|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
23994 |
08.03.2010 |
Muka sa Hrvatima | Početkom novembra 1993.
godine kroz Sokolac je prošla vijest da su Hrvati iz Vareša izgubili rat sa muslimanima pa su spas potražili na srpskoj strani.
Ne dugo potom, kroz Sokolac počeše da prolaze kamioni VRS prepuni hrvatskih vojnika.
Na osnovu sporazuma koji je Karadžić postigao sa svojim "poslovnim partnerima" iz Kiseljaka oni su preko teritorije Republike Srpske prevoženi u Hercegovinu, odvojeno od njihovog ličnog naoružanja, da bi na tom frontu udarili muslimanima iza leđa.
Sokočani su izlazili na put i posmatrali bojovnike HVO koji su im mahali iz kamiona.
|
Udarna vijest tog prohladnog, novembarskog jutra na "radio Milevi" je bila da su Hrvati preplavili Brezjak, obližnju šumicu kraj Sokoca.
Izađoh na Crno brdo, uzvišenje iznad moje kuće, sa kojeg su se kroz vlažnu izmaglicu nazirali izbjeglički šatori.
Ta bjelina me podsjeti na stihove Hasanaginice, ali mi ne bješe do recitovanja jer me presječe pomisao da su ti jadni ljudi pod šatorima proveli hladnu romanijsku noć.
Dani su prolazili.
Hrvati postadoše dio sokolačke svakodnevnice.
Sretao sam ih na ulici, u pošti, prodavnici...
Bilo ih je lako prepoznati jer se na njihovim izbjegličkim licima ocrtavao strah i beznađe.
Možda bi ta Hrvatska golgota protutnjala Romanijom a da me ne potkači, da nije bilo jednog telefonskog poziva iz Njemačke koji na moju adresu uputi Franju Sijertića, ugledno mesara iz Vareša.
Franjo biješe rođeni stric mog bliskog prijatelja, pa on sa puno nade i prohtjeva prekorači moj kućni prag.
U narednih nekoliko dana, dok se Franjo sa porodicom gostio u mojoj kući, angažovah Vojnu policiju da pronađe Franjin tamić koji je prisvojio Zoran, jedan njegovih radnika.
Bješe rat pa se svako snalazio kako zna i umije, a Zoran odlučio da sa tamićem pobjegne u Kiseljak.
Potom sam servisirao vozilo i napunio ga dizelom.
I kada se već ponadao da će mi Franjo uskratiti zadovoljstva da mu budem domaćin, iznese on pred mene i još jednu molbu - da njega i njegovu porodicu odvezem u Banjaluku.
Sa Franjovom porodicom je putovao i njegov sin, Željko Sijertić, mladić u dvadesetim godinama.
Željko je, vjerovatno, bio mnogo bolji vozač od mene, ali doktori iz Vareša mu dali potvrdu da ima loš vid, pa se njegovom imućnom babu nije sviđala ideja da "slijepi" Hrvat u jeku rata vozi tamić sa kraja na kraj Republike Srpske.
I ja ponovo obećah Franji da ću mu pomoći u nevolji.
U tom trenutku nisam ni slutio u kakve ću se probleme sa tim uvaliti i da ću na kraju balade shvatiti da sam ja u čitavoj ovoj priči bio jedini slijepac.
U tom trenutku, jedina prepreka između mene i puta u Banjaluku je bila dozvola za odsustvo iz vojske.
Otišao sam do komadanta moje jedinice i zatražio da me pusti na tri dana radi nekog posla u Banjaluci.
Mislio sam da će mi trebati mnogo vremena da ga ubjedim, ali na moje veliko iznenađenje komadant reče:
"E, baš dobro! Već dva mjeseca me pukovnik Pudar iz Prvog krajiškog korpusa moli da te pošaljem kod njega da mu instaliraš taj tvoj program za evidenciju MTS-a.
Međutim, nisam smio da ti dam auto i vozača jer je put dug a naredba iz G.
Š.
je da se gorivo štedi.
".
Sledećeg jutra odem u Brezjak da pokupim Franju i porodicu.
Nisam se mnogo bunio ni zbog toga što je on, sem svojih, na tamića natrpao i desetak žena sa djecom, kao i par staraca.
Gume na kamiončiću su bile slabe, ali bješe mi je nekako žao da svu tu djecu ostavim da spavaju pod šatorima.
I tako, krenu čerga ciganska u pravcu Banjaluke.
Međutim, naše putovanje je prekinuto već u Zvorniku gdje nas svratiše u miliciju.
Punih sedam sati je trajalo ispitivanje mene i svih 18 putnika, koliko ih je ukupno bilo na vozilu.
Arogantni inspektor je uporno pokušavao da iznudi priznanje bar jednog putnika da sam plaćen za njihov prevoz.
Međutim, niko od tih prestrašenih ljudi nije htio da preko usana prevali ono što je uporni inspektor priželjkivao da čuje.
Nakon sedam sati obostranih prijetnji, razočarani inspektor je odlučio da nas pusti jer su sve izbjeglice imale uredno potpisane papire od Komesarijata za izbjeglice sa Sokoca, a njegova istraga nije dala nikakvih rezultata.
Mrski policajac mi na rastanku reče: "Budi srećan što imaš činove, naredbu za službeni put i što ti u vozilu nisam našao ni jednog muslimana.
Inače, završio bi ti meni na Majevici! "
Bila je kasna noć kada smo došli do obale Save.
Jednu deonicu puta sam vozio bez farova.
Kažu mi da Hrvati sa druge strane rijeke gađaju snajperom.
I baš tu mi postade jasno da "slijepi" Željko u mraku vidi mnogo bolje nego ja.
Shvatih da sam prevaren!
Nešto kasnije, jedna od žena zatraži da izađe.
Pogledah okolo, mrkli mrak, nigdje svjetla na vidiku.
Pustara živa! Izađoh iz auta da je upitam da li je sigurna da hoće da je ostavim baš na tom mjestu.
Ona to odlučno potvrdi, onda mi pruži ruku da se rukujemo.
Ponudi me sa već odavno pripremljenom novčanicom, vjerovatno od dvadeset maraka.
Ja je ljutito odbih i objasnih joj da ja to ne radim zbog novca već što sam dobar prijatelj sa Franjinim bratićem.
Njene su oči, u noći bez zvijezda, zračile iskrenom zahvalnošću dok mi se izvinjavala ljubazno govoreći:
"Znate, mi smo Franji već platili! Ja sam samo htjela da vas, sa ovo malo novca što mi je ostalo, nagradim za sve muke koje ste danas imali sa Srbima.
"
I dok sam vozio kroz tamnu noć nepoznatim putem ka Banjaluci, preko oka sam odmjeravao matorog jarca koji je sjedio pored mene.
Nisam mogao da shvatim da me je Franjo, nakon svega što sam uučinio za njega, upleo u njegov prljavi biznis razvoženja napaćenih ljude kojima je on iz džepa izvukao i poslednju crkavicu.
Kako je samo mogao da to uradi svojoj braći Hrvatima, susjedima sa kojima je djelio izbjegličku nevolju?
Razmišljao sam da napustim vozilo i pješke nastavim do Banjaluke.
Međutim, put je bio dug, noć tamna a drum pust.
Razum je nadvlada ljutnju pa odlučih da dovršim ono što sam otpočeo.
Sledećeg jutra sam se rastao sa Franjom i njegovom porodicom.
Više se nikada nismo sreli.
Iskreno da kažem i nije mi ni žao! Sa Franjovim bratićem sam još uvijek u kontaktu, jer pravo prijateljstvo ne može da izblijedi.
Međutim, nikada mu nisam u detalje ispričao ovu moju priču.
On mi reče da je Franjo nakon rata umro.
Eto, to je moja priča o Varešu i tome kako su me Hrvati preveli žednog preko vode.
Zbog njih sam po prvi i jedini put u životu priveden u milicijsku stanicu na saslušanje.
Da se razumjemo, nije meni bila teška tortura mrgodnog inspektora, već mi je bila mučna činjenica da su me ispitivali i maltretirali Srbi.
Nakon toliko godina, sjećanje na ove momente su izmješana sa nekim čudnim osjećanjem ravnodušnosti.
Pomalo mi je čak i drago što sam bar jednom u životu "imao posla sa zakonom".
Danas, kada pomislim na ovu moju avanturu, uvjek se sjetim i one narodne izreke: "Dobar i lud su braća! "
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
21974 |
15.06.2009 |
Priča o Draganu i AlmiruToga dana, daleke 1992.
godine, na Beograd se sručila topla ljetnja kiša pomješana sa istočnim vjetrom koji je donosio prve nagovještaje jeseni.
Sklonih se u jedan od prolaza Knez Mihajlove ulice, ravnodušno posmatrajući uskomešanu gomilu kako užurbano promiče vlažnim pločnicima poznatog beogradskog šetališta.
U Beograd sam došao da se malo odmorim ali me u njemu dočeka neka čudna apatiju za sve naše bosanske patnje pa se zatvorih u omanju sobu na Miljkovcu gdje sam uglavnom spavao i gledao filmove uzaludno pokušavajući da se isključim iz stvarnosti! Trećeg jutra sam osjetio neko čudno gušenje u grudima pa odlučih da velegrad napustim ranije nego što sam planirao.
Međutim, uoči povratka u Republiku Srpsku trebalo je da se vidim sa jednim dobrim prijateljem.
Imao je nešto da mi kaže!
Dragana sam upoznao prije par mjeseci.
Našao sam ga u prostranom hodniku Vojne bolnice u Podromaniji.
Ležao je na nosilima ispred hirurške sale, čekajući svoj red za operaciju.
Bio je tu još nekoliko ranjenika.
Neki od njih su ječali zatvorenih očiju a drugi su buljili u prazno uz povremeno škripanje zubima.
Dragana je neko spustio nemarno na sred hodnika pa se on, uz svu svoju nevolju, našao na putu nervoznih posjetilaca i osoblja Bolnice.
Iako je svima smetao, niko se ne potrudi da Dragana pomjeri u stranu.
Onako spontano, iz straha da mu ne zakače glavu umotanu u krvave zavoje, povukoh ga pažljivo prema zidu a zatim pomjerih i drugu stranu nosila, onu na kojoj su ležale noge.
U jednom trenutku pogledi nam se susretoše i ja primjetih suze u njegovim očima! Primakoh se preplašeno njegovom licu i zbunjeno upitah:
"Da te nisam povrijedio? "
"Ma ne! " - odgovori Dragan pokušavajući da se osmjehne - "Ja sam pod sedativima pa bolove više i ne osjećam.
"
"Da li te je neko pregledao? " - nastavih sa pitanjima.
"Ma ne! Ranjen sam prije dva dana.
Ovi oko mene su iz Ilijaške brigade i tek su donešeni sa ratišta.
Oni će prvi pod nož! Ja čekam da mi doktor očisti rane.
"
Pokušah da se nađem na usluzi i ostalim vojnicima, međutim nikome od njih nije bilo do razgovora pa ja nastavih da bodrim Dragana.
Ranjenici su, jedan za drugim, odnošeni iz hodnika.
Dragan ostade poslednji, a kada i on iščeznu u pravcu stola obasutog reflektorima čija je svjetlost dolazila iz zarđalog agregata u dubini dvorišta, ne preostade mi ništa drugo nego da se uputim kući.
Vrijeme provedeno sa Draganom u polumračnom hodniku bolnice u Podromaniji, preplavljenog mirisom krvi, lijekova i jeftinih preparata za čišćenje, ostavilo je na mene dubok utisak.
Iz Draganovih očiju je zračila neka čudna dobrota, koju ne ubiše ni surove slike rata, a suze u njegovim očima su budile neku neodoljivu potrebu da saznam šta to razara njegovu dušu, okovanu zavojima i osušenom krvlju.
Činilo mi se da ga tišti neki strašan bol, mnogo jači od onoga koji se roji u tjelesnim ranama.
Sutradan u bolnicu ponesoh parče vrućeg hljeba i zdjelicu kajmaka.
Dragan se mojim "ponudama" mnogo obradova, i po prvi put nakon svoga ranjavanja dozvoli da mu se u usta stavi parče hrane.
I dugo je na jeziku držao zalogaj hljeba, puštajući da mu kajmak lagano curi niz grlo, ali ga ne proguta.
Dani su prolazili.
Postao sam čest gost bolničkih hodnika.
Dragan bi me dočekivao sa neprikrivenom radošću.
Saznadoh i to da sam mu drag zbog sličnosti sa njegovim bratom, koga na kućnom pragu ubi neprijateljski snajper već u prvim danima rata.
Draganov otac, takođe ratnik iz Nedžarića, samo jednom dobi dozvolu da obiđe svoga sina u Vojnoj bolnici, te ja postadoh redovan izvještač zdravstvenog stanja njegovog sina.
U narednih nekoliko sedmica Dragan se značajno oporavio.
Počeo je da jede, a i sve češće sam ga nalazio izvan postelje.
Međutim, iz njegovih očiju je i dalje izvirala tuga.
Rane su polako zarastale ali se njegov duh lomio poput krhkog čamca na uzburkanom moru.
Uprkos našoj bliskosti, nisam mogao da dokučim pravi uzrok Draganove tuge.
Jednoga dana, Dragana prebaciše na oporavak u Srbiju.
Uz srdačan pozdrav, obeća on da će mi se redovno javljati.
Međutim, prođe par mjeseci a od Dragana ni traga ni glasa.
I onda, kada sam izgubio svaku nadu da ćemo se ponovo sresti, zazvoni telefon u stanu moje sestre i Dragan zatraži da se ponovo vidimo.
Stajao sam tako u prljavom pasažu Knez Mihajlove ulice, izvirujući na šetalište koje je kvasila kiša.
Čekanje mi nije smetalo, jer samo onaj ko zna da strpljivo čeka u ratu ima šansu da preživi.
Ubijao sam vrijeme posmatrajući prolaznike i tražeći Draganovo lice ispod raširenih kišobrana.
Dragan se pojavio mokar kao čep, ali zbog toga i nije baš mnogo mario.
Stisak ruke mu je bio blag i nekako bojažljiv, ali mu je iz očiju izbijala neka topla srdačnost.
Onako, bez ikakvog uvoda, poče Dragan svoju ispovjest:
"Znaš, nisam ti baš mnogo pričao o ratu! Kada su mi ubili brata, ispunila me je neka čudna hrabrost pa se i nisam bojao da ću poginuti.
Borili smo se kao lavovi, ja i moji saborci iz Nedžarića.
Mudžahedini nam nisu mogli ništa, sve da ih je bilo još sto hiljada! Padali su kao snoplje ispred naših užarenih cijevi a njihova smrt me je podsjećala na ono kada noktima ubijaš gnjide.
U tome sam pčeo i da uživam.
Ne krijem da sam ih bar pet poslao u vječna lovišta.
"
"Međutim, jednoga dana u dušmanskoj hordi koja je neumorno jurišala na nas, ugledah i jedno meni dobro poznato lice.
Bio je to Almir, moj najbolji drug iz djetinjstva, sa kojim sam dugo godina dijelio školsku klupu.
Nije imao pušku kao ostali.
U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj bombu.
Išao je pravo na moj rov.
Obuze me nekakav čudan strah, ali ne zbog mene već zbog Almira.
Uspravih se i povikah: "Almire, lezi Almire! Neću pucati! " "
"U tom trenutku rafal iz susjednog rova presječe Almira i on klonu na zemlju.
Gotovo u istom trenutku osjetih dva tupa udarca u rame a zatim još jedan, nešto žešći udarac u glavu.
Kada sam se probudio iz kome, svijet oko mene je bio mnogo drugačiji.
Nešto u meni mi je govorilo da je Almir mrtav, a sa njim je umrla i želja da osvetim brata! Zbog toga se na ratište više ne vraćam! Našao sam neku vezu pa ću u Čehoslovačku.
Tebe molim da sve ovo preneseš mome ocu.
Nadam se da će me on shvatiti! "
Dragan istrča na ulicu i zauvijek nestade u rijeci ljudi.
Izađoh na šetalište.
Kiša je lagano natapala moje pozajmljeno civilno odjelo.
Pogledah u nebo.
Krupne kapi mi kliznuše niz lice.
Sakrivao sam pogled od prolaznika, uzaludno pokušavajući da zadržim suze.
Kažu mi da se Srbin ne plaši smrti i da je miris baruta neraskidivi dio njegovog života.
A meni se sve čini da postoji i mnogo strašnija sudbina od olovnog zrna.
Metak ubije tijelo, rat razori dušu!
|
|
|
Struja Struja : Struja
|
21418 |
18.04.2009 |
KovertaBez obzira što ga gledate, predeo nije ružan možda je samo vaše oko rđavo.
Možda ovo i nema nikakve veze sa ratom ali imam potrebu da vam ovo ispričam.
Sinoć, oko 21:30, zazvoni telefon.
Pošto sam popio par piva, odlučio sam da danas ne radim i da se nikome ne javljam.
Međutim, žena mi reče da je broj nepoznat, i da bi se možda trebao javiti.
Pošto mi ona dođe kao neka sekretarica i ponekad laže da mi je mobilni ostao kod kuće kada mi se ne radi, poslušam je pa se javim.
Sa druge strane žice, nepoznati glas me pita da li sam ja gospodin M.
J.
što ja potvrdim.
On me dalje pita da li mi nešto znači ime Marinković N.
a ja kažem ne.
On reče da dolazi iz Kanade i da je taj Marinković bio sa mnom u jedinici.
Ja onda, kao iz topa, upitah: "Da taj momak slučajno nema nadimak Pote? ".
Tip odgovori: "Bingo! ".
Odem ja na ugovoreno mjesto, i čovjek mi dade koverat na kome piše: "Mom ratnom drugu, da sa porodicom proslavi Vaskrs...
".
Možda je nepristojno ali moram napisati da je u koverti bio novac, ali ne i broj telefona.
Taj tip zatraži od mene da prebrojim, što ja odbih, a zatim odjuri negdje.
Pote, ako možda ovo čitaš, hvala ti.
|
|
|
Zoran Janković : Rogatica
|
19313 |
29.10.2008 |
Pisanje uz vjetarProkleta je Amerika…
Već godinama novine kupujem u istoj trafici.
Uzeh svoj primjerak dnevnog lista (da ga ne reklamiramo – to se već plaća) i pružih novac.
Žena mi se prijatno osmjehnu i reče: „’ej, jesam li ti pričala da sam dobila unuka“? „Jesi, Stojanka, pričala si mi“, odgovorih sa namjerom da odmah odem, jer me čekao započeti posao.
Iz pristojnosti ne rekoh da mi je to pričala već dva puta.
Ovo sad će biti - treći.
Navikla je da, nakon što mi proda novine, progovorimo po koju, ljudsku, neobaveznu riječ.
A Boga mi i rečenicu.
Pošto ona, ipak, poče da priča ne preostade mi ništa drugo nego da je saslušam.
„Vezla“ je o tome kako joj se kćerka dobro udala, da je svi u kući paze; da je mali rođen sa četiri kilograma i sto grama i da mnogo liči na pokojnog mu đeda, njenog muža…kako je, eto, uprkos dušmanima uspjela da izvede đecu na put i dovede do hljeba; žalila se na vlasti koje su njih, porodice poginulih boraca, primorale da trafike pomjere sa glavne ulice, a sada sarajevske firme postavljaju svoje prodajne objekte odmah uz glavnu džadu…Radovao sam se njenoj sreći, iskreno radovao, ali je nisam pažljivo slušao.
Dok je ona govorila, smješkao sam se, a misli su mi lutale.
Poznavao sam njenog pokojnog muža.
Dobro sam ga poznavao.
Kad god bi se, u Sarajevu prije rata, sreli na tramvajskoj stanici ili na ulici, ispričali bi se srdačno, jer smo obojica bili rodom iz Rogatice.
Kad je počeo rat vratili smo se rodnoj grudi.
Zajedno su nam, po memljivim rovovima, trunule kosti tokom rata.
Bili smo u istoj jedinici.
Ja sam preživio – on nije.
Poginuo je pred sam kraj rata.
Stojanka, samohrana majka, otvorila je trafiku i odatle podigla svoje dvije kćerke, dovela ih do hljeba a stariju i udala.
Zato sam, iako žurim, obavezan da je saslušam dok priča o prvorođenom unuku.
Dužan sam, makar toliko.
I to ne samo ja.
Slušam je, slušam, a misli mi se i dalje roje po glavi…
Mnogo je (premnogo) takvih priča koje je život u ratu napisao ali ih niko nije pribilježio.
Da muškarac uzme pušku u ruke i brani ono što zna da je njegovo, od Boga je ostavljeno.
Ono (negativno) što se dešava, kad on pogine, sa njegovom porodicom sramota je naroda, države…ma, univerzalna je sramota svih nas.
Ni jedna država ne može biti sretna sve dok se ne oduži onima koju su je stvorili.
Moj zet poginuo je u ratu.
Maloljetni sin otvorio je kafanu na Šepku (kod Zvornika).
Kasnije i diskoteku na Drini.
Radio je, danonoćno, u napuštenoj muslimanskoj kući.
Snalazio se kako je znao i umio, a to „snalaženje“ je često bilo na ivici zakona.
Ma šta na ivicu, bilo je i sa onu stranu zakona.
Valjda je moralo tako.
On je tad bio glava porodice.
Ako on ne donese hljeba u kuću, niko drugi neće.
Uspio je da napravi svoju kuću, da se oženi, dobio je i sina…Naravno da smo sve to proslavljali, kako i dolikuje.
Na svakoj fešti neko bi počinjao i pjesmu „Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa…“Na stihu: „..
Šta mi vrijedi tvoja slika, kada oca nemam ja…“ pjesma se, redovno, pretvarala u sveopšti plač.
Posebno kad su sestra i sestričina bile primorane da odu za Australiju, ne bi li, kako, zaradile koji dolar da se završi započeta kuća.
Ispostaviće se da kuća nikad neće biti završena, a da će novac biti utrošen da se on, koji je teret glave porodice ponio na nejakim dječačkim plećima, „skida“ sa teških droga na koje se, u međuvremenu, „navukao“! Bezuspješno! Nije isključeno da će, jednog dana, dileri kojima je dužan pare za drogu doći i donijeti papire po kojima je kuća njihova.
Žena ga je ostavila, odvela je i sina.
A da mu otac, pokojni zet, glava porodice, nije poginuo…
Još dva moja zeta (više ih i nemam) hljeb nasušni danas zarađuju u Americi.
Jedan je iselio sa kompletnom porodicom: ženom, i dva sina.
Oni su tamo „na bijelo“, dobili su i državljanstvo; drugi zet je „na crno“, otišao na turističku vizu a već godinama radi i šalje novac porodici na Sokolac.
Kad čovjek krene u rat prvo što uradi pomiri se da više nema glavu na ramenima.
To je jedini način da preživi.
Ako preživi.
Umjesto da se otimaju ko će više pomoći porodici poginulog borca, još u toku rata, prvo za šta su se „braća Srbi“ otimali bilo je ko će „zaskočiti“ njihove žene.
Čak i matore drtine u Crvenom krstu, prvo što im je padalo na pamet kad bi im se pojavila žena poginulog borca na vratima bilo je da se, kao slučajno, očešu o njene ženske obline.
Pa ako se ova ne usprotivi, da je pokušaju povaliti na vrećama sa brašnom.
Da bi dobile koji kilogram više nego što ih sljeduje.
Udovice su postale masovna meta za bludnike.
Onako nezaštićene, sa djecom o kojoj su se sada same morale brinuti, mnoge su i podlegle opštoj atmosferi nemorala.
Toliko očigledno da ih čak počeše mrziti i žene (još uvijek) ne poginulih boraca, jer su postale opasnost za njihove muževe.
Najnemoralnija crnohumorna anegdota za koju sam čuo je kad je jedna udovica tražila da joj se abortus izvrši besplatno smatrajući da, kao žena poginulog borca, ima pravo na tu beneficiju.
Najmoderniji odjevni predmet, tih dana i godina bile su – helanke.
Samo prvih godina porodice stradalnika imadoše pravo na besplatna drva za ogrev.
A braća Grci primali su njiovu djecu na besplatna ljetovanja.
I na toj privilegiji mnogi su im zavidjeli.
To su bile godine kad su borci na linijama kleli jedni druge riječima: „Dabogda ti žena nosila helanke, a djeca ljetovala u Grčkoj“! Kružio je i vic o dječaku koji je sa prozora ugledao oca kako se vraća sa linje i zavikao: „Mama, mama, evo tate, živ je, ništa od tvojih besplatnih drva niti od mog ljetovanja u Grčkoj“! ?
Zašto Vam sve ovo ispričah? Jednog dana, ako dođete u situaciju da Vam žena poginulog borca počne pričati o svojoj porodici, saslušajte je, molim Vas.
Vama to nije ništa a njoj će mnogo značiti.
Ona je u svoju djecu utkala cio svoj život, sve svoje želje i nade.
I svoje i nade pokojnika.
A nada, znamo to, umire zadnja.
Pa šta ako je, neka od njih, pri tom i moralno posrnula.
Ko je veći krivac za to od nas samih! ?
Pokojni Milovan Ilić Minimax, čuveni voditelj i humorista, dok se Titova Juugoslavija raspadala na parčiće govorio je: „Da mi je znati ko dovede do raspada državu i onu drugu nogu bi mu odrezao“.
A ja velim: „Da mi je znati ko je kriv za sve to (i još mnogo toga lošeg širom svijeta) kleo bih ga da mu ekonomska kriza u kojoj se nalazi potpuno uništi privredu; da mu izbije bratobilački, vjersko-rasni rat a mi da mu dođemo u „mirovnu misiju“ kao što su oni nama“;! Toliko o ratu.
Ko spomene rat – plaća piće.
Svoj raji.
P.
S.
Mom dragom profesoru, Željku Tomiću, poklanjam ovu neobjavljenu priču, koju napisah slučajno, dok sam kupovao novine na trafici.
Možda je tačnije reći da je priču napisao – život, a da sam je ja samo pribilježio.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
16650 |
12.12.2007 |
Ismet KurbašićPosvećeno Aldinu, i bivšem MUP-ovcu, i naravno - Ismetu
Njegovo ime je bilo Ismet Kurbašić.
Došao je u Sokolac u martu 1992.
godine na “obradu” za invalidsku penziju, i baš u kada je trebao da se vrati u svoj rodni Vučijak, selo na magistralnom putu Tuzla - Pelagićevo, buknuo je rat pa je Ismet ostao na Romaniji da sa Sokočanima proživi ratna zbivanja.
Siroti Ismet se našao u gradu u kome nikoga nije poznavao, daleko od svojih voljenih, bez pare i dinara u džepu.
Pacijenti Psihijatrijske bolnice u Podromaniji su u toku rata prolazili kroz veoma velika iskušenja.
Kako se bolnica oduvjek finansirala iz budžeta BiH, sa izbijanjem sukoba presušio je izvor dotoka novca u bolničku blagajnu pa su pacijenti bolnice ostali bez hrane i lijekova.
Uprkos svim naporima Uprave i doktora da obezbjedi ono najnužnije za funkcionisanje bolnice, bolesnici su više gladovali nego bili siti, a sa lijekovima je bilo još teže.
Zog toga su bolesnici svih nacionalnosti, posebno prvih nekoliko mjeseci rata dok nije pristigla humanitarna pomoć UNHCR-a, bauljali po ulicama Sokoca molećI prolaznike za poneku cigaretu, ili novac.
Treba napomenuti i to, da je i prije izbijanja ratnih sukoba u Sokocu bila uobičajna praksa da se “unajmi” poneki bolesnik za ispomoć u bašti ili poslovima oko kuće.
Zbog toga, kada je nama jednog dana zatrebao radnik u bašti, moja majka na preporuku komšija zatraži od nekog doktora Bolnice "poštenog i normalanog" radnika.
Nakon tog niza događaja, u naše dvorište dođe Ismet.
Potrebe našeg domaćinstva za radnicima su bile minimalne i uglavnom su se svodile na okopavanje krompira i vođenje brige o kravi koju nekako u to vrijeme i kupismo.
Međutim, kako mi se baš tada razbolje otac, u kućI je uvjek trebala pomoć oko njega.
Ismet mu je pomagao da ustane, ode u kupatilo, da se obrije…
Plaćali smo ga onoliko koliko se moglo, i koliko je radio.
Od mene je dobijao vojničke cigarete, jeo je sve ono što smo imali.
Za radove u vrtu bi dobio i ponešto novca, za koji bi kupovao cigarette, koje bi nosio ih u Bolnicu, gdje ih je dijelio sa ostalim pacijentima, Srbima i muslimanima.
Onako, uz kafu, pričali smo o svemu i svačemu.
Govorio sam mu, da ako hoće, može da ide i radi kod drugih jer ga mi nismo mogli svakodnevno plaćati.
I on bi ponekad odlazio, ali samo kod onih koje je poznavao.
U protivnom je, po mom odobrenju, odbijao pozive sa obrazloženjem da ima posla kod nas.
Ismet je bio prost, ali pošten čovjek.
Jednom mi je čak, za moj rođendan, donio i neki poklon kupljen od svoga, sa mukom zarađenog novca.
Zahvao sam mu se, ali sam ga zamolio da to više ne radi.
Mnoga moja sjećanja na ratne dane počinju i završavaju se sa Ismetom.
U šali sam mu govorio da mi on dođe kao neka vrsta "ratnog druga" jer bi u cik zore dolazio kod nas na prvu jutarnju kafu, i tu ostajao sve do sumraka, kada bi hitao nazad u Bolnicu gdje je bio obavezan da prespava.
Ja sam u više navrata pokušao da pomognem Ismetu da se vrati u njegov rodni Vučjak.
Na Grbavici sam saznao da se razmjena sa Tuzlom obavlja preko Bijeljine.
U “Razmjeni” u Bijeljini su me obavjestili da je muslimanska strana obustavila razmjenu lica sa Srbima.
Ismetovu porodicu sam par puta kontaktirao preko radio-amatera, ali sam se na kraju odlučio da to više ne radim jer su oni dobijali iskrivljene informacije poput one da je Ismet u zatvoru u Bijeljini.
Ismeta je preko Crvenog krsta, redovno dobijao pisama od svoje porodice.
Jedno takvo pismo je putovalo i po dva mjeseca od Tuzle do Sokoca, ali je sadržalo dragocjene informacije koje su mu olakšavale brigu za djecom, ženom i unučadima.
Jednom prilikom, dok nam je čitao jedno njegovih pisama, upitah ga:
"Da li se u tvome kraju živi bolje nego kod nas u Sokocu? "
"Njima nije bolje, ali bih ja ipak više volio da sam sa njima! " - sjetno je odgovorio Ismet.
U toku rata kroz moju kuću je prošlo mnogo poznatih ličnosti, političara, oficira itd.
Mogao bi se sada Ismet pohvaliti da je iz istog lončeta popio kafu sa Nikolom Poplašenom i Dragicom Šešelj, sestrom Voje Šešelja.
Ipak, svaka pomisao na Ismeta, asocira me na - protivavionske rakete.
Za vrijeme zadnjeg rata, u zgradi nekadašnje farme koka nosilja se nalazilo skladište sanitetskog materijala za potrebe Vojne bolnice u Podromaniji.
Međutim, sa najavom NATO bombardovanja vojnih ciljeva u Republici Srpskoj, nekakva dilajla se dosjeti da u našu farmu skloni nekakve protivavionskih rakete.
Ne bi trebalo da vam bude teško predpostaviti kako sam se osjećao znajući da se jedan od strateških NATO ciljeva nalazi pedeset metara od moje spavaće sobe.
Ništa nije pomoglo ni moj protest kod Marka Šarkanovića, komadanta Pozadinske baze locirane u Sokocu.
Nekoliko dana nakon što su rakete stigle u moje dvorište, u kući zatičem potpukovnika S.
J.
sa još par vojnika.
Iznijeli rakete u dvorište, otvorilo poklopce i nešto razgledaju.
"Šta to radite? " - zapanjeno upitah.
"Provjetravamo rakete" - odgovori potpukovnik - "znaš, one su osjetljive na vlagu, pa koristimo ovaj sunčani dan da ih malo osušimo.
"
Pogledah u nebo.
Američki borbeni avion je ocrtavao bijelu liniju na horizontu.
"Pa vidiš li ti da nas avioni stalno prelijeću i snimaju? " – uzviknuh zabrinuto.
Nakon toga, morao sam da saslušam čitav niz besmislenih argumenata, ravnoduđnog potpukovnika.
U tom trenutku primjetih Ismeta kako sa motikom u ruci žuri prema nama.
Izgledalo je kao da juriša na nas, i samo je nedostajalo ono "Alahu ekber" pa da slika bude kompletna.
Danas kada razmišljam o toj tragikomičnoj situaciji, jasno mi je da je me je ugledao, pomislio da sam krenuo u grad, pa je požurio da me nešto priupita.
Ismet preskoči par sanduka, i dođe do nas.
Toliko sam bio zbunjen da se više i ne sjećam šta me je pitao.
Nakon što se Ismet udaljio, upitah potpukovnika da li on zna da mi u dvorištu imamo jednog muslimana.
"Znam, maloprije sam sa njim popio kafu.
Pa kakve to ima veze, pa i moja je žena muslimanka.
"
Nije prošlo ni deset dana a potpukovnik je shvatio da je to ipak imalo neke veze.
Jednoga dana, iz Podromanije stigla prijatna vijest da je UNPROFOR došao po Ismeta i odvezao ga za Tuzlu.
Istoga dana, komadant Baze u Sokocu je naredio da se rakete izmjeste na drugu lokaciju.
Nakon Ismetovog odlaska, u našoj kući je treperila neka čudna zabrinutost, sve zbog Ismeta i raketa.
Bio sam siguran da će tuzlanska državna i vojna bezbjednost dobro pretresti Ismeta, sa pitanjima šta je sve vidio na Sokocu, pa sam se bojao da on ne "propjeva" i u vezi raketa.
Međutim, rat je prošao a da se ništa se nije desilo.
Ispostavilo se da je moja mama bila u pravu kada je samouvjereno tvrdila da nas taj dobroćudni starkelja “neće odati”.
Godine su se nizale jedna za drugom.
Sa Ismetom se više nikada nismo ni čuli ni vidjeli, ali se često sjetim tog tihog starca, sa kojim sam djelio i zadnje parče hljeba, a ponekad čak išao u Komandu na ručak da bi on imao šta da jede.
Danas se mnogi muslimani "busaju" da su spasili život nekom Srbinu u Sarajevu.
Za razliku od njih, ja i moja porodica se ne možemo okititi tim zaslugama.
Ismetu smo pomogli da lakše preživi rat, ali ga nismo imalo od koga spašavati.
U toku građanskog rata su se na sokolačkoj sceni desile mnoge stvari na koje mi Sokočani nismo ponosni.
Ipak, jako sam siguran da je Sokolac u zadnjem ratu, bar što se međunacionalnih odnosa tiče, bio jedna od najtolerantnijih sredina na našim prostorima.
|
|
|
Srbin Forever : Svijet
|
4063 |
19.02.2006 |
Borbe na ŽučiGodine prolaze, ali uspomene na moje drugove iz jedinice ne blijede.
Veoma često je moj život bio u njihovim rukama, ali sam znao sam da me neće izdati, niti osramotiti.
Najžešće borbe u okolini Vogošće su se vodile na obroncima Žuči, koju su muslimani prozvali "brdo smrti".
Razmak između rovova je na nekim mjestima bio svega 15 do 20 metara, pa je sa te udaljenosti bilo moguće ubaciti bombu u neprijateljski rov.
Zbog čestih pogibija srpskih boraca, komanda Bataljona je naredila da se na jednom dijelu linije fronta muslimani potisnu prema Saobraćajnom fakultetu, tj.
da se po svaku cijenu zauzme uzvišenje koje se zvalo Glavica.
Na njemu se nalazilo par napuštenih kuća, u kojima su muslimani napravili rovove i povezali ih tranšeima.
Akcija je krenula u ranu zoru.
Ja i desetak drugova iz moje jedinice smo sačekali da artiljerija “pretrese” područje.
Uz nas su bili i momci sa Blagovca i Krivoglavaca, ali smo mi Vogošćani zahtjevali da lično obavimo taj zadatak.
Nakon što je artiljerija prestala sa dejstvom, počelo je puškaranje sa ciljem da otkrijemo neprijateljske položaje.
Ubrzo smo uočili da je muslimanski otpor relativno slab, a primjetili smo da se pojedinci i povlače.
Zapucali smo još jače, a ja sam prvi izašao iz rova i krenuo niz padinu do jedne kuće koja je bila na “ničijoj zemlji”.
Stigao sam do nje, ali su me muslimani vidjeli i osuli su žestoku paljbu po meni.
Moji saborci su me podržali vatrom, a trojica njih su uspjela da se prebace do mene.
Preko radio-veze smo saznali da se muslimani povlače u još većem broju i vuku ranjenike za sobom.
Naše oduševljenje je bilo prekinuto eksplozijom u blizini nas.
Srećom, nikome nije bilo ništa.
Ostatak jedinice je polako krenuo za nama.
Uz mene je bio Milorad Tica, Srbin iz Vogošće.
Pao je dok se prebacivao do druge kuće, i počeo jaukati da je ranjen.
Dotrčao sam do njega i povukao ga u zaklon.
Metak ga je pogodio u nogu.
Rana je obilno krvarila.
Milorada smo ostavili na tom mjestu, a mi smo krenuli da zauzmemo prve rovove.
Balije su pucale po nama, ali nas je njihova vatra prebacivala.
U jednom trenutku, nedaleko od mene i Zorana, na zemlju pade i Vlado Makić.
Pošto je imao pancir, mislio sam da je samo lakše ranjen.
Međutim, metak mu je ušao ispod pazuha, i pogodio ga u srce.
Vlado je počeo krkljati, a krv mu je izlazila na usta.
Shvatili smo da mu nema pomoći.
Meci su ponovo počeli da pljušte po nama.
Zoran i ja smo nekako uspjeli dopuzati do susjedne kuće, gdje smo opazili dvojicu muslimana kako pucaju kroz prozor.
Ubacio sam bombu.
Začuo se jauk.
Zastao sam kod ulaznih vrata, kad odjednom, jedan mudžahedin izleće iz kuće.
Držao je pušku u rukama.
Eksplozija bombe je izazvala dosta dima i prašine, pa nije mogao ništa da vidi.
Ja sam ga snažno udario kundakom, a Zoran mu je oteo pušku iz ruke.
Pao je na zemlju.
Počeo sam ga tući, pitajući koliko ih je bilo u kući.
On je ćutao, držeći ruke ispod stomaka.
Okrenuo sam ga nogom, i primjetio da drži bombu u ruci.
Stavio sam mu cijev u usta.
On je počeo plakati, pokušavajući nešto da mi kaže, ali su mu riječi bile dosta nerazumljive.
Kada je pustio bombu, izvadio sam mu cijevi iz usta i na moje veliko zaprepaštenje sam saznao da je Srbin, komandir jedne jedinice u muslimanskoj vojsci.
Na početku rata je odveo ženu i djete na srpsku teritoriju, tj.
Ilidžu, a on se vratio po neke stvari.
Tamo su ga mobilisali, i ostao da se bori za njih.
Zadatak je bio obavljen.
Zauzeli smo Glavicu i uspostavili novu liniju.
Onog našeg “poturicu” smo odveli u vogošćanski zatvor.
Dva dana kasnije smo sahranili Vladu Makića, a Miloradu Tici je odsječena noga do koljena.
Godine prolaze, a ja se još uvijek pitam kako je moguće da je Vlado Makić izgubio život od strane “brata” Srbina, koji se borio protiv onih koji su se brinuli za bezbjednost njegove porodice.
|
|
|
DajdžA Miha :
|
2532 |
03.11.2005 |
Iz mog ratnog dnevnikaFebruar 93
Još nekoliko dana i mi će mo kući, smjena.
Zvono telefona mi prekida misli i tek započeti ručak.
Pošto nema dežurnog veziste ja se javljam.
Sa druge strane "žice" čovjek plače i traži neke od mojih saboraca.
Kaže mi poginuo.....
Šokiran, upitah da ponovi.....
ispade mi slušalica...
Pa to je moj zet, muž moje sestre...
Pokupimo se i pravac Sokolac.
Tuga i suze, djeca pitaju.
"Ujko gdje je naš tata".
Radimo šta se mora:dostojna sahrana, prvo jutro, drogo jutro, suza do neba.
Sjedim sa sestrom, pričamo, sjutra je treće jutro, treba ljude dočekati...
Našu tugu prekida dolazak njene prijateljice,...
Gleda me i krsti se...
zar si ti živ,...
Tvoj kamion, tvoja smjena,...
pa pogodjeni ste na Trebeviću, pa, pa ti uvijek sjediš zadnji! Ali on je raznešen, tebe su pogodili! O bože!
Probi me hladan znoj, trčim i tražim moje pristigle saborce.
Svi nijemi, kako koga vidim samo me gledaju i krste se.
Jedva saznah da je moj saborac, bolničar, koji je sjedio na mom mjestu, poginuo, raznijela ga muslimanska granata.
Padam, hladna mećava me budi...
Bože, pa ja sam živ...
P.
S.
Zahvaljući njima ja sam i danas živ!
Posvećeno:mom pokojnom zetu i mom pokojnom bolničaru.
Slava im i vječna HVALA!
|
|
|
DajdžA Miha : Sokolac
|
786 |
02.02.2005 |
Proslava VidovdanaU toku rata bio sam u prašini i blatu, izvršavajući naređenja nekih lokalnih krelaca.
Imena neću pominjati, ali oni će se sigurno prepoznati u ovoj priči.
Neka se oni zamisle, ja sam davno prestao misliti o njima.
Neka im je Bog na pomoći!
Za 27.
jun, te davne ratne godine, smo se vratili sa položaja u Sokolac, da operemo prašinu sa sebe i udahnemo malo vazduha bez mirisa baruta.
U Sokocu nije bilo ni struje ni vode, ali nam se ipak činilo da smo došli u raj.
Prodavnice prazne.
Jedino još kafane rade.
Toči se piće sumnjivog kvaliteta, koje smo mi zvali "brlja" ili "smrda".
Dovoljne su dvije čašice da te obore sa nogu.
Puca se na sve strane, kao da si na frontu.
Kod kuće me dočeka mrak i tama, nema vruće vode za kupanje, niti mirisa večere iz kuhinje.
Nebo prošara poneki svjetleći rafal.
Razočaran hladnim dočekom, kao nikada do tada, opalim i ja jedan kratki rafal u vazduh.
Desetak minuta nakon toga, neko lupa na vrata uz prijetnju da će da ih raznijeti eksplozivom ukoliko odmah ne otvorim.
U kuću upadoše uniformirana lica sa uzvikom "Policija, ne mrdaj! ".
Nakon što prevrnuše stvari po kući, pokupiše moje lično naoružanje i povedoše me u stanicu milicije.
U Stanici neka gužva, mene ispituju, a ja još ne shvatam o čemu se radi.
Privedoše još jednog civila koji kaže da smo "šenlučili".
Da napomenem i to da do tada niko nije priveden u miliciju zbog pucanja u vazduh.
Ja se tako, po prvi put u životu, nađoh u zatvoru.
Zatvoren od strane onih za koje se borim!
U ranim jutarnjim časovima, poznati glas izdaje naredbu: "Izolacija i zatvor.
" Bio je to glas iste one osobe koja me je u gimnazijskim danima maltretirala što sam jednom prilikom bio "nosilac" obilježavanja Božića u gimnaziji.
Glas komunističkog dušebrižnika, policajca.
Sprovode me u zatvor u Knežini.
Tamo nađem i svog školskog druga.
Kaže mi da je sutra na Sokocu centralna proslava Vidovdana, pa su nas sklonili jer se boje da ne naudimo šta Patrijarhu Pavlu.
Zar se neko boji da ja, napaćeni srpski ratnik, naudim živom svetcu?
Taj događaj je riješio mnoge moje dileme, i naveo me da donesem mnoge odluke, koje će promjeniti tok moga života.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
107 |
04.10.2004 |
Slavko ŠukaPonekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas “proganja” čitav život.
Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom.
Naime, kada su me 1993.
godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom.
On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca.
Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.
U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik".
Kada bi se Slavko vratio sa “zadatka”, počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima.
Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.
Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima.
Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini.
Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe.
Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.
Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja.
Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka.
Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo.
Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.
Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.
|
|
