|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
24847 |
26.08.2010 |
Ratno Sarajevo - Jedinica za odstrelJavna je tajna da je muslimansko ratno presednistvo imalo jedinicu za odstrel ljudi koji nisu podržavali Izedbegovićevu ideologiju.
Ta jedinica je imala zadatak da po svaku cijenu zaustavi i likvidira ljude koji šire informacije ili se zalažu za politiku koja nije odgovarala tadašnjoj muslimanskoj vlasti u Sarajevu.
Danas, nakon toliko proteklih godina od završetka rata, čudi me da građani Sarajeva o tome još uvijek ćute.
Naročito me iznenađuje da "demokratski" političari iz Federacije i danas kriju istinu o tim stvarima.
To me navodi na sumnju da jedinica za odstrel u Federaciji još uvjek postoji, zbog čega političari iz Sarajeva i danas moraju da vode istu politiku koja je dovela do rata u Bosni ili su možda baš oni bili naredbodavci za izvršenje ovakvih zadataka.
Mislim da bi bilo dobro za BiH da se o tome malo vise piše i priča jer građani i rukovodstvo Fedracije još uvjek nisu uradilo nešto što bi kod srpskog naroda povratilo nadu o zajedničkom suživotu.
Ovo bi mogla biti dobra tema na koju bi muslimani mogli da se uključe na ovu stranicu i da daju odgovor o toj misteriju.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24462 |
13.05.2010 |
Besramne izmišljotine propagandnog rataO muslimanskim izmišljotinama koje su podržavane i u zapadnim medijima pisano je već nakon nepunu godinu dana građanskog rata u BiH, a neke ljude je to navelo da istraže vjerodostojnost tih laži.
Tako je u opštinskom Biltenu opštine Ilijaš broj 254.
od 17.
februara 1993.
godine objavljen članak
BESRAMNE IZMIŠLJOTINE PROPAGANDNOG RATA
Priče o masovnim silovanjima muslimanki u zapadnim medijima, koje počivaju na odabranom broju izjava, navele su Mihaila Gavrilovića, Srbina iz Londona, da u kontaktu sa više izvora pokuša da istraži njihovu vjerodostojnost.
Gavrilović se obratio britanskoj štampi, britanskom i njemačkom ministarstvu spoljnih poslova, Svjetskom savjetu crkava, Međunarodnom komitetu crvenog krsta, Visokom komesarijatu UN za izbjeglice i drugim institucijama i od njih tražio informacije o silovanjima.
“Kada se sagleda cijela stvar, vidi se da sve počiva samo na izjavama odabranog broja žrtava silovanja.
Ne postoje apsolutno nikakvi čvrsti dokazi o postojanju “logora za silovanje”, “sistematskim silovanjima i sličnim”, zaključak je do kojeg je došao Gavrilović.
Čak su i tvrdnje da su “silovanja nužan nus-proizvod rata” pale u vodu nakon prve provjere, odnosno čim su zatraženi podaci i dokazi, kaže istraživač, dodajući da su ga svi razgovori samo još više uvjerili u politički i propagandni karakter “priča o silovanjima”.
Poslije priče “Dejli Mejla” o muslimanki koja je rodila dijete začeto sa “srpskim vojnikom”, Gavrilović je prostom matematikom došao do zaključka da su, prema toj priči, navodni srpski logori osnovani još u februaru, dakle dva mjeseca prije nego što su sukobi i počeli.
Moja turneja po raznoraznim ministarstvima i organizacijama sa ciljem da otkrijem koliko stvarnih dokaza postoji za “priče o sistematskom silovanju”, ukazala je na nedostatak informacija iz prve ruke i na skoro potpuno oslanjanje na tvrdnje zasnovane na ne pouzdanim podacima.
Nema sumnje da cijela priča ima političku i propagandnu motivaciju, završava svoj izvještaj Gavrilović.
Da je gospodin Gavrilović bio u pravu potvrđuje i pisanje pojedinih zapadnih listova.
Profesor Fric Kašoven, stručnjak UN, kojeg citira danski list “Juland posten” izjavljuje: “Moj zadatak je da u ime UN nađem dokaze.
Ljudi pričaju najružnije priče jer ih je neko iz propagandnih razloga zamolio, ili zato što svi drugi pričaju grozne priče.
To je dio propagandnog rata.
Tu priču o srpskoj “đavolskoj djeci” prvi je lansirao radio Bosna, a prenio BBC.
”
Holanđanin Erits Kalehoven, professor prava pri Univerzitetu u Lidenu, se zgražava zbog angažovanja EZ u širenju kampanje prema kojoj srpski vojnici siluju muslimanke po direktnom vojnom nalogu.
Nikakvih zahtjeva o dokumentaciji u bjesomučnoj i morbidnoj kampanji, ni jedna riječ o masovnom Hrvatskom kršenju ljudskih prava, o Hrvatskoj okupaciji Bosne – eto tako to radi slobodna štampa na Zapadu, konstatuje danski list.
Prema riječima Frica Kašovena, ukupno je registrovano 40 žena koje su u drugom stanju, a izjavile su da su silovane.
Te podatke posjeduje Ministarstvo zdravlja u Hrvatskoj.
Podaci govore da je izvršeno 16 abortusa i da je do sada rođeno četvoro djece.
Dakle, bujica ne potkrijepljenih tvrdnji iz desetina zapadnih izvora da su Srbi silovali 40.
000 muslimanki u Bosni povlači se sve više tamo odakle je i lansirana – među besramne izmišljotine propagandnog rata.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24460 |
11.05.2010 |
Muslimanska mas(ovna) lagaonica
Muslimani su izazvali rat i on traje već skoro godinu dana.
Međutim, ne ostvaruju se ciljevi koje su zacrtali, a oni su nestrpljivi.
Ne mogu ništa sami da riješe pa očekuju pomoć sa strane.
Ali ta pomoć ne stiže.
muslimani je pokušavaju iznuditi na razne načine i što je moguće prije.
Šta su sve poduzimali, od nepotpisanog autora objavljen je tekst u opštinskom biltenu opštine Ilijaš broj 213.
od 07.
januara 1993.
godine sljedećeg sadržaja:
|
Muslimanska mas(ovna) lagaonica
Nakon nekoliko sedmica u kojima su muslimanski mediji govorili o etničkom čišćenju, koje se tobože provodi nad muslimanskim narodom, uslijedilo je 10-todnevno pljuvanje po Srbima koji sa brda granatama gađaju civile i ubijaju djecu.
Uzalud.
Od vojne intervencije ne bi ništa, pa čelnici muslimanski počeše govoriti o drugim stvarima, uz, nerijetko spominjanje ranijih srpskih zločina.
„Agresorska avijacija“, koja je, kao po pravilu, bombardovala civilne objekte, bila je još jedan neuspio pokušaj da u bivšu BiH dođu Ameri i drugi zapadnjaci i stanu na stranu „jadnih i ugroženih muslimana“.
Ali, opet, ništa od komandosa, marinaca i drugih elitnih američkih jedinica.
Zato su muslimanski mediji počeli sa pričama o bojnim otrovima, koje Srbi hoće da upotrijebe i otruju „napaćeni muslimanski narod“.
Nekako u isto vrijeme počeše kružiti priče o konc-logorima, koje drže Srbi, a u kojima se muče i zlostavljaju građani muslimanske nacionalnosti, i naravno, najviše žene i djeca.
O logorima i patnjama Srba u Sarajevu, Zenici, Visokom i posebno u Tarčinu, nikada ni jedne riječi.
Oni kao da ne postoje, kao da su izmišljeni u „agresorskim“ i „četničkim“ glavama.
Ako je i od muslimana, mnogo je, ako je i zarad strane vojne intervencije, ili barem ukidanja embarga na uvoz oružja za bivšu BiH, pretjerano je.
Prema „najnovijim informacijama“ muslimanskih medija, naravno, „provjerenim“ u Ilijašu je opšti haos i rasulo.
Sukobili su se domaći i „četnici“ iz Srbije i Crne Gore.
Hotel „Ozren“ je u njihovom obračunu potpuno demoliran.
Dezertiranje „četnika“ je svakodnevna pojava, a gradom hara tifus i šuga.
I tako dalje, i tako to, i tome slično.
Da li će muslimanski mediji uskoro početi govoriti i o tome kako Srbi prijete da će upotrijebiti atomsku bombu? Ili nešto još razornije? Šta će lansirati poznati fabrikanti laži iz poznate i čuvene mus-mas lagaonice?
|
Dakle, šta je sada na redu?
Sad je, izgleda, na redu Republika Srpska.
Stvorena je mimo njihove volje i hoće da je ukinu.
Ali to će biti – malo sutra.
|
|
|
Razvigor :
|
23838 |
24.02.2010 |
Pišite o borbama...Zamolio bih učesnike ovog forume koji su učestvovali u borbama tokom velike ofanzive na Srpsko Sarajevo u junu 1995.
godine, da detaljno opišu bar najvažnije borbe u kojima su učestvovali, kao što je to uradio Vogošćanin Pravi.
Isto važi i za borbe na Treskavici na samom kraju rata u oktobru 1995.
o kojima nije gotovo ništa napisano.
Puno vremena je već prošlo od tada, sve to preti da padne u zaborav, a trebalo bi i moralo bi da se sačuva zarad istine, srpske istorije i budućih pokolenja kojima te priče nose veliko junačko i moralno nadahnuće.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
23148 |
27.12.2009 |
Specijalna jedinica Muslimanska strana u građanskom ratu imala je veći broj specijalnih jedinica koje su bile podređene različitim centrima moći.
Jedna od "najprljavijih" jedinica bila je paravojna formacija "Ševe" koja se bavila poslovima kao snajperska dejstva po srpskom ali i muslimanskom dijelu Sarajeva u toku rata, likvidacijama po zadatku na muslimanskoj strani i sl.
Jedinica "Ševe" bila je potčinjena vrhu vlasti u ratnom Sarajevu a njeni pripadnici bili su:
1.
Đulić (Mehmed) Memsudin - rođen 1972.
godine
2.
Gološ (Mirza) Edin - rođen 1966.
godine
3.
Gološ (Mirza) Sead - rođen 1969.
godine
4.
Hazrolaj (Nazif) Edin - rođen 1962.
godine
5.
Herenda (Alija) Nedžad - rođen 1953.
godine
6.
Morović (Vasilije) Jerko - rođen 1958.
godine
7.
Islamović (Omer) Damir - rođen 1962.
godine
8.
Ivačić (Ante) Zvonko - rođen 1956.
godine
9.
Jahić (Hasan) Sejo - rođen 1952.
godine
10.
Jakubik (Rajmund) Alen - rođen 1963.
godine
11.
Jusović (Medo) Fehmija - rođen 1956.
godine
12.
Muranović (Dijaz) Edin - rođen 1961.
godine
13.
Nedžibović (Mustafa) Samir - rođen 1963.
godine
14.
Šahbaz (Salim) Hazim - rođen 1962.
godine
15.
Šošić (Ivan) Josip - rođen 1967.
godine
16.
Šošić (Petar) Dragan - rođen 1967.
godine
17.
Torlaković (Nesib) Nedim - rođen 1968.
godine
18.
Zorlak (Aziz) Nedim - rođen 1957.
godine
19.
Kadrić (Edhem) Abdulah - rođen 1950.
godine
20.
Šakotić (Cvjetko) Slobodan –rođen 1961.
godine
21.
Šakotić (Cvjetko) Slobodanka - rođena 1972.
godine
22.
Kulović Faik zvani Inžinjer
23.
Goljo Senad
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22603 |
23.09.2009 |
Državna klaonica ili nešto drugo?Broj srpskih žrtava Sarajevu još uvijek se ne zna, i vjerovatno se nikada neće tačno ni utvrditi.
Baš kao i za Jasenovac!
Različiti izvori i analitičari u javnost su izašli sa različitim brojkama, pa sve ovo pomalo unosi i sumnju u ispravnost njihovih iskaza.
Na primjer, ako se uračunaju sve žrtve koje su nastradale u dijelu Sarajeva koje su kontrolisali muslimani, na listi bi se vjerovatno našlo bar 5000 osoba.
Sa druge strane, zbog muslimanskog granatiranja srpskih dijelova grada, te snajperskog dejstva i upada mudžahedinskih diverzantskih jedinica na teritorije sa područja Srpskog Sarajeva zabilježeno je još 3000 civilnih žrtava.
Konačno, treća odrednica koja sprečava nas Srbe da u svijet izađemo sa jednom istinom je geografska definicija grada Sarajeva.
Sem opština Ilidža, Vogošća i Ilijaš, neki izvori u ovo područje ubrajaju i opštine Trnovo, Pale pa i šire...
I dok srpska strana sa jedne strane pokušava da na spisak doda što više žrtava, koje su za razliku od Srebrenice bar stvarne, muslimanska strana se bavi oduzimanjem.
Na primjer, moj kum Marko Višnjevac je poginuo od mine koju su Srbi postavili na Grbavici.
Po muslimanima, Marka i mnogi njemu slični su žrtve "opsade Sarajeva" a pri tome se zaboravlja da je Marka na minu poslao musliman koji je znao da su one tu postavljene.
On je po svaku cijenu htio da pobjegne iz Sarajeva jer je Marku Višnjevcu bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo koje garantuje svaka država - sloboda kretanja.
Zbog toga, možemo slobodno reći da bi trebalo tužiti Aliju Izetbegovića i Ujedinjene Nacije za prinudno držanje Marka i još šezdeset hiljada sarajevskih Srba kao taoce i teretiti ih za ugrožavanje života nedužnih civila.
Ova optužbu bi trebalo proširiti na sve civile, kako srpske tako i muslimanske, koji su poginuli zbog granatiranja Sarajeva a imali su volju da napuste ovaj bezlični grad i zapute se u pravcu Srbije ili Hrvatske.
Niko nema pravo da koristi nečije živote za ostvarivanje svojih političkih ciljeva!
Međutim, ako ćemo tjerati mak na konac i baviti se matematikom, hajde da se malo bavimo sabiranjem u korist Srba.
Svi oni koji su za vrijeme rata živjeli u Sarajevu dobro se sjećaju da je Žuč za muslimane bila najnepopularnije i najteže ratište.
Zbog toga su na Žuč slati uglavnom Srbi pa tek onda ostala "raja".
Primjera radi, čuvena muslimanska Prve Slavne brigada je među narodom prozvana još i Prva Slavna Pravoslavna.
Ova jedinica je u jednom trenutku u svom sastavu imala preko 450 Srba! Vremenom se ovaj broj smanjivao jer su "srpski dobrovoljci" slati u najteže akcije i mnogi se iz njih nikada nisu vratili.
Ne kažem da nije bilo i onih koji su se trudili da svoju lojalnost dokažu tako što su pokušavali da se prikažu kao dobri borci, čak bolji i od samih mudžahedina.
Međutim, dobro znamo onu narodnu da “rado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku a trojica tuku”.
Istina je samo jedna: U ratu nema dobrovoljaca i sarajevski Srbi su bili "alahovi borci" da bi zaštitili svoje porodice koje su ostale dolje u sarajevskim soliterima.
Realno gledajući, Sarajevo će u istoriji ostati zapamćeno kao najveći koncentracioni logor nakon Drugog svjetskog rata.
Kada već govorimo o krvavoj statistici Srba koji su se borili u Armiji BiH, da pomenem i to da je nad mnogima “muslimanska bratija” iskaljivala svoj bijes kada bi na prvoj liniji saznali da je neko iz njihovih porodica nastradao.
U ubijanju svojih "ratnih drugova" najviše su prednjačili Cacini borci koji su klali sve što je srpsko.
Pojedini Srbi su u jurišu na srpske rovove dobili metak u leđa od svojih saboraca, muslimana.
Danas je nemoguće utvrditi koliko je bilo ovakvih slučajeva.
Englezi su za ovakvu situaciju skovali jako lijep naziv: “prijateljska vatra”.
Međutim, meni se mnogo više sviđa bosanski prevod ovoga termina: “sjeb’o ga jaran”.
I na kraju, da li ste se ikada upitali zašto je toliko Srba izgubilo glave u mudžahedinskom dijelu Sarajeva.
Jedan od razloga je bila osveta.
Primjera radi Alija Kapo je ubio moga velikog prijatelja Zorana Rundića samo zbog toga što je Zoran bio Srbin.
Nije Zorana spasilo ni to što u sebi nije imao ni trunke nacionalizma i što je u Sarajevu ostao da se nađe pri ruci svojoj vjerenici Aidi Muhović, kojoj je dovoljna zaštita bio njen brat, čuveni Nusret Muhović.
Ipak, glavni razlog srpskog pogibenija u Sarajevu je bila njihova imovina, naročito stanovi.
Ogroman broj sarajevskih ubistava se odvijao po sledećem scenariju: Ošacuje komšija ili poznanik neki srpski stan pa onda na tog jadnika “nahuška” nekog muslimanskog fanatika koji u ime “Džihada” odradi posao.
Nakon toga obično se huškač, tj.
naručilac ubistva useli u stan žrtve.
Ogroman broj muslimana se nadalo da će tako riješiti svoje stambene probleme.
Većini se snovi nisu ispinili jer im se desilo upravo kako narod kaže: "Kako došlo, tako i otišlo".
Međutim, tri hiljade sarajevskih Srba nikada nije povratilo svoje stanove pa su isti trajno ostali u posjedu muslimana.
Kako se kaže u onoj narodnoj: "Da bi nekome svanulo, drugome treba da smrkne".
Jedan od te tri hiljade gubitnika je i moj stric Josip Tošić iz Žljebova kod Sokoca koji je umro u pečalbi a da se u ulicu Rave Jankovića 21 nikada nije ni pokušao vratiti.
I na kraju, treba da se zapitamo i kolika je krivica vlasti, konkretno Alije Izetbegovića na svemu onome što se dešavalo u Sarajevu.
Kad senilni starac dobije priliku da upravlja državom to me neodoljivo podsjeća da kokoški daš da čuva krave od vukova.
Ovdje se radi o klasičnom filozofskom pitanju: "Da li treba suditi kokoški ako vuk zakolje kravu? " Moje lično mišljenje je da treba, pogotovu ako je kokoška svjesna prihvaćenog zadatka.
U protivnom, treba suditi onima koji su na vlast doveli kokošku, u ovom slučaju Bošnjaci tj.
muslimani.
Na plodnom tlu bosanskog nacionalizma u Sarajevu je bujala simbioza između političara i kriminalaca.
Jer to je preostalo kada su pametni pobjegli iz Sarajeva, a oni malo manje pametni povukli u podrume.
Kriminalci su bili vođeni pohlepom i niskim strastima a političari su bili zaslijepljeni željom za moći.
I među njima je postojao antagonizam interesa pa bi se (ne tako rijetko) i muslimanska glava zakotrljala sarajevskim asfaltom.
Da navedem Cacu ili Juku za primjer.
Danas i ćoravi vide ko je ubio ovu dvojicu, kao i hiljade nevinih Srba.
Eto, to je moja "Sarajevska priča".
Hoću još da naglasim da ni "Sokolačka priča" ne bi bila mnogo drugačija ali je u Sokocu muslimana za “tucanje” bilo samo tuce.
Pored toga, vrijednost njihovih nekretnina u odnosu na imovinu sarajevskih Srba je bila više nego beznačajna.
Ovo ipak ne znači da postoje "mali zločini" pa u ime pravde konstatujem da sve krivce treba kazniti.
Nažalost, počinioci zločina sa srpske strane su ostali zaštićena sorta.
Oni, nama sa Sokoca, dođu kao neka vrsta romanijskih medvjeda sa potvrdom o pedigreu dobijenom direktno iz Haga.
|
|
|
Ratko Obrenovic : Sokolac
|
18915 |
10.09.2008 |
|
