|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
24214 |
29.03.2010 |
Obučenost i disciplinaU jednom od mojih tekstova na ovom forumu sam pisao o našim borcima koji su pokušali uvesti samoupravljanje u jedinicama, pa su samoinicijativno organizovali sastanke na kojima su pokušavali da promjene odluke komande.
Jedan od njih je bio i Soja, pripadnik Vogošćanskog bataljona, kome je dozvoljeno da komanduje vodom samo da prestane sa organizovanja sastanaka u jedinicama.
Česti slučajevi su bili da zbog takvih sastanaka pojedini dijelovi linije budu i po nekoliko dana prazni, sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima.
Ljudi koji su bili skloni pobunama, četo su postavljani na komandna mjesta kako bi stekli odgovornost i prestali stvarati opsane situacije za našu odbranu.
Nedisciplina je vladala u mnogim jedinicama, uglavnom zbog nestručnih komandanata i komandira koji su vodili jedinice.
Veliki broj komandnog kadra su birali sami borci, jer su u tim komandirima vidili svoje vođe, koji se odupiru komandama da se pokrije dio linije koja njima nije bila po volji, kao naprimjer: opasan dio linije, nema dovoljno guste rovove, nema dovoljno ljudi da se pokrije linija, nema redovnih smjena, nema cigareta, nema maskirnu uniformu, "što mi moramo ovdje", "što neko drugi ne dođe ovdje a nas stavi tamo gdje se ne puca".....
Bilo koja stvar da se nije ispunila iz niza njihovih zahtjeva, često se dešavalo da se povuče jedinica sa linije i i rovovi bi ostajali prazni sve dok se ne ispune njihovi uslovi.
Evo primjera nediscipline naših boraca:
- Žuč, decembar 1992.
godine je bio katastrofalni za našu borbu, Orlić tj.
kota 877, je izgubljena jer su borci na najisturenijem dijelu linije prema neprijatelju, napustili rov prije dolaska smjene uprkos tome što je smjena bila na putu prema njima.
Rov je trebao da drži do dolaska smjene rezervni podoficir JNA Bojić, sa još par momaka.
Hakija Mršo je uočio prazan rov, uskočio u njega i postao heroj.
Par dana kasnije se ponovio isti scenario -Krivoglavački bataljon je napustio liniju na koti 850 i tako stvorio nove nevolje za srpski narod.
- Glavica juli 1993.
godine - nakon velikih uspjeha i osvojene teritorije koja daje realne šanse za dalje napredovanje i skraćivanje linije oko Sarajeva, Blagovački bataljon napušta rovove bez borbe i ostavlja velike količine MTS-a.
Neprijateljski vojnik, zvani Pice, ulazi u napuštenu lini i postaje heroj kod muslimaskog naroda.
- Hreša 1994.
godine, ljeto i kosidba u punom jeku, veliki dio boraca samoinicijativno napušta linije i odlaze da pokose svoje livade, muslimani koriste našu neodgovornost i zauzimaju Špicaste stijene, jedinu putna komunikaciju Srpskog Sarajeva sa ostatkom svijeta.
- Ljeto 1995.
godine, spremala se muslimanska ofanziva i svi smo bili upoznati sa početkom novog napada na Srpsko Sarajevo.
Semizovački bataljon napušta liniju odbrane.
Preko Kameničkih stijena, 150 muslimanskih boraca prolazi kroz liniju i pravi zasjedu na putnom pravcu Semizovac-Srednje.
Komadant bataljona Rajko Janković, sve vrijeme laže da je na liniji i da su svi borci na svojim mjestima.
Komanda brigade mu je vjerovala sve dok ministar Kalinić nije stigao u Semizovac i rekao da je jedva živu glavu izvukao na barikadi, jer je njegov vozač shvatio da se radi o zasjedi, pritisno je papučicu za gas.
Iako ranjen, ipak je spasio ministra od zarobljavanja.
Moja jedinica je takođe uletjela u tu zasjedu i tom prilikom smo imali ranjenih boraca, jedan od njih je Ranko Radovanović istaknuti borac Vojne Policije.
Ovo su samo neke nesreće kojih su se dešavale a kojih se danas mogu sjetiti.
Nadam se da će mnogi da se uključe i napišu slične situacije koje su prouzrokovale velike probleme i gubitke života naših najhrabrijih boraca.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24209 |
28.03.2010 |
Obučenost boraca i disciplinaEvo još jedan primjer kao dodatak Željkovom tekstu objavljenom pod brojem 24200 od 26.
03.
2010.
godine.
Kašiković Mihajla Vinko - pripadnik 2.
pč.
1.
pb.
Ilijaške brigade, rođen 01.
07.
1941.
godine na Banjeru.
Prilikom izbacivanja ručne bombe iz bacača bombi sa AP iz rova u Bogdanovićima 23.
08.
1992.
godine došlo je do eksplozije bombe koja je raznijela bacač, Nikolić Petka, koji je bio s njim, smrtno ranila, a on zadobio rane u predjelu grudnog koša, lijeve nadkoljenice i glave.
Ukazana mu je pomoć u Domu zdravlja u Ilijašu, a zatim prebačen u bolnicu na Pale gdje je umro dana 24.
08.
1992.
godine.
Sahranjen je u groblju u Ilijašu.
Od uže porodice ostali su:
- supruga Milena
- kćerke Jugoslava 1979.
i Budislava 1968.
Nikolić Andrije Petko - pripadnik 2.
pč.
1.
pb.
Ilijaške brigade, rođen 08.
05.
1964.
godine u Podlugovima.
Poginuo 23.
08.
1992.
godine na Bogdanovićima - Mrakovo.
Prilikom izbacivanja ručne bombe iz bacača bombi sa AP od strane Kašiković Vinka sa kojim se nalazio u rovu, došlo je do eksplozije bombe koja je raznijela bacač i njega usmrtila.
Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.
Od uže porodice ostali su:
- supruga Stana
- kćerke Željana 1991.
i Slađana 1989.
|
|
|
Kiki Aco Lazo : Bih
|
24207 |
27.03.2010 |
Obuka i disciplinaZbog politike opštine u kojoj sam živio, jedan dio moje generacije nije otišao na odsluženje vojnog roka, a mi kojima su oduzeti pozivi i pocjepani na vlastite oči, smo se morali neko vrijeme javljati u vojni odsjek.
Krajem 1991.
i početkom 1992.
godine počinju prve "seoske straže" i prvi punktovi.
Sa početkom rata, ja sam u maju 1992.
godine dobio poziov za obuku u VRS.
Bio sam prva generacija koja je prošla kroz takvu obuku: ubrzanu i izvođenu na 80% bojevom municijom.
Prve generacije VRS je imal 35 do 45 vojnika, mahom iz opštine kojoj sam pripadao.
Dva puta smo mjenjali lokaciju i obuka i boravka dok nas nisu smjestili u kasarnu.
Disciplina nije bila onakva kakva je trebalo da bude, malo zbog nezadovoljavajućih uslova obuke, a malo i zbog same blizine linija fronta, Pored toga, osjećao se i manjak u oficirskom kadru, koji nije bio ni dovoljno stručan.
Obuka je bila kratka i ubrzana.
Dok sam bio u kasarni išao sam na obuku za pat i mb 60 mm, Bili smo mladi, pomalo zbunjeni i nedovoljno spremni, Međutim, sa prvim napadima smo bili vraćeni u matične komande i tamo raspoređivani.
Dolazile su i druge generacije.
Prva generacija je zavrsavali mnoge obuke, što u borbi što i u vijeme odmora.
Moralo se sve znati i poznavati od naoružanja.
Lično mislim da način na koji su nas tada obučavali nije bio adekvatan i da bi izginuli ko zečevi.
Na nedisciplinu je uticalo i to što su se naši veliki Srbi ( čast izuzecima ) takmičili ko će prvi okačiti činove a o vojnoj doktrini nisu imali veze.
Što veći čin to veći Srbin.
Međutim, kada se počelo ginuti pa se svaki dan dešavala po neka sahrana - pobjegli su kao miševi.
Po mome mišljenju, na lošu obučenost i nedisciplinu su uticale i mutne radnje naših velikaša tj.
samozvanih vojvoda a sve na oči običnih i poštenih boraca.
Lično sam imao više obuka, i u jedinici kojoj sam pripadao obučenost i disciplina je došla do izražaja mnogo kasnije, kada smo stekli neko iskustvo.
U našem komandnom kadru je bilo mnogo nesposobnih ljudi, htjeli mi to priznati ili ne!
|
|
|
Pitar : Sarajevo ,Bih
|
24203 |
27.03.2010 |
Obučenost boraca...Ako mogu da se ubacim sa komentarom u vezi obučenosti, sa ove "naše" strane..
Vidim da se na ovim stranicama često spominje malokalibarska municija, zrna i snajperi koje su koristili pripadnici Armije BiH.
Nisu to bile one klasične malokaliberke-ptičarke nego su to bili lovački karabini sa optikom, pretežno češki i jugoslovenski Remingtoni 223.
Radi se o vrlo opasnom lovačkom oružju, koje je strelac sa smirenom rukom i dobrim okom bez problema upotrebljavao i na udaljenostima preko 500 metara.
Na početku rata, nismo imali vojnih PASP-ova i meni lično je bilo smiješno gledati ljude na liniji sa "lovarama" ali sam prestao biti skeptik kada sam vidio da je jedan postariji teritorjalac, naoružan baš Remingtonkom, drugim metkom oborio srpsku zastavu sa posljednjeg sprata zgrade u "Šopingu" a udaljenost je bila oko 500 metara.
Slažem se sa Željkom da je neobučenost, nedisciplina i budalaština koštala mnoge ljude života.
Nasmijao sam se na tu epizodu oko bombe i šljema a ja sam znao dvojcu kretena koji su se kladili oko toga koji će više izdržati u prostoriji gdje je bačena ručna bomba.
Neke bombe eksplodiraju nakon 4 sekunde a nekima je trebalo i sedam-osam, al' hajde znaj kad će dreknuti...
I obojica su preživjeli rat, a od nesretnih slučajeva su obično ginuli oni nedužni.
Nedovoljna obučenost je koštala života mog druga koji je, bez prethodne obuke, dobrovoljno otišao u minobacačlije i poginuo drugi dan.
I ne samo on nego i kompletna posada jer je ubacio minu u minobacač 82 mm a da prethodna mina nije se ispalila jer je bilo neispravano barutno punjenje tako da je ova druga mina udarila direktno u upaljač prve.
Znao sam momka koji je radi vreće šećera poginuo u Nedžarićima.
Ušao je u međuzonu i u podrumu razrušene kuće pronašao šećer, valjda je tu nekada bio granap.
Uprtio je lola na leđa vreću šećera, a neko ga naciljao pravo u potiljak.
I neka je! Jebo ga šećer, ja sam samo gledao kako da glavu izvučem a on je samo gledao šta će ukrasti.
Kasnije sam imao sukob sa ocem tog momka jer sam mu rekao da mu je sin poginuo kao lopov a ne u "akciji oslobađanja Neđarića", kako je lagao čitavo vrijeme.
A i ja imam ožiljak na ruci od prvog ispaljenog tromblona.
Od trzaja se otkinuo kaiš i dobro me zakačio po ruci a automatska puška se sva raspala.
Dugo mi je trebalo da savladam strah od ispaljivanja tromblona i na kraju sam se držao PAP-ovke.
Dobro je kad se možemo požaliti jedan drugome.
Hajd' u zdravlje!
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
24200 |
26.03.2010 |
Obučenost boraca i disciplinaVeć duže vremena progoni me jedno veoma interesantno pitanje, koje je dotakao i Luna u svom zadnjem članku.
Radi se o obučenosti i disciplini naših boraca, kao i o obučenosti njihovog komandnog kadra.
Kao prvo, svima nam je jasno da su Srbi najveće gubitke imali baš u 1992.
godini i to uglavnom zbog loše obučenosti i nediscipline.
Veoma je mali procenat boraca VRS koji su uoči rata (a i početkom rata) imali neku dodatnu obuku.
Sem Minera, znam za još samo par sličnih slučajeva.
Izgleda da su se naši borci kalili i prekalili pod "bojevom municijom" tj.
direktno na frontu.
Nažalost, mnogo je onih koji su takvu obuku veoma skupo platili, među njima i moj rođak Aleksandar Tomić koji je poginuo u svom prvom ozbiljnijem borbenom okršaju.
Napuštanje borbene linije zbog toga što nije došla smjena za mene nema nikakvog opravdanja.
Jer, vraćanje izgubljenih linija, koje su ponekad i bez borbe padale u ruke neprijatelju, skupo su plaćali svojim životima borci iz jurišnih jedinica...
Veoma česti slučajevi su da borci poginu zbog nestručnog rukovanja MTS-om.
Primjera radi, 7.
novembra 1992.
godine je poginuo Kane, momak koji je pokušao da ispali tromblon - sa bojevim metkom.
I danas se pitam da li se to desilo greškom ili zbog njegove nedovoljne obučenosti.
Uspomenu na moj jedini ispaljeni tromblon osjećam i ja u palcu desne ruke i to na svaku promjenu vremena.
Poznato je da JNA nije imala vojničku obuku za borbe u urbanim uslovima.
Znam nekoliko prekaljenih boraca koji su poginuli u svojoj prvoj gradskoj borbi.
Među njima je i moj rođak, Predrag Tomić, koji svoj mladi život izgubi u akciji na Aerodromsko naselje, negdje oko 19.
juna 1992.
godine.
Kako Luna reče, u gradu neprijatelj izvire iz zemlje, puca se čak i iz neba!
Loše navođenje artiljerije je prokletstvo koje je često pratilo naše borce.
Naša artiljerija je često gađala neprijateljske položaje tek nakon što bi ih naši borci zauzeli.
Najčešći uzroci za ovu pojavu su loša veza, i neobučenost komandnog kadra...
U ratu je izuzetno česta pojava da saborac ubije svoga saborca.
Mnogo češća nego što se to i pretpostavlja! U psihološkom šoku, u trenutku kada akcija krene a hormoni pojure u glavu, prst na obaraču radi mnogo brže od misli.
Instinktivno, prvo pucaš a onda gledaš.
Ovo posebno važi ako saborac pojavi na strani iz koje očekuješ dolazak neprijatelja.
Naravno i za ovo ima lijeka: dobra obuka, označavanje boraca boraca i dobra sinhronizacija akcije pomažu da do ovakvih situacije ne dođe...
Kopanje rovova je za mene bio još jedan dokaz neobučenosti i nediscipline.
Mislim da su Srbi najnesposobniji narod za kopanje rovova! Rovove smo počelli kopati tek 1993.
godine.
Znam slučajeve da su pojedini borci sedmicama bili na jednoj te istoj liniji ne radeći ništa, a da iz rovova nisu izbacili ni lopatu zemlje.
Međutim, iste te rovove su kopali u toku borbe - sa nosovima pobodenim u ilovaču.
Krađa auta i pljačka je bilo još jedan primjer nediscipline, koja je skupo koštala naše borce.
Scena sledeća: Na Aerodromskom naselju je poginuo jedan Zoka, puno ime ne želim da navodim.
Pokušao je da do aerodroma doveze deset godina staro auto.
U toj namjeri ga je zaustavio snajper, malokalibarsko zrno - kroz šoferšajbnu u sred čela.
Rat tjera ljude da rade nevjerovatne stvari.
Na primjer, staviš onu crnu bombu pod šljem, a zatim sjedneš na njega da bomba eksplodira.
I to sve za - desetak maraka.
Ja to ne bih uradio ni za hiljadu! Ma kakvih hiljadu, ne bih ni za milion.
Kažu da su partizani strijeljali borce i za ukradenu šljivu.
Ne odobravam ove metode, ali mislim da je prthodnom ratu Srbima nedostajalo jako puno obuke i discipline.
Interesuje mi i vaše mišljejenja o ovom pitanju!
|
|
