|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22888 |
15.11.2009 |
Baba CvijaUšao sam u dnevni boravak prostrane folksdojčerske kuće.
U stisku hladnih zidova, čija cigla prkosi zubu vremena već nekih osamdeset godina a žbuka pamti priče još iz procjepa između dva svjetska rata, ležala je baba Cvija.
U tom skromnom, seoskom ambijentu kroz njeno tijelo struji život već sto četiri godine! Ustvari, otkako je umornim korakom ušla u drugo stoljeće svoga postojanja, sjaj u njenim očima se polako gasi pa svima postade jasno da ona samo čeka da anđeli Božji zakucaju na njena vrata i odnesu joj veliku dušu u Carstvo Nebesko.
 Poljubih je u ruku.
Njeno sklupčano tijelo, ne mnogo veće od sedmogodišnje djevojčice, utopilo se u prostrani kauč prekriven izvezenom posteljinom.
Prsti na rukama iznenađujuće hladni iako je temperatura pod bagremom, koji tiho šušti ispod njenog prozora podsjećajući je na njenu voljenu Romaniju, već odavno prešla četrdeseti stepen.
Sjedoh joj pod noge, ne skidajući pogled sa njenog sićušnog, koščatog tijela.
Pomalo zbog sobe u kojoj vrijeme ne teče a mnogo više zbog tog čudesnog bića koje zrači nekakvu hladnu toplinu, osjetih ono isto, tiho zadovoljstvo, koje me obuzme samo kada zakoračim u Hram Božji.
U trenutku mi se pričini da iz zida, na kome je obješena ikona Svetoga Jovana, dopiru jedva razgovjetne riječi "Gospode pomiluj, Gospode pomiluj" i da je u tom trenutku zamirisao tamjan imao bih potpun osjećaj da sam u crkvi!
Baba Cvija je za sve nas dugotrajni simbol vječnosti! Rođena u Austorugarskoj monarhiji, preživjela balkanske, svjetske i građanske ratove, iznjedrila čitavu jednu malu armiju potomaka, dotakla duše mnogih od nas...
Imala je ona pregršt lijepih riječi utjehe za sve unesrećene, dovoljno toplih zagrljaja za sve preplašene i bezbroj korica domaćeg hljeba premazanog svinjskom masti da nahrani svu gladnu djecu komšiluka.
I ležala je ona tu, ispred mene, kao da pokušava da me ubjedi da dobrota ne umire i da Bog dugovječnim životom nagrađuje dobro u ljudima.
I ćutao sam ja ispod njenih nogu pomalo zavideći što je na tako mudar način utrošila vrijeme na ovom svijetu ostavivši iza sebe jedno veliko bogatstvo - čopor lijepe djece, unučadi i praunučadi.
Ipak, dok sam napuštao njenu trošnu kuću, neko šesto čulo mi je šaputalo da ću je sledećeg ljeta umjesto u njenom domu posjetiti na seoskom groblju.
A danas, na dan sahrane njenih ovozemaljskih ostataka, u mislima premotavam sliku našeg rastanka.
Kada sam joj poslednji put cjelivao ruku, njena glava se lagano odvojila od jastuka, pogledala me je onim njenim velikim, upalim očim a zatim ponovo utonula u spokojan polusan.
Izgledala je tako srećno i nestvarno!
Neka ti je vječna slava i laka banatska ilovača, mila moja baba Cvijo!
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22887 |
15.11.2009 |
Govor na Cvijinom grobu Govor napisao Milenko Herceg, Lazarevački pisac, član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Vojvodine
Časni oče Srpske pravoslavne crkve, draga rodbino, poštovane komšije i prijatelji,
Lazarevo se danas oprašta sa svojim najstarijim stanovnikom! Posle tihog i blagog života upokojila se u 104.
godini naša Cvija Tomić, žena koja je životom obeležila ceo 20.
vek i postala na određeni način znamen njegovih istorijskih tokova.
Od Cvijinog života mogla bi se napraviti čitava epska saga, kompleksnija od bilo koje druge životne priče.
Zapamtila je pokojna Cvija plotune Prvog svetskog rata, bila svedok promena režima, proživela u mnogim državama, počev od Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ, SFRJ, sve do danaćnje Srbija.
Podnosila je 1ivod bez klonuća i bez posrtanja, stoički kako to inače čine ljudi sa njene Romanije.
Rođena je na Cvijeti 1906.
godine u Kazmerovićima (Ozerkovićima) kod Sokolca, u Republici Srpskoj.
Rano je ostala bez majke, a kada je stasala za udaju udala se za Miladina Tomića iz Podromanije.
S njim je stekla mnogobrojnu porodicu.
S njim se doselila u Banat.
U duši je ponela svoj zavičaj, iskustvo, čitavo zavičajno nebo..
Za vreme rata, dok je Miladin bio u partizanima, Cvija je brinula o svekru Simi, i svojoj nedorasloj deci.
U to vreme, u vreme stradanja, Ona je hraro čuvala i negovala svoju decu, kao i renjenu decu čije su roditelje ustaše strelljale po Romaniji.
Bila je prinuđena da se u zbegu krije od ubica, od bombardovanja i pokolja.
I sve je to ova žena izdržala.
A onda - Banat i novi početak.
I opet život surov, kuća i njive, deca i mukotrpan rad u Zemljoradničkoj zadruzi.
No Ona i muž joj Miladin, ne posustaju.
Miladin je jedan od prvih nosilaca Partizanske spomenice i društveno-političkih aktivnosti ovog mesta.
Oboje biju bitku za bolji život u novoj sredini.
Deca, kćeri stasaju u devojke i udaju se jedna za drugom.
A rodila ih je majka šest: Draginju, Dragicu, Stanu, Janju, Milanu i Rajku i dva sina Nikolu i Milanka.
Milanko joj je najmlađe dete a Leposava i Ranko Tomić su deca koju je ranjene spasila za vreme rata.
Tih prvih poratnih godina, kao i do tada, bilo je mnogo prelomnih trenutaka u životu naše Cvije Tomić.
Spomenušemo samo onaj kada joj umire kćer Draginja.
Iza nje ostaje tek rođena beba.
Cvija se tad nadljudski bori da se sedmodnevno dete održi u životu.
I u tome uspeva! Daga joj je bila i unuči i dete.
Samo je Ona znala na kakve je poteškoće nailazila u tom periodu.
Uspela je majka Civja da ju othrani, uda, dočeka i njenu decu.
Iz njenog drugog života ne treba spominjati drugo.
Uprkos svemo šte se splelo u njen životni venac ona je ostala izuzetno čvrsta, postojana.
Poštovane komšije i prijatelji,
Ima ljudi za koje nisu svakodnevne reči, ljudi koji se ne uklapaju u rečnik svakodnevnice, čiji životni put izgleda čudesan i neshvatljiv.
Jedan od takvih ljudi je - naša Cvija Tomić.
Draga Cvijo,
Smrt Te je odvela od nas i promenila ovaj svet.
Sklonila Te je u nezaborav, u priču.
Bila si topla, umna, čestita i blagorodna duša.
Zato danas za tobom žali Tvoje mnogobrojno potomstvo: deca - kćeri i sinovi, unuci Sonja, Ljilja, Bato, Zoran, Verica, Maja, Marica, Tomislav, Jelena, Aleksandar, PRedrag i Marijana te dvadeset i jedno praunuče.
Zato neka Ti je hvala za sve lepe trenutke koje si podarila svojoj porodici, i svima onima koji su Te poznavali.
I neka ti je laka ova banatska zemlja! Počivaj u miru! Neka ti je večna slava i hvala!
Lazarevo, 15.
11.
2009.
godine
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22886 |
15.11.2009 |
Rajkin govor na majcinom grobuGovor Rajke Crnogorac rođ.
Tomić, inače profesorke književnosti, na grobu njene majke Cvije Tomić rođ.
Zoranović iz Ozerkovića, koja je umrla u Lazarevu u 104.
godini života
Draga naša majko,
teško je shvatiti da je rastanak neminovan ali su i vrlo rijetki ljudi koji su doživeli Tvoje godine života.
 Znamo da Ti je život bio težak, ali Tvoja snaga, upornost i vedrina su pobeđivali i najteže nedaće.
Iako si ostala bez majke već u desetoj godini, stigla si da stekneš sva znanja dobre žene i majke.
Bila si vrlo mlada kada si se udala za sina jedinca, Miladina (Sime) Tomića.
Oboje ste voleli društvo i decu pa si već u dvadesetoj godini rodila prvu kćerku Draginju, a zatim i Dragicu, Stanu, Janju, Milanu, Nikolu, Rajku i Milanka.
Pored svoje rođene dece uz rat si prihvatila i dvoje siročadi, Leposavu i Ranka, kao svoju.
U tim teškim ratnim danima izgubila si sina Nikolu, koji je umro od upale pluća u drugoj godini života.
Po završetku rata i dolaskom u Lazarevo, među prvim svadbama bila je svadba Tvoje kćeri Draginje.
Nije joj sreća bila naklonjena, umrla je sedam dana poslije porođaja.
Nisi imala vremena za tugu.
Prihvatila si to svoje prvo unuče kao svoje dete.
Noćima si tražila po selu dojilje dok dete nije ojačalo, a kasnije i raslo uz sina Miša, kao da su blizanci.
Da si samo rađala toliku decu, a drugi negovali, bilo bi dovoljno za jedan srećan i ispunjen život.
Pored dece, muža, svekra, i poslova oko kuće i u zemljoradničkoj zadruzi, noću si plela i šila.
Nije bilo ručnog rada koji Ti nisi znala! Naše prve čarape, patike, rukavice, džemperi, bili su Tvojih ruku delo.
Naše haljine koje si nam šila da bismo sve bile jednake, takođe su uspomena na Tebe.
Učila si nas svemu: da ne sedimo kad nam neko dođe u kuću, da sve što radimo radimo sa voljom, da nam bude lakše, da i svuju decu učimo radu, da im ne bi radili celog života, da ih učimo igri i pesmi, da budu srećna i vesela.
To su samo neke od Tvojih metoda na kojima bi ti i iskusni pedagozi pozavideli.
Tvoja kuća je uvek bila otvorena za zetove, unuke, praunuke, rodbinu, komšije i prijatelje.
Retke su danas žene koje iza sebe ostavljaju tako brojno potomstvo kao što ga Ti imaš.
Doživljaje i slobodu u Tvojoj kući uvek će pamtiti tvoji unuci Sonja, Ljilja, Bato, Zoran, Verica, Maja, Marica, Tomislav, Jelena, Aleksandar, Predrag, Marijana i dvadeset i jedno praunuče.
Najteže Ti je bilo kada smo se razišli.
Duge se nisi snalazila u višku vremena jer ga nisi mogla ispuniti poslom.
Ipak, nikada nisi bila sama.
Tvoj sin Mišo i snajka Anica su uvek bili tu sa svojom decom.
Bog Ti je pomogao da pri kraju svog života vidiš svoju Podromaniju, detinjstvo, mladost i svu svoju decu, da budeš među dragim osobama i da se osećaš sigurno.
Poslednji dani provedeni sa Tobom bili su naporni, ali ih ne bismo dali ni za šta na svetu.
I to je bila velika škola i saznanje za sve nas kako se bez bola i velike patnje može otići.
Draga naša majko, neka Te čuvaju svi oni koje si spominjala u svojim poslednjim danima.
Neka i dalje budu dobri prema Tebi.
Hvala Ti za sve što si nas naučila i oprosti ako Te nismo u svemu razumeli.
Zbogom naša majko i počivaj u miru!
|
|
|
Jadranka Tomic-Arsic : Foca
|
22013 |
22.06.2009 |
Peko i Andja Tomic|
Pročitala sam članak o strini Cviji Tomić, i htjela bih da dodam priču koju mi je otac ispričao.
Od 1945.
godine, on je bio u domu za ratnu siročad.
Pokušavao je da pronađe rodbinu.
Sećao se oca Vuja, majke Mare, braće Mirka, Save, Trifka i malog Stojana.
Za sestru Anđelku je znao da je umrla jer su zajedno bili u bolnici.
|
|
Peko Tomić ( 1934 - 2005) - u toku rata 1992.
do 1995.
godine je bio zamjenik komadanta pozadine Sarajevsko-romanijskog korpusa
|
Negde između 1948.
i 1949.
godine, stric Miladin je na Sokocu saznao da je tata živ, jer preko Crvenog krsta pisao pisma Tomićima iz Podromanije.
Kada stric Miladin vratio u Lazarevo i strina Cvija čula da je njihov Peko u domu za siročad u Pančevu, uputila se pješke po snegu da ga vidi i da mu odnese paket.
Peko je svaki raspust provodio kod njih, jer su mu braća Mirko i Savo bili oficiri, što je kasnije i on postao.
|
|
Anđa Tomić (1936 - )
|
U Lazarevu je 1955.
godine upoznao moju majku Anđu Mališ.
Strina Cvija mu je spemila svadbu i ispratila ih.
Svake godine je okupljala sve Tomiće da se ne zaborave.
Nažalost, Mirko i Savo su sahranjeni u Novom Sadu, Miladin u Lazarevu a moj otac u Leskovcu.
Njegova želja je bila da se sahrane na groblju Tomića, u Podromaniji u grobnici gde mu je shranjena i majka.
Nije se ispunila ni želja strine Cvije Tomić da je Peko sahrani.
Bila je i ostala moja najmilija strina.
|
|
|
|
Jadranka Tomic - Arsic : Foca, Rs
|
22012 |
22.06.2009 |
Stevan (Dusan) Tomic Pršti zemlja na sve strane,
kroz vazduh fijuču meci,
jedan gorostas prkoseći smrti
prope se da baci bombu,
zlosutni metak ne bira koga će
a pogodi baš tebe
Stevane, Stevo, Stevice
brate moj, jedini, najmiliji.
Suza mi u oku presahla
usta su ostala nema,
ruke mi nemoćno vise,
jedino jos srce žalosno kuca.
Vjetar ti tiho šapuće ime,
kraj tebe još mnogi sokolovi spavaju.
Svoju ste bitku poslednju bili,
krv junačku prolili
za slobodu i srećnije dane.
Metak ne bira koga će,
ali zašto bas tebe mi uze,
Stevane, Stevo, Stevice
brate moj jedini, najmiliji.
Ćute Kalovita brda,
plaču Crvene stijene,
Jahorina se povila,
Trebević se umirio,
Miljacka je tužno žuborila.
Nema te više,
Stevane, Stevo, Stevice
brate moj, jedini najmiliji.
Dragi moj rođače ovu sam pjesmu napisala 4.
5.
1994.
godine, kada su mi javili da je nas rođak Stevo Tomić poginuo.
Još pamtim zadnji susret i razgovor sa njim, dan pre nego što je poginuo.
Još pamtim njegov smeh i šale na moj račun.
Žao mi je što nisam mogla više vremena da provodim i na Palama i na Podromaniji, ali život je jedno a naše želje nešto drugo.
Ipak sanjam Romaniju i kad god mogu odem jer ipak nisam daleko od nje.
Ima još priča i pjesama pa ću ti i to poslati.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
21680 |
14.05.2009 |
Baba Cvija Tomić je rođena u Podromaniji kod Sokoca.
Na Romaniji je preživjela sve strahote Drugog svjetskog rata, nakon kojeg je sa porodicom kolonizirala u Lazarevo, banatsko selo desetak kilometara udaljeno od Zrenjanina.
Danas je Cvija Tomić jedna od dvije najstarije Banaćanke.
Članak objavljen u "Našim danima", 8.
maja 2009.
godine.
Život niže sto četvrto leto
Sa svojim čovekom Miladinom izrodila je u predratnim, ratnim i posleratnim vremenima devetoro dece, od kojih su živi pet kćeri i najmlađi sin.
Ima danas baka Cvija i trinaestoro unučadi o dvadeset praunučadi, koji je često posećuju.
U Ulici Danila Đokića u Lazarevu, u staroj, ali održavanoj kući pod brojem 94, duge dane poznih godina svog života odživljava Cvija Tomić, rođena Zoranović, jedna od dve najstarije Banaćanke koje žive u zrenjaninskoj opštini.
(Druga je njena vršnjakinja Ljubica Popov iz Zrenjanina).
Cvija je već dobro zakoračila u 104.
leto.
Okružena je ljubavlju, pažnjom i negom svoje dece - pet kćeri i sina.
Spokojna je i srećna što su joj kćerke Dragica, Stana, Janja, Milana i Rajka često na okupu, iako ih je život razmestio u Zrenjanin, Beograd, Sarajevo...
Kao deca preživeli su sa njim strahote Drugog svetskog rata, zbegove, ustaške pogrome, da bi posle razdvajanja u domovima za siročad, ponovo bili uz nju i oca im, njenog čoveka Miladina.
U ratu, nošen po zbegovima i skrivan od ustaša, od upale pluća umro je mali Nikola.
Draginja i Jovanka su kasnije voljom sudbine otišli za malim bratom.
Najmlađi Milanko, rođen u četvrtoj godini slobode, ostao je u Lazarevu.
Pored roditeljske kuće sagradio je novu u kojoj živi sa svojom porodicom: suprugom Anicom, sinom Predragom, snajom Bojanom i svojim unukom Milošem.
Do majke mu je desetak koraka, pošto su u istom dvorištu.
I oni brinu o njoj.
Održavaju joj i kuću dok ne stignu sestre.
A one su često dolazile i sada su tu stalno pored majke.
Svaka na smenu po mesec dana.
Paze je, neguju i olakšavaju joj teret godina i svašta preživljenog.
Sav život Cvije Tomić ispunjen je događajima koji bi, kažu, mogli da se pretoče u romane i filmove.
Toliko su to priče neobične, interesantne, gotovo neverovatne, pa i stravične, herojske...
Takvih je bilo, i onih ratnih dana u rodnoj Podromaniji kada je bežeći ispred ustaških zveri spasavajući i tuđu decu po zbegovima, pa kada nije mogla sve da ih nosi, u očaju je svoju ostavljala sudbini na milost i nemilost.
Na sreću, pričala je kasnije, nailazili bi ubrzo naši borci.
Ova herojska epopeja, da nesebično sebe daje drugima, unesrećenaima, da tuđu siročad prihvata kao ređenu decu, obeležila je Cvijin život i u slobodi.
Sa njenim kćerkama u ustoj kući odrastala su tuđa deca, siročad - Mira, Sava i Peko, što su se iz te kuće poudali i poženili.
Živeli su tu i brat i sestra Ranko i Leposava Tomić, koji su kao četvorogodišnjaci preživeli ustaško streljanje.
Kada su im pobijeni roditelji i sami su bili teško ranjeni i skroz unakaženi, pošto su ih zlikovci cokulama gazili, da vide da li je neko ostao živ.
Cvija nas je dugo lečila, i negovala, vidala teške rane.
Sećam se kako je teško povređenu Leposavu od gaženja ustaških cokula jedva na cevčicu hranila mlekom i čajem, danima stavljajući obloge na otekline, a meni kupusnim listom i melemima lečila duboke rane na ramenu i telu od kuršuma ustaškog streljačkog voda.
I kada smo se posle rata našli u Domu za siročad u Kikindi i Nakovu, Cvija nas je dovela u svoju porodicu.
Bila nam je druga majka, kada smo pravu izgubili.
Trudila se da nam ništa ne fali i pazila nas je više nego svoju rođenu decu.
I zato svakog dana dođem da je obiđem, a ona se uvek obraduje meni i sestri kao najrođenijima - veli, i sam vremešni, komšija Ranko Tomić.
Rad i dobročinstvo čini čoveka dobrim i srećnim
Uvek treba pomoći drugom, makar i da si sam u nevolji i da život teško ide.
Čovek se tada lepše oseća.
I svoju decu sam tome učila, kao i raznim poslovima.
Važno je da se stalno nešto radi, jer rad čuva zdravlje i vedar duh.
A to pravi dobre i vredne ljude.
I zato sam srećna što su mi sva deca takva - kaže baba Cvija, koja je i sama stalno nešto radila, planirala.
Bila je, vele njene kćerke, za sve spremna.
I da fizički podmetne leđa, da skuva, umesi, pospremi, sašije, otka, da se bavi baštovanlukom, i mnogo toga uradila.
Zajedno sa svojim Miladinom, putarskim radnikom, inače vrlo cenjenim i u selu, što je po završetku rata (kao predsednik tamošnjeg Narodnooslobodilačkog odbora i nosilac "Partizanske spomenice" ) ovde pripremao dolazak kolonista iz Bosne.
A kada je pre mnogo godina umro, Cvija je nastavila sama sve poslove u kući, dvorištu, u bašti, jer daca su imala svoj životni put.
Čitav vek ju je zdravlje dobro služilo.
Jela je umereno, i ne baš tešku hranu.
Mleko najviše.
Dobro, kaže, dođe ponekad i čašicu prave rakijice.
Za bolju cirkulaciju.
Život mi je bio težak pogotovo u mladosti, ali je bio ispunjen vrednim stvarima, pa mi i nije žao što je skoro prošao, jer iza sebe imam čitavo bogatstvo - svoju decu, unuke i praunuke.
Ko nema tu radost, ne može ni biti potpuno srećan - kaže Cvija Tomić.
U 104.
godini već je i vid napušta, a i slabije čuje, pa smo uz pomoć njenih kćeri i komunicirali.
Ali odmah po glasu pozna svakoga - da li je neko od njene dece, rodbine, komšija, neko iz sela, ili pak neki namernik koji je uvek dobro došao u kuću Tomića...
Unuci i praunuci
Baka Cvija ima danas trinaestero unučadi i dvadeset praunučadi.
Unuci: Dragica, Sanja, Saša, Zoran, Ljilja, Verica, Maja, Maca, Tomislav, Jelena, Aleksandar, Predrag i Marijana.
Praunuci: Bojana, Ivana, Milena, Tamara, Ivan, Tijana, još jedna Ivana, Jovana, Mirko, Vladimir, Damjan, Dimitrije, Marko, Minja, Jovan, Savo, Aleksandra, Boris, Miloš i Jakša.
|
|
|
Vuk Tomic : Kragujevac
|
21434 |
19.04.2009 |
O Tomicima sa RomanijeRazgovarajući sa dedom o poreklu prezimena Tomić, došao sam do podataka da su u Rogaticu došli iz Podromanije.
Deda kaže da se naš asindjel zvao Ilija i nije siguran da li je prezime promenjeno od Ilijinog oca ili dede po kome inače nosimo prezime Tomić.
Slavimo Jovanjdan.
Znam još da mi je pokojni otac jednom prilikom pomenuo da mu je neko iz familije ispričao da su naši preci pre nego što su došli u Podromaniju živeli na prostoru Pive da li neko zna da nešto da mi kaže o tome ili pak da mi da neke upute gde bih mogao da istražujem.
hvala unapred.
vuk.
tomic@gmail.com
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
19343 |
02.11.2008 |
Za šaku dukataU godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa.
U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom.
I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.
Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata.
I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima.
Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane.
Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani.
I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...
* * *
Par dana pred Božić 1942.
godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije.
Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba.
Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.
Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata.
Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim.
Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.
Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava.
Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina.
Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića.
Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.
Nakon tog krvavog januara 1942.
godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove.
Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata.
Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem.
Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.
Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani.
Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke.
Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.
A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte.
Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
|
|
|
Mile Tomic : Lopare
|
17825 |
06.05.2008 |
TomiciJa sam takođje istrazivao o svojim precima, i saznao sam dosta toga! Prva osoba koja mi pričala o mojojim precima je bio očev stric, i on kaže sledeće:
Tomići koji naseljavaju područje opštine Lopare tj.
Majevice su došli sa Kosova i Metohije, a pošto se malo zna šta smo bili, i gdje smo živjeli na Kosmetu priča se odmah premošćuje na to da smo pred najezdom Turaka pobjegli u današnju Crnu Goru tj.
na planinu Lovćen! E sada, odatle se zna da je postojalo pleme Tomići koje je bilo veoma 'zajebano' tj.
poprimilo je taj plemenski život koji je bio zastupljen u Crnoj Gori i 'krvnu osvetu'.
Ne bih ja u to vjerovao da mi nije drug koji se školuje za sveštenika na Cetinju nije našao spise sveštenika sa Lovćena koji su bas posvetili pažnju tim Tomićima...
U tim spisima da si ti Tomići posle Lovćena otišli negdje u Hercegovinu pa iz Hercegovine u današnju Bosnu tj.
negdje na planinu Majevicu...
E sada, kako se zna da su došli na Majevicu? I za to imam objašnjenje! Navodno, 1756.
godine je jedan iz moje familije imao želju da ode u Crnu Goru tj.
na mjesto svoga porijekla.
Međutim, tamo je u crkvi pitao tamošnjeg popa da li zna da mu kaže o porodici Tomić, a ovaj mu je pokazao spise a i iskoristio priliku da dopiše u te spise...
A za ovo što su napustili Crnu Goru: pa kada su napustili Kosmet bježeći od Turaka dođu u Crnu Goru, a Turska se imperija vremenom proširila i na Crnu Goru, ali jedan o Tomića koji je tada bio kao knez na Lovćenu nije htio da plaća Turskom begu i ubije ga pa pobjegne u Hercegovinu! Kako kažu, to je bilo u prvim godinama Turske vladavine u Crnoj Gori, pretpostavlja se da je bila 1501...
Posle toga odlazi u Hercegovinu, ali o tome se slabo šta zna sem da su živjeli negdje oko Sokoca i Rogatice! Dolazak na planinu Majevicu je zapisan 1736!!! Moji su živjeli ravno 235 godina u Hercegovini! Stvarno zanimlivo je da moji nisu mijenjali prezime još od Kosmeta tj već su dole se prezivali Tomići i još zanimljivije je to da slavim i ja Tomindan!!! E sada priča se još kao da je jedan od mojih Tomića ostao dole u Hercegovini i započeo svoju lozu, e ja stvarno ne znam da li to tačno jer niko od mojih to sa sigurnošću ne zna!!!
Eto ljudi ako nešto neko zna neka se javi na moj e-mail možda imam rodbine dolje, a ja bih to volio da znam!!!
Poštovani,
izgleda da si ti jedini originalni Tomić, jer Tomići od Bijeljine slave Đurđevdan, a za moje Tomiće sigurno znam da se tako nisu prezivali prije 200 godina.
Mi smo se prezivali Danilovići, a prvi potomak nastanjen na Glasincu je bio Toma.
Da nisi pogriješio u godini, tj.
da ne govoriš o 1836.
umjesto 1736.
godini.
Naime, moji Tomići su se u to vrijeme doselili iz Crne Gore na Glasinac.
Interesantan je i podatak da je prvi Tomić na Glasincu (tačnije Podromaniji) sahranjen tek 1903.
godine.
Naime, prije toga su se dvije generacije sahranjivale u - Crnu Goru.
Ovo je priča za "vjerovali ili ne" kada se ima u vidu da su putevi u to vrijeme bili jako loši i da je trebalo nekoliko dana da se mrtvac sa Glasinca na konju prenese do Drobnjaka.
Zamisli čovjeka hoda pored konja, a na samaru nosi mrtvaca, u kovčegu skovanom od grubo tesanih daski.
|
|
|
Ivana Tomić : Beograd
|
16350 |
24.11.2007 |
TomićPročitala sam poruku Mirka Tomić kao i vaš odgovor.
Moja je porodica Tomić i slavimo svetog Jovana.
Ne znamo tačno, ali po nekim pričama prezivali smo se Davidović ili Danilović i dolazimo negde iz Like.
Deluje mi slično kao kod Mirka Tomić?
Ivana,
to nije pisao Mirko nego moja malenkost, Željko Tomić.
Ako hoćeš javi mi se na slavicnet@hotmail.com, pa ćemo pokušati da ustanovimo, možda smo i neki rođaci.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
11599 |
17.02.2007 |
Tetka ZoraZora Tošić rođ.
Tomić (1927-2007)
Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku.
U glavi odzvanja samo jedna misao: "Umrla mi tetka Zora...
Umrla mi tetka Zora...
" Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno.
Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.
Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost.
Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće.
Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā".
Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama".
Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti.
Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato".
Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece.
I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala.
Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.
Njen piskavi, otegnuti glas zračio je ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme.
Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila nama, djeci.
U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika.
Ponekad bi nam davala i sušene kruške, koje je tetak Branko donosio sa Đedovaca.
Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje.
A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.
Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu.
Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.
Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića.
Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci.
Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.
Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci.
Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije.
Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".
Godine su prolazile.
Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe.
Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā.
Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.
Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi.
Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije.
Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu.
Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje.
Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče.
Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići.
Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava.
Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići.
Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.
Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave.
Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas.
Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija.
Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera.
I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Đedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
|
|
|
Predrag B. Tomić :
|
9908 |
13.06.2006 |
Na Jovandan '42Dva dana pre nego što će se ovo zlo dogoditi, u kuće Srba iz Podromanije su upali muslimani iz okoline Rogatice.
Oni su te kuće prisvojili a mještane su proterivali iz kuće ili su ih “sagurali” u neki sobičak ili magazu.
Tako je bilo i sa porodicom moga pradede Danila Tomića, koji je u to vreme već bio u zarobljeništvu u Nemačkoj.
Muslimani su upali u kuću a njih sve sabili u jednu sobu.
Tu su još bili i Mara Tomić, žena Vuja (Petko) Tomića i sina mu Stojana.
Njih su izbacili iz kuće a Vuja su istog dana ubili na kućnom pragu, jer se protivio.
Zajedno sa njim ispred Vujove kuće je streljan i Gavro Živković ( njegova porodica je imala nadimak "PEROVIĆI").
Vujov sin Peko i kćerka Anđelka su bili u bolnici u Vlasenici jer su ranjeni prilikom bombardovanja još aprila '41, što im je nakraju spasilo život.
U kući Danila Tomića se nalazilo devet duša, od toga osmoro Tomića i Joka Adam ( devojačko Mirković) koja je isto proterana iz svoje kuće u kojoj je živela sama, jer joj je muž Boško bio u partizanima.
Od Tomića tu su bili: Danilova žena Malina, kćerka Vojka 18 god, sin Vojko 16 god, kćerka Ljeposava ( mi je zovemo Ljepa) 9 god, sin Ranko 7 god, kćer Koviljka 5 god, Vujova žena Mara i Vujov sin Stojan 5 god.
***
Na sv.
Jovana te '42 godine, oko 22h, u kuću su upale Ustaše i sve ih naterale da izađu napolje.
Potom su ih potjerali podno kuće u kotar.
Kada su tamo sišli, Ustaše im narediše da posedaju po snegu.
U tom trenutku Vojka i Vojko počeše da beže, Vojka niz padinu, a Vojko uz.
Međutim krvnici zapucaše za njima i oboje padoše u sneg.
Vojko je bio na mestu mrtav, a Vojka je jaukala sve do jutra kada je preminula.
Bila je ranjena u glavu.
Odmah pošto to uradiše Ustaše počeše nasumično da pucaju po ostalima sa manje od dva metra rastojanja dok nisu ostali bez municije.
Ali tu se nije završio krvavi pir.
Da bi se uverili da su svi mrtvi počeše da ih po glavi šutiraju cokulama koliko su jače mogli.
Nekom srećom moga dedu Ranka nisu šutirali, ali su njegovu sestru Ljeposavu udarali do besvesti.
Ranko je bio ranjen u desnu ruku i desno rame ( taj mu je metak zakačio i bradu ), i ležao je u snegu bez svesti.
***
"Majo, majo! "- bile su Rankove prve reči kada je ponovo došao sebi.
Njegova majka, koja ga je pre streljanja držala u naručju, nepomično je ležala pored njega u snegu.
Deda mi je tu scenu opisivao kao scenu u filmu "Kozara", i kojoj gine Olivera Marković, a dete je doziva.
Samo sto je ovo on tada za stvarno doživeo.
Onda je Ranko čuo Vojku kako doziva upomoć i otišao do nje ali iako se trudio nije mogao dečak od 7 godina da podigne devojku od 18 godina.
Tada se još uvek nesvestan svojih rana vraća na mesto streljanja i tamo začu kako ga Ljeposava pita da li je ranjen.
"Nisam" – odgovorio je Ranko.
"Nisam ni ja! " – odgovori mu ona.
Još uvek nisu bili svesni rana koje su još bile tople pa nisu osjećali bol.
Tu joj Ranko pomože da ustane i zajedno krenuše ka kući Stojana Tomića koja je bila udaljena nekih 50-tak metara.
Da bi što pre stigli oni su krenuli najkraćim putem koji je vodio preko snežnog smeta debljine nekoliko metara.
Tu je svake godine bilo toliko snega da bi se na Božić momci kladili ko tuda smije da prođe.
Da tuda nisu ostavili krvavi trag, niko im ne bi verovao da su tuda prošli.
Porodica Stojana Tomića je bila u njihovoj magazi jer su ih muslimani isterali iz kuće.
I njih su vodili na streljanje, ali ih je spasao jedan stari musliman koji je poznavao Stojana.
Kada su prišli magazi Ranko je lagano pokucao na vrata, bojeći se da ga ne čuju Ustaše iz obližnje kuće.
Stojanova snaha Ljuba, čiji je muž Luka bio u partizanima, je otvorila vrata kada je prepoznala Rankov glas.
Tu noć su prespavali ispod njihovih nogu, jer je mala prostorija bila prepuna.
Kako je noć odmicala, a rane se hladile Ranko i Ljepa počeše plakati i žaliti se na bolove.
***
Kada je svanulo njih dvoje su otišli kod Milovana Tomića gde su se zadržali kratko, a odatle su ih prebacili do Sima Tomića, gde su ostali do kraja rata.
Simova snaha Cvija, čiji je suprug Miladin bio u partizanima, negovala je ranjenike.
Cvija je još uvek živa i ovog aprila je napunila stotu godinu.
***
Rat se završio, ali Danilo se nije vracao kući.
Ranka i Ljepu su poslali u Dom za nezbrinutu decu u Šapcu.
Ljepa je potom prebačena u Dom u Mokrinu (kod Kikinde).
Ranko je proveo neko vrijeme u Beogradu, a zatim u Sloveniji gdje je bio poslat na "popravak".
Po povratku iz Slovenije on je ponovo došao u Beograd, u Dom "Lazarev" kod Dunav stanice, gde je za vaspitača imao Mijatović Rajku sa Sokoca.
Nekih 15 dana nakon povratka Ranko se već spremao da krene put Rusije, ali baš na dan polaska u Dom dođe Aleksa Tomić da kući povede svoga sina Ljuba i brata mu Milanka pa povede i Ranka kod Danila u Lazarevo koji se, kao i Aleksa vratio iz zarobljeništva.
***
Leta 1960 godine Ranko je, sa ženom Petrom (devojačko Kujundžić) i sinom Branislavom, otišao iz Lazareva na Romaniju i preneo kosti svojih najmilijih na groblje u Podromaniji.
Sahranio ih je u zajedničku grobnicu, i po svim pravoslavnim običajima podigao spomenik.
U Lazarevu, 11.
06.
2006 godine.
Kazivao: Ranko D.
Tomić
Pribeležio: Predrag B.
Tomić
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
9846 |
02.06.2006 |
Moj djed Aleksa (1)Romanija je između dva svjetska rata grcala u problemima naslijeđenim još iz vremena turskog doba, koje je Prvi svjetski rat samo produbio.
Zbog nedostatka muških glava, neophodnih za poljoprivredne radove, život je bio težak, gotovo nemoguć.
Pored ljudi, rat je uzeo svoj danak i u stoci.
Posebno su stradali konji, pa je snabdijevanje regiona bilo otežano.
Tomići su tridesetih godina dvadesetog vijeka bili jedna od najuglednijih porodica na Glasincu.
Zemlji, koju su otkupili od begova još u vrijeme dok su glasinačkim drumovima tutnjali janjičari, borci iz Prvog svjetskog rata su pridodali parcele koje su dobili od Kralja kao "dobrovoljčevinu".
U našoj kući Tomića se oduvjek poštovala ona stara narodna izreka da u zemlji leži moć, jer se u ratu lako ostane bez zlata.
Zemlja je bila plodna, pa su ambari uvijek bili puni žita, dok se u štalama množila stoka.
Ipak, konji su od pamtivjeka bili ponos Tomića.
Imali su oni mnogo snažnih i uhranjenih pastuva, pa se porodica bavila i prevozom građe sa Sokoca na željezničku stanicu u Mesićima.
Kako je potražnja za "furmanima" i dobrim konjima bila ogromna a narod bio siromašan i bez konja, ova djelatnost je bila jako unosna pa se od nje moglo i ugodno živjeti.
Uobičajni radni dan mog djede, Alekse Tomića, je počinjao par sati prije svitanja.
Nakon što bi upregao konje u masivnu drvenu zapregu, koja je prethodnog dana bila natovarena drvenom građom, zamahnuo bi svojoj "kamdžijom" i potjerao kola niz Glasinačko polje.
Moralo se do Kovanja stići prije nego što "upekne zvijezda", jer konji po žezi ne mogu dobro da vuku.
Sunce bi već bilo na zenitu, kada bi radnici konačno pretovarili teški teret konjske zaprege na zahuktalog ćiru.
Aleksa bi iz svoje prtenjače izvadio plosku rakije, pa bi onda svi "potegli" po jednu za srećno obavljenog posla.
Na putu kući, Aleksa bi zastao na pijaci da pazari malo zajitina, šećera i brašna.
U svoju, slaninom umazanu torbu, djed bi ubacio i poneku đakoniju, uglavnom šećerlame za djecu kojih je u kući već bilo petero, a ponekad, kada bi dobro pazario, kupio bi nove opanke ili nešto odjeće za nejač, te maramu za suprugu Rosu.
Priča, koju ću ovdje ispričati, počinje je na jednom od ovih mnogobrojnih putovanja moga djede Alekse.
I škripale su stare, drvena kola, dok su ih Zekan i Vranac sa mukom vukli uz Kovanj.
Žurilo se Aleksi kući, ali konji nisu mogli brže.
Znao je moj djed da je mnogo konja zastalo i zauvijek ostalo na tih desetak kilometara prašnjavog uspona uz Kovanj.
I uprkos tome što se već smrkavalo, kući se nije moglo brže.
Trebalo je i konje čuvati! Uostalom, i sutra je radni dan, pa se sa njima mora i njiva uzorati.
Sutra će se konji malo i odmoriti, a zatim će Aleksa i konji "put pod noge" pa ponovo nazad u Rogaticu.
Zastao bi Aleksa, svoje "sokole" da odmori, ali je onda konjima teško tu masivnu zapregu pokrenuti.
Da bi konjima olaksao trud, Aleksa uvijek hodao pored kola, a na nekim mjestima bi i sam upirao u njih, trudeći se da im olakša muku.
Bio mu je jasno da snaga njegovog suvonjavog tijela ne može biti od velike pomoći konjima, pa bi onda pokušavao da uhodanom dvojcu pomogne tako što je navodio Zekana na tvrđu podlogu, da bi točkovi zaobišli rupe koje su izlokale proljetnje kiše i izbrazdale teške zaprege.
I tek ponekad bi opalio kamdžijom Vranca, ukoliko bi ovaj počeo da "zabušava", pa bi Zekan gotovo sam vukao kola.
Od zvižduka biča, i Zekan bi zadrhtao, te bi Aleksa nježno spustio ruku na njega oznojene sapi sa namjerom da ga umiri.
I svaki put kada bi udario Vranca, bacio bi Aleksa zabrinuti pogled preko njegovih leđa, u strahu da ga ne udari prejako.
"Hajde Zekane, još par krivina pa ćemo do vrela" - nježnim glasom je zborio Aleksa, kao da moli konja da izdrži još pola kilometra.
Međutim, Zekan je dobro poznavao svako "kopito" tog puta, jer je ovuda, još kao ždrebe trčao za svojom majkom, koja je takođe vukla ta ista zaprežna kola.
Pored toga, u nozdrvama je već osjećao miris bistre, izvorske vode, pa je i bez Aleksine podrške, ubrzanim koracima grabio ka odmorištu.
Kada bi konačno zastali pred izvorom, iz koga je kuljala hladna planinska voda, Zekan bi tiho frknuo, kao da naređuje svom gospodaru da mu donese vode.
Aleksa bi onda uzimao malu činiju, koju je specijalno za tu priliku držao ispod kočijaškog sjedišta, pa bi prvo napojio Zekana, onda Vranca i konačno sebe.
Zekan bi tužnim pogledom gledao svog gospodara, kao da ga moli da mu da još vode, ali je znao da istu neće dobiti kao što je nije dobio nikada do tada.
Bojao se Aleksa da se konji ne prehlade, pa im nije smio dati da piju onoliko koliko hoće.
Takođe je Aleksa znao da konji ne smiju da se odmaraju više od petnaestak minuta, jer će im kasnije biti mnogo teže da vuku zapregu kada se njihovi mišići ohlade.
Zbog toga su, čim bi konji iz zobnice pojeli po šaku žita, nastavili sa usponom.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
9845 |
02.06.2006 |
Moj djed Aleksa (2)Jednog dana, na tom istom izvoru, susrete se Aleksa sa Fadilom.
Nakon što razmjeniše "Pomaže Bog" za "Merhaba", moj djed rutinski napoji konje dok je Fadil odmarao podalje na nekom kamenu.
I saznade Aleksa da je Fadil sa Stjenica, te da je išao na Raketnicu da samelje malo žita, kako bi njegova "hanuma" mogla da zamjesi malo hljeba za četvero djece koja se izrodiše u njihovoj siromašnoj zajednici.
Na njegovu žalost, kršni Romanijac nije imao konja, pa je morao da svakih mjesec dana na svoja pleća uprti vreću žita i odnese je do mlina na Raketnici, a zatim da na isti način samljeveno brašno iznese uz strmi Kovanj.
Nakon što se konji odmoriše, krenu Aleksa kući.
Podiže se i Fadil, zabaci svoju vreću na brašnjava ramena, pa i on krenu za njim.
I sažali se Aleksa na tog sirotog čovjeka, pa mu ponudi da natovari vreću na njegova kola.
Iznenadi se Fadil, jer mu do tada ni jedan kočijaš ne ponudi tu veliku uslugu, ali je sa dubokom zahvalnošću prihvati.
Ne bijaše Fadilu lijeno, pa svom snagom zape da pomogne konjim ondje gdje im je pomoć najviše trebala.
Bilo je mnogo lakše ponekad pogurati kola, nego nositi vreću na pogurenim leđima uz strmi Kovanj!
I još mnogo puta je Aleksa sustigao Fadila sa vrećom na leđima.
I svaki put bi mu, bez pare i dinara, dozvolio da odloži svoj teret na zaprežna kola, a ovaj bi hodao za svojim brašnom sve do Stjenica.
I tutnjalo je drumovima u to vrijeme mnogo putnika, ali niko ne bješe tako bijedan kao Fadil, niti tako dobrodušan kao Aleksa.
* * *
Godine su prolazile! Jednoga dana, tim istim drumom, na Glasinac dođoše Nijemci i odvedoše Aleksu u zarobljeništvo.
Bez Alekse, kuća Tomića je bila bespomoćna.
Ostade u njoj samo njegova žena Rosa sa šestero njihove djece: Rade, Rada, Milorad, Zora, Ljubo i Milanko.
Za Nijemcima na Romaniju dođe i masa ostale gamadi, koja je upadala i pljačkala srpske kuće.
Ispočetka nisu ubijali.
Moju babu i njenu djecu su dva puta izvodili na strijeljanje, dok im na kraju ona nije priznala gdje su zakopali djevojačko ruho njene nastarije kćerke, Rade.
Ustaše su znale da Tomici imaju i dosta dukata, pa su činili sve da svoje prljave prste stavili na njihovo porodično blago.
Kada je jedan ustaša stavio pištolj u usta moga strica, vidjela je Rosa da je vrag pojeo šalu pa priznade gdje su dukati, te ih zadovoljni mudžahedini za neko vrijeme ostaviše na miru.
Međutim, u zimu 1941-42.
godine u selo dođoše crnokošuljaši, i počeše da ubijaju sve po redu.
Uglavnom su klali, jer su smatrali da je bilo suludo trošiti metke na Srbina.
Za ustašama su išle bule i balijaći, koji su pljačkali i nosili sve što se odnijeti moglo.
Neki mještani Podromanije prepoznaše neke od svojih komšija - muslimana, ali im ni to nije sačuvalo glavu na ramenima.
Ne tako dugo nakon što pucnji odjeknuše Podromanijom, i u dvorište moje babe upade jedna manja grupa ustaša.
Babi odmah postade jasno, da je stvar mnogo ozbiljnija nego u prethodnim situacijama, i da ih ovaj put samo čudo može spasiti.
I čudo se zaista dogodi! Dok su se ustaše dogovarale kako da ih pokolju, u dvorište ujaha neki oficir na bijelom konju.
Babi se taj plećati ustaša učini nekako poznat, ali nije mogla da se prisjeti otkuda ga poznaje.
I baš taj ustaša, očigledno komadant ovim ostalima, drsko naredi ovoj naoružanoj grupi da se odstupe, i da se gube iz dvorišta.
I tek kada taj "dobrotvor" izgovori svoje ime, baba prepozna u uredno ispeglanoj uniformi onog istog, zakrpljenog i u brašno umazanog Fadila, kojeg je jednom upoznala, dok je jednom prilikom išla sa Aleksom da se "podmiri" u Rogatici.
Fadil upita za Aleksu i Zekana, a onda reče:
Ja vas mogu samo noćas zaštititi! Međutim, čim ja odem, oni će vas pobiti.
Nego, brte, vi noćas iskočite kroz prozor pa bježite u pravcu Sočica.
Tamo su "ćetnici".
Baba tako i uradi.
U zbjegu su ostali do jeseni 1942.
godine, a potom se vratiše na zgarište njihove kuće.
Za Fadila su saznali da je nastradao u borbi sa četnicima.
Na taj dan, januara 1942.
godine, četrnaest Tomića je poklano u Podromaniji.
Moj otac, stričevi i tetke su ostali živi samo zbog toga što je moj djed za života činio dobra djela, koja su za trenutak omekšala dušu jednog krvoloka.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
158 |
08.10.2004 |
Aleksa (Stevan) Tomićpiše: Željko Tomić
Moj djed Aleksa je bio veliki domaćin i ugledan čovjek.
Bavio se zemljoradnjom, a bio je i lični kočijas bivšeg vlasnika pilane u Sokocu, koja se nalazila na prostoru između gradskog stadiona i sokolačke glavne ulice.
Na samom početku drugog svjetskog rata, Nijemci su odveli Aleksu na prinudni rad u Njemačku.
U toku rata, njegova supruga Rosa je preko Crvenog krsta dobijala pismo od svoga muža, tako da su bar znali da je živ i zdrav.
U zadnjih par godina rata, Aleksa je prestao da piše.
Rat se završio, i većina zarobljenika se vratila iz Njemacke, medjutim Aleksina porodica nije imala nikakvih vijesti o njemu.
Aleksa se vratio kući početkom 1946.
godine.
Bio je povučen i pomalo depresivan.
Mnogi su mislili da je to zbog toga što su mu komunisti oduzeli zemlju u Podromaniji.
Aleksa je umro u januaru 1955.
godine.
Četrdeset godina kasnije, njegova bratičina Jovanka Gazivoda sa Pala, po prvi put u svom životu otkriva tajnu svoga strica.
Naime, ona je jednom prilikom zatekla Aleksu kako gleda sliku jedne prelijepe žene i dvoje djece, dječak od osam i djevojčica od šest godina.
Pored toga, svi su znali da je Aleksa dobijao neka pisma pisana na njemačkom.
Naime, Aleksa je za vrijeme rata radio na nekoj farmi krava, nedaleko od Mihena.
Roza, vlasnica farme je pred kraj 1942.
godine ostala udovica, jer joj je muž poginuo kao njemački oficir na ruskom frontu.
Ubrzo nakon toga, moj djed Aleksa je počeo aferu sa zanosnom Njemicom i ona mu je rodila dvoje djece.
Kada se rat završio, Aleksa je bio primoran da se vrati na Glasinac.
Izgleda da mu je Nijemica slomila srce, pa je zbog toga i umro relativno mlad.
Za mene, ova priča je interesantna prije svega što ako je sve ovo istina, to bi trebalo da znači da ja imam još jednog strica i tetku – u Njemačkoj.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
157 |
08.10.2004 |
Danilo (Jovan) Tomićpiše: Željko Tomić
Brat moga pradjede Stevana Tomića se zvao Danilo.
On je bio sin Gliše, unuk Jovana i praunuk Tome, prvog doseljenika na Glasinac.
Svoju suprugu Malinu, izgubio je 1942.
godine u pokolju 14 Tomića u Podromaniji.
Nakon drugog svjetskog rata kolonizirao je u Lazarevo, Vojvodina.
Tamo se ponovo oženio sa Milicom.
Medjutim, Milica je bila losa žena, nije htjela da gleda njegovu djecu iz prvog braka, pa ga je ubrzo nakon udaje napustila i otišla u Čacak.
Ni Danilo nije znao da je ona trudna, i da mu se samo nekoliko mjeseci nakon što je ona otišla, rodio sin Stanko.
Kada je imao 18 godina, Stanko natjera svoga ujaka da mu kaze ko mu je otac i gdje zivi.
Jednoga dana na vratima Danilovog sina, Ranka, pojavio se lijep mladić, koji je na svoga oca ličio više nego i sam Ranko.
Stanko reče Ranku:
“Ja sam tvoj brat.
Došao sam da me priznaš za brati i više ništa ne tražim od tebe.
”
Stanko je ubrzo poslije toga promjenio prezime, jer je do tada nosio majčino djevojačko.
Bio je jako privržen svome bratu Ranku, pa i svim ostalim Tomićima.
Po zanimanju je bio poštar, i jedne godine je bio proglašen za ”najbržeg poštara u Jugoslaviji”.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
156 |
08.10.2004 |
Kako su Tomići kupili zemljupiše: Željko Tomić
Prije nego što počnem ovu priču, koja se desila negdje između 1840 ii 1850 godine, da napomenem i to da su u to vrijeme Turci već predosjećali kraj njihovog carstva, pa su age i begovi pokušavali da prodaju svoju zemlju.
Međutim, prodaja nije išla lako, uglavnom zbog toga što je srpsko stanovništvo bilo jako siromašno.
To je bilo i vrijeme kada se parama nije smjelo razbacivati, ali ni hvaliti da ih imaš.
Moj parćipan Jovan (rođen oko 1818 u Crnoj Gori, umro 1884.
godine u Podromaniji) je za desetak godina boravka na Glasincu postao domaćin na glasu, ali je dosta skromno živjeo i neupadljivo se oblačio.
Imao je više konja, sa kojima je iz Zvornika, na samaricama dogonio žito.
Pošto su konji bili dobro uhranjeni, mogli su da nose i po 100 kilograma žita, pa mu je posao dosta dobro išao.
Njegov Zekan, je bio najbolji konj na Glasincu u to vrijeme.
Prije svakog odlaska u Zvornik, svraćao je u jednu kafanu u Podromaniji da popije rakiju i sazna od kafandžije kakav je put prema Drini.
Poslije napornog puta, uvjek je svraćao u tu istu kafanu da spere prasinu iz grla.
Zekan bi sam predvodio ostale konje na putu do kuće.
Jednoga dana, sjedio je u toj kafani nekakav beg, vlasnik većine zemlje u Podromaniji.
Priča počela ovako:
“Čujem beže, prodajes zemlju? ” – upita neko od prisutnih.
“Zemlja jeste na prodaju, ali ja je cijenim 8000 dukata, ali sva raja na Glasincu nema tih para.
” – odgovori beg – “kome da je prodam? Evo daću zemlju bilo kome od vas, ako mi sada da pola kilograma dukata.
”
Jovan je znao da je begovska riječ jača od bilo kakvog zakona, pa izvadi iz njedara kesu dukata i stavi je pred bega na sto.
Beg se zapanji, odmjeri kesu, pogleda u Jovana i rece:
“Osedlaj, Jovane dva konja pa da sutra odemo u Rogaticu da ti prepišem zemlju”.
Tako je moj predak Jovan postao prvi vlasnik ukajićene (sudski prepisane) zemlje na Glasincu, parcele od nekih 700 duluma (70 hektara).
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
155 |
08.10.2004 |
Porijeklo porodice Tomićpiše: Željko Tomić
Negdje između 1830.
i 1840.
godine, doselio se na Romaniju Toma sa svoja tri sina: Jovanom, Glišom i Riletom.
Predanje kaže da je Toma pobjegao iz Crne Gore nakon što je zbog krvne osvete ubio Turčina i opljačkao njegovo zlato.
Ovo predanje vezuje se za mnoge porodice sa Glasinca, ali je u ovom slučaju istinito jer je samo jedan od trojice njegovih sinova imao 700 duluma zemlje u Podromaniji.
Na moje veliko razočarenje, ustanovio sam da se Toma nije prezivao Tomić.
Moji Tomići slave Jovanjdan, dok Tomići iz Petnice, Pošćenja i Šavnika imaju Đurđevdan za krsnu slavu.
Zbog toga je promjena prezimena bila dobar način da se Toma zaštiti od turske vlasti, koja ga je proganjala zbog ubistva u Crnoj Gori.
Medjutim, jedna stvar je sigurna! Srbi su mjenjali svoje prezime, ali su uvijek zadržavali svoju krsnu slavu.
Tako sam ja potragu za originalnim prezimenom Tomića suzio na desetak crnogorskih prezimena, ali svoja istrazivanja u Pivskom manastiru nisam još priveo kraju, tako da mi je za sada nepoznato od kojeg crnogorskog plemena potiču Tomići.
Jos nešto! Tomići sa Ravne Romanije nisu ni u kakvom krvnom srodstvu sa Tomićima sa Glasinca.
Naime, između dva svjetska rata, Kradimotike sa Ravne Romanije su promjenili svoje prezime i postali Tomici.
Ovu priču sačuvali su od zaborava moj otac, pokojni Ljubo Tomić iz Baltića i pokojni Miloš Tomić iz Podromanije.
|
|
