|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Sokolica12 :
|
23885 |
27.02.2010 |
Rane iz prošlostiRane iz prošlosti – I Suze moga oca
Nisam imala baku i dedu sa tatine strane.
Moje prvo sjećanje na temu roditelja moga oca je mamino objašnjenje da su oni i još neki članovi tatine porodice ubijeni u Drugom svjetskom ratu.
Rekla je, da je tati teško zbog toga i da ne želi pričati o tome.
Godine su prolazile, mnoge godine i došla je 1992.
Sa ocem sam se vidjela 1993.
godine, nakon godinu i po dana od mog odlaska.
Krene priča o ratnim dešavanjima a on tako sa nekim žarom priča o tome, kao da je mladić od 20 godina a ne stariji čovjek.
Zapanjena tom žestinom, odlučnošću, hrabrošću i nekim njegovim aktivnostima pokušah mu reći da to nije za njega.
Nisam mogla razumjeti toliko poštovanje i divljenje za određene ljude i situacije.
Poslije podužeg, obostranog ubjeđivanja prekinula sam razgovor jer nisam dobila odgovor na pitanje: ”Zašto? ”
Opet su godine prolazile, a sad 2009.
godine, već starija pa valjda i sentimentalnija, počeh da razmišljam o mojim pretcima.
Ja ne znam ništa o njima, šta mojoj djeci da kažem, da pamte? S obzirom na godine moga oca, uhvatila me je panika od pomisli da jednog dana neću imati priliku za razgovor.
Pomalo sam strepila kako će podnijeti naš razgovor, ali sam čvrsto odlučila da ne odustajem.
Ispred mene, suočen sa mojom odlučnošću i razlozima, sjedio je moj otac niz čije lice pođoše suze.
Suze koje su suzdržavane 67 godina.
Sva tuga iz njegove duše se izli kroz priču: Stari Brod 1942.
godine, Sokolac 1943.
godine, ratne godine po tuđim kućama, kraj rata, boravak u domovima za ratnu siročad, nacionalizacija imovine, majka, brat, otac, sestra, stric bez obilježenog groba, žal za stričevima poginulim u Prvom svjetskom ratu i nijednom se grob ne zna.
Kako je priča tekla sve dalje, tako je njegov glas postajao sve tiši.
Bore na licu su postale još izraženije, djelovao je jako umoran i stariji više nego što jeste.
Na kraju priče je rekao: “Eto zašto, sad znaš! ”
Sad znam, a moglo se desiti da nikad ne saznam.
Sad znam, a znat će i moja djeca.
Rane iz prošlosti – II Nisu zaboravljeni
Tražeći po internetu Stari Brod 1942.
godine, našla sam informaciju da je 2008.
godine podignuto spomen-obilježje sa krstom u Starom Brodu, pored koga će biti postavljene i mermerne ploče sa imenima svih stradalih Srba, a planira se i podizanje kosturnice i spomen-hrama.
Iz druge informacije sam saznala da je 2008.
godine u Rogatici održan naučni skup na tu temu i zapisala sam ime jednog učesnika tog skupa.
Uspjela sam stupiti u kontakt s njim i dogovoriti razgovor.
Tokom razgovora sam saznala da se radi na prikupljanju imena stradalih, da je veliko interesovanje za to spomen-obilježje i da je na televiziji više puta emitovan apel kako bi spisak bio potpun.
Objasnio mi je na koji način mogu to uraditi i ovom prilikom se zahvaljujem na velikoj susretljivosti.
Moj otac je bio više nego srećan da je dočekao da bude obilježeno mjesto stradanja članova njegove porodice poslije toliko godina.
A ja, zadovoljna ostvarenim ciljem, jednim od onih koje sam sebi zadala, nakon suza isplakanih poslije 67 godina.
Rane iz prošlosti – III Srpske knjige
“Dželate treba pamtiti i proklinjati, a žrtve braniti od zaborava“- kaže akademik Dragan Nedeljković 2008.
godine u Rogatici.
Sa mišlju da žrtve ne mogu samo živjeti u našim sjećanjima a da o njihovom postojanju nema pisanih tragova, idem izvršiti uvid u matične knjige.
Ulazim u zgradu opštine.
U ruci držim spisak sa imenima članova porodice moga oca koji su stradali u Drugom svjetskom ratu.
Kod matičarke saznajem da niko od njih nije upisan u knjigu rođenih.
Dobro, shvatam da su vjerovatno bili upisani u crkvene knjige a one izgorile u ratu.
Objašnjava mi da su neko vrijeme poslije rata vršili upis u knjigu rođenih na osnovu izjava svjedoka i preživjelih članova porodice.
Pitam da li se sad mogu upisati ali odgovor je da ne može.
Nije mi jasno kako ne može, moj otac je živ, u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih se vidi ko su mu bili roditelji i da su ti ljudi postojali.
Valjda da malo zadovoljim svoju dušu, da bar negdje vidim upisana imena moje bake i mog dede, tražim izvod za oca.
Opet odgovor da ne može, treba mi punomoć od oca.
Molim da izvrši uvid u knjigu umrlih, ali ni tamo niko od njih nije upisan.
Shvatam da do sada nije niko prijavio njihovo stradanje, ali evo ja bih sad to uradila.
Opet odgovor da ne može, pošto ih nema ni u knjizi rođenih.
Vidim da je počinjem zamarati, ali ona ne vidi moje ogorčenje spoznajom da imena zapisana na papiru u mojoj ruci, samo tu i mogu biti zapisana.
Kao da nikada nisu ni rođeni, živjeli i stradali.
Počinje nešto da piše na papiru ispred sebe, očito mi daje na znanje da je razgovor završen, a ja stojim nedaleko od nje kao hipnotisana, u glavi mi tutnji od tolikih “ne može“, vrištala bih na sav glas, grozničavo pokušavam smisliti nešto, ne, ne može to tako, mora postojati neki način da budu upisani.
Pitam da li postoji mogućnost dokazivanja sudom, a ona odgovara da je na godišnjem odmoru referent koja je ranije radila naknadne upise u matične knjige i da dolazi za mjesec dana.
Koji mjesec dana, ja putujem za dva dana!
Puna gorčine, bijesa, na ivici suza izlazim iz kancelarije.
Rane iz prošlosti – IV Imovina mojih predaka
Prije mog dolaska, provjerom putem telefona, u katastru i gruntovnici sam saznala da nema imovine na imenu mog pokojnog dede, što sam i očekivala.
Objasnila sam da je izvršena nacionalizacija imovine, da nemam nikakav pisani trag o tome i pitala na koji način to da utvrdim, a ako Bog da i vratim imovinu na ime mog oca.
S obzirom da nisam imala nikakve podatke, dobila sam odgovor da treba izvršiti uvid u mnoga dokumenta, vjerovatno i izlazak na teren kako bi se utvrdilo o kojoj se imovini radi, te da je najbolje lično podnijeti zahtjev za to.
Sa strepnjom ulazim u katastar.
Pitam se šta me tek čeka ovdje, dok mi u glavi još odzvanjaju ona mnoga „ne može” od strane matičarke.
Zahvaljujući ljubaznosti gospođe iz prijemne kancelarije, nakon duge pretrage po arhivi, u ruci sam imala dokument sa podacima o mogućoj imovini moga pokojnog dede.
Ljubazna gospođa nije ni slutila kako je to bio melem za moju ojađenu dušu.
Evo, istina je, imala sam dedu, poželjeh da vičem na sav glas.
Ime moga dede je bilo zapisano u knjigama iz doba Franje Josifa, ali ga nema i ne može biti u srpskim knjigama.
Zbog utvrđivanja tačnosti pronađenih podataka bilo je potrebno ili otići na teren ili da neko iz sela to potvrdi.
U selu gdje je rođen moj otac, nisam nikada bila.
Znala sam naziv i da tamo žive dva njegova rođaka.
Nestrpljiva da se što prije utvrdi tačnost, odlučila sam da odem u selo i dovedem rođaka.
Rane iz prošlosti – V Porodično ognjište
Izlazim iz opštine i osećam neki nemir.
Sunce sija, podne je, vruće je, a mene hvata neka jeza.
Ne, nisam mislila da će ovako izgledati moj prvi odlazak na porodično ognjište.
Gdje sam bila svih ovih godina? Zašto tek sada? Molim za oprost, osjećam stid, plače mi se.
Taksi prolazi putem kroz borovu šumu.
Pokušavam vidjeti vrhove borova ali mi to ne uspijeva.
Kako su samo gordi u toj svojoj visini i ljepoti.
Na jednom proplanku konji.
Možda divlji? Da pitam taksistu? Ne, neću da prekidam tišinu koja mi odgovara.
Prija mi da posmatram njihovu grivu kako talasa u tom ujednačenom trku.
Pogled na njih smiruje ubrzane otkucaje moga srca.
Više osjećam nego što vidim, mladi taksista me povremeno gleda u retrovizor.
Vjerovatno moje lice odaje nervozu, napetost.
Eh, kad bi sve znao, shvatio bi.
Ispred nas odjednom kuća tatinog rođaka.
Izlazim iz auta, znam da je tu blizu moja dedovina, polako koračam, svjesna da po prvi put hodam zemljom mojih predaka.
Okrećem se oko sebe, nastojim zapamtiti svaki detalj, srce hoće iskočiti, a u grlu me nešto steglo.
Zaklinjem se da ću nam oduzeto vratiti bez obzira koliko bilo teško i da se toga nikada neću odreći.
Rođak je potvrdio tačnost pronađenih podataka, a zahvaljujući ljubaznoj gospođi Bogdi i šefu katastra gospodinu Dragu, sad posjedujem svu potrebnu dokumentaciju za povrat oduzete imovine.
Čekam Zakon o restituciji i to će biti još jedan, moj ostvareni cilj.
Rane iz prošlosti - VI Inicijativa
Nedjeljno je jutro.
Sokolac utonuo u tišinu.
Rijetki su prolaznici koje srećem na putu prema crkvi Svetog Ilije Proroka.
Prija mi ta jutarnja svježina i idem polako.
Ulazim u crkvu i palim svijeće.
U sumrak 17.
10.
1943 godine, iza crkve Svetog Ilije Proroka u Sokocu, na prostoru „Kazani”, ispod magistralnog puta Sokolac-Han Pijesak, strijeljan je veći broj ljudi iz Sokoca i okoline.
Strijeljan je i moj deda.
Pokušala sam saznati nešto više o tom događaju i došla do podatka da su tu između ostalih stradali i majka Gruje Novakovića, otac Slavka Mijatovića, a samo strijeljanje da je vidjela Obrenija Paunović.
Prilikom kopanja temelja fabrike za preradu krompira, dovozili su zemlju na prostor “Kazani”.
To niko nije spriječio jer nikada to mjesto nije adekvatno ni obilježeno.
Razočarana tim saznanjem otišla sam u opštinu da pitam je li postoji mogućnost za postavljanje spomen ploče.
Odgovorili su da je potrebno uputiti inicijativu - zahtjev načelniku opštine.
U zahtjevu navesti mjesto stradanja, priložiti fotografiju mjesta, navesti što više imena stradalih, priložiti izjave rodbine kao i da bude što više potpisnika zahtjeva.
Zahvaljujem se ovom prilikom na pokazanom razumijevanju.
Kako nisam u mogućnosti boraviti duže vremena u Sokocu, nemam ideju kako to realizovati, osim da se obratim putem vašeg sajta.
Molila bih one koji su zainteresovani za postavljanje spomen ploče da daju prijedlog na koji način da to i realizujemo.
Poštovana,
siguran sam da dosta posjetilaca ove stranice zna detalje o strijeljanju ovih ljudi, i da će Vam pružiti sve potreben informacije.
Na moju pomoć možete računati u svakom pogledu, u zavisnosti od vremena i mogućnosti.
Tužno je i to da je u Drugom svjetskom ratu bilo jako puno lokacija na kojima su strijeljani Srbi sa Glasinca.
Bili su nenaoružani i nemoćni, pa gotovo da i nema porodice koja nije doživjela pravu katastrofu.
Nakon Drugog svjetskog rata, bar kada smo mi Srbi u pitanju, obilježavane su samo lokacije na kojima su ginuli partizani.
U vrijeme komunizma mjesta na kojima je strijeljano manje od sto Srba su bila - beznačajna.
Mnogo Vam hvala za ovu jako dirljivu priču!
|
|
|
Dana Shopovski : Beograd
|
22971 |
30.11.2009 |
Razglednica SokolcaOtvorim Vas sajt i slušam ponovo i ponovo predivni instrumental - Koja gora Ivo...
Sedim u svom stanu na sedamnaestom spratu na Novom Beogradu, gledam sliku Sokolca pod snegom i verujte – dušu mi umiri idila sa slike.
Čujem šum pahulja u tišini snežnih jela, šum tihog povetarca i škripu snega...
Napravili ste nešto predivno!
Za Sokolac nisam ni znala....
Moj sin je sa svojim drugom iz srednje škole otišao da obiđu njegovog deku koji živi tamo.
Drug mog sina je u okolini Beograda sa mamom i tatom a na Romaniji je ostao samo deda.
Dočekao ih je otac druga moga sina koji je otišao dan ranije, deka, tetka, stric....
Dočekala ih je topla kuća, sto prepun hrane, pića, kolača a sutradan su pekli jagnje.
Sa Romanije mi je stigla tegla šumskog meda i litar domaće rakije....
Sa Romanije mi je stigla poruka, neupućena, neizrečena, da negde daleko žive ljudi čije je postojanje smešteno samo u našoj prošlosti, u detinjstvu, kada je postojala ljudskost, dobre namere i dobre misli...
Sa Romanije je stiglo moje dete fascinirano Sokolcem, dekom, drugačijim načinom života, drugačijim ljudima...
Slušam vašu muziku, gledam Sokolac pod snegom....
Razumem nagoveštaj tuge u očima druga moga sina....
Iz prirodnog je smešten u neprirodno, iz ljudskosti je upao u ne mnogo ljudsko, u kliše, lažne vrednosti, u teški maraton čiji je cilj vrlo varljiv.
Jednoga dana, kada budem osetila da mi pucaju šavovi, da tempo i obaveze više ne mogu da podnesem, spakovaću kofer i doći u Sokolac.
Ne želim više ni Grčku, ni Španiju, ne želim nikva mora, bazene....
Doći ću u proleće, da sedim pod jelama, da slućam šum vetra i cvrkut ptica...
Doći ću da vidim predivni Sokolac sa Vaše fotografije, kako izgleda kad nije pod snegom....
Dano,
vaše riječi su me dirnule do suza! Osoba koja ovako piše mora imati veliku dušu.
Vaše remek djelo, pohvala ovoj stranici, je vjerovatno i najbolji kompliment koji sam ikada dobio.
Međutim, ja nisam dovoljno bogat da olovkom izrazim ono što mislim, pa ako budete dolazili u Sokolac obavezno se raspitajte se gdje živim - i navratite.
Biće mi drago da budete gost u mojoj kući, čak i ako me ne nađete tamo.
Srdačno,
Željko Tomić
|
|
|
Maja : Beograd
|
21959 |
13.06.2009 |
O Bokiju i mojoj prvoj ljubaviDragi Sokočani, moja priča vezana za jednog vašeg sugrađanina, počinje kao u bajci.
Na moju, a verujem i njegovu, veliku žalost, ta bajka nije imala srećan kraj.
Evo danas, posle 15 godina od kada sam ga poslednji put videla, ja mislim o njemu.
Moja prva velika ljubav, susret negde na "stranom" terenu, tj.
u Srbiji.
Ja klinka sa statusom izbeglice, a on student na ETF-u u Čačku.
Godina 1992-93, period po mnogo čemu težak, doneo mi je "najlepši osećaj" u životu, a to je voleti nekog! Moja nesigurnost, nerazumevanje i nepoznavanje ljubavi, neopravdana ljubomora, sve je to dovelo do razlaza.
Međutim, taj isti čovek me je pronašao posle dve godine.
Tog momenta sam napravila najveću grešku u svom životu.
Kako nekada reče jedan pametan "čika": Teško je zbog ljubavi izgubiti ponos, a još teže zbog ponosa izgubiti ljubav.
Čak ni sada, sa ove vremenske distance ja sebi ne mogu da objasnim zašto sam na rastanku okrenula glavu, onog trena kada je hteo da me poljubi.
Udala sam se mesec dana kasnije za čoveka 14 god starijeg od mene i posle samo 5 vidjenja sa njim.
Plašila sam se bola koji bi usledio posle njegovog ponovnog gubitka.
Eto, vreme je prošlo...
i pre par godina (posle krize zbog razvoda), smognem snage i okrenem broj telefona njegovih roditelja.
Dobijem njegov broj i, i, i...
Trebalo mu je dosta da dodje sebi kad je shvatio ko ga zove.
Moj Boki (kako sam ga samo ja zvala) se oženio i to baš one godine kada sam se ja razvela.
Dobio je dete, koje se čulo u pozadini.
Na njegova pitanja kako sam, kako brak, da li imam dece i da obavezno svratim sa porodicom ako budem prolazila kroz Sokolac.
Rekla sam da hoću, da je to najlepši period mog života, da sam zadovoljna, da imam sina, da je sve kao u bajci...
:(
A šta sam drugo mogla?! ?! Rekao je da zovem, obećala sam da hoću...
slagala sam.
Nisam imala srca da mu kažem bilo šta, što bi makar na tren moglo da pokvari njegovu sreću.
Da mu kažem da lažem, da se osećam užasno, da sam planirala da odem da ga vidim, da probam makar na tren da vratim onu bajku koju smo imali, da osetim onaj zagrljaj zbog koga sam godinama patila u braku, da mu kažem da i danas čuvam one mostarske kiše koje mi je poklonio za rodjendan i sliku, on na fotelji u mojoj podstanarskoj sobici.
Dragi moj prijatelju i moja prva velika i nikad zaboravljena ljubavi...
ne želim da te zovem, ni uznemiravam, želim samo da ti kažem da sam jutros svom sinu pričala o tebi.
Sasvim slučajno tražeći neki dokument, moj David je uzeo fasciklu u kojoj stoji pesma, tvoja pisma i slika...
Pita me: mama ko je ovaj čika? Ja pogledam i nasmejem se, rekoh: mili, to je mamina prva ljubav! Gospodo draga, šta čovek da očekuje u tom trenutku kao reakciju sedmogodišnjaka, na takav mamin odgovor...
vrištao je od smeha.
A posle me je terao da mu pričam o njemu....
Naravno, mama je izbegla detalje...
:).
Eto, dragi moj Boki, jutros je jedan mali David iz Beograda upoznat sa tvojim bitisanjem na ovoj planeti i pričom da se prva ljubav nikad ne zaboravlja.
Budi mi dobro....
Maja
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
17923 |
26.05.2008 |
Argeta
"Ti nisi nikada volio moju majku - ljutito će moja kćerka - Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli.
"
"Možda si i u pravu - složih se ja sa njom.
Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči.
"
Ona se složi, te ja započeh:
Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi.
Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj.
Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.
Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani.
Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna.
U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje.
Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu.
Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata, bez ikakvog razloga, dolazili u stan da tuku njenog tatu.
Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen.
Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena.
Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da iziđe iz stana da neko ne bi njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...
Ipak, najteža je bila glad.
Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca.
Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im ja slao preko Crvenog krsta.
U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna.
Tvoja mama je maštala da ima jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana.
U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.
Odmah po prijemu pisma sam se bacio u potragu za njenom omiljenom paštetom.
Moja sestra i prijatelji su obilazili trgovine po Srbiji tražeći "Argetu".
Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je moj trud ostao uzaludan.
Poslednja nada mi je bilo pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu, ali odgovor od njega nikada ne stiže.
Par mjeseci nakon toga obustavih svaku potragu...
Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.
Nekako u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju me na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe.
U to vrijeme, vojnici u rovovima su dobijali samo jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa, te vekne suvog hljeba, koji bješe tvrd i neukusan pa ga uprkos nesnošljivoj gladi nisam mogao jesti.
Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac sa magarcem.
Bio je to brkati Jovan, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku donosio hranu.
Po reakciji vojnika iz rovova pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se taj dan dijeli nešto izuzetno dobro.
Dok je dobroćudni starkelja, mještanin toga kraja, prolazio pored mene, uz "Pomoz' Bog junače" pruži mi uobičajno vojničko sledovanje i jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta".
Zadrhtah oduševljeno! Nisam mogao da povjerujem da je pašteta pronašla mene kada ja nisam mogao da nađem nju.
Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković...
Ja sam toga jutra sjedio malo podalje.
Nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete, i slušam zadovoljno žvakanje vojnika.
Odlučio sam, da uprkos nesnosnoj gladi, paštetu sačuvam za tvoju majku.
Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao.
Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem.
Osjetih potrebu da nekome otvorim svoju dušu, pa mu ispričah moju tužnu priču.
Nakon što me nijemo sasluša, moj ratni drug se zamisli, izvadi iz džepa svoju paštetu i reče:
"Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas nešto i ne jede.
"
Dvadesetak dana nakon toga, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koje sam ljubomorno sakrio dvije paštete.
Moj rođendanski poklon je stigao sa nekoliko dana zakašnjenja, ali se ona njemu najviše obradovala.
Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u razmijenu za nekoliko cigareta.
Onu drugu paštetu, kojoj nije bilo suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.
Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi.
Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili je najzad ubjedih da iskreno voljeh njenu majku, gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
|
|
|
Ostin :
|
17897 |
22.05.2008 |
Posveceno lijepoj SuziCrveni Suzuki i plava Suzi i divlje vožnje ulicama Sarajeva davnih 90-tih nikad se neće ponoviti.
Ona je skončala svoj mladi život na prljavim ulicama Čikaga.
Nije fer, živote.
|
|
|
Branka : Stari Grad - Beograd
|
17532 |
04.04.2008 |
Još uvek kada zatvorim oči osetim snažan miris borovine.
Nikada, ništa nije ostavilo tako snažan utisak na mene.
Evo, i posle deset godina još ga osećam.
Branka V.
|
|
|
Veljko Borovcanin : Solingen
|
17492 |
27.03.2008 |
Sjecanje na 1960-teIako sam 1968.
godine otišao iz mojih rodnih Brejakovića, i tada najljepšeg grada Sokoca, a mislim i najbolje generacije, moje srce je ostalo tamo tamo gde su fijukale kose navošerke, miris pokošene trave, igranke subotom u kino-sali u koju nikada nije mogla da se smjesti sva raja.
Tamo se dočekivala zora i sa pjesmom odlazilo kući.
A sada čitam ubistva, krađe, otimanja, ogovaranja, ništa pozitivno sa mog Sokoca ne dolazi.
Da li mu je duša umrla, ne znam, ali ja sam i danas ponosan i uvjek dično kažem da sam Romaninac.
Za sve one koji me se sjećaju, veliki pozdrav i vjerujte poštenje uvijek pobjeđuje.
Veljko Borovčanin - Šumar.
@eljko veliki pozdrav tebi!
|
|
|
Ratnik :
|
15311 |
14.10.2007 |
BorjanaNaš grad, Sokolac je nekada davno imao svojih "pet minuta", bar u turističkom smislu.
Svi smo čekali 27.
juli i feštu u Brezjaku, koja je počinjala nekoliko dana prije, Tih dana u Sokolac bi dolazili svi "Sokočani" koji su živjeli van Sokoca, među njima i moja ljubav Borjana.
A Borjanu sam, vidio mnogo godina, prije, lijepa plava i visoka...
Ima la je brata, Davida.
Preko mojih prijatelja, upoznao sam Davida, i Borjanu.
Kako je samo bila lijepa!
Počeo je rat, Borjana i David su "izbjegli" u svoj Sokolac! David mi je bio veliki prijatelj, njegovu sestru sam "obožavao", družili se maksimalno! David je poginuo! Borjana se udala, a ja sam pošao u "bijeli svijet".
P.
S.
Živi smo Borjana i ja, njene ćerke i moji sinovi....
|
|
|
Ratnik :
|
15275 |
12.10.2007 |
ŠvabicaNekako, rat nas je valjao i nosio na sve strane svijeta, neko je pošao u "bijeli svijet" a neko ostao.
Mene zapalo da ostanem, na svu sreću uspio sam da preživim.
Kažu da je to tako zapisano...
No ne mogu da ne razdvojim dane na ratištu i dane na "odmoru", ako je to bio odmor, tj.
bili smo kod svojih, da kažem toplih domova, sa izbjeglicama koje smo primili.
Nekako me zapalo da imam mnogo familije, i šta ću, moram, ljudski je...
Igrom slučaja, u sopstvenom stanu postadoh "izbjeglica".
Nekako u ovo vrijeme, moji rođaci, inače smješteni kod mene, počeše da se spremaju za slavu.
Brzo će Sveti Luka, rat je, treba se spremiti! Nije mi svejedno, trpim.
Rat je.
Počeše da stižu gosti, OK.
Nigdje posluženja? Stiže jedna djevojka, pravi "avion", kaže da je kombi na parkingu! Ništa mi nije jasno, silazimo na parking...
Njemačke tablice na kombiju, svi se potrpaše u auto....
Ja izgubljen, blejim...
Ubacim se i ja u vozilo.
Idemo na selo, tek oslobođeno na slavu kod mojih rođaka.
Djevojka, "avion" vozi, ja pored nje, ali ne dolazim sebi od uzbudjenja...
Stigli smo.
Iskrcamo sve, sve...
da pođem u kuću, poziv.
Djevojka "avion", me zove, moramo nazad da pokupimo neke stvari koje smo zaboravili u mom stanu! Vraćamo se u Sokolac.
Ja sjedim naprijed pored nje u uniformi, ona "metak".
Ubi me sramota, joj....
Ćutim, šta bi drugo! Pušim neku krdžu od cigara...
nemam druge.
Ona mi nudi "Marlboro", a ja odbijam valjda što sam navikao na krdžu...
Konačno stigosmo do stana!
Penjemo se uz stepenice.
Ona priča da je došla pomoći, posebno prave borce i rođake, da je za mene čula čak u Švabiji....
Ja ništa ne shvatam, a ona kad uđosmo u stan zaključa vrata! A nazad? E, selo je moralo da pričeka na nas!
Sutra mi je pričala, kako je čula za mene i kako došla pružiti moralnu podršku....
Nama borcima...
A, kome bi drugom?
Švabicu više nikada nisam vidio!
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14650 |
15.09.2007 |
Pogled sa tetkinog tavanaU hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom.
Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.
I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela.
Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.
Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice.
Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku.
Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.
Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni.
Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".
Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima.
Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ.
Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!
Od tada, u te krajeve idem rijetko.
A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan.
Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.
Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.
I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "
*** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj.
predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"
|
|
|
Devojcica : Florida
|
7282 |
01.04.2006 |
Od mosta do gornje trafikeNikako mi nije jasno zasto su Rogaticu zvali čarsija? Možda zbog toga što je posedovala džamiju (mala, ti bi i krmad u džamiju zatvarala, kakav si nacionalista) ili je nešto lepše izgledala od Sokoca? U toj Rogatici sam imala par drugara i jednu veliku ljubav, ali mi je uvijek bila jako odvratna.
Verovatno zbog toga što su Rogatičani uvijek umišljali da su bolji od nas Sokočana! Sećam se da su Sokočani i Rogacani uvek bili u svadđi.
U ono vreme, pre 20 godina, tuče su bile česte jer "balvanaši" (čitaj Sokočani) nisu mogli da se slože sa tikvarima iz Rogatice.
Sve što su oni imali, mi smo imali bolje.
Nas je park (u tom si parku i propušila?? Sutra ti zovem mamu da joj kažem! ) vredeo tada više od pola Rogatice.
Doduše, imali su više kafića ali je "Viktorija" vredila više nego njihovih petnaest.
U njihovom hotelu sam imala osećaj da čekam voz, ko zna možda je ponekad i neki ćiro naišao!
Moje druženje je počelo u Radio-klubu.
(Hej, ja sam prestao ići u Radio-klub kada si ti počela da tamo izlasiš, tada je radio-klubiranje već bilo izašlo iz mode) To su bili moji prvi izlasci.
Ja, Olja, Ljilja, Draženka, Vesna, a od muških braća Zoran i Goran Samardžije, Malenica i Oda.
Ponekad bi zalutali pokojni Radiša Bjelaković i Stanija.
Bilo je i mnogo drugih.
Zaboravila si Baću, tj.
Zorana Bartulu, pa Bata, i naravno najboljeg sokolačkog radio-amatera svih vremena, mog kuma Zorana Kosorića...
Sastajali smo se u parku, pravili pijanke...
Ponekad bi završavali u Starom hotelu gde se pravilo disko u sali za folklor.
Kada bi nekome bila prazna kuća, napravili bi žurku...
 Bože, kako su to bila lepa vremena! I dok ovo pišem, u stomaku mi počinju da titraju leptiri ovo je prevod sa engleskog "flying butterflies", isti onaj osećaj kada sam se prvi put zaljubila, hahhahha.
E, o tome neću sada da pišem, jer bi se ta priča bila jako duga, a završila bi se tek u 2006.
godini...
Iz ovog vremena, pomenuću i Mijata, čoveka koji je u to vreme bio privlačan za devojčice.
Možda i zbog toga što se razlikovao od drugih.
Kako i sam kaže "furao je svoj fazon".
On se uklapao u naše društvo, ponekad bi nam dao pokoju cigaru ili bi podelio pivo sa nama.
Možda je primjećivao da se nekoj od mojih drugarica i sviđa.
Bile smo klinke! Ovo važi i za onog Želka iz Vancuvera i još par lepih momaka (e ovdje si u pravu, ala sam bio lijep - svaka ti je zlatna! ) iz Sokoca.
Ne za sve momke, naravno!
Ljudi su se uvek delili na dobre i loše.
Na primer Cepu sam obožavala...
hahahhaha...
On je za mene legenda, i veliko "spadalo" ali sad mogu reći i ostajem pri tome da mu dugujem život.
Samo on i ja znamo pravu istinu, i dok živim na ovom svetu to mu nikada neću zaboraviti.
 Kad odrastes u Sokocu i kada se setis dragih osoba, ni jedan politicar ne moze mi pomutiti zdrav razum.
Nije potrebno dalje da pisem...
Jos uvek imam zelju da se prosetam od mosta do gornje trafike.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
2242 |
13.10.2005 |
Davno izgubljeni prijateljPrije par dana mi se javio neki Željko iz Užica.
Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985.
godine.
Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika.
Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj.
I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.
Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće.
Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva.
čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.
U mislima ređam imena vojnika iz moje čete.
Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života.
Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.
Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag.
Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.
"U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju čija žetva će ti (možda) donijeti slavu!
Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje “akumulatore” i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije.
Nisi htio u potpunosti da me upoznaš sa svojom životnom strategijom, pa mi nije jasno na koja vrata ćeš da udariš nekim tvojim tajnim oružjem ili tim tvojim “zamajnim ovnom”, koji ponosno nosiš na ramenima kao dar “majke prirode”.
Ja sam ubjeđen u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata.
Ostaćeš bar deset godina u svim analima tvoje mjesne zajednice.
Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član kućnog savjeta.
Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica.
Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.
Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod koji si služio.
Međutim, kada ti kose pobjele, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, prisjetićeš se svoje davne prošlosti i vojnika u plavim uniformama.
Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu.
I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će da ti lagano zatreperi...
A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana.
Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem.
Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.
Ne ljuti se, zezam se.
Želim ti sve najbolje u budućnosti, a posebno mnogo sreće i djece.
Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i voliš da lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.
Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....
Zeljko Tomić & sin"
P.
S.
Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu.
Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci.
Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti.
Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu.
Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
1883 |
06.07.2005 |
Ako mogu nesto da dodam ...Ni ono "tamo daleko" više ne postoji! Jad i bjeda.
Ponekad poželim da više nikada ne odem u Sokolac, da ga bar u sjećanjima zapamtim onakvog lijepog, kakav je nekad bio dok na vlast nisu dosle ove nacionalističke svinje.
Sa druge strane, ako pažljivije pogledaš u sebe, shvatićeš da je ono što nama najviše nedostaje nije Sokolac nego naša mladost.
Nekada su drugi radili za nas (mislim na naše roditelje) a mi smo se bezbrižno igrali, išli u školu, studirali.
Dok smo bili mladi nismo strepili da sutra nećemo imati, jer su tu uvijek bili naši roditelji da nas "poguraju" kada zastanemo.
Ponašamo se poput nekog pacijenta koji je došao kod doktora a ne zna šta ga boli! Mi koji smo u inostranstvu žalimo zbog toga što smo "otišli iz Juge", oni koji su ostali tamo žale sto "nisu otišli", a svi žalimo za vremenom prije rata.
Neki kažu da žale za "Titom" a on je, u stvari, samo jedan od simbola naše mladosti, i jeste za žaljenje ali samo zbog toga što je postojao.
Sutra će i naša djeca žaliti za onim vremenom kada su, kako ti kazes "živjeli u kavezu" jer im, na žalost, bolje nikada neće biti.
Nekada davno, u nekom stripu sam procitao da "svako vrijeme ima svoje plodove".
Plodovi koje mi danas nosimo nisu slatki i lijepi kao nekada, ali se i u njima može uživati.
I kada ti loše ide kaži sebi: "život je lijep, a sutra će biti bolje".
Ako si uporna, možda će ti to i pomoći.
Drugim riječima, treba izabrati voće koje je iz "Rajske bašte".
Jos jednom ti hvala sto si se javila.
I kako ti rece "sjecanje na juce i nase divno tamo" i meni daje snagu da istrajem.
|
|
|
Kova Marinkovic-Belenzada : Toronto
|
1882 |
06.07.2005 |
Sjecam se sreceBiti srećan ovdje je prava nesreća!
Sve što je podsjećalo na sreću, otmenost, otvorenost i prirodnost - ostalo je tamo daleko.
Sve ovo što mi imamo ovdje je samo ambalaža: Otvoriš čarobno pakovanje, kad unutra - ništa!
Lažni osmijesi hladnih stranaca i izvinjenja ponudjena sa "nemjesta" su vrlo providni trikovi vrijedni pažnje samo glupima ili onima koje se prave nevješti.
Naša djeca su umorna od programiranih obaveza i života u kavezima, dok smo mi, njihovi roditelji, ošamućeni borbom (sa korovom) da se nekako ukorjenimo, postali ispražnjeni izvori stimulacije i usmjerenja.
Zato i jeste teško buditi se i radovati novom danu.
Sjećanje na juče i naše divno "tamo" daje nam snagu da istrajemo.
|
|
|
Mr,Dk,Ms : Sokolac
|
1801 |
20.06.2005 |
Vrati se druzeEvo vec treći dan gledamo u prazno, i očekujemo kad ćeš se pomoliti sa mosta da popijemo kafu i da ispredamo šuplje priče ali tebe nema...
Dok ležiš bespomoćan i vodiš ogorčenu bitku sa životom, ne možeš da čujes naše rijeci "nemoj nas ostaviti".
Tužno i sporo prolaze ovi dani, imamo mnogo priča koje nismo dovršili, a ti si sad negdje daleko, zato te molimo vrati se druže ne dozvoli da te ta mračna sila savlada...
|
|
|
Sanny :
|
1720 |
09.06.2005 |
Sahrana Aleksandra Aca Jolovića Davna 1991.
godina
Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik.
Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice.
Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.
Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra.
Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj.
Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane.
Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće.
Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.
Sjećam se dobro da nije bilo grijanja.
Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti.
Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.
Povorka je pošla oko 14h prema groblju.
Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu.
Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba.
Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".
Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao.
Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo.
Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.
Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.
Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju.
Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima.
Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica.
I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
1548 |
15.05.2005 |
Moja najdraža četvorka
Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu.
Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima.
Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.
Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda.
Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom.
Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu.
I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju.
A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili.
U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.
Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah.
Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta.
Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta.
Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.
Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori.
Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih.
Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to dobro znaš ali ti se danas nešto ne priča, pa sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ.
"
Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:
"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu.
Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima.
"
Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako da izbijem iz glave.
Kao devetogodišnje dijete, nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što zaslužujem.
Ne dugo potom, moji roditelji primjetiše da nad knjigom provodim znatno više vremena.
Naučih prvo sve o Panonskoj niziji, a onda i sve ostale lekcije.
Moj napredak u školi se prvo osjetio na testovima iz matematike.
Na njima bih najčešće dobijao preko 90% pa i još uvijek ih čuvam kao dragu uspomenu iz osnovne škole.
Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo".
Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg.
I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija".
Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:
"Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku.
Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može imati i peticu.
"
I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova.
U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao zamisliti da udari nekog đaka.
Sjetim se i te moje četvorke, koja je promjenila moj odnos prema školi, a ujedno promjenila i smisao moga života.
A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj.
da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka.
Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
|
|
|
Jovana : Beograd
|
807 |
05.02.2005 |
|
zima je.......
autos je polao krenuo....
znam jos samo 6 sati voznje i onda cu te videti.......
onda cu biti sa tobom.
onda cemo biti zajedno nekoliko dana.....
i bice lepo.
sneg ce padati ja cu se smejati sa tobom, uzivati, voleti ti.......
a onda cu morati otici.....
ipak kuca nije tamo gde je srce...
a sve ce to boleti, ali mi cemo nastaviti po starom....
ja cu se uvek vracati sokocu, i danu kada sam upoznala i zavolela jednog crnog decka........
sad cekam opet neku pogodnu priliku da malo skoknem i osvezim uspomene......
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
748 |
25.01.2005 |
Pogled na prošlost iz AmerikeJutro.
Budim se i polako otvaram oči.
Kroz prozor prodire svjetlost dana.
Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige.
Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi.
Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru.
O Bože, kako mrzim te venecijanere.
Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.
Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti.
Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu.
Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski.
I dok svraćam u “Starbucks” da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.
Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana.
Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan.
Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu.
Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu.
Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!
Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi.
Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim.
Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.
Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro.
Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao.
Poželim da se vratim nazad.
Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.
Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.
Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima.
Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović.
Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.
Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage.
Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina.
Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram.
U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj.
Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!
Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega.
Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na “Samac-Sarajevo”, prvih dana ljetnjeg raspusta… Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.
Uspomene naviru poput vode na Humkama.
Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater.
Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film “Orlovi rano lete”...
Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u “Zdravljaku”, jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel “Romanija”.
Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod “Stojkice” u jednoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog “Centrotransovog” autobusa koji me je “varljivog” ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd, sa kartom u jenom smjeru.
Za Sokolac me još samo vezuje želja da se možda tamo nekad vratim.
|
|
