|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 16650 Datum: 12.12.2007
Ismet KurbašićPosvećeno Aldinu, i bivšem MUP-ovcu, i naravno - Ismetu
Njegovo ime je bilo Ismet Kurbašić.
Došao je u Sokolac u martu 1992.
godine na “obradu” za invalidsku penziju, i baš u kada je trebao da se vrati u svoj rodni Vučijak, selo na magistralnom putu Tuzla - Pelagićevo, buknuo je rat pa je Ismet ostao na Romaniji da sa Sokočanima proživi ratna zbivanja.
Siroti Ismet se našao u gradu u kome nikoga nije poznavao, daleko od svojih voljenih, bez pare i dinara u džepu.
Pacijenti Psihijatrijske bolnice u Podromaniji su u toku rata prolazili kroz veoma velika iskušenja.
Kako se bolnica oduvjek finansirala iz budžeta BiH, sa izbijanjem sukoba presušio je izvor dotoka novca u bolničku blagajnu pa su pacijenti bolnice ostali bez hrane i lijekova.
Uprkos svim naporima Uprave i doktora da obezbjedi ono najnužnije za funkcionisanje bolnice, bolesnici su više gladovali nego bili siti, a sa lijekovima je bilo još teže.
Zog toga su bolesnici svih nacionalnosti, posebno prvih nekoliko mjeseci rata dok nije pristigla humanitarna pomoć UNHCR-a, bauljali po ulicama Sokoca molećI prolaznike za poneku cigaretu, ili novac.
Treba napomenuti i to, da je i prije izbijanja ratnih sukoba u Sokocu bila uobičajna praksa da se “unajmi” poneki bolesnik za ispomoć u bašti ili poslovima oko kuće.
Zbog toga, kada je nama jednog dana zatrebao radnik u bašti, moja majka na preporuku komšija zatraži od nekog doktora Bolnice "poštenog i normalanog" radnika.
Nakon tog niza događaja, u naše dvorište dođe Ismet.
Potrebe našeg domaćinstva za radnicima su bile minimalne i uglavnom su se svodile na okopavanje krompira i vođenje brige o kravi koju nekako u to vrijeme i kupismo.
Međutim, kako mi se baš tada razbolje otac, u kućI je uvjek trebala pomoć oko njega.
Ismet mu je pomagao da ustane, ode u kupatilo, da se obrije…
Plaćali smo ga onoliko koliko se moglo, i koliko je radio.
Od mene je dobijao vojničke cigarete, jeo je sve ono što smo imali.
Za radove u vrtu bi dobio i ponešto novca, za koji bi kupovao cigarette, koje bi nosio ih u Bolnicu, gdje ih je dijelio sa ostalim pacijentima, Srbima i muslimanima.
Onako, uz kafu, pričali smo o svemu i svačemu.
Govorio sam mu, da ako hoće, može da ide i radi kod drugih jer ga mi nismo mogli svakodnevno plaćati.
I on bi ponekad odlazio, ali samo kod onih koje je poznavao.
U protivnom je, po mom odobrenju, odbijao pozive sa obrazloženjem da ima posla kod nas.
Ismet je bio prost, ali pošten čovjek.
Jednom mi je čak, za moj rođendan, donio i neki poklon kupljen od svoga, sa mukom zarađenog novca.
Zahvao sam mu se, ali sam ga zamolio da to više ne radi.
Mnoga moja sjećanja na ratne dane počinju i završavaju se sa Ismetom.
U šali sam mu govorio da mi on dođe kao neka vrsta "ratnog druga" jer bi u cik zore dolazio kod nas na prvu jutarnju kafu, i tu ostajao sve do sumraka, kada bi hitao nazad u Bolnicu gdje je bio obavezan da prespava.
Ja sam u više navrata pokušao da pomognem Ismetu da se vrati u njegov rodni Vučjak.
Na Grbavici sam saznao da se razmjena sa Tuzlom obavlja preko Bijeljine.
U “Razmjeni” u Bijeljini su me obavjestili da je muslimanska strana obustavila razmjenu lica sa Srbima.
Ismetovu porodicu sam par puta kontaktirao preko radio-amatera, ali sam se na kraju odlučio da to više ne radim jer su oni dobijali iskrivljene informacije poput one da je Ismet u zatvoru u Bijeljini.
Ismeta je preko Crvenog krsta, redovno dobijao pisama od svoje porodice.
Jedno takvo pismo je putovalo i po dva mjeseca od Tuzle do Sokoca, ali je sadržalo dragocjene informacije koje su mu olakšavale brigu za djecom, ženom i unučadima.
Jednom prilikom, dok nam je čitao jedno njegovih pisama, upitah ga:
"Da li se u tvome kraju živi bolje nego kod nas u Sokocu? "
"Njima nije bolje, ali bih ja ipak više volio da sam sa njima! " - sjetno je odgovorio Ismet.
U toku rata kroz moju kuću je prošlo mnogo poznatih ličnosti, političara, oficira itd.
Mogao bi se sada Ismet pohvaliti da je iz istog lončeta popio kafu sa Nikolom Poplašenom i Dragicom Šešelj, sestrom Voje Šešelja.
Ipak, svaka pomisao na Ismeta, asocira me na - protivavionske rakete.
Za vrijeme zadnjeg rata, u zgradi nekadašnje farme koka nosilja se nalazilo skladište sanitetskog materijala za potrebe Vojne bolnice u Podromaniji.
Međutim, sa najavom NATO bombardovanja vojnih ciljeva u Republici Srpskoj, nekakva dilajla se dosjeti da u našu farmu skloni nekakve protivavionskih rakete.
Ne bi trebalo da vam bude teško predpostaviti kako sam se osjećao znajući da se jedan od strateških NATO ciljeva nalazi pedeset metara od moje spavaće sobe.
Ništa nije pomoglo ni moj protest kod Marka Šarkanovića, komadanta Pozadinske baze locirane u Sokocu.
Nekoliko dana nakon što su rakete stigle u moje dvorište, u kući zatičem potpukovnika S.
J.
sa još par vojnika.
Iznijeli rakete u dvorište, otvorilo poklopce i nešto razgledaju.
"Šta to radite? " - zapanjeno upitah.
"Provjetravamo rakete" - odgovori potpukovnik - "znaš, one su osjetljive na vlagu, pa koristimo ovaj sunčani dan da ih malo osušimo.
"
Pogledah u nebo.
Američki borbeni avion je ocrtavao bijelu liniju na horizontu.
"Pa vidiš li ti da nas avioni stalno prelijeću i snimaju? " – uzviknuh zabrinuto.
Nakon toga, morao sam da saslušam čitav niz besmislenih argumenata, ravnoduđnog potpukovnika.
U tom trenutku primjetih Ismeta kako sa motikom u ruci žuri prema nama.
Izgledalo je kao da juriša na nas, i samo je nedostajalo ono "Alahu ekber" pa da slika bude kompletna.
Danas kada razmišljam o toj tragikomičnoj situaciji, jasno mi je da je me je ugledao, pomislio da sam krenuo u grad, pa je požurio da me nešto priupita.
Ismet preskoči par sanduka, i dođe do nas.
Toliko sam bio zbunjen da se više i ne sjećam šta me je pitao.
Nakon što se Ismet udaljio, upitah potpukovnika da li on zna da mi u dvorištu imamo jednog muslimana.
"Znam, maloprije sam sa njim popio kafu.
Pa kakve to ima veze, pa i moja je žena muslimanka.
"
Nije prošlo ni deset dana a potpukovnik je shvatio da je to ipak imalo neke veze.
Jednoga dana, iz Podromanije stigla prijatna vijest da je UNPROFOR došao po Ismeta i odvezao ga za Tuzlu.
Istoga dana, komadant Baze u Sokocu je naredio da se rakete izmjeste na drugu lokaciju.
Nakon Ismetovog odlaska, u našoj kući je treperila neka čudna zabrinutost, sve zbog Ismeta i raketa.
Bio sam siguran da će tuzlanska državna i vojna bezbjednost dobro pretresti Ismeta, sa pitanjima šta je sve vidio na Sokocu, pa sam se bojao da on ne "propjeva" i u vezi raketa.
Međutim, rat je prošao a da se ništa se nije desilo.
Ispostavilo se da je moja mama bila u pravu kada je samouvjereno tvrdila da nas taj dobroćudni starkelja “neće odati”.
Godine su se nizale jedna za drugom.
Sa Ismetom se više nikada nismo ni čuli ni vidjeli, ali se često sjetim tog tihog starca, sa kojim sam djelio i zadnje parče hljeba, a ponekad čak išao u Komandu na ručak da bi on imao šta da jede.
Danas se mnogi muslimani "busaju" da su spasili život nekom Srbinu u Sarajevu.
Za razliku od njih, ja i moja porodica se ne možemo okititi tim zaslugama.
Ismetu smo pomogli da lakše preživi rat, ali ga nismo imalo od koga spašavati.
U toku građanskog rata su se na sokolačkoj sceni desile mnoge stvari na koje mi Sokočani nismo ponosni.
Ipak, jako sam siguran da je Sokolac u zadnjem ratu, bar što se međunacionalnih odnosa tiče, bio jedna od najtolerantnijih sredina na našim prostorima.
|
Srbin Forever : Svijet
Broj: 4063 Datum: 19.02.2006
Borbe na ŽučiGodine prolaze, ali uspomene na moje drugove iz jedinice ne blijede.
Veoma često je moj život bio u njihovim rukama, ali sam znao sam da me neće izdati, niti osramotiti.
Najžešće borbe u okolini Vogošće su se vodile na obroncima Žuči, koju su muslimani prozvali "brdo smrti".
Razmak između rovova je na nekim mjestima bio svega 15 do 20 metara, pa je sa te udaljenosti bilo moguće ubaciti bombu u neprijateljski rov.
Zbog čestih pogibija srpskih boraca, komanda Bataljona je naredila da se na jednom dijelu linije fronta muslimani potisnu prema Saobraćajnom fakultetu, tj.
da se po svaku cijenu zauzme uzvišenje koje se zvalo Glavica.
Na njemu se nalazilo par napuštenih kuća, u kojima su muslimani napravili rovove i povezali ih tranšeima.
Akcija je krenula u ranu zoru.
Ja i desetak drugova iz moje jedinice smo sačekali da artiljerija “pretrese” područje.
Uz nas su bili i momci sa Blagovca i Krivoglavaca, ali smo mi Vogošćani zahtjevali da lično obavimo taj zadatak.
Nakon što je artiljerija prestala sa dejstvom, počelo je puškaranje sa ciljem da otkrijemo neprijateljske položaje.
Ubrzo smo uočili da je muslimanski otpor relativno slab, a primjetili smo da se pojedinci i povlače.
Zapucali smo još jače, a ja sam prvi izašao iz rova i krenuo niz padinu do jedne kuće koja je bila na “ničijoj zemlji”.
Stigao sam do nje, ali su me muslimani vidjeli i osuli su žestoku paljbu po meni.
Moji saborci su me podržali vatrom, a trojica njih su uspjela da se prebace do mene.
Preko radio-veze smo saznali da se muslimani povlače u još većem broju i vuku ranjenike za sobom.
Naše oduševljenje je bilo prekinuto eksplozijom u blizini nas.
Srećom, nikome nije bilo ništa.
Ostatak jedinice je polako krenuo za nama.
Uz mene je bio Milorad Tica, Srbin iz Vogošće.
Pao je dok se prebacivao do druge kuće, i počeo jaukati da je ranjen.
Dotrčao sam do njega i povukao ga u zaklon.
Metak ga je pogodio u nogu.
Rana je obilno krvarila.
Milorada smo ostavili na tom mjestu, a mi smo krenuli da zauzmemo prve rovove.
Balije su pucale po nama, ali nas je njihova vatra prebacivala.
U jednom trenutku, nedaleko od mene i Zorana, na zemlju pade i Vlado Makić.
Pošto je imao pancir, mislio sam da je samo lakše ranjen.
Međutim, metak mu je ušao ispod pazuha, i pogodio ga u srce.
Vlado je počeo krkljati, a krv mu je izlazila na usta.
Shvatili smo da mu nema pomoći.
Meci su ponovo počeli da pljušte po nama.
Zoran i ja smo nekako uspjeli dopuzati do susjedne kuće, gdje smo opazili dvojicu muslimana kako pucaju kroz prozor.
Ubacio sam bombu.
Začuo se jauk.
Zastao sam kod ulaznih vrata, kad odjednom, jedan mudžahedin izleće iz kuće.
Držao je pušku u rukama.
Eksplozija bombe je izazvala dosta dima i prašine, pa nije mogao ništa da vidi.
Ja sam ga snažno udario kundakom, a Zoran mu je oteo pušku iz ruke.
Pao je na zemlju.
Počeo sam ga tući, pitajući koliko ih je bilo u kući.
On je ćutao, držeći ruke ispod stomaka.
Okrenuo sam ga nogom, i primjetio da drži bombu u ruci.
Stavio sam mu cijev u usta.
On je počeo plakati, pokušavajući nešto da mi kaže, ali su mu riječi bile dosta nerazumljive.
Kada je pustio bombu, izvadio sam mu cijevi iz usta i na moje veliko zaprepaštenje sam saznao da je Srbin, komandir jedne jedinice u muslimanskoj vojsci.
Na početku rata je odveo ženu i djete na srpsku teritoriju, tj.
Ilidžu, a on se vratio po neke stvari.
Tamo su ga mobilisali, i ostao da se bori za njih.
Zadatak je bio obavljen.
Zauzeli smo Glavicu i uspostavili novu liniju.
Onog našeg “poturicu” smo odveli u vogošćanski zatvor.
Dva dana kasnije smo sahranili Vladu Makića, a Miloradu Tici je odsječena noga do koljena.
Godine prolaze, a ja se još uvijek pitam kako je moguće da je Vlado Makić izgubio život od strane “brata” Srbina, koji se borio protiv onih koji su se brinuli za bezbjednost njegove porodice.
|
DajdžA Miha :
Broj: 2532 Datum: 03.11.2005
Iz mog ratnog dnevnikaFebruar 93
Još nekoliko dana i mi će mo kući, smjena.
Zvono telefona mi prekida misli i tek započeti ručak.
Pošto nema dežurnog veziste ja se javljam.
Sa druge strane "žice" čovjek plače i traži neke od mojih saboraca.
Kaže mi poginuo.....
Šokiran, upitah da ponovi.....
ispade mi slušalica...
Pa to je moj zet, muž moje sestre...
Pokupimo se i pravac Sokolac.
Tuga i suze, djeca pitaju.
"Ujko gdje je naš tata".
Radimo šta se mora:dostojna sahrana, prvo jutro, drogo jutro, suza do neba.
Sjedim sa sestrom, pričamo, sjutra je treće jutro, treba ljude dočekati...
Našu tugu prekida dolazak njene prijateljice,...
Gleda me i krsti se...
zar si ti živ,...
Tvoj kamion, tvoja smjena,...
pa pogodjeni ste na Trebeviću, pa, pa ti uvijek sjediš zadnji! Ali on je raznešen, tebe su pogodili! O bože!
Probi me hladan znoj, trčim i tražim moje pristigle saborce.
Svi nijemi, kako koga vidim samo me gledaju i krste se.
Jedva saznah da je moj saborac, bolničar, koji je sjedio na mom mjestu, poginuo, raznijela ga muslimanska granata.
Padam, hladna mećava me budi...
Bože, pa ja sam živ...
P.
S.
Zahvaljući njima ja sam i danas živ!
Posvećeno:mom pokojnom zetu i mom pokojnom bolničaru.
Slava im i vječna HVALA!
|
DajdžA Miha : Sokolac
Broj: 786 Datum: 02.02.2005
Proslava VidovdanaU toku rata bio sam u prašini i blatu, izvršavajući naređenja nekih lokalnih krelaca.
Imena neću pominjati, ali oni će se sigurno prepoznati u ovoj priči.
Neka se oni zamisle, ja sam davno prestao misliti o njima.
Neka im je Bog na pomoći!
Za 27.
jun, te davne ratne godine, smo se vratili sa položaja u Sokolac, da operemo prašinu sa sebe i udahnemo malo vazduha bez mirisa baruta.
U Sokocu nije bilo ni struje ni vode, ali nam se ipak činilo da smo došli u raj.
Prodavnice prazne.
Jedino još kafane rade.
Toči se piće sumnjivog kvaliteta, koje smo mi zvali "brlja" ili "smrda".
Dovoljne su dvije čašice da te obore sa nogu.
Puca se na sve strane, kao da si na frontu.
Kod kuće me dočeka mrak i tama, nema vruće vode za kupanje, niti mirisa večere iz kuhinje.
Nebo prošara poneki svjetleći rafal.
Razočaran hladnim dočekom, kao nikada do tada, opalim i ja jedan kratki rafal u vazduh.
Desetak minuta nakon toga, neko lupa na vrata uz prijetnju da će da ih raznijeti eksplozivom ukoliko odmah ne otvorim.
U kuću upadoše uniformirana lica sa uzvikom "Policija, ne mrdaj! ".
Nakon što prevrnuše stvari po kući, pokupiše moje lično naoružanje i povedoše me u stanicu milicije.
U Stanici neka gužva, mene ispituju, a ja još ne shvatam o čemu se radi.
Privedoše još jednog civila koji kaže da smo "šenlučili".
Da napomenem i to da do tada niko nije priveden u miliciju zbog pucanja u vazduh.
Ja se tako, po prvi put u životu, nađoh u zatvoru.
Zatvoren od strane onih za koje se borim!
U ranim jutarnjim časovima, poznati glas izdaje naredbu: "Izolacija i zatvor.
" Bio je to glas iste one osobe koja me je u gimnazijskim danima maltretirala što sam jednom prilikom bio "nosilac" obilježavanja Božića u gimnaziji.
Glas komunističkog dušebrižnika, policajca.
Sprovode me u zatvor u Knežini.
Tamo nađem i svog školskog druga.
Kaže mi da je sutra na Sokocu centralna proslava Vidovdana, pa su nas sklonili jer se boje da ne naudimo šta Patrijarhu Pavlu.
Zar se neko boji da ja, napaćeni srpski ratnik, naudim živom svetcu?
Taj događaj je riješio mnoge moje dileme, i naveo me da donesem mnoge odluke, koje će promjeniti tok moga života.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 107 Datum: 04.10.2004
Slavko ŠukaPonekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas “proganja” čitav život.
Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom.
Naime, kada su me 1993.
godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom.
On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca.
Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.
U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik".
Kada bi se Slavko vratio sa “zadatka”, počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima.
Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.
Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima.
Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini.
Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe.
Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.
Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja.
Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka.
Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo.
Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.
Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.
|
|
