|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 14831 Datum: 23.09.2007
Zeljko Markovic
Danas je peta godišljica otkako je u 24.
septembra 2002.
godine, u u sata ujutro sa dvanaest metaka, u svom dvorištu ubijen Željko Marković.
Od tada Željkov ubica slobodno šeta ulicama Sokoca i Beograda, a sokolačke vlasti zatvaraju oči jer neće ili nisu u stanju da počinioca ovog gnusnog zločina i njegove naručioce dovedu pred lice pravde.
Ovo je peta godina sramote za Sokolac jer svi znaju kako i zašto je Željko poginuo, a niko o tome ne želi javno da priča.
Vijest o smrti Željka Markovića me je zatekla negdje u Njemačkoj.
I dok mi je kroz glavu tutnjalo dobro poznato ime, bezuspješno sam pokušavao da iz sjećanja iskopam Željkov lik.
Uspomene na ljude iz zavičaja lagano blijede jer vrijeme naplaćuje svoj danak.
Ipak, sjećam se da mi se dušom širila neka blaga toplina dok sam u sebi ponavljao Željkovo ime i prezime.
Znao sam da su nam se životni putevi negdje ukrstili, samo nisam bio siguran da li je to bilo u đačkoj klupi ili negdje drugdje.
Nekoliko mjeseci kasnije, zabezeknuto sam zurio u smrtovnicu na opštinskoj zgradi u Sokocu.
Nasmijano lice na crno-bijeloj fotografiji me vrati u dane kada sam kao asistent Informatike radio na Fakultetu političkih nauka.
Jedne godine, iz meni nepoznatih razloga, Fakultet nije angažovao Zlatka Lagumdžiju kao profesora, pa sam na tom predmetu bio i "Bog i batina".
Na zadnjem ispitnom roku u toku te školske godine, potrudim se ja da ispit polože svi koji su redovno pohađali nastavu.
I baš na tom ispitnom roku priđe meni jedan visoki momak i reče:
”Profesore, ja sam sa Romanije! ”
Otvorim ja njegov indeks i vidim da je iz Rogatice, ali i da se zove Ramiz.
Kažem ja njemu, onako u šali:
”Pa dobro, Ramize, Sunce mu žarko, od kada je Rogatica na Romaniji.
”
Ipak pustim Ramiza da izabere pitanja.
Nakon što je Ramiz završio svoje izlaganje o jedinom poglavlju koje je pripremio za taj ispit, zadovoljno odjuri niz hodnik čvrsto stišćući u ruci indeks u kome je bila svježe upisana šestica iz Informatike.
Pogled mi se zaustavi na dvojici studenata, u sada već gotovo praznom anfiteatru.
Jednog od njih se zadovoljno cerekao.
Preznadoh Zorana Jankovića iz Rogatice, pa uzviknuh:
”Jeb'o li te patak, mora da si ti podučio Ramiza kako da položi ispit! ”
Onaj drugi student je stajao nijemo.
Njegovo lice mi nekako poznato, a znam da ga nikada nisam video na predavanjima.
"Jesi li i ti iz Rogatice? " - upitah ga ja.
"Nisam, ja sam sa Sokoca! " - odgovori on.
"Pa zašto ne kažeš! Hajde, daj indeks i biraj pitanja! " - uzviknuh ja, uvlačeći ruku u džep u potrazi za olovkom.
"Neka, hvala, ja sam svoju ocjenu pošteno zaradio" - uzvrati student.
Njegov glas nije bio ironičan, a lice ne promjeni izraz.
Njegov nastup me ne uvrijedi, jer njegova izjava nije bila obojena podrugljivim nego samo informativnim tonom.
Ipak, zastidi student svoga profesora, i natjera ga da preispita svoje “pedagoške metode” i nikada više ne ponovi istu grešku.
U svoj toj pometnji, nisam se ni sjetio da priupitam tog poštenjačinu za njegovo ime.
Ipak, Zoran Janković mi jednom prilikom reče da se on zvao Željko Marković.
Pritisnut svakodnevnicom ratnih dana na Romaniji, zaboravih Željka i dane kada sam dijelio šestice po Fakultetu.
Krajem rata se otisnuh u pečalbu, odakle dugo vremena nisam pratio politička previranja na našim prostorima.
Međutim, desilo se da sam baš toga dana kada sam na smrtovnici prepoznao Željka, izašao “narogušen” iz opštine, shvativši da su Cicko, Ljubo i Snježa najveći gmizavci koji su ikada puzali ovom planetom.
I tako, zbog Željka i ove “crne trojke” pokrenuh ovu stranicu.
Ako svi ćute, da bar ja progovorim!
Od Zorana Kosorića sam saznao dosta o Željkovoj pogibiji.
Toga jutra, Željko se iz kafane vraćao kući.
U dvorištu je pepoznao svoga ubicu i uzviknuo:
“Sta ćeš ti ovdje? ”.
Ovaj razgovor je čula Željkova supruga, samo trenutak prije nego što je zločinac ispalio rafal u Željka, a onda nestao u okrilju mraka.
Željko je ubijen sa 12 metaka, od čega su dva bila smrtonosna.
Kažu da je Željko bio zakleti borac protiv lokalnog kriminala.
Vlasti ga nisu voljele, jer se njegovo poštenje nije uklapalo u njihove šablone.
Priča se i to da je bio veoma blizu da raskrinka i pred sud dovede ubice Srđana Kneževića, koji je na Palama ubijen na oči svoje porodice.
U vihoru rata, i naletu mudžahedinskih hordi zla, Sokolac je izgubio svoje najhrabije sinove.
Međutim, Željkov život se ugasio u miru, i zato njegova žrtva nije smjela da se desi.
Zar da "Srbin" diže ruku na Srbina?
Iz Željkovog pepela će jednog dana vaskrsnuti desetine “Željka” koji će Sokocu vratiti dostojanstvo.
Ubice i naručioce njegovog ubistva će jednog dana stići zaslužena kazna, ako ne pred licem pravde koje na Sokocu nikada nije ni bilo, onda bar pred Bogom.
A nama, običnim smrtnicima će na obrazu zauvjek ostati jedna velika mrlja.
Bog bi nam možda i oprostio što zbog straha nismo bacili kamen na griješnike, ali nam sigurno neće oprostili što smo glasali za one na koje je pala sjenka sumnje da su ubili najvećeg među nama.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 14491 Datum: 06.09.2007
Jovo Mijatović - travar sa RomanijeKod manastira u Ozerkovićima, onako instinktivno, skrenuh na gotovo nevidljivi kolski put.
Nakon par stotina metara ugledah cilj moga putovanja - spomenik Jove Mijatovića.
Kroz maglu trepere slike stasitog brkajlije, koji se u romanijskoj narodnoj nošnji šeta po vašerima u pratnji svoje dvije prelijepe unuke, svečano obučene u jegleke, bijele košulje, marame, i ručno vezene suknje.
Ta impresivna slika je bila upotpunjena sa dvije starinske kubure zadjenute za pojas.
Sokolačke vlasti ga baš nisu mnogo voljele jer je nošenje narodne nošnje u doba komunizma bilo tumačeno kao širenje nacionalizma.
Međutim, ništa mu nisu mogli, čak su ga se i pomalo i bojali zbog njegovih veza u visokim političkim krugovima.
Na Romaniji kruži priča da su Jovu za vrijeme Drugog svjetskog rata uhvatile ustaše, i da su mu živom derale kožu.
Ostavili su ga polumrtvog u nekom šumarku, gdje ga je našla i u život povratila njegova baka, koja mu je vidala rane melemima spravljenim od romanijskih trava.
I probudi taj događaj želju u mladom Jovanu da pronikne u tajnu magičnih biljaka koje bujaju Romanijom, ali za mnoge druge bijahu samo hrana za stoku.
Upijao je Jovo svaku riječ od svoje babe: u kom su dijelu Glasinca trave najbolje, kada ih treba brati, te kako se one moraju sušiti i čuvati.
Naravno, najveća tajna od svih je bila kako iste treba miješati u cilju liječenje pojedinih bolesti.
Kada je Jovina baba umrla, preuze Jovo zanat i babinu klijentelu - uglavnom komšije i prijatelje sa Đedovaca i susjednih sela.
Nakon izvjesnog vremena u selo počeše stizati i "građani" te sa njima umjesto kokoši i jaja poče Jovo primati i novčane honorare.
Jovina popularnost i bogatstvo su se brzo širili, pa on ubrzo postade na daleko čuven domaćin.
Priče o uspješnim liječenjima čudotvorca sa Romanije pređoše i granicu Jugoslavije.
Najprije u Đedovce počeše stizati naši emigranti, oni koji su u rudnicima Amerike zaradili bogatstvo, ali i izgubili svoje zdravlje i mladost.
Potom, o tome poče pisati inostrana, s zatim i naša štampa.
Malo po malo, Jovo Mijatović postade čuveni “Travar sa Romanije”.
Obijali su Jovin prag i poznate svjetske ličnosti, čak i neki američki glumci ali i mnogi bogataši i bjelo-svjetski političari.
Nije mi poznato koliko je bolesnih Jovo izliječio, ali je sigurno bio najbolji u liječenju nerotkinja.
U tu svrhu, sem trava, Jovo je koristio i ono čime ga je obdarila majka priroda, pa su mnoge jalove žene nakon njegovih “tretmana” uspješno zatrudnile i na svijet donijele lijepu i zdravu djecu.
Meni je poznata priča o jednoj Buli iz Bratunca koja je u “Jovinom konaku” prenoćila svega pet puta da bi na svijet donijela zdravo i lijepo dijete.
U nedostatku “pacijenata”, Jovo je jurio i glasinačke sojke.
Kako je bio “pun k'o pištolj” a uz to imao i pojačan nagon za oplodnju, potražnja za Jovinim uslugama je dolazila i od raskalašnih žena koje su u Jovinim parama vidjele rešenje svojih finansijskih problema.
Glasincem je kružila priča da su neki čobani gledali matorog Jovo kako u nekoj dolini redovno “oprašuje” neku mladu sojku.
Ovim pričama ne želim da okaljam Jovin obraz, niti da umanjim vrijednost njegovih, po svijetu poznatih, travarskih recepata.
Samo želim da prikažem stvari onakve kakve jesu!
Jovin grob je opasan sa dvije mrtve straže.
Vanjski zid, napravljen od kamenja i pruća, i ima za cilj da podalje drži ljude i stoku.
Kroz njega se može proći kroz raskošnu, metalnu kapiju, koja je u vrijeme moje posjete bila zaključana, pa sam morao da se poslužim alternativnom metodom - preskakanjem zida.
Prostor oko grobnice, nekih tridesetak kvadratnih metara, je ograđen visokom željeznom ogradom koja manjka malo boje i održavanja.
U sredini ograđenog prostora se nalazi bronzana skulptura, koja predstavlja Jovu kako sjedi i čita knjigu.
Nekako me je to umjetničko djelo neodoljivo posjeća na Teslu ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu.
Možda je Jovo u Tesli našao svoju inspiraciju, a moglo bi se i reći da je Jovo "romanijski Tesla”.
Neka mi oprosti polupismeni Jovo Mijatović što ću ga uporediti sa plejadom najgorih đaka sokolačkih generacija koji danas “vedre i oblače” po Sokocu.
Neosporno je da se oni i Jovo mogu svrstati u posebnu sortu Homo Sapijensa koja sebe naziva “biznismen”.
I dok su ovi prvi uspjeli da od produktivnih fabrika naprave piste za slijetanje golubova, gorštak Jovo Mijatović je uspio da svoje trave izveze na sve kontinente svijeta, pa čak u glamurozni Holivud.
Pored toga, priča se da je samouki Jovo dobio diplomu počasnog doktora nauka za alternativnu medicinu na nekom od američkih univerziteta.
Slično njemu, polupismeni biznismeni našeg vremena, ukrašavaju svoje persone diplomama “Mačarologije”, nauke koja se može završiti samo na Univerzitetu u Sokocu.
Vještinu liječenja romanijskim travama Jovo nije prenio ni na jednog od svojih ukućana.
Zbog toga je svoje recepte opisao u svojoj, na daleko poznatoj knjizi.
Jovo je za mene jedan od najvećih sinova gore Romanije.
Uspio je da na svjetske karte ucrta Sokolac i rodno mu selo Đedovce.
Legenda o “Travaru sa Romanije” će još dugo vremena da svijetli na našim prostorima, a za sve one koji govore naš jezik riječ “Romanija” će uvjek biti asocijacija na termine “romanijske trave” i “Travar sa Romanije”.
*** Hm! Jovo izvozio travu u Holivud.
Pitam se da li bi oni uspjeli da prodaju sijeno u Trebinje? Kad smo kod trave, imaju jos jednu zajednicku stvar - i oni i Jovo su prodavali “travu”.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 14368 Datum: 31.08.2007
Milanko Vitomir - MaliOdmah tu uz Milanka Vitomira - Malog, počiva i njegov stric Milanko Vitomir, koji je poginuo 1941.
godine.
Milanko Vitomir - Mali je rodjen nepunu godinu nakon pogibije svoga strica, pa je tako naslijedio njegovo ime.
Nakon Drugog svjetskog rata, Milanko Vitomir (partizan) biva proglašen za narodnog heroja, a dječak Milanko Vitomir dobija nadimak "Mali".
Valjda zbog toga što mu je stric bio "Veliki".
Gledam sliku Milanka Vitomira - Malog.
Nisam ga baš dobro poznavao, pa je za mene ostao jedna velika zagonetka.
Zbog toga se pitam: "Ko je Milanko Vitomir - Mali? "
Nedeljko Žugić mi je govorio da je Milanko Vitomir - Mali najveći romanijski pjesnik svih vremena.
Vjerujem Nedeljku! Međutim, njegove i Ćiletove pjesme sam čitao i jako mi se sviđaju, a od Milanka Vitomira - Malog nisam ama baš ništa pročitao!
Zbog toga nalazim jednu od njegovih pjesama i čitam:
Na stoti imendan
Draga moja Gospo, ja tu neću biti
u čast Vašeg stotog imendana.
Sve mi to pada nakon sudnjeg dana
i nemojte, Gospo, na tom zamjeriti.
Ni Vi ni ja, Gospo, niti nas oboje,
ne možemo znati usud što nas prati.
I da li je tako baš moralo biti,
sad šta je tu je, Vi činite svoje.
Nemojte samo na babljem veselju
za moj pokoj duše zdraviti uz čaše.
Ma sve padalo u Svetu nedjelju,
nije ni pristojno za godine Vaše.
Upalite svijeću voštanicu veću,
Draga moja Gospo, ja tu biti neću.
Ne vjerujem da je neko na "babljem veselju" zdravio uz čašu kada nas je Milanko zauvjek napustio 2001.
godine.
Ipak, znam da su nakon tragične pogibije Milanka Vitomira - Malog, na "Vidovdanskim susretima" pjesnici osnovali nagradu za najbolju pjesmu na zavičajnu temu.
U Milankovu čast!
Romanija je izrodila mnogo pjesnika i literata, a svi tvrde da je Milanko pjesnik nad pjesnicima.
Zbog toga se ponovo pitam: "Ko je Milanko Vitomir - Mali? "
|
Scarface70 :
Broj: 14364 Datum: 31.08.2007
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 14363 Datum: 31.08.2007
Jelenko Vitomir - PajoI u Jelenkovo doba, Sokocom su vladale fukare ofarbane bojom toga vremena.
Radnička klasa je i tada potkradana od strane profitera i gnjida, a zakon je uglavnom bio gluvonijem pred licem kriminala.
Do danas, svi moćnici te epohe su pali u zaborav.
Na njihove humke, zarasle u travu, ni najbliži više ne dolaze jer ih se i oni stide.
A poneki zalutali putnik, svjedok toga vremena, ponekad i pljune na njihov grob.
Jelenkov grob i danas, petnaest godina nakon njegove smrti, odiše ljepotom i ljubavi.
Na njega dolazi rodbina, prolaznici, namjernici...
Oko njegovog groba trepere neke čudne vibracije, kao da se radi o svecu...
Nije Jelenko Vitomir zvani Pajo, za svoga kratkog života ni slutiti nije mogao da će on jednog dana biti simbol svoga vremena, pečat jedne epohe, i da će se njegovo ime desetinama godina nakon njegove smrti pominjati sa sjetom.
Za mene, i moje sestre je bio - ujko Pajo.
Moja mlađa sestra je iskopala da smo bili nekakva dalja rodbina, pa ga je počela tako zvati, čisto iz zezanja.
Nije se Pajo ljutio ni kada bismo ga mi djeca pozdravljali sa: "Dobar dan, ujko Pajo".
U tom trenutku bi Jelenko prekinuo svoju žučnu diskusiju sa Jumom i ostalima, okrenuo bi se on prema nama i ljubazno nam odpozdravio.
Zatim bi se odgegao niz korzo, vjerovatno do neke kafane gdje bi on i njegovi drugari išli da "ubiju veče".
Ipak, najveću popularnost Pajo je stekao tamo gdje se i najljepše osjećao - u Fudbalskom klubu "Glasinac".
Iako atletski građen, izvanrednih refleksa i golmanskih sposobnosti, Pajo je u klubu bio vječita rezerva iz prostog razloga sto je bio kratkovid.
Nosio je naočare za koje je neko rekao da su napravljena od polomljenih flaša sarajevske pive, pa je kroz njih protivničkog igrača vidio samo kada bi ovaj ušao u jedanaesterac.
U "bliskoj borbi" Pajo bi bez nekih velikih problema zaustavljao protivničke udarce.
Međutim, veliki problem su mu zadavale jake lopte šutirane iz daljine jer bi ih Pajo prekasno vidio.
Zbog toga se neko dosjetio da iza gola postave "šaptača" koji bi Paji dovikivao kada da se baca na desnu ili lijevu stranu.
Ovakva taktika je dala dobre rezultate pa je Pajo uspio da ostane u timu.
Ipak, nekoliko puta je Pajo svoj voljeni "Glasinac" koštao odlučujućeg gola na utakmici.
Vrijeme utakmica, golova i Pajinih navijača je već odavno prošlo.
Pajo se uspokojio i mirno počiva u tišini sela Đedovci, ispod prelijepe mermerne ploče ukrašene sa fudbalskom loptom.
Za Jelenka su vezane mnoge šale i anegdote, koje je i on sam prepričavao.
Po nekim provincijskim mjerilima, on nije bio uspješan u životu.
Po mnogima, Pajo je ostavio duboke tragove na svoje savremenike i postao nepresušni izvor nadahnuća za mlađe generacije.
I dok stojim pred Jelenkovom humkom, zamišljam ga među rajskim stativama, kako se "jelenskim" skokovima baca na lopte nebeskih anđela.
Mora da je sada srećan, jer je tamo stigao prije Faksa pa nema ko da mu otme mjesto u prvom timu!
I dok sam odlazio sa njegovog groba, sjetih se stihova koje je neko ostavio na ovoj stranici:
Nema Jume, Aca, Paja
Otišla je stara raja.
Mirni kutak, priča Priša
Gdje su Srđan i Radiša.
Mogao bih mnogo toga lijepog reći o našem Paji, samo da me memorija malo bolje služi! Ali, ova priča nema kraj, jer nastavak slijedi! Neko od vas će je dopuniti.
|
|
