|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
25018 |
17.09.2010 |
Vjerni čovjekov prijatelj | Čitajući ove napisane anegdote, slatko sam se nasmejao jer su me podsjetile na jedan događaj a koji pokazuje napetost jednog borca na noćnoj straži na jednoj od težih linija.
|
Ovaj događaj se desio na liniji Zajezda kod Lješeva na kojoj je linija razgraničenja bila između 50 i 100 metara.
Tokom jednog noćnog dežurstva, koje se vršilo u tranšeji ispred rova, borac na straži je začuo nekakvo šuškanje.
Kako je vidljivost bila vrlo slaba, odlučio je da provori kroz puškarnicu.
I baš u momentu kada je provukao glavu kroz otvor puškarnice sudario se sa nečijom glavom, a zatim je pao na leđa i počeo da viče "ne prijatelju, majke ti, imam djecu".
Začuvši njegovo jaukanje, saborci koji su čekali svoj red na stražu su pritrčali da mu pomognu.
Kada su stigli do njega našli su ga kako leži na leđima, sa rukama na licu.
Kada su utvrdili da se ništa sumnjivo ne dešava pridigli su ga i upitali ga zašto vrišti.
Međutim, prije nego što je uplašeni borac uspio bilo šta da odgovori u tranšeju se pojavio poveći pas i počeo da im se umiljava oko nogu...
Na kraju su zaključili da je pas tražio bačene konzerve iza tranšeje što je izazvalo šuštanje, a kada je borac na straži proturio glavu da vidi šta se dešava pas je krenuo da ga pozdravi pa je borac pomislio da se sreo lice u lice sa neprijateljskim borcem.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
25013 |
16.09.2010 |
Anegdota sa kravama | Slatko sam se nasmijao na ovu Vladinu anegdotu o prasetu, a ona me podsjeti i na jednu anegdotu sa kravama...
Ovaj događaj se desio na Majorovom grobu, koti između Srebrenice i Žepe.
Naša linija je bila okrenuta prema jezeru Perućica na Drini, a naši rovovi su imali predivan pogled na planinu Taru i granicu sa Srbijom.
|
Nešo je bio dobar drug i uzoran Sokočanin.
Međutim, imao je jednu manu: veoma često bi stavljao ruke na usta i ispuštao zvuke vola koji riče.
Ta njegovo "rikanje" je pomalo iritiralo druge borce, koji su uzaludno pokušavali da ga ućutkaju.
Jednoga dana se na čistini ispred naših rovova pojaviše dvije krave i poveći vočić.
Išli su u pravcu Neše, koji je i dalje rikao kao bik.
Mislim da je važno da napomenem i to da se ovo dešavalo u aprilu 1993.
godine, u vrijeme kada su srpski borci na prvoj liniji dobijali samo jedan kuvani obrok dnevno, a i on biješe bez mesa.
Proticao je deseti dan smjene, pa su vojnici bili gladni i izmoreni.
Zato i nije bilo nikakvo čudo da je u tom trenutku desetak boraca izašlo iz rovova, i izlažući se opasnosti da budu pogođeni snajperom, svi su u jedan glas počeli da oponašaju Nešu koji je i dalje rikao kao vo.
Ono što se u tom trenutku dešavalo teško je opisati riječima.
Scena je bila poput onih iz Nušićevih komedija.
Pojedini borci su kašikama lupali u porcije, drugi su pokušavali da pogode imena krava: " 'odi Rumenka...
dođi Belka...
hajde Milava...
"
Po meni, najzanimljiviji je bio borac koji je otrčao u šumu i nalomio hrpu mladih grančica pokušavajući da sa njima pridobije pažnju krava.
Čitav događaj nije trajao duže od petnaestak minuta, ali se činilo da je kravama trebala čitava vječnost da pređu razdaljinu od nekih dvjesta metara brisanog prostora i dođu nadomak naših rovova.
Nakon što su krave dobrovoljno prešle na našu stranu, sa druge strane linije iz šume se začuo ljutit glas nekog čovjeka:
"Jebem vam mater ćetnićku! "
I na kraju da kažem šta se dogodilo sa kravama.
Jedna je bila previše stara, pa nije bila za klanje.
Druga, ona mlađa, je po Nešinoj ekspertizi bila "steona", tj.
trebala je da se oteli za par mjeseci.
Vočić je ekspresno poslat do kuhinje, koja se nalazila na Karačića brdu, i njegovo mlado meso je značajno popravilo ukus pasulja u narednih nekoliko dana.
|
|
|
Vlado : Podlugovi
|
25012 |
16.09.2010 |
Anegdota sa prasetom | Neko je na ovom portalu pominjao i Samostalni vod INA koji je djelovao u okviru Bataljona iz Podlugova, na ilijaškom ratistu.
Taj vod je pokrivao skladište INA i put iz Ilijaša prema Brezi.
S obzirom da je taj teren pokrivan sa okolnih brda koji su bili pod kontrolom VRS, tu u ratu i nije bilo većih borbi, kojih je inače bilo jako puno u zoni dejstava pomenutog bataljona.
Moja priča je vezana za jednu anegdotu koje se i sada sjetim sa osmjehom.
|
Jedan moj drug je bio na straži, na barikadi koja se nalazila na putu prema Brezi.
Bila je noć, jedna od onih bez mjesečine, i nije se vidio ni prst pred okom.
Odjednom se začulo bučno tapkanje iza njegovih leđa, kao da neko trči cestom u namjeri da projuri pored njega u pravcu Breze.
On nam je kaznije pričao da se toliko uplašio da mu se činilo da mu je srce prestalo da kuca.
Srećom, prolaznik mu se u trku uljudno javio groktanjem, pa je borac na straži shvatio da se radi o omiljenom kućnom ljubimcu - prasetu.
Drugar je podigao uzbunu i sinhronizovanom akcijom cijele linije, koja je obuhvatala i ispaljivanje svijetlećih minobacačkih granata, prasetu je onemogućen prelazak.
Kako bi preduhitrili njegovo oslobađanje od strane vlasnika, organizacijom kakvu je bilo teško postići u ratu, prase je ekspresno ispečeno na ražnju i bar za neko vrijeme je popravilo niskokaloričnu ishranu boraca.
Naravno, vlasnik je kasnije saznao sa sudbinu praseta, ali se nije naljutio.
Znao je da bi mu se neprijatelj mnogo manje obradovao od nas!
Sličan događaj se desio kada je tom istom cestom prema Brezi elegantno prošetala jedna ovca.
To se desilo u sred bijela dana i cijela linija je pucala na nju samo da živa ne padne u ruke neprijatelju.
Za divno čudo ni jedan je metak nije pogodio!
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
24937 |
06.09.2010 |
Anegdota sa Žuči | Čak i u najtežim ratnim danima, uprkos stalnim napadima neprijatelja, srpski borci su uvijek bili raspoloženi za šalu.
Ovo je priča o Nedeljku, jednom skromnom momku koji je čitav rat proveo na Žuči, nakon Dejtona se neko vrijeme zadržao u Sokocu a zatim odlepršao negdje u inostranstvo...
|
Nedeljko je u toku rata nosio jednodjelni kombinezon, poput onoga koji nose piloti.
Kada ga oblačiš, najprije uđeš u nogavice, a zatim ga navučeš preko leđa, ubaciš ruke u rukave i zakopčaš rajsfešlus sa prednje strane.
Kombinezon je jako dobar za očuvanje tjelesne toplote na niskim temperaturama ali pomalo nepraktičan kada treba da ga skineš...
Na Žuči nije bilo poljskih nužnika pa su borci nuždu vršili iza žbuna.
Jednom prilikom krenu i Nedeljko da obavi veliku nuždu.
Nekako se izvuče iz svoga kombinezona, i dok ga je jednom rukom pažljivo pridržavao, obavi posao zbog kojeg je i došao na mjesto do koga i car ide pješke.
Nakon toga, baš kao što bi to i većina ljudi uradila, okrenu se Nedeljko da vidi djelo svoga naprezanja.
I gle čuda! Od Nedeljkovog govneta ni traga ni glasa.
Uspaniči se Nedeljko pa poče da prevrće po kombinezonu, svjsetan da se dobro olakšao iako nije mogao da pronađe djelo svoga truda.
Na njegovo veliko zaprepašćenje i kombinezon je bio prazan.
Nakon izvjesnog vremena, Nedeljko odustade od pretrage i odluči da ovaj nesvakidašnji događaj stavi na listu nerazjašnjenih svjetskih čuda.
U rovu ga dočeka smijeh njegovih saboraca.
Nakon kraćeg zezanja Nedeljko saznade i pravu istinu: jedan njegov saborac mu se privukao sa leđa i kroz žbun mu pod zadnjicu podmetnuo lopatu na koju se Neđo "olakšao".
Nakon toga, ovaj nestašni momak je uklonio lopatu i govno na njoj.
Eto, tako je misterija zvana "nestalo govno" dobila svoj srećni epilog.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21465 |
22.04.2009 |
Pečenje rakije na ratni načinKrajem 1993.
godine, sam bio poslat na ispomoć na Nišiće.
Bili smo smješteni u kući nekog domaćina, koji je istu napustio zbog toga što je linija bila udaljena od njegove kuće svega 100 metara.
Čini mi se da su taj dio linije držali Ilidžanci.
Jednoga dana sam zajedno sa Stefanom Francuzom i Šorkom postavljao mine oko nekog potoka.
Sa obzirom da nije bilo dejstava, našli smo u šupi kuće kacu sa šljivama, kojima je upravo bilo vrijeme za pečenje.
U drugoj šupi nađosmo kazan pa pristavismo isti da pečemo rakiju.
Sve je dobro bilo dok se nije malo više popilo, a onda dođe i do malog koškanja između Stefana i Šorka, ali se na kraju sve lijepo završilo.
Eh, danas i malo ružniji događaji izgledaju lijepo!
|
|
|
Srbin Forever : Svijet
|
20520 |
06.02.2009 |
Baba i LegionarEvo jedne vesele dogodovštine iz rata:
Jednom prilikom, negdje polovinom 1994.
godine, moj komandir Koko mi nagovjesti da će kroz punkt kod kasarne u Rajlovcu proći konvoj UN-a, pa da ga dobro pretresemo.
Sa mnom u smjeni je bio Jovanović Nebojša, inače strastven ribolovac pun "ribarskih priča.
Negdje oko podne je naišao konvoj od nekih desetak kamiona.
I dok smo mi pregledali kamione prišao mi je jedan vojnik iz "Legije stranaca" na tečnom srpskom jeziku me je upitao šta tražimo.
Bio je podoficir i izgledao je dosta pitomo.
Da bi razbio moje zaprepašćenje, legionar mi je objasnio da je on Srbin iz Hrvatske i da je u Legiji stranace već 7-8 godina.
Ja sam mu objasnio da imam naređenje da pregledam konvoj, i da ga zaustavim ako pronađem nešto sumnjivo.
On je samo klimnuo glavom i sjeo na stolicu pored kontejnera u koji smo bili smješteni.
U međuvremenu, prođe jedna stara baka pored nas, i reče mi da će nam donijeti kafu da je popijemo.
Kasnije sam saznao da je to ona redovno radila.
Nakon sat vremena, vratim se ja do tog legionara i kažem mu da je sve u redu, pa da mogu nastaviti.
Prije nego što je otišao, upitao me je da li može da dođe malo kasnije da nešto popriča sa nama, što sam ja prihvatio.
Kada sam ušao u kontejner, vidio sam onu baku kako sjedi i čeka.
Misleći da je donijela kafu, upitah je da li hoće da zapali jednu cigaretu.
Ona mi odgovori:
"Pa sad si mi dao kutiju cigara da zapalim uz kafu.
E baš smo se lijepo ispričali, doši šu ja opet kada budete tu.
Vidjeću ja vas! "
Najprije pomislih da je baba otkačila pa priča stvari bez veze...
Nakon par sati dođe onaj Srbin-legionar, sjede pored nas i započe priču.
Pomenu i babu, koja mu je donijela kafu i kako je sa njim sjedila svo vrijeme dok smo mi pregledali kamione.
I tek tada povezah babinu priču o cigaretama sa legionarom koji je ostao da sjedi pored kontejnera.
Ispričao nam je taj legionar da je baba imala sina jedinca i da joj je poginuo na Mijatovica kosi, kako živi teško i da voli vidjeti nas jer se tako osjeća slobodnije, pa bi zbog toga i zadnji zalogaj dala vojniku...
Dirnut babinom pričom, legionar je otišao u kasarnu i donio punu kutiju hrane, kafe, začina i svega ostalog, pa me je zamolio da ga odvedem do babine kuće.
Vjerujte da me je ovaj njegov gest jako dirnuo.
Dirnut babinom pričom, osjetio je plaćeni vojnik želju da pomogne nezaštićenoj stariti.
Nakon što sam pokucao na vrata, izašla je baba pa mi kaže:
"E baš su ti dobre ove cigarete! "
Zatim je pogledala legionara, pa me upitala:
"Jesu li ti ovo one Švabe iz kasarne? "
Baba nije znala da on razumje naš jezik.
Ja sam se nasmijao gromoglasno, a "Švabo" nije mogao da dođe sebi od smijeha.
Baba nas je itala zašto se smijemo.
Nismo ni pokušali da objasnimo babi ko je ko.
Legionar je dao babi paket, uz obrazloženje da sam mu ja objasnio da ona teško živi.
Ona je uzela paket, srdačno se zahvalila, a onda nam je napravila još jednu kafu.
Na rastanku je uz suze rekla da i među njima ima dobrih ljudi.
Eto....
ima ljudi i kad ih nema...
Svako dobro i Bog vas poživio!
|
|
|
Jovo Peji} : Sabanci
|
20385 |
30.01.2009 |
Vedrija strana rataPisanje "Vogošćanina Pravog" ne ostavlja ravnodušnim nikoga ko je u vrijeme ono živio i ratovao na Prostorima uzaluda.
Za što i zašto su izginuli toliki junaci, mi ovozemaljski prolaznici ne možemo dati suvisli odgovor.
Da li će neko napisati knjigu o događajima i akterima, neizvjesno je jer jedni nemaju vremena, drugi dara a treći nisu bili istovremeno u vremenu i prostoru ne kojem je pisana istorija.
Sjećanja zapisana isključivo u mojoj glavi dovoljna bi bila bar za dvije knjige, "crnu" i "bijelu", o događanjima iz devedesetih.
Poput mjeseca, ratna vremena su nam okrenuta uvijek jednom stranom, ali suprotno njemu, crnom, dok niko ne piše o događajima vedrije strane, kojih je takođe bilo.
Razbijanja tuge radi, evo jedne istinite priče:
U "zemanu vojevanja", velikih i teških borbi za kotu Mačak, dominantnu na Nišićkoj visoravni, na snijegom "opančarom" prekrivenom putu ispred IKM-a Taktičke grupe, Gargamel je davao posljednje upute Malom i njegovoj jedinici o planu akcije za taj novembarski dan 1993.
godine.
Nedaleko odatle marljivi Jovan Šepur cijepao je drva za potrebe komande i pratećih jedinica smještenih u nekoliko vikendica.
Lik sa imidžom koji je kasnije nevjerovatno potrefio glumac Nikola Pejaković, Čorba iz serije ¿Složna braća¿, predratni radnik OOUR "Čistoća" iz Ilijaša, karakterističan po vožnji na papuči kamiona za odvoz smeća sa koje je sve poznate, naročito one iz "gornjeg" dijela opštine, ¿pozdravljao¿ karakterističnim pozdravom koji se sastojao od podvlačenja srednjeg prsta kroz prostor preko brkova, između nosa i gornje usne i uzvika "E, evo ti"!
Uvijek spreman na iznenadne šale, Mali dozva Jovana i pokazujući na Gargamela povika:
Evo da se kladimo da ovom čo'eku ne smiješ podvući!
Jovan je imao i osbinu da nikada nije mogao da odoli da ako mu se nešto kaže da ne smije ili ne može uraditi to ne uradi.
Pogledavši začuđenog Gargamela, koji nije shvatao o čemu se radi, Jovan skide rukavice, namjesti se i u širokom luku zamahnuvši desnom rukom podvuče srednji prst ispod nosa i gledajući Gargamela u oči uzviknu:
E, evo ti!
Odmah ukapiravši o čemu se radi i ne obazirući se na smijeh prisutnih, mrtav ozbiljan Gargamel se obrati Jovanu:
Ali ti ne smiješ to isto uraditi onome gore što galami!
Gore, na podestu pred ulazom u vikendicu komande, stajao je general Ratko Mladić i nešto vikao na one unutra.
U svom elementu, Jovan se okrenu i ne časeći ni časa zaurla:
"Ej, ti gore što galamiš" i kad se general okrenu, on ponovi radnju od maločas, efektno podvuče i doda istim tonom "E, evo ti! ".
General obustavi galamu, pogleda prisutne, koji se ovoga puta nisu usudili smijati, i reče:
"Ma ko vam je ta budala? ".
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
11934 |
14.03.2007 |
Anegdote Slave KojicaOnako, u privatnom životu, Slavo je bio jako duhovit i zanimljiv čovjek.
Ispričao mi je i par anegdota, pa vam ih evo prenosim:
***
Sve do 16.
juna 1992.
godine, Slavo je bio čest posjetilac Crne Rijeke, gdje je isao na pregovore sa muslimanima.
Jednom prilikom, zaklali muslimani jagnje, pa mu jedan od njih (starješina u Crnoj Rijeci - ime sam zaboravio), onako u šali kaže:
E, Slavo, evo tebi jagnje pa šta god ti uradiš njemu, mi ćemo tebi!
Zamisli se Slavo.
Ne ide da jagnjetu odvali plećku ili otvori stomak.
Zbog toga Slavo zavuče jagnjetu prst u guzicu - i poliža prst.
***
Dobio Slavo pancir, pa ne vjeruje da pancir može da zaustavi metak.
Zbog toga Slavo izvede kravu iz štale, stavi na nju pancir pa poče da iz pištolja puca u kravu.
Vidje to njegova majka pa istrča napolje i poče da kuka:
Šta to radiš, nesrećo jedna, ubićeš mi kravu!
"Ćuti, majko! Nemoj mi samo reći da voliš kravu više od mene! " - odbrusi joj Slavo.
P.
S.
Slavo nam je ovo anegdoty ispričao u prisustvu njegove majke, koja je na mene ostavila utisak jako dobre i poštene žene.
|
|
