Ovih dana poslušnici Milorada Dodika vrše neviđenu kampanju na bošnjački narod, kao i na samu državu BiH.
Pa hajde da je samo to, nego uzima on za pravo da tumači i Kuran.
Tu je i njegova izjava od prije par dana da muslimani nemaju dovoljno oružja da se brane.
Sve nebuloza do nebuloze.
Poštebi Srbi bi trebali da se ograde od ovih ratnohuškačkih izjava ovog megalomana i kolekcionara svih vrsta novčanica.
Kažem trebalo bi da se ograde, jer ni ove rane nisu zarasle, a on bi da čupa kraste i otvarao nove.
Protiv koga da se sada ratuje? Ako mu je do rata, neka sebi iskopa rov pa dajte mu kakvu tandžaru neka ratuje do mile volje.
A do toga bi sigurno došlo ukoliko bi Republika Srpska pokušala da se silom odvoji od ostalog dijela BiH.
Imenovani bi sa svojom familijom pobjegao glavom bez obzira u bijeli svijet ponijevši samo račune u stranim bankama na kojima je deponovao srpski jad i muku.
Čvrsto vjerujem da je srpski narod toliko mudar da više ne nasjeda na brato-ubilačke provokacije.
Da ne bude ovo dovoljno, iz Republike Srpske dolaze nekakvi spiskovi o muslimanskim ratnim zločincima.
To neću da komentarišem, neka svako odgovara što je učinio ma ko to bio.
Pojavio se i spisak koncretracionih logora, između ostalih navodi se da je jedan takav logor za Srbe bio i u Olovu, u sali za fizičko vaspitanje ( SŠC 25 maj ), a drugi da je bio u policiskoj stanici.
Molim da ovo pročitaju Srbi koji su ostali u Olovu da bi se lijepo nasmijali na sve ovo.
Kakvi logori, koga smo mi mogli zatvoriti, pet šest gariba Srba koji su slobodno živjeli niko ih nije nikada dirao, Osim Budimira Stanišića o kojem sam ranije pisao, a koga je sopasila naša VP.
Sam je bio kriv, svašta ga je interesovalo.
Međutim, ni on nije bio u logoru, nego u svojoj kući do dana prebacivanja na drugu stranu.
Gimnaziju ste, a pogotovo salu, srušili već na samom početku rata.
A u policiskoj stanici nikad nije bio, sve se da provjeriti, ima podosta živih Srba koji su bili i ostali i u Olovu sve do današnjeg dana.
Toliko moj drug! Znam da je Dodik sada možda nedodirljiv, ali ne bi trebalo za radi njegovih glupih ideja i utopističkih misli da kvarimo ponovo stečena stara prijateljstva.
On nije vrijedan toga!
Pozdrav za poštene i čestite Srbe ma gdje bili.
Olovčiću,
kao čovjek, možda bih se i složio sa tobom u vezi onoga "da rata ne bude", ali mislim da su svi tvoji ostali navodi pogrešni.
Kao prvo, već petnaest godina Srbi se optužuju za nekakve "koncentracione logore", navode se tu i Pale i Sokolac.
Svaki zatvor u kome je bilo, bar na 24 sata, zatvoreno dva muslimana proglašavaju se "koncentracionim logorima".
Srbima se sudi, veliki broj njih je neopravdano poslato u Hag...
Progon Srba se nastavlja, i nikako ne jenjava...
U Sarajevu je ubijeno bar pet hiljada nevinih Srba, civila koji su vjerovali u bratstvo i jedinstvo i ostali lojalni Aliji Izetbegoviću.
Po nekim podacima ovaj broj se kreće i preko osam hiljada, ali prava istina nikada neće biti poznata zbog toga što muslimani odbijaju da formiraju komisiju koja će ustanoviti pravu istinu.
Sa druge strane, na spisak srebreničkog masakra ste stavili 7.108 osoba.
Muslimani svake godine iskopavaju mrtve i prenose novoumrle iz Sarajevskog kantona u Potočare.
Pravi se cirkus u koji samo muslimani vjeruju, dok se čitav svijet tome smije.
Hag je na slobodu pustio Nasera Orića, po mišljenju mnogih najvećeg zločinca u poslednjem ratu.
Vidiš, bolan, da u Bosni nema nikakve pravde! Jednim aršinom se siječe prema "Turcima", a drugim prema "Vlasima".
U kući u kojoj se podgrijeva mržnja i nema sloge, ni sreće ne može da bude! Zar ne shvataš da muslimanska politika benzinom gasi vatru, kišom gasi kreč? Dodik samo mudro koristi Njutnov zakon reakcije, da uveća svoje bogatstvo.
Ako hoćeš da nešto promjeniš, prvo istjeraj "gubinu" iz svoje "torine".
Analiziraj stvari u cjelini, a ne istrgnute iz konteksta!
Zbog toga ne vidim zbog čega bih ja podržao tebe ili bilo koga drugog na tvojoj strani.
Ja samo kažem: ako se Kosovo otcijepi od Srbije, onda i Srbi u Republici Srpskoj isto tako imaju pravo da odu iz Bosne i Hercegovine.
Neka svako živi onako kako hoće.
Samo da rata ne bude!
Vogoscanin Pravi : Vogosca
58343
25.12.2011
Ratni zločini
Koliko je bilo počinjenih zločina nad Srbima u kojima su okrivljivani Srbi a njihovi izvršioci su bili muslimani?
Mnogi Srbi su bili lažno okrivljeni da bi se nakon toga iživljavali nad njima.
Takvih slučajeva smo se nagledali na početka rata, vodajući vezane Srbe po ulicama Sarajeva uz prisustvo TV kamera i okrivljujući ih da su tobože snajperisiti!
Vjerovatno prava istina nikada neće izaći na vidjelo jer u Federaciji još uvjek vladaju oni koji su naređivali i činili te zločine!
BOŠNJAČKI SPECIJALAC: SILOVALI SMO DEVOJČICE PA OKRIVLJIVALI SRBE
SARAJEVO - Nekadašnji zamenik komandanta specijalne jedinice MUP-a Republike BiH Zoran Čegar rekao je da su zločinci u Sarajevu za vreme rata silovali devojčice i iživljavali se nad njima, pa su ih bacali na ulicu i govorili da ih je ubio srpski snajperista.
"Imamo mi naše ratne zločince.
Po gradu su ubijali ljude, bez obzira na nacionalnost..
.
Ubijali su po stanovima one koji nisu bili podobni.
Uđe u stan i pobije mu celu porodicu da mu uzme stan", rekao je Čegar, dodajući da je to veći zločini od onog u Dobrovoljačkoj ulici.
Čegar je ponovio da se u Dobrovoljačkoj stvarno desio zločin, i da je to rekao organima koji se bave istragom - i stranim i domaćim.
"Sad može pričati šta god ko hoće, ali ja sam prvi očevidac koji je došao tu.
Ubiti čoveka iz neposredne blizini, prosuti mu mozak po džipu, to je meni nepojmljivo..
.
To što sam ja vidio bio je ratni zločin i rekao sam organima koji se bave istragom, i stranim i domaćim, da je bio ratni zločin", rekao je Čegar za bosanske medije.
On je rekao da su za ovaj zločin odgovorni oni koji su držali te horde i koji su ih naoružali, a nisu mogli da ih drže pod kontrolom.
"Prvi su zapucali ti koji su bili naoružani.
Da li su to 'zelene beretke' ili 'patriotska liga, ' ili kako su se već oni zvali, ne znam, ali znam da nisu bili pripadnici MUP-a, kao jedine regularne vojno-policijske formacije", rekao je Čegar.
On je naglasio da onaj ko treba da zna jako dobro zna ko je počinio taj zločin, i izrazio uverenje da istraga o Dobrovoljačkoj nikada neće biti pokrenuta zato što nekome nije stalo da se to reši.
"Da je stalo, to bi se već davno rešilo", dodao je on.
Čegar tvrdi da je u Dobrovoljačkoj ubijeno šest ljudi i da bi pokolj bio stravičan i bilo bi mnogo više mrtvih da nije bilo njega.
Crni Orao : Ilijaš
55963
13.12.2011
Tunel ispod Aerodroma
Sa ovo par riječi želim da pitam sve naše borce i one druge koji znaju više o ovom tunelu, da kažu pravu istinu.
Ko su o gdje su ti "hrabri" momci koji su kopali tunel ispod aerodruma "Butmir"?
Oni ne prikazaše ni jednog od tih momaka.
Zašto mi ćutimo, dok nam druga strana tako jednostavno podmeće da se spotičemo?
Ima li neko, koje je više upoznat o ovom tunelu? Npr.
gospodin "Fripe" može da kaže nešto?
Ukucajte na Google: "Tunel, tajna opsade Sarajeva" pa ćete vidjeti njihovu priču.
Nedeljko Zugić :
48628
04.11.2011
Francuski piloti
Kada je Petar Ćosović uhvatio francuske pilote došlo je do elike trgovine sa njima
Kada su pripadnici Vojske RS-a oborile dva francuska aviona "Miraž 2000" dana 31.
avgusta 1995.
godine u Bosni, tadašnji francuski ministar odbrane i ministar unutrašnjih poslova francusku javnost su obavijestili da su nekontrolisane srpske bande otele pilote i da su ih lividirali.
U to vrijeme pilote su čuvali ljudi iz 10.
diverzantskog odreda.
Jugoslav Petrušić - Dominik, francuski obavještajac, kaže da je tadašnji francuski predsjednik Žak Širak sve vrijeme krio činjenicu od roditelja pilota, ali i od javnosti, da bi na njihovom oslobađanju profitirao.
"Za to vrijeme, navodno, Ratko Mladić u zamjenu za pilote traži je oružje "sustave S-300".
Rusi šalju te sustave Francuzima i oni kreću prema Srbiji.
Oružje je stiglo do Mađarske, a potom je preusmjereno prema Angoli, da bi na kraju završilo u Iranu.
Ti sustavi su prodati za 600 milijuna dolara ", rekao je Petrušić.
On je posvjedočio da je zbog te afere i krađe 600 milijona dolara suđeno Širaku, tadašnjim francuskim ministrima obrane i unutarnjih poslova i još 50 osoba iz Francuske obavještajne službe.
U slučaju likvidacije pilota bila je predviđena "Oluja 2" u kojoj bi Srbi bili protjerani iz BiH u što većem broju.
Na svu sreću, pa domaćin Petar Ćosović iz Sjetine, kod Podgraba, opština Pale, kada ih je uhvatio nije ih likvidirao, nego ih je predao vojsci Republike Srpske.
Nedeljko Žugić
Vogoscanin Pravi : Vogosca
37342
13.08.2011
Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo - 2.
dio
Nakon svih kršenja dogovora što su muslimanski političari potpisali za postizanje mira u BiH, srpski lideri su odlučili da krenu u odlučniju borbu za odranu srpske teritorije.
Planiralo se popravljanje borbenih položaja oko Sarajeva, kako bi se smanjilo brojno stanje vojnika za popunjavanje predugačke linije odbrane.
U jednom od planova za zaustavljanje rata u Bosni, srpska strana je razmatrala plan kako može da se ovlada cijelim Sarajevom.
Pošto je u to vrijeme muslimanska odbrana grad postala čvrsta, Generalštab VRS je imao jedino rješenje za osvajanje Sarajeva a to je bilo po principu Vukovara, što su srpski političari odbili a Biljana Plavšić je rekla: "Gospodine generale takvo Sarajevo nam ne treba".
Nakon operacije "Prsten", krenulo se sa planiranjem nove vojne akcije koja će prisiliti muslimanske političare da prihvate realnost i potpišu sporazum koji svim narodima donijeti konačan mir u BiH.
U januaru '94 je izvedena jedna od loše planiranih operacija kojom je komandovao pukovnik Stupar.
Nakon te operacije koja je donijela gubitke srpskoj strani kako u ljudstvu i tehnici, tako i na političkom planu, nakon čega se napravio dogovor sa muslimanskom stranom o zabrani upotrebe artiljerije ali taj dogovor je važio isključivo prema muslimanskom Sarajevu, jer su muslimani mogli da koriste svoju tehniku prema Srbima a da za to ne budu okrivljeni od strane NATO i UNPROFOR-a.
Takav dogovor je još više ugrozio srpske pozicije, jer su muslimani veliki broj svojih snaga počeli prebacivati na Vanjski prsten, znajući da srpska strana neće napadati muslimansko Sarajevo.
Tunel koji su iskopali Srbi što su ostali u muskimanskom Sarajevu, bili su prisiljavani da kopaju kao "radna obaveza".
Tim tunelom, ispod aerodroma, koji je do tada služio za dotok robe za šverc muslimanskim moćnicima, bio je neprekidno korišten za prabacivanje ljudstva na Vanjski prsten.
Pošto je "UNPROFOR" otvoreno stajao na strani muslimanskih političara, pomagajući im na sve moguče načine.
Njihova pomoć je bila velika, počev od kompjuterske tehnike, naoružanja i municije, pa do vojnih intervencija.
Cijelo vrijeme rata, srpske snage su na graničnim punktovima, u UNPROFOR vozilima, pronalazile materijalno-tehnička srestva a koja su bila sakrivena u posebno napravljenim skloništima na njihovim vozilima.
Zbog takvog odnosa UN-a i UNPROFOR vojnika, srpska strana je imala veliko nepovjerenje prema UN, zbog čega smo se prema njima stalno odnosili neprijateljski.
Zbog takvog stanja na terenu došlo se do zaključka da je jedini način da se muslimanski lideri prisile za prestanak ratnih dejstava, da ih Srbi vojno pobjede i tako prisile da sjednu i dogovore o novom društveno uređenji BiH.
Srpska strana je nakon postavljanja linije odbrane na Vanjskom prstenu u proljeće '94, došla na ideju da se pripremi nova ofanziva iz pravca Vanjskog prstena, prema Olovu.
Plan je bio razbijanje cjelovite teritorije Tuzle i Zenice, da ih dovedu u okruženje, slično kao što je urađeno na Sarajevu, Goraždu, Bihaću i Srebrenici i na taj način razbiju snagu muslimanske vojske a muslimanske političare prisile da se konačno dogovore i potpišu željno čekani mir za narod u BiH.
Nakon velikih uspjeha Ilijaške brigade pod Vrbasovom komandom, na deblokadi puta Semizovac - Srednje, Vrbas preuzima Vogošćansku Taktičku Grupu i krajem '93 započinje borbena dejstva kako bi utvrdio i postavio liniju odbrane na Vanjskom prstenu.
Pod Vrbasovom komandom linije odbrane su se drastično promjenile i dionica puta Semizovac-Srednje je bila duboko iza naših linija i nije se mogla ugroziti sa muslimanske strane.
Nаkon tih uspjeha, komanda Sarajevsko-romanijskog korpusa se priključuje u ofanzivi u namjeri da se presjeku muslimanske komunikacije a srpske snage, spoje preko Olova sa Vozućom.
Naše snage su iz pravca Vozuće takođe paralelno izvodili ofanzivu i imali velike uspjehe u pomjeranju linija.
Ostalo je samo nekoliko kilometara do konačnog uspjeha u spajanju naših snaga i razbijanju Zeničkog i Tuzlanskog korpusa ali se iz meni nepoznatih razloga ofanziva zaustavila na dostignutim pozicijama, koje su zbog velikog broja ljudstva za pokrivanje linije te pozicije morale da se napuste.
Tako je jedno od idejnih rješenja prisiljavanje muslimanske strane da potiše mir, propalo.
To su iskoristili muslimanski lideri i uz pomoć NATO-a, neuspješno pokušavali da ovladaju Nišićkom visoravni i srpskim Sarajevom.
Nakon završenog rata, muslimani idalje veličaju največeg gubitnika iz tog vremena, njihovog lidera Aliju Izedbegovića koji ih je uveo u nepotreban rat, protiv Srba i podjele BiH.
Rat se završio tako što su Srbi puno više dobili nakon rata nego što su tražili prije izbijanja sukoba.
Smatram da je rat moga da se izbjegne i da svako ostane na svome ognjštu ali Alija koji je želio da stvori muslimansku BiH najveći je krivac za izbijanje rata i današnje stanje na proistorima BiH.
Iako su Srbi izašli iz rata sa Republikom Srpskom, oni smatraju da su izgubili rat a muslimani koji su moralno i teritorialno poraženi i dalje podržavaju one koji su ih doveli do poraza.
Kada se danas sagledaju sve činjenice, mislim da su Srbi kojim slučajem odlučili da osvoje Sarajevo, "svijet" a posebno "NATO" to sigurno ne bi dozvolio.
Za takav pokušaj, Srbi bili još gore proganjani kažnjeni a Republika Srpska danas vjerovatno ne bi postojala, jer bi je "NATO" snage vojno napale kao što su napali Srbiju i druge zemlje u svijetu koje ne rade po njihovom naređenju.
Bilo i ne ponovilo se!
Vogoscanin Pravi : Vogosca
37242
10.08.2011
Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo - 1.
dio
U jednom od tekstova sam pročitao da se postavlja pitanje "Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo"!!!
Srbi nikada nisu planirali da uzmu kompletno Sarajevo.
Sve naše akcije koje su izvođene oko muslimanskog dijela Sarajeva bile su isključivo radi popravljanja borbenih položaja.
Moje mišljenje je da Srbi nisu uzeli kompletno Sarajevo pod svoju kontrolu jer su se nadali da će se naći neko rješenje za dogovor sa muslimanskim liderima oko novog uređenja Bosne i Hercegovine.
Onog momenta kada su Srbi svatili da ih muslimanski lideri samo zamajavaju da bi dobili na vremenu koje im je bilo potrebno da se pripreme za dugotrajan rat sa Srbima, od tog momenta, počelo se ozbiljnije razmišljati o vojnoj pobjedi nad muslimanima, ali bilo je kasno da se krene u osvajanje Sarajeva jer bi to donijelo neprocjnjivo velike gubitke za obje zaraćene strane a posebno za muslimansko stanovništvo.
Srbi su u prvih godinu dana rata mogli da osvoje Sarajevo a evo nekih razloga zbog kojih tako mislim a kojih se ja sjećam iz tog vremena:
U prvih šest mjeseci rata, srpska vojska je mogla da uđe i osvoji Sarajevo i to sa lakoćom, jer muslimanske snage u to vrijeme nisu imali adekvatnu odbranu grada i nakon svakog jačeg artiljerijskog napada srpskih snaga, muslimanske grupe boraca koje su branile grad bježale su sa linije odbrane, sklanjajući se u dubinu grada i na taj način otvarali velike prolaze za ulazak u njihovu teritoriju.
Njihova odbrana je bila samo na naseljenim djelovima, dok su međuprostori bili nebranjeni.
Kroz takvu odbranu je moglo da se uđe u grad i osvoji kada god se željelo.
Međutim, srpske snage su svoje napade uglavno zasnivali na artiljerijskim napadima u cilju zastrašivanja neprijatelja, kako bi ih prisilili da se dogovore za novo društveno uređenje BiH, po volji svih njenih građana.
Dio Sarajeva koji je bio pod srpskom kontrolom, bio je naseljen pretežno srpskim življem a dijelovi koji su bili naseljeni pretežno muslimanskim življem nisu bili planirani za osvajanje, tako da se pješadijski napadi na te teritorije nisu ni planirali.
Sve vojne akcije oko i u Sarajevu su vođene u cilju popravljanja vojnih pozicija, za siguniju odbranu srpskog naroda.
Sva brda oko Sarajeva koja su Srbi branili, bila su etnički čista sa srpskim stanovništvom, još od prije izbijanja rata, što takođe ukazuje da Srbi nisu željeli da stavljaju muslimnske teritorije pod svoju kontrolu.
Primjera radi, sva sela na brdu Žuč oduvjek su bilo naseljena 100% srpskim stanovništvom.
Jedan događaj koja dokazuje da Srbi nisu željeli da osvajaju muslimansku teritoriju a lično sam prisustvovao, desio se kada su muslimani protjerali srpsko stanovništvi iz Pofalića, paleći njihove kuće i ubijajući ih svirepo sa leđa dok su se oni pokušavali izvući do sigurne teritorije.
Nakon tog muslimanskog napada, naše snage su krenule u kontra ofanzivu u pravcu Kobilje Glave, koja je bila naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom.
Stanovništvo je počelo da bježi iz svojih kuća u pravcu repetitora na brdo Hum, gdje su živili stanovnici srpske populicije.
Sa Žući smo posmatrali kako po Humu pale srpske kuće dok bježe iz svojih kuća sa Kobilje Glave.
Našu vojsku je tada predvodio zastavnik Torbica, koji je insistirao i natjerao nas da se povučemo iz Kobilje Glave jer tamo nismo bili da osvajamo tuđe nego da branimo srpsko.
Dok su muslimani sa velikom mržnjom prema Srbima palili i uništavali sve što je srpsko mi smo se povlačili sa osvojenih teritorija koje su bile po katastarskim knjigama, muslimansko vlasništvo.
Prva srpska ozbiljnija ofanziva na Sarajevo počela je u julu 1993.
godine pod nazivom "PRSTEN", što se po samom nazivu može zaključiti da konačan cilj te ofanzive nije bio da se osvoji Sarajevo.
Kada su srpske snage napravile velike pomake oko muslimanskog dijela Sarajeva, tada su reagovale "velike sile" i zaustavile daljnje napredovanje srpske vojske, vrativši ih na početne pozicije.
U toku rata "velike sile" su zaustavljale svaki uspjeh srpske vojske, dok su muslimanske ofanzive uvjek bile podržavane moralno i materijalno, zbog čega su nastali veliki problemi i nesuglasice u vojnom i civilnom vrhu Republike Srpske, koje su ostale do kraja rata.
U toku 1993.
godine, bila je veoma zanimljiva situacija na prostorima razgraničenja između srpske i muslimanske strane, sa one strane Sarajeva, u pravcu Olova.
Do kraja 1993.
godine srpska strana nije formirala borbenu liniju iako je muslimanska strana često izvodila manje borbene akcije po tim prostorima i upadala u srpska sela nanoseći im ljudske i materijalne gubitke.
Kada je srpska strana konačno počela da formira liniju odbrane Vanjskog prstena srpskog Sarajeva, muslimanski mediji su to prestavljali kao nastavak srpske agresije na BiH.
Nakon potpisanog dogovora da se prestaje sa borbenim dejstvima oko muslimanskog djela Sarajeva, muslimani su prebacivali svoje snage na Vanjski prsten odakle su neprekidno napadali Srpsko Sarajevo a da Svijet na to nikada nije reagovao.
To je bio jedan od glavnih razloga zbog čega je krajem 1993.
godine srpska strana počela da fomira liniju na vanjskom prstenu.
Nakon više od godinu ipo dana rata u BiH, Srbi su konačno svatili da se dogovor sa muslimanskim liderima neće napraviti, bez velikog krvoprolića ili kapitulacije muslimanske vojske.
Počeci formiranja linje na vanjskom prstenu su bili krajem '93 a konačno uvezivanje linije je završeno u proljeće '94.
Evo jedan primjer kako je izgledala naša odbrana na vanjskom prstenu Srpskog Sarajeva: Lazo je kao operativac iz komande brigade u jesen '93 postavljen za komandira grupe od 16 ljudi i jednom "pragom" dobio zadatak da brani brdo Stomorine a da oko njih u tom trenutku po nekoliko kilometara nije bilo nikog od naše vojske.
Do tog momenta srpka strana je vodila isklučivo odbranbeni rat, braneći srpski narod i srpsku zemlju.
Da su Srbi isključivo branili svoje porodice i zemlju dokazuje i činjenica da se linija odbrane na vanjskom prstenu oko Sarajeva konačno formirala tek početkom '94.
Tek kada su srpski lideri shvatili da muslimani neće prihvatiti podjelu BiH i da se muslimanske snage pripremaju da izvedu napad na Srpsko Sarajevo iz pravca Tuzle i Zenice.
Sa te strane muslimanska teritorija je bila povezana i dotok oružja i municije je neprekidno stizao za planirani napad na Srpsko Sarajevo.
Iako je muslimanska strana na tim prostorima pravila diverzantske akcije po srpskim selima, u to vrijeme su se držale samo seoske straže i to uglavnom noću, dok su se danju odvijali redovni poljoprivredni radovi.
U ta vremena na području Krivajevića se moglo vidjeti da sa one strane puta koja se smatrala muslimanskom teritorijom, pase stoka koju su izvodili na ispašu muslimanski seljaci a sa srpske strane puta na ispaši je bila stoka od srpskih seljaka.
Ljudi koji su čuvali goveda su se neprekidno družili i razgovarali dok čuvaju stoku.
U to vrijeme ta teritorija je izgledala kao da se radi o nekoj drugoj državi a ne o BiH.
Kada bi na tom terenu cestom naišlo neko vozilo, oni bi se razmicali dok vozilo ne prođe, glumeći da nisu međusobno razgovarali.
Razvigor :
27375
27.03.2011
O municiji
Може и до лета, све праве информације су добродошле.
Али ми реци бар отприлике оно што знаш колика је била потреба СРК-а замуницијом у то време и колико од тога је набављено.
Колико хиљада гранта и милиона метака? Ипак је та муниција одлучила исход офанзиве, па су ми било какве информације неопходне.
Razvigor :
27365
25.03.2011
Nedostatak municije 1995.
godine
Pošto sam dobio dosta novih materijala sa muslimanske strane koji govore o njihovoj ofanzivi na Srpsko Sarajevo u junu 1995.
uradiću malo opširniji prikaz svega toga od onog prošlog.
Zamolio bih Željka pošto je on već nešto o tome pisao, da napiše šta zna o nedostatku mucije u SRK-u pred samu ofanzivu i kako je rešeno pitanje popune municije.
Inače, unapred da kažem da su Lipu zauzeli 'Crni labudovi', a glavni pravac napada u ofanzivi je imaao 7.
korpus i njegova elitna 17.
krajiška brigada.
Ako bi odgovor na ovo pitanje mogao da sačeka do ljeta bio bih ti jako zahvalan.
Hoću samo da neke informacije provjerim kod jednog visokog oficira, koji je bio ključna osoba za švercovanje municije preko granice.
Kako su u to vrijeme postojale sankcije od strane Srbije na uvoz goriva i municije u Republiku Srpsku, municija je preko granice prebacivana ilegalno - čamcima preko Drine.
Vojsku Republike Srpske u to vrijeme su snabdijevali rodoljubi iz Srbije, a da ni jedan nije imao čin veći od kapetana.
Poznat mi je slučaj jednog oficira koji je krampom obio neko skladište municije u Srbiji, rizikujući pri tome da ode na Vojni sud...
Jedan od ciljeva sankcija je bio da se ostvari dogovor Milošević-Izetbegović o razmjeni teritorija: Srebrenicu i Žepu za Ilijaš, Vogošću i Rajlovac.
Kada si već dodirnuo ovu temu, napominjem da već duže vremena namjeravam da napišem jedan članak o potrošnji municije po brigadama.
Naravno, ne želim da odam vojnu tajnu i iznosim tačne podatke, ali čak i kada ove vrijednosti izrazim u procentima, bićeš zapanjen koliko su pojedine brigade trošile više municije u odnosu na brigade koje su bile pod stalnim ratnim dejstvima.
Crni Vujic : Melbourne
27162
07.03.2011
Pozdrav
Rođen sam u Sarajevu, a za vrijeme rata sam bio u muslimanskom djelu grada.
Htio bih samo da kažem, i to bez uvrede za bilo koga, da kako vrijeme prolazi sve više laži od strane propagandne mašinerije Armije BiH izlazi na vidjelo.
Mislili su dobiti državu sa lažima, ali u tome nisu uspjeli.
Htio bih pozdraviti sve borce VRS sa Žuči, najgoreg ratišta u BiH za hrabru borbu protiv brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja, kome je bilo u vitalnom interesu da napravi deblokadu grada baš u tom pravcu.
U gradu se pričalo da je bilo nemoguće proći na bilo kojem drugom mjestu.
Pozdrav i za sve ostalo nemuslimansko stanovništvo koje su u ratu zadesilo u muslimanskom djelu.
Mogu reći da smo svi imali sreće što smo preživjeli, da nije bilo unprofora ko zna šta bi bilo sa nama.
Pozdrav uredniku i nadam se da će objaviti ovu moju poruku.
Ujke : Beograd
26419
09.02.2011
Dopuna Biljaninoj biografiji
Pred rat 1992 godine, kao pripadnik MUP-a Novo Sarajevo, obezbeđivao sam gospođu Plavšić, tada srpskog član Presedništva BiH.
Bio je januar, sjedio sam na stolici na rasklapanje ispred njenog stana i zbog prehlade kašljao.
Negde oko 23:00, čuvši moje kašljanje gospođa Biljana otvara vrata svoga stana i mudro konstatova "Pa Vi ste prehladjeni! " a zatim još mudrije posavjetova: "Kada dođete kući, utoplite se dobro i popijte čaj".
Nakon toga je zatvorila vrata, a ja ostao da se do zore smrzavam ispred njenog stana.
Nešto kasnije sam, kao pripadnik Specijalne policije teško ranjen na sarajevskom aerodrumu boreći se za Republiku Srpsku.
I gle ironije, ona ista Biljana pred čijim sam vratima sedio postade predsednik one iste Republike Srpske za koju sam ja prolivao svoju krv.
Mene predložiše za Orden za hrabrost "Miloš Obilić" ali je predlog zauvek ostao zatrpan u nekoj od njenih fijoka.
Sad živim u Beogradu.
I gle ironije - Biljana mi komšinica!!!
P.
S.
Pozdrav za sve bivse pripadnike Specijalne policije Republike Srpske!
Vogoscanin Pravi : Vogosca
25106
29.09.2010
Srbijanci iz Raške
Dobro je poznato da su Srbijanci islamske vjeroispovjesti iz Raške oblasti naseljavali prostor, ne samo Sokolović kolonije, nego sih ostalih prostora u okolini Sarajeva: Sokolje, Kobilja Glava i još monogo drugih prigradskih sela u kojima se moglo kupiti parcelu zemlje a onda su počeli bespravnu gradnju kuća.
U komunističkoj Jugoslaviji, opštinske vlasti su im dale rješenja u kojim je bio određen datum za rušenje tih kuća a Alija Izedbegović im je obećao da će, ako glasaju za SDA, im on lično dodjeliti dozvolu za gradnju i povući rješenje o rušenju, što se i obistinilo nakon njegove pobjede na izborima.
U ta predratna vremena ako si trebao da nešto završiš u opštini, morao si da imas Srbijanca islamske vjeroispovjesti za prijatelja i on bi ti završio sve što ti nisi mogao u svom rodnom gradu.
Zeljko Tomic : Sokolac
25100
29.09.2010
Srbijanska agresija na Bosnu
U toku rata, najčešće izgovorena fraza na muslimanskoj televiziji je svakako bila "agresija srbijanskih četnika na Bosnu i Hercegovinu".
I nije mogla da prođe ni jedna udarna vijest a da u njoj ne čuješ i ove riječi, mudro utkane u istinite vijesti i informacije.
Ova prozirna muslimanska propaganda, koja se pokazala jako efikasna za ispiranje mozga širokih narodnih masa, za mene je predstavljala neki vid zabave jer sam ubijao vrijeme tako što sam stavljao recke za svaku pomenutu frazu na bosanskim medijima: "srbijanska agresija", "srbo-četnička agresija", "agresija srbijanskih četnika", "agresija vikend četnika" i čudio se kako tako naivna politika ima prolaz kod ljudskog stada.
U ta sumorna ratna vremena sam mislio da "srbijanske agresije" nije bilo.
Međutim, danas sa punom odgovornošću tvrdim da je ona doista postojala i da je još uvijek aktuelna!
Međutim, prije nego što se osvrnem na ovu temu, ispričaću vam ratnu anegdotu mog dragog prijatelja Đoleta, vozača 27.
pozadinske baze sa Pala.
Izvinjavam se što ne mogu da se sjetim Đoletovog prezimena pa molim Paljane da me dopune: oženjen je od Đukića.
Otac mu je radio u "Elektrodistribuciji" Pale a poginuo je na banderi negdje oko 1987.
godine.
Jednom prilikom dovede Đole nekog UNPROFOR-ca u njegovu kuću na Palama, pa mu onako u priči pomenu da je kuću u dvorištu sagradi njegov djed prije punih 60 godina.
Na to se UNPROFORAC malo začudi pa reče:
- "A ja mislio da su svi Srbi došli iz Srbije na početku ovoga rata, kada je i započela agresija na Bosnu i Hercegovinu! "
Napomena: na ovom sajtu je zabranjena upotreba riječi "Sandžak" i umjesto nje upotrebljavajte termin "Raška oblast".
Sandžak je turska riječ koju su Osmanlije koristile da označe područje na kome je nastala najstarija balkanska država Starih Slovena, a koja je u istoriji poznata pod nazivom "Ras" a područje na kojem je ona postojala naziva se "Raška" ili "Raška oblast".
Kao što rekoh, srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu je doista postojala.
Njene početke treba tražiti u godinama uoči pobjede nacionalnih partija u Bosni i Hercegovini.
Naime, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka Alija Izetbegović i njegovi istomišljenici (koji su u to vrijeme bili na visokim funkcijama našeg socijalističkog sistema) su iskoristili svoje položaje da na područje Sokolović Kolonije nasele oko 3000 Sandžaklija, sve u cilju promjene nacionalne strukture u opštini Ilidža gdje su Srbi oduvjek predstavljali većinsko stanovništvo.
Napomena: ovo je poslednji put da je na ovom sajtu upotrebljen termin "Sandžaklija".
Molim vas da od sada upotrebljavate termin "Srbijanac islamske vjeroispovjesti".
Takođe je zabranjeno da stanovnike Raške oblasti nazivate "Bošnjaci", jer oni nemaju nikakve veze sa Bosnom.
Pored toga, oni ne govore nikakav "bosanski jezik" jer je njihov jezik srpski - štokavski dijalekt, ekavsko narečje.
U toku prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini na hiljade Srbijanaca islamske vjeroispovjesti je dovedeno u Bosnu i Hercegovinu, gdje su ih (odmah po izlasku iz autobusa) čekale lične karte izdate na ime preminulih Bošnjaka ali sa njihovim slikama.
Na taj način im je SDA omogućio da glasaju, što je stavilo neoprostivu mrlju na prve višestranačke izbore, koji su trebali da budu korak ka demokratiji a ne početak prljavih igara i stvaranje nepremostivog razdora između jednog te istog naroda podjeljenog religijom!
Međutim, ova podmukla islamska politika nije mogla da prođe neprimjećeno u širokim narodnim masama, a posebno u srpskoj populaciji, pa su Srbi više iz revolta nego nacionalne svijesti izašli na izbore i u ogromnom procentu (više od 95%) dali svoj glas za SDS, jedinu srpsku stranku tog vremena s obzirom da je ekscentrični Vuk Drašković pozvao Srbe Bosne i Hercegovine da bojkotuju izbore...
U vezi gore pomenutih događaja, Radovan Karadžić je u mom ličnom prisustvu na dan objavljivanja rezultata prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini rekao da je SDA mnogo više uradila u vezi nacionalnog buđenja Srba u Bosni i Hercegovini nego kompletna srpska politika i svi srpski političari zajedno.
Pri tome je mislio na gore navedene događaje, jer je strah od islamizacije Bosne i Hercegovine intuitivno ujedinio Srbe i okrenuo ih prema jedinoj političkoj stranci toga vremena koja je bila svjesna naše nesvjesti.
Agresija Srbijanaca muslimanske vjeroispovjesti se nastavila i u toku rata.
Oni su bili na svim ključnim političkim, vojnim, ali i vjerskim položajima.
Pored toga, bili su i najžešći borci Armije BiH, a mogu se "pohvaliti" da su učinili i najviše zločina nad srpskim civilnim stanovništvom, koje je ostalo u Sarajevu jer je vjerovalo u nekakvo nepostojeće "bratstvo i jedinstvo".
Njihov ekstremizam je dao veliki doprinos razbuktavanju rata u Bosni!
Nakon rata, struktura Sarajeva, kao i svih drugih gradova koji su ostali pod muslimanskom kontrolom, se drastično je promjenila.
Uz mudru politiku muslimanskih vlasti, koje su se potrudile da cijene nekretnina ostanu niske, Srbijanaci islamske vjeroispovjesti su od Srba otkupili imovinu veoma često i za 30% predratne vrijednosti iste.
Primjera radi, cijena stanova u Vogošći se za svih ovih 15 godina kretala oko 300 maraka po metru kvadratnom, što je iznosi manje od 150 evra!!! Stvar se nije promjenila ni dan-danas jer su cijene u Vogošći još uvijek oko 450 maraka tj.
237 evra po metru kvadratnom.
Uprkos tome, Srbi su prodavali stanove u Vogošći i kupovali stanove na Sokocu - po pet puta većoj cijeni.
Oni malo pametniji su odlazili u Beograd i za istu cijenu dobijali mnogo bolje stanove!
Možda nije na odmet da pomenem i to da ona "prava sarajevska raja" nije bila u stanju da kupi te iste stanove čak ni po bagatelnim cijenama.
Oni su u ratu opljačkani a da toga još ni dan-danas nisu svjesni! Njihova životna ušteđevina je završila u dubokim džepovima porodice Izetbegović i generala koji su držali Igman.
Naime, sarajevska raja je svoje devize iz slamarice protjerali kroz guzicu jer su bili prinuđeni da plaćaju, po basnoslovno visokim cijenama, hranu koja je prolazila kroz tunel koji je Bakir prokopao ispod Aerodroma.
Po istim cijenama je prodavan i dio hrane koju je preko srpske teritorije u Sarajevo dopremao UNPROFOR.
Ipak, najgore su prišli pušači: za tri šteke cigara popušenih u toku rata nakon Dejtona su mogli dobiti kvadratni metar stana u Vogošći!
Danas Sarajevo izgleda dosta sumorno! U Bosni su na vlasti Srbijanci, koji su u Raškoj prodali njive, a zatim došli u Sarajevo da kupe luksuzne srpske stanove i poslovne prostore.
Danas bosanski vladari imaju srbijansko državljanstvo! Ono što nisu dograbili oni, pod svojim prljavim šapama drže muslimanski Hercegovci.
Ipak, posebnu draž Sarajevu daju Srebreničani za koje mi jedna muslimanka reče: "Što ih ne pobiste sve da nam ne smrde po tramvajima! "...
Sem srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, postoji i ona druga, još interesantnija.
Naime, radi se o mudžahedinima koji su tamo došli sa namjerom da pomognu Aliji Izetbegoviću da stvori još jednu islamsku državu, ovaj put na račun srpskog naroda.
Senad Pecanin, żI Osama bin Laden ima bosanski pasos, ż Dani (Sarajevo), 24 September 1999.
9.
Erich Follath and Günther Latsch, żDer Prinz und die...
...
Over the past decade of conflict in the Balkans, the United States has repeatedly backed radical extremists in southeastern Europe whose activities and ideals have little in common with those of the West.
This pattern of cooperating with dubious individuals and shadowy groups to achieve short-term U.
S.
policy goals of questionable logic, merit, or morality has been in evidence since the Bosnian conflict of the early 1990s through to the more recent Kosovo and Macedonian conflicts.
The 11 September 2001 attacks on New York's World Trade Center and the Pentagon in Washington, D.
C.
, however, should now force us to reexamine U.
S.
policy in the Balkans, for two reasons.
First, important elements of Osama bin Laden's organization, al Qaeda, as well as other Islamic extremist organizations have been operating in the region for the better part of a decade.
...
Na internetu postoji niz izvora koji kritikuju balkansku politiku Bijele Kuće.
Među njima je i "Washington Post", koji kaže da američki zvaničnici prave veliku grešku podržavajući radikalni islam na Balkanu, navodno u cilju ostvarivanja kratkoročnih ciljeva o čijoj koristi bi se još moglo i diskutovati.
Isti izvor navodi da je takva politika vođena u sukobu u BiH, ali i u sukobima na Kosovu i u Makedoniji.
Oni dalje tvrde da je 2001.
godina pokazala da se takva politika mora preispitati i korigovati jer je dokazano da su "Osama Miladin" i njegova Alkaida više od 13 godina prisutni u Bosni i Hercegovini.
Ono što su nedavno shvatili Amerikanci, Srbi znaju već duže vremena: mudžahedini su dobili bosanske pasoše, žene muslimanke pa čak imaju i svoja naselja u kojima mogu da žive pravim islamskim životom bez mnogo kontakata njihovih porodica sa novopečenim muslimanima.
Interesantan podatak je i to da niko od srpskih zvaničnika nije pokušao da demantuje ove muslimanske nebuloze u vezi "srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu".
Ova notorna laž je preplavila svijet, koji se još uvijek živi u zabludi da je postojala nekakva agresija na "nenaoružanu" Bosnu i Hercegovinu.
Evo, nakon toliko godina, i ja se konačno priklonih svijetu i danas pouzdano tvrdim da je na Bosnu i Hercegovinu doista izvršena srbijanska agresija: U Bosni je ratovalo oko 42.
000 Srbijanaca, od toga oko 40.
000 muslimana iz Sandžaka i oko 2.
000 srpskih dobrovoljaca iz Srbije.
Prema tome, Srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu je doista postojala!
Vogoscanin Pravi : Vogosca
24847
26.08.2010
Ratno Sarajevo - Jedinica za odstrel
Javna je tajna da je muslimansko ratno presednistvo imalo jedinicu za odstrel ljudi koji nisu podržavali Izedbegovićevu ideologiju.
Ta jedinica je imala zadatak da po svaku cijenu zaustavi i likvidira ljude koji šire informacije ili se zalažu za politiku koja nije odgovarala tadašnjoj muslimanskoj vlasti u Sarajevu.
Danas, nakon toliko proteklih godina od završetka rata, čudi me da građani Sarajeva o tome još uvijek ćute.
Naročito me iznenađuje da "demokratski" političari iz Federacije i danas kriju istinu o tim stvarima.
To me navodi na sumnju da jedinica za odstrel u Federaciji još uvjek postoji, zbog čega političari iz Sarajeva i danas moraju da vode istu politiku koja je dovela do rata u Bosni ili su možda baš oni bili naredbodavci za izvršenje ovakvih zadataka.
Mislim da bi bilo dobro za BiH da se o tome malo vise piše i priča jer građani i rukovodstvo Fedracije još uvjek nisu uradilo nešto što bi kod srpskog naroda povratilo nadu o zajedničkom suživotu.
Ovo bi mogla biti dobra tema na koju bi muslimani mogli da se uključe na ovu stranicu i da daju odgovor o toj misteriju.
Velimir Ilijas : Ilijas
24462
13.05.2010
Besramne izmišljotine propagandnog rata
O muslimanskim izmišljotinama koje su podržavane i u zapadnim medijima pisano je već nakon nepunu godinu dana građanskog rata u BiH, a neke ljude je to navelo da istraže vjerodostojnost tih laži.
Tako je u opštinskom Biltenu opštine Ilijaš broj 254.
od 17.
februara 1993.
godine objavljen članak
BESRAMNE IZMIŠLJOTINE PROPAGANDNOG RATA
Priče o masovnim silovanjima muslimanki u zapadnim medijima, koje počivaju na odabranom broju izjava, navele su Mihaila Gavrilovića, Srbina iz Londona, da u kontaktu sa više izvora pokuša da istraži njihovu vjerodostojnost.
Gavrilović se obratio britanskoj štampi, britanskom i njemačkom ministarstvu spoljnih poslova, Svjetskom savjetu crkava, Međunarodnom komitetu crvenog krsta, Visokom komesarijatu UN za izbjeglice i drugim institucijama i od njih tražio informacije o silovanjima.
żKada se sagleda cijela stvar, vidi se da sve počiva samo na izjavama odabranog broja žrtava silovanja.
Ne postoje apsolutno nikakvi čvrsti dokazi o postojanju żlogora za silovanjeż, żsistematskim silovanjima i sličnimż, zaključak je do kojeg je došao Gavrilović.
Čak su i tvrdnje da su żsilovanja nužan nus-proizvod rataż pale u vodu nakon prve provjere, odnosno čim su zatraženi podaci i dokazi, kaže istraživač, dodajući da su ga svi razgovori samo još više uvjerili u politički i propagandni karakter żpriča o silovanjimaż.
Poslije priče żDejli Mejlaż o muslimanki koja je rodila dijete začeto sa żsrpskim vojnikomż, Gavrilović je prostom matematikom došao do zaključka da su, prema toj priči, navodni srpski logori osnovani još u februaru, dakle dva mjeseca prije nego što su sukobi i počeli.
Moja turneja po raznoraznim ministarstvima i organizacijama sa ciljem da otkrijem koliko stvarnih dokaza postoji za żpriče o sistematskom silovanjuż, ukazala je na nedostatak informacija iz prve ruke i na skoro potpuno oslanjanje na tvrdnje zasnovane na ne pouzdanim podacima.
Nema sumnje da cijela priča ima političku i propagandnu motivaciju, završava svoj izvještaj Gavrilović.
Da je gospodin Gavrilović bio u pravu potvrđuje i pisanje pojedinih zapadnih listova.
Profesor Fric Kašoven, stručnjak UN, kojeg citira danski list żJuland postenż izjavljuje: żMoj zadatak je da u ime UN nađem dokaze.
Ljudi pričaju najružnije priče jer ih je neko iz propagandnih razloga zamolio, ili zato što svi drugi pričaju grozne priče.
To je dio propagandnog rata.
Tu priču o srpskoj żđavolskoj djeciż prvi je lansirao radio Bosna, a prenio BBC.
ż
Holanđanin Erits Kalehoven, professor prava pri Univerzitetu u Lidenu, se zgražava zbog angažovanja EZ u širenju kampanje prema kojoj srpski vojnici siluju muslimanke po direktnom vojnom nalogu.
Nikakvih zahtjeva o dokumentaciji u bjesomučnoj i morbidnoj kampanji, ni jedna riječ o masovnom Hrvatskom kršenju ljudskih prava, o Hrvatskoj okupaciji Bosne ż eto tako to radi slobodna štampa na Zapadu, konstatuje danski list.
Prema riječima Frica Kašovena, ukupno je registrovano 40 žena koje su u drugom stanju, a izjavile su da su silovane.
Te podatke posjeduje Ministarstvo zdravlja u Hrvatskoj.
Podaci govore da je izvršeno 16 abortusa i da je do sada rođeno četvoro djece.
Dakle, bujica ne potkrijepljenih tvrdnji iz desetina zapadnih izvora da su Srbi silovali 40.
000 muslimanki u Bosni povlači se sve više tamo odakle je i lansirana ż među besramne izmišljotine propagandnog rata.
Velimir Ilijas : Ilijas
24460
11.05.2010
Muslimanska mas(ovna) lagaonica
Muslimani su izazvali rat i on traje već skoro godinu dana.
Međutim, ne ostvaruju se ciljevi koje su zacrtali, a oni su nestrpljivi.
Ne mogu ništa sami da riješe pa očekuju pomoć sa strane.
Ali ta pomoć ne stiže.
muslimani je pokušavaju iznuditi na razne načine i što je moguće prije.
Šta su sve poduzimali, od nepotpisanog autora objavljen je tekst u opštinskom biltenu opštine Ilijaš broj 213.
od 07.
januara 1993.
godine sljedećeg sadržaja:
Muslimanska mas(ovna) lagaonica
Nakon nekoliko sedmica u kojima su muslimanski mediji govorili o etničkom čišćenju, koje se tobože provodi nad muslimanskim narodom, uslijedilo je 10-todnevno pljuvanje po Srbima koji sa brda granatama gađaju civile i ubijaju djecu.
Uzalud.
Od vojne intervencije ne bi ništa, pa čelnici muslimanski počeše govoriti o drugim stvarima, uz, nerijetko spominjanje ranijih srpskih zločina.
żAgresorska avijacijaż, koja je, kao po pravilu, bombardovala civilne objekte, bila je još jedan neuspio pokušaj da u bivšu BiH dođu Ameri i drugi zapadnjaci i stanu na stranu żjadnih i ugroženih muslimanaż.
Ali, opet, ništa od komandosa, marinaca i drugih elitnih američkih jedinica.
Zato su muslimanski mediji počeli sa pričama o bojnim otrovima, koje Srbi hoće da upotrijebe i otruju żnapaćeni muslimanski narodż.
Nekako u isto vrijeme počeše kružiti priče o konc-logorima, koje drže Srbi, a u kojima se muče i zlostavljaju građani muslimanske nacionalnosti, i naravno, najviše žene i djeca.
O logorima i patnjama Srba u Sarajevu, Zenici, Visokom i posebno u Tarčinu, nikada ni jedne riječi.
Oni kao da ne postoje, kao da su izmišljeni u żagresorskimż i żčetničkimż glavama.
Ako je i od muslimana, mnogo je, ako je i zarad strane vojne intervencije, ili barem ukidanja embarga na uvoz oružja za bivšu BiH, pretjerano je.
Prema żnajnovijim informacijamaż muslimanskih medija, naravno, żprovjerenimż u Ilijašu je opšti haos i rasulo.
Sukobili su se domaći i żčetniciż iz Srbije i Crne Gore.
Hotel żOzrenż je u njihovom obračunu potpuno demoliran.
Dezertiranje żčetnikaż je svakodnevna pojava, a gradom hara tifus i šuga.
I tako dalje, i tako to, i tome slično.
Da li će muslimanski mediji uskoro početi govoriti i o tome kako Srbi prijete da će upotrijebiti atomsku bombu? Ili nešto još razornije? Šta će lansirati poznati fabrikanti laži iz poznate i čuvene mus-mas lagaonice?
Dakle, šta je sada na redu?
Sad je, izgleda, na redu Republika Srpska.
Stvorena je mimo njihove volje i hoće da je ukinu.
Ali to će biti ż malo sutra.
Razvigor :
23838
24.02.2010
Pišite o borbama...
Zamolio bih učesnike ovog forume koji su učestvovali u borbama tokom velike ofanzive na Srpsko Sarajevo u junu 1995.
godine, da detaljno opišu bar najvažnije borbe u kojima su učestvovali, kao što je to uradio Vogošćanin Pravi.
Isto važi i za borbe na Treskavici na samom kraju rata u oktobru 1995.
o kojima nije gotovo ništa napisano.
Puno vremena je već prošlo od tada, sve to preti da padne u zaborav, a trebalo bi i moralo bi da se sačuva zarad istine, srpske istorije i budućih pokolenja kojima te priče nose veliko junačko i moralno nadahnuće.
Jovo Peji} : Sabanci
23148
27.12.2009
Specijalna jedinica
Muslimanska strana u građanskom ratu imala je veći broj specijalnih jedinica koje su bile podređene različitim centrima moći.
Jedna od "najprljavijih" jedinica bila je paravojna formacija "Ševe" koja se bavila poslovima kao snajperska dejstva po srpskom ali i muslimanskom dijelu Sarajeva u toku rata, likvidacijama po zadatku na muslimanskoj strani i sl.
Jedinica "Ševe" bila je potčinjena vrhu vlasti u ratnom Sarajevu a njeni pripadnici bili su:
1.
Đulić (Mehmed) Memsudin - rođen 1972.
godine
2.
Gološ (Mirza) Edin - rođen 1966.
godine
3.
Gološ (Mirza) Sead - rođen 1969.
godine
4.
Hazrolaj (Nazif) Edin - rođen 1962.
godine
5.
Herenda (Alija) Nedžad - rođen 1953.
godine
6.
Morović (Vasilije) Jerko - rođen 1958.
godine
7.
Islamović (Omer) Damir - rođen 1962.
godine
8.
Ivačić (Ante) Zvonko - rođen 1956.
godine
9.
Jahić (Hasan) Sejo - rođen 1952.
godine
10.
Jakubik (Rajmund) Alen - rođen 1963.
godine
11.
Jusović (Medo) Fehmija - rođen 1956.
godine
12.
Muranović (Dijaz) Edin - rođen 1961.
godine
13.
Nedžibović (Mustafa) Samir - rođen 1963.
godine
14.
Šahbaz (Salim) Hazim - rođen 1962.
godine
15.
Šošić (Ivan) Josip - rođen 1967.
godine
16.
Šošić (Petar) Dragan - rođen 1967.
godine
17.
Torlaković (Nesib) Nedim - rođen 1968.
godine
18.
Zorlak (Aziz) Nedim - rođen 1957.
godine
19.
Kadrić (Edhem) Abdulah - rođen 1950.
godine
20.
Šakotić (Cvjetko) Slobodan żrođen 1961.
godine
21.
Šakotić (Cvjetko) Slobodanka - rođena 1972.
godine
22.
Kulović Faik zvani Inžinjer
23.
Goljo Senad
Zeljko Tomic : Sokolac
22603
23.09.2009
Državna klaonica ili nešto drugo?
Broj srpskih žrtava Sarajevu još uvijek se ne zna, i vjerovatno se nikada neće tačno ni utvrditi.
Baš kao i za Jasenovac!
Različiti izvori i analitičari u javnost su izašli sa različitim brojkama, pa sve ovo pomalo unosi i sumnju u ispravnost njihovih iskaza.
Na primjer, ako se uračunaju sve žrtve koje su nastradale u dijelu Sarajeva koje su kontrolisali muslimani, na listi bi se vjerovatno našlo bar 5000 osoba.
Sa druge strane, zbog muslimanskog granatiranja srpskih dijelova grada, te snajperskog dejstva i upada mudžahedinskih diverzantskih jedinica na teritorije sa područja Srpskog Sarajeva zabilježeno je još 3000 civilnih žrtava.
Konačno, treća odrednica koja sprečava nas Srbe da u svijet izađemo sa jednom istinom je geografska definicija grada Sarajeva.
Sem opština Ilidža, Vogošća i Ilijaš, neki izvori u ovo područje ubrajaju i opštine Trnovo, Pale pa i šire...
I dok srpska strana sa jedne strane pokušava da na spisak doda što više žrtava, koje su za razliku od Srebrenice bar stvarne, muslimanska strana se bavi oduzimanjem.
Na primjer, moj kum Marko Višnjevac je poginuo od mine koju su Srbi postavili na Grbavici.
Po muslimanima, Marka i mnogi njemu slični su žrtve "opsade Sarajeva" a pri tome se zaboravlja da je Marka na minu poslao musliman koji je znao da su one tu postavljene.
On je po svaku cijenu htio da pobjegne iz Sarajeva jer je Marku Višnjevcu bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo koje garantuje svaka država - sloboda kretanja.
Zbog toga, možemo slobodno reći da bi trebalo tužiti Aliju Izetbegovića i Ujedinjene Nacije za prinudno držanje Marka i još šezdeset hiljada sarajevskih Srba kao taoce i teretiti ih za ugrožavanje života nedužnih civila.
Ova optužbu bi trebalo proširiti na sve civile, kako srpske tako i muslimanske, koji su poginuli zbog granatiranja Sarajeva a imali su volju da napuste ovaj bezlični grad i zapute se u pravcu Srbije ili Hrvatske.
Niko nema pravo da koristi nečije živote za ostvarivanje svojih političkih ciljeva!
Međutim, ako ćemo tjerati mak na konac i baviti se matematikom, hajde da se malo bavimo sabiranjem u korist Srba.
Svi oni koji su za vrijeme rata živjeli u Sarajevu dobro se sjećaju da je Žuč za muslimane bila najnepopularnije i najteže ratište.
Zbog toga su na Žuč slati uglavnom Srbi pa tek onda ostala "raja".
Primjera radi, čuvena muslimanska Prve Slavne brigada je među narodom prozvana još i Prva Slavna Pravoslavna.
Ova jedinica je u jednom trenutku u svom sastavu imala preko 450 Srba! Vremenom se ovaj broj smanjivao jer su "srpski dobrovoljci" slati u najteže akcije i mnogi se iz njih nikada nisu vratili.
Ne kažem da nije bilo i onih koji su se trudili da svoju lojalnost dokažu tako što su pokušavali da se prikažu kao dobri borci, čak bolji i od samih mudžahedina.
Međutim, dobro znamo onu narodnu da żrado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku a trojica tukuż.
Istina je samo jedna: U ratu nema dobrovoljaca i sarajevski Srbi su bili "alahovi borci" da bi zaštitili svoje porodice koje su ostale dolje u sarajevskim soliterima.
Realno gledajući, Sarajevo će u istoriji ostati zapamćeno kao najveći koncentracioni logor nakon Drugog svjetskog rata.
Kada već govorimo o krvavoj statistici Srba koji su se borili u Armiji BiH, da pomenem i to da je nad mnogima żmuslimanska bratijaż iskaljivala svoj bijes kada bi na prvoj liniji saznali da je neko iz njihovih porodica nastradao.
U ubijanju svojih "ratnih drugova" najviše su prednjačili Cacini borci koji su klali sve što je srpsko.
Pojedini Srbi su u jurišu na srpske rovove dobili metak u leđa od svojih saboraca, muslimana.
Danas je nemoguće utvrditi koliko je bilo ovakvih slučajeva.
Englezi su za ovakvu situaciju skovali jako lijep naziv: żprijateljska vatraż.
Međutim, meni se mnogo više sviđa bosanski prevod ovoga termina: żsjebżo ga jaranż.
I na kraju, da li ste se ikada upitali zašto je toliko Srba izgubilo glave u mudžahedinskom dijelu Sarajeva.
Jedan od razloga je bila osveta.
Primjera radi Alija Kapo je ubio moga velikog prijatelja Zorana Rundića samo zbog toga što je Zoran bio Srbin.
Nije Zorana spasilo ni to što u sebi nije imao ni trunke nacionalizma i što je u Sarajevu ostao da se nađe pri ruci svojoj vjerenici Aidi Muhović, kojoj je dovoljna zaštita bio njen brat, čuveni Nusret Muhović.
Ipak, glavni razlog srpskog pogibenija u Sarajevu je bila njihova imovina, naročito stanovi.
Ogroman broj sarajevskih ubistava se odvijao po sledećem scenariju: Ošacuje komšija ili poznanik neki srpski stan pa onda na tog jadnika żnahuškaż nekog muslimanskog fanatika koji u ime żDžihadaż odradi posao.
Nakon toga obično se huškač, tj.
naručilac ubistva useli u stan žrtve.
Ogroman broj muslimana se nadalo da će tako riješiti svoje stambene probleme.
Većini se snovi nisu ispinili jer im se desilo upravo kako narod kaže: "Kako došlo, tako i otišlo".
Međutim, tri hiljade sarajevskih Srba nikada nije povratilo svoje stanove pa su isti trajno ostali u posjedu muslimana.
Kako se kaže u onoj narodnoj: "Da bi nekome svanulo, drugome treba da smrkne".
Jedan od te tri hiljade gubitnika je i moj stric Josip Tošić iz Žljebova kod Sokoca koji je umro u pečalbi a da se u ulicu Rave Jankovića 21 nikada nije ni pokušao vratiti.
I na kraju, treba da se zapitamo i kolika je krivica vlasti, konkretno Alije Izetbegovića na svemu onome što se dešavalo u Sarajevu.
Kad senilni starac dobije priliku da upravlja državom to me neodoljivo podsjeća da kokoški daš da čuva krave od vukova.
Ovdje se radi o klasičnom filozofskom pitanju: "Da li treba suditi kokoški ako vuk zakolje kravu? " Moje lično mišljenje je da treba, pogotovu ako je kokoška svjesna prihvaćenog zadatka.
U protivnom, treba suditi onima koji su na vlast doveli kokošku, u ovom slučaju Bošnjaci tj.
muslimani.
Na plodnom tlu bosanskog nacionalizma u Sarajevu je bujala simbioza između političara i kriminalaca.
Jer to je preostalo kada su pametni pobjegli iz Sarajeva, a oni malo manje pametni povukli u podrume.
Kriminalci su bili vođeni pohlepom i niskim strastima a političari su bili zaslijepljeni željom za moći.
I među njima je postojao antagonizam interesa pa bi se (ne tako rijetko) i muslimanska glava zakotrljala sarajevskim asfaltom.
Da navedem Cacu ili Juku za primjer.
Danas i ćoravi vide ko je ubio ovu dvojicu, kao i hiljade nevinih Srba.
Eto, to je moja "Sarajevska priča".
Hoću još da naglasim da ni "Sokolačka priča" ne bi bila mnogo drugačija ali je u Sokocu muslimana za żtucanjeż bilo samo tuce.
Pored toga, vrijednost njihovih nekretnina u odnosu na imovinu sarajevskih Srba je bila više nego beznačajna.
Ovo ipak ne znači da postoje "mali zločini" pa u ime pravde konstatujem da sve krivce treba kazniti.
Nažalost, počinioci zločina sa srpske strane su ostali zaštićena sorta.
Oni, nama sa Sokoca, dođu kao neka vrsta romanijskih medvjeda sa potvrdom o pedigreu dobijenom direktno iz Haga.
