|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 11599 Datum: 17.02.2007
Zora Tošić rođ.
Tomić (1927-2007)
Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku.
U glavi odzvanja samo jedna misao: Umrla mi tetka Zora.
Umrla mi tetka Zora...
Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila posebna! Zbog toga, pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.
Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost.
Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena, korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće.
Pošla tetka u Sokolac, pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā".
Ona je ovu riječ izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama".
Dugo mi je vremena trebalo da shatim da ona nju tako zove još od vremena kada je progovorila.
I ja sam imao nadimak, kojim me je samo tetka tako zvala.
Za nju sam bio "Mile".
Moj otac je za nju bio "Brato", i njega je od trojice braće preteklih od devetoro djece iz Aleksine i Rosine kuće, najviše voljela.
Uvjek me je pozdravljala sa "Dobar dan, Mile".
Iz njenog piskavog, otegnutog glasa je izbijala ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme.
Iz svoga "cekera" je vadila tople gurabije, ukrašene kockom šećera.
U to vrijeme, gurabije su bile rijetka polastica, pa je dolazak tetke Zore za nas djecu bio veliki praznik.
Ponekad bi iz te iste torbe vadila sušene kruške, koje je tetak Branko donosio sa Đedovaca.
Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku, a onda sjedila pored njene postelje i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje.
I kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula baki da mora da ide "da se podmiri" pa će onda ponovo navratiti.
U povratku iz grada bi donijela poneku sočnu krušku, rahat lokum ili neku drugu sitnicu.
Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kuci, jer smo svi znali da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, pažljivo zaključava u svoj okovani sanduk, sakriven negdje na tavanu.
Potom bi se tetka, putem pored Brezjaka uputila u pravcu Bjelosavljevića.
Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu je mogli spriječiti da pješke ode kući, vjerovatno i zbog toga što je pare za autobusku kartu trošila za poklone svojoj majci.
Žurila je ona svome domu da napoji stoku, i namiri živinu.
Međutim, kada sam malo porastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci.
Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije.
Iz svoje torbe je vadila čokolade "Volim te".
Godine su prolazile.
Jednog dana, tetka Zora je svojoj kćerci Milanki dala bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao da vadi gurabiju iz torbe.
Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob.
Par godina nakon toga ista sudbina je zadesila i njenu "Māmu".
Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora je postala još pogurenija, i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.
A ja, ja sam se otisnuo u svijet: Srbija, Evropa, Amerika.
Zaboravio sam na njene gurabije i čokolade.
Ipak, nikada nisam zaboravio na tetku Zoru i njenu dobrotu.
Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje, znajući da je njena ljubav prema meni i mojim sestrama iskrena, gotovo roditeljska.
Zbog toga je ona uvijek bila "naša tetka", a svi njeni ukućani su bili samo - Tošići.
Tetka bi nas dočekivala, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći sa blagim mirisom krava.
Činilo mi se da je uvjek nosila jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje i crnu, seljaču maramu ukrašenu crvenim cvjetićima.
Mora da se tako obučena preselila i na nebo, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.
Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive, i muze rajske krave.
Tamo će svojim grubim rukama mjesiti gurabije anđelima, baš onakve kakve je nekada pekla za mene i moje sestre.
Čudno! Kada sam čuo da je umrla tetka Zora, prvo sam se sjetio tih njenih, već odavno zaboravljene gurabija! Jer sada, kada imam svega na pretek, sve bih dao samo da još jednom zagrizem to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera.
Žao mi je što joj nikada ne rekoh da su njene gurabije bile najbolje na Svijetu!
|
Predrag B. Tomić :
Broj: 9908 Datum: 13.06.2006
Na Jovandan '42Dva dana pre nego što će se ovo zlo dogoditi, u kuće Srba iz Podromanije su upali muslimani iz okoline Rogatice.
Oni su te kuće prisvojili a mještane su proterivali iz kuće ili su ih “sagurali” u neki sobičak ili magazu.
Tako je bilo i sa porodicom moga pradede Danila Tomića, koji je u to vreme već bio u zarobljeništvu u Nemačkoj.
Muslimani su upali u kuću a njih sve sabili u jednu sobu.
Tu su još bili i Mara Tomić, žena Vuja (Petko) Tomića i sina mu Stojana.
Njih su izbacili iz kuće a Vuja su istog dana ubili na kućnom pragu, jer se protivio.
Zajedno sa njim ispred Vujove kuće je streljan i Gavro Živković ( njegova porodica je imala nadimak "PEROVIĆI").
Vujov sin Peko i kćerka Anđelka su bili u bolnici u Vlasenici jer su ranjeni prilikom bombardovanja još aprila '41, što im je nakraju spasilo život.
U kući Danila Tomića se nalazilo devet duša, od toga osmoro Tomića i Joka Adam ( devojačko Mirković) koja je isto proterana iz svoje kuće u kojoj je živela sama, jer joj je muž Boško bio u partizanima.
Od Tomića tu su bili: Danilova žena Malina, kćerka Vojka 18 god, sin Vojko 16 god, kćerka Ljeposava ( mi je zovemo Ljepa) 9 god, sin Ranko 7 god, kćer Koviljka 5 god, Vujova žena Mara i Vujov sin Stojan 5 god.
***
Na sv.
Jovana te '42 godine, oko 22h, u kuću su upale Ustaše i sve ih naterale da izađu napolje.
Potom su ih potjerali podno kuće u kotar.
Kada su tamo sišli, Ustaše im narediše da posedaju po snegu.
U tom trenutku Vojka i Vojko počeše da beže, Vojka niz padinu, a Vojko uz.
Međutim krvnici zapucaše za njima i oboje padoše u sneg.
Vojko je bio na mestu mrtav, a Vojka je jaukala sve do jutra kada je preminula.
Bila je ranjena u glavu.
Odmah pošto to uradiše Ustaše počeše nasumično da pucaju po ostalima sa manje od dva metra rastojanja dok nisu ostali bez municije.
Ali tu se nije završio krvavi pir.
Da bi se uverili da su svi mrtvi počeše da ih po glavi šutiraju cokulama koliko su jače mogli.
Nekom srećom moga dedu Ranka nisu šutirali, ali su njegovu sestru Ljeposavu udarali do besvesti.
Ranko je bio ranjen u desnu ruku i desno rame ( taj mu je metak zakačio i bradu ), i ležao je u snegu bez svesti.
***
"Majo, majo! "- bile su Rankove prve reči kada je ponovo došao sebi.
Njegova majka, koja ga je pre streljanja držala u naručju, nepomično je ležala pored njega u snegu.
Deda mi je tu scenu opisivao kao scenu u filmu "Kozara", i kojoj gine Olivera Marković, a dete je doziva.
Samo sto je ovo on tada za stvarno doživeo.
Onda je Ranko čuo Vojku kako doziva upomoć i otišao do nje ali iako se trudio nije mogao dečak od 7 godina da podigne devojku od 18 godina.
Tada se još uvek nesvestan svojih rana vraća na mesto streljanja i tamo začu kako ga Ljeposava pita da li je ranjen.
"Nisam" – odgovorio je Ranko.
"Nisam ni ja! " – odgovori mu ona.
Još uvek nisu bili svesni rana koje su još bile tople pa nisu osjećali bol.
Tu joj Ranko pomože da ustane i zajedno krenuše ka kući Stojana Tomića koja je bila udaljena nekih 50-tak metara.
Da bi što pre stigli oni su krenuli najkraćim putem koji je vodio preko snežnog smeta debljine nekoliko metara.
Tu je svake godine bilo toliko snega da bi se na Božić momci kladili ko tuda smije da prođe.
Da tuda nisu ostavili krvavi trag, niko im ne bi verovao da su tuda prošli.
Porodica Stojana Tomića je bila u njihovoj magazi jer su ih muslimani isterali iz kuće.
I njih su vodili na streljanje, ali ih je spasao jedan stari musliman koji je poznavao Stojana.
Kada su prišli magazi Ranko je lagano pokucao na vrata, bojeći se da ga ne čuju Ustaše iz obližnje kuće.
Stojanova snaha Ljuba, čiji je muž Luka bio u partizanima, je otvorila vrata kada je prepoznala Rankov glas.
Tu noć su prespavali ispod njihovih nogu, jer je mala prostorija bila prepuna.
Kako je noć odmicala, a rane se hladile Ranko i Ljepa počeše plakati i žaliti se na bolove.
***
Kada je svanulo njih dvoje su otišli kod Milovana Tomića gde su se zadržali kratko, a odatle su ih prebacili do Sima Tomića, gde su ostali do kraja rata.
Simova snaha Cvija, čiji je suprug Miladin bio u partizanima, negovala je ranjenike.
Cvija je još uvek živa i ovog aprila je napunila stotu godinu.
***
Rat se završio, ali Danilo se nije vracao kući.
Ranka i Ljepu su poslali u Dom za nezbrinutu decu u Šapcu.
Ljepa je potom prebačena u Dom u Mokrinu (kod Kikinde).
Ranko je proveo neko vrijeme u Beogradu, a zatim u Sloveniji gdje je bio poslat na "popravak".
Po povratku iz Slovenije on je ponovo došao u Beograd, u Dom "Lazarev" kod Dunav stanice, gde je za vaspitača imao Mijatović Rajku sa Sokoca.
Nekih 15 dana nakon povratka Ranko se već spremao da krene put Rusije, ali baš na dan polaska u Dom dođe Aleksa Tomić da kući povede svoga sina Ljuba i brata mu Milanka pa povede i Ranka kod Danila u Lazarevo koji se, kao i Aleksa vratio iz zarobljeništva.
***
Leta 1960 godine Ranko je, sa ženom Petrom (devojačko Kujundžić) i sinom Branislavom, otišao iz Lazareva na Romaniju i preneo kosti svojih najmilijih na groblje u Podromaniji.
Sahranio ih je u zajedničku grobnicu, i po svim pravoslavnim običajima podigao spomenik.
U Lazarevu, 11.
06.
2006 godine.
Kazivao: Ranko D.
Tomić
Pribeležio: Predrag B.
Tomić
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 9846 Datum: 02.06.2006
Moj djed Aleksa (1)Romanija je između dva svjetska rata grcala u problemima naslijeđenim još iz vremena turskog doba, koje je Prvi svjetski rat samo produbio.
Zbog nedostatka muških glava, neophodnih za poljoprivredne radove, život je bio težak, gotovo nemoguć.
Pored ljudi, rat je uzeo svoj danak i u stoci.
Posebno su stradali konji, pa je snabdijevanje regiona bilo otežano.
Tomići su tridesetih godina dvadesetog vijeka bili jedna od najuglednijih porodica na Glasincu.
Zemlji, koju su otkupili od begova još u vrijeme dok su glasinačkim drumovima tutnjali janjičari, borci iz Prvog svjetskog rata su pridodali parcele koje su dobili od Kralja kao "dobrovoljčevinu".
U našoj kući Tomića se oduvjek poštovala ona stara narodna izreka da u zemlji leži moć, jer se u ratu lako ostane bez zlata.
Zemlja je bila plodna, pa su ambari uvijek bili puni žita, dok se u štalama množila stoka.
Ipak, konji su od pamtivjeka bili ponos Tomića.
Imali su oni mnogo snažnih i uhranjenih pastuva, pa se porodica bavila i prevozom građe sa Sokoca na željezničku stanicu u Mesićima.
Kako je potražnja za "furmanima" i dobrim konjima bila ogromna a narod bio siromašan i bez konja, ova djelatnost je bila jako unosna pa se od nje moglo i ugodno živjeti.
Uobičajni radni dan mog djede, Alekse Tomića, je počinjao par sati prije svitanja.
Nakon što bi upregao konje u masivnu drvenu zapregu, koja je prethodnog dana bila natovarena drvenom građom, zamahnuo bi svojoj "kamdžijom" i potjerao kola niz Glasinačko polje.
Moralo se do Kovanja stići prije nego što "upekne zvijezda", jer konji po žezi ne mogu dobro da vuku.
Sunce bi već bilo na zenitu, kada bi radnici konačno pretovarili teški teret konjske zaprege na zahuktalog ćiru.
Aleksa bi iz svoje prtenjače izvadio plosku rakije, pa bi onda svi "potegli" po jednu za srećno obavljenog posla.
Na putu kući, Aleksa bi zastao na pijaci da pazari malo zajitina, šećera i brašna.
U svoju, slaninom umazanu torbu, djed bi ubacio i poneku đakoniju, uglavnom šećerlame za djecu kojih je u kući već bilo petero, a ponekad, kada bi dobro pazario, kupio bi nove opanke ili nešto odjeće za nejač, te maramu za suprugu Rosu.
Priča, koju ću ovdje ispričati, počinje je na jednom od ovih mnogobrojnih putovanja moga djede Alekse.
I škripale su stare, drvena kola, dok su ih Zekan i Vranac sa mukom vukli uz Kovanj.
Žurilo se Aleksi kući, ali konji nisu mogli brže.
Znao je moj djed da je mnogo konja zastalo i zauvijek ostalo na tih desetak kilometara prašnjavog uspona uz Kovanj.
I uprkos tome što se već smrkavalo, kući se nije moglo brže.
Trebalo je i konje čuvati! Uostalom, i sutra je radni dan, pa se sa njima mora i njiva uzorati.
Sutra će se konji malo i odmoriti, a zatim će Aleksa i konji "put pod noge" pa ponovo nazad u Rogaticu.
Zastao bi Aleksa, svoje "sokole" da odmori, ali je onda konjima teško tu masivnu zapregu pokrenuti.
Da bi konjima olaksao trud, Aleksa uvijek hodao pored kola, a na nekim mjestima bi i sam upirao u njih, trudeći se da im olakša muku.
Bio mu je jasno da snaga njegovog suvonjavog tijela ne može biti od velike pomoći konjima, pa bi onda pokušavao da uhodanom dvojcu pomogne tako što je navodio Zekana na tvrđu podlogu, da bi točkovi zaobišli rupe koje su izlokale proljetnje kiše i izbrazdale teške zaprege.
I tek ponekad bi opalio kamdžijom Vranca, ukoliko bi ovaj počeo da "zabušava", pa bi Zekan gotovo sam vukao kola.
Od zvižduka biča, i Zekan bi zadrhtao, te bi Aleksa nježno spustio ruku na njega oznojene sapi sa namjerom da ga umiri.
I svaki put kada bi udario Vranca, bacio bi Aleksa zabrinuti pogled preko njegovih leđa, u strahu da ga ne udari prejako.
"Hajde Zekane, još par krivina pa ćemo do vrela" - nježnim glasom je zborio Aleksa, kao da moli konja da izdrži još pola kilometra.
Međutim, Zekan je dobro poznavao svako "kopito" tog puta, jer je ovuda, još kao ždrebe trčao za svojom majkom, koja je takođe vukla ta ista zaprežna kola.
Pored toga, u nozdrvama je već osjećao miris bistre, izvorske vode, pa je i bez Aleksine podrške, ubrzanim koracima grabio ka odmorištu.
Kada bi konačno zastali pred izvorom, iz koga je kuljala hladna planinska voda, Zekan bi tiho frknuo, kao da naređuje svom gospodaru da mu donese vode.
Aleksa bi onda uzimao malu činiju, koju je specijalno za tu priliku držao ispod kočijaškog sjedišta, pa bi prvo napojio Zekana, onda Vranca i konačno sebe.
Zekan bi tužnim pogledom gledao svog gospodara, kao da ga moli da mu da još vode, ali je znao da istu neće dobiti kao što je nije dobio nikada do tada.
Bojao se Aleksa da se konji ne prehlade, pa im nije smio dati da piju onoliko koliko hoće.
Takođe je Aleksa znao da konji ne smiju da se odmaraju više od petnaestak minuta, jer će im kasnije biti mnogo teže da vuku zapregu kada se njihovi mišići ohlade.
Zbog toga su, čim bi konji iz zobnice pojeli po šaku žita, nastavili sa usponom.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 9845 Datum: 02.06.2006
Moj djed Aleksa (2)Jednog dana, na tom izvoru, upoznao je Aleksa Fadila.
Nakon što razmjeniše "Pomaže Bog" za "Merhaba", Aleksa rutinski napoji konje dok je Fadil sjedio podalje na nekom kamenu.
Saznade Aleksa da je Fadil sa Stjenica, i da je išao na Raketnicu da samelje malo žita, kako bi njegova "hanuma" mogla da zamjesi malo hljeba za četvero djece koja se izrodiše u njihovoj siromašnoj zajednici.
Međutim, kako taj kršni Romanijac nije imao konja, morao je svakih mjesec dana da uprti četrdesetak kilograma žita i odnese do mlina na Raketnici, a zatim da na svojim plećima samljeveno brašno uznese uz Kovanj.
Nakon što se konji odmoriše, krenu Aleksa kući.
Podiže i Fadil svoju vreću na brašnjava ramena, pa i on krenu za njim.
I sažali se Aleksa na tog sirotog čovjeka, pa mu ponudi da natovari vreću na njegova kola.
Iznenadi se Fadil, jer mu do tada ni jedan kočijaš ne ponudi tu uslugu, ali je sa dubokom zahvalnošću prihvati.
Ne bi Fadilu lijeno, pa svom snagom zape da pomogne konjim ondje gdje je konjima pomoć doista trebala.
Za Fadila, bješe lakše ponekad pogurati kola, nego neprestano nositi vreću na pogurenim leđima!
Još mnogo puta je Aleksa sustigao Fadila kako nosi vreću na leđima.
I svaki put bi mu, bez pare i dinara, dozvolio da natovari vreću na kola, i poveze njegovo brašno sve do Stjenica.
I tutnjalo je drumovima u to vrijeme mnogo putnika, ali niko ne bješe tako bijedan kao Fadil, ali niko ne bješe tako dobrodušan kao Aleksa.
* * *
Godine su prolazile! Jednoga dana, tim istim drumom, na Glasinac dođoše Nijemci i odvedoše Aleksu u zarobljeništvo.
Bez Alekse, kuća Tomića je bila bespomoćna.
Ostade u njoj samo njegova žena Rosa sa šestero njihove djece: Rade, Rada, Milorad, Zora, Ljubo i Milanko.
Za Nijemcima na Romaniju dođe i more ostale gamadi, koja je upadala u srpske kuće.
Ispočetka su samo pljačkali.
Moju babu i njenu djecu su dva puta izvodili na strijeljanje, dok im na kraju baba nije priznala gdje su zakopali djevojačko ruho od njene nastarije kćerke, Rade.
Ustaše su znale da Tomici imaju dosta dukata, pa pa su bili spremni da učine sve kako bi svoje prljave prste stavili na njihovo porodično blago.
Kada je jedan ustaša stavio pištolj u usta moga strica, vidjela je Rosa da je vrag pojeo šalu pa priznade gdje su dukati, te ih zadovoljni mudžahedini za neko vrijeme ostaviše na miru.
Međutim, u zimu 1941-42.
godine u selo dođoše crnokošuljaši, i počeše da ubijaju sve po redu.
Uglavnom su klali, jer su smatrali da je bilo suludo trošiti metke na Srbina.
Za ustašama su išle bule i balijaći, koji su pljačkali i nosili sve što se odnijeti moglo.
Neki mještani Podromanije prepoznaše neke od svojih komšija - muslimana, ali im ni to nije sačuvalo glavu na ramenima.
Ne tako dugo nakon što pucnji odjeknuše Podromanijom, i u dvorište moje babe upade jedna manja grupa ustaša.
Babi odmah postade jasno, da je stvar mnogo ozbiljnija nego u prethodnim situacijama, i da ih ovaj put samo čudo može spasiti.
I čudo se zaista dogodi! Dok su se ustaše dogovarale kako da ih pokolju, u dvorište ujaha neki oficir na bijelom konju.
Babi se taj plećati ustaša učini nekako poznat, ali nije mogla da se prisjeti otkuda ga poznaje.
I baš taj ustaša, očigledno komadant ovim ostalima, drsko naredi ovoj naoružanoj grupi da se odstupe, i da se gube iz dvorišta.
I tek kada taj "dobrotvor" izgovori svoje ime, baba prepozna u uredno ispeglanoj uniformi onog istog, zakrpljenog i u brašno umazanog Fadila, kojeg je jednom upoznala, dok je jednom prilikom išla sa Aleksom da se "podmiri" u Rogatici.
Fadil upita za Aleksu i Zekana, a onda reče:
Ja vas mogu samo noćas zaštititi! Međutim, čim ja odem, oni će vas pobiti.
Nego, brte, vi noćas iskočite kroz prozor pa bježite u pravcu Sočica.
Tamo su "ćetnici".
Baba tako i uradi.
U zbjegu su ostali do jeseni 1942.
godine, a potom se vratiše na zgarište njihove kuće.
Za Fadila su saznali da je nastradao u borbi sa četnicima.
Na taj dan, januara 1942.
godine, četrnaest Tomića je poklano u Podromaniji.
Moj otac, stričevi i tetke su ostali živi samo zbog toga što je moj djed za života činio dobra djela, koja su za trenutak omekšala dušu jednog krvoloka.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 158 Datum: 08.10.2004
Aleksa (Stevan) Tomićpiše: Željko Tomić
Moj djed Aleksa je bio veliki domaćin i ugledan čovjek.
Bavio se zemljoradnjom, a bio je i lični kočijas bivšeg vlasnika pilane u Sokocu, koja se nalazila na prostoru između gradskog stadiona i sokolačke glavne ulice.
Na samom početku drugog svjetskog rata, Nijemci su odveli Aleksu na prinudni rad u Njemačku.
U toku rata, njegova supruga Rosa je preko Crvenog krsta dobijala pismo od svoga muža, tako da su bar znali da je živ i zdrav.
U zadnjih par godina rata, Aleksa je prestao da piše.
Rat se završio, i većina zarobljenika se vratila iz Njemacke, medjutim Aleksina porodica nije imala nikakvih vijesti o njemu.
Aleksa se vratio kući početkom 1946.
godine.
Bio je povučen i pomalo depresivan.
Mnogi su mislili da je to zbog toga što su mu komunisti oduzeli zemlju u Podromaniji.
Aleksa je umro u januaru 1955.
godine.
Četrdeset godina kasnije, njegova bratičina Jovanka Gazivoda sa Pala, po prvi put u svom životu otkriva tajnu svoga strica.
Naime, ona je jednom prilikom zatekla Aleksu kako gleda sliku jedne prelijepe žene i dvoje djece, dječak od osam i djevojčica od šest godina.
Pored toga, svi su znali da je Aleksa dobijao neka pisma pisana na njemačkom.
Naime, Aleksa je za vrijeme rata radio na nekoj farmi krava, nedaleko od Mihena.
Roza, vlasnica farme je pred kraj 1942.
godine ostala udovica, jer joj je muž poginuo kao njemački oficir na ruskom frontu.
Ubrzo nakon toga, moj djed Aleksa je počeo aferu sa zanosnom Njemicom i ona mu je rodila dvoje djece.
Kada se rat završio, Aleksa je bio primoran da se vrati na Glasinac.
Izgleda da mu je Nijemica slomila srce, pa je zbog toga i umro relativno mlad.
Za mene, ova priča je interesantna prije svega što ako je sve ovo istina, to bi trebalo da znači da ja imam još jednog strica i tetku – u Njemačkoj.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 157 Datum: 08.10.2004
Danilo (Jovan) Tomićpiše: Željko Tomić
Brat moga pradjede Stevana Tomića se zvao Danilo.
On je bio sin Gliše, unuk Jovana i praunuk Tome, prvog doseljenika na Glasinac.
Svoju suprugu Malinu, izgubio je 1942.
godine u pokolju 14 Tomića u Podromaniji.
Nakon drugog svjetskog rata kolonizirao je u Lazarevo, Vojvodina.
Tamo se ponovo oženio sa Milicom.
Medjutim, Milica je bila losa žena, nije htjela da gleda njegovu djecu iz prvog braka, pa ga je ubrzo nakon udaje napustila i otišla u Čacak.
Ni Danilo nije znao da je ona trudna, i da mu se samo nekoliko mjeseci nakon što je ona otišla, rodio sin Stanko.
Kada je imao 18 godina, Stanko natjera svoga ujaka da mu kaze ko mu je otac i gdje zivi.
Jednoga dana na vratima Danilovog sina, Ranka, pojavio se lijep mladić, koji je na svoga oca ličio više nego i sam Ranko.
Stanko reče Ranku:
“Ja sam tvoj brat.
Došao sam da me priznaš za brati i više ništa ne tražim od tebe.
”
Stanko je ubrzo poslije toga promjenio prezime, jer je do tada nosio majčino djevojačko.
Bio je jako privržen svome bratu Ranku, pa i svim ostalim Tomićima.
Po zanimanju je bio poštar, i jedne godine je bio proglašen za ”najbržeg poštara u Jugoslaviji”.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 156 Datum: 08.10.2004
Kako su Tomići kupili zemljupiše: Željko Tomić
Prije nego što počnem ovu priču, koja se desila negdje između 1840 ii 1850 godine, da napomenem i to da su u to vrijeme Turci već predosjećali kraj njihovog carstva, pa su age i begovi pokušavali da prodaju svoju zemlju.
Međutim, prodaja nije išla lako, uglavnom zbog toga što je srpsko stanovništvo bilo jako siromašno.
To je bilo i vrijeme kada se parama nije smjelo razbacivati, ali ni hvaliti da ih imaš.
Moj parćipan Jovan (rođen oko 1818 u Crnoj Gori, umro 1884.
godine u Podromaniji) je za desetak godina boravka na Glasincu postao domaćin na glasu, ali je dosta skromno živjeo i neupadljivo se oblačio.
Imao je više konja, sa kojima je iz Zvornika, na samaricama dogonio žito.
Pošto su konji bili dobro uhranjeni, mogli su da nose i po 100 kilograma žita, pa mu je posao dosta dobro išao.
Njegov Zekan, je bio najbolji konj na Glasincu u to vrijeme.
Prije svakog odlaska u Zvornik, svraćao je u jednu kafanu u Podromaniji da popije rakiju i sazna od kafandžije kakav je put prema Drini.
Poslije napornog puta, uvjek je svraćao u tu istu kafanu da spere prasinu iz grla.
Zekan bi sam predvodio ostale konje na putu do kuće.
Jednoga dana, sjedio je u toj kafani nekakav beg, vlasnik većine zemlje u Podromaniji.
Priča počela ovako:
“Čujem beže, prodajes zemlju? ” – upita neko od prisutnih.
“Zemlja jeste na prodaju, ali ja je cijenim 8000 dukata, ali sva raja na Glasincu nema tih para.
” – odgovori beg – “kome da je prodam? Evo daću zemlju bilo kome od vas, ako mi sada da pola kilograma dukata.
”
Jovan je znao da je begovska riječ jača od bilo kakvog zakona, pa izvadi iz njedara kesu dukata i stavi je pred bega na sto.
Beg se zapanji, odmjeri kesu, pogleda u Jovana i rece:
“Osedlaj, Jovane dva konja pa da sutra odemo u Rogaticu da ti prepišem zemlju”.
Tako je moj predak Jovan postao prvi vlasnik ukajićene (sudski prepisane) zemlje na Glasincu, parcele od nekih 700 duluma (70 hektara).
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 155 Datum: 08.10.2004
Porijeklo porodice Tomićpiše: Željko Tomić
Negdje između 1830.
i 1840.
godine, doselio se na Romaniju Toma sa svoja tri sina: Jovanom, Glišom i Riletom.
Predanje kaže da je Toma pobjegao iz Crne Gore nakon što je zbog krvne osvete ubio Turčina i opljačkao njegovo zlato.
Ovo predanje vezuje se za mnoge porodice sa Glasinca, ali je u ovom slučaju istinito jer je samo jedan od trojice njegovih sinova imao 700 duluma zemlje u Podromaniji.
Na moje veliko razočarenje, ustanovio sam da se Toma nije prezivao Tomić.
Moji Tomići slave Jovanjdan, dok Tomići iz Petnice, Pošćenja i Šavnika imaju Đurđevdan za krsnu slavu.
Zbog toga je promjena prezimena bila dobar način da se Toma zaštiti od turske vlasti, koja ga je proganjala zbog ubistva u Crnoj Gori.
Medjutim, jedna stvar je sigurna! Srbi su mjenjali svoje prezime, ali su uvijek zadržavali svoju krsnu slavu.
Tako sam ja potragu za originalnim prezimenom Tomića suzio na desetak crnogorskih prezimena, ali svoja istrazivanja u Pivskom manastiru nisam još priveo kraju, tako da mi je za sada nepoznato od kojeg crnogorskog plemena potiču Tomići.
Jos nešto! Tomići sa Ravne Romanije nisu ni u kakvom krvnom srodstvu sa Tomićima sa Glasinca.
Naime, između dva svjetska rata, Kradimotike sa Ravne Romanije su promjenili svoje prezime i postali Tomici.
Ovu priču sačuvali su od zaborava moj otac, pokojni Ljubo Tomić iz Baltića i pokojni Miloš Tomić iz Podromanije.
|
|
