|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Branka : Stari Grad - Beograd
Broj: 17532 Datum: 04.04.2008
Još uvek kada zatvorim oči osetim snažan miris borovine.
Nikada, ništa nije ostavilo tako snažan utisak na mene.
Evo, i posle deset godina još ga osećam.
Branka V.
|
Ratnik :
Broj: 15311 Datum: 14.10.2007
BorjanaNaš grad, Sokolac je nekada davno imao svojih "pet minuta", bar u turističkom smislu.
Svi smo čekali 27.
juli i feštu u Brezjaku, koja je počinjala nekoliko dana prije, Tih dana u Sokolac bi dolazili svi "Sokočani" koji su živjeli van Sokoca, među njima i moja ljubav Borjana.
A Borjanu sam, vidio mnogo godina, prije, lijepa plava i visoka...
Ima la je brata, Davida.
Preko mojih prijatelja, upoznao sam Davida, i Borjanu.
Kako je samo bila lijepa!
Počeo je rat, Borjana i David su "izbjegli" u svoj Sokolac! David mi je bio veliki prijatelj, njegovu sestru sam "obožavao", družili se maksimalno! David je poginuo! Borjana se udala, a ja sam pošao u "bijeli svijet".
P.
S.
Živi smo Borjana i ja, njene ćerke i moji sinovi....
|
Ratnik :
Broj: 15275 Datum: 12.10.2007
ŠvabicaNekako, rat nas je valjao i nosio na sve strane svijeta, neko je pošao u "bijeli svijet" a neko ostao.
Mene zapalo da ostanem, na svu sreću uspio sam da preživim.
Kažu da je to tako zapisano...
No ne mogu da ne razdvojim dane na ratištu i dane na "odmoru", ako je to bio odmor, tj.
bili smo kod svojih, da kažem toplih domova, sa izbjeglicama koje smo primili.
Nekako me zapalo da imam mnogo familije, i šta ću, moram, ljudski je...
Igrom slučaja, u sopstvenom stanu postadoh "izbjeglica".
Nekako u ovo vrijeme, moji rođaci, inače smješteni kod mene, počeše da se spremaju za slavu.
Brzo će Sveti Luka, rat je, treba se spremiti! Nije mi svejedno, trpim.
Rat je.
Počeše da stižu gosti, OK.
Nigdje posluženja? Stiže jedna djevojka, pravi "avion", kaže da je kombi na parkingu! Ništa mi nije jasno, silazimo na parking...
Njemačke tablice na kombiju, svi se potrpaše u auto....
Ja izgubljen, blejim...
Ubacim se i ja u vozilo.
Idemo na selo, tek oslobođeno na slavu kod mojih rođaka.
Djevojka, "avion" vozi, ja pored nje, ali ne dolazim sebi od uzbudjenja...
Stigli smo.
Iskrcamo sve, sve...
da pođem u kuću, poziv.
Djevojka "avion", me zove, moramo nazad da pokupimo neke stvari koje smo zaboravili u mom stanu! Vraćamo se u Sokolac.
Ja sjedim naprijed pored nje u uniformi, ona "metak".
Ubi me sramota, joj....
Ćutim, šta bi drugo! Pušim neku krdžu od cigara...
nemam druge.
Ona mi nudi "Marlboro", a ja odbijam valjda što sam navikao na krdžu...
Konačno stigosmo do stana!
Penjemo se uz stepenice.
Ona priča da je došla pomoći, posebno prave borce i rođake, da je za mene čula čak u Švabiji....
Ja ništa ne shvatam, a ona kad uđosmo u stan zaključa vrata! A nazad? E, selo je moralo da pričeka na nas!
Sutra mi je pričala, kako je čula za mene i kako došla pružiti moralnu podršku....
Nama borcima...
A, kome bi drugom?
Švabicu više nikada nisam vidio!
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 14650 Datum: 15.09.2007
Pogled sa Takačevog tavana
U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom.
Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.
I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela.
Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.
Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice.
Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku.
Sem Takača, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.
Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni.
Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".
Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima.
Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ.
Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!
Od tada, u te krajeve idem rijetko.
A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na Takačev tavan.
Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.
Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.
I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "
*** Ova fotografija je stvarno snimljena na Takačevom tavanu, tj.
predstavlja "Pogled sa Takačevog tavana"
|
Devojcica : Florida
Broj: 7282 Datum: 01.04.2006
Od mosta do gornje trafikeNikako mi nije jasno zasto su Rogaticu zvali čarsija? Možda zbog toga što je posedovala džamiju (mala, ti bi i krmad u džamiju zatvarala, kakav si nacionalista) ili je nešto lepše izgledala od Sokoca? U toj Rogatici sam imala par drugara i jednu veliku ljubav, ali mi je uvijek bila jako odvratna.
Verovatno zbog toga što su Rogatičani uvijek umišljali da su bolji od nas Sokočana! Sećam se da su Sokočani i Rogacani uvek bili u svadđi.
U ono vreme, pre 20 godina, tuče su bile česte jer "balvanaši" (čitaj Sokočani) nisu mogli da se slože sa tikvarima iz Rogatice.
Sve što su oni imali, mi smo imali bolje.
Nas je park (u tom si parku i propušila?? Sutra ti zovem mamu da joj kažem! ) vredeo tada više od pola Rogatice.
Doduše, imali su više kafića ali je "Viktorija" vredila više nego njihovih petnaest.
U njihovom hotelu sam imala osećaj da čekam voz, ko zna možda je ponekad i neki ćiro naišao!
Moje druženje je počelo u Radio-klubu.
(Hej, ja sam prestao ići u Radio-klub kada si ti počela da tamo izlasiš, tada je radio-klubiranje već bilo izašlo iz mode) To su bili moji prvi izlasci.
Ja, Olja, Ljilja, Draženka, Vesna, a od muških braća Zoran i Goran Samardžije, Malenica i Oda.
Ponekad bi zalutali pokojni Radiša Bjelaković i Stanija.
Bilo je i mnogo drugih.
Zaboravila si Baću, tj.
Zorana Bartulu, pa Bata, i naravno najboljeg sokolačkog radio-amatera svih vremena, mog kuma Zorana Kosorića...
Sastajali smo se u parku, pravili pijanke...
Ponekad bi završavali u Starom hotelu gde se pravilo disko u sali za folklor.
Kada bi nekome bila prazna kuća, napravili bi žurku...
 Bože, kako su to bila lepa vremena! I dok ovo pišem, u stomaku mi počinju da titraju leptiri ovo je prevod sa engleskog "flying butterflies", isti onaj osećaj kada sam se prvi put zaljubila, hahhahha.
E, o tome neću sada da pišem, jer bi se ta priča bila jako duga, a završila bi se tek u 2006.
godini...
Iz ovog vremena, pomenuću i Mijata, čoveka koji je u to vreme bio privlačan za devojčice.
Možda i zbog toga što se razlikovao od drugih.
Kako i sam kaže "furao je svoj fazon".
On se uklapao u naše društvo, ponekad bi nam dao pokoju cigaru ili bi podelio pivo sa nama.
Možda je primjećivao da se nekoj od mojih drugarica i sviđa.
Bile smo klinke! Ovo važi i za onog Želka iz Vancuvera i još par lepih momaka (e ovdje si u pravu, ala sam bio lijep - svaka ti je zlatna! ) iz Sokoca.
Ne za sve momke, naravno!
Ljudi su se uvek delili na dobre i loše.
Na primer Cepu sam obožavala...
hahahhaha...
On je za mene legenda, i veliko "spadalo" ali sad mogu reći i ostajem pri tome da mu dugujem život.
Samo on i ja znamo pravu istinu, i dok živim na ovom svetu to mu nikada neću zaboraviti.
 Kad odrastes u Sokocu i kada se setis dragih osoba, ni jedan politicar ne moze mi pomutiti zdrav razum.
Nije potrebno dalje da pisem...
Jos uvek imam zelju da se prosetam od mosta do gornje trafike.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 2242 Datum: 13.10.2005
Davno izgubljeni prijateljPrije par dana mi se javio neki Željko iz Užica.
Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985.
godine.
Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika.
Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj.
I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.
Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće.
Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva.
čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.
U mislima ređam imena vojnika iz moje čete.
Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života.
Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.
Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag.
Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.
"U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju čija žetva će ti (možda) donijeti slavu!
Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje “akumulatore” i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije.
Nisi htio u potpunosti da me upoznaš sa svojom životnom strategijom, pa mi nije jasno na koja vrata ćeš da udariš nekim tvojim tajnim oružjem ili tim tvojim “zamajnim ovnom”, koji ponosno nosiš na ramenima kao dar “majke prirode”.
Ja sam ubjeđen u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata.
Ostaćeš bar deset godina u svim analima tvoje mjesne zajednice.
Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član kućnog savjeta.
Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica.
Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.
Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod koji si služio.
Međutim, kada ti kose pobjele, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, prisjetićeš se svoje davne prošlosti i vojnika u plavim uniformama.
Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu.
I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će da ti lagano zatreperi...
A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana.
Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem.
Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.
Ne ljuti se, zezam se.
Želim ti sve najbolje u budućnosti, a posebno mnogo sreće i djece.
Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i voliš da lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.
Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....
Zeljko Tomić & sin"
P.
S.
Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu.
Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci.
Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti.
Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu.
Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 1883 Datum: 06.07.2005
Ako mogu nesto da dodam ...Ni ono "tamo daleko" više ne postoji! Jad i bjeda.
Ponekad poželim da više nikada ne odem u Sokolac, da ga bar u sjećanjima zapamtim onakvog lijepog, kakav je nekad bio dok na vlast nisu dosle ove nacionalističke svinje.
Sa druge strane, ako pažljivije pogledaš u sebe, shvatićeš da je ono što nama najviše nedostaje nije Sokolac nego naša mladost.
Nekada su drugi radili za nas (mislim na naše roditelje) a mi smo se bezbrižno igrali, išli u školu, studirali.
Dok smo bili mladi nismo strepili da sutra nećemo imati, jer su tu uvijek bili naši roditelji da nas "poguraju" kada zastanemo.
Ponašamo se poput nekog pacijenta koji je došao kod doktora a ne zna šta ga boli! Mi koji smo u inostranstvu žalimo zbog toga što smo "otišli iz Juge", oni koji su ostali tamo žale sto "nisu otišli", a svi žalimo za vremenom prije rata.
Neki kažu da žale za "Titom" a on je, u stvari, samo jedan od simbola naše mladosti, i jeste za žaljenje ali samo zbog toga što je postojao.
Sutra će i naša djeca žaliti za onim vremenom kada su, kako ti kazes "živjeli u kavezu" jer im, na žalost, bolje nikada neće biti.
Nekada davno, u nekom stripu sam procitao da "svako vrijeme ima svoje plodove".
Plodovi koje mi danas nosimo nisu slatki i lijepi kao nekada, ali se i u njima može uživati.
I kada ti loše ide kaži sebi: "život je lijep, a sutra će biti bolje".
Ako si uporna, možda će ti to i pomoći.
Drugim riječima, treba izabrati voće koje je iz "Rajske bašte".
Jos jednom ti hvala sto si se javila.
I kako ti rece "sjecanje na juce i nase divno tamo" i meni daje snagu da istrajem.
|
Kova Marinkovic-Belenzada : Toronto
Broj: 1882 Datum: 06.07.2005
Sjecam se sreceBiti srećan ovdje je prava nesreća!
Sve što je podsjećalo na sreću, otmenost, otvorenost i prirodnost - ostalo je tamo daleko.
Sve ovo što mi imamo ovdje je samo ambalaža: Otvoriš čarobno pakovanje, kad unutra - ništa!
Lažni osmijesi hladnih stranaca i izvinjenja ponudjena sa "nemjesta" su vrlo providni trikovi vrijedni pažnje samo glupima ili onima koje se prave nevješti.
Naša djeca su umorna od programiranih obaveza i života u kavezima, dok smo mi, njihovi roditelji, ošamućeni borbom (sa korovom) da se nekako ukorjenimo, postali ispražnjeni izvori stimulacije i usmjerenja.
Zato i jeste teško buditi se i radovati novom danu.
Sjećanje na juče i naše divno "tamo" daje nam snagu da istrajemo.
|
Mr,Dk,Ms : Sokolac
Broj: 1801 Datum: 20.06.2005
Vrati se druzeEvo vec treći dan gledamo u prazno, i očekujemo kad ćeš se pomoliti sa mosta da popijemo kafu i da ispredamo šuplje priče ali tebe nema...
Dok ležiš bespomoćan i vodiš ogorčenu bitku sa životom, ne možeš da čujes naše rijeci "nemoj nas ostaviti".
Tužno i sporo prolaze ovi dani, imamo mnogo priča koje nismo dovršili, a ti si sad negdje daleko, zato te molimo vrati se druže ne dozvoli da te ta mračna sila savlada...
|
Sanny :
Broj: 1720 Datum: 09.06.2005
Sahrana Aleksandra Aca Jolovića Davna 1991.
godina
Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik.
Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice.
Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.
Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra.
Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj.
Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane.
Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće.
Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.
Sjećam se dobro da nije bilo grijanja.
Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti.
Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.
Povorka je pošla oko 14h prema groblju.
Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu.
Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba.
Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".
Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao.
Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo.
Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.
Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.
Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju.
Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima.
Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica.
I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 1548 Datum: 15.05.2005
Moja najdraža četvorka
Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu.
Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima.
Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.
Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda.
Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom.
Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu.
I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju.
A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili.
U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.
Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah.
Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta.
Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta.
Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.
Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori.
Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih.
Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to dobro znaš ali ti se danas nešto ne priča, pa sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ.
"
Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:
"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu.
Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima.
"
Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako da izbijem iz glave.
Kao devetogodišnje dijete, nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što zaslužujem.
Ne dugo potom, moji roditelji primjetiše da nad knjigom provodim znatno više vremena.
Naučih prvo sve o Panonskoj niziji, a onda i sve ostale lekcije.
Moj napredak u školi se prvo osjetio na testovima iz matematike.
Na njima bih najčešće dobijao preko 90% pa i još uvijek ih čuvam kao dragu uspomenu iz osnovne škole.
Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo".
Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg.
I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija".
Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:
"Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku.
Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može imati i peticu.
"
I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova.
U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao zamisliti da udari nekog đaka.
Sjetim se i te moje četvorke, koja je promjenila moj odnos prema školi, a ujedno promjenila i smisao moga života.
A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj.
da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka.
Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
|
Jovana : Beograd
Broj: 807 Datum: 05.02.2005
|
zima je.......
autos je polao krenuo....
znam jos samo 6 sati voznje i onda cu te videti.......
onda cu biti sa tobom.
onda cemo biti zajedno nekoliko dana.....
i bice lepo.
sneg ce padati ja cu se smejati sa tobom, uzivati, voleti ti.......
a onda cu morati otici.....
ipak kuca nije tamo gde je srce...
a sve ce to boleti, ali mi cemo nastaviti po starom....
ja cu se uvek vracati sokocu, i danu kada sam upoznala i zavolela jednog crnog decka........
sad cekam opet neku pogodnu priliku da malo skoknem i osvezim uspomene......
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 748 Datum: 25.01.2005
Pogled na prošlost iz AmerikeJutro.
Budim se i polako otvaram oči.
Kroz prozor prodire svjetlost dana.
Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige.
Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi.
Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru.
O Bože, kako mrzim te venecijanere.
Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.
Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti.
Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu.
Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski.
I dok svraćam u “Starbucks” da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.
Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana.
Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan.
Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu.
Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu.
Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!
Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi.
Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim.
Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.
Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro.
Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao.
Poželim da se vratim nazad.
Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.
Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.
Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima.
Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović.
Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.
Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage.
Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina.
Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram.
U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj.
Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!
Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega.
Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na “Samac-Sarajevo”, prvih dana ljetnjeg raspusta… Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.
Uspomene naviru poput vode na Humkama.
Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater.
Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film “Orlovi rano lete”...
Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u “Zdravljaku”, jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel “Romanija”.
Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod “Stojkice” u jednoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog “Centrotransovog” autobusa koji me je “varljivog” ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd, sa kartom u jenom smjeru.
Za Sokolac me još samo vezuje želja da se možda tamo nekad vratim.
|
|
