|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
59142 |
03.01.2012 |
Komentar na Olovćićevu replikuPomno pratim tvoje komentare na ovom forumu i došao sam do zaključka da se ipak pojavio jedan realan čovjek iz reda muslimana po pitanju ratne i političke situacije u BiH.
Međutim, nakon ovog tvog zadnjeg komentara došao sam do zaključka da ti možda ipak nisi taj realni musliman kako sam se nadao.
U tvom komentaru se vidi da su kod vas oči uprte samo u Srbe i njihove komentare ne sagledavajući čime su oni izazvani da bi se tako reagovalo.
Za tebe kao i za sve muslimane u Bosni je sasvim normalno da onaj ratno-huškački idiot Cerić može da traži od islamskih zemalja da Dodiku zabrane dolazak u njihove zemlje samo zato što se Ceriću ne sviđa politika koju vodi neki Srbin.
Neću da pričam o Dodiku i njegovom poštenju jer političari se kod nas bore da dođu na vlast di bi se nakrali.
Budi malo ralan pa pričaj o tim idiotima koji vas muslimane u Bosni prestavljaju.
Srušili ste bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji, a hoćete to poslije onakvog krvoprolića taj isti koncept implementirate u Bosni.
Da ste prihvatili Dejtonsku tvorevinu BiH koja je garant mira, sigurno ni Dodik, a ni bilo koji srpski političar, danas ne bi pričali o ocjepljenju Republike Srpske od BiH.
Za tebe je gospodine Olovčiću realnost da je Kosovo ocjepljeno od Srbije a kažeš da ako to uradi Republika Srpska biće ponovo rat u BiH.
Ko je tu ratni huškač! Pa zar ti samo ime ne govori da je to srpska zemlja i da ako bi se muslimanska vojska pojavila na toj teritoriji a nije pozvana od vlasti Republike Srpske da dođe da je brani od unutrašnjeg ili vanjskog neprijatelja da bi to bila agresija na suvereni narod.
Kavi su to dvostruki aršini gospodine Olovčiću? Dali bi ti smatrao normalnim da Srbi upadnu na teritoriju FBiH i da osvajaju tertoriju.
Ja sam rođen u Federaciji i ostavio sam je vama, za ljubav mira.
Krajnje je vrijeme da i vi ostavite Republiku Srpsku zbog iste stvari.
Da ste kojim slučajem tako uradili poslije Dejtonskog sporazuma 95', danas bi BiH možda bila u Evropskopj Uniji.
Kako reče nakon Dejtona onaj vaš Izmetbegović "uradili smo koliko smo mogli ratom, sad nam ostaje politička borba za Bosnu i Hercegovinu".
Tu ti Olovčiću traži rješenje problema u BiH a ne u Dodiku, Tadiću ili bilo kojem političaru iz reda srpskog naroda.
U ratu sam žrtvovaao sebe i svoju porodicu da odbranim nedužni nesrpski narod od zločinaca i zbog toga sam izgubio rođenog oca.
Kod nas je u toku rata bilo suđeno onima koji su ubijali nedužne muslimane.
Navest ću ti primjer Dabić Ratka rodom iz Zimče kod Visokog.
U tom procesu je bilo još nekih ljudi koji su osuđeni ali je taj idiot bio najveći zlikovac kod nas i osuđen je na tri godine zatvora.
Ipak, moram priznati da je to nerealna kazna.
Mislim da je ponižavajuća za one nevine ljude koje je taj zlikovac ubio ali Olovčiću ako jedan svjetski sud oslobodi najvećeg zločinca u ratu u BiH, Nasera Orića za tolike srpske žrtve, onda je moje mišljnje da je Dabić Ratko preoštro osuđen od ratnog srpskog suda.
Olovčiću, dali ti imaš ijedan primjer da je neko od muslimana osuđen zbog zločina nad Srbima tokom rata u BiH?
Nisam razočaran tvojim komentarom, samo si mi potvrdio moje mišljenje da Republika Srpska ne treba da bude sastavni dio BiH i po cijenu novog krvoprolića!
|
|
|
Patagon Olovcic : Bosnija And Hercegovina
|
59122 |
03.01.2012 |
Oni će u đehenem !!!Željko, hvala ti što si objavi moj tekst.
Do sada si ih objavio dosta, doduše ponekad sa izvjesnim korekcijama, ali ni to nije bitno umanjilo ono što sam htio kazati.
U plavom odgovoru nisi mi potvtrdio ili negirao za koncentracione logore u Olovu, a postavio si mi snimku Zagajničkog groblja.
Ja sam već do sada na ovu temu pisao Goranu Žugiću, pa da i tebi kažem nešto na ovu temu.
Ovo sto sam vidio, ne samo da me iznenadilo, prosto sam bio zatečen da jednostavno nemam riječi da bilo šta kažem.
Vandalizam je mala riječ, ja bih ovo okarakterisao kao krivično djelo sa dalekosežnim posljedicama.
Ovo je pojedinac ili grupa uradilo kako bi poslali poruku srpskom narodu sa ovih prostora o nemogućnosti suživota.
Ovo je grozno i surovo! Ovo Željko nije uradio čovjek, uradio je nečovjek, nemam trenutno pogrdniju riječ u glavi da to još teže iskažem.
Kukavica i jado, bio jedna duša i mentalno retardirana osoba je mogla samo ovo da uradi.
Ovo nije uradio borac koji je bio na liniji 100% ovo je uradilo đubre od insana.
Linija naša je bila vrlo blizu i gotovo svaki dan sam prolazio pored.
Nikad niko od boraca nije nanio bilo kakvu štetu bilo kojem grobu.
Oštećenja sto je bilo bilo je zbog ratnih dejstava od gelera granata i to je to.
A ovo što sada vidim to je da bog saćuva i sakloni.
Ovo je posao za kriminalnu policiju i ne može biti da se ne sazna ko je ovo uradio.
A taj bi trebao debelo da odgovara, a ako ima boga za ovo što je i ma ko god da je uradio đehenem ili pakao će mu biti vječno boravište.
Ograđujem se od ovakvih zlodjela.
Ovo nije uradio olovski narod, ovo je uradio neki otpadnik, nemam boljeg naziva za takvu osobu.
Dabogda ga najteža ovozemaljska kazna stigla, a ako se provuče ovdje, bogami tamo gdje svi idemo neće mu biti lako.
Dabogda ga proganjale duše onih kojima je oskrnavio grobove - i na ovo i na onom svijetu.
Pošteni i čestiti građani Olova, a ima ih fala bogu podosta, da znaju za ovo isto bi ovako reagovali kao i ja.
Otići ću maksuz koliko i sutra da se lično uvjerim na licu mjesta.
Pozdrav Željko, pozdrav svim čestitim Srbima ma gdje god bili.
Olovčići,
tvoje tekstove objavljujem zbog toga što mislim da si dobar čovjek, a ovaj članak je to još jednom potvrdio.
Hvala ti na tome što si opravdao moje povjerenje, a da među muslimanima ima i dobrih ljudi i sam sam se uvjerio jer još uvijek ima onih koje sa pravom mogu da nazovem "prijatelju".
Na žalost, sve je manje takvih u Federaciji BiH jer svakodnevna antisrpska propaganda svakim danom čini štetu na ovom planu.
Što se tiče koncentracionih logora u Olovu, nisam ti ništa odgovorio jer jednostavno ne znam ništa o njima.
Preporučio bih ti da o tome svjedoče ljudi koji su, eventualno, bili u tim logorima.
Ja sam jednom uletio u situaciju da sam tvrdio da se u toku rata nisu dešavali neki događaji, a kasnije se ispostavilo da jesu i to baš ispred moga nosa.
Od tada govorim samo ono u šta sam siguran i ne želim da ponovim istu grešku.
Pozdrav,
Željko Tomić, Sokolac
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
26966 |
01.03.2011 |
Ofanziva '95U tekstu koji je napisao Djuro Zidar Laki, on spominje svoju jedinicu da je skupa sa Specijalnom jedinicom policije učestvovala u vraćanju izgubljene teritorije.
Moram da kažem da se ja ne sjećam da je dejstvovao policijski tenk, niti se mi je poznato da je jedinice iz Semizovačkog bataljona učestvovala u vraćanju terena pomenutog dana.
Zamolio bih ovom prilikom "Đuru...
" da preciznije opiše svoje učešće u toj akciji.
Kad kažem preciznije, mislim kako su stupili u kontakt sa policijom na koji način su se uključili u akciji, koju bočnu stranu su štitili policiji, na koji način i u kom pravcu su se kratali prilikom vraćanja teritorije, koliko je vraćeno izgubljena linija tog dana.
Ako ste ti i tvoji drugovi učestvovali u toj akciji, onda bi bilo dobo da tvoj tekst dopuni ono što ja već nisam napisao o tome, na taj način stvoriće se još opširnija slika o tom događaju.
Usput da kažem, ako komanda Bataljona nije odobrila i znala da se vojska povukla sa linije odbrane, onda se to zove bježanje a ne povlačenje.
Povlačenje sa linije može biti samo ako komandant naredi ili odobri.
Semizovačka linija odbrane je bila dugačka oko 3 kilometra i tog dana je bila potpuno prazna, a da to komanda o tome ništa nije znala.
Sve ostale jedinice su ostale na svojoj liniji bez obzira na nepokriven i prazan prostor od 3 kilometra.
Glavnu krivicu zbog pada linije je snosio Rajko Janković, koji je navodno preko radio uređaja tvrdio da je upravo u to vrijeme sa komandirima četa obilazi liniju.
Mišljenja sam da je Komanda u to vrijeme već znali šta se dešava na frontu jer su postojali poljski telefoni po linijama koji su korišteni kao srestvo veze sa borcima i komandirima na liniji odbrane.
|
|
|
Djuro Zidar Laki Brod : Bih
|
26679 |
26.02.2011 |
Ofanziva '95Moram da dopunim tekst Pravog u vezi ofanzive '95 na djelu vanjskog prstena, tačnije u zoni odgovornosti Semizovačkog bataljona.
Ja ne sumljam da u komandi Bataljona niko nije znao kakva je situaciju bila na terenu.
Poznata mi je i situaciju oko Josipovića.
Lično mislim da ni major Radić, koji je bio njegov zamjenik, nije odavao neku sigurnost a nije uživao ni ugled neđu borcima 3.
sarajevske brigade.
Ja ne sumnjam da nije bilo dejstva po vašoj jedinici i djelu gde ste vi ulazili ali i znate sami kakav je rat i ratna dejstva.
Situacija se mjenjala iz časa u čas.
Nije mi jasno zašto niko nije javio da su se djelovi jedinica povukli, ali znam da sam i ja sa mojih osam drugova lično osetio jer smo se zadnji povukli i to mogu reci teško.
Jedva smo se uizvukli jer su nam muslimani već bili iza leđa.
Znam da je nakon toga došlo do smnjene komadanta i da je na to mjesto došao Lazo.
Licno sam učestovao u formiranju linije odbrane ispod Kameničkih stjena.
Isto tako sam bio i na dočeku specijalne jedinice prilokom njenog dolaska i spremanju kontranapada za vraćanje linije.
To govorim o danu kad su muslimani sišli na dio puta Semizovac - Srednje.
Specijala jedinica je došla sa 3 do 4 kamiona i sa jednim tenkom koji je na pojedinim djelovima dejstvovao u pokretu.
Dio moje jedinice ostao da pomogne u formiranju odbrane a dio je čuvao bokove.
Ne sjećam se koliko je dana sakupljana vojska bataljona, ali se sjećam akad je izvršena smotra pred školom.
Major Radić je uz prisustvo Laze, naredio da istupe svi oni koji su ranjeni što lakše što razbijeni od detonacije.
Oko 60% je bilo nespremno.
Ovo samo može da znači da su borci bili izranjavani i izmoreni.
Bila je to klasična izdaja, a zna se i od strane koga.
Znam da su nakon toga na liniju dovedeni ljudi iz radne obaveze.
Hoću da kažem da sam lično učestvao u vraćanju linije prema stjenama i tom prilikom je ranjen moj komandir Ikan i tom prilikom je izgubio nogu.
Lično sam učestovao u njegovom izvlačenju.
Nekako u tom periodu neko se sjetio pa su nam doveli ratne dezertere u papučana i s ocevima i oni su se nekako tu našli.
Pozdrav svim borcima Seizovačkog bataljona 3.
sarajevske, Ilidžaske i Igmanske brigade a poseban pozdrav Specijalnoj brigadi.
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
23771 |
18.02.2010 |
Muslimanska ofanziva na NabožićVezano za pominjanje muslimanske ofanzive na Nabožić, želim da pomenem neke ljude i koji su toga dana na mene ostavili poseban utisak.
Jedan od njih je svakako naš komandant Božidar Savić koji je za sada ovdje malo pominjan, ali koji svakako zaslužuje da se puno više piše o njemu jer je sigurno svojim vođenjem naše brigade ostavio neizbrisiv trag.
Mislim da još uvijek mnogi ne znaju da je taj nadareni oficir koji je 1992.
godine ušao u rat sa činom poručnika i koji je do preuzimanja naše brigade bio desna ruka Dragana Josipovića, koja je razrađivala i pravila skoro sve taktičke planove naše brigade.
Među prvima je sa nama toga dana stigao na Nabožić da vraća izubljenu liniju odbrane.
Pored informacije o padu linije posebno nam je teško pala informacija o zarobljavanju jednog našeg tenka T-55 zajedno sa kompletnom posadom i nestanka određenog broja ljudi koji su se zadesili na toj liniji odbrane.
Dok smo očekivali da nam stigne pojačanje neophodno za zaustavljanje neprijateljskog napada i vršili reorganizaciju linije, po nama je dejstvovala jaka neprijateljske vatra iz minobacača (od jedne takve granate poginuo je i pokojni Saša Zekić kojeg smo pominjali).
U jednom trenutku primjetimo da se prema nama kroz šumu, obarajući stabla, kreće i tenk T-55.
U tim trenucima smo mislili da će iza njega da krene i muslimanska pješadija.
Čekali smo tenk da izađe na šumski put kako bi mogli djelovati na njega.
Bilo nam je čudno i to da je minobacačka vatra djelovala tako blizu kretanja tenka, kada je tenk izašao na čistinu ovorila se kupola iz koje smo prepoznali komandira posade tenka Vujića (nama svima poznatog kao Đed Vito, mada se radilo o momku od nekih dvadesetak godina).
Vozač toga tenka je bio pokojni Momir Jeftić - "Struja".
Tenk za koji smo smatrali da je zarobljen, se nalazio u neposrednoj blizini djela linije koja je vrlo brzo pala u muslimanske ruke, pa se smatralo da posada tenka sa položaja u kome je dežurala nije imala vremena da stigne do njega da ga izvuče.
Sporna je bila i činjenica da je put kojim je tenk dopremljen na položaj na kojem je dežurao bio presječen.
Svjesni opasnosti kojoj se izlažu, naši momci su krenuli su prema tenku i probijenoj liniji i u zadnjem trenutku, izlažući svoje živote uspjeli su da izvuku svoj tenk najtežim ali najbezbjednijim putem.
Na taj način nisu dozvolili da još jedan tenk padne u njihove ruke.
Ovdje mislim na tenk koji smo glupo izgubili u akciji na Misoču.
Posada ovog drugog tenka je bila iz Vogošće, a greška je bila do vozača koji je vozio istureno sa otvorenom kupolom i bio je pogođen u glavu.
Akcija je bila slabo isplanirane od strane V.
V.
koji je u toj akciji takođe bio ranjen.
Članovi pomenute posade koji su spasili taj tenk dobili su Pohvalnice od Josipovića.
U toj akciji izgubili smo i dvojicu vezista, posebno njih pominjem jer su takođe izuzetno mladi.
Jedan od vezista je bio pokojni Bojan (Bogdan) Govedarica.
Prilikom razmjene tjela, Bogdan je, inače stomatolog po profesiji, uspio da identifikuje svog pokojnog sina Bojana samo na osnovu zuba.
|
|
|
Fikret :
|
23425 |
21.01.2010 |
Akcija vraćanja VišnjiceOva akcija je jedna od boljih u vracanju zruzetih linija od strane VRS.
Mi pripadnici 126.
ilijaške br.
i dva voda visočana "FRKINI".
Oni su imali zadatak brdo iznad sela Našići zvalo se Krst te dalje stjene Kiceljigrad odakle su nam srpski borci vodenim raketama nanjeli jad za vreme pada Višnjice.
O ni su to odradili vrlo dobro.
Ja cu malo gdje sam bio 126 br.
nas zadatak je pronaći "rupu", tj.
prolaz kroz liniju VRS, a imali smo pet dana za to.
Vršili smo nasilno izviđanje - priđeš liniji, otvoriš vatru i skontaš rovove.
Treći dan smo našli smo malo veći raspon izmedu dva rova, a to je bio potok koji vodi sa čenernice desno brdo Krst a lijevo su kuće nekadaćnja naća kuhinja a tadašnja vaša komanda.
Da bi mogli ovladati brdom vrhovi i zauzeti topove koi su se tu nalazili da ne bi mogli pružiti podršku borcima VRS koji su se nalazili ispod vjenca, kad naše dvije grupe linijaša 126.
brigade napadnu liniju ispod vjenca.
Krenuli smo u 02 sata poznavajući taj teren išli smo na nekadašnji sastav nase brigade i brigade "Kralj Tvrtko" koja je i kriva za pod Visnjice.
Išli smo na naš nekadašnji rov koji smo zvali "Afrika", a vaši borci znaju gdje se nalazi jer su u njemu živi zarobljeni naš k-dir čete Zejnil Trebinjac, njegov kurir i jos jedan borac.
Potom smo krenuli ka vrhovima gdje smo se pritajili do početka napadao.
Oko 10h svi su bili na svojim mjestima računajuci i "Frkine".
Prvo su napale naše dvije grupe linijaša.
Borci VRS su uzvraćali tako da smo mi, koji smo ispred sebe imali livadu imali otkrivenu čitavu liniju VRS.
Krenuli smo i mi podjeljeni u 3 grupe prema topovima na vrhu, tu smo naisli na 2 borca koji su spavali u šatoru.
Pobjegli su prema Taračin dolu nepovređeni.
Neko od naših je sjeo na PAT i dejstovao po otkrivenoj liniji.
Moja grupa silazi iznad puta koji vodi sa Taračin dola na Višnjicu da bi spriječila dolazak pojačanja.
Pošto smo pretpostavljali da se tenk T-55 nalazi na Taračin ili Nabožiću pa da ga dočekamo.
Ali umjesto tenka nailazi vojnik nenosi pusku vodi konja dogovorimo se da ga zarobimo živoga.
Tako i bi.
Naredimo mu da legne potrbuške.
Prilazi mu jedan nas borac sa nadimkom "Toronto" i kad ga ovaj podiže ispade mu 84-ka.
Umjesto Srbina zarobi svog školskog, Meho Osmanović iz Semzovca selo Poturovići.
Mi smo ga tretirali kao srpskog borca.
Jedino ga je Toronto branio a i neki Sečić je zarobljen musliman iz Semzovca.
Srpski borci su se povukli sa linija.
Mi smo ih držali pod vatrom kad su pretrčavali livadu kod Matića kuća.
Potom su se grupisali na Borovu brdu na koje smo navodili naše minobacače.
Možda je tu koji nastrado.
Nakon Višnjice dolazi vraćanje Nabožića, Zavrača, prelazak putne komunikacije, ali naš vod je tada bio pod Vidotinom.
O tome nekad drugi put.
Cjenim sve borce koji su preživjeli ove akcije, bilo da se radi o Srbinu ili Bošnjaku.
P.
S.
Tokom 2005.
godine sam sa jednim srpskim borcem, zove se Milin i ne znam mu prezime, u Vogošći popio koju.
Prisjetili smo se na akcije njega je vukla priča oko Žuči i Mijatovića kose gdje je i ranjen a ja o tome ne znam baš ništa jer tamo nisam bio.
Tom prilikom smo malo i zapjevali.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
22266 |
31.07.2009 |
Mačak, opet...Ovaj nesretni Mačak je, izgleda, tema koja se ne može lako iscrpiti.
Pošto su se neki javili sa svojim komentarima osjećam ponovo potrebu da se umiješam.
U neprijateljske rovove na Mačku (mislim na naše zauzimanje Mačka 1993.
godine) prvi je ušao srpski heroj i jedan od najneustrašivijih boraca żplaninskogż dijela ilijaške opštine, komandant Luka Vuković, na čelu Interventnog voda bataljona iz Srednjeg.
Uz njega je bio brat mu Aćim, kao i grupa odvažnih momaka koji su uvijek išli uz njega do njegove pogibije, mislim u aprilu 1994.
godine, a neki i sami poginuli kasnije, kao Dragiša Ikanović i drugi momci koje nisam poznavaoż
Komandant Crne Rijeke, kojeg pominje żCrnoriječka iz Nizozemskeż, ne znam sa sigurnošću ko je bio a pretpostavljam da se radi o Jusufu Ahmišu koji je poginuo na Mačku 1993.
sa još četvoricom saboraca.
Ukopan je tu negdje nedaleko od mjesta pogibije a gdje tačno ne znam, mada mislim da bi neki od posjetilaca sajta to mogli znati.
żOlovčićż je korektno predstavio iz svoga ugla uzimanje Mačka i Popratne strane od strane muslimana u novembru 1994.
godine.
Još da pomenem da je naša jedinica koja je do tada držala Popratnu stranu i pokazala se u jako lošem izdanju bila Ilidžanska brigada.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
22109 |
07.07.2009 |
KremenjačaVeliku, a možda i odlučujuću ulogu u sprečavanju daljeg napredovanja naših jedinica nakon zauzimanja Mačka odigralo je uporište ABiH na brdu Kremenjača, kota 1069, brdo koje je svojom konfiguracijom pružalo idealne uslove za odbranu, iznad sela Musići.
Dobro ukopani i utvrđeni, pripadnici ABiH istrpjeli su sve udare artiljerije i pokušaje zauzimanja od strane naših jedinica.
Kada je čuo da se ide na Kremenjaču, jedan stari čiča, u II svjetskom ratu pripadnik četničkih jedinica, je govorio:
Teško ćete vi to uzeti, nismo ni mi mogli!
Ma bježi đede, govorili su mu, vi ste imali tandžare a vidi šta mi sve imamo.
Ne znate vi ništa, đeco moja, merdanija je to!
Mnogi su se nagonili, ali nekako uvijek ispadalo je da je đed u pravu.
Kad su došli Gačani, poznati j**e.
nkovići koji su najžešće udarili, izgledalo je da je i Kremenjači kraj došao, ali se i tada održala.
Jednog jutra general Ratko Mladić odluči da se lično uvjeri o kakvom se to uporištu radi.
Sa sobom je poveo samo ličnog pratioca i desetak Čikovih boraca.
Uz generala su išli Čiko i Goran Glišić, ostali iza a što se primicao cilj njegov pratilac, krupna momčina iz njegovog kraja, sve više je zaostajao za grupom.
Neposredno pred ciljem general naredi i onoj dvojici da tu ostanu i oštro prekinu svaku dalju diskusiju i negodovanje boraca koji su se osjećali nelagodno jer general sam ode ispred njih direktno na neprijateljsko uporište.
Kada je došao do rovova koji su bili żnevidljiviż muslimani su ga primijetili i zapucali iz njih.
General se bacio u zaklon i dokotrljao do boraca koji su ipak krenuli za njim.
Na desnom ramenu njegov pancir bio je razderan, pogođen metkom.
Kad to primijeti, on pogleda po licima boraca i procijedi:
Bog te jż, ovde stvarno tvrdo!
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
22108 |
07.07.2009 |
O Mačku i 'Panciru'I ja sam stekao utisak da g.
Olovčić ne gaji zle namjere nego voli istinu pa ovaj post nadovezujem na njegovo kazivanje.
Pošto sam već mnogo napisao o događanjima koje on pominje, ovdje će biti pojašnjene neke stvari.
Sam napad srpskih jedinica i pad Crne Rijeke prouzrokovao je veliko iznenađenje u redovima Armije BiH na Visoravni.
Čudno je djelovala neka doza radovanja među muslimanskim borcima iz 126.
brdske brigade.
Preko radio-veze sa Poloma su izvještavali svoju centralu u Brezi o viđenom i seirili što je i Crnoriječanima żzaigrala mečkaż.
Mačak nije pao ni brzo ni lako.
Gotovo mjesec dana nakon pada Crne Rijeke i žilavog otpora ABiH, uz žrtve i na srpskoj strani zauzet je Mačak.
Period od pada Crne Rijeke do pada Mačka može se okarakterisati kao jako konfuzan.
Srpske linije bile su postavljene ovlaš, govorilo se da će se ići naprijed, da nema ukopavanja.
Borci su bili na otvorenom, nije bilo ni najlona, korištene su grane sa drveća kao zaklon i ono što je ponijeto od kuće (deke, vreće za spavanje) ili nađeno u okolini.
Bio je mjesec novembar, potrefio se kišovit sa periodima snijega, noći užasno duge i hladne.
Za pokrivanje terena iza jurišnika na raspolaganju je bila samo jedna četa Nišićkog bataljona.
Druga četa je pokrivala potez od Jelovca do Bijambarskih pećina a Treća od Moševića do Hadžića.
Koliko je bilo adekvatno pokrivanje terena od strane Prve čete najbolje može shvatiti neko ko je iz Crne Rijeke: Od livade iznad pećina do Nanića nije bilo nikoga sa naše strane.
Linija je bila tek od kuće Behajida Neretljaka do na Gradinu, a nakon Gradine rupa do Ćivine uzurpacije, tu dva rova pa odatle rupa do Šupljeg kamena.
Nakon pada Mačka na njemu je ostala šuma koja je pružala prizor kao iz filmova apokalipse, nije bilo stabla koje je ostalo čitavo.
U proljeće se osušila i djelovala još jezivije.
Sa Mačka do Olova je 8 kilometara vazdušne linije a konfiguracijski bar još 30% od toga.
Sa Mačka se ne vidi Olovo nego brda Mala i Velika Obla glava i Pogladin.
Sem Mačka uporište ABiH bilo je i u blizini Kundakova groba ali je ono palo znatno lakše i brže, za jedan dan.
Nakon ovoga postrojbe ABiH su se povukle u dubinu i niko nije znao gdje su.
Kao logično se nametalo dalje napredovanje i zauzimanje dominantnih kota Ačkerov grob, Mala Obla glava, Velika Obla glava i Pogladin jer se sa sigurnošću utvrdilo da tu nema ABiH.
Akcija je obustavljena, po mojoj procjeni, iz nekoliko razloga:
1.
Akcija je potrajala znatno duže od planiranog, ušlo se u zimu koja je surova i sa obilnim padavinama, jurišnici umorni i iscrpljeni,
2.
Nije bilo dovoljno żrovašaż za pokrivanje linija,
3.
Otežano snabdjevanje boraca zbog izuzetno teškog i nepristupačnog terena,
Ovaj drugi uslov bio je najdominantniji.
Inače, jurišnika nije manjkalo ali je deficit bio veliki među borcima koji pokrivaju liniju.
Brigada garde iz Kalinovika pokrila je mnogo manji prostor nego što je to realno mogla s obzirom na raspoloživi broj vojnika.
Njihovi rovovi na području od Zubeta do Hajdi bili su na svakih dvadesetak matara.
Tu je bilo oko 300 vojnika a u martu ż94.
ih je smijenilo naših 70.
S druge strane, cijele Popratne strane bile su nepokrivene, naša Prva četa je razvučena od Kundakova groba, prema Ačkerovu grobu, preko Ravnih Kozlovaca, rubom Kotlina do Pećina.
Tek na proljeće ż94.
došao je Jahorinski bataljon a nešto kasnije i Sokolački, ali je otišla Garda, pa sem pretumbacija domorodačke boračke populacije nije bilo aktivnosti prema naprijed.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
21997 |
20.06.2009 |
Specijalne jediniceVeliku ulogu u odsudnoj odbrani vanjskog prstena tokom neprijateljske operacije żKoveratż, u ljeto 1995.
godine, imale su specijalne jedinice koje su pridodate stalnim jedinicama: Specijalna brigada MUP-a RS i Specijalna jedinica VRS żGarda Panteriż iz Bijeljine.
U toku operacija ovim jedinicama su komandovali njihovi komandanti Goran Sarić - Sara i Ljubiša Savić - Mauzer.
Baza Pantera bila je u neposrednoj blizini baze naše IDČ, u Nišićima.
Ta je jedinica bila veoma mobilna, imali su kamione za transport boraca koji su prilagođeni ratovanju, sa ojačanim blindiranim čeličnim stranicama na karoseriji, po visini i debljini, sa gumenim "zavjesama" po bokovima i pozadi.
Imali su veoma jaku logistiku, hranu koju smo mi pamtili od prije rata, cigarete po izboru i u količinama po potrebi.
Logistika jedinice bila je veoma brojna, otprilike je bilo pozadinaca koliko i jurišnika, s tim što su logistiku činili Bijeljinci domoroci a jurišnici mahom bili novi Bijeljinci, pristigli iz Kaknja, Zenice, Potpeći i sl.
Mnogo ih je żhtjelaż neprijateljska artiljerija, gdje god dođu bivaju żpoklopljeniż, tako da su imali gubitke u poginulim i ranjenim, za kratko vrijeme više nego mi za čitav rat (mislim na naš IV i IDČ).
Njihov komandant bio je veoma strog, često je znao ošamariti borca.
Specijalci MUP-a RS bili su iz svih odreda brigade, s tim da je Prvi odred (Jahorinski) bio kompletan angažovan.
Njih je vodio zamjenik komandanta Uskok (ne Učo), Zdravko V.
, veoma sposoban i hrabar borac i starješina.
Komandant odreda Panda bio je stao na żpaštetuż i nije mogao ići po brdima.
U sastavu ove jedinice bio je i naš bivši borac iz Interventnog voda Dragan Janjić.
Bio je izuzetno hrabar i prebrodio mnoge bitke na Visoravni, prije nego što je, početkom 1995.
godine prešao u SB MUP-a.
U poslednjoj bici koju je imala jedinica, u oktobru 1995.
godine na Treskavici, u jednom trenutku sjeo je uz debelo stablo da se odmori.
Naokolo su padale neprijateljske granate.
Dragan je imao na sebi teški pancir i šljem i nije se puno obazirao na detonacije.
Jedan geler pogodio ga je sa lijeve strane, između ruba pancira i ramena i zario se u srce.
Poslednjeg dana ratovanja, u poslednjem okršaju sa neprijateljem poginuo je hrabri junak iz svih bitaka od početka rata, Dragan (Drage) Janjić, rođen 1962.
godine, iz Krivajevića.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
21907 |
07.06.2009 |
JokeriOvaj post u kojem se nalazi primjedba da ništa nije napisano o żsedmorici poginulihż koje je likvidirala IDČ żJokeriż vjerovatno se odnosi na moje pisanje.
Redovniji posjetioci ovoga sajta mogli su uočiti da sam ja već pisao o događaju koji pominje ovaj neimenovani poznavalac događaja koji su se zbili na području olovskog ratišta.
Naime, radi se o događaju od 16.
6.
1995.
godine, kada su džokeri uspjeli da zauzmu dva rova u području koje je pokrivao Sokolački bataljon.
Tačno je da su tom (ne)prilikom poginuli naši borci, a nije se radilo o sedmorici nego su poginula četiri borca: Đurović Miodrag, Đurović (Miodrag) Željko, Kosorić Goran, Parlić Ranko.
Tačno je i da su neki od poginulih odvučeni ispred naših linija.
Dakle, o tome sam pisao, kao i o onome što je uslijedilo u narednim danima.
Izviđačko-diverzantska četa Olovske brigade Armije BiH, tzv żJokeriż bila je tokom rata angažovana u više akcija prema liniji odbrane koju smo pokrivali mi żNišićaniż kao i druge jedinice koje su imale z/o na našem području, tako da smo imali nekoliko žestokih okršaja.
Sa njima su u sadejstvu najčešće bili muslimanski borci sa područja opštine Sokolac, tj.
njihovi żspecijalciż, tzv.
żKobreż.
Bili su opasniji u odnosu na druge slične jedinice, koje su pokušavale probiti naše linije, kao żDžamijski goluboviż, żŽiviničke oseż, żPlave pticeż, żLasteż, Vikićevci i dr.
jer su koristili żindijanskuż taktiku privlačenja direktno u rovove, sa što je moguće kasnijim otvaranjem vatre, koristeći nebudnost naših boraca.
Tako su imali uspjeha na Mačku u novembru ż94.
, pomenutog 16.
juna ż95.
kod Bijambarskih pećina, ali i neuspjeha iz jula ż95.
protiv żBrguljakaż, naše IDČ i Čete vojne policije (pisao sam o tome u prethodnom postu) i u više navrata u drugim ranije pominjanim bitkama.
U napadu izvedenom 4.
decembra 1994.
žestoko su se sukobili na Malinovici sa Paljanima iz Jahorinskog bataljona ali su udarili na jako žilavog protivnika i nisu uspjeli probiti liniju u borbi prsa u prsa.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
21883 |
04.06.2009 |
Poslednji juriš Armije BiHNakon što je neprijateljska ofanziva u junu 1995.
godine na položaje Prve romanijske brigade doživjela potpuni neuspijeh i sve linije ostale nepromijenjene, neprijatelj je izvršio pregrupisavanje i spremao se za odlučni udar.
Oko mjesec dana trajale su aktivnosti neprijatelja koje su se svodile na provociranje naših položaja kako bi bila utvrđena tačna linija naše odbrane, istraživanja minskih polja, deminiranje i povremeno granatiranje.
U međuvremenu, na našoj strani desilo se zarobljavanje vojnika UNPROFOR-a, vezanje za stubove i ostalo a nakon što ih je Jovica Stanišić oslobodio epilog je bila żprotivuslugaż u vidu kontingenta iz Srbije, kada su pohvatani i na našu stranu dotjerani, po sistemu żrado ide Srbin u vojnike, dva ga tuku a trojica vukuż, ranije pobjegli vojni obveznici.
Naše jedinice su ojačane po brojnom stanju, ali ovi borci, u 99% slučajeva nisu bili od koristi i koristeći razne sisteme a najviše urgencije u vidu novčanih apoena uručenih odgovornim uskoro su se vratili odakle su i došli.
Sava je dobio pravo da bira prvi i na żdraftuż izabrao 30 koji su izgledali najotresitije i priključio ih ID četi.
Od tih 30 je vrijedio kao borac samo jedan, Dragan Šojić, konobar rodom sa Zelengore, dotjeran sa Zlatibora.
U bataljon je otišlo resto a zanimljiva pojava bio je antivojnik Tanasije Bosiljčić, sin narodnog poslanika Ljube Bosiljčića sa Ilidže, koji je nakon oko dva mjeseca ratovanja żiščupanż iz rova i ponovo se uhvatio żmajkeż Srbije.
Neprijateljski cilj bilo je brdo Gradina, iznad Crne Rijeke.
Danima su pripremali akciju, u minskom polju napravili koridor za pristup našoj liniji kroz šumu u blizinu Kundakova groba i obilježili ga vrpcama.
U napad su krenuli 28.
jula ż95.
Krenuli su bez pucanja, ne naročito rano, negdje oko 9 sati, s namjerom da izvrše prepad na rovove i u borbi żprsa u prsaż pokušaju probiti našu liniju.
Bila je to neka u p.
m.
specijalna jedinica, sve nove uniforme, njemačke, slične onim što sad nose OS BiH.
Jedan naš borac ugledao je neprijateljskog vojnika na vratima svoga rova i onako u totalnom transu od uzbuđenja uspio da prvi zapuca i ubije ga.
Onda je nastala pucnjava na sve strane.
Neprijateljski vojnici bili su ušli između naših rovova, pucali su bočno prema našima.
Jedan nedavno pristigli vojnik iz Srbije pokušao je da baci protivtenkovsku ručnu granatu BRK ali ga je blokirala grana drveta i vratila mu minu koja je eksplodirala.
Momak je poginuo a bilo je ranjenih, čini mi se četvorica.
Miloš Cvijetić je otpratio ranjenika do saniteta, koji se nalazio oko 300 m iza linije i u povratku naišao na neprijateljske vojnike, koji su u međuvremenu prošli iza naše linije.
Upavši u zasjedu Miloš Cvijetić je poginuo.
Došlo je do miješanja naših i neprijateljskih vojnika i borbe na veoma maloj udaljenosti.
U ovoj borbi poginuo je i Jovo Anđić iz Brgula.
Tada su pristigli borci iz Izviđačko-diverzantske čete i Čete vojne policije, iz sastava Prve romanijske brigade.
Zauzeta je formacija u obliku potkovice, odnosno napravljen je klasični żdžepż o kojem je prethodno govorio predsjednik Karadžić.
Neprijateljski vojnici su ostali na dostignutom položaju, a prirodni ambijent bio je kao amfiteatar, u čijem su podnožju bili neprijateljski vojnici.
Ovi sa żtribinaż zasuli su one iz żparketaż svim raspoloživim sredstvima a uključeni su i naši minobacači.
Epilog je bio poguban po neprijatelja.
Doživio je velike gubitke i teškom mukom su vukli ranjene i poginule.
Leševi dvojice neprijateljskih vojnika ostali su neizvučeni a prije večeri neprijatelj se u potpunosti povukao ostvljajući iza sebe krvave tragove kroz šumu od vučenja onesposobljenih.
Nakon ovog okršaja, do našeg povlačenja poslije Dejtona, nije bilo jačih napada na naše linije, koje su u obliku iz novembra 1994.
godine dočekale kraj rata.
Nišićka visoravan je odbranjena junačkom borbom njenih sinova kao i časnih srpskih boraca iz Vogošće, Ilijaša, Sarajeva i heroja Romanije iz Pala i Sokoca.
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
21720 |
19.05.2009 |
Uoči ofanzive ljeta '95.Velika ofanziva muslimansko-hrvatske Armije BiH toga proljeća 1995.
visila je u vazduhu kao Damaklov mač.
Živci naših boraca bili su napeti kao strune, svi su čekali dan velikog okršaja.
U maju je rečeno da je početak ofanzive izvjestan oko polovine juna i da su izuzetno brojne, opremljene i odlučne neprijateljske snage iz Sarajeva izašle u namjeri da probiju vanjski prsten, čiji smo jedan segment činili i mi na Visoravni i da slijedi operacija żKoveratż, što je trebalo da predstavlja nešto poput żBljeskaż u Hrvatskoj.
Neposredno pred početak neprijateljskih napada uslijedio je još jedan nerezonski potez komandnih organa naše vojske.
Kao što je uoči neprijateljske ofanzive iz novembra 1994.
grupa od 18 naših najboljih boraca, uključujući kompletan interventni vod, poslata na Treskavicu i time data lavovska prednost neprijatelju, i ovaj potez je možda i u većoj mjeri oslabio naše redove, mada se radilo o jednom čovjeku.
Naime, dva dana uoči napada neprijatelja došla je naredba da Mali hitno mora na nekakvu obuku za speciajlce, u smislu iskakanje iz helikoptera uz pomoć užeta i upadanje u zgrade, skokovi sa zgrada, iskakanje iz automobila u pokretu i slične umotvorine.
On je otišao i time praktično okončao svoje ratovanje a mislim da mu je ova obuka koristila tek mnogo godina kasnije kada je počeo raditi kao dimnjačar, za očuvanje ravnoteže na klizavim i strmim krovovima.
Odlaskom Malog u najtežem mogućem trenutku, a pošto je nešto ranije nesretno stradao Goran Glišić, glavna poluga IDČ je uništena.
Ostali nisu bili loši borci ali ostali su bez vodstva, bez ljudi koji su uvijek išli 5-10 metara ispred, koji su poput zvijeri znali da "nanjuše" neprijatelja i koji nikada nisu napravili potez koji bi doveo do bespotrebnih žrtava.
Do 15.
juna 1995.
godine interventni vod je imao jednog poginulog borca, Dragana Jokanovića iz avgusta 1992.
, poginuo u Sudićima pri izviđanju, i jednog teže ranjenog od tenkovske granate na Mačku u novembru 1993.
godine.
Sada je tu bila ID četa, mnogo brojnija formacija, tu su bili i borci iz bivšeg Okrugličkog bataljona, nije bilo uigranosti boraca i upravo je bio potreban neko ko će sve to uvezati, onemogućiti bespotrebne juriše pojedinaca i znati kada je najlakše zadati udar neprijatelju.
Upravo ovaj nadostatak bio je poguban u kasnijim događanjima.
Došao je i taj 14.
jun 1995.
godine i svi su čekali taj naredni żdan Dż.
Naši minobacačlije na dva vatrena položaja dobili su elemente za sve tačke na liniji III bataljona na kojima se očekivao napad neprijatelja, municije je bilo dovoljno a posade uvježbane do savršenstva.
Svi borci bili su na liniji, čekali da konačno počne.
IDČ je napunila kamion svojim oruđima i MTS i čekala naredbu da krene.
Pala je noć, vedra, topla i tiha.
Čuli su se samo ćukovi i zlokobno štektanje lisaca.
Jovo,
svaka čast, ni Andrić ti nije ravan!
|
|
|
Serbian Olovo : Republic Of Srpska
|
21619 |
07.05.2009 |
Olovsko ratište Ovi navodi koje ovdje možemo da vidimo, a tiču se rata 1992-1995, su smiješni za svakog ko je imalo upućen u ratna dešavanja na olovskom ratištu.
Danas se pokušava nametnuti teza, naravno sa muslimanske strane, o tome kako je Olovo neki grad heroj, a mi koji smo branili svoje kuće smo predstavljeni kao fašisti i agresori.
Prvo, ta knjiga koja treba da izađe, mogu da zamislim, šta sve u njoj neće biti.
Vjerovatno će tu biti veličanja Armije BIH, i tu će biti sve junak do junaka, a svi znaju kakva je to mizerna armija bila, ako se uopšte i može nazvati armijom.
Srbi u Olovu su u ratu pokazali kako se viteški bori za rodnu grudu, i to se ne može pobiti.
Druga romanijska motorizovana brigada je zauzela 70 posto teritorije opštine za nekoliko sati, i to je činjenica.
Da je bilo u interesu našeg rukovodstva da uđemo i u Olovo, mi bi ušli.
Kad je palo Kruševo, 7 dana nije bilo linija, i moglo se sa rukama u džepovima ući.
Toliko o junaštvu tzv.
komandanta Bole i njegovih štrumpfova.
Neka Živi Republika Srpska!
|
|
|
Dugandzici66 : Perth
|
21219 |
28.03.2009 |
Patagon OlovcicPročitao sam tvoje tekstove i vidim da dobro poznaješ događaje oko Olova.
Mislim da nisi nacionalista ili to vješto prikrivaš.
Vjerovatno se i znamo pošto spominjete Radu i srednju školu u Olovu ja sam tamo bio učenik u to vrijeme.
Ne znam zašto ti smeta što je tvoj drug a moj rođak Zoka nosio pušku u to vrijeme kad obojica znamo da su to radile i njegove komšije iz Olovskih Luku, Karagina Polja i oko pilane.
Tvoj radni kolega Kosanović je vidio Vukovar samo na karti/bio na vježbi u Han Pijesku/.
Za razliku od Sargije Salkanović, ubice srpske porodice Ristović iz Sarajeva, Mehe Ibriševića i drugih muslimana iz Olova koji su bili tamo na obuci.
Pozdrav od komšije!
P.
S.
Željko molio bih te da objaviš taj članak o ribolovcu pošto sam veoma blizak prijatelj sa njim i znam cijlu istinu o tome.
Lično čuo od njega.
Volio bih da čujem i drugu stranu.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21126 |
19.03.2009 |
Ja i moj stan u ratuSedam dana nakon pogibije moga oca, odlučio sam da se ponovo vratim u svoju jedinicu.
Krenuo sam na straže sa svojim starim prijateljima!
Nezadovoljni našim položajima prema neprijatelju, samoinicijativno smo pomjerili liniju do kraja naselja.
Nova linija je bila korito rječice Jošanica.
Zgrada u kojoj sam stanovao do početka rata bila je uz samu rijeku.
Pošto je bila dugačka, postavili smo dva rova na obje strane zgrade.
Moje komšije su znale da sam ja na straži kod te zgrade! Samo mjesec dana od smrti moga oca, dolazim na stražu, a komšija mi kaže da mi je neko provalio u stan! Otišao sam do stana koji je bio na petom spratu.
U stanu sam zateka naše borce kako osmatraju prostor prema Ugorskom.
Stan je bio provaljen, a stvari razbacane.
Neke od tih boraca sam i poznavao.
Upitah ih zašto su ušli u moj stan, a oni mi rekoše da su im komšije rekle da stan nije srpski! Nisam pravio nikakve probleme oko toga, a oni su napustili stan.
Popravi sam vrata i složi stvari u stanu kako bi mogao pomovo da ga zaključam!
Stan je bi prazan neko vrijeme, a onda se pojavio policajac iz Čekrčića sa molbom da se useli u moj stan! Rekao je da ima kuću koja je na prvoj borbenoj liniji.
Želi da vrati ženu i djecu iz Srbije a kod kuće mu je opasno za djecu.
On ima namještenu kuću pa ga moje stvari ne intersuju!
Ja sam mu odobri pod uslovom da čuva stvari jer je stan moj.
Ono što mu ne treba i smeta da mi javi, i ja ću doći i odnijeti! Dao sam mu i ključeve od stana.
Kada je uselio sve što je bilo moje izbacio je vani! Komšije su mi javile da su moje slike u kantama za smeće, pa ako hoću da ih sačuvam da dođem da ih pokupim.
Otišao sam i pokupio moje slike! Došao sam kod njega na vrata da ga zamolim da ne baca moje stvari, a on me je napao kao da sam došao da ga pljačkam! Slučaj je prijavljen civilnoj policiji, koja je stvar podigla na viši nivo!
Nisam više odlazio do mog stana! Kada je potpisan Dejtonski sporazum otišao sam da vidim šta je sa stvarima i ustanovio da je stan je bio potpuno prazan! Tako sam ostao bez svojih stvari!
Naš narod je pohlepan, i samo si ih puškom mogao zaustaviti u njihovim namjerama! Žalosno ali istinito!
Dugo sam se pitao da li trba da pišem o ovome! Da li i ovu sramotu treba da prenosimo na naša pokoljenja? Nažalost, ovo nije sve što sam doživio od svoga naroda! Zar je trebalo da se sve ovo desi meni, koji sam imao petlju da stanem pred neprijateljske cijevi uperene u moja prsa?
|
|
|
Romaninac Ivazovic : Danska
|
20950 |
08.03.2009 |
Diverzije iz OlovaPozdrav svima na ovom forumu! Želim da opišem jedan detalj sa olovskog ratišta.
Naime, čitam kako ovi Olovčići kažu da su borci koji su odbranili Olovo, i toliko daleko idu da tvrde da su u diverzijama čak dolazili na Laze u Sokocu.
Ha ha..
Prava istina je da su oni ustvari bili mali miševi, Kruševo je bilo odbrambena linija koju su branile izbjeglice sa sokolačkih opština.
Ja sam lično bio od na tim linijama od aprila 1993.
godine do juna 1994.
Nije tu bilo nikakvog junaštva.
Srpska vojska je mogla da se ušeta u Olovo kad god je htjela.
Isto tako taj truli komadant Denijal Grbo i njemu podređeni Hamdo Smajić sa svojom klikom krili su se kad malo zapuca pod Milankovićima.
Oni su krivi za stradanje srpskih sela Cvrčića.
Palili su oni kome su oni naredili a znaju oni dobro sve.
Sada žive u Sarajevu u konfornim stanovima i uživaju generalske penzije majku im njihovu.
Nepravdo, i bogu si teška! Ja sam tu bio u Olovu i sve video.
Bolje bi mi bilo da sam bio u logoru u Svrakama, nego kod njih.
Hvala!
|
|
|
Struja :
|
20851 |
28.02.2009 |
FagotToga jutra trebalo se spustiti u selo Hajde.
Kao za inat, magla se spustila tako da se u pravom smislu riječi nije vidio prst pred nosom.
Vrbas je nervozno šetao i kao i obično ni riječi nije progovarao.
Rekao je da mu treba par dobrovoljaca da priđe malo bliže jer magla nije dozvoljavala neko izviđanje.
Nakon pola sata, dobili smo poziv radio vezom da siđemo dolje jer je sve čisto.
Niko nije imao pojma da je on već u selu.
Takav je on bio komandant! Život borca mu je uvijek bio na prvom mjestu.
Prilikom pretraživanja kuća, u jednoj od njih smo pronašli, tada najsavremenije protivtenkovsko oruđe "Fagot", čiji se projektil navođeni laserski, tj.
bez žice.
Ovo je još jedan dokaz kako su muslimani bili "nenaoružani".
Struja! Zamolio bih tebe, a i sve ostale, da prilikom upisa komentara upišete i svoju email adresu.
Na ovaj način mi olakšavate posao da potvrdim vaš identitet.
Meni se više puta dešavalo da se neko predstavi pod "lažnim" imenom, čak i kao "Vogošćanin Pravi".
Ako si jednom upisao tvoj email, molim te da ubuduće to redovno činiš.
Tvoj email je za mene i neka vrsta "lozinke".
Pored toga, vi tako možete da dokažete da ste autor nekog članka, u slučaju ako hoćete da napravite neku ispravku.
Ja ne zahtjevam da koristite važeće email adrese, mada vi možete imati i neke koristi od toga u slučaju da neko pokuša da vas kontaktira.
Vjeruj mi, do sada su mnogi imali koristi od toga što su upisali svoju pravu email adresu!
Polje "Prezime" više nije obavezno za unos.
Pored email adrese, bio bih zahvalan svakome ko osmisli i neki naslov.
Članci sa naslovom - izgledaju ljepše!
|
|
|
Mladjo :
|
20847 |
28.02.2009 |
šta bi bilo da je biloZa neprijateljsku ofanzivu "Koverat 2" smo znali nekih 20-ak dana prije početka.
Međutim, nismo znali za tačan dan i nismo mogli pretpostaviti da će imati toliko glavnih pravaca napada, što im je i bila presudna greška.
Našoj pretpostavljenoj komandi smo svakodnevno slali podatke o koje je sakupljala naša obavještajna služba.
Međutim, odgovor je uvjek bio isti: "Oslonite se na sopstvene snage" i slične komunističke gluposti.
Onog jutra, kada je počela neprijateljska ofanziva, sa istovremenim udarom na širokom dijelu fronta; od Pijeska do Nišića, sa 3-4 glavna pravca sa težištima na komunikacije Srednje-Semizovac i Ilijaš-Visoko, je dan kada su junacima postajali ljudi od kojih se to niko nije nadao.
To je bio dan kada je sve srpsko trebalo biti zatrto.
Preko radio veze sa njihovog isturenog IKM na Čemernu čule su se riječi: "Pobijte i mačke, sve na šta naiđete! "
Jedina jedinica koja Vogošći i Ilijašu priskače u pomoć toga dana je bila Specijalna, uz čiju pomoć uspostavljamo kakvu-takvu ravnotežu na ugroženim pravcima.
Sjetite se da nam u prvih 5-6 dana nije došao ni jedan vojnik u ispomoć, a imali smo 30% vojnika van stroja, kako poginulih tako i ranjenih...
Ma, neka i nisu...
!!!
Zar nam musliman mora održati predavanje o borbi na komunikaciji(tekst koji je objavio Razvigor je gola istina)? Zar nam on mora reći za Fočake (Rašo, naš brat) koji tog sudbonosnog dana udari u bok nepr.
, zar nam musliman treba vraćati sjećanje na braću koji nam dođoše u pomoć kad nam je ona bila najpotrebnija?!
Taj dan Specijalna je imala 10-ak ranjenih.
od toga 2-3 trajna invalida, i mislim dva poginula borca.
Malo li je?! Hvala im svima do Boga i posebno njihovom komadantu koji mestralnom taktikom dovede neprijatelja u bezizlazan položaj te ga natjera na povlačenje, ostavljajući mrtve i ranjene.
Ma, da ništa nisu uradili hvala im samo zato što dođoše kako bih mogao slagati vojsci da im ja došla pomoć.
Drugi dan dođoše u Ilijaš, te nam pomogoše da vratimo Pijesak...
hvala im i zato!
Vojska nam je uputila jednu jedinicu 5.
dan, kada je neprijateljska ofanziva već bila slomljena i kada vidješe da ćemo se možda i odbraniti! Ovu temu ću radije preskočiti, jer sve u šta nisam siguran neću ni da pominjem.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20824 |
26.02.2009 |
Ratno sjecanje-Ladjevici 95'Počtak avgusta 1995.
godine bio je prilično težak za naše borce.
Nakon izgubljene teritorije i izviđanja na Lađevićima ustanovili smo da su muslimani zaposjeli našu staru liniju sa manjim korekcijama.
Motorola koju smo osvojili od njihove izvidnice trebala je da koristi za prisluškivanje njihovih jedinica u toj ofanzivi.
Predata je majoru Božiću koji se prebacio na IKM u Čevljanoviće, tačnije u "Titovu kuću".
Dalji tok muslimanskih napada mogao se pratiti direktno preko te radio stanice.
Njihovi razgovori nisu bili šifrovani zbog velikog broja učesnika i veze sa komandantom armije BiH pa su mogli lako da se prenose informacije na naš napadnuti teren.
Tu noć i narednih dana on je držao stanicu kod sebe na IKM-u pratio kako muslimani upadaju u naše rovove i nikoga nije obavještavao o tome.
Jednom prilikom smo svratili na IKM u Čevljanoviće i on je počeo da priča da je slušao na stanici koju smo mu dali, kako muslimani upadaju u neke nase rovove.
Pitali smo ga: "Da li si kome javio za to, a on nam je odgovorio: "Pa kome ću javiti.
Naši junaci su rizikovali život za tu stanicu, a taj "oficir" nije iskoristio da bar artiljerijom pokušamo da nanesemo štetu njihovim jedinicama.
Linije koje su napadnute bile su oko "Mačka".
Naša komanda nije dala informacije na vrijeme pa je ishod događaja bio koban po naše borce.
Na tom dijelu linije imali smo najvise žrtava za vrijeme njihovog napada.
Jedan dio te linije je držala civilna milicija iz Vogošće.
Pogino je Nikola Sailović junak iz Reljeva.
Neka mu je vječna slava i hvala za junačke borbe na svim ratištima u kojim su bili angažovani.
Jovo Pejić bi mogao bolje opisati te borbe oko Mačka.
Naša jedinica je ostala na liniji u Lađevićima zajedno sa jurišnim bataljonom.
Kiša je padala, a naša nova linija nije imala pokrivene rovove pa su borci bili mokri i prljavi.
Nakon izvlačenja iz okruženja nismo se uspjeli odmoriti, nego smo nastavili da držimo novu liniju odbrane.
Zbog nedostatka ljudstva sve jedinice su bile dužne da učestvuju u odbrani vanjskog prstena.
Pozadina je formirala vod koji je trebao da zamjeni vojnu policiju.
Kada su stigli na liniju umjesto da zamjene našu jedinicu zamjenili su vod Jurišnog bataljona.
Naš komandir, znajući da trebaju da zamjene nas odmah je ljutito reagovao i pitao šta se dešava.
Oni su rekli da je tako naredio major Kovač.
Komandir je otišao do komande da vidi zašto nije izvršena smjena za našu jedinicu.
Kovač mu je rekao da on tako hoće i da se izvuče prvo jurišni vod.
Nastala je žučna rasprava u kojoj je Kovač dobio nogu u guzicu kako je i zaslužio.
Nakon toga se iz komande pojavio Perić, komandant jurišnog bataljona.
Kada ga je nas komandir vidio kako je bio nagizdan, uredno ispeglan i sjajnih čizama, počeo je da viče na njega.
Rekao mu je kako te nije stid takav da izađeš pred ove junake.
Vidi kako su oni prljavi, a pogledaj sebe.
On je posao prema našem komandiru ali ga je nas komandir vjesto dočekao i udario nogom u predio grudi.
Sve se zaustavilo tako što je zamjenjena naša jedinica.
Kovač i Perić su bili aktivne starješine JNA pa su jedan drugog štitili i pomagali.
Nakon tog nemilog događaja oni su tražili od Vrbasa da smijeni našeg komandira u protivnom oni će napustiti komandu, što je on i učinio.
Nas komandir se udaljio sa ratišta i poslije dva sata Vrbas ga je pozvao na razgovor i saopštio mu da povlači svoju odluku, i da ovi oficiri mogu napustiti našu brigadu ako
to žele.
Vrbas je rekao našem komandiru da ne može odbaciti dobrog borca zbog dva loša oficira.
Situacija se smirila a niko nije otišao iz brigade.
|
|
|
Razvigor :
|
20823 |
26.02.2009 |
Deblokada iz pravca Taračin dola Ja ću govoriti o napadu koji se desio istog tog jutra, 15.
juna 1995.
samo malo dalje od Ravnog Nabožića.
Ovaj napad je izvela jedna četa brigade iz Tešnja predvođena sa nekoliko izviđača 2.
brdske brigade iz Sarajeva.
Oni su iz pravca Taračin dola napali naše linije, izbili na put Semizovac - Srednje i pokušali da izbiju na kotu Motka.
Evo šta je na internetu napisao jedan od učesnika te akcije:
"U akciju je krenulo oko 150 vojnika brigade iz Tešnja i par nas izviđača iz 2.
brdske brigade iz Sarajeva.
Upali smo iza leđa njihovim linijašima i posle par minuta borbe probili smo liniju.
Brzo smo napredovali prema cesti.
Poslije sam izgubio vezu sa našim IKM ż om.
Pokušavao sam stalno da ih dobijem, da bi ubacili jedinice prema Lipi, jer je to bilo ključno.
Nažalost, niti sam ja dobio njih, niti su oni dobili mene.
Niko nas nije pratio, bili smo prepušteni sami sebi.
Došli smo do ceste, prešli je i nastavili dalje napred.
Iznad ceste nas je MUP ż a iz Foče.
To znam jer sam ih uhvatio na vezi.
Onda nas je poklopila artiljerija.
Bili smo napadnuti i sa leđa i sa prijeda.
Tako smo došli u neku vrstu okruženja.
Tešanjcima je poginuo komandir čete i nakon toga kod njih je nastalo rasulo.
Krenuli smo nazad.
Šubara je preuzeo komandu i uspeli smo nekako da se izvučemo.
Na povratku smo došli do ceste koju je pod kontrolom držao 'sijač smrti' sa jednog uzvišenja prema Semizovcu.
Tada sam ispalio granatu iz ručnog bacača 'Karl Gustav' u pravcu od kuda je pucao sijač.
Na par minuta se pucnjava utišala, pa smo uspeli da pretrčimo cestu.
Kada je sijač ponovo počeo da puca, ranio je poslednjeg vojnika, koji je ipak uspeo da pretrči cestu.
Taj vojnik je bio iz naše jedinice, sijač mu je slomio cjevanicu.
Poslije smo bez većih problema uspeli da se izvučemo prema Tarčinom dolu.
Gotovo svi poginuli su bili od granata.
Nisam siguran da naši nisu pucali tad po nama.
Pošto mi tad nismo imali vezu sa našim IKM ż om, siguran sam da su granate koje su padale dolazile i sa naše strane.
Svi naši poginuli su ostali tamo, nismo mogli da ih izvučemo zbog konfiguracije terena.
"
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20802 |
25.02.2009 |
Ravni Nabozic-Zalutali BageristaPoslije prodora 7.
muslimanske na tom dijelu linije njihova komanda je javila da su linije probijene, a poslije našeg kontra-dara i povratka izgubljenih teritorija nisu javili stanje na terenu pa su njihovi inženjerci krenuli da prave put kako bi povezali teritoriju koju su mislili da su osvojili.
Bagerista ne znajući ko je na liniji odbrane krenuo na rad i došao pravo u ruke "četnicima".
Koja tuga zar ne?
Muslimani su često puta doživljavali velike gubitke zbog laganja o njihovim uspjesima, pa su njihove jedinice dolazile na liniju sa pitanjima za nase borce: "Da li ste vi 126.
".
Završavali su sa mecima u grudima.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20799 |
25.02.2009 |
Dopuna-Ravni NabozicDopunit cu moj teksta sa jos nekoliko rečenica.
Poslije naše dobro odrađene artiljerijske pripreme krenuli smo u čišćenje terena na kojem su se nalazili mudžahedini i na samom početku kada su se počeli povlačiti, muslimanska artiljerija je počela dejstvoati po našim borcima na dijelu puta gdje je bila postavljena njihova barikada pa je tako ranila devet boraca specijalne policije sa Ilidže.
Nakon završene moslimanske ofanzive njihova komanda je insistirala na razmjeni mrtvih kako bi dobili Rifeta Kapriđu.
Njihovim zahtjevima je udovoljeno.
Ovom prilikom bi se zahvali specijalnoj policiji na hrabrost i velikom požrtvovanju koje su pokazali tokom čitve muslimanske operacije zvane "Koverat 2".
Njihova pomoć na svim djelovima naše linije je bila velika i nesebicna.
|
|
|
Razvigor :
|
20791 |
25.02.2009 |
Debolokada SarajevaPozdrav za brata Struju! Ne oklevaj, nego piši što više o uspomenama iz rata.
Kako god da napišeš, biće dobro.
Heteo bih da kažem da je muslimanski vojni vrh sa svojim stranim savetnicima, svoj optimizam o uspehu 'deblokade Sarajeva', temeljio na dve stvari.
Prvo, uzdali su se u svoju ogromnu brojčanu prednost, da će uspeti negde na tako ogromnom frontu odlučujuće ugroziti odbranu Srpskog Sarajeva.
Druga stvar je bio veliki nedostatak municije na srpskoj strani, kao i goriva, ali presudno artiljeriske municije.
Taj veliki problem nedostatka municije bio je aktuelan još od juna 1993.
I to je njima bilo poznato.
Oni su tada municije imali u izobilju, kao i dobro opremljenih vojnika.
Bili su sigurni da će za desetak dana uspeti da pregaze Srpsko Sarajevo igrajući na ove dve strategiske slabosti VRS.
Medjutim, Sarajevsko - romaniski korpus je uspeo da 'nabavi' više od 15.
000 artiljeriskih granata i da dovede kvalitetna pojačanja.
Nakon takvih izmena, u toj odlučujućoj bici za Sarajevo odlučilo je znanje i srce!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20778 |
24.02.2009 |
Ratno sjecanje - Kamenicke stijeneU ranim jutarnjim čcasovima 15.
juna 1995.
godine, četa Vojne policije dobila je naredbu da sa borbenim vodom izađe na Kameničke stijene i pomogne Semizovačkom bataljonu u odbrani te linije.
Po dolasku u komandu tražili smo Jankovića koji je bio komandat bataljona.
Rečeno nam je da je on negdje na obilasku njihove zone odgovornosti.
Nismo dovoljno poznavali taj dio terena pa smo tražili nekoga ko će sa nama izaći do linije.
Dali su nam jednog starijeg, nižeg i malo punijeg čovjeka da nas bude vodič.
Rečeno nam je da je linija daleko i da on ne može ići skroz do same linije nego će nas dovesti do jednog dijela, pokazati nam put i da mi nastvimo dalje sami.
Nismo sumnjali da je linija probijena i krenuli smo sa vozilima prema odredištu.
Major Radić kao zamjenik komandanta nam je lično davao naredbe zbog toga što je Vrbas bio teško ranjen par dana prije same njihove ofanzive.
Krenuli smo sa dva vozila prema vrhu brda.
Na samom početku brda smo se zaustavili i vodič nam je objasnio kako možemo doći do naših položaja.
Njega je jedno naše vozilo vratilo u komandu bataljona a drugo vozilo je nastavilo da se kreće prema vrhu brda.
Kad je vozilo stiglo otprilike do sredine brda nastalo je pucanje i naće vozilo je bilo izrešetano sa mecima.
Borci su uspjeli da napuste vozilo i zauzmu borbeni položaj.
U toj muslimanskoj zasjedi smo imali i povrijeđenih.
Teško je ranjen jedan od najboljih boraca nase jedinice Ranko Radovanović, a imali smo i nekoliko lakše ranjenih, njihovih imena veše ne mogu da se sjetim.
Kad se naše drugo vozilo vratilo, ubacili smo Ranka i odvukli ga do Doma zdravlja u Semizovcu.
Javili smo majoru Radiću da smo uletili u muslimansku zasjedu, a pogoci su bili iz podnožja brda.
To smo utvrdili po ulaznim i izlaznim rupama na vozilu.
Naše ubjeđivanje sa komandom da je linija probijena nije uspjelo.
Uporno su govorili "Janković je na liniji i čeka vas gore".
Za to vrijeme razgovora sa komandom muslimani su i dalje pucali u našem pravcu i kretanje prema vrhu brda je bilo nemoguće.
Kad se naše vozilo vratilo iz Semizovca naš komandir se ubacio u njega i rekao da sačekamo tu do njegovog povratka.
U komandi Bataljona nije bilo Jankovića ali je bio major Radić.
Rekao je da je ministar Kalinić prošao kroz muslimansku barikadu na putu i tom prilikom je njegov vozač je bio ranjen.
Konačno je komanda shvatila da "Janković laže" i da smo mi stvarno uletili u zasjedu.
U komandi se našao i komandant Odreda specijalne policije sa Ilidže Okuka i sa njim je napravljen dogovor o lociranju neprijatelja i čišćenju terena.
Pošto je naša jedinica bila već na brdu, naš komandir je predložio da ostanemo gore i u strelcima krenu prema muslimanskoj zasjedi, a kada ih lociramo da u združenoj akciji očistimo teren u pravcu Kameničkih stijena.
Specijalna policija je krenula putem od Semizovca u pravcu Ljubine, a naša jedinica po brdu.
Probijajući se tako kroz šumu, uspjeli smo da lociramo njihove vojnike.
Naš komandir je tražio da on zaokruži muslimane po vrhu brda a Okuka sa svjim počne da ih potiskuje prema nama računajući da bi lako znali ko bježi a ko ganja.
Prijedlog je odbijen zbog rizika da bi mogli nastradati naši borci u kružnom napadu.
Donesena je odluka da se našom artiljerijom poklopi taj dio terena i poslije toga krene u čišćenje.
Naša artiljerija je odlično odradila taj dio zadatka i neprijatelju nanijela velike gubitke.
Muslimansku smjelost da uđu tako duboko u našu pozadinu smo kaznili prvo dobro odrađenom artiljeriskom priremom a potom i pješadijskom akcijom.
U toj našoj kontra-ofanzivi pogino je njihov heroj pukovnik Rifet Kapriđa sa još šest boraca.
Njihova tjela su nađena na granama i svukud okolo.
Po njihovim dokumentima smo ustanovili da se radi o 7.
muslimanskoj brigadi pa je u borcima to bio dodatni motiv da im održimo lekciju iz lijepog ponašanja.
U čišćenju terena nismo uspjeli nikog da stignemo jer su se preživjeli razbježali u velikoj panici.
Naši borci su se razvili u strijelce i krenuli za preplašenim mudžahedinima.
Kiša je neprestano padala i otežavala kretanje uz strmi nagib.
Kretali smo se polako, sa stalnim kontaktima sa najbližim borcima oko sebe.
Iz Komande nam je javljeno da je Semizovački bataljon totalno napustio svoju zonu odgovornosti, a da Ilijaška brigada čvrsto drži linije iako desno od njih nema nikoga.
Morali smo biti oprezni kako bi bili sigurni da je teren iza nas ostao čist i siguran.
Okuka je sa svojim borcima uvezao liniju na Lipi i sa te strane nije postojala opasnost od iznenađenja.
Napredovanje je išlo sporo ali sigurno.
Približavala se noć ali se nije odustajalo.
Kada je pala noć zbili smo naše redove i nastavili kretanje prema vrhu.
Zbog kiše i tamnih oblaka vidljivost je bila slaba.
Poslije dugog i iscrpljujućeg dana uspjeli smo da stignemo do naših starih linija, a mudžahedina nije bilo nigdje na vidiku.
Sara, komandant svih specijalnih odreda, stupi je u kontakt sa našim komandirom i tražio da se stane na dostignutim tačkama.
Borci su bili totalno mokri i počeli su da se tresu od zime.
Naš komandir je tražio od Sare da se idi u kontra-ofanzivu jer je bila idealna prilika poslije ovakvog uspjeha da pokušamo uzeti njihovu liniju.
Sara je odbijao takvu mogućnost zbog velikog rizika.
Nasa jedinica se povukla sa tog dijela linije zbog prevelike iscrpljenosti.
Sutradan smo se vratili i popunili polu-praznu liniju.
Janković je smjenjen sa mjesta komandanta Bataljona a na njegovo mjesto je doveden Lazo koji je taktičkim potezima popravio položaje i stvorio još sigurniju odbranu.
Vojna policija je sakupljala Semizovački bataljon sedam dana, a za to vrijeme čitava Brigada kao i Specijalna policija su držli njihove rovove.
Kada je Semizovački bataljon konačno sakupljen, novi komandant je održao smotru i izveo ih na njihovu liniju.
Borci su nakon toga uspješno branili svoju liniju odbrane do kraja rata.
Janković nije bio kažnjen zbog nekih ratnih zasluga od prije.
U svojoj odbrani je rekao da ja Safo izdao liniju pa je doveo u nezgodnu situciju njegovog najboljeg borca tokom rata.
Safo je na suđenju Šešelju davao neke izjave u kojima je pokušao da prikaže Jankovića u lošem svjetlu.
Vojna policija je Safu zaštitila zbog njegovih ratnih zasluga u Jurišnom vodu Semizovačkog bataljona.
Tako je zaustavljen prodor ozloglašene 7.
muslimanske brigade.
Svim učesnicima u zaustavljanju neprijatelja čestitam a poginulim herojima neka je vječna slava i veliko hvala za živote koje su poklonili za svoj narod i Republiku Srpsku.
|
|
|
Macak93 :
|
20768 |
24.02.2009 |
RE: Olovsko ratisteDa samo napomenem da sam ratovao na Čekrčica, Salkanov han, Misoča nabozic, Moševačko, Jasen, Nišićka ili Crnorječka visoravan, Mačak, Kundakov grob, Ravni Kozlovci, Bakići, Kruševo, Olovske luke i ne znam više sve gdje sam ratovao ali onako u grubo bio sam na Ilijaškom, Brezanskom i Olovskom ratištu i "ostao sam živ", pa sam tako živi svjedok dešavanja na tim prostorima, pogotovo na olovskom ratištu, gdje sam ekspert.
Srpska ofanziva na Olovo koja ("Pancir 3") je krenula u kasnu jesen 1993.
godine i trajala je nekih tri mjeseca.
Bilo je planirano da se uzme Olove i kanjonom rijeke Krivaje da se spojite sa Vozućom, kako bi se odvojila Tuzla od Zenice, gde bi mi bili totalno oslabljeni da ste u tome uspjeli.
To što kažeš da smo "miševi" mozža i jesmo, al pitaj svoje saborce koje im je ratiše bilo najteže.
Ja pouzdano znam od vaših boraca da su se najviše žalili kada su ih slali na olovsko ratište.
Miševi su se požrtvovano branili i odbrenili.
Za sada toliko.
Pozdrav za sve od Mačak93.
Imao bih svašta da pišem, ali sada žurim.
Možda neki drugi put.
Želio bih stupiti u kontakt sa ovim momkom što se javlja iz Sabanaka, ako je isti zainteresovan za razgovor.
Istina je mnogo boraca koje ja znam nisu voljeli ići na olovsko ratište, ali ne zbog toga što ste vi bili "opasni borci" nego što su išli u divljinu, šume i pustare, daleko od njihovih ognjišta.
Na olovskom ratištu je često bilo teže doći do rovova, nego što je bilo "opasno" biti u njima.
To je zbog toga što su naše linije bile nepopunjene, pa smo uvijek imali manjak ljudstva.
Razmak između rovova je često bio i jedan do dva kilometra.
Priznajem, mnogo je prijatnije (ali i interesantnije) bilo ratovanje na Grbavici.
Čak su se i borci sa Žuči, bar što se lokacije tiče, mnogo prijatnije osjećali.
Kada im dođe smjena oni su mogli za pola sata, ako treba i pješke, biti kod kuće.
Na olovskom ratištu, kada napada snijeg dubok dva metra, nije bilo šanse da odeš do susjednog rova.
Ponekad, zbog snijega, ni smjena nije mogla da dođe, pa da borci mogu ići kući.
U takvim trenucima bilo je najteže što je svaki borac bio opterećen jednim te istim pitanjem: "Ako me u ovoj divljini rane, ni sami Bog mi ne može pomoći! ".
Previše često se dešavalo da i lakši ranjenici iskrvare na putu do Vojne bolnice u Sokocu.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20710 |
19.02.2009 |
Ratno sjecanje - Ladjevici '95Za vrijeme neprestanih napada muslimankih jedinica na naše položaje, juna i jula 1995.
godine, došlo je do popuštanja pa su neke linije pale.
Zbog velikog boroja svojih učesnika muslimani su sinhronizovanim napadima po širini pokušavali probiti linije odbrane na više mjesta.
Bili su iznenađeni našim otporom i kontra-udarima kojim smo povratili veliki dio izgubljene teritorije.
U tim kontra-udarima Semizovčki bataljon, predvođen novim komandantom Lazom čak je uspio da popravi svoje pozicije odbrane na nekim djelovima linije.
Ja im na tim uspjesima čestitam.
Muslimanski novi udari počeli su na Lađeviće i Buljetovinu.
Linije su ponovo probijene i naša jedinica po ko zna koji put u zadnjih mjesec dana kreće u pokušaj vraćanja izgubljenih teritorija.
Dobili smo informaciju da je na linijama ostalo i nekoliko naših poginulih boraca.
Vogošćanski vod Vojne policije je došao je u Lađeviće pokupio potrebne informacije i pošto je situacija bila alarmantna nije se imalo vremena za izviđanje terena.
Odmah smo krenuli u pravcu prvih rovova i na putu smo zatekli vozilo saniteta koje je vozač u strahu ostavio i pobjegao.
Javili smo komandi u Lađevićima, majoru Božiću (koji je bio jedan nesposobni idiot) da smo došli do pincgauera i da neko dođe po vozilo jer mi kontolišemo put kojim se vozilo može izvući.
Do tog pincgauera niko nije došao i muslimani su ga te noći izvukli preko panjeva kroz šumu do svojih linija.
Mi smo nastavili probijanje prama našim rovovima.
U prvom rovu do kojeg smo stigli našli smo jednog borca, ranjenog u glavu.
Davao je znakove života ali nije bio pri svijesti.
U istom rovu smo našli i jednog poginulog borca, koga sam lično poznavao.
Bio je to junak iz Pofalica, Božo Kovačević.
Mi smo zaključili da se on mogao izvući sa linije, da se spasi, ali nije htio ostaviti svog teško ranjenog druga.
Ostao je do kraja, odbranio svoga druga i svoj rov ali ne i svoj život.
Ja mu od sveg srca čestitam i zahvaljujem u ime svih nas, a i tog borca koji je zahvaljujuci Boži ipak preživio.
Božo Kovačeviću neka ti je vječna slava i veliko hvala za za sva tvoja junaštva.
Božo je bio veliki drug i šalivdžija.
Bio je asmatičar i za njega je svaki izlazak na liniju bio veliki teret.
Sreo sam ga jednom prilikom pa pitam ga "Šta ima komšija? " a on meni kaže "Evo već tri godine kako sam dan na zemlji dan pod zemljom".
Božo je ostao pod zemljom ali će zauvjek ostati živ u našim srcima.
Zaslužio je da bude upisan u našu istoriju kao veliki junak.
Naša jedinica je nastavila dalje napredovanje prema navišoj tački na Lađevićima, do koje smo došli bez borbi.
Tamo smo postavili polukružnu odbranu pošto desno od nas nije bilo nikoga.
Ne znam tačno koja je jedinica držala taj dio linije ali je napustila liniju odbrane bez borbi.
Vasilj, Gali i ja smo pošli u pravcu Buljetovine da utvrdimo koliko je linija prekinuta.
Išli smo možda jedan kilometar a da nismo naišli ni na kakav trag od naših boraca.
Selo Buljetovina je bilo avetinjski prazno i napušteno.
Krenuli smo nazad prema našoj liniji i dao sam prijedlog da idemo ispred linije da vidimo gdje su muslimani planirali postaviti liniju.
Vasilj je rekao da ne idemo jer je i ovo bilo suviše rizično.
Gali i ja smo krenuli jednim puteljkom kroz šumu koji je vodio u pravcu Lađevačkog potoka.
Primjetili smo jednu grupu da stoji na tom put u procjepu između dva brda.
Jedan je nosio nekakve vreće i slagao ih pa smo pretpostavili da je pravio grudobran za njihovu liniju odbrane.
Gali i ja smo ispucali nekoliko rafala na njih, a oni nam nisu uzvratili.
Povukli smo se nazad do naše jedinice i Vasilj nam je sav izbezumljen rakao: "Pa vi niste normalni, mislio sam da su vas srokali! ".
Rekao nam je da su se jedva čuli rafali koje smo mi ispalili i da je on bio ubjeđen da su nas primjetili i pobili.
Vratili smo se sa informacijom gde je njihova nova linija.
Imali smo dovoljno vremena da formiramo našu liniju bez obzira na praznu liniju desno od nas.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20680 |
16.02.2009 |
Ratno sjecanje - StomorineJoš se nismo odmorili od borbi na Kameničkim stijenama, Lipi i Jasenu a stiže nova uzbuna.
Ovoga puta popustila je linija na Stomorinama.
Naša jedinica je dobila zadatak da stupi u kontakt sa Sarinim specijalcima iz Vlasenice.
Trbali je da se nađemo sa njihovim komandirom kako bi se izvidio teren na Stomorinama i pokušala vratiti izgubljena teritorija.
Koko i Gali su otišli do njih i napravili plan za izviđanje terena.
Njihovoj grupi se priključila i manja grupa boraca.
Vođa grupe je bio njihov komandir, koga su zvali Žuti.
Bio je niži rastom i imo je žutu kosu.
Bio je veliki šaljivdžija, i dok smo se kretali prema liniji stalno je pravio neke šale.
Kada smo stigli do naših linija morali smo da se javimo svim borcima na toj liniji, jer su takve akcije bile uvijek visokog rizika.
Postojala je mogućnost muslimanskog napada pa bi u tom slučaju naša grupa ostala između dvije vatre.
Najavili smo ulazak ispred linije i krenuli smo naprijed.
Kretali smo se polako šumskim puteljkom, koji do pada te linije korišten za izlazak na položaje.
Kada smo došli do same muslimanske linije, morali smo da budemo tihi i opezni jer su oni bili van rovova i mogli su nas čuti.
Jedan vojnik je stajao uspravno drzeci pusku na kuku dok je kraj njega prolazio neko ko je ponama bio radna obaveza i nosio je nekakve vrece.
Pretpstavljali smo da prave grudobran.
Zbog svih tih detalj koje smo gledali bili smo neoprezni i nismo obratili paznju na minsko polje koje su muslimani vec uspjeli da postave.
Osmatrajuci teren ispred nas odjednom se cula velika eksplozija i zemlja je pocela da pljusti po nama.
Svi smo zalegli.
Pocelo je puskaranje, a pored mene je lezao Žuti govoreći: "Ništa ne vidim, ništa ne vidim".
Prišao sam do njega i pitao sam da li me vidi, a on je samo ponavljao da ništa ne vidi.
Desna čizma mu je bila razvaljena i iz nje je tekla krv.
Brzo smo ga izvukli na našu liniju i prebacili u stacionar u Vogošćanskom domu zdravlja.
Naša jedinica je ostala još neko vrijeme na toj liniji, kao ojačanje borcima koji su bili na tim položajima.
Pošto se ništa nije dešavalo, vratili smo se sa linije i otišli u posjetu kod Žutog.
Kad smo došli on nas je odmah prepoznao.
Laknulo nam je jer smo shvatili da mu vid nije oštećen.
U stacionaru su mu izaprali oči i nije bilo nikakvog oštećenja vida.
Noga sa kojom je nagazio na muslimansku paštetu nije bila puno oštećena jer je bila ručne izrade, sa metkom.
Na taj dio linije se nismo više vraćali i ne znam dali je neka jedinica taj dio pokušala da ponovo povrati u naš posjed.
Ovom prilikom želim da se zahvalim ovoj Vlaseničkoj jedinici na požrtvovanju, i što su došli da pomognu zaustavljanje najveće muslimanske ofanzive.
Specijalna jedinica policije je bila jedina jedinica koja je došla da pomogne u odbrani Srpskog Sarajeva.
Veliko im hvala!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20661 |
15.02.2009 |
Ratno sjecanje - Borba za JasenU toku opšte muslimanske ofanzive, u ljeto 1995.
godine, na svim djelovima vanjskog prstena je došlo do probijanja naših linija.
Naša jedinica je uspjesno zaustavila muslimane na Lipi.
U žestokom sukobu smo imali i par povrijeđenih, ali smo uspjeli da odbijemo taj napad.
Na naše mjesto dosao je Dragan Šorak naš heroj, koji je došao iz Srbije da pomogne svom narodu u odbrani od vjekovnog neprijatelja.
U vogošći je oformio i porodicu, i ubrzo poslije toga ostavio svoj herojski život u Krajini za spas srpskog naroda.
Neka mu je vječna slava i veliko hvala za sve što je učinio za svoj narod.
Dragan Šorak treba da u našu istoriju bude upisan zlatnim slovima.
Šorkovoj jedinici se prikljucio naš heroj Luna sa svojim odredom.
Njihovo dejstvo ne mogu opisati pošto nisam učestvovao, ali sam čuo da su to junački odradili, i sa munjevitom brzinom, i ja im ovom prilikom čestitam na tome.
Naša jedinica je dobila zadatak da zaustavi prodor muslimana na Malom Jasenu.
Došli smo u komandu bataljona u Srednje, i tamo nas je dočekao major Radić, kojem od pada semizovačke linije više nismo puno vjerovali.
On nam je rekao da nas na jednom dijelu Jasena cekaju Sarini specialci i da ce nam se oni prikljuciti u vracanju rovova.
U Srednje je stigao i Vitko sa blagovačkim jurišnim vodom.
Priključio se našoj jedinici i izašli smo na dio Jasena koji smo mi kontrolisali.
Na Jasen je uvjek bilo teško izaći ali smo mi taj dio puta prešli strašnom brzinom, i bez odmora.
Približavala se noć i trebalo je raditi brzo da muslimani ne dobiju šansu da se ukopaju.
Tada bi nam bilo mnogo teže da povratimo naše rovove.
Moram da kažem da je teren jako strm, pa su na taj dio linije MTS i hranu izvlačili konji.
Mene je naviše iznenadila spremnost boraca da krenu u borbu, jer smo noć prije toga imali žestoke sukobe.
Nisu htjeli da dozvole neprijatelju da nas otjera sa naših vjekovnih ognjišta.
Nije bilo panike, i to je za nas bilo najbitnije.
Na Jasenu smo zatekli Sarinu jedinicu i Koko ih je pitao da li i oni idu sa nama u napad.
Oni su nam odgovorili da nemaju takvu naredbu.
Tražili smo od njih, da ako mi uzmemo rovove da ih oni popune i oni su pristali jer su imali dovoljno boraca na liniji.
Koko je izvidio teren na dijelu linije koju su naši borci prethodno napustili.
On je pretpostavljao da je prvi rov prazan.
Rasporedio je Vitkovu jedinicu lijevo, a našu jedinicu desno od tog rova.
Strogo nam je podvukao da niko ne smije pucati prije nego što on dadne znak.
Plan je bio da on bez pucnjave pokuša uši u rov, koji je bio na najvišoj tački na Jasenu.
U slučaju da muslimani primjete njegovo kretanje i pogode ga, insistirao je da tada možemo pucati iz svih srestava i da budemo sigurni da on nije živ.
Mi smo se bunili, ali on nije pristajao na promjenu plana.
Koko je uspio da dođe do prvog rova, koji je na njegovu sreću, bio prazan.
Rov su odmah zaposjeli Sarini borci.
Krnuli smo dalje, niz brdo, u pravcu velikog Jasena.
Teren je bio šumovit, pa je ispod naših čizama šuškalo lišće i pucketale grančice.
To je bilo oružje koje smo koristili.
Naš cilj je bio da nas neprijatelj čuje na vrijeme i da otvori vatru, da bi ga mogli locirati.
Naš plan je bio dobar, jer su muslimani počeli da pucaju panično, visoko iznad naših glava, i to je bio znak da su u lošoj poziciji i ne smiju da izviruju.
Nastale su žestoke borbe iz kojih smo izašli bez ranjenih i poginulih, ali ih nismo uspjeli da istjeramo do noći.
Bili smo prinuđeni da sačekamo jutro.
Koko je isplanirao da priđe rovu sa suzavcem, i na taj način isjera muslimane iz rova.
Mi smo mu rekli da ne radi to jer bi naši borci mogli napustiti naše linije ako vjetar nanese dim na njihove rovove.
Zbog te mogućnosti, odustali smo od tog plana.
Rov je nekada bio naš, pa mu je ulaz bio okrenut na našu stranu.
Zbog toga smo postavili snajper i M84 da puca u prolaz od rova i tako smo ih držali da bi napravili paniku kod njih.
Od prišlusnog centra smo dobili vijest da su u velikoj panici.
Kako je nastala velika panika u njihovim redovima, mi smo počeli još jače da napadamo.
Uslijedili su žestoki napadi sa svih strana sa kojih smo mogli da ih gađamo.
Nastala je jos veća panika, ali nisu napuštali rov.
Njihova komanda je uporno insistirala da se rov ne smije napustiti.
Tu informaciju smo stalno dobijali od našeg prislušnog centra.
Nije nam bilo jasno koja ih sila drži da ostanu u rovu.
Shvatili smo da nemaju izlaza, i kad svane oni moraju ostati jer u slučaju da izađu bili bi lak plijen našeg snajpera koji im nije dao da podignu glavu.
Počela je da pada noć i naši napadi su splasnuli.
U toku noći Koko je tražio da se na mjesto gdje je bio naš snajper i M84 izvuče BST (bestrzajni top) i da se tu ukopa.
Međutim, u jutro kad smo trebali da krenemo u napad, vidjeli smo da je rov napušten.
U rovu smo našli kutije od suvog obroka, u kojima su oni vršili nuždu, što pokazuje da nisu mogli da napušte rov.
U rovu je bilo i mnogo krvavih zavoja i gaza.
Dok su oni bili u tom našem rovu, mi smo morali da izmjestimo našu artiljeriju sa mjesta na kojem je bila postavljena jer je taj rov bio odrlična pozicija za artiljerijskog izviđača.
Oni su sa tog mjesta mogli da direktno navode njihovu artiljeriju na naša oruđa.
Nakon vraćanja Malog Jasena, naša artiljerija je opet bila bezbjedna u ostvarivanju svojih ciljeva.
U ovoj akciji bih pohvalio sve borce, koji su bili hrabi i odlučni pa uspjeh nije moga da izostane.
Ja im ovom priliko čestitam i zahvaljujem na tome.
Borbe su završene bez žrtava i ranjenih, što je za nas bio veliki uspjeh.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20627 |
13.02.2009 |
Ratno sjecanje -Vanjski prstenU ljeto 1995.
godine, muslimanske jedinice sa svih prostora BiH združenim snagama sa oko 75000 vojnika kreću u napad, sa namjerom da naprave prolaz iz okruženog Sarajeva.
Kako svi pokušaji na unutrašnjem dijelu grada nisu pokazali nikakve rezultate, potpomognuti NATO saveznicima i njihovm informacijama o našim položajima oko Sarajeva kreću u odlučujuću bitku.
Na dijelu puta kod Korita, Vrbas je bio tesko ranjen, ali i pod morfiumom nije odustaja od vođenja brigade.
Nakon vraćanja položaja koje su držali borci Semizovačkog bataljona, muslimani su napali na Lipu, brdo koje je najbliže našem putu u pravcu Srednjeg.
U ranu zoru uskočili su u naše rovove koje je držao, čini mi se, Blagovački bataljon.
Naša jedinica je dobila naredbu da napravi džep i pokuša da zaustavi napad i dalji proboj neprijatelja.
Sa našom jedinicom izašla je i Penina jedinica.
Zatvorili smo taj dio i počeli se utvrđivati.
Gali i ja smo izašli ispred linije da izvidimo šta se dešava.
Privukli smo se muslimanskim rovovima i osmatrali njihova kretanja po brdu.
Pokušali smo da napravimo malu zasjedu između njihova dva rova ali smo bili primjećeni i otvorili su na nas vatru.
Nismo bili pogođeni ali smo morali da se povučemo do naćih boraca.
U toj pucnjavi pao je jedan tromblon između naših boraca.
Niko nije bio ranjen, ali je Slava bio blizu detonacije, pa je bio malo ošamućen.
Tu smo dočekali noć, a komanda nam je javila da je napadnuta linija na Žuči i da je izgubljen jedan rov.
Pena je svoje ljude povukao i u jutro izašao u pomoć na Žuči.
Naša jedinica je ostala do jutra.
U jutro smo saznali da su borci na Žuči pomognuti Peninim borcima vratili izgubljeni dio linije.
Mi smo dobili naredbu da se povučemo sa Lipe i izađemo na Mali Jasen jer su muslimani zaposjeli to brdo pa da pokusamo da ga vratimo ili da napravimo džep i sprečimo dalje napredovanje muslimana.
Na naše mjesto na Lipu je došao Šorak sa svojom jedinicom u kojoj su bili sve mladi borci koji su tek odslužili vojni rok.
Njima se prikljucio Luna sa "specijalnom policijom".
Te dvije jedinice su združenom akcijom uspješno vratile Lipu i ja im ovom prilikom čestitam.
Ne mogu se sjetiti dali smo imali žrtava.
Tako je treće probijeno mjeto bilo uspjesno vraćeno.
Prvi prodor muslimana je bio kada nam je uzeta linija na Kameničkim stijenama, i upad muslimana na dionicu puta kod Korita koju sam već opisao u nekim od tekstova.
Drugi upad je bio na Lipi, a trći na Žuči.
Svi naši poližaji su bili uspješno vraćeni.
Ostao je Mali Jasen koji je trbao da vrati Galijev vod Vojne policije potpomognut Vitkovim borcima sa Blagovca i Sarinim specijalcima.
Uslijedila je intervencija na Jasenu i četvrto probijeno mjesto je bilo vraćeno.
Ovom prilikom želio bi da čestitam svim jedinicam na uspješno obavljenim zadacima i zaustavljanju daleko brojnijeg neprijatelja.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20625 |
13.02.2009 |
Ratno sjecanje-JasenU borbama oko Srednjeg, u proljeće 1994.
godine, pod komandom "Vrbasa", po mnogima najboljeg oficira VRS, Ilijaške jedinice su uspjele da ovladaju brdima koji su se zavli Veliki i Mali Jasen.
Na tim brdima je bio zarobljen i jedan muslimanski vojnik.
Mislim da se prezivao Djenanović ili nešto slično tome.
Doveden je u prostorije policije 3.
sarajevske brigada gde je bio ispitivan.
U njegovim novčaniku nađene su slike njegove male dječice, pa je svima je bilo žao da ga tuku i maltretiraju.
On je u svojoj izjavi rekao da je sanitetlija, što mu svakako nismo povjerovali ali nismo insistirali da to prizna.
Bio je obučen u maskirnu uniformu koju su nosili samo specijalne jedinice.
Ostavili smo ga u ubjeđenju da nas je uspio slagati.
Poslije saslušanja prijavljen je Crvenom krstu da bi bio razmijenjen.
Prema njemu je bio veoma korektan odnos svih policajaca su sa njim sjedili igrali karti ručali a ponekada i koju popili.
Jedne prilike u policiju dolazi komandir, a on sjedi sa nama za stolom i igra karte.
Sam je ustao prošao kraj komandira koji se pravio da ga ne primjećuje i ušao u prostoriju u kojoj je trebao da bude zatvoren.
Kod nas je ostao sedam dana, tačnije do dana razmijene.
Kad je prešao na muslimansku stranu tamo su ga dočekale TV ekipe nadajući se da će dati izjavu da je zlostavljan i maltretiran.
Njego iskaz je bio totalno drugačiji od očekivanog pa interviju sa njim nikada nije prikazan na televiziji.
Poslije toga neki Srbi su uspjeli da pobjegnu iz Sarajeva i rekli su nam da je on po dolasku u Sarajevo napravio veliko slavlje, a tu je pozvao sve Srbe komšije i rekao im kako je prošao kao zarobljenik u Vogošći.
Taj dan je slavio kao svoj drugi rođendan.
Vogošća je kod muslimana u to vrijeme bila najozloglašenija opština po odnosima prema muslimanskom stanovništvu.
Mogo bi da kažem i to da je srpskim boracima moral najviše podizao Senad Hadžifezović, koji je svako veče na njihovom dnevniku naš narod zvao "srbo-četnički agresor" pa bi se naši junaci još više zainatili da muslimani ne probiju naše linije odbrane.
Ovom prilikom ću se zahvaliti Senadu Hadžifezoviću na tome.
Ispravka: jedan poznanik iz Sarajeva (inače Bošnjak) mi je ispričao da se ovaj musliman prezivao Džanić.
Nije siguran kako mu je bilo ime ali mu se čini da se zvao Senad.
Bio je njegov komšija na Alipašinom polju, stanovali su u istoj zgradi.
Bio je pripadnik 102 mtbr i on se sjeća da im je on pričao da se ustvari predao jer su bili opkoljeni na jednoj koti...
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20604 |
11.02.2009 |
Ratno sjecanje - Ranko RadovanovicMnogi danas zaboraviše žive heroje koji su u toku rata plijenili hrabrošću, ali i humorom u najtežim trenucima.
Jedan od takvih boraca bio je i Ranko Radovanović, koji je početkom rata bio u Ilijaškoj brigadi gdje se istakao izuzetnom hrabrošću.
U borbama na Ilijaškom ratištu, koje je svakako bilo jedno od najtežih ratišta u Republici Srpskoj, Ranko je bio na liniji zajedno sa svojim bratom.
U toku artiljerijskog dejstva po njihovim položajima, jedna granata je pogodila rov njegovog brata i odbila mu nogu.
Ranko je vidio šta se desilo pa je dotrčao je do rova.
Kada shvatio da mu je brat ostao bez noge, zgrabio ga je i počeo ga nositi sa linije.
Brat mu se tada požali da mu je ostala noga, a Ranko mu na to odgovori: "Ma daj, jebala te noga, otićiću sutra po nju! "
Takav je bio Ranko! I u najtežim trenucima je znao da se našali i nasmije sve oko sebe.
Jednom prilikom smo bili u komandi Brigade, gdje smo dobijali uputstva za predstojeću akciju.
Antiš, komandant brigade Antić je iznio plan napada i komandirima podjelio zadatke.
Ranko je ovaj put dobio najteži zadatak.
Kada je komandant završio, upitao nas je da li ima ko šta da kaže.
Javio se Ranko, pa kaže: "Vi svi hoćete da se jebete, a da se ja kupam.
E, ne može tako! " Svi prisutni su prasnuli u smijeh.
Niko mu nije zamjerio jer je ispalo da on sve odradi a mi samo dodjemo na završeno.
Ranko je bio odličan borac i ja mu ovom prilikom čestitam na tome, i zahvaljujem mu na svemu što je učinio za naš narod.
Bio je uzdanica svih jedinica u kojima je bio angažovan.
Njegovi herojski podvizi su trajali do samog kraja rata, kada ga je jedna muslimanska grupa mučki sačekala u zasjedi, u kojoj je teško ranjen.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20587 |
10.02.2009 |
Ratno sjecanje - Vanjski prstenNegdje u jesen 1994.
godine, počeše žestoki napadi na Lađevački potok i Buljatovinu.
Izgubili smo Lađevički potpok, a u tim borbama puno naših boraca ostade u rukama neprijatelja.
Neka mi oproste svi oni junaci kojima sam zaboravi imena a koji su dali svoje živote u tim borbama.
Neka im je vječna slava i hvala!
Paralelno sa tim dejstvima muslimani su izvodili dejstva duž čitave linije odbrane pa smo imali ogromnih problema da ih zaustavimo.
Buljatovina i Lađević su bili totalno prazni.
Civilno stanovništvo, uglavnom babe i starci, je moralo da napusti svoja ognjišta.
Mi smo zaposjeli njihove kuće u koje smo se smjestili.
Krenuli smo u izviđanje naših rovova koji su bili prazni.
Cilj nam je bio da ustanovimo koliko su muslimani napredovali prema našim položajima.
Idući tako duž linije naišli smo na grupu muslimana i nastale su žestoke borbe.
Bili smo za djelic sekunde brži od njih pa su ih naši rafali sasjekli.
Od njihovog vođe sam uzeo motorolu i stavio kod sebe u džep.
Krenuli smo dalje, ali su nas njihove jedinice primjetile i otvorile vatru na nas.
Nastale su borbe iz kojih se nismo htjeli povući.
Potisnuli smo ih i zaposjeli brdo iznad samih Lađevića.
Muslimani su krenuli u žestok protivnapad, sa namjerom da izvuku svoje poginule vojnike.
Pružali smo utpor, a naša artiljerija ih je gađala u Lađevačkom potoku.
Vrbas nam je javio da su razbijeni i traže pomoć.
Ponovo su uslijedili napadi na taj dio.
Kraj mene je bio Ljuco Grilin, brat kojem je to bilo prvo ozbiljnije vatreno krštenje.
On je tada imao nešto više od osamnest godina.
Muslimani su ponovo krenuli iz potoka u napad i Vrbas nam je javio da su krenuli ovoga puta puno jače i da se povučemo na naše položaje.
Još smo neko vrijeme čekali, a Ljuco me je pito šta sad da radimo.
Muslimani su idući nemilosrdno rafalali prema nama.
Na osnovu ispaljenih metaka sam procjenio da su još uvijek dovoljno daleko, pa sam mu rekao da stavi pušku na pojedinačnu paljbu da puca samo kada ih vidi da ne bi prebrzo potrošio municiju.
Kako su muslimani sve veše prilazili Ljućo je postajao sve nervozniji.
Meci su letjeli visoko, pa sam znao da su muslimani još uvijek daleko od nas.
Kada su prišli dovoljno blizu otvorili smo vatru i nastala je žestoka borba.
U tim borbama se istakao Ali koji je jedva izvukao živu glavu.
Pravim čudom ga ni jedan metak nije pogodio.
Stajao je kod jednog našeg rova, iza jednog raširenog ćebeta.
Gledo sam kako meci prolijeću kroz ćebe iza kojeg se nalazio, ali nije imao ni najmanju ogrebotinu.
Muslimani nisu odustajali, pa smo mi odlučili da se povučemo.
Ljućo i ja smo držali ostupnicu ostalima.
Kad su se naši borci prebacili do praznih rovova ne tako daleko od mog položaja, Ljućo i ja smo počeli da se povlačimo dok su nas ostali pokrivali.
U jednom trenutku mi je ispala motorola pa sam se sageo da je podignem.
Onako saget, primjetih jednog muslimanskog vojnika, dugačke crne kose i sa kačketom na glavi kroz koji je proturio svezani rep.
U tom trenutku nisam mogao da podignem pušku, i učinilo mi se da je to bio moj kraj.
Taj musliman se uspravio i uperio pušku na mene, spreman da puca.
U tom momentu kroz njega počeše da prolijeću meci, koji mu nisu dali da padne.
Okrenuo sam se prema našima i vidio Galija kako stoji uspravno i puca u tog muslimana.
Nakon toga nastalo je zatišje, i mi smo se povukli na našu novoformiranu liniju odbrane.
Ostao sam živ zahvaljujući našem heroju Radenku Galinac -Galiju.
Po povratku kući, muslimanska televizija je objavila da je poginuo njihov heroj, nekakav komandant sa Otoke.
Muslimani su proglasili jednodnevnu žalost u Sarajevu.
Na našoj strani niko nije bio ni ranjen.
Ja sam toga dana izbjegao sigurnu smrt zahvaljujući hrabrosti jednog izuzetno hrabrog borca, kakav bješe naš Gali.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20540 |
08.02.2009 |
Ratno sjecanje - Vanjski prstenU proljece 1994.
godine, Vrbas je planirao ofanzivu širih razmjera duž puta Semizov-Srednje u cilju uvezivanja linija na vanjskom prstenu i obezbeđivanja dubine odbrane okolnih srpskih sela kao i puta koji je u to vrijeme bio napravljen za spoj sa ostatkom svijeta.
Napravljene su dionice kroz neka sela i šume tako da se put mogao koristiti i po lošim vremenskim uslovima.
U Vogošću je došao Jurišni bataljon iz Gacka sa potpukovnikom koje sam zaboravio ime ali se sjecam da nam je Vrbas rekao da Su on i Lisica najbolji oficiri u Republici Srpskoj.
Naša ofanziva je počela žestoko i Gačani su pokazali veliko herojstvo.
Njihova jedinica je vidno napredovala.
Uspjeli su da dođu oko pet stotina metara od Čemernog, a naše jedinice su napravile pomjeranje desno od njh sve do Korita.
Te su se linije utvrdile, a Jurišni bataljon iz Gacka je povučen na neko drugo ratište.
Ja im ovom prilikom zahvaljujem na njihovoj pomoći i viteškim borbama na tim prostorima, a palim borcima neka je vječna slava i hvala.
Naša linija je bila postavljena ispod Čemerna im tim obodom brda do Korita i onda tom kosom u pravcu Lipe preko Velikog i Malog Jasena, Stomorina, Lađevačkog potoka, Buljatovine, ispod Poloma i Moševačkog brda, Malinovca i Ajdanovića...
Za dalje kretanje linije nisam baš siguran, a nadam se da ce Pejić napraviti korekcije ako sam nešto pogriješio.
Zbog teškog terena i velike dužine naše linije komanda Sarajevko- romanijskog korpus je podijelila zone odgovornosti po brigadama.
U toj podjeli jedan dio linije je pripao Zvorničkoj brigadi i oni su držali liniju odbrane ispred Korita od Lipe pa lijevo prema Čemernom.
Kada je počeo napad muslimana na našu liniju Zvornicka brigada se povukla sa linije odbrane.
Došli su u Semizovac gdje su bili smješteni i tražili prevoz svoje jedinice za Zvornik.
Naša brigada im je odbila tu vrstu usluge i oni su se uputili pješke, preko brda u pravcu Sokolca.
Naše jedinice su imale velikih problema da zaustave napade i posle toga nismo više uzimali pomoć jedinica koje su sa porodicama bile daleko od tih položaja.
Naš jedinica dobila je naredbu da pomogne u odbrani te linije.
Zvorničani su napuštajući te položaje ostavljali svoje mrtve i ranjene drugove po šumi, pa su se čuli krici nekih od ostavljenih boraca.
To je bila jeziva scena kao iz filma strave i užasa.
Neki od tih koji su se povukli, su nam rekli da više nisu mogli nositi ranjene pa su ih morali ostaviti u šumi i da su ih pokrili granjem da ih muslimani ne nađu.
Tražio sam od njih da se vrate sa mnom i pokažu gdje su ostavili svoje drugove pa da ih izvučemo dok nije kasno.
Oni su odbijali da to učine sa izgovorom da su mulimani već stigli do njih.
Jedan od zvorničkih vojnika je u rukama nosio papovku (polu automatska puska) i govori mi je da je to trofej koji je osvojio.
Upitao sam ga a gdje je njegovo oružje a on je rekao da mu je ostalo na brdu.
Upitao sam ga koje je oružje imao a on mi je rakao - M84.
Taj dio linije koji su osvojili Gačani smo izgubili, pa smo formirali liniju na starim položajima.
Zvornička brigada više nije pokrivala linije na tim prostorima.
Svim poginulim borcima na tim prostorima neka je vječna slava i hvala što su poklonili život svom narodu.
Neka nam oproste svi oni koji ostadoše neizvučeni na tim prostorima.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20516 |
06.02.2009 |
Ratno sjecanje - Vanjski prsten 4U proljeće 1994.
godine, poslije formiranja 3.
sarajevske brigade, Vrbas je intezivno radio na uspostavljanju linje odbrane na vanjskom prstenu.
Domaće stanovništvo nije imalo dovoljno ljudstva da samo organizuje odbranu, pa su to bile seoske straže.
Bilo koja jača ofanziva muslimana na te prostore donosila je masakr našeg naroda.
Ne mogu a da ne spomenem Vasketa, koji je na tom prostoru srušio kuće pokraj ceste pa tu nismo mogli da smjestimo izbjeglice.
Te kuće su bila idealna prilika da se taj dio popuni stanovništvom i linije ojačaju.
Ilijaška brigada nije mogla puno da pomogne zbog velikih problema na okolinim brdima.
Semizovački bataljon koji je bio u Ilijaškoj brigadi, pridodat je tada našoj brigadi i oni su pokrvali dio te linije, sve do Lipe.
Odatle pa sve do Ajdanovića, linije su bile isprekidane na nekim mjestima i po nekoliko kilometara.
Lazo koji je već bio odlikovan Ordenom za vojne zasluge za dobru borbenu taktiku, dobio je zadatak da formira liniju u predjelu Stomorina i Lađevića.
Tada su počeli da se na vanjski prsten uključuju i jedinice naše brigade.
Mi smo dobili zadatak Vrbasa da izađemo u Stomorine, tačnije u jedan kanjon i sa šest najhrabrijih ljudi u zasjedi dočekamo muslimane koji su koristili kanjon za diverantske akcije.
U tu akciju se prijavio Đos, i komandir je htjeo da ga izbjegne zbog njegovih teških posledica od ranjavanja na desnoj ruci.
Đos je tad oštro reagovao i komandir ga je poveo u akciju.
Kada smo stigli u Stomorine tražili smo nekog domaćeg minera koji je navodno minirao taj kanjon.
Sada ne mogu da sjetim imena tog minera ali znam da je on bio na tom dijelu jedini borac i miner.
Selo je imalo malo stanovnika, i to pretežno staraca.
Dok nas je vodio, pokušavao se sjetiti gdje je koja mina postavljena ali smo došli do zaključka da znakove koje on traži nije mogao naći.
Govorio je da su znakovi negdje kad nekog suvog drvata, a kraj nas je bilo mnogo suvih stabala.
Mi smo se tome smijali, jer je on bio jako smiješan dok je pričao svoje dogodovštine iz rata.
Bio je ranjavan više puta, i to od svojih mina.
Morali smo biti tihi da nas muslimani ne bi otkrili.
Sa druge strane kanjona trebala je da bude neka druga jedinica, a ja ne mogu da se sjetim koja.
Tamo smo ostali nekoliko dana.
Za to vrijeme se nije ništa desilo i mi smo se povukli sa tog položaja.
To je bilo jedno novo iskustvo u ratu i ovom prilikom bi želio da pohvali Đosa koji je kao dobar borac uvjek i u svaku akciju išao herojski.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20509 |
06.02.2009 |
Ratno sjecanje-Vanjski prstenKomandan 3 Sarajevske brigadeje imao svoj pravce napada pa je po svom planu radio paralelno uz operacije korpusa.
Naša jedinica je bila pridodata kao ispomoć Generalu.
Neke jedinice su kretale sa Poloma, a to je brdo koje nije imalo ni žbunja.
Bilo je golo ako i Golo brdo na Žuci.
Prostiralo se lijevo od Moševačkog brda i imalo je lagani nagib.
General je krenuo desno od Poloma.
U prvim rovovima koje smo prolazili prema vrhu Moševačkog brda bilo je puno od granata nastradalih muslimanskih vojnika.
Za nama je išla još jedna vogošćanska jedinica u kojoj je bio Radojica i on je rovio odjeću raskomadanih leševe.
Pričalo se da je našao dosta njemačkih maraka.
Koje su sve jedinice učestvovale ne mogu da se sjetim, ali mislim da je to što priča "Plavi Golf" istina, samo što je on najvjerovatnije kretao sa lijeve strane, tačnije sa Poloma.
Srđan sa Bjelim vukovima je bio jedan od učesnika akcije.
Mislim da mu je tada bio teško ranjen jedan od najboljih boraca.
Nažalost zaboravi sam mu ime, ali imao je dužu, uvijenu plavu kosu.
Nadam se da će neko moći da se sjeti njegovog imena.
Po završetku ofanzive Moševačko brdo su zaposjeli Gardisti.
To su bila djeca na redovnom služenju vojnog roka iz Han Pijeska.
Oni su bili raspoređeni na lijevoj strani Moševačkog brda prema Polomu a 3.
sarajevska brigada desnu stranu Moševačkog brda.
Kada je počela muslimanska ofanziva u pomoć gardi je došao Vojvoda Aleksić kome su poginuli ruski dobrovoljci u pokušaju da se spasi pad najviše kote.
Muslimanska TV je našla njihove dokumente i napravila propagandu oko toga.
Naša jedinica je dobila zadatak da pomogne Blagovačkom bataljonu koji je bio na samoj koti i desno od nje.
Komandant Blagovačkog bataljona bio je Kubatlija.
Vrbas mu je lično naredio povlačenje naše jedinice sa Moševačkog brda koje smo mi odbijal.
Kada je Vrbas obrazložio razlog povlačenja mi smo se povukli.
O tome sam već ranije pisao.
Svim poginulim na tom prostoru neka je vječna slava i veliko hvala.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20498 |
05.02.2009 |
Ratno sjecanje - Vanjski prsten(3)Ne mogu da sa sigurnoscu tvrdim ali bih volio kad bi neko mogao da potvrdi ili demantuje ovo sto cu napisati.
Kada smo iz Ajdanovića pokućali da osvojimo Kruševo i u tome nismo uspjeli, General je tada naredio da se taj rov, koji nam je stvarao probleme jer su iz njega svi naši borci bili pogođeni, pokuša osvojiti sa tenkom.
Tenk je kreno, ali je bio pogođen iz ručnog bacača, iz tog istog rova.
To se desilo pred sami mrak.
Naša jedinica se povukla na početne položaje, pa ne znam šta sa desilo sa tenkom.
Poslije akcije na Moševačkom brdu pričalo se da je General bio ranjen.
Sa njim je bila korpusna vojna policija i njegov pratilac, tako da bi oni bi mogli da znaju nešto više o tome.
Posle osvojenog Moševačkog brda, kada nam je pokazao u kom su pravcu pobjegli neki muslimanski vojnici, Generala više nisam vidio na tim prostorima.
General je bio veoma hrabar čovjek i veliki patriota, pa je kao takav i dobio nenormalnu visoku kaznu u Hagu.
Ja mu ovom prilikom želim da čestitam na hrabrosti koju je pokazao pred svojim vojnicima.
|
|
|
Plavi Golf : Republika Srpska
|
20491 |
05.02.2009 |
Moševićko brdoA sada nešto o Moševićkom brdu.
O ovom djelu ratišta mogao bih puno napisati, ali zarad isine navešću samo par detalja.
Uoči zauzimanja Moševićkog brda, uzete su mnoge kote oko njega.
U prvom pokušaju zauzimanja imali smo dva poginula i devet ranjenih boraca.
U drugom pokušaju krenulo je nas osam da to brdo vrati u naše ruke.
To zna i sam Vrbas jer je toga jutra izašao sa nama na položaj.
Da ne duljim previše, samo da pomenem jednog od heroja kome je i sam Vrbas skidao kapu, pokojni Zoke, poginuo na Polomu.
Moševićko brdo je poslije niza pokušaja zauzeto iz nemoguće pozicije od strane petnaest boraca a to su bili: mi*, Bijeli Vuk i par njegovih Rusa, kao i par Ružinih dobrovoljaca.
U grupama po 8 smo pretrčavali livadu ispred rovova, i moram priznati da mi je to bilo najduže trčanje u životu.
Kada je Vrbas vidio šta radimo okrenuo je glavi jer je mislio da ni jedan od nas neće ostati živ.
To nam je lično on rekao a ON je to sve posmatro sa Motke odakle je u tom trenutku navodio artiljeriju.
Moševićko smo odbranili zajedno sa "Munjama" iz Hadžića.
Te večeri smo odbili jedan žestok kontranapad.
Brdo je preuzela Garda i mladi vojnici, koji su žestoko stradali kada su muslimanske snage ponovo zauzele tu kotu.
Moram da pomenem i dva heroja koji su poginuli prilikom pada Moševićkog brda: pokojni Veketa i pokojni Dragan.
Ovo je prava istina o tom događaju.
Izvinjavam se onima koje nisam pomenu, ali sam to učinio zarad njihovog mira, a svim poginulim u tim bitkama, Bog dušu da im prosti i vječna im slava i hvala.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20482 |
04.02.2009 |
Ratno sjecanje XXV- Vanjski prstenPoslije velikih uspjeha Vrbasa na prostorima oko Srednjeg, Sarajevsko-romaniski korpus je pokreno svoju operaciju.
Birani su pogrešni pravci na šta je Vrbas ukazivao, ali ponosni komadant Korupsa nije htio da posluša poređenog oficira.
Nakon neuspjeha na Kruševu odlučeno je da se promjeni pravac na Moševačko brdo.
Akcija je krenula u rano jutro sa artiljeriskom pripremom.
Za one koji se ne razumiju u taktiku ratovanja, artiljerisko granatiranje je taktička priprema za pješadijski napad u svim armijama svijeta, a ne naše iživljavanje kako su mediji prikazivali naše ofanzive.
Posle granatiranja prve borbene linije granatiranje se prenosi na pozadinu u cilju zaustavljanja pomoći i lakšeg savlađivanja neprijatelja.
Pošto je u našem građanskom ratu pozadina bila izmješana sa civilima, često su stradali i civili, i to na obje zaraćene strane.
Neka im je laka zemlja svim onim koji su izgubili život u tim ratnim dejstvima, bez obzira na vjeru i naciju.
Posle dobro odrađene artiljerijske pripreme, dat je signal za pješadijski napad.
U toj ofanzivi najvećom hrabrošću se istakao General lično.
On je kreno prvi ispred nas pa smo žurili za njim ne obazirući se na muslimaske rovove koji su bili puni mrtvih, bojeći se da im general padne u ruke.
Kada smo uspjeli da ga stignemo, već smo bili na Mosevačkog brda.
General nam je tada rekao:
"Vidite tamo lijevo, neki su pobjegli niz brdo.
Pokušajte otkriti gdje su! "
Govorio je to tako hladno kao da ganjamo neke životinje po šumi, a ne naoružane mudžahedine.
Uspjeh je naizgled bio veliki ali uslovljen da se nastavilo sa borbenim dejstvima.
Ofanziva je ponovo zaustavljena, iz ko zna kojih razloga.
Postavljene su linije odbrane.
Na samom vrhu su bili borci Blagovačkog bataljona.
Branili su to brdo sedam dana.
Uslijedili su žestoki udari na taj dio linije, te su poginuli junaci iz jedinice Vojvode Aleksića.
Imena nastradlih ne mogu da se sjetim, ali ovom prilikom želim da im se zahvalim na junačkom držanju i neka im je vječna slava.
Moja jedinica je taj dan po Vrbasovom naređenju izašla u pomoć Blagovačkom bataljonu.
Kada smo ušli u noć, ustanovili smo koji djelovi su bili izgubljeni, pa je Vrbas naredio da se povučemo na početne pozicije iako smo mi tvrdili da sigurno držimo sami vrh Mosevačkog brda.
Vrbas je tada rekao, da je dio linije izgubljen i ako iko od vas bude ranjen i u mali prst računajte da će iskrvariti jer mora da pređe dva do tri kilometa čistinom da mu se ukaže ljekarska pomoć.
Shvatili smo koliko je opasno ostati na tom brdu pa smo se organizovano povukli po naređenju.
Dva naša borca su izašla nekim drugim putem na vrh brda dok smo se mi povlačili.
Ja i pokojni Radenko Galinac-Gali smo štitili ostupnicu.
U toj noci smo primjetili da se prema nama kreću neke dvije siluete ali nismo htjeli da pucamo nego smo im naredili da dignu ruke i priđu prema nama.
Bili su to dva vojnika iz Semizovca koji ne znajući da smo se povukli otićli na vrh drugim pravcem i kada su vidili da je sve prazno i oni su se povukli.
Imali su ludu sreću da nismo otvorili vatru na njih, jer smo bili ubjeđeni da su svi naši sišli ispred nas.
Tako se okončala još jedna ofanziva na tom djelu ratišta.
Svim našim poginulim borcima u tim borbeni dejstvima neka je slava i hvala.
Postoji i jedna priča o Generalu i toj bici, koju sam ja čuo od pukovnika M.
Š.
Muslimani su zarobili jednog mladog vojnika, odsjekli mu glavu i nabili je na kolac.
Izbacili su glavu iz rova i povikali: "Generale, evo ti tvog vojnika".
Na to je General, skočio iz rova, ali ga je neko oborio na zemlju.
Ipak, pogodila su ga dva metka.
Srećom imao je pancir kojega je još dugo nosio na sebi, mada su informisani mogli da na istom vide par oštećenja.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20460 |
03.02.2009 |
Ratno sjecanje XXIV - Vanjski prstenU toku primirja, muslimani su često provocirali i iz političkih razloga kršili primirje na sarjevskom ratištu.
Za te incidente su okrivljivali Srbe, pa je napravljen sporazum sa UN i UNPROFOR-om o predaji na čuvanje topova i nišanskih sprava kao garancija poštovanja primirja na u Sarajevu.
U to vrijeme zenički i tuzlanski regioni su preko Hrvatske dobijali ratnu tehniku i mudžhedine, pa su na tim teritorijama pravljeni do tada neviđeni masakri, mnogi od njih ni do danas nisu objavljeni niti rasvjetljeni.
Uvidjevši da se sprema ofanziva iz tog pravca komanda taktičke grupe je odlučila da napravi linije odbrane koje do kraja 1993.
godine nisu ni bile formirane.
Na tim prostorima su do tada funkcionisale seoske straže, što pokazuje da smo se nadali dogovoru bez krvoprolića.
Diverzantski upadi su postajali sve češći pa su počele da se postavljaju jače jedinice na važnijim kotama.
Najžešći napadi su bili usmjereni u pravcu Srednjeg.
Naša komanda je donijela odluku da počne ofanzivna dejstva na tom regionu i preseče snažne jedinice iz Zenice i Tuzle na dva dijela, kako bi oslabili i smanjili njihova dejstva.
Vrbas - komandant taktičke grupe, je u toj ofanzivi imao ogromne uspjehe.
Probijene su mnoge linije odbrane i nastala su pomjeranja.
Naše snage su napredovale čitavom dužinom fronta.
Došli smo u podnožje Čemernog i iznad Korita, a sa tog pravca smo se probili skoro do samog Olova.
Nakon uspjeha naše taktičke grupe, komanda Korpusa je zaustavila naša napredovanja i organizovala ofanzivu na nivou korpusa.
Posle mjesec dana krenula je nova ofanziva, ali su muslimani dobili dovoljno vremena da učvrste svoje linije odbrane.
Akciju je vodio lično komandant Korpusa.
Određen je pravac napada iz Ajdanovića na obližnja brda koja su kontrolisali muslimani.
Nekoliko naših vozila je pogođeno maljutkama* sa okolnih brda Gradina i Konjsko.
Sve ovo potvrđuje da su muslimani bili naoružani sa savrmenom ratnom tehnikom.
Na tom mjestu sam doživio i jednu od najsmješnijih scena u ratu.
U trenutku kada je "maljutka" preletila iznad naših glava, Antić se bacio na zemlju.
Problem je bio što smo bili u nekoj bari, a kako je uvijek bio uredno ispeglan i uštirkan, nisam mogao da se ne nasmijem.
Kada je i druga maljutka preletjela preko nas, on je opet zalegao u tu istu baru.
Nakon toga je morao da napusti ratna dejstva i da ode da se presvuče.
Naravno vise se tu nije ni vratio.
Do kraja borbe, koordinator naših jedinica je bio Jovo.
Naše jedinice su krenule u pravcu Kruševa i tu smo dočekani sa žestokom vatrom.
Kako bi neko od naših boraca izvirio iz rova, odmah bi bio pogođen.
Kao rezultat pogrešno vođene akcije na tom mjestu smo izgubili mnogo boraca.
Najveće gubitke u toj akciji je imao Blagovački bataljon.
Ne mogu da se sjetim tačnog broja poginulih i ranjenih, ali želim da im se ovom prilikom zahvalim za njihovo junaštvo i neka im je vječna slava i hvala.
U toku noći, koordinator akcije nije uvezao naše jedinice.
Neki od boraca su ostali na borbenim linijama, prljavi i mokri, a drugi su se smjestili po kućama u Malinovcu.
Preneražen lošom komandom i značajnim gubicima, borci Blagovačkog bataljona su, saznavši da su Jovinom krivicom ostali na Kruševu, došli su selo da ga pronađu.
Vitko i Janjuš su repetirali M84 sa namjerom da ubiju Jovu.
Srećom, Koko ga je zaklonio svojim tijelom ne da bi spasio Jovu, nego da Vitko i Janjuš ne bi završili na Vojnom sudu.
Još prije početka te akcije, Vrbas je upozoravao komandu Korpusa da su udarili u pogrešnom pravcu.
Uvidjevši svoju grešku, promjenjen je pravac napredovanja i udar je usmjeren u pravcu Moševačkog brda ili Poloma, kako su ga neki zvali.
* Maljutke su vođene rakete.
* (Dodao Oko) Na Kruševu je tada poginuo komadant blagovačkog bataljona, a na njegovo mjesto dolazi Nenad Radovan, dobar drug Miće Vlahovića.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20236 |
23.01.2009 |
Ratno sjecanje II - pomoc SemizovcanimaJa ne želim da istorija bude naša laž pa ću da napišem nešto vežano za Širićev tekst napisan 29.
4.
2006.
godine.
To je bilo ovako:
Dobili smo naredbu da izađemo u pomoć semizovačkom bataljonu i da pojačamo njihovu liniju.
Kada smo došli u njihovu komandu nismo našli komadanta Rajka Jankovića i ne mogu tačno da kažem ko je tamo bio.
Sjećam se samo da su nam dali nekog njihovog pozadinca, malo starijeg punijeg čovjeka koji je sjeo sa nama u vozila i doveo nas u sred brda i rekao da idemo pravo gore i da ćemo naići na liniju a on je otišao nazad.
Mi smo nastavili put prema vrhu brda.
Odjednom su se čuli rafali i nas kamion je bio sav izrešetan.
Imali smo nekoliko ranjenih a među njima i veliki junak Ranko Radovanović za koga sam čuo da živi negdje u Zvorniku kao siromah.
Namjerno sam naglasio ono veliki jer su on, pokojni Galinac Radenko i Đajić Spasoja bili oličenje junaštva.
Stali smo sa vozilima i izašli napolje, zauzeli borbeni položaj i gledali odakle se pucalo na nas.
Ranjene smo ubacili u jedno vozilo i odvukli u Semizovac.
Naš komandir je na motoroli javio glavnoj komandi da smo uletili u muslimansku zasjedu i da je linija najvjerovatnije prekinuta.
Oni su kontaktirali Jankovića a on im je reko da upravo hoda linijom i da nas čeka gore.
Komandir se ponovo čuo sa komandom, tačnije majorom M.
Radićem i on mu je ponovo potvrdio da je linija puna i da samo nastavimo.
Poćto smo mi osjećali da meci koji su ispaljivani na nas dolaze iz podnožja brda nismo nastavili dalje nego je komandir kada se naše vozilo vratilo iz Semizovca ubacio u njega i otišao direktno u komandu u Semizovac.
Tamo su ga obavjestili da je linija pukla i da su muslimani sišli na put Semizovac-Srednje.
Navodno da im je to rekao ministar Kalinić koji je prošao kroz njihovu barikadu i njegov šofer je bio ranjen.
Tako su shvatili da nas komandir priča istinu.
U Semizovcu se nalazio i Okuka sa svjim specijalcima sa Ilidže.
Naša jedinica je ostala na brdu.
Razvili smo se u strelce i krenuli u pravcu zasjede.
Kada smo locilari mudžahedine, naš komandir je predložio da ih opkolimo i likvidiramo, ali Okukini ljudi su bili žestoko protiv te varijante.
Tada smo počeli da ih potiskujemo prema vrhu brda.
Kiša je neumorno padala a borci nisu odustajali.
U toj akciji smo ubili možda 5 ili 7 mudžahedina.
To smo znali jer smo u njhovim dokumentima našli da su iz 7.
muslimanske brigade.
U daljem toku borbe smo saznali da Semizovački bataljon nije bio na liniji i da budemo oprezni jer 3 kilometra linije je bilo prazno.
Tačnije od Lipe pa do spoja sa Ilijaškom brigadom.
Okuka sa svjim ljudima uspio da uveže liniju sa Lipom.
Mi smo bili lijevo od njih a od nas dalje sve je bilo prazno.
Napredovanje je usporila noć ali se nije odustajalo.
Uspjeli smo da izađemo do vrha brda.
Naš komandir je insistirao da se ne stane pošto smo potisnuli takvu jedinicu pretpostavljao je da im možemo uzeti i liniju u kontra-udaru.
Bio je u kontaktu sa Goranom Sarićem koji je odbijao da se ide dalje.
Naš komandir je znao da nemamo spoj i onako mokri do kosti nije želio da tu zanoćimo.
Nije doćlo do dogovora i mi smo se u sred noći povukli u bazu.
Poslije smo se vratili i popunili ponovo napuštene linije.
Čitava brigada je dala pomoć u ljudstvu.
Nakon sedam dana su uspjeli da vrate Semizovački bataljon na liniju.
Janković je smjenjen a njegovo mjesto doveden Lazo Kondić koji je uspio da konsoliduje liniju.
On je sada teški srčani bolesnik.
Sa ovim tekstom neću da umanjim važnost drugih junaka, ali samo da se zna kako je bilo.
U to vrijeme komadant brigade je bio teško ranjen a ostali iz komande nisu bili sposobni da ga zamjene pa je pod morfiumom pokušavao da održi komandu, i u tome je uspio.
To su bila teška vremena na sarajevskom ratištu.
Linija je probijena na sedam mjesta, ali su sve bile vraćene u dobro organizovanim kontra-udarima.
NATO je planirao tu njihovu operaciju i kada nije uspjela bili smo bombardovani sa avijacijom.
|
|
|
Igor Losic : N.Pazova
|
18041 |
10.06.2008 |
Za Zeljka Željko evo vam moj MSN.
Javite mi se nekako želim da saznam bar neki deo istine...
Hvala unapred.
Igor
|
|
