotipa koji je formiran o svima nama, da smo svi bili profiteri, neborci, jeli jagnjad dok su drugi „ikar“ i slične umotvorine iz bliže i dalje okoline.
Ja, opet, mislim da treba stvari prikazati kakve jesu, jer npr.
ni svi na Buljetovini i Hadžićima nisu bili šverceri.
A da je bilo, bilo je.
Još jednom bih te zamolio, kad već znaš, da napišeš ko je izdao Mačak u novembru 1994.
godine jer i ja zbog toga umalo glavu izgubio nisam.
A što sam napisao, napisao sam iz najčasnijih pobuda, vjerujući svojim očima i zapisanom u starom rokovniku.
P.
S.
Ovo filozof je vjerovatno nick a ne zvanje, jer, doduše, bilo je na Mačku „filozofa“, kao i biznismena, tajnih agenata, čak i jedan pjesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvijetnog maja.
|
|
|
Sasa Lizdek : Srbija
|
24553 |
06.06.2010 |
odgovor safetuUbijeni su snajperom posle dogovora da se sve mirno završi.
Znam to Lika mi je stric i obojica su sahranjeni u našem porodičnom groblju u Potkrajevima ispod Crvenih Stijena.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
24240 |
02.04.2010 |
Milos DelicU Jovinom tekstu pročitah i rečenicu u kojoj opisuje Miloša Delića pa ću morati da ga ispravim.
Potpukovnik Delić je bio više mršav nego debeo čovjek, proćelav i nosio je brkove.
Istina je da je imao velikih problema sa nogama i da je kao takav izlazio na sve linije čak i kod nas na Žuči.
A što se tiče jagnjetine koju su mu pekli, mogu samo da kažem da bih je i ja jeo da me je neko pozivao na nju i spremo za mene.
Domaćini su često pekli jagnjad, računajući da ako ta teritorija padne ni oni neće imati ništa od jagnjetine.
Milos Delić je organizovao dosta sastanaka sa komandantima i objašnjavao im kako da postave odbranu.
I meni je lično pomagao sa uputstvima kako da postavim liniju odbrane u mojoj zoni odgovornosti.
Za Miloša sam čuo da je uz Jovana Divjaka bio najblji profesor na akademiji za taktiku a on je govorio, da sve uspjehe muslimana treba pripisati Divijaku i njegovim dobrim taktikama.
Za Delićevo vrijeme provedeno na ratištu, moje mišljenje je da ipak nije zaslužio da dobije orden, pogotovo ne isti kao i general Dragan Josipović.
Ne mogu ni pomisliti da bi ih neko mogao svrstati u istu grupu i na isti način mjeriti njihove vojne zasluge.
|
|
|
Jovo Pejić : NišIćI
|
24238 |
02.04.2010 |
Još o 'slavnoj' NišićkojU postu 24228 gospodin Velimir je pojasnio zašto je ono "slavna" stavljeno pod znakove navoda.
Malo je takvih jedinica bilo.
Komadant Slavo nije baš u potpunosti na svoju ruku formirao jedinicu.
Možda je to izvedeno mimo volje opštinske Centrale ali imao je on zeleno svjetlo glavne centrale Civilne esdees zaštite.
Mnogo je volio svoju funkciju, nosio čin pukovnika a uživao da ga oslovljavaju sa "vojvodo".
Pri tome nije bio vojni obveznik, što ne mijenja stvar, jer ni Arkan ni Mauzer nisu služili rok u JNA.
Od vojne knjižice i sadržaja iste u to doba bila je važnija ona trobojna i sadržaj iste.
Sva komandna mjesta, s' vrha do nivoa komandira odjeljenja, popunjavana su isključivo članovima Civilne zaštite.
Onaj ko se nije na vrijeme (1991.
) uključio u Civilnu zaštitu, pa ako je još koju progovorio protiv iste, mogao je očekivati da kod zaduživanja naoružanja od Crnog (brata vojvodina), šefa Kriznog štaba, dobije tandžaru sa 80% nagriženom cijevi i komentar "nisi ni ovo zaslužio".
Što se tiče Velimirove opaske o odlikovanjima, ne bih puno da "šiljim" stvar.
Bilo pa prošlo.
Poznajem jako dobro jednog momka koji je 1994.
godine od komandanta VII bataljona predložen za zlatnu medalju za hrabrost ali nije imao sreće da prođe "ilijaški filter" kako bi istu i okačio.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24228 |
31.03.2010 |
Slavna Nišićka brigada | Jedna rečenica iz teksta Jove Pejića objavljenim pod brojem 24222 od 30.
03.
2010.
godine sa naslovom „Odlikovanja i Nišićani“, ponukala me je da i ja nešto napišem.
Ova rečenica glasi ovako: „..
period „slavne“ Nišićke brigade s početka rata, koja nije nigdje upisana u knjige starostavne“.
|
Nakon višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini krajem 1990.
godine, jasno i neskriveno se izražava sve očitija opasnost po srpski narod na ovim prostorima.
U višestranačkoj republičkoj skupštini se mimo volje predstavnika srpskog naroda i njegovog političkog rukovodstva, u muslimansako-hrvatskoj koaliciji donose odluke na štetu srpskog naroda.
Naše političko rukovodstvo, a naročito Skupština RS, zajedno sa srpskim narodom, su po prvi put u istoriji našeg naroda na ovim prostorima zajedno osjetili da nam prijeti velika tragedija, pa su se ujedinili i okupili oko SDS-a i dali veliki otpor ideologiji islama.
U skladu sveopšteg otpora koaliciji SDA i HDZ u bivšoj BiH, srpski narod Ilijaša se odazvao na mobilizaciju i odbranu svega što je srpsko.
Na osnovu instrukcije Glavnog odbora SDS BiH o organizaciji civilne zaštite u okviru SDS BiH i u opštini Ilijaš pristupilo se organizovanju naroda za odbranu već u 1991-oj godini.
Rukovođenje civilnom zaštitom vršio je Opštinski odbor SDS koji je formirao mjesne štabove civilne zaštite.
Mjesni štabovi civilne zaštite formirani su u slijedećim mjestima:
1.
Ilijaš I
2.
Ilijaš Stari (Ilijaš Stari, Luka, Vlaškovo, Misoča).
3.
Podlugovi
4.
Ljubnići (Ljubnići, Balibegovići, Čifluk).
5.
Odžak (Odžak, Lješevo).
6.
Kadarići
7.
Malešići
8.
Mrakovo
9.
Sovrle
10.
Bioča (Gornja i Donja)
11.
Srednje
12.
Nišići
13.
Visojevica
14.
Podlipnik
Opštinski odbor SDS je vršio i ulogu vojne komande.
Mjesni štabovi su nastavili sa organizovanjem srpskog naroda.
Formiraju jedinice nivoa čete-voda, zavisno od broja vojno sposobnog ljudstva.
U početku su održavane straže na pojedinim punktovima i patrole na određenim linijama.
Jedinice su formirane isključivo od mjesnog stanovništva po teritorijalnom principu.
Ove jedinice su bile samostalne, a instrukcije za obavljanje zadataka komandiri tih jedinica dobijali su od Opštinskog štaba.
Svaka jedinica je imala svoju liniju odbrane i tako su zatvarale krug opštinske granice.
Opštinski odbor SDS je u ulozi vojne komande na svojim sastancima nekoliko puta razmatrao kako da organizuju vojsku i u kojoj formaciji pa su počeli sa formiranjem jedinica u formaciji odreda jačine od 149 ljudi sastavljen od vodova.
To bi bila formacija prilagođena mjesnim potrebama i uslovima.
Nije došlo do formiranja takvih odreda jer je od SRK došla naredba o formiranju brigade.
Opštinsko rukovodstvo i njena prva komanda vojske su u svojim prvobitnim planovima imali namjeru formirati dvije brigade i zato je prva brigada dobila naziv „Prva srpska ilijaška brigada“ (1.
Sibr).
U sastav te brigade su ušle:
- komanda
- komandni vod
- 1.
pč.
(Ilijaš)
- 2.
pč.
(Ilijaš)
- 3.
pč.
(Ilijaš)
- 4.
pč.
(Kadarići)
- 5.
pč.
(Podlugovi)
- 6.
pč.
(Podlugovi)
- 7.
pč.
(Sovrle)
- Samostalni vod INA
- 8.
pč.
(Ljubnići)
- 9.
pč.
(Mrakovo)
- 10.
pč.
(Lješevo)
- Samostani vod Vratnica
- MAD
- pionirski vod
- pozadinski vod
U drugu brigadu (2.
Sibr) su trebale ući ostale jedinice:
- čete iz Luke, Vlaškova, Malešića i Bioče
- četa Srednje
- bataljoni Nišići i Okruglica
Bataljon Okruglica bi bio obuhvaćen ovom brigadom, iako je to podrućje opštine Vareš, zbog toga što su se građani tog područja referendumom izjasnili da se uključe u sastav opštine Ilijaš i to Skupština opštine Ilijaš i prihvatila na svojoj sjednici od 24.
12.
1991.
godine.
Odred Čekrčići bi i dalje ostao kao samostalna jedinica jer je to područje opštine Visoko, iako bi bio podčinjen opštinskoj komandi vojske opštine Ilijaš.
Međutim do formiranja 2.
Sibr.
nikada nije došlo, a ona se trebala zvati „Ilijaško-Nišićka brigada“.
Kako do toga nije došlo, početkom juna 1992.
godine, tadašnji komandant Odreda Nišići Slavko-Slavo Kojić samoinicijativno je, ne znajući koje uslove treba obezbijediti, formirao „Drugu Nišićku laku pješadijsku brigadu“ u koju uključuje samo bataljone Nišići i Okruglica.
Osim četveročlane komande ova jedinica nije imala ništa od pratećih službi.
Ova formacija praktično živi samo dva mjeseca i to od 1.
juna do 31.
jula 1992.
godine.
Brigada je brojala 1486 boraca.
1.
Komandant brigade bio je Slavo Kojić do 19.
jula 1992.
godine, kada je dezertirao i pobjegao u SRJ.
2.
Pomoćnik komandanta za operativu bio je rezervni kapetan Želimir-Željko Mičić, do 31.
jula 1992.
godine.
3.
Pomoćnik komandanta za bezbjednost bio je Miro Grujić, rezervni poručnik do 3l.
jula 1992.
godine, kada je samovoljno napustio jedinicu.
4.
Pomoćnik komandanta za pozadinu bio je Savo Pejić do 13.
jula 1992.
godine, kada je dezertirao u SRJ.
Formiranjem ove brigade izdvaja se Okruglička jedinica kao poseban bataljon, a Odred Nišići se preformira u bataljon Nišići.
Eto, to je ta „Slavna Nišićka brigada“ koja nije nigdje upisana u knjige starostavne.
Naredbom komandanta 1.
Sibr.
Od 20.
avgusta 1992.
godine ova brigada doživljava reorganizaciju i formira se Ilijaška laka pješadijska brigada (Ilpbr.
) u čiji sastav ulaze sve napred pominjane jedinice.
O Ilijaškoj brigadi se sve ili skoro sve zna.
Što se tiče odlikovanja boraca Nišićana, ako je neki borac izostavljen, propust je vojnih starješina te jedinice.
Prijedlozi su dolazili od njih, a odobravao ih je komandant Brigade.
Nepovoljna situacija je, možda, bila što je Nišićki bataljon mijenjao pripadnost brigadi, ali bataljon nije cijepan i komandni kadar je ostajao isti.
|
|
|
Srdjan Vukovic :
|
24038 |
11.03.2010 |
Šimša MotikaŠimša Motika se prije par godina vratila na Krivajeviće.
Živi sama.
Kćerka joj živi sa porodicom i unučadima u Bijeljini.
Kum Mlađo nije imao djece.
Žena mu je bila Srpkinja.
Imao bih dosta toga da napišem o Mlađi, mali čovjek ali srca velikoga.
Velemire, to jeste bila Mlađina majka.
Jedino što bi bilo lijepo da se učini za njegovu majku jeste da se posjeti, da je obiđu ljudi koji su poznavali njenog sina, da zna da njen Mlađo nije zaboravljen.
|
|
|
Srdjan Vukovic :
|
24019 |
10.03.2010 |
Polom i JasenKota 1173.
Dominantna kota nad Malim Jasenom, držana je od strane Baranske čete koja je pripadala Srednjanskom bataljonu.
Rov broj 8 je imao odbranu postavljenu i prema Koritima i prema Jasenu, rovovi i transeje dobro utvrdjeni.
Na rovu su imali mitraljez 14, 7mm koji je pao u muslimanske ruke, kasnije nam je zadavao velike probleme, muslimani su čak su i na snage umprofora dejstvovali sa njim.
Ta akcija se odvijala negdje u julu ili avgustu 1994.
godine.
Legenda je bio upozoravan da se ne približava rovovima koji su trebali da budu vraćeni u naše ruke bez dobre artiljerijske pripreme.
Upozoravan je od strane komandira i vojnika koji su dobro poznavali stanje u kojem su bili rovovi, znali su i da je ostalo dosta MTS od čega i dosta i ručnih bombi pretisove proizvodnje, i to onih velikih u kojima je bilo gotovo kilogram eksploziva.
Međutim, Vukovi nisu obraćali pažnju na ta upozorenja, mislili su da će lako da vrate kotu 1173.
Akcija je kratko trajala, zasuli su ih našim bombama, mislim da je bilo 11 ranjenih i jedan poginuli kojeg su jedva izvukli.
Mislim da se Legenda nakon toga povlačenja više nije pojavljivao na tom dijelu ratišta.
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
24017 |
10.03.2010 |
Povratak iz ZubetaNe mogu a da ne nastavim priču po povratku iz zubeta posle akcije.
U jedinici su me smatrali za momka bez dlake na jeziku, jer bih u pojedinim trenucima reagovao kako se to pojedincima nije sviđalo, tj.
odgovaralo.
Dok smo se vraćali iz sela Zubeta, ja sam išao pješke dok su ostali isli motorizovani.
I tako, pri povratku naletimo na tenkovsku minu i imali smo dosta boraca izbačenih iz stroja.
Tom prilikom smo pokojni Zoka i ja izvukli ranjene drugove i jednog poginulog.
Ono što se dalje dešavalo je bilo za rubriku vjerovali ili ne.
Neko je htio da opere ruke od nas pa je u uzvještaju iz komande napisano da mi nismo ni učestvovali u akcije, nego smo se zbog pljačke oturili u muslimansko selo Zubeta, i u povratku nastradali.
Zbog ovog nepravednog postupka, mi smo okarakterisani kao neka raspuštena banda a sramota je pala na one koji su nastradali.
Naš narod kaže da se dobra vijest širi brzo a loša još brže.
Tom prilikom sam ovo osjetio i na svojoj koži.
Neko je dojavio da sam nestao u akciji, pa mi se majka obukla u crnjinu.
Kada sam ja stigao kući, na vratima me dočekala majka.
Kada me je ugledala počela se tresti i pala u nesvjest.
Jako je žalosno šta mogu uraditi neki komandiri i komandanti!
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
24012 |
09.03.2010 |
Polom i JasenNakon što smo organizovali odbranu i kontrolu putnu komunikaciju Srednje - Nišići, bilo je i nešto sporadični pucnjave od strane Armije BiH.
Mi nismo odgovarali na njihovu paljbu jer nismo htjeli da otkrivamo naše položaje.
U ranim jutarnjim časovima, još nije bilo ni svanulo, pridružila nam se i proslavljena jedinica "Vukovi sa Drine" pod vodstvom kapetana Legende.
Odmah su počeli sa osmatranjem i izviđanjem terena.
Mi smo se ponudili da idemo sa njima u vraćanje izgubljenih rovova.
Manevarski prostor je bio uzak, jedva nekih 40 metara, pa smo im obezbjeđivali bokove dok su oni krenuli uz artiljerijsku podršku.
Zbog uskog manevarskog prostora na rovove je krenulo samo devet vojnika, ali su ih muslimani prilikom prilaska rovovima zasuli bombama i žestokom puščanom paljbom, pa su oni imali (ako se dobro sjećam) sedam renjenih i jednog poginulog.
Lakše je bio ranjen i komadant Legenda, i ja sam mu lično pomogao da siđe do saniteta.
Dok sam mu nosio pancir, lično sam vidio kako je sam sebi izvadio geler od bombe koji ga je pogodio ispod pancira, tačnije ispod lijeve miške.
Akcija nije uspjela, i mi smo se vratili u bazu.
Ovo je bilo još jedno moje sjećanje na ratne dane.
Pozdrav!
|
|
|
Jovo Pejić : NišIćI
|
24007 |
09.03.2010 |
VarešNa nadmorskoj visini od 829 metara, u predio vrletan i neobuzdan, bogat rudama i šumama, smjestio se industrijski gradić Vareš.
Prema popisu stanovništva iz 1991.
godine u naselju Vareš u apsolutnoj većini su bili Hrvati, bilo ih je 52, 6 posto, a u opštini su bili u relativnoj većini s 40, 6 posto, muslimana je bilo 30, 23 posto i Srba 16, 41 posto.
Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, potom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije.
Najviše odborničkih mjesta u opštinskooj skupštini zauzeli su Hrvati.
Kao pobjednička politička stranka Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine opštine, bio je to Hrvat Dario Andrijević.
Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području opštine Vareš, 31.
maja 1992.
godine.
U namjeri da disciplinuju srpsko stanovništvo sela Slavin i Planinica HVO je napao položaje Srba oko tih sela.
U tom oružanom okršaju bilo je ranjenih na obje strane a poginuo je jedan vojnik HVO-a.
Srpsko stanovništvo iz ovih sela protjerano je tada na srpsku teritoriju, Brgule i Okruglicu.
U Varešu 1.
jula 1992.
godine vlast od SDP-a preuzima Hrvatsko vijeće obrane, mirnim putem.
Na čelo opštine dolazi lokalni čelnik HVO-a Ante Pejčinović- Pitchkara.
To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s muslimanima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni štab, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu, kao i svoju „civilnu vlast“ i dobivaju svoga predsjednika, odnosno predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić.
Na području opštine Vareš uporišta muslimanske vojske ostaju u selima Dabravine, Striježevo, Seoca, Budoželj, Daštansko, Stupni Do, Ligatići, Zubeta, Ravne i „pridružena enklava“ iz opštine Ilijaš, Crna Rijeka ili Kamenica, kako je kome bliže.
Rukovodstvo opštine je u ljeto 1993.
godine, kada je uveliko buktao muslimansko-hrvatski rat započet u aprilu, balansiralo između Srba i muslimana, pregovarajući i sa jednima i sa drugima.
Česte su bile posjete Pejčinovića i Zvonka Dužnovića srpskoj teritoriji na Nišićkoj visoravni i susreti sa srpskim rukovodstvom, čak i onim „odozgo“.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju u ljeto 1993.
godine.
Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške opštine počeo je 18.
oktobra 1993.
godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno od strane 7.
muslimanske brigade.
Hrvatske postrojbe iz Kiseljaka, preko Nišića i Brgula idu u pomoć Varešu.
Specijalci iz postrojbe „Maturice“, opremljeni poput američkih marinaca iz filmova, 23.
oktobra su propraćeni kroz našu teritoriju prema mjestu sukoba i cilju, muslimanskom uporištu Stupni Do, u kojem su locirane jake snage domicilnih muslimana.
Opštinsko rukovodstvo(dvojicu pomenutih) su odmah po dolasku pohapsili i smijenili nesposobnog zapovjednika brigade „Bobovac“ Emila Haraha.
U dvodnevnoj bitci između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25.
oktobra 1993.
godine.
Prilikom zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su u njemu pobile 38 muslimana.
U jutarnjim satima 30.
oktobra 1993.
godine počinje kontranapad i vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš.
U napadačkom pokretu su II.
tuzlanski korpus, III.
zenički korpus, VI.
visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva.
Brigada HVO-a "Bobovac" tada broji oko 1.
650 vojnika.
Ona brani vareško područje koje je pod Hrvatskom kontrolom od muslimanske vojske.
Armija BiH je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a.
Hrvatska vareška sela teško stradavaju.
Hrvatima pomaže srpska artiljerija dejstvujući po ciljevima koje biraju Hrvati.
U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a.
Veliko Hrvatsko selo Borovica u potpunosti je uništeno 5.
novembra i u egzodus je krenulo 8500 Hrvata.
U jednoj noći i jednom danu vareška opština je gotovo očišćena od Hrvata.
Pod prisilom opšteg napada Armije BiH, s prostora opštine Vareš trajektorijom Brgule-Nišići-Sokolac iselilo oko 9.
000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15.
000 Hrvata prethodno prognanih od strane muslimana iz Kaknja.
U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.
Nakon što su počistili Hrvate muslimani se prestrojavaju i kreću u pohod prema srpskim teritorijama i proboju kojim bi definitivno deblokirali Sarajevo.
Srpsko rukovodstvo je u veoma kratkom roku dovelo jake snage i 9.
novembra 1993.
godine krenulo u ofanzivu kako bi preduhitrilo muslimane.
Tokom ove srpske ofanzive (o kojoj je pisano ovdje) značajno su povećane srpske teritorije i učvršćene do tada jako porozne linije odbrane.
Srpske snage nisu bile u stanju pokriti svoju liniju odbrane u cjelosti pa je potez od oko 14 kilometara kod sela Pržići prema planini Zvijezdi pokrivao HVO do 31.
jula 1994.
godine kada je zbog formiranja Federacije BiH ovaj prostor ostao nepokriven, što je dovelo do strateške prednosti muslimana i njihove ofanzive, o kojoj je već ovdje pisano opširno sa moje strane.
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
23997 |
09.03.2010 |
Vanjski prsten 94 Želio bih da nešto napišem o padu četiri rova na dijelu Polom - Jasen.
Činimi se da je to bilo 1994.
godine, ne zamjerite mi ako sam pogriješio godinu.
Uoči samog gubitka rovova, raspušten je naš intrventni vod.
Po čijoj komandi, to ni dan-danas ne znam! Kada su nam javili da je Armija BiH tj.
126 brd.
zauzela četiri rova i da vrši napade na široj liniji fronta na vanjskom prstenu, naša komanda je počela sakupljati bivše pripadnike Iterventnog voda na što su se odazvali Đos, Sini Buco, i ja, kao i 26 ljudi iz rovova.
Rečeno mi je da povedem ljude u Srednje, i da zaustavimo prodor neprijatelja na putnoj komunikaciji Srednje - Nišići.
Naš komadant mi je lično rekao da ćemo imati slobodnih deset dana kada se vratimo.
Ako se vratimo!
U Srednje smo ušli oko 4 sata popodne.
Prizor je bio kao iz horor filmova: mjesto je bilo sablasno, napušteno i bez struje.
Tamo smo našli vodiča, koji nas je poveo nekakvim kozijim stazama do našeg odredišta.
Meni je naređeno da organizujem polukružnu odbranu u zoni gdje su pala četiri rova i da kontrolišemo put.
Tada sam imao samo 21 godinu, a bio sam predvodnik jedinice.
Kasnije su nam u pomoć pristigli i "Vukovi", ali o tome drugom prilikom.
Volio bih da se jave i drugi koji su učestvovali u ovoj akciji.
|
|
|
Sale : Vareš
|
23909 |
01.03.2010 |
Akcija na ZubetaObećao sam dati i svoje viđenje napada na Zubeta, pa evo da malo i odbovorim "Kikiju".
Artiljerijski napad je počeo 09.
11.
1993 godine, ujutro odmah iza osam sati.
Palo je dosta granata ali na svu našu sreću niko nije stradao, mada je u selu bilo mnogo civila, što domaćih što izbjeglica.
Pješadijski napad je počeo nekada oko podne.
U svojoj prići "Kiki" spominje vodiča, a koji je najvjerovatnije bio P.
M.
Istina da ste gađali rov osama, ali na moju sreću niste ga pogodili sa prvom pa sam imao vremena da se povučem.
Za civile koje ste zarobili nisam znao da su ostali u selu, tek sam doznao drugi dan da su bili zarobljeni pa su pušteni.
Civili su bili izbjeglice iz sela Daštansko.
Za puštanje civila sve pohvale sa moje strane.
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
23880 |
27.02.2010 |
Akcija na ZubetaEvo i moj odgovor Saletu, koji kaže da je bio u rovu na Zubetima.
Prema Zubetima smo krenuli rano ujutro, nakon što smo sačekali da prestane artiljerijsko dejstvo po toj zoni.
Nakon dobrog hoda bili smo na lokaciji ispod sela.
U toj akciji smo imali vodiča, pošto prethodno nismo imali redovna izviđanja, izuzev "nasilnih", čija svrha je bila da otkrijemo položaje i ocjenimo snagu protivnika.
Najprije smo sišli do potoka gje nailazimo na mine.
Nakon što su naši mineri obavili posao, popeli smo se uz blag nagib obrasao šumom.
I baš tu, na kraju šumice, u pravcu kretanja moje grupe opazili smo sa naše lijeve strane jedan dobro utvrđen rov.
Na ugovoreni signal, otpočela je pješadijska vatra po tom rovu, us sinhronizovano artiljerijsko dejstvo po pozadini.
Sa vremena na vrijeme iz rova se čuo odgovor, ako me sjećanje dobro služi.
Čula se pucnjava i sa naše desne strane.
Na toj poziciji smo ostali do sumraka, kada smo dobili naredbu za pokret.
Do sela Zubeta smo prišli čistinom, tj.
proplankom.
Htio bih da napomenem Saletu da on nije samo tako napustio rov, jer su prije našeg odlaska u selo njegov rov neutralisan osama.
Srećom za njega, on je već napustio rov.
A vjerovatno je tu ostao da zaštiti onih devet civila, koje smo mi kasnije uhvatili.
Ako je bio tu, onda mora i da zna za njih, kao i to da smo ih pustili kada do nas došao Daca, komandir sa Nišića.
Tom prilikom smo bili na rubu sukoba sa UNPROFOR-om, kada su u potrazi za civilima izašli na bvp.
Po povratku u bazu, neko od naših komadanata je prao ruke od nas, ali o tome nekom drugom prilikom...
|
|
|
Sale : Vareš
|
23867 |
26.02.2010 |
Nišići 1993 godineZa "Kiki Lazo Aco".
Prlikom ulaska u Zubeta nije vas zasuo mitraljez, nego automatska puška zvana "ciganka".
Rov niste neutralisali, nego sam ja morao otići pošto sam ostao sam.
Bilo pa prošlo, ne ponovilo se! Molim te da opišeš malo opširnije tu akciju gledano sa tvoje strane, a i ja ću je opisati gledano sa moje strane.
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
23859 |
25.02.2010 |
Nisici 1993.
godineNe sjećam se više svih stvari, pa i nemojte uzeti za zlo ako nešto preskočim.
Akcija koja je 1993.
godine pokrenuta na Nišićima od strane naših jedinica nije bila unapred planirana već je izvedena zbog pada Vareša od strane HVO jedinica.
Jedinice koje su učestovale na tim prostorima su došle sa Ilidže, Hadžića, Koševa, Ilijaša, Semizovca, Srednjeg, a bio je tu i Vaske.
U ranim jutarnjim satima, naša jedinica je dobila naredbu da krene u pracu Zubeta.
Prilikom izlaska iz potoka, nešto prije ulaska u selo, zasuo nas je mitraljez iz rova sa lijeve strane.
Držali su nas pod vatrom dobar dio vremena, sve do pred sami mrak.
Nismo ga uspjeli neutralisati, pa smo u selo ušli vrhom, sa strane puta iznad sela.
Tu smo naišli na rovove uvezane gotovo do bazena sa vodom u samom brdu u šumi.
Tom prilikom smo uhvatili devet civila, među njima i jednu mlađu ženu sa bebom u naručju.
Izveli smo ih iz rovova i čekali dalju naredbu.
Poslije izvjesnog vremena javljeno nam je da ih pustimo, što smo i učinili.
Akcija je uspješno završena, a mi smo dobili naredbu da se povučemo u bazu gdje smo naišli na slabo puškaranje od strane neprijatelja.
Po povratku smo naišli na tenkovske mine pa smo imali i poginulih i ranjenih, ali o tome drugi put.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
23482 |
27.01.2010 |
Za koga i sa kim je trgovala Rahima?Rahima Alikadić "nije radila sa Bajdalama nego sa Vašim (srpskim, op.
a.
) švercerima iz komande".
Ovo je napisala osoba koja za sebe tvrdi da je njen najmlađi sin Damir.
Šta je istinito? Služba bezbjednosti VRS organizovala je u oktobru 1993.
godine akciju suzbijanja djelatnosti trgovine sa neprijateljskom stranom koja se odvijala u to doba na Nišićkoj visoravni.
U selu Hadžići, u kući Slavka Ivanovića alias Bajdale tom prilikom zarobljena je Rahima Alikadić iz Crne Rijeke, što bi se reklo na teritoriji pod kontrolom VRS.
Dotična je sprovedena i na ispitivanjima od strane organa bezbjednosti zadržana cca 5 dana pa puštena.
Ako je u jeku rata zatečena u kući na teritoriji koju kontroliše VRS iz istog se da zaključiti da je sa komšijama, domaćinom Slavkom ili domaćicom Nadom, bila u nekoj "šemi" u vezi sa biznisom.
Ali, tvrdi Damir, radila je sa švercerima iz komande.
Koje komande? Komande čete, bataljona ili brigade?
Čitalac će vjerovatno prvo pomisliti na komandu Nišićkog bataljona jer se radi o njegovoj zoni odgovornosti.
Lično ne mogu povjerovati da se radi upravo o toj komandi iz sljedećih razloga:
U komandi je bio pokojni Marko Trifković čijeg sina Ljubišu su muslimani ubili u zasjedi prethodne godine i on ne bi dozvolio trgovinu sa njima pod bilo kojim uslovima,
Rahimu je uhapsio bezbjednjak iz komande Nišićkog bataljona.
Teško je povjerovati da bi neko hapsio svoga partnera u biznisu,
Komandant bataljona, pokojni Daca Motika, bio je isuviše čestit da bi mogao živjeti sa saznanjem da njegovi saradnici švercuju
Doduše, najbliža komanda Hadžićima bila je u Okruglici.
Sa njihovim djelatnostima nisam upoznat i ovo pisanje nema za cilj da "svali" na njih ljagu nego je traganje za istinom i razmišljanje na načetu temu.
Opet, da jedna žena samostalno radi, tj.
trguje sa komandom suprotne strane zvuči kao fantastika.
Ako je jedna komanda bila u sistemu onda je vjerovatno bila i komanda na drugoj strani sa razrađenom šemom i djelatnicima između dvije komande, koji su ispali kolateralna šteta kao Rahima Amirovića.
|
|
|
Damir Alikadić : NišIćKa Visoravan
|
23465 |
26.01.2010 |
Odgovor Rahime AlikadićJa sam Rahimin najmlađi sin Damir.
Samo sam htio ostaviti ovu poruku i demantirati Vaš tekst u kome kažete da je moja majka radila sa "Bajdalama", ne ona nije radila sa "Bajdalama" nego je radila sa vašim švercerima iz komande.
Ako Vam nije nešto jasno samo mi pošaljite email.
Hvala.
Poštovani,
slobodno ti napiši imena svih onih sa kojima je tvoja majka sarađivala.
Mi ćemo to sa zadovoljstvom objaviti.
Neka se zna!
|
|
|
Sarajlija : Sarajevo
|
23216 |
06.01.2010 |
Nisici, novembar 1994.
godinePa Jovane izgleda da smo nakon aprila, i u novembru ponovo bili skupa.
Doduše, ja u novembru '94.
godine nisam više bio u diverzantima nego u 3.bataljonu 102.
mtb.
Pošto sam ti ja tu bio j**ena ovca stavljen sam na prvo mjesto "dobrovoljaca" za akciju.
Mi smo držali liniju iznad Ravni, ispod livade pa na naniže prema Zvijezdi.
Slabo se sjećam naziva tih brda, a i vidim da ti to mnogo bolje znaš jer si iz tih krajeva.
Ona vaša mreža je bila fantastično rješenje za odbranu! Danima smo izviđali i šetali se ispred vaše linije, baš kao i vi ispred naše.
Jedno jutro, na par dana prije ofanzive, bio sam na straži i lijepi strah i oprez (čitaj ratno iskustvo) pa sam i pored najstrožije zabrane pucanja opalio rafal iz pm-a i "natjerao" cijelu liniju liniju da zapuca.
U ratu mi je nekako uvijek bilo lakše kad se puca!
Skontali su naši "stručnjaci" da napadnu, koliko se sjećam treći rov od livade na vrhu brda, na prelomljenom terenu gdje prestaje uspon.
Ja sam bio protiv i predlagao da sačekamo da Mačak padne pa da se vi sami povučete odatle.
To se i desilo.
Umalo me ne optužiše da sam saboter! Sreća, prethodno iskustvo me spasilo od ulizivača i kretena.
Uglavnom, ujutro smo kao šatro napali taj rov.
Ispucali smo 2-3 rakete iz RPG, zarafalali i sjedili u korjenju.
Ja lično sam ispucao jednu raketu i legao da jedem neku sjajnu slovenačku čokoladu.
Znao sam da od proboja nema ništa jer se kroz žicu nije moglo.
Pucalo se, granatiralo, letjeli su trombloni...
I tako do popodne.
Samo bezvezno trošenje municije!
Ujutro smo ponovo otišli na liniju, kada dođe informacija da je pao Mačak i da vi bježite sa linije.
Oprezno smo se privukli onom našem jučerašnjem položaju.
Malo smo pucali da uvjerimo da ste vi napustili liniju, jer su nas takve glasine u više navrata skupo stajale tokom rata.
Kako nam niko odgovorio na paljbu, polako sam se privukao armaturi usput preskačući žice od mina i sa šipkom za čišćenje kalašnjikova provjeravao da ne naletim na neku paštetu.
Prvi sam prošao kroz žicu i zauzeo položaj kod rova.
U životu nisam vidio bolje utvrđen rov, sa tri reda debla i zemljom i kamenjem između.
Krov fantastično napravljen! Da se niste sami povukli ne znam kako bismo vas uspjeli istjerati odatle!
Kasnije smo vidjeli da je cijela linija bila besprekorno utvrđena.
Polako smo izašli do linije i vidjeli da nema nikoga, a zatim sišli par rovova niže.
Vidjeli smo neke zavoje, odbačene čizme na putu prema selu i pretpostavili da je dan ranije bilo stradalih.
Polako smo se kretali prema selu.
Kada smo došli do prvih kuća na nas je neko zapucao sa brda preko puta.
Nekoliko hitaca, pomislili smo da je to bio snajperista, ali po svemu sudeći neko je zaostao u povlačenju.
Brzo smo ušli u selo i vidjeli da nema nikoga.
Ubrzo je u selo došlo i dosta druge vojske.
Nama je naređeno da se vratimo na liniju i uzmemo municiju.
Mi smo se opredijelili za hranu.
Našli smo mesa, krompira, kajmaka u nekoliko zemljanih "frižidera".
Što se tiče povlačenja kamiona sa pješacima, bili ste primjećeni.
Nas pet vas je pratilo kako idete polako.
Mislili smo da su u pitanju civili koji bježe iz Zubeta i Ravni i nismo pucali iako smo mogli napraviti masakr.
Poslije toga se spojila linija i naša brigada je povučena sa tog ratišta.
U maju 1995.
godine smo ponovo došli na to područje, da držimo liniju u blizini Bijambara iznad sela Klinčici i onog drugog, čijeg imena ne mogu da se sjetim.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
23206 |
05.01.2010 |
Bitka,april 1994., ZubetaNakon što je pripadnik ABiH opisao iz svog ugla događaje od 22.
aprila 1994.
godine mogu da kažem da je dosta tačno prikazao ono što se zbilo na raskršću šumskih puteva iznad sela Zubeta u podnožju planine Zvijezda.
Napad je počeo ujutro na istureni rov 1.
čete VII bataljona 1.
Ilijaške LPB.
Iako je prošlo svega petnaestak dana otkako je ova četa preuzela položaje od Gardijske brigade (mlada vojska iz Kalinovika) ovaj rov, tzv.
„kec“ je dobro utvrđen jer su svoj položaj veoma ozbiljno shvatili Nišićani koji su držali ovu ključnu tačku naše odbrane.
Drugačiji pristup bio bi ravan samoubistvu jer je iza utvrde bila livada, lijevo i desno isto tako, stoga je povlačenje u slučaju dejstva neprijatelja bilo nemoguće bez žrtava.
Onaj što je izašao iza bedema od balvana i osmatrao u trenutku kada ga je Sarajlija pucao pa zatim pao, ostao je živ i neogreban tako da ga ovaj nema potrebe nositi na duši.
I sada je još uvijek zdrav i živ i uz brdo brz.
Muslimanski borac Čampara je prešao put i došao gotovo s leđa našim borcima iz rova broj 1, na rub one gore pomenute livade, sa desne strane gledano iz pravca Zvijezde.
Nakon desetak minuta okršaja pristigli su uz brdo naši borci iz rezerve, interventna jedinica šarolikog sastava, koju su u većini činili borci interventnog voda iz Vogošće a koja je čekala u pripravnosti u Ravnima.
Nakon dolaska ove jedinice Čampara se našao u veoma teškoj situaciji jer su mu srpski borci prispjeli iza leđa, u „rov“ koji je povremeno popunjavan mahom u toku noći a u ternutku napada bio prazan.
Ovaj „rov“ sastojao se od grudobrana koji su činila dva po vertikali povezana balvana i zaklon od kiše koji je bio šatorsko krilo razapeto na četiri kolca, sa strane prema napadačima zaštićen balvanima do visine oko 1, 5 metar.
Iako je bio pritiješnjen Čampara se hrabro i žestoko borio, pucajući i bacajući bombe koje, na njegovu žalost, nisu imale neko veliko ubojno dejstvo.
To su bile crne bombe sa crvenom „kašikom“ domaće izrade.
Jednom od boraca interventne jedinice, Mrdiću M.
, bomba je eksplodirala neposredno uz đon čizme dok je ležao iza zaklona od balvana a za posljedicu je imao samo lakšu povredu zgloba desne noge.
Bombe su padale među naše borce, bacane iz velike blizine, sa petnaestak metara a od gelera je lakše ranjeno 9 naših boraca, dok niko nije poginuo niti bio teže ranjen.
Kada je Čampara likvidiran opasnost je prošla jer su ostali napadači bili iza „međe“ i nisu imali pregled od drveća tako da su njihovi meci išli prilično visoko po krošnjama.
Kao što reče gospodin, nastala je čista pat pozicija te su se oni nakon oko pola sata razmjene vatre povukli.
|
|
|
Sarajlija : Sarajevo
|
23196 |
04.01.2010 |
April 94Pišem povodom teksta o napadu Armije BiH u aprilu '94.
Iz Sarajeva su nas doveli u Vareš, a zatim i na Zvijezdu.
Rečeno nam je da se priprema ogromna ofanziva.
Dan uoči napada smo imali par sati za izviđanje.
U ponoći smo iz Vareša prebačeni na Zvijezdu.
Bili su ti Crni Labudovi koji su takođe trebali napasti ali nisu.
Kasnije su rekli poslije da je bilo "tvrdo".
Naš pravac napada je bio rejon raskrsnice, a druga grupa je trebala da prođe iza leđa.
Mi smo trebali napasti niz strminu koja je bila minirana.
Teren je bio nepregledan za napad i izuzetno pogodan za odbranu.
Nosio sam pasp i automat.
Bio sam postavljen da gledam situaciju dok se ostatak jedinice prikradao.
U trenutku pred napad iza bedema od brvna je izašao jedan vojnik i počeo razgledati.
Pucao sam i pao je.
Onda je počela pucnjava na sve strane.
Jedan od prvih pucanja je ubio jednog našeg, a Campara je preskočio cestu i tamo ostao.
Njegovo tijelo je razmijenjeno nekoliko mjeseci kasnije.
Ostali iz grupe, koji nisu imali iskustva sa šumskim ratovanjem, su ostali sa gornje strane ceste i pucali.
Kod nas više niko nije bio ranjen, a pat pozicija sa obostranom pucnjavom je trajala nekih sat vremena, možda i nešto duže.
Druga grupa koja je prišla tom isturenom rovu je imala dva ranjena od čega je jedan sam sebe ranio metkom iz paspa.
|
|
|
Raso :
|
22256 |
30.07.2009 |
Dešavanja na MačkuZa Vukovića.
Tvoga Oca sam lično poznavao i mnogo sam ga poštovao.
Neka mu je vječna slava.
Međutim, ti očito ne poznaješ dešavanja oko uzimanja Mačka.
Neću ti nabrajati ranjene, ali bilo ih je 5 ili 6.
Poginuo je i jedan momak iz Zenice.
Pozdrav od Raše.
|
|
|
Srdjan Vukovic : Pale
|
22212 |
26.07.2009 |
MačakHoću da se nakratko uključim u priču o Mačku i njegovom osvajanju.
Sve se dešavalo u oktobru 1993.
Nakon pada Crne Rijeke, prvo ozbiljno uporište je bilo Mačak, brdo obraslo u crnogoričnu šumu.
Prvi koji su se popeli na njega i ušli u muslimanske rovove bili su lično moj otac, stric, nekolicina momaka koji su ih pratili iz srednjanske čete, sve iskusni i hrabri momci.
Neki od njih veše nisu među živima, i neka im je vječna slava.
Pri samom osvajanju nije bilo ranjenih niti poginulih u njihovim redovima.
Vijest o padu Mačka se brzo proširila i počelo je i slavlje zbog uspjeha naših momaka.
Nekada, iste večeri, javio sam se na telefon, dok se otac odmarao u kući.
Zvao je Vrbas, i obavjestio oca da je Mačak opet u muslimanskim rukama jer je vojska, koja je bila postavljena da održi liniju, pobjegla sa položaja.
Svi momci su sutradan krenuli ponovo na osvajanje Mačka, u velikom strahu šta će ih dočekati taj dan jer su dan pre prošli veoma dobro i bez stradalih.
Ali Bog i iskustvo su im ponovo pomogli.
Kasnije su mnogi sebi pripisivali kako su se prvi popeli na Mačak, razne grupe koje su bile popularnije od Srednjanskog interventnog voda.
Ali ovo je istina i tako će ostati.
Hvala svim borcima koji su bili u toj borbi uz mog oca, koji nije živ da potvrdi svu ovu priču ali ima onih koji jesu mogu i to da urade.
|
|
|
Patagon OlovćIć : Bosnia
|
22192 |
24.07.2009 |
Mačak - Popratna strana (2)Pozdrav iz paklenog Olova.
Ovo pakleno odnosi se na nesnosne vrućine koje ovih dana uzimaju svoj danak harajući po krastavcima, buraniji i voćkama.
Eh, tako malkice šale ( ali baš je tako ) a sada da napišem koju rečenicu o preuzimanju Mačka, popratne strane šupljeg kamena i počivala iz ruku srpske vojske u ruke armije BiH.
A bilo je ovako:
Dovukoše nas ponovo u tu prokletu Gnijonicu i nakon kratkog dogovora u kojem je iznesen plan napada jedinice krenuše na zadatak.
Ispred mene strana, a ja se natovario svakojakom opremom pa ne mogu maknuti.
Ama ne bih mogo ni bježati da je prigustilo, toliki sam teret imao.
I hajde i hajde uz ono brdo, ma nikad stići...
I nakon dužeg pješaćenja ( patnje) stigosmo ispod kote Mačak.
Ona je već bila dan ranije odrađena, pa ja ko svi sretni pođoh da se otarasim one ujdurme sa sebe.
Vidje šta ja radim jedan naš "glavnokomandujući" pa zavapi kao da Sarajevo pada:
"Šta to radiš bolan, pa svaki čas treba napad da počne!"
"Ma kakav napad, pa Mačak je uzet?"
"Jeb'o te Bog i Mačak nije pala popratna strana!"
"O jeb'o te te život i popratna strana, nikad čuo za nju!"
Taman sam završio preobuku kad gruhnu.
Puc-puc malo rafala i opet nekoliko gruhova, i to bi to.
Hodam po vašoj liniji i mislim bože mili vidi ti sve ovo! Sad bi njihovo, a sada naše.
Sjećam se dobro na popratnoj strani da su bajte bili jako slabe.
Od tankih oblica a unutra nije bilo palata nego homarove grane po zemlji i ćebad po njima.
Inače, bile su i jako neuredne.
Na jednoj jeli, prečnika jednog metra, neki srpski borac od čahura uradio pravo umjetničko remek djelo.
Napravio kokardu ogromnih razmjera.
Uradio je kako valja brate.
Ne znam koliko mu je vremena trebalo zato ali svaka mu čast.
Mislim da to i danas postoji.
Opet, kod drugog rova na grudobranu od balvana ostala slika nekog sveca sa tekstom "Bog čuva Srbe".
Niko je nije ni čvokom dohvatio samo je neko prokomentarisao: "Pa što ih ne sačuva?"
Mislim da su borci sa popratne strane jedva dočekali da kliznu odatle jer nije ostalo ništa u rovovima vrijedno ratnog plijena, čak i telefone su odnijeli i samo su žice ostale.
E jeste jedna 53-ka ostala ali toliko je zatvarač bio zaribao da se nije ni nogom mogao repetirati.
Tu veće sam zanošio u čepu.
Što pred bajtom od sinije napravljen.
Ujutru gaj reko da se malo prošnjuham dalje pa se uputih do počivala.
Ništa posebno idem desno od Mačka.
E jebo ti Mačak, pa bože da li je on vrijedan tolikih ljudskih života? Ama nije! Tu su rovovi bolji.
U jednom čak i frižider donešen.
Ne sjećam se šta je sa strujom.
Manijerka hrane pred rovom.
U tom dođe i naš PAM, tačnije konj ga iznese pa mu konjovodac istrese onu manijerku i veli hajde posluži se.
Nećete mi vjerovati, ali riža je bila takva da je ni konj nije htio jesti.
I bez konjske degustacije sam mogao mirne savjesti zaključiti da vam je ishrana bila loša.
Bogami nije ni u nas bila nimalo bolja samo nismo imali toliko riže u nas je bila leća da Bog da da se svaka stabljika posuši ma gdje bila!
Eh, tu sam vidio vojske više nego na kakvom manevru.
Izašla silna vojska iz Sarajeva, kažu počinje deblokada Sarajeva.
Ali halt komanda naredi da se ona stopira i da će se kao sutra nastaviti akcija i kako tada tako osta i do Dejtona.
Žali bože za onim silnim ljudima što izgidoše na svim stranama i teško nama ovim preživjelim "ratnicima" koji danas ne smiju kazati da su u ratu bili.
Teško i kuku nama sa ovakvim rukovodstvima.
Sreća pa su i oni smrtnici te će i oni jednog dana pred Božiji sud.
A tako bi voljeli da mogu parama sa naših leđa kupiti besmrtnost.
Ali ne može i to je to! To je po meni najvažnija Božja pravda da ćemo svi jednog dana dole.
Pozdrav živima, rahmet i pokoj duši mrtvima.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
22039 |
28.06.2009 |
Istina je samo jednaPrvo zahvalnost, pa pojašnjenje.
Zahvalnost gospodinu iz Olova za izneseni sud o mome pisanju.
Pojašnjenje, istine radi, o „dokumentaciji“.
Nažalost, nisam stigao voditi dnevnik u toku rata.
Imam nešto što bi se uslovno moglo zvati dnevnikom za period od 01.
8.
1994.
g.
do 17.
01.
1995.
g.
Svi ostali pobrojani događaji, za periode prije i poslije navedenog, su čisto iz glave i po sjećanju.
Pisanje je motivisano borbom protiv zaborava sa ciljem da se bar malo svjetla baci na djela čestitih i hrabrih, mahom mladih ljudi koje su oni što su prigrabili tekovine njihovog žrtvovanja pustili niz rijeku zaborava.
Da, na primjer, sestrić Ilije Šepura, kad „zagugla“ ime svoga ujaka može vidjeti kakav je ujak bio, kakvi su mu bili drugovi, gdje je ratovao, kako je poginuo.
Isto tako bratići Gorana Gavrića, unuka Janka Okilja, djeca Gorana Glišića, Draga Lalića, Dragana Janjića i drugih časnih boraca.
Naravno da bi se mogla napisati najmanje jedna knjiga o ratištu na Visoravni, a za to treba mnogo preduslova da čista istina izađe na vidjelo, što je najteže, jer ko istinu gudi dobije gudalom po prstima.
Ideja da zajedno budu iznesene činjenice obiju strana o istim događanjima mi se čini jako privlačnom i originalnom.
Potreban je neki „Pijemont“ oko kojeg bi se okupila kazivanja a to bi mogao biti ovaj sajt i njegov tvorac, koji jako dobro poznaje krajeve o kojima bi bilo pisano.
Recimo mogle bi se sa dva aspekta prikazati upravo bitke za Mačak od novembra ’93.
do novembra ’94.
, dramatični događaji koji su se u tih nešto manje od godinu dana smjenjivali kao na filmskoj traci.
Ili sudbine običnih ljudi koje je progutao vihor zbivanja oko Mačka, kao npr.
nesretni borac Armije BiH Musić koji je u jeku bitaka otišao u Kamensko (ili je u pitanju Careva Ćuprija)da obiđe suprugu koja se porodila pa u povratku, idući linijom poljskog telefona prošao položaje svoje jedinice i VRS, kod Kundakova groba naišao na srpskog borca, koji je u strahu zapucao i ubio ga.
Ili o Zahidu Kadriću iz Nanića, koji je 9.
novembra ’93.
u svitanje izgubio sina Ismeta, u sumrak drugog sina Izeta a u noći i sam poginuo jurišajući goloruk na puščanu cijev koju je zamalo oteo iz ruku protivnika.
Mnogo je ostalo nenapisanog a još mi nije „izhlapilo“, tri godine i osam mjeseci su dug period u kojem se mnogo izdešavalo, neki su bili predodređeni da ih događaji „hoće“.
A šta je od naše borbe ostalo, mogli smo da vidimo neposredno ili preko medija nedavno, 16.
juna kada su se na Suncem okupanoj Romaniji okupili drugovi odozgo i njihovi fanovi odozdo.
Govori Glavni i odaje priznanje sebi i svojoj vladi koji su se, eto, sjetili da obilježe taj dan, kada je, kao, započela neprijateljska ofanziva na naše položaje oko Sarajeva.
Pri tome je zaboravio da pozove kojeg neposrednog aktera, da ovaj kaže koju o događajima u kojima je bio.
Valjda misle da smo svi nepismeni i pozaboravljali sve što se izdešavalo.
Zato su oni tu.
Eh, pomislim, da mi je kakva moć da im svima, onima na, oko i ispred bine, podijelim po RAP i automatsku, ukrcam u vremeplov i prebacim u svitanje 15.
juna 1995.
pa natjeram uz brdo za Goranom Gavrićem.
Da bar vide kojeg datuma je počelo i prestanu da brukaju istoriju.
|
|
|
Zis : Srpska
|
21773 |
25.05.2009 |
Šerif DautbegovićJovo kad kažeš "Jahorinski batoljon", objasni onda da je jedna četa tog bataljona, a ne kompletan bataljon.
Vidim da često pominješ kako su pripadnici te čete napuštali linije, a o palim herojima ni riječi.
Eto sada ispade da je Šerif Dautbegović helikopterom razvozio hranu, pa nije znao da je linija pukla.
On je na Jahorini izvlačio mrtve po kiši metaka i njegova hrabrost je neupitna.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
21748 |
22.05.2009 |
RE: Željko iz Melbourne-aНаравно, ја познајем веома добро Стјепана и Новицу.
Пошто пишем о биткама нисам поменуо тенковску чету која је постојала током 1995.
године са овом двојицом на
челу јер се не сјећам да је иста учествовала у некој битци,
односно да је испалила неки пројектил у вријеме свог егзистирања.
Што се тиче наведених о њима се може
писати, али у перцепцији неких других тема,
рецимо о Стјепану
у рубрици „ратни шверцери“ или „бјегунци из ровова“ а о Новици у рубрици „забушанти“ илити „хватачи кривина“.
|
|
|
Zeljko : Melburn
|
21722 |
20.05.2009 |
Tenkovska četaКрајем 1994 група од 20так младих војника дошла је са Мањаче на Нишиће.
Међу њима и ја.
Распоређени смо у тенковску чету.
До тада у чети су били Хаџићани, Илиџанци и други.
Комадант ТЧ је био фамоѕни Панто Божић а касније га наследио Стјепан Ђукић.
Остали смо до дејтонског потписа, кад је ова чета основана ја незнам, али је постојала на Нишићима.
Имали смо четири Т55, међутим оде се пише да није било тенкова.
Ја сам као 18 годишњи дјечак био тамо.
Ако неко зна гдје се данас налаѕи Стјепан Ђукић или Новица Пејић моји бивши команданти молио бих га да ми јави.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
21400 |
16.04.2009 |
Novo DrinčićU najmanju ruku čudno djeluje priča Vogošćanina Pravog o stradanju Nove Drinčića.
Lično poznajem Novu (Milan) Drinčića zvanog Vuk (svi Drinčići se tako zovu a i Mlađena Leke majka je bila iz te kuće pa je i on nosio to „prezime“) sa Nišićke visoravni koji je rat proveo u Vogošći.
Njegovo selo nije Drinčići jer je on živio na Gradini, na suprotnoj strani Crne Rijeke, oko 2 kilometra vazdušne linije u odnosu na Drinčiće.
Drinčići su čisto muslimansko selo u kojem žive u najvećoj mjeri Zukići a bilo je i Dovadžija, Arnautovića.
Novo Drinčić, njegov otac, njegova braća Đorđo, Jovo i Momčilo i njihove porodice, kao i Marinkovići i Vidičevići sa Gradine, Delipare, Blagojevići i Sande iz Nanića (u neposrednoj blizini Gradine) iselili su nakon jedne „čarke“ u maju 1992.
godine.
Pri njihovom iseljenju nije bilo incidenata i bilo kakvih aktivnosti komšija muslimana.
Kuće im nisu zapaljene tada ni kasnije ali su detaljno opljačkane iznutra od strane muslimana.
U toku rata 1992.
1995.
na Nišićkoj visoravni niko nije zapaljen u kući.
|
|
|
Struja :
|
21178 |
23.03.2009 |
Ratne igre (2)Čitajući ovaj tekst "Vogošćanina Pravog" tako sam se od srca ismijao, kao što mi se nije odavno desilo.
Podsjetio me je na naše budalaštine od kojih je moglo i da se strada.
Čitav rat sam molio Boga samo da ne poginem uludo.
Prije ove strašne akcije "Ratne igre (2)", moram napisati kako se može glupo poginuti.
Perivoj.
Posle vraćanja naših linija, tu noć smo morali zadržati položaj jer su se neki momci razišli iz rovova vjerovatno ožednjeli ili se malo prepali, to više nije ni važno.
Noć je bila jako hladna.
Moj brat u životu nije stavio šljem na glavu, kada je trebalo da zamijeni jednog saborca na straži, vidje da mu je šljem podrosio.
Reče mu: "Daj mi taj šljem juče sam se ošišao".
Tek što ga je stavio začu se udarac u šljem.
Da je udar bio jak vidjelo se po tački na šljemu, ali pucanj niko nije čuo.
Tako moj buraz ostade živ.
Ko bi od bruke ispričao kako čovjek glupo poginu.
Sada dolazi "Ratne igre (2)".
Položaj Kostrača, dominantna kota iznad Breze, Župče, Avdibegovića i Salkanovog Hana.
Jutro hladno, maglovito, mjestani sela Sovrle poranili da po magli zasiju svoje bašte i svi čekamo da nikne i poniče kupus (od tada ga i ne jedem).
Kada se magla malo raziđe Mirko me zovnu i reče: "Gledaj zečine u kupusu.
Pošto smo imali jednu tandžaru u rovu, uzeh je, opalih i zec nesta.
Vidio sam da sam ga pogodio ali oni nisu.
Kao i obično postao sam ko čajna kobasica serviran za meze.
Da do toga ne bi došlo zamolim Vasu da siđemo do kupusa što on i prihvati.
Ostali pristadoše da nas štite.
Prepuzasmo do kupusa ali zeca nema.
U tom momentu zapuca po nama.
Od puzanja nije bilo ništa jer smo bili visočiji od kupusa.
Skočismo i nastade bježanija.
Vaso pade, i ja pomislih da je pogođen, a on je naletio na zeca.
U svoj toj panici on ga je ščepao i donio ga do rova.
Jedino što mi je rekao je: "Jeb'o te zec".
Naložili smo vatru, a ja sam otišao kući po aparat za slikanje.
Tu sliku sa zecom čuvam i dan-danas.
Zeca niko nije okusio, jer je bio kao armirani beton kada smo ga ispekli.
Pametnije bi mi bilo da sam ga preparirao.
|
|
|
Raso :
|
21105 |
18.03.2009 |
IspravkaIspravka za Jovu Pejića.
Na Mačku su tog jutra, zajedno sa Aleksom, od granate ranjena još četvorica ljudi.
Upravo nam je bio stigao doručak, a Turci su sve pratili jer jedan rov sa lijeve strane nije bio pokriven, a trebali su ga držati Ilidžanci.
Desno od nas, u borbi sa neprijateljem, ranjeno je još nekoliko ljudi.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20988 |
10.03.2009 |
Ratni profiteri Cijeneći iznimno gospodina Mlađu, njegov ratni doprinos odbrani Srpstva i nastojanje da se objavi istina o ratnim profiterima, lešinarima i neljudima koji su „operisali“ na Nišićkoj visoravni u vrijeme dok su čestiti i pošteni gladovali, krvarili i davali sve što imaju pa i živote, istine i pravde Božije radi, odlučih da ga dopunim u stvarima koje su mi poznate.
Likovi i djela aktera iz moje „mjesne zajednice“ su mi mnogo poznatiji nego npr.
Gerze Jovanovića iz Karića.
Tako npr.
selo Hadžići „tuto kompleto“ bilo je u „biznisu“; Perkovići a naročito Spomenko zv.
Tuljo, sada u Srbiji privatnik, sestre Blaža i Draža, sada takođe u biznisu.
Bajdale ( Ivanovići ) svi osim Stjepana a naročito Slavko i žena mu Nada.
Đukići, a naročito Radislav, Stjepan, poslije rata oficir VRS u Sokocu.
Prilikom jedne akcije naših organa bezbjednosti, u vrijeme dok smo bili u 2.
romanijskoj MTB, u septembru ’93.
uhapšena je Rahima Alikadić iz Crne Rijeke, žena Amirova, duboko iza naše linije, u Hadžićima...
Radila sa Bajdalama.
Iz Buljetovine su najviše „radili“ braća Eskije, sinovi Lukini, Momčilo, Krsto i Danko.
Đuke su Rajko, Srpko i Bojo a naročito kćerka mu Radinka, udata za Milana Sando iz Borka.
Todorović Veljo je specifičan je i po tome što je u vrijeme kad područje pod kontrolom Armije BiH nije imalo struju istu je prodavao muslimanskoj komandi (kabl od njegove kuće do komande! ? ).
Puškić Nevenko i Puškić Slavko - Tarzo do pojave šverca su bili među najboljim i najhrabrijim borcima na visoravni.
Niti jedna akcija ih nije „mašila“ a i pokojni Mlađen Leka-Vuk, iako invalid u nogu, učestvovao je npr.
na Medojevićima.
Tarzo je ranjen u vrat kada ga je pucala Korpusna policija, koja se takođe bavila švercom ( poručnik Matić iz Šekovića...
).
Kasnije se vratio ratovanju ali nije imao sreće jer se teško razbolio na plućima kada je dobrovoljno otišao na Treskavicu u Jurišni bataljon kod N.
M.
-M.
i tamo se smrzao.
Risto Stjepanović je rodom iz sela Planinica ( kao i Mladen Durić - vladika Grigorije ).
On se bio baziran na saradnju sa postrojbom HVO „Bobovac“ i to sa samim vrhom, čije je časnike Pejčinovića i Dužnovića često dovodio na razgovore sa našim oficirima i predstavnicima vlasti.
Kada je Mlađo sa ekipom došao na Brgule ( prelazak iz 2.
romanijske u Ilijašku brigadu) Risto je pronašao angažman u Vladi RS, Ministarstvo trgovine, i tu proveo ostatak rata.
Ratko Adžić se suprotstavio prolasku konvoja Milovana Žugića ali mu je „odozgo“ skrenuta pažnja na neprimjereno ponašanje ( Žuga je imao odobrenje Vlade ) pa se i on kasnije dosjetio biznisa i bavio se istim uz pomoć svojih „logističara“ Ratka Kakuće i Brane Damjanovića - Brade.
Ilija Sando (neko ga je pomenuo kao švercera) je bio čestit i hrabar borac, o čemu znaju svi koji su bili uz Vrbasa u novembru i decembru ’93.
On je sa još jednim borcem ostao u januaru 1996.
na straži u Crnoj Rijeci kada su svi drugi otišli tražiti „glavi selameta“.
Petar Trifković je najljigaviji oblik ratnog profitera, koji nije dao iz džepa ni dinara ali je svo vrijeme trpao.
|
|
|
:
|
20965 |
09.03.2009 |
Sverceri sa NisicaIlija Sando iz zaseoka Nanići, Crna Rijeka i pokojni Budimir Perković iz sela Perkovići...
|
|
|
Mladjo :
|
20962 |
08.03.2009 |
Šverc pod maskom diverzantskih akcijaKakva je to diverzija u dubini neprijateljske teritorije kada bi za nju znao bilo ko sem učesnika i par starješina?! Naravno da je bilo takvih akcija i sa jedne i sa druge strane, ali je to ostala tajna za "opšte narodne mase", što je sasvim razumljivo zbog prirode zadatka i drago mi je da je tako.
To su bili čisto vojnički zadaci u kojima nisu učestvovali ni Okilj D.
, ni Vitko, niti niko sličan.
Pa, pobogu, zar stvarno neko može i pomisliti da bi takvi ljudi mogli izvršiti diverzantsku akciju...
Oni su jedva pušku nositi znali.
Što se tiče šverca sa neprijateljem, koji Struja pomenu, moram da napišem o tome šta je u stvari preduzimano po tom pitanju, a kako se ne bi stekao utisak da se je na taj najniži oblik kriminala gledalo blagonaklono:
To je kriminal koji je uzeo maha 1993.
godine na Nišićkoj visoravni, a počinje sa švercom cigareta kojim je rukovodio Milovan Žugić, predsjednik Srpske opštine Olovo, sa HVO "Bobovac" Vareš i sa vareškim civilnim rukovodstvom.
Naravno da su te cigarete završavale kod muslimana u Tuzli, Zenici itd.
Kada to vidjelo lokalno stanovništvo sa Brgula, Toljenka, Karića i Okruglice, kreću i oni u istu rabotu, te dolazi do prvih sukoba između VP SRK ( korpusne policije ) i mještana...
Naravno, ne zbog zaustavljanja šverca već zbog sukoba interesa.
Predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić, vidi šansu da na isti način kao i Milovan Žugić dođe do novca koji je neophodan da bi se omogućila nabavka uniformi, čizama i ostalih potreba za vojsku Ilijaške bridage civilnog stanovništva, ne razmišljajući o tome da će to izazvati gnijev kod poštenih boraca, a kod lopova opravdanje da i oni mogu isto da rade, pa i to da neprijatelju prodaju naoružanje i municiju.
Tada stvar u svoje ruke preuzimaju pokojni Leka, Tarzo, Nevenko, kao kolovođe na Nišićkoj Visoravni, ali i ostalo lokalno stanovništvo(babe, djedovi), pa se dešava situacija da na 5 minuta prije početka našeg kontranapada na Crnu Rijeku i Zubeta uhvatimo babetinu sa Toljenka od 60 godina sa sandukom municije 7, 62 mm, koji je ponijela neprijatelju.
Ratko Adžić, sav novac koji zaradjuje uz pomoć R.
Kakuće i Brade D.
koji su mu bili logistika, nosi u Beograd sinovima prijeratnog predsjednika opštine Ilijaš, Neđe Bodiroge, Dadi i Miki, koji Ratka izvaraše za par stotina hiljada DM, a što Ratka košta gubitka imena poštenog i dobrog Srbina, kakvog smo ga svi doživljavali prije ovih događaja.
Donio je on nekakve uniforme koje su Bodiroge sašile na ukradenim mašinama iz Željezare Ilijaš, ali one ne vrijediše pišljivog boba.
Iskreno mi ga je žao, ako ni zbog čega drugo, a ono zbog 28.
12.
1992.
godine, kada povede vojsku u kontranapad na Bioču kada nam mudžahedini ubiše 11 boraca, te nam pomože da neprijatelja potisnemo sa naše linije i nanesemo mu ogromne gubitke.
Neka je on nama živ i zdrav, i da ne zaboravimo dane kada u njega gledasmo kao u spasenije! Ne čudi me što smo sada svi pametni i što omalovažavamo takve ljude, pa kakvi bismo mi Srbi bili?!
Naravno da tu situaciju znadoše iskoristiti Okilj, Fiško, Z.
Kokotović i ostali čijih se imena ne mogu sjetiti, pa ne bih da pogriješim, a koji bijagoše hapšeni, te pritvarani u KP Kula zbog istog djela.
Mnogi u akcijama sprečavanja šverca ostadoše bez nogu kada naiđoše na mine koje su postavljane na staze šverca, tako da teza da nije ništa preduzimano jednostavno ne stoji, kao na primjer Zlatko B.
i Damjanović na Banjeru itd.
Čekrčići, Lješevo, Banjer su samo neki od položaja na kojima se odvijao najgori vid kriminala.
Pa, kako objasniti da hraniš i snabdjevaš municijom neprijatelja koji će ti s tim istim metkom dijete ubiti? Ja to jednostavno ne mogu da razumijem.
Naravno, nije dovoljno preduzeto, jer nažalost svi gore nabrojani prođoše samo sa blažim kaznama ili eventualno bez noge, što je za takvo djelo jako, jako malo.
Neka mi Bog oprosti zbog ovakvog razmišljanja!
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20795 |
25.02.2009 |
Disciplina kičmeNesretno doba ratne trgovine iz ’93.
godine na visoravan donese i kapetana Marinka Milidraga.
Za sebe je tvrdio da je „pravi“ bezbjednjak koji će da suzbije šverc i kazni aktere.
Imao je svoj objekat, vikendicu sa betonskim podrumom koji kao da je građen za zatvor.
Imao je svoje ljude i svoje metode.
Okrivljeni su obavezno premlaćivani „dok priznaju“.
Vezanje za stabla kada nesrećnik obgrli stablo i biva izbuban po bubrezima svojski bila su svakodnevna.
Nekako su se uvijek zalamale neke sitnije ribe i ni jedna krupna.
Kad je istražio trgovce bacio se na neposlušne vojnike.
Dražu M.
, koji je izbjegavao odlazak na liniju, ošišao je nožem „rambo“ a Nikolu S.
iz radnog voda prebio mašom (željezna lopata za ognjište).
Jednom prilikom borci iz interventnog voda, Malići i pokojni Goran Glišić riješiše da vide kakav je to junak.
Banuše mu u goste uveče i posjediše skoro do jutra.
Domaćin je imao pića, koje je i sam trošio, pa se gosti nisu žurili.
A bili su baš spremni da vide kakav je "u elementu".
Nakon što su se u miru razišli, istoga dana Milidrag srete jednog momka koji je mnogo ličio na Malićija.
Nesretni momak nije mogao doći sebi od iznenađenja kad ga je kapetan spucao štosom iz čista mira.
A kapetan je mislio da je namirio račun od prethodne noći.
Potpukovnik Robert Jovanovski je bio glavni na visoravni „u mirnija vremena“.
Neki koordinator ili već kako se zvalo.
Kad su bile borbe nigdje ga nije bilo.
Uredan, izbrijan, namirisan, opeglan.
Na glavi čohana beretka, nakrivljena na lijevo uvo, novo maskirno odijelo, uprtač kožni, oficirski iz JNA, jedna široka i dvije uske tarabe (čin) i besprijekorno izglančane čizme.
Volio je da juri žene a slobodnog vremena imao ih je napretek.
Tog nesretnog 13.
septembra 1994.
godine došao je Robi u sukob sa našim komandantom Malim.
Detalje sukoba i obračuna znaju njih dvojica.
Inače ga je mrzio „organski“ a njegovo okruženje bili su članovi naše stare komande koji su smijenjeni kad je Mali postavljen i tu našli angažman.
Oni su „kljukali“ šefa raznim podacima kako bi napakostili Malom.
Stvar je u svoje ruke uzeo Milidrag i za početak uhapsio Malog.
Ujutro 14.
9.
nazvao je komandu našeg bataljona i onako „za svoj gušt“ izvrijeđao sve u istoj, pominjući im najbliže.
Nikome nije bilo jasno šta je budali a kada je neko donio vijest o stvarnim događanjima nastao je haos.
Odmah je interventni vod skočio na noge.
Iz svakog rova po jedan borac pridružio se i formirana je ekipa za oslobađanje komandanta.
Nazvan je IKM i saopšteno da 33 čovjeka kreće iz Ravni pod punom spremom i tražimo da nas dočeka Milidrag.
Milidrag je pokupio „zarobljenika“ i zajedno sa Robertom i kompletnom komandom pobjegao za Ilijaš.
Po dolasku u vojni zatvor Malog je vezao za cijevi radijatora lisicama i prebio palicom, šakama i nogama.
Nema šta, „nagrada“ srpskom junaku Malom za sve do tada učinio na bojnom polju bila je „veličanstvena“.
Zahvaljujući predsjedniku Ratku Adžiću i njegovom diplomatskom angažovanju izbjegnuta je jedna velika katastrofa i Mali pušten iz zatvora a smirena pobuna vojske.
Stvar je smirena tek kad je dospjela do Radovana.
Sledećeg dana predsjednik Adžić je došao borcima na liniju i iskrenim obraćanjem zahvaljujući autoritetu koji je imao kod boraca uspio da smiri tenzije.
Marinko Milidrag poslije ovoga nikad nije kročio na Nišićku visoravan.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20762 |
23.02.2009 |
Rat iz ugla Nišićkog bataljonaJa pišem o ratnim zbivanjima iz ugla Nišićkog bataljona nastojeći da ih prikažem hronološki.
U sledećoj fazi imam namjeru da pišem pojedinačno o junacima kao što su bili pokojni Mlađo Motika, Dragislav Motika-Daca, Luka Vuković (na vezi Luger), Sveto Đurđić, Novica Topalić, Goran Gavrić, Goran Glišić, Ilija Šepur i drugi koje sam imao čast da poznajem.
Pisanje o živima je dvosjekli mač.
O Radojici mogu napisati knjigu ili filmski scenario ali ovo sve čitaju muslimani i memorišu i mogu svašta iskonstruisati iako se radi o čestitom borcu koji je rat shvatao kao viteško nadmetanje i takav bio i ostao.
|
|
|
Luger Vukovic : Pale
|
20750 |
23.02.2009 |
Mladjo, Daca, Radojica Pozdravljam sve borce Ilijaške brigade, Nišićkog bataljona, Sredanjskog bataljona(6), Vogošćanske brigade i svih onih koji su kasnije bili u sastavu 3.
sarajevske brigade.
Želio bih da se zahvalim učesnicima koji su iznijeli neke datume u svojim tekstovima i imena učesnika pojedinih bitki oko Sarajeva.
Drago mi je da se joć uvijek sjećaju naših poginulih drugova i saboraca.
u jednim tekstu sam primjetio da se pominju tenkovi u akciji na Medojeviće.
Nije bilo "tenkova" nego samo jedan tenk.
Žao mi je što se toliko piše o Slavi Kojiću koji je pobjegao u Srbiju 1992.
godine u lajsnerovom audiju.
Bez obzira da li se on pominjao u nekom šaljivom ili kritičkom kontekstu, ali o njemu se ipak piše.
Lično mi je žao što je tako malo napisano o pokojnom Mlađi Motiki koji je bio izuzetan čovjek, pokojnom Daci, Luki Vukoviću, Radojici Stanišiću, da sad ne nabrajam sve o kojima bi se moglo pisati.
Poštovani,
kao da mi čitaš misli.
Iskreno da ti kažem, Mlađu Motiku, Dacu i Radojicu Stojanovića, a ne Stanišića sam imao čast da upoznam i o njima sam namjeravao da ponešto napišem, ne zbog toga što sam dovoljno informisan o njima nego da "probijem led".
Jer, kada neko krene sa nekom temomonda ga i drugi slijede.
Zbog toga sam ja i počeo da pišem o Bijambarama i Slavi, ne zbog toga što mislim da sam kompetentan da o tome pišem.
Samo želim da privučem pažnju onih koji to majstorski rade, poput "Vogošćanina Pravog" i Jove Pejića.
Ja te molim da nam i ti u tome pomogneš.
Ja, koji sam na Nišićima proveo samo nekoliko sedmica, ne mogu da budem ni približno informisan poput onih koji su tamo proveli čitav rat.
|
|
|
Neko : Tamo Daleko
|
20703 |
18.02.2009 |
Radojica StojanovicPo meni mnogo dobar komadant Nišićkog bataljona je bio Radojica Stojanović koji je vrlo vješto koristio oružje i bio vješt borac.
Svaka čast pokojnom Daci i ostalima koji dadoše i svoj život za otadžbinu, ali Radojica je bio veoma sposoban vojnik.
Da je bilo sreće da prije preuzme komandu bataljona na Nišićima od samog početka rata.
Radojica je bio komandir Interventnog voda Nišićkog bataljona, a ne komadant Bataljona.
|
|
|
Zis : Srpska
|
20563 |
09.02.2009 |
NisiciVidim da niko ne pominje ulogu Jahorinskog bataljona u odbrani Nišića.
Niko ne pominje ni napad 03.
12.
1994.
godine, kada su borci ovog bataljona bukvalno vodili borbe prsa u prsa.
A Beli Vukovi i njihova zasluga?
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20546 |
08.02.2009 |
Priznanje junacima rataDirnut iskrenim namjerama da se oda priznanje junacima otadžbinskog rata, bar pominjanjem imena i djela poginulih, kad već niko od zvaničnika tome ne pridaje značaj, a što je pokrenuto od istinskih srpskih junaka "Vogošćanina Pravog", Oka, Minera i drugih i ja pokušavam dati svoj skromni doprinos da se baci bar malo svjetla na dane koji su promijenili naše živote i istoriju.
Sliku ratnih zbivanja na Nišićkoj visoravni iz svojih sjećanja prenosim na ove stranice, zahvalan gospodinu Željku koji ovo objavljuje.
Mislim da će sve što je napisano o ratu na ovome sajtu iz ugla najneposrednijih učesnika prevashodno pomoći dolazećim generacijama da steknu vlastitu sliku o jednom burnom vremenu, "običnim" ljudima koji su pisali istoriju i onima koji su brali plodove njihovog stradanja.
Krajnje glupo bi bilo da mi ovdje polemišemo međusobno ko je bio hrabriji i bolji borac, ko je više doprinjeo, ko je više iskrvario.
To nema nikakvog smisla i ja neću odgovoriti nikome koji smatra da pišem neistine, jer Bog mi je sudija.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20543 |
08.02.2009 |
Rat na Visoravni INakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja.
Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Sabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona.
Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio prostor nepopunjen.
Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo.
Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima.
Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M.
J.
Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane Pravog pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio...
Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, ionako se napatio poslije rata u Rudom...
Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu.
Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969.
godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod.
Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić, sakupljajući drva.
Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.
Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.
Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu.
Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.
Velika tragedija zadesila je naše područje 9.
9.
1992.
godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti.
Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952.
godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca, mučki su ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.
Komandir čete Krivajevići Boško (Nove) Motika poginuo je prilikom izviđanja ispred svojih položaja u septembru ’92.
Tih dana stradao je smrtno i borac iz te čete Vaso Janjić na položaju u blizini Bijambarske pećine.
Na straži u Gajinama ubijen je Petar Jokić u proljeće ’93 pri napadu diverzanata koje je nakon toga sam odbio pokojni Milutin Mitrović, tada teže ranjen.
U borbama kod Stomorina krajem septembra ’92.
poginuo je Zoran Makitan.
Pokušavajući da pomogne smrtno ranjenom Zoranu poginuo je i njegov brat Rajko Makitan, jedan od najhrabrijih boraca sa početka rata.
Dva sina Desimira Makitana istoga dana dali su svoje živote za srpstvo, kojim su se ponosili.
|
|
|
Jovo Pejic :
|
20542 |
08.02.2009 |
Nisicka visoravan - formiranje linijaNakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja.
Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Šabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona.
Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio nepopunjen prostor.
Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo! Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima.
Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata i borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M.
J.
Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane "Pravog" pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio...
Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, i onako se nakon rata dosta napatio u Rudom...
Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu.
Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969.
godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod.
Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić sakupljajući drva.
Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.
Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.
Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu.
Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.
Velika tragedija zadesila je naše područje 9.
9.
1992.
godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti.
Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952.
godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca su mučki ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
16964 |
06.01.2008 |
Spaljena crkva na NisicimaU toku rata uništeno je mnogo je vjerskih objekata, i ovo je za svaku osudu, bez obzira što neki ovo opravdavaju riječima: "Šta se može, bio je rat! "
Crkva na Nišićima je uništena nakon rata tj.
nakom potisivanja Dejtonskog "mirovnog" sporazuma.
Zbog toga ovaj akt neću ni da komentarišem.
Svaka čast dragi naši "rođaci"!
|
|
|
Seljak :
|
16494 |
02.12.2007 |
Slika OFK Nišići je za antologijuRadenko sve čestitke za ovu sliku.
Ova slika OFK Nišići je za antologiju, i na žalost nikada više ovi ljudi, koji su na njoj, se ne mogu okupiti zajedno, a niti na ovim prostorima, tačnije na ovom mjestu koje je vjekovima pripadalo krivajevičkim Srbima, a sada pripada Hilmi Selimoviću i drugima.
I sve više što gledam sliku, sve me više obuzima neka tuga, a iskreno rečeno i bol, od saznanja da naše vjekovne djedovine ostaju napuštene odnosno, prepuštene drugima, i da nekih dragih ljudi (prijatelja i rođaka) više nema medju živima, a da su drugi razasuti diljem svijeta daleko od pradjedovskih ognjišta.
Od ovih koje prepoznajem na slici, neka je Mlađi i Daci laka zemlja, a Momči, Paji, Pavlu, Todoru, Danki, Savi, Cacanu i drugima koje u ovome trenutku ne prepoznajem na slici, želim sve najbolje, i da Bog da, da budu sretni kako su nekada bili na ovim prostorima, i u vrijeme kada su se slikali.
P.
S.
Željko molim te nemoj ništa mjenjati u tekstu, jer bi time moje emocije izgubile ovaj intenzitet i senzibilitet koji osjećam u ovom trenutku.
Hvala!
|
|
|
Radenko S. :
|
16493 |
01.12.2007 |
O.F.K.
NišićiPoštovani Željko,
Molim te da zbog mnogobrojnih Nišićana koji su rasuti po cijeloj planeti, a redovni su posjetioci ovog sajta, objaviš ovu sliku u rubrici "Istorija-Nišići".
Ovdje su i dva komandanta Nišićkog bataljona Mlađo Motika (poginuo 7.
12.
1992.
godine) i Dragislav Motika (poginuo 3.
11.
1994.
godine)
Slika je nastala 1977.
godine.
Kapiten je Todor (Tošo) Kojić.
Pozdrav,
Radenko S.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
16112 |
18.11.2007 |
Uspomena sa NisicaOvo je slika četnika i naroda iz Nišića snimljena u jesen 1944.
godine.
Okupili su se da dočekaju Dražu Mihailovića.
Zahvaljujem se mom prijatelju sa Sokoca, na ovom predivnom istorijskom biseru.
|
|
|
Ex-Vrs : Vrs
|
12059 |
26.03.2007 |
Re: Hronologija dogadjajaLaž je nešto što prezirem, a kad već se ne slažemo oko nekih stvari, mislim da bi trebalo hronološki poredati ono o čemu pišemo.
Istine radi!
Na našoj Visoravni početak rata u BiH odvijao se na specifičan način.
Većina Srba mislila je da će rat trajati u vrh glave mjesec-dva, a da će se muslimani od straha razbježati.
A oni se pokazaše mnogo žilaviji nego se mislilo.
Do prekretnice zvane Čemerno, u suštini nije se ništa ni dogodilo, dok su iz Ilijaša svakodnevno stizale vijesti, i sa jedne i sa druge strane.
A onda je došao taj nesretni 12.
jun 1992.
godine i, što bi rekao Džoni, "svijet se okrenuo naopačke".
Onda se neki genijalac sjetio da na naše područje doveze i pobije pun autobus civila muslimana (u Sokolini) i tako "zakuva" na našem kraju ("da prebaci težište").
Onda slijedi vaša zasjeda kod "Ranča" (kombi u kojem je ubijeno četvoro civila i ranjeno troje), pa ubistvo Dragana Janjića (ranjen Motika Petar), ubistvo Bore Radića i još dvojice sa njim...
Za sve to vrijeme nije na Visoravni spaljeno ni jedno selo.
Događanja oko i neposredno poslije Čemerna uzrokovala su zakrčenje puteva ka "majci" Srbiji.
Pod izgovorom da spasavaju porodice mnogi su otišli u jednom smjeru.
Zbog smanjenja brojnog stanja ionako kritično pokrivanje linija postalo je još kritičnije.
Pa ja sam stražario sa još 7 ljudi u selu a lijevo je najbliži naš položaj bio 2 kilometra a desno 3 km, vazdušne linije.
Svako imalo normalan zabrinuo bi se za opstanak.
Komanda "odozgo" naredila je da je potrebno hitno uvezati teritoriju i istu očistiti od pripadnika ABiH.
Ovo nije laž!
Zato se krenulo u čišćenje sela a pošto se i onako tanko ljudstvo moralo štedjeti, pristupilo se "receptu": artiljerija pa pješadija.
Početak ovih dejstava bio je 19.
08.
1992.
godine u Gornjim Ivančićima.
Ovim načinom nije bilo žrtava ni na muslimanskoj strani( početak granatiranja zanačio je i napuštanje sela).
Sela nikad nisu opkoljena, išlo se sa jedne strane, tako da su nesmetano napuštena.
Ponegdje je i javljeno za napad dan prije od strane Srba(npr.
Gornji Ivančići).
Granatiranje sela tj.
civilnog stanovništva praktikovala je i ABiH, naročito u toku 1994.
godine.
Sa položaja na Selačkoj planini gađani su Nišići haubicom 105 mm.
Čak je granatirana i sahrana 01.
06.
1994.
na Bešlinom Brdu (Delipare u Crnoj rijeci).
Da ste se ubacivali iza naših linija, to je tačno 100%, vjerujem a i neki su mi neposredno pričali o tome (išlo se za ovih 10 godina ponekad u zavičaj).
Vaše linije je bilo teže proći, jer su bile gušće popunjene.
A prošlo se na Gradini 09.
11.
1993.
(Crna rijeka), koja je pala upravo udarom s leđa.
Kruševo je palo takođe udarom s leđa (kad je poginuo komandant Senahid Bolić, bivši centarfor OFK Nišići, u januaru 1994.
godine), nakon što su se Alfa jedinice provukle kroz vaše linije.
Što se paljenja kuća tiče, bilo je kretena koji su u tome uživali.
Moja kuća je spaljena u septembru 1996.
, znam i ko je to uradio ali nisam zbog toga ništa sretniji.
Za tvoj identitet nisam rekao da znam sigurno, ali sam zaključio da si iz Lađevića, što opet znači : Šabanović Đurići, Makitani, Eskije, Lijaći, Rekmaći, Jazovci i Šepuri su s druge strane).
Poznavao sam jednog Šabanovića koji je djelovao pametan a završio je Građevinsku tehničku 1982.
godine, pa...
Između tvoga i moga sela bili su: Glavica, Nišani, Gornji Ivančići.
Pozdrav
|
|
|
Saban :
|
11877 |
10.03.2007 |
Ladjevici, ČemernoNemate pojma ko je zaustavio kolonu na Zavezanoj ćupriji u blizini Karaule i samo lupa imena ljudi.
Zato mi je žao što još takvih kolona nije prestrtnuto ali dosta ste izgubili "hrabrih boraca" kao sto su Rajko Makitan i brat njegov pa Velo Pantic - Šumar, koji je kriv za ubistvo Vahida Stomornjaka.
Jedino mi je žao što niko ne ubi onu pogan Tomu Motiku koji još uvijek ima obraza doći u Čevljanoviće i pogledati ljudima u lice koji su ga prije rata hranili.
Više su mu muslimani valjali prije rata nego Srbi.
Znam kad je taj isti Tomo išao u osnovnu skolu u Ivančiće i kad nije imao sveske ni olovke pa ih je dobijao upravo od muslimana koji su uvijek pomagali sirotinju a ti isti Srbi su ih kasnije glave dolazili.
Zato nek vas je sramota kako pišete i hrabrosti vaših boraca, jer vidio sam ja vašu hrabrost na Moševićkom brdu zvanom Polom.
|
|
|
R S : Nekad NišIćI
|
10249 |
26.08.2006 |
Maj 1992.,motel BijambareU rubrici "Istorija" pronađoh i podrubriku "Nišići", što me je pozitivno iznenadilo.
Tu je Željkov tekst o Nišićima i famoznom kaomandantu Slavku alijas Slavi Kojiću koji budi uspomene na davno prošlo vrijeme.
Kako sam na opisanom mjestu u opisano vrijeme živio uzeh sebi za pravo i da prokomentarišem neke navode teksta:
Navodnici kod pojmova "komandant brigade" i "štab brigade" daju istima posprdno značenje, međutim, u to vrijeme to su bili zvaničnici sa upravo tim zvanjima i ovlaštenjima.
Takođe iz opisa se može zaključiti da su štab ili "štab" činili isključivo rođaci, kumovi i prijatelji Slavini, što istine radi, nije tačno.
Npr.
Radojica (ne sestrić, nego rođak-majke im sestre) nije bio član štaba nego osoba sa posebnim zaduženjima, kao recimo, vodič ratnih turista, instruktor za lov pastrmke ručnom bombom i konja poteznom minom.
Ovakav opis štaba brigade daje utisak da se tu radilo o raspojasanim seoskim đilkošima, što nije fer prema pokojnom heroju Mlađi Motiki (tada zamjeniku a kasnije komandantu), u čijem je sitnom tijelu bar 70% činilo srce, ili pokojnom Daci, načelniku štaba, velikom čovjeku i sposobnom oficiru koji je hrabro poginuo 1994.
godine.
Što se tiče linije odbrane, tačno je da nije bila dobro pokrivena ljudstvom, ali iz razloga što je nas 200 pokrivalo 14 kilometara.
Navod da je tada na Kruševu bila dobro ukopana i na borbu spremna Druga romanijska nije tačan.
Tada su tu bili dobro ukopani i na borbu spremni muslimani, a Druga romanijska je stigla tek u septembru.
U to vrijeme muslimani su držali i Knežinu, Kaljinu i okolna sela a srpski borci su bili ukopani koliko i mi.
Slavo je za Srbiju otišao dok se još nije "pravo zapucalo" a vratio se ubrzo, vidio sam ga svojim očima.
Međutim, u međuvremenu je došlo do promjena u strukturi, nije više bilo brigade, on je razvlašćen, pa je nakon 2-3 dana otišao ponovo u Srbiju.
Kasnije je ponovo dolazio, čak bio i hapšen od organa VRS.
I sada živi na teritoriji BiH, Srbiju je odavno napustio.
|
|
|
R S : Sokolac
|
10177 |
14.08.2006 |
Prisjećanje i dr.kako ne volim neistine, natjerah se da se prisjetim nekih detalja od prije 14 godina.
Naime, od 11.
do 22.
maja 1992.
godine bio sam na obezbjeđenju pansiona "Bijambare" (koji je inače bio par stotina metara od moje kuće) u kojem je bio štab TO.
Odmah po dolasku u pansion primijetio sam da se tu nalazi veliki broj ljudi, a pošto smo se mi svi poznavali, zapazio sam dva nepoznata čovjeka za stolom lijevo od ulaza.
Jedan je bio mlađi, od 30-ak godina, a ovaj drugi nešto stariji, proćelav, sa začešljanom kosom unazad koja je padala preko vrata (kao mišji repovi).
Od nas 10 novopridošlih niko ih nije poznavao a za ovog drugog rekoše: Slavin jaran, povjerenik za Vogošću i Ilijaš.
Bio je u crnoj majici i smb pantalonama M70, više puta podvrnutih.
Tu su bile čizme i nož a ime nismo saznali.
Mnogo kasnije, kad su osnovani radikali, za Poplašena rekoše: to je onaj iz Pansiona.
Sjećam se da je ubrzo morao otići za Beograd, jer mu je dijete bilo bolesno.
To je vrijeme kad je pukovnik Slavkaš helikopterom slijetao kad se vrati s Pala, a ako se ne varam 16.
maja su pali Pofalići.
Slavo je nestao preko Drine nekad u julu, neposredno po pogibiji Bore Radića.
Vratio se u avgustu, ali je u međuvremenu bio razvlašćen (znam i ostale detalje ali...
).
Toliko o tome, a ja mislim da je Zoka bio jedina nada za Sokolac (ne znam da li znaš da je odbio mjesto načelnika MUP-a i mjesto predsjednika Izvršnog odbora ( nudio mu srećodjelni miš Bjeli..
), gdje se mogao lagano uhljebiti, ali on nije gledao na svijet na taj način.
I ja sam mu zamjerao previše umjerenosti, pa sam nakon njega smatrao da treba učiniti ono čto je on mogao a nije.
Nisam uspio, jer mi je nedostajao upravo on, odnosno zato što takvih ljudi više nema.
Mislim da je on bio veliki poznavalac ljudskog karaktera i zbog toga mi je ponos što mi je vjerovao, u više navrata pomogao.
Ovaj put se stvarno potpisujem (to sam uradio i prethodni put u engleziranom omotu, što si ti naravno dešifrovao).
Želim puno sreće i zdravlja tebi i porodici (sina sam ti upoznao zimus, kada je dolazio, i smatram da se radi o jako čestitom momku).
Onih nekoliko dana u Sokocu sam proveo hodajuci po groblju: otisao sam na Zoranov grob kod crkve, Srdjanov grob u Podromaniji, kao i na Vojnicko groblje.
Moram ti priznati da vise i nemam pravog prijatelja na Sokocu.
Svi su ili u inostranstvu (Srbija i dalje) ili u grobu.
Oni koje sam sreo ili su mi cestitali na mom "pisanju po internetu" ili su okretali glavu od mene, kao da se boje pricati sa mnom (Baca) ili su se jednostavno pravili da me ne vide (moj dobri i pomalo posteni komsija policajac).
Moram ti priznati da si u pravu, vrlo je moguce da je tada Nikola bio na Nišićima.
Ja sam u to vrijeme jos radio u "Srni", pa nisam bio sa njim.
Medjutim, zivio sam u ubjedjenju da je on na Nisice prvi put otisao sa mnom, mada vidim da to nije tacno.
U to si me uvjerio zbog toga sto tacno znam gdje sam bio kad su pali Pofalici.
Znam i sa kim je Nikola dolazio na Nisice.
Izvini ako sam i sumnjao u tvoju pricu, a to samo zbog toga sto nisam bio siguran u tvoj identitet.
Ako mozes da mi se javis na slavicnetŽhotmail.com, pa da razmjenimo i koju preko email-a.
Sto se Zoran tice, znam da su mu nudjene te funkcije.
Kada sam ga ja naivno pitao:"A sto ne prihvatis? " Zoran mi je odgovorio:
"E, ne znas ti kako je tesko raditi sa nasim narodom.
U Sokocu je sve jedno vrzino kolo, a treba i obraz sacuvati".
I upravo zbog toga, Zoran mi je govorio da je jedino zainteresovan da bude predsjednik Stranke, ili eventualno poslanik u Skupstini.
Njega, jednostavno, ni jedna druga funkcija nije interesovala.
Ako nemas nista protiv, tvoje cu ime izbrisati! Eto toliko.
Puno pozdrava za sada!
|
|
