|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14831 |
23.09.2007 |
Željko Marković
Danas je sedma godišnjica otkako je u 24.
septembra 2002.
godine, u dva sata ujutro sa dvanaest metaka, u svom dvorištu ubijen Željko Marković.
Od tada Željkov ubica, njegovi pomoćnici i naručioci ovog ubistva slobodno šetaju ulicama Sokoca i Beograda, a sokolačke vlasti zatvaraju oči pred pravdom jer neće ili nisu u stanju da počinioce ovog gnusnog zločina i njegove naručioce dovedu pred lice pravde.
Ovo je sedma godina sramote za Sokolac, jer u Sokocu svi znaju kako i zašto je Željko poginuo, ali niko o tome ne želi da javno priča...
Vijest o smrti Željka Markovića me je zatekla negdje u Njemačkoj.
I dok mi je kroz glavu tutnjalo dobro poznato ime, bezuspješno sam pokušavao da iz sjećanja iskopam Željkov lik.
Uspomene na ljude iz zavičaja lagano blijede jer vrijeme polako naplaćuje svoj danak.
Ipak, sjećam se da mi se dušom širila neka blaga toplina dok sam u sebi ponavljao Željkovo ime i prezime.
Znao sam da su nam se životni putevi negdje ukrstili, samo nisam bio siguran da li ga se sjećam iz đačke klupe ili negdje drugdje.
Nekoliko mjeseci kasnije, zabezeknuto sam zurio u smrtovnicu na zgradi Opštine Sokolac.
Nasmijano lice sa crno-bijele fotografije me vrati u dane kada sam kao asistent Informatike radio na Fakultetu političkih nauka.
Jedne godine, iz meni nepoznatih razloga, Fakultet nije angažovao Zlatka Lagumdžiju kao profesora, pa sam na tom predmetu bio i "Bog i batina".
Na zadnjem ispitnom roku se potrudih da ispit polože svi oni koji su redovno pohađali nastavu.
Tom prilikom priđe mi jedan povisok mladić pa reče:
¿Profesore, i ja sam sa Romanije! ¿
Otvorim ja njegov indeks i vidim da je iz Rogatice, ali i da se zove Ramiz.
Kažem ja njemu, onako u šali:
¿Pa dobro, Ramize, Sunce mu žarko, od kada je Rogatica na Romaniji.
¿
Ipak pustim Ramiza da izabere pitanja.
Nakon što je Ramiz završio svoje izlaganje o jedinom poglavlju koje je pripremio za taj ispit, zadovoljno odjuri niz hodnik čvrsto stišćući u ruci indeks u kome je bila svježe upisana šestica iz Informatike.
Pogled mi se zaustavi na dvojici studenata, u sada već gotovo praznom anfiteatru.
Jednog od njih se zadovoljno cerekao.
Preznadoh Zorana Jankovića iz Rogatice, pa uzviknuh:
¿Jeb'o li te patak, mora da si ti podučio Ramiza kako da položi ispit! ¿
Onaj drugi student je stajao nijemo.
Njegovo lice mi nekako poznato, mada ga nikada nisam video na predavanjima.
"Jesi li i ti iz Rogatice? " - upitah ga ja.
"Nisam, ja sam sa Sokoca! " - odgovori on.
"Pa zašto ne kažeš! Hajde, daj indeks i biraj pitanja! " - uzviknuh ja, uvlačeći ruku u džep u potrazi za olovkom.
"Neka, hvala, ja sam svoju ocjenu pošteno zaradio" - uzvrati student.
Njegov glas nije bio ironičan a lice ne promjeni izraz.
Njegov nastup me ne uvrijedi, jer njegova izjava nije bila zajedljiva.
I reče on to blagim glasom, popraćen onim samo njemu karakterističnim osmjehom, od koga se istopi sve ono što biješe uvredljivo pa je njegova izjava zvučala nekako informativno.
Ipak, zastidi student svoga profesora, i natjera ga da preispita svoje ¿pedagoške metode¿ i nikada više ne ponovi istu grešku.
U svoj toj pometnji, ne sjetih se da priupitam tog poštenjačinu za njegovo ime.
Ipak, Zoran Janković mi jednom prilikom reče da je njegovo ime Željko Marković.
Pritisnut svakodnevnicom ratnih dana na Romaniji, zaboravih Željka i dane kada sam dijelio šestice po Fakultetu.
Kad rat utihnu otisnuh se u pečalbu, odakle dugo vremena nisam pratio politička previranja na našim prostorima.
Međutim, desilo se da sam baš toga dana kada sam na smrtovnici prepoznao Željka, izašao ¿narogušen¿ iz opštine, shvativši da su Cicko, Ljubo i Snježa najveći gmizavci koji su ikada puzali ovom planetom.
I tako, zbog Željka i ove ¿crne trojke¿ pokrenuh ovu stranicu.
Ako svi ćute, da bar ja progovorim!
Od Zorana Kosorića sam saznao dosta o Željkovoj pogibiji.
Toga jutra, Željko se iz kafane vraćao kući.
U dvorištu je pepoznao svoga ubicu i uzviknuo:
¿Sta ćeš ti ovdje? ¿.
Ovaj razgovor je čula Željkova supruga, samo trenutak prije nego što je zločinac ispalio rafal u Željka, a onda nestao u okrilju mraka.
Željko je pogođen sa 12 metaka, od čega su dva bila smrtonosna.
Kažu da je Željko bio zakleti borac protiv lokalnog kriminala.
Vlasti ga nisu voljele, jer se njegovo poštenje nije uklapalo u njihove prljave rabote.
Priča se i to da je bio veoma blizu da raskrinka i pred sud dovede ubice Srđana Kneževića, koji je na Palama ubijen na oči svoje porodice.
U vihoru rata, i naletu mudžahedinskih hordi zla, Sokolac je izgubio svoje najhrabije sinove.
Međutim, Željkov život se ugasio u miru, i zato njegova žrtva nije smjela da se desi.
Zar da "Srbin" diže ruku na Srbina?
Iz Željkovog pepela će jednog dana vaskrsnuti desetine ¿Željka¿ koji će Sokocu vratiti dostojanstvo.
Ubice i naručioce njegovog ubistva će jednog dana stići zaslužena kazna, ako ne pred licem pravde koje na Sokocu nikada nije ni bilo, onda bar pred Bogom.
Nama, običnim smrtnicima, će na obrazu zauvjek ostati jedna velika mrlja.
Bog bi nam možda i oprostio što zbog straha za naše porodice nismo bacili kamen na griješnike, ali nam nikada neće oprostili što smo glasali za one na koje je pala sjenka sumnje da su ubili najvećeg među nama.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14368 |
31.08.2007 |
Milanko Vitomir - MaliOdmah tu uz Milanka Vitomira - Malog, počiva i njegov stric Milanko Vitomir, koji je poginuo 1941.
godine.
Milanko Vitomir - Mali je rodjen nepunu godinu nakon pogibije svoga strica, pa je tako naslijedio njegovo ime.
Nakon Drugog svjetskog rata, Milanko Vitomir (partizan) biva proglašen za narodnog heroja, a dječak Milanko Vitomir dobija nadimak "Mali".
Valjda zbog toga što mu je stric bio "Veliki".
Gledam sliku Milanka Vitomira - Malog.
Nisam ga baš dobro poznavao, pa je za mene ostao jedna velika zagonetka.
Zbog toga se pitam: "Ko je Milanko Vitomir - Mali? "
Nedeljko Žugić mi je govorio da je Milanko Vitomir - Mali najveći romanijski pjesnik svih vremena.
Vjerujem Nedeljku! Međutim, njegove i Ćiletove pjesme sam čitao i jako mi se sviđaju, a od Milanka Vitomira - Malog nisam ama baš ništa pročitao!
Zbog toga nalazim jednu od njegovih pjesama i čitam:
Na stoti imendan
Draga moja Gospo, ja tu neću biti
u čast Vašeg stotog imendana.
Sve mi to pada nakon sudnjeg dana
i nemojte, Gospo, na tom zamjeriti.
Ni Vi ni ja, Gospo, niti nas oboje,
ne možemo znati usud što nas prati.
I da li je tako baš moralo biti,
sad šta je tu je, Vi činite svoje.
Nemojte samo na babljem veselju
za moj pokoj duše zdraviti uz čaše.
Ma sve padalo u Svetu nedjelju,
nije ni pristojno za godine Vaše.
Upalite svijeću voštanicu veću,
Draga moja Gospo, ja tu biti neću.
Ne vjerujem da je neko na "babljem veselju" zdravio uz čašu kada nas je Milanko zauvjek napustio 2001.
godine.
Ipak, znam da su nakon tragične pogibije Milanka Vitomira - Malog, na "Vidovdanskim susretima" pjesnici osnovali nagradu za najbolju pjesmu na zavičajnu temu.
U Milankovu čast!
Romanija je izrodila mnogo pjesnika i literata, a svi tvrde da je Milanko pjesnik nad pjesnicima.
Zbog toga se ponovo pitam: "Ko je Milanko Vitomir - Mali? "
|
|
|
Scarface70 :
|
14364 |
31.08.2007 |
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14363 |
31.08.2007 |
Jelenko Vitomir - PajoI u Jelenkovo doba, Sokocom su vladale fukare ofarbane bojom toga vremena.
Radnička klasa je i tada potkradana od strane profitera i gnjida, a zakon je uglavnom bio gluvonijem pred licem kriminala.
Do danas, svi moćnici te epohe su pali u zaborav.
Na njihove humke, zarasle u travu, ni najbliži više ne dolaze jer ih se i oni stide.
A poneki zalutali putnik, svjedok toga vremena, ponekad i pljune na njihov grob.
Jelenkov grob i danas, petnaest godina nakon njegove smrti, odiše ljepotom i ljubavi.
Na njega dolazi rodbina, prolaznici, namjernici...
Oko njegovog groba trepere neke čudne vibracije, kao da se radi o svecu...
Nije Jelenko Vitomir zvani Pajo, za svoga kratkog života ni slutiti nije mogao da će on jednog dana biti simbol svoga vremena, pečat jedne epohe, i da će se njegovo ime desetinama godina nakon njegove smrti pominjati sa sjetom.
Za mene, i moje sestre je bio - ujko Pajo.
Moja mlađa sestra je iskopala da smo bili nekakva dalja rodbina, pa ga je počela tako zvati, čisto iz zezanja.
Nije se Pajo ljutio ni kada bismo ga mi djeca pozdravljali sa: "Dobar dan, ujko Pajo".
U tom trenutku bi Jelenko prekinuo svoju žučnu diskusiju sa Jumom i ostalima, okrenuo bi se on prema nama i ljubazno nam odpozdravio.
Zatim bi se odgegao niz korzo, vjerovatno do neke kafane gdje bi on i njegovi drugari išli da "ubiju veče".
Ipak, najveću popularnost Pajo je stekao tamo gdje se i najljepše osjećao - u Fudbalskom klubu "Glasinac".
Iako atletski građen, izvanrednih refleksa i golmanskih sposobnosti, Pajo je u klubu bio vječita rezerva iz prostog razloga sto je bio kratkovid.
Nosio je naočare za koje je neko rekao da su napravljena od polomljenih flaša sarajevske pive, pa je kroz njih protivničkog igrača vidio samo kada bi ovaj ušao u jedanaesterac.
U "bliskoj borbi" Pajo bi bez nekih velikih problema zaustavljao protivničke udarce.
Međutim, veliki problem su mu zadavale jake lopte šutirane iz daljine jer bi ih Pajo prekasno vidio.
Zbog toga se neko dosjetio da iza gola postave "šaptača" koji bi Paji dovikivao kada da se baca na desnu ili lijevu stranu.
Ovakva taktika je dala dobre rezultate pa je Pajo uspio da ostane u timu.
Ipak, nekoliko puta je Pajo svoj voljeni "Glasinac" koštao odlučujućeg gola na utakmici.
Vrijeme utakmica, golova i Pajinih navijača je već odavno prošlo.
Pajo se uspokojio i mirno počiva u tišini sela Ðedovci, ispod prelijepe mermerne ploče ukrašene sa fudbalskom loptom.
Za Jelenka su vezane mnoge šale i anegdote, koje je i on sam prepričavao.
Po nekim provincijskim mjerilima, on nije bio uspješan u životu.
Po mnogima, Pajo je ostavio duboke tragove na svoje savremenike i postao nepresušni izvor nadahnuća za mlađe generacije.
I dok stojim pred Jelenkovom humkom, zamišljam ga među rajskim stativama, kako se "jelenskim" skokovima baca na lopte nebeskih anđela.
Mora da je sada srećan, jer je tamo stigao prije Faksa pa nema ko da mu otme mjesto u prvom timu!
I dok sam odlazio sa njegovog groba, sjetih se stihova koje je neko ostavio na ovoj stranici:
Nema Jume, Aca, Paja
Otišla je stara raja.
Mirni kutak, priča Priša
Gdje su Srđan i Radiša.
Mogao bih mnogo toga lijepog reći o našem Paji, samo da me memorija malo bolje služi! Ali, ova priča nema kraj, jer nastavak slijedi! Neko od vas će je dopuniti.
|
|
