|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Razvigor :
|
23838 |
24.02.2010 |
Pišite o borbama...Zamolio bih učesnike ovog forume koji su učestvovali u borbama tokom velike ofanzive na Srpsko Sarajevo u junu 1995.
godine, da detaljno opišu bar najvažnije borbe u kojima su učestvovali, kao što je to uradio Vogošćanin Pravi.
Isto važi i za borbe na Treskavici na samom kraju rata u oktobru 1995.
o kojima nije gotovo ništa napisano.
Puno vremena je već prošlo od tada, sve to preti da padne u zaborav, a trebalo bi i moralo bi da se sačuva zarad istine, srpske istorije i budućih pokolenja kojima te priče nose veliko junačko i moralno nadahnuće.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
23148 |
27.12.2009 |
Specijalna jedinica Muslimanska strana u građanskom ratu imala je veći broj specijalnih jedinica koje su bile podređene različitim centrima moći.
Jedna od "najprljavijih" jedinica bila je paravojna formacija "Ševe" koja se bavila poslovima kao snajperska dejstva po srpskom ali i muslimanskom dijelu Sarajeva u toku rata, likvidacijama po zadatku na muslimanskoj strani i sl.
Jedinica "Ševe" bila je potčinjena vrhu vlasti u ratnom Sarajevu a njeni pripadnici bili su:
1.
Đulić (Mehmed) Memsudin - rođen 1972.
godine
2.
Gološ (Mirza) Edin - rođen 1966.
godine
3.
Gološ (Mirza) Sead - rođen 1969.
godine
4.
Hazrolaj (Nazif) Edin - rođen 1962.
godine
5.
Herenda (Alija) Nedžad - rođen 1953.
godine
6.
Morović (Vasilije) Jerko - rođen 1958.
godine
7.
Islamović (Omer) Damir - rođen 1962.
godine
8.
Ivačić (Ante) Zvonko - rođen 1956.
godine
9.
Jahić (Hasan) Sejo - rođen 1952.
godine
10.
Jakubik (Rajmund) Alen - rođen 1963.
godine
11.
Jusović (Medo) Fehmija - rođen 1956.
godine
12.
Muranović (Dijaz) Edin - rođen 1961.
godine
13.
Nedžibović (Mustafa) Samir - rođen 1963.
godine
14.
Šahbaz (Salim) Hazim - rođen 1962.
godine
15.
Šošić (Ivan) Josip - rođen 1967.
godine
16.
Šošić (Petar) Dragan - rođen 1967.
godine
17.
Torlaković (Nesib) Nedim - rođen 1968.
godine
18.
Zorlak (Aziz) Nedim - rođen 1957.
godine
19.
Kadrić (Edhem) Abdulah - rođen 1950.
godine
20.
Šakotić (Cvjetko) Slobodan –rođen 1961.
godine
21.
Šakotić (Cvjetko) Slobodanka - rođena 1972.
godine
22.
Kulović Faik zvani Inžinjer
23.
Goljo Senad
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22603 |
23.09.2009 |
Državna klaonica ili nešto drugo?Broj srpskih žrtava Sarajevu još uvijek se ne zna, i vjerovatno se nikada neće tačno ni utvrditi.
Baš kao i za Jasenovac!
Različiti izvori i analitičari u javnost su izašli sa različitim brojkama, pa sve ovo pomalo unosi i sumnju u ispravnost njihovih iskaza.
Na primjer, ako se uračunaju sve žrtve koje su nastradale u dijelu Sarajeva koje su kontrolisali muslimani, na listi bi se vjerovatno našlo bar 5000 osoba.
Sa druge strane, zbog muslimanskog granatiranja srpskih dijelova grada, te snajperskog dejstva i upada mudžahedinskih diverzantskih jedinica na teritorije sa područja Srpskog Sarajeva zabilježeno je još 3000 civilnih žrtava.
Konačno, treća odrednica koja sprečava nas Srbe da u svijet izađemo sa jednom istinom je geografska definicija grada Sarajeva.
Sem opština Ilidža, Vogošća i Ilijaš, neki izvori u ovo područje ubrajaju i opštine Trnovo, Pale pa i šire...
I dok srpska strana sa jedne strane pokušava da na spisak doda što više žrtava, koje su za razliku od Srebrenice bar stvarne, muslimanska strana se bavi oduzimanjem.
Na primjer, moj kum Marko Višnjevac je poginuo od mine koju su Srbi postavili na Grbavici.
Po muslimanima, Marka i mnogi njemu slični su žrtve "opsade Sarajeva" a pri tome se zaboravlja da je Marka na minu poslao musliman koji je znao da su one tu postavljene.
On je po svaku cijenu htio da pobjegne iz Sarajeva jer je Marku Višnjevcu bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo koje garantuje svaka država - sloboda kretanja.
Zbog toga, možemo slobodno reći da bi trebalo tužiti Aliju Izetbegovića i Ujedinjene Nacije za prinudno držanje Marka i još šezdeset hiljada sarajevskih Srba kao taoce i teretiti ih za ugrožavanje života nedužnih civila.
Ova optužbu bi trebalo proširiti na sve civile, kako srpske tako i muslimanske, koji su poginuli zbog granatiranja Sarajeva a imali su volju da napuste ovaj bezlični grad i zapute se u pravcu Srbije ili Hrvatske.
Niko nema pravo da koristi nečije živote za ostvarivanje svojih političkih ciljeva!
Međutim, ako ćemo tjerati mak na konac i baviti se matematikom, hajde da se malo bavimo sabiranjem u korist Srba.
Svi oni koji su za vrijeme rata živjeli u Sarajevu dobro se sjećaju da je Žuč za muslimane bila najnepopularnije i najteže ratište.
Zbog toga su na Žuč slati uglavnom Srbi pa tek onda ostala "raja".
Primjera radi, čuvena muslimanska Prve Slavne brigada je među narodom prozvana još i Prva Slavna Pravoslavna.
Ova jedinica je u jednom trenutku u svom sastavu imala preko 450 Srba! Vremenom se ovaj broj smanjivao jer su "srpski dobrovoljci" slati u najteže akcije i mnogi se iz njih nikada nisu vratili.
Ne kažem da nije bilo i onih koji su se trudili da svoju lojalnost dokažu tako što su pokušavali da se prikažu kao dobri borci, čak bolji i od samih mudžahedina.
Međutim, dobro znamo onu narodnu da “rado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku a trojica tuku”.
Istina je samo jedna: U ratu nema dobrovoljaca i sarajevski Srbi su bili "alahovi borci" da bi zaštitili svoje porodice koje su ostale dolje u sarajevskim soliterima.
Realno gledajući, Sarajevo će u istoriji ostati zapamćeno kao najveći koncentracioni logor nakon Drugog svjetskog rata.
Kada već govorimo o krvavoj statistici Srba koji su se borili u Armiji BiH, da pomenem i to da je nad mnogima “muslimanska bratija” iskaljivala svoj bijes kada bi na prvoj liniji saznali da je neko iz njihovih porodica nastradao.
U ubijanju svojih "ratnih drugova" najviše su prednjačili Cacini borci koji su klali sve što je srpsko.
Pojedini Srbi su u jurišu na srpske rovove dobili metak u leđa od svojih saboraca, muslimana.
Danas je nemoguće utvrditi koliko je bilo ovakvih slučajeva.
Englezi su za ovakvu situaciju skovali jako lijep naziv: “prijateljska vatra”.
Međutim, meni se mnogo više sviđa bosanski prevod ovoga termina: “sjeb’o ga jaran”.
I na kraju, da li ste se ikada upitali zašto je toliko Srba izgubilo glave u mudžahedinskom dijelu Sarajeva.
Jedan od razloga je bila osveta.
Primjera radi Alija Kapo je ubio moga velikog prijatelja Zorana Rundića samo zbog toga što je Zoran bio Srbin.
Nije Zorana spasilo ni to što u sebi nije imao ni trunke nacionalizma i što je u Sarajevu ostao da se nađe pri ruci svojoj vjerenici Aidi Muhović, kojoj je dovoljna zaštita bio njen brat, čuveni Nusret Muhović.
Ipak, glavni razlog srpskog pogibenija u Sarajevu je bila njihova imovina, naročito stanovi.
Ogroman broj sarajevskih ubistava se odvijao po sledećem scenariju: Ošacuje komšija ili poznanik neki srpski stan pa onda na tog jadnika “nahuška” nekog muslimanskog fanatika koji u ime “Džihada” odradi posao.
Nakon toga obično se huškač, tj.
naručilac ubistva useli u stan žrtve.
Ogroman broj muslimana se nadalo da će tako riješiti svoje stambene probleme.
Većini se snovi nisu ispinili jer im se desilo upravo kako narod kaže: "Kako došlo, tako i otišlo".
Međutim, tri hiljade sarajevskih Srba nikada nije povratilo svoje stanove pa su isti trajno ostali u posjedu muslimana.
Kako se kaže u onoj narodnoj: "Da bi nekome svanulo, drugome treba da smrkne".
Jedan od te tri hiljade gubitnika je i moj stric Josip Tošić iz Žljebova kod Sokoca koji je umro u pečalbi a da se u ulicu Rave Jankovića 21 nikada nije ni pokušao vratiti.
I na kraju, treba da se zapitamo i kolika je krivica vlasti, konkretno Alije Izetbegovića na svemu onome što se dešavalo u Sarajevu.
Kad senilni starac dobije priliku da upravlja državom to me neodoljivo podsjeća da kokoški daš da čuva krave od vukova.
Ovdje se radi o klasičnom filozofskom pitanju: "Da li treba suditi kokoški ako vuk zakolje kravu? " Moje lično mišljenje je da treba, pogotovu ako je kokoška svjesna prihvaćenog zadatka.
U protivnom, treba suditi onima koji su na vlast doveli kokošku, u ovom slučaju Bošnjaci tj.
muslimani.
Na plodnom tlu bosanskog nacionalizma u Sarajevu je bujala simbioza između političara i kriminalaca.
Jer to je preostalo kada su pametni pobjegli iz Sarajeva, a oni malo manje pametni povukli u podrume.
Kriminalci su bili vođeni pohlepom i niskim strastima a političari su bili zaslijepljeni željom za moći.
I među njima je postojao antagonizam interesa pa bi se (ne tako rijetko) i muslimanska glava zakotrljala sarajevskim asfaltom.
Da navedem Cacu ili Juku za primjer.
Danas i ćoravi vide ko je ubio ovu dvojicu, kao i hiljade nevinih Srba.
Eto, to je moja "Sarajevska priča".
Hoću još da naglasim da ni "Sokolačka priča" ne bi bila mnogo drugačija ali je u Sokocu muslimana za “tucanje” bilo samo tuce.
Pored toga, vrijednost njihovih nekretnina u odnosu na imovinu sarajevskih Srba je bila više nego beznačajna.
Ovo ipak ne znači da postoje "mali zločini" pa u ime pravde konstatujem da sve krivce treba kazniti.
Nažalost, počinioci zločina sa srpske strane su ostali zaštićena sorta.
Oni, nama sa Sokoca, dođu kao neka vrsta romanijskih medvjeda sa potvrdom o pedigreu dobijenom direktno iz Haga.
|
|
|
Ratko Obrenovic : Sokolac
|
18915 |
10.09.2008 |
|
