|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Una : Kanada
|
39662 |
07.09.2011 |
StoSve sam uzela i stavila na sto… dušu, misao, čašu vina, žutu olovku, papir, dimljene školjke, ljutinu, šoljicu od finog purculana, jednu reč, malo svežine, trenutak prošlosti...
A mudrost? Nju sam zaboravila, ostala mi je zarobljna između britkog jezika i dokazivanja istine na valovima čistih misli.
Na levoj strani stola za - ostati, a na desnoj, onoj protivnoj, zločestoj strani, razum kaže - ne.
Ja između.
Između istine i laži.
Ja - možda istina, mi- možda laž… Gde krenuti sa onim sudbonosnim "Biti ili ne biti? "
Evo me ovde u stranoj zemlji, gde kradem Bogu dane, a tamo duša srce, u mojoj Srbiji… I kad začuh "Prokleta je Amerika...
" ja pođoh ka onom delu za, da se vratim, tamo gde se i začeh… Stadoh i pomislih, šta tamo? Sve puca, dete ima svoje, roditelji sebe… A ja možda i jesam ovde sa leve strane stola…
Sredina nije uvek zlatna, ja stojim boreći se sa sobom, glumeći čarobnjaka, koji rešava sve, a ne zna ni odakle je počeo, ni da li je.
I tako gledam levu, gledam desnu stranu stola, na jednoj nešto na drugoj malo drugačije - po nešto, a ja ni tamo ni amo.
Odlučih se za malo školjki, gutljaj vina, pa kao Skarlet, rekoh “Razmisliću o tome sutra”.
Malo muzike dolih u tanke mi vene, a sebe častih osmehom i samouživajućeg prljavog plesa..
E, on ne pripada ni jednoj strani stola, ples je moj, a osmeh ću svima dati.
Da, tu dileme nema, dajem osmehe.
A ja opet promašena kuvarica, vragolanka Vrnjačkih sokaka, balerina u pokušaju i u još po nekim “temama” neostvarena.
Gledam levo, gledam desno.
Čuh glas u sebi: ”Budi tu”.
Ali gde? Ovde za stolom, levo, desno, iza, tamo, onamo, između…
I tako popih vino, pojedoh školjke, završim s muzikom.
Šta ostade? Ostadoh sama, u sebi, na sebi, sa sobom…zarobljena, hvatajuci sebe od sebe, tražeći se i onamo i ovamo...
Ja stojim i dalje jureći odgovore, nezavršene snove, rasklimane kočije i umorne konje za odlazak samo sutrašnjici znanoj svakodnevnici i levoj ili desnoj strani nekog ili baš ovog ovde, Stola.
|
|
|
Una : Kanada
|
33124 |
17.06.2011 |
Istinita priča o Beloj sobi
Slika i na slici oni, u stihu njihov mir, san i u njemu oni zagrljeni, java - oni nasmejani.
Ona zna da čuva mir, samo ponekada ona prznica i ona njena ženska slabost i strah u njoj da ga ne izgubi, poremeti toplinu njegovog zagrljaja.
U njemu se tada pobuni ponos romanijskog muškarca i bosanska tvrdoglavost, te je kazni, jer joj uskrati toplinu usana.
Ona onda zna da prede, miluje, prašta, umiruje, šapuće.
Postoji jedna kineka poslovica “Traži za život partnera koji se najbolje miri”, oni su se baš takvi pronašli.
Nju zaboli njegova inadžijska narav, da se dokazuje na pogrešnim poljima, da krije nežnost, a sam je toplina, a ona i takvog ga voli.
Dečak u njemu joj je najdraži, jer je i sama žena-devojčica, stih, gordost, dama, domaćica, njegova “subota” i zora.
On njoj govori da je “ne da”, ona njemu “jedini”, on njoj Mila, ona njemu Milice, on njoj “za sva vremena”, ona njemu “poslednji”, on njoj piše stihove, ona njemu priče.
Oni vole iste filmove, smeju se maminim šalama, brinu o istim stvarima, jednostavnost im je skromnost, žedni su nežnosti, gladni šaputanja.
Tražili su se godinama, pronašli u trenu, ostaće u večnosti.
Menjaju juče za bolje sutra, uzimaju dah između poljubaca da prežive odvojenost, dele toplinu i razumevanje svim ljudima, uče jedno od drugog, uživaju u istini, mirišu prolećna jutra.
On ne da njihovu postelju, noć, njihovu belu sobu.
Često joj njenu buntovničku narav seli u dan, ne da u beloj sobi.
Ona se prepustila da je vodi i da on čuva njihovu intimu, ljubav i tišinu noći.
Duboko u noći kada se slučajno razdvoje i snu se traže da se zagrle, poljube.
Ponosna je što ga ima, takvog, umilnog, ponekada dalekog, hrabrog, poštenog, retko bezobraznog, oštrog jezika, ali nežnog srca, toplih usna.
On voli njenu dobrotu, pomirljivost, voli je i kada se “pomalo svađucka”, brižnu i predanu ženu, nestašnu i sočnu u beloj sobi devojčicu.
Tako malo je potrebno da parovi budu srećni, a oni to jesu, ispunjeni jedno sa drugim, pronađeni iza zareza jedne rečenice prošlih priča, u normalnosti svakodnevnoj, novinama, izazovima strasti, miru i tišini, smehu i njenim klimakteričnim suzama, oštrim jezicima, ispijanju kafe iz jedne šoljice, pisanju, tuširanju, u beloj sobi čiji mir on ljubomorno čuva za njih.
u trenutku gde Ja i Ti, postaje MI.
P.
S.
Poštovani, prijatno sam iznenađena da ste počeli objavljivati pesme i lepe priče koje nisu o ratu i politici, te tako čitajući možemo zaboraviti na tugu, bol i sve ono što je prokleti rat bio, jeste i nažalost zauvek će ostaviti tragove na svima nama.
|
|
|
Una : Kanada
|
31043 |
27.05.2011 |
U cara Muhameda kozje uši Poštovani Željko,
I sama bejah neki novinarčić, ali sam bar znala i još uvek znam da čitam i razmišljam, a ovaj novinarčić to ne ume.
Eh, kada želi da sluša bajke a ne razume ih, hoće da zna istinu a ne shvata je, a želi da veruje evo mu tema za razmišljanje:
U Srbiji i šire, ma gde ona bila i spominjala se, priča se da general Ratko Mladić, Heroj nacije nije ni uhapšen, već to oni mali ljudi na klimavim stolicama što sede u onim lepim žutim zgradama u Beogradu, ovako snimaju film za novu kampanju, te tako snimiše i bajku o hapšenju.
Ovaj A.
K.
, anonimni muslimanski novinar i njegov brat po opredeljenju Boris Tadić se i plaše, istine i naroda.
Vaš tekst je odličan, sa cinizmom i istinom o nesposobnosti MUP-a i UNPROFOR-a da dobro čuju smeh prasadi.
Novinarčiću preporučujem da pročita basnu, u kojoj je i sam akter "U cara Muhameda kozje uši".
Srpski narod će se po svim svetim hramovima moliti za zdravlje generala Ratka Mladića i svih ostalih Srba u Hagu, ili ma gde oni pecali.
|
|
|
Milojka Miric : Cirih, [Vajcarska
|
26085 |
11.01.2011 |
Selo RavanjskoMoje selo Ravanjsko mi je duboko urezano u srce.
Njega se se sećam rado uvek, jer tamo sam rođena.
U njemu žive i moja familija Mirića.
Nema ih puno, ali imaju veliko srce i plemenitu dušu.
Među njima posebno treba pomenuti vredne momke Veljku i Lazara.
Takođe pozdravljam moje roditelje Mila i Nevenku, braću Vojina i Dragana, i svu ostalu rodbinu koji žive u selu Ravanjsko, u najlepšoj gori Romaniji.
Ta naša prelepa gora Romanija je iz godine u godinu odgajala plemenite i školovane ljude koji su se kao veliki fakultetski stručnjaci, velikog i poštenog srca, rasuli po čitavom svetu.
Bilo bi lepo kad bi svi našli malo vremena da se okupimo u Pjenovcu pa da podelimo mišljenja kako da ponovo oživimo naše domove, da nam njive procvetaju cvećem i da nam iza vitih jela ponovo dopiru glasovi đaka prvaka...
Sve vas puno pozdravljam iz Švajcarske, koja mi baš nekako liči na našu Romaniju.
|
|
|
Velimir Ilijas : Bijeljina
|
26069 |
09.01.2011 |
Rađanje nad dagaromDavne 1935.
godine, a 10.
januara u prijepodnevnim satima, moja majka, Milena Adžić je u dubokoj trudnoći stavila obremenicu na rame, na nju natovarila poparene haljine i preko bašći i stola to nosila na korito kod Popića kuća da ih pratljačom ispere.
Bilo je vrlo hladno i dubok snijeg kakav je znao biti u ta vremena.
U momentu dok je ona pratljačom mlatila haljine, dolazi baba Joka, majka Popić Jefte i Vaselije pa će joj reči:
"Što ne rađaš, šta čekaš? "
"Pa rodiću kad bude vrijeme", odgovori joj Milena.
Kad je završila sa pranjem vratila se kući.
Samo što je objesila haljine da se suše, osjeti porođajne bolove pa će sama sebi reći:
"Jeb'la majku, misleći na tu babu, izgleda da ću stvarno sada roditi! "
Malo je ona trpila bolove, ali vidi nema šale, bolovi su sve jači i jači.
Zato će reči svojoj svekrvi Jelki:
"Mamo, izgleda da ću da rodim.
"
U sobi je bio svekar Panto pa će Jelka njemu reći:
"Panto, 'ajde izađi, izgleda da neva 'oće da rodi! "
Panto izađe a Milena uđe u sobu i legne.
Međutim, u tome dolazi baba Dragica Macanović, poslao je njen muž Luka da mu donese rakije i cigara.
Traži ona od Jelke da joj to da i da se odmah vrati jer joj je Luka tako naredio.
Jelka joj brani da da ide i kaže joj da se neva porađa, a vjerovanje je da je crni ciganin došao u kuću, nema mu ići dok se porodilja ne porodi.
Dragica je nestrpljiva pa će upitati Jelku:
"Kuma Jelko, šta ti je ono u kotlu na verigama, je li topla voda? Daj dagaru, unesi je u sobu i saspi tu toplu vodu u nju! "
Ulazi i Dragica i kaže Mileni:
" 'ajde ustaj! Misliš da ću te ja čekati cijeli dan.
Stani iznad dagare i raskorači se! "
Milena kaže da joj dijete umalo nije upalo u dagaru.
Eto, tako sam ja rođen.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
25781 |
16.12.2010 |
Dabogda nas voda odnijelaPoslije katastrofalnih poplava u Semberiji u kojoj su poplavljena naselja Amajlije, Popovi, Dijelovi, Međaši, Trnjaci, Batkovići, Dvorovi i druga, susreo sam se u gradu Bijeljina sa poznanikom i prijateljem, izbjeglicom iz Ilijaša, koji se sticajem okolnosti našao u naselju Dijelovi gdje je sagradio kuću.
Kaže, poplavljen je i on.
Prizemlje kuće koje je bilo opremljeno je u vodi, a sprat nije još opremio.
Morao je iseliti u grad u stan svog prijatelja.
Ispričao mi je jedan doživljaj svog komšije izbjeglice koji je sagradio kuću u neposrednoj blizini kuća dvojice mještana u selu Dijelovi.
Voda je brzo nadirala i prvo je poplavila kuću jednog od njih.
On se uskukao, a ovaj drugi samo šuti i ne pomišlja da mu bilo šta pomogne, nego samo posmatra.
Kad je voda došla i do njegove kuće, onda se tek i on uskukao.
Neko dojavi da je voda prodrla i u selo Batkoviće.
Tada će jedan od njih reči:
E neka je, neka i njih poplavi.
-
Sve je to posmatrao ovaj izbjeglica, sada njihov novi komšija i prijatelj pa će reći:
Slušajte vas dvojica! Od sada mi više niste prijatelji i nemojte mi se javljati.
Kakvi ste vi to ljudi? Neću da znam za vas.
ż
Eto, sve dok se mi radujemo da u komšije krepa krava samo da moja ostane živa, nema dobra ni napretka, dabogda nas voda odnijela.
|
|
|
Sokolica12 :
|
23885 |
27.02.2010 |
Rane iz prošlostiRane iz prošlosti ż I Suze moga oca
Nisam imala baku i dedu sa tatine strane.
Moje prvo sjećanje na temu roditelja moga oca je mamino objašnjenje da su oni i još neki članovi tatine porodice ubijeni u Drugom svjetskom ratu.
Rekla je, da je tati teško zbog toga i da ne želi pričati o tome.
Godine su prolazile, mnoge godine i došla je 1992.
Sa ocem sam se vidjela 1993.
godine, nakon godinu i po dana od mog odlaska.
Krene priča o ratnim dešavanjima a on tako sa nekim žarom priča o tome, kao da je mladić od 20 godina a ne stariji čovjek.
Zapanjena tom žestinom, odlučnošću, hrabrošću i nekim njegovim aktivnostima pokušah mu reći da to nije za njega.
Nisam mogla razumjeti toliko poštovanje i divljenje za određene ljude i situacije.
Poslije podužeg, obostranog ubjeđivanja prekinula sam razgovor jer nisam dobila odgovor na pitanje: żZašto? ż
Opet su godine prolazile, a sad 2009.
godine, već starija pa valjda i sentimentalnija, počeh da razmišljam o mojim pretcima.
Ja ne znam ništa o njima, šta mojoj djeci da kažem, da pamte? S obzirom na godine moga oca, uhvatila me je panika od pomisli da jednog dana neću imati priliku za razgovor.
Pomalo sam strepila kako će podnijeti naš razgovor, ali sam čvrsto odlučila da ne odustajem.
Ispred mene, suočen sa mojom odlučnošću i razlozima, sjedio je moj otac niz čije lice pođoše suze.
Suze koje su suzdržavane 67 godina.
Sva tuga iz njegove duše se izli kroz priču: Stari Brod 1942.
godine, Sokolac 1943.
godine, ratne godine po tuđim kućama, kraj rata, boravak u domovima za ratnu siročad, nacionalizacija imovine, majka, brat, otac, sestra, stric bez obilježenog groba, žal za stričevima poginulim u Prvom svjetskom ratu i nijednom se grob ne zna.
Kako je priča tekla sve dalje, tako je njegov glas postajao sve tiši.
Bore na licu su postale još izraženije, djelovao je jako umoran i stariji više nego što jeste.
Na kraju priče je rekao: żEto zašto, sad znaš! ż
Sad znam, a moglo se desiti da nikad ne saznam.
Sad znam, a znat će i moja djeca.
Rane iz prošlosti ż II Nisu zaboravljeni
Tražeći po internetu Stari Brod 1942.
godine, našla sam informaciju da je 2008.
godine podignuto spomen-obilježje sa krstom u Starom Brodu, pored koga će biti postavljene i mermerne ploče sa imenima svih stradalih Srba, a planira se i podizanje kosturnice i spomen-hrama.
Iz druge informacije sam saznala da je 2008.
godine u Rogatici održan naučni skup na tu temu i zapisala sam ime jednog učesnika tog skupa.
Uspjela sam stupiti u kontakt s njim i dogovoriti razgovor.
Tokom razgovora sam saznala da se radi na prikupljanju imena stradalih, da je veliko interesovanje za to spomen-obilježje i da je na televiziji više puta emitovan apel kako bi spisak bio potpun.
Objasnio mi je na koji način mogu to uraditi i ovom prilikom se zahvaljujem na velikoj susretljivosti.
Moj otac je bio više nego srećan da je dočekao da bude obilježeno mjesto stradanja članova njegove porodice poslije toliko godina.
A ja, zadovoljna ostvarenim ciljem, jednim od onih koje sam sebi zadala, nakon suza isplakanih poslije 67 godina.
Rane iz prošlosti ż III Srpske knjige
żDželate treba pamtiti i proklinjati, a žrtve braniti od zaboravaż- kaže akademik Dragan Nedeljković 2008.
godine u Rogatici.
Sa mišlju da žrtve ne mogu samo živjeti u našim sjećanjima a da o njihovom postojanju nema pisanih tragova, idem izvršiti uvid u matične knjige.
Ulazim u zgradu opštine.
U ruci držim spisak sa imenima članova porodice moga oca koji su stradali u Drugom svjetskom ratu.
Kod matičarke saznajem da niko od njih nije upisan u knjigu rođenih.
Dobro, shvatam da su vjerovatno bili upisani u crkvene knjige a one izgorile u ratu.
Objašnjava mi da su neko vrijeme poslije rata vršili upis u knjigu rođenih na osnovu izjava svjedoka i preživjelih članova porodice.
Pitam da li se sad mogu upisati ali odgovor je da ne može.
Nije mi jasno kako ne može, moj otac je živ, u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih se vidi ko su mu bili roditelji i da su ti ljudi postojali.
Valjda da malo zadovoljim svoju dušu, da bar negdje vidim upisana imena moje bake i mog dede, tražim izvod za oca.
Opet odgovor da ne može, treba mi punomoć od oca.
Molim da izvrši uvid u knjigu umrlih, ali ni tamo niko od njih nije upisan.
Shvatam da do sada nije niko prijavio njihovo stradanje, ali evo ja bih sad to uradila.
Opet odgovor da ne može, pošto ih nema ni u knjizi rođenih.
Vidim da je počinjem zamarati, ali ona ne vidi moje ogorčenje spoznajom da imena zapisana na papiru u mojoj ruci, samo tu i mogu biti zapisana.
Kao da nikada nisu ni rođeni, živjeli i stradali.
Počinje nešto da piše na papiru ispred sebe, očito mi daje na znanje da je razgovor završen, a ja stojim nedaleko od nje kao hipnotisana, u glavi mi tutnji od tolikih żne možeż, vrištala bih na sav glas, grozničavo pokušavam smisliti nešto, ne, ne može to tako, mora postojati neki način da budu upisani.
Pitam da li postoji mogućnost dokazivanja sudom, a ona odgovara da je na godišnjem odmoru referent koja je ranije radila naknadne upise u matične knjige i da dolazi za mjesec dana.
Koji mjesec dana, ja putujem za dva dana!
Puna gorčine, bijesa, na ivici suza izlazim iz kancelarije.
Rane iz prošlosti ż IV Imovina mojih predaka
Prije mog dolaska, provjerom putem telefona, u katastru i gruntovnici sam saznala da nema imovine na imenu mog pokojnog dede, što sam i očekivala.
Objasnila sam da je izvršena nacionalizacija imovine, da nemam nikakav pisani trag o tome i pitala na koji način to da utvrdim, a ako Bog da i vratim imovinu na ime mog oca.
S obzirom da nisam imala nikakve podatke, dobila sam odgovor da treba izvršiti uvid u mnoga dokumenta, vjerovatno i izlazak na teren kako bi se utvrdilo o kojoj se imovini radi, te da je najbolje lično podnijeti zahtjev za to.
Sa strepnjom ulazim u katastar.
Pitam se šta me tek čeka ovdje, dok mi u glavi još odzvanjaju ona mnoga żne možeż od strane matičarke.
Zahvaljujući ljubaznosti gospođe iz prijemne kancelarije, nakon duge pretrage po arhivi, u ruci sam imala dokument sa podacima o mogućoj imovini moga pokojnog dede.
Ljubazna gospođa nije ni slutila kako je to bio melem za moju ojađenu dušu.
Evo, istina je, imala sam dedu, poželjeh da vičem na sav glas.
Ime moga dede je bilo zapisano u knjigama iz doba Franje Josifa, ali ga nema i ne može biti u srpskim knjigama.
Zbog utvrđivanja tačnosti pronađenih podataka bilo je potrebno ili otići na teren ili da neko iz sela to potvrdi.
U selu gdje je rođen moj otac, nisam nikada bila.
Znala sam naziv i da tamo žive dva njegova rođaka.
Nestrpljiva da se što prije utvrdi tačnost, odlučila sam da odem u selo i dovedem rođaka.
Rane iz prošlosti ż V Porodično ognjište
Izlazim iz opštine i osećam neki nemir.
Sunce sija, podne je, vruće je, a mene hvata neka jeza.
Ne, nisam mislila da će ovako izgledati moj prvi odlazak na porodično ognjište.
Gdje sam bila svih ovih godina? Zašto tek sada? Molim za oprost, osjećam stid, plače mi se.
Taksi prolazi putem kroz borovu šumu.
Pokušavam vidjeti vrhove borova ali mi to ne uspijeva.
Kako su samo gordi u toj svojoj visini i ljepoti.
Na jednom proplanku konji.
Možda divlji? Da pitam taksistu? Ne, neću da prekidam tišinu koja mi odgovara.
Prija mi da posmatram njihovu grivu kako talasa u tom ujednačenom trku.
Pogled na njih smiruje ubrzane otkucaje moga srca.
Više osjećam nego što vidim, mladi taksista me povremeno gleda u retrovizor.
Vjerovatno moje lice odaje nervozu, napetost.
Eh, kad bi sve znao, shvatio bi.
Ispred nas odjednom kuća tatinog rođaka.
Izlazim iz auta, znam da je tu blizu moja dedovina, polako koračam, svjesna da po prvi put hodam zemljom mojih predaka.
Okrećem se oko sebe, nastojim zapamtiti svaki detalj, srce hoće iskočiti, a u grlu me nešto steglo.
Zaklinjem se da ću nam oduzeto vratiti bez obzira koliko bilo teško i da se toga nikada neću odreći.
Rođak je potvrdio tačnost pronađenih podataka, a zahvaljujući ljubaznoj gospođi Bogdi i šefu katastra gospodinu Dragu, sad posjedujem svu potrebnu dokumentaciju za povrat oduzete imovine.
Čekam Zakon o restituciji i to će biti još jedan, moj ostvareni cilj.
Rane iz prošlosti - VI Inicijativa
Nedjeljno je jutro.
Sokolac utonuo u tišinu.
Rijetki su prolaznici koje srećem na putu prema crkvi Svetog Ilije Proroka.
Prija mi ta jutarnja svježina i idem polako.
Ulazim u crkvu i palim svijeće.
U sumrak 17.
10.
1943 godine, iza crkve Svetog Ilije Proroka u Sokocu, na prostoru żKazaniż, ispod magistralnog puta Sokolac-Han Pijesak, strijeljan je veći broj ljudi iz Sokoca i okoline.
Strijeljan je i moj deda.
Pokušala sam saznati nešto više o tom događaju i došla do podatka da su tu između ostalih stradali i majka Gruje Novakovića, otac Slavka Mijatovića, a samo strijeljanje da je vidjela Obrenija Paunović.
Prilikom kopanja temelja fabrike za preradu krompira, dovozili su zemlju na prostor żKazaniż.
To niko nije spriječio jer nikada to mjesto nije adekvatno ni obilježeno.
Razočarana tim saznanjem otišla sam u opštinu da pitam je li postoji mogućnost za postavljanje spomen ploče.
Odgovorili su da je potrebno uputiti inicijativu - zahtjev načelniku opštine.
U zahtjevu navesti mjesto stradanja, priložiti fotografiju mjesta, navesti što više imena stradalih, priložiti izjave rodbine kao i da bude što više potpisnika zahtjeva.
Zahvaljujem se ovom prilikom na pokazanom razumijevanju.
Kako nisam u mogućnosti boraviti duže vremena u Sokocu, nemam ideju kako to realizovati, osim da se obratim putem vašeg sajta.
Molila bih one koji su zainteresovani za postavljanje spomen ploče da daju prijedlog na koji način da to i realizujemo.
Poštovana,
siguran sam da dosta posjetilaca ove stranice zna detalje o strijeljanju ovih ljudi, i da će Vam pružiti sve potreben informacije.
Na moju pomoć možete računati u svakom pogledu, u zavisnosti od vremena i mogućnosti.
Tužno je i to da je u Drugom svjetskom ratu bilo jako puno lokacija na kojima su strijeljani Srbi sa Glasinca.
Bili su nenaoružani i nemoćni, pa gotovo da i nema porodice koja nije doživjela pravu katastrofu.
Nakon Drugog svjetskog rata, bar kada smo mi Srbi u pitanju, obilježavane su samo lokacije na kojima su ginuli partizani.
U vrijeme komunizma mjesta na kojima je strijeljano manje od sto Srba su bila - beznačajna.
Mnogo Vam hvala za ovu jako dirljivu priču!
|
|
|
Dana Shopovski : Beograd
|
22971 |
30.11.2009 |
Razglednica SokolcaOtvorim Vas sajt i slušam ponovo i ponovo predivni instrumental - Koja gora Ivo...
Sedim u svom stanu na sedamnaestom spratu na Novom Beogradu, gledam sliku Sokolca pod snegom i verujte ż dušu mi umiri idila sa slike.
Čujem šum pahulja u tišini snežnih jela, šum tihog povetarca i škripu snega...
Napravili ste nešto predivno!
Za Sokolac nisam ni znala....
Moj sin je sa svojim drugom iz srednje škole otišao da obiđu njegovog deku koji živi tamo.
Drug mog sina je u okolini Beograda sa mamom i tatom a na Romaniji je ostao samo deda.
Dočekao ih je otac druga moga sina koji je otišao dan ranije, deka, tetka, stric....
Dočekala ih je topla kuća, sto prepun hrane, pića, kolača a sutradan su pekli jagnje.
Sa Romanije mi je stigla tegla šumskog meda i litar domaće rakije....
Sa Romanije mi je stigla poruka, neupućena, neizrečena, da negde daleko žive ljudi čije je postojanje smešteno samo u našoj prošlosti, u detinjstvu, kada je postojala ljudskost, dobre namere i dobre misli...
Sa Romanije je stiglo moje dete fascinirano Sokolcem, dekom, drugačijim načinom života, drugačijim ljudima...
Slušam vašu muziku, gledam Sokolac pod snegom....
Razumem nagoveštaj tuge u očima druga moga sina....
Iz prirodnog je smešten u neprirodno, iz ljudskosti je upao u ne mnogo ljudsko, u kliše, lažne vrednosti, u teški maraton čiji je cilj vrlo varljiv.
Jednoga dana, kada budem osetila da mi pucaju šavovi, da tempo i obaveze više ne mogu da podnesem, spakovaću kofer i doći u Sokolac.
Ne želim više ni Grčku, ni Španiju, ne želim nikva mora, bazene....
Doći ću u proleće, da sedim pod jelama, da slućam šum vetra i cvrkut ptica...
Doći ću da vidim predivni Sokolac sa Vaše fotografije, kako izgleda kad nije pod snegom....
Dano,
vaše riječi su me dirnule do suza! Osoba koja ovako piše mora imati veliku dušu.
Vaše remek djelo, pohvala ovoj stranici, je vjerovatno i najbolji kompliment koji sam ikada dobio.
Međutim, ja nisam dovoljno bogat da olovkom izrazim ono što mislim, pa ako budete dolazili u Sokolac obavezno se raspitajte se gdje živim - i navratite.
Biće mi drago da budete gost u mojoj kući, čak i ako me ne nađete tamo.
Srdačno,
Željko Tomić
|
|
|
Maja : Beograd
|
21959 |
13.06.2009 |
O Bokiju i mojoj prvoj ljubaviDragi Sokočani, moja priča vezana za jednog vašeg sugrađanina, počinje kao u bajci.
Na moju, a verujem i njegovu, veliku žalost, ta bajka nije imala srećan kraj.
Evo danas, posle 15 godina od kada sam ga poslednji put videla, ja mislim o njemu.
Moja prva velika ljubav, susret negde na "stranom" terenu, tj.
u Srbiji.
Ja klinka sa statusom izbeglice, a on student na ETF-u u Čačku.
Godina 1992-93, period po mnogo čemu težak, doneo mi je "najlepši osećaj" u životu, a to je voleti nekog! Moja nesigurnost, nerazumevanje i nepoznavanje ljubavi, neopravdana ljubomora, sve je to dovelo do razlaza.
Međutim, taj isti čovek me je pronašao posle dve godine.
Tog momenta sam napravila najveću grešku u svom životu.
Kako nekada reče jedan pametan "čika": Teško je zbog ljubavi izgubiti ponos, a još teže zbog ponosa izgubiti ljubav.
Čak ni sada, sa ove vremenske distance ja sebi ne mogu da objasnim zašto sam na rastanku okrenula glavu, onog trena kada je hteo da me poljubi.
Udala sam se mesec dana kasnije za čoveka 14 god starijeg od mene i posle samo 5 vidjenja sa njim.
Plašila sam se bola koji bi usledio posle njegovog ponovnog gubitka.
Eto, vreme je prošlo...
i pre par godina (posle krize zbog razvoda), smognem snage i okrenem broj telefona njegovih roditelja.
Dobijem njegov broj i, i, i...
Trebalo mu je dosta da dodje sebi kad je shvatio ko ga zove.
Moj Boki (kako sam ga samo ja zvala) se oženio i to baš one godine kada sam se ja razvela.
Dobio je dete, koje se čulo u pozadini.
Na njegova pitanja kako sam, kako brak, da li imam dece i da obavezno svratim sa porodicom ako budem prolazila kroz Sokolac.
Rekla sam da hoću, da je to najlepši period mog života, da sam zadovoljna, da imam sina, da je sve kao u bajci...
:(
A šta sam drugo mogla?! ?! Rekao je da zovem, obećala sam da hoću...
slagala sam.
Nisam imala srca da mu kažem bilo šta, što bi makar na tren moglo da pokvari njegovu sreću.
Da mu kažem da lažem, da se osećam užasno, da sam planirala da odem da ga vidim, da probam makar na tren da vratim onu bajku koju smo imali, da osetim onaj zagrljaj zbog koga sam godinama patila u braku, da mu kažem da i danas čuvam one mostarske kiše koje mi je poklonio za rodjendan i sliku, on na fotelji u mojoj podstanarskoj sobici.
Dragi moj prijatelju i moja prva velika i nikad zaboravljena ljubavi...
ne želim da te zovem, ni uznemiravam, želim samo da ti kažem da sam jutros svom sinu pričala o tebi.
Sasvim slučajno tražeći neki dokument, moj David je uzeo fasciklu u kojoj stoji pesma, tvoja pisma i slika...
Pita me: mama ko je ovaj čika? Ja pogledam i nasmejem se, rekoh: mili, to je mamina prva ljubav! Gospodo draga, šta čovek da očekuje u tom trenutku kao reakciju sedmogodišnjaka, na takav mamin odgovor...
vrištao je od smeha.
A posle me je terao da mu pričam o njemu....
Naravno, mama je izbegla detalje...
:).
Eto, dragi moj Boki, jutros je jedan mali David iz Beograda upoznat sa tvojim bitisanjem na ovoj planeti i pričom da se prva ljubav nikad ne zaboravlja.
Budi mi dobro....
Maja
|
|
|
Ostin :
|
17897 |
22.05.2008 |
Posveceno lijepoj SuziCrveni Suzuki i plava Suzi i divlje vožnje ulicama Sarajeva davnih 90-tih nikad se neće ponoviti.
Ona je skončala svoj mladi život na prljavim ulicama Čikaga.
Nije fer, živote.
|
|
|
Branka : Stari Grad - Beograd
|
17532 |
04.04.2008 |
Još uvek kada zatvorim oči osetim snažan miris borovine.
Nikada, ništa nije ostavilo tako snažan utisak na mene.
Evo, i posle deset godina još ga osećam.
Branka V.
|
|
|
Veljko Borovcanin : Solingen
|
17492 |
27.03.2008 |
Sjecanje na 1960-teIako sam 1968.
godine otišao iz mojih rodnih Brejakovića, i tada najljepšeg grada Sokoca, a mislim i najbolje generacije, moje srce je ostalo tamo tamo gde su fijukale kose navošerke, miris pokošene trave, igranke subotom u kino-sali u koju nikada nije mogla da se smjesti sva raja.
Tamo se dočekivala zora i sa pjesmom odlazilo kući.
A sada čitam ubistva, krađe, otimanja, ogovaranja, ništa pozitivno sa mog Sokoca ne dolazi.
Da li mu je duša umrla, ne znam, ali ja sam i danas ponosan i uvjek dično kažem da sam Romaninac.
Za sve one koji me se sjećaju, veliki pozdrav i vjerujte poštenje uvijek pobjeđuje.
Veljko Borovčanin - Šumar.
Željko veliki pozdrav tebi!
|
|
|
Ratnik :
|
15311 |
14.10.2007 |
BorjanaNaš grad, Sokolac je nekada davno imao svojih "pet minuta", bar u turističkom smislu.
Svi smo čekali 27.
juli i feštu u Brezjaku, koja je počinjala nekoliko dana prije, Tih dana u Sokolac bi dolazili svi "Sokočani" koji su živjeli van Sokoca, među njima i moja ljubav Borjana.
A Borjanu sam, vidio mnogo godina, prije, lijepa plava i visoka...
Ima la je brata, Davida.
Preko mojih prijatelja, upoznao sam Davida, i Borjanu.
Kako je samo bila lijepa!
Počeo je rat, Borjana i David su "izbjegli" u svoj Sokolac! David mi je bio veliki prijatelj, njegovu sestru sam "obožavao", družili se maksimalno! David je poginuo! Borjana se udala, a ja sam pošao u "bijeli svijet".
P.
S.
Živi smo Borjana i ja, njene ćerke i moji sinovi....
|
|
|
Ratnik :
|
15275 |
12.10.2007 |
ŠvabicaNekako, rat nas je valjao i nosio na sve strane svijeta, neko je pošao u "bijeli svijet" a neko ostao.
Mene zapalo da ostanem, na svu sreću uspio sam da preživim.
Kažu da je to tako zapisano...
No ne mogu da ne razdvojim dane na ratištu i dane na "odmoru", ako je to bio odmor, tj.
bili smo kod svojih, da kažem toplih domova, sa izbjeglicama koje smo primili.
Nekako me zapalo da imam mnogo familije, i šta ću, moram, ljudski je...
Igrom slučaja, u sopstvenom stanu postadoh "izbjeglica".
Nekako u ovo vrijeme, moji rođaci, inače smješteni kod mene, počeše da se spremaju za slavu.
Brzo će Sveti Luka, rat je, treba se spremiti! Nije mi svejedno, trpim.
Rat je.
Počeše da stižu gosti, OK.
Nigdje posluženja? Stiže jedna djevojka, pravi "avion", kaže da je kombi na parkingu! Ništa mi nije jasno, silazimo na parking...
Njemačke tablice na kombiju, svi se potrpaše u auto....
Ja izgubljen, blejim...
Ubacim se i ja u vozilo.
Idemo na selo, tek oslobođeno na slavu kod mojih rođaka.
Djevojka, "avion" vozi, ja pored nje, ali ne dolazim sebi od uzbudjenja...
Stigli smo.
Iskrcamo sve, sve...
da pođem u kuću, poziv.
Djevojka "avion", me zove, moramo nazad da pokupimo neke stvari koje smo zaboravili u mom stanu! Vraćamo se u Sokolac.
Ja sjedim naprijed pored nje u uniformi, ona "metak".
Ubi me sramota, joj....
Ćutim, šta bi drugo! Pušim neku krdžu od cigara...
nemam druge.
Ona mi nudi "Marlboro", a ja odbijam valjda što sam navikao na krdžu...
Konačno stigosmo do stana!
Penjemo se uz stepenice.
Ona priča da je došla pomoći, posebno prave borce i rođake, da je za mene čula čak u Švabiji....
Ja ništa ne shvatam, a ona kad uđosmo u stan zaključa vrata! A nazad? E, selo je moralo da pričeka na nas!
Sutra mi je pričala, kako je čula za mene i kako došla pružiti moralnu podršku....
Nama borcima...
A, kome bi drugom?
Švabicu više nikada nisam vidio!
|
|
|
Devojcica : Florida
|
7282 |
01.04.2006 |
Od mosta do gornje trafikeNikako mi nije jasno zasto su Rogaticu zvali čarsija? Možda zbog toga što je posedovala džamiju (mala, ti bi i krmad u džamiju zatvarala, kakav si nacionalista) ili je nešto lepše izgledala od Sokoca? U toj Rogatici sam imala par drugara i jednu veliku ljubav, ali mi je uvijek bila jako odvratna.
Verovatno zbog toga što su Rogatičani uvijek umišljali da su bolji od nas Sokočana! Sećam se da su Sokočani i Rogacani uvek bili u svadđi.
U ono vreme, pre 20 godina, tuče su bile česte jer "balvanaši" (čitaj Sokočani) nisu mogli da se slože sa tikvarima iz Rogatice.
Sve što su oni imali, mi smo imali bolje.
Nas je park (u tom si parku i propušila?? Sutra ti zovem mamu da joj kažem! ) vredeo tada više od pola Rogatice.
Doduše, imali su više kafića ali je "Viktorija" vredila više nego njihovih petnaest.
U njihovom hotelu sam imala osećaj da čekam voz, ko zna možda je ponekad i neki ćiro naišao!
Moje druženje je počelo u Radio-klubu.
(Hej, ja sam prestao ići u Radio-klub kada si ti počela da tamo izlasiš, tada je radio-klubiranje već bilo izašlo iz mode) To su bili moji prvi izlasci.
Ja, Olja, Ljilja, Draženka, Vesna, a od muških braća Zoran i Goran Samardžije, Malenica i Oda.
Ponekad bi zalutali pokojni Radiša Bjelaković i Stanija.
Bilo je i mnogo drugih.
Zaboravila si Baću, tj.
Zorana Bartulu, pa Bata, i naravno najboljeg sokolačkog radio-amatera svih vremena, mog kuma Zorana Kosorića...
Sastajali smo se u parku, pravili pijanke...
Ponekad bi završavali u Starom hotelu gde se pravilo disko u sali za folklor.
Kada bi nekome bila prazna kuća, napravili bi žurku...
 Bože, kako su to bila lepa vremena! I dok ovo pišem, u stomaku mi počinju da titraju leptiri ovo je prevod sa engleskog "flying butterflies", isti onaj osećaj kada sam se prvi put zaljubila, hahhahha.
E, o tome neću sada da pišem, jer bi se ta priča bila jako duga, a završila bi se tek u 2006.
godini...
Iz ovog vremena, pomenuću i Mijata, čoveka koji je u to vreme bio privlačan za devojčice.
Možda i zbog toga što se razlikovao od drugih.
Kako i sam kaže "furao je svoj fazon".
On se uklapao u naše društvo, ponekad bi nam dao pokoju cigaru ili bi podelio pivo sa nama.
Možda je primjećivao da se nekoj od mojih drugarica i sviđa.
Bile smo klinke! Ovo važi i za onog Želka iz Vancuvera i još par lepih momaka (e ovdje si u pravu, ala sam bio lijep - svaka ti je zlatna! ) iz Sokoca.
Ne za sve momke, naravno!
Ljudi su se uvek delili na dobre i loše.
Na primer Cepu sam obožavala...
hahahhaha...
On je za mene legenda, i veliko "spadalo" ali sad mogu reći i ostajem pri tome da mu dugujem život.
Samo on i ja znamo pravu istinu, i dok živim na ovom svetu to mu nikada neću zaboraviti.
 Kad odrastes u Sokocu i kada se setis dragih osoba, ni jedan politicar ne moze mi pomutiti zdrav razum.
Nije potrebno dalje da pisem...
Jos uvek imam zelju da se prosetam od mosta do gornje trafike.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
1883 |
06.07.2005 |
Ako mogu nesto da dodam ...Ni ono "tamo daleko" više ne postoji! Jad i bjeda.
Ponekad poželim da više nikada ne odem u Sokolac, da ga bar u sjećanjima zapamtim onakvog lijepog, kakav je nekad bio dok na vlast nisu dosle ove nacionalističke svinje.
Sa druge strane, ako pažljivije pogledaš u sebe, shvatićeš da je ono što nama najviše nedostaje nije Sokolac nego naša mladost.
Nekada su drugi radili za nas (mislim na naše roditelje) a mi smo se bezbrižno igrali, išli u školu, studirali.
Dok smo bili mladi nismo strepili da sutra nećemo imati, jer su tu uvijek bili naši roditelji da nas "poguraju" kada zastanemo.
Ponašamo se poput nekog pacijenta koji je došao kod doktora a ne zna šta ga boli! Mi koji smo u inostranstvu žalimo zbog toga što smo "otišli iz Juge", oni koji su ostali tamo žale sto "nisu otišli", a svi žalimo za vremenom prije rata.
Neki kažu da žale za "Titom" a on je, u stvari, samo jedan od simbola naše mladosti, i jeste za žaljenje ali samo zbog toga što je postojao.
Sutra će i naša djeca žaliti za onim vremenom kada su, kako ti kazes "živjeli u kavezu" jer im, na žalost, bolje nikada neće biti.
Nekada davno, u nekom stripu sam procitao da "svako vrijeme ima svoje plodove".
Plodovi koje mi danas nosimo nisu slatki i lijepi kao nekada, ali se i u njima može uživati.
I kada ti loše ide kaži sebi: "život je lijep, a sutra će biti bolje".
Ako si uporna, možda će ti to i pomoći.
Drugim riječima, treba izabrati voće koje je iz "Rajske bašte".
Jos jednom ti hvala sto si se javila.
I kako ti rece "sjecanje na juce i nase divno tamo" i meni daje snagu da istrajem.
|
|
|
Kova Marinkovic-Belenzada : Toronto
|
1882 |
06.07.2005 |
Sjecam se sreceBiti srećan ovdje je prava nesreća!
Sve što je podsjećalo na sreću, otmenost, otvorenost i prirodnost - ostalo je tamo daleko.
Sve ovo što mi imamo ovdje je samo ambalaža: Otvoriš čarobno pakovanje, kad unutra - ništa!
Lažni osmijesi hladnih stranaca i izvinjenja ponudjena sa "nemjesta" su vrlo providni trikovi vrijedni pažnje samo glupima ili onima koje se prave nevješti.
Naša djeca su umorna od programiranih obaveza i života u kavezima, dok smo mi, njihovi roditelji, ošamućeni borbom (sa korovom) da se nekako ukorjenimo, postali ispražnjeni izvori stimulacije i usmjerenja.
Zato i jeste teško buditi se i radovati novom danu.
Sjećanje na juče i naše divno "tamo" daje nam snagu da istrajemo.
|
|
|
Mr,Dk,Ms : Sokolac
|
1801 |
20.06.2005 |
Vrati se druzeEvo vec treći dan gledamo u prazno, i očekujemo kad ćeš se pomoliti sa mosta da popijemo kafu i da ispredamo šuplje priče ali tebe nema...
Dok ležiš bespomoćan i vodiš ogorčenu bitku sa životom, ne možeš da čujes naše rijeci "nemoj nas ostaviti".
Tužno i sporo prolaze ovi dani, imamo mnogo priča koje nismo dovršili, a ti si sad negdje daleko, zato te molimo vrati se druže ne dozvoli da te ta mračna sila savlada...
|
|
|
Sanny :
|
1720 |
09.06.2005 |
Sahrana Aleksandra Aca Jolovića Davna 1991.
godina
Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik.
Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice.
Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.
Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra.
Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj.
Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane.
Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće.
Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.
Sjećam se dobro da nije bilo grijanja.
Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti.
Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.
Povorka je pošla oko 14h prema groblju.
Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu.
Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba.
Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".
Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao.
Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo.
Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.
Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.
Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju.
Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima.
Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica.
I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
|
|
|
Jovana : Beograd
|
807 |
05.02.2005 |
|
zima je.......
autos je polao krenuo....
znam jos samo 6 sati voznje i onda cu te videti.......
onda cu biti sa tobom.
onda cemo biti zajedno nekoliko dana.....
i bice lepo.
sneg ce padati ja cu se smejati sa tobom, uzivati, voleti ti.......
a onda cu morati otici.....
ipak kuca nije tamo gde je srce...
a sve ce to boleti, ali mi cemo nastaviti po starom....
ja cu se uvek vracati sokocu, i danu kada sam upoznala i zavolela jednog crnog decka........
sad cekam opet neku pogodnu priliku da malo skoknem i osvezim uspomene......
|
|
