|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
24753 |
09.08.2010 |
'Pametni sporazumi'Otkako Željko citira onu misao: "Da se ne zaboravi, jer ako se zaboravi može da se ponovi", stalno me progoni pitanje da li ima naroda da zaboravlja kao mi? Upravo ta naša zaboravnost kroz istoriju nas je i dovela u situaciju u kojoj se sada nalazimo, a izgleda vodi nas u još goru budućnost.
Kada ovo kažem mislim na onu izreku "Srbi sve bitke dobiju u ratu, ali ih izgube u miru! " Ovo je notorna činjenica da smo vrlo slabe diplomate, počevši od greške našeg kralja koji posluša jednog od svojih najbližih saradnika da je umjesto velike Srbije napravi još veću kraljevinu, pa prihvati njegov predlog o Kraljevini SHS i izjednači sa istim građanskim pravima sve one koji su nosili austrougarsku uniformu i učestvovali u okupaciji Srbije sa onim junacima koji su je iz njihovih ruku otimali i čiju su slobodu krvavo platili.
Ponovo smo nekim sporazumom uz ogromne žrtve i egzoduse uspjeli da dođemo do jedne male srpske teritorije slične onoj do koje smo došli nakon nakon prvog svjetskog rata, ali ponovo su u njoj izjednačena prava onih koji su se borili za nju sa pravima onih koji su se borili protiv nje i onih koji su se borili samo za svoj interes.
Međutim, upravo zbog toga nastavlja se aktivnost jednih da je održe, drugih da je nestane i trećih koji se drže one narodne "muzem kravu dok je imam.
"
Svjesni smo mi koji je branimo da nas iz dana u dan ove druge dvije frakcije sve više guraju u stranu i onemogućavaju da se čuje naš glas a ono što se priprema nakon ovih izbora učiniće nas potpuno nijemim a bojim se da će biti kasno kada nam se tada otvore sada zasljepljene oči...
Planirana izmjena Ustava BiH (u kojem se sada nažalost čuva identitet Republike Srpske, prenesene nadležnosti iz Ustava RS na Ustav BiH) je neminovna jer taj Ustav nije u skladu sa ustavom zemalja EU, izmjena tog pravnog akta nije moguća bez revizije tj.
izmjene Dejtonskog sporazuma a njegove izmjene utiču na izmjenu mnogih zagarantovanih prava datih pomenutim sporazumom a i samih granica zbog kojih je i planirana regionalizacija BiH na pet regija (Sarajevo, Tuzla, Mostar, Bihać i Banjaluka) o kojima se svaki dan sve više priča i posmatra reakcija građana koji će na predstojećim izborima izabrati vlast koja će sprovesti u djelo sporazum iz Pruda koji su podpisali i obavezali se u njegovo sprovođenje vodeći predstavnici srpskih parlamentarnih stranaka.
Nažalost tako dolazimo do zaključka da smo zaboravili da je olovka u rukama naših diplomata najubojitije sredstvo za naš narod.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24377 |
28.04.2010 |
Vjekovna seljenjaDobrivoje Ostojić - Foksi je u svojoj knjizi “Izvorište i tokovi Zavičajnog udruženja Ilijašana, Visočana, Brezana, Varešana i Vogošćana” osvrnuo se na temu – vjekovna seljenja.
On kaže, jedan vijek u istorijskim mjerilima je gotovo beznačajan, a za pojedine porodice veoma bitan, često sudbinski, odlučujući.
Prema istorijskim podacima i bilježenju sjajnog erudite akademika Milenka Filipovića, veoma su rijetke porodice koje su autentični viševjekovni domoroci.
Stanovnici mnogih mjesta u Visočkoj nahiji, muslimanske vjeroispovijesti, dolazili su iz Foče, Sandžaka, Albanije, Turske.
Mnogi su hrišćani promjenom vjere, iz ekonomskih razloga, mijenjali staništa.
Iz Dalmacije su stizali pečalbari katoličke konfesije, a posebno iz Zapadne Hercegovine, Pravoslavci su najčešće, zbog duga krvi, dolazili iz Srbije, naročito Crne Gore i Stare Hercegovine, Vojne Krajine i Krajine.
Sve se to događalo u posljednjih vijek i po, dva.
U toku Prvog svjetskog rata, tokom Drugog, a naročito za vrijeme Građanskog rata (misli na rat 1992-1995), iz ovih krajeva (misli na područje Visočke nahije) iselilo se na desetine hiljada stanovnika.
Rasuli su se širom svjetskih meridijana, od Toronta, do Melburna, Štokholma, Južnoafričke Republike, zapadnih prestonica do američkih oblakoderskih visina.
Širom Hrvatske, Slovenije, Srbije, a posebno Republike Srpske, na hiljade je žitelja iz ovih krajeva.
Mnogi su prihvatili nove krajeve kao neminovnost, mnogi kao šansu za normalan život.
Jedno je ipak sigurno, većina se nikada neće vratiti.
Vrijeme čini svoje.
Sjećanja na djedovinu, na rodni kraj, na groblja predaka, čuvaće u uspomenama.
Uspomene su snažne kod prve iseljeničke generacije, kod novih, u novom kraju rođenih, sjećanja blijede, nestaju.
Pa i to su Božiji i prirodni zakoni.
On dalje pronalazi da se prema statističkim podacima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, SFRJ, građanskog rata u BiH 1992-1995, a posebno poslije Dejtonskog sporazuma 1995.
godine sa područja Ilijaša iselilo 11.
139, Vogošće 13.
501, Visokog 7.
330, Vareša 5.
678 i Breze 3.
128 građana.
Znači, s područja ovih pet opština otišlo je u emigraciju 40.
776 stanovnika.
Najveći broj tog stanovništa odselio je u sjeverne i istočne krajeve BiH, pa zatim u Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru, Sloveniju, Kanadu, Ameriku, Njemačku, Švedsku, Dansku, Holandiju, Norvešku, Austriju i Australiju.
Dalje konstatuje da svi ratovi nose sobom nepravde i nesreće.
Čak i oslobodilački, koji su uslovljeni nekim osvajačkim.
A Bosna i Hercegovina, nije mimoiđena ni u jednom koji se događao u posljednja dva vijeka.
Možda je najstravičniji bio posljednji Građanski rat.
On je razorio privredu, prosvjetu, grad, sela, ali najtragičnije je što je razorio dušu čovjeka.
Na svojoj sudbini su ga osjetili stanovnici svih nacija i vjerskih konfesija.
Ostale su majke bez sinova, sestre bez braće, djeca bez roditelja, porodice bez kućnog krova.
Umjesto slavlja u toku rata, najveća okupljanja bila su na grobljima prilikom sahrana, ukoliko je i to bilo moguće.
Vjekovno čuvani dobrosusjedski odnosi su uništeni.
Prijateljstva raskinuta.
Suživot onemogućen.
Sigurno je da će vrijeme učiniti svoje.
Doći će generacije novih naraštaja koje će shvatiti besmisao ratnih nesreća i opet krenuti na stvaranje novih puteva suživota.
Zaboravljanje je brže od pamćenja.
Daj Bože, da bude tako!
|
|
|
Cert : Bukurest, Rumunija
|
24362 |
22.04.2010 |
Pozdrav za LunuVeliki pozdrav za pravog srpskog specijalca i borca Lunu, koji nije podlegao kvislinzima kakvi su Vajo Andrić i Predrag Ćeranić.
Junače, samo nastavi da pišeš o izdajnicima koji se šepure sa CIA značkama, služeći stranim obavještajnim službama!
Nije slučajno da je Ćeranić izabrao pokojnog Ljubišu Savića - Mauzera i Vaju Andrića, kao i Dragana Lukača da se "učvrsti" uz pomoć NATO transportera u Banjoj Luci.
Njemu je bio potreban neki "jaki" čovjek iz istočnog dijela RS kako bi "ovladao" bezbjednosnim strukturama za račun svojih naredbodavaca iz NATO-a, za koje je odavno počeo da radi.
Upravo on je uz pomoc američkog čovjeka, sadašnjeg ambasadora Price i izdao svoju "vilu zaštitnicu" Biljanu Plavšić, kojoj je prijatio "da će se pokajati" ako ga tadašnji ministar Milovan Stanković smijeni i krivično procesuira zbog pljačke koju su on i Grajić Radovan napravili trošeći bez ikakvog pokrića i priznanica skoro 500.
000 KM koje su podigli sa blagajne MUP-a RS da bi finansirali izvršavanje zadataka koje su pred njih stavljali oni koji su bombardovali i ponižavali srpski narod, a sada će najvjerovatnije morati ponovo krenuti u dodatnu izdaju i po naredbama haškog kazamata i da bi se po ko zna koji put kao kvislinzi dokazali pred svojim bivšim zaštitnicima iz CIA i Rafijem Gregorijanom.
Čitavo vrijeme bio je "pod skutima" Tome Kovača koji je djelovao iz duboke pozadine finansirajući izdajničku Ćeranićevu prljavu rabotu i dajući mu instrukcije šta da radi i kako da postupa.
|
|
|
Luna :
|
24349 |
20.04.2010 |
O Pedji ĆeranićuPeđa Ćeranić se strancima i agentima CIA predstavljao kao borac protiv kriminala i neko ko istražuje ratne zločine, a istovremeno se sastajao sa ljudima koji su na optuznicama za ratne zločine i čak je i sada na platnom spisku takvih ljudi.
Peđa priča o sukobu Karadžićevog obezbjeđenja sa agentima CIA, a 1997.
godine kada je Radovan Karadžić već bio tražen od strane SFOR-a on odlazi na Pale po nalogu Dodika i Biljane sa ministrom MUP-a Stankovićem i sastaje se sa Karadžićem da bi mu obećao pogodnosti koje mu nude Biljana i Dodik da bi se sklonio sa Pala.
Isto tako te značke CIA kojima se mogu pozvati na zaštitu i koje dokazuju da rade za strane obavještajne službe su pokazivali i Peđini prijatelji Žarko Ćosić i Zenga Lazić.
Peđa je nedavno, u TV emisiji "TV Arena" iz Bijeljine, izjavio, odnosno skoro da se hvalio da je on organizovao naoružanu policiju iz Banjaluke i Laktaša koju je poslao 1998.
godine da oružanim sukobom zauzmu CJB Bijeljina.
On tu kaže da su ga tada po dogovoru kao kvislinzi i petokolonaši tog centra trebali dočekati Vajo Andrić i Mauzer sa svojim vjernim psima.
Međutim, to im se izjalovilo.
To su uspjeli da urade samo u Banjaluci.
Lično sam bio prisutan kada su Sutilović, Ćeranić, Ševo Nedo...
izlazili iz transportera SFOR-a i preuzimali funkcije u Centru Banjaluka.
Istovremeno je SFOR poštene policajce centra na silu istjerao napolje i maljevima je otvarao vrata - koja su bila otključana.
Prošto je neshvatljivo da niko nikada nije odgovarao za takve stvari, a on i Vajo se čak i hvale tim dešavanjima.
Poznata je ona narodna: "Čega se pametan stidi, time se budala ponosi! "
Do tog vremena je Peđa važio za velikog patriotu, i kada je sa Branetom Pećancem obilazio položaje oko Bihaća, pa i kada je sa Radovanom Grajićem uništavao repetitor radio Krajine na Kozari koji je koristila vojska RS.
|
|
|
Cert : Bukurest, Rumunija
|
24347 |
19.04.2010 |
Prodaja dokumentacije OBS RSZar je onda čudno ( da je prema kazivanju Vlade Latinovića, člana grupe Ljubinka Lekovića, koja je ucjenjivala biznismene RS da će ih skinuti sa "crnih lista" stranaca, ili staviti na te liste ako ne plate ucjenu) što je Ćeranićev intimus (bivši radnik OBS) iz "Transparency International-a" za BIH Leković Ljubinko strancima nudio na prodaju dio povjerljive dokumentacije OBS RS za 100.
000 $:
Stranci ga zvali "big mani" ( priznanje Vladimira Latinovića dostavljen na dnu teksta.
)
Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok, ispričao je da je Ljubinka Lekovića, bivšeg radnika "Transparensija", svojevremeno spojio s Norvežaninom Timom Tolafsonom, koji je radio u administraciji UN-a u BiH, i Polom Grejdijem, istražiocem Haškog tribunala.
Leković, koji je ranije radio u Obavještajno-bezbjednosnoj službi RS, Tolafsonu je, tvrdi, nudio dokumentaciju bivše Državne bezbjednosti RS za 100.
000 dolara, ali ovaj ga je, kaže, izbacio iz kancelarije.
Poslije su ga, kaže, stranci zvali "big mani".
|
BANJALUKA - Boris Divjak, predsjedavajući Odbora direktora "Transparensi internešnela", znao je za reketiranje smijenjenih zvaničnika i biznismena iz RS, jer je prošle godine lično prisustvovao povjerljivom sastanku u Banjaluci na kojem se govorilo o tome.
Ovo, u otvorenoj ispovijesti, tvrdi Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok u slučaju "Transparensi", koji se u prevarantskoj grupi služio lažnim identitetom Mario.
Čovjek u srednjim tridesetim, koji za sebe kaže da nije "nikakva cvjećka", pristao je na razgovor nakon što su juče ujutro na pres-konferenciji njegov identitet razotkrili Dragomir Babić, predsjednik NVO "Narodni front", i Slobodan Vasković, glavni urednik nedjeljnika "Stav".
Oni su ga prozvali da je na nagovor Miloša Čubrilovića, šefa obezbjeđenja premijera RS, i Velibora Šotre, šef obezbjeđenja Fabrike duvana Banjaluka, za obećanih 100.
000 evra dao iskaz policiji o reketiranju, kako bi diskreditovali "Transparensi".
Latinović, međutim, tvrdi da ništa od toga nije tačno i da je priča potpuno obrnuta: Babić i Vasković, tvrdi, njemu su nudili 50.
000 maraka kako bi u cijelu priču umiješali Čubrilovića i Šotru.
Istovremeno, nudili su mu, kaže, sastanak s timom Rafija Gregorijana, zamjenika visokog predstavnika, i odlazak iz zemlje.
Latinović, koji je u policiji dao opsežan iskaz o prevarantskoj mreži, tvrdi da je Divjaka upoznao prošlog ljeta u stanu Ljubinka Lekovića, tadašnjeg visokog službenika "Transparensija".
Za Divjaka, koji je na sastanku, kaže, samo ćutao, pretpostavlja da bi "mogao biti šef cijele operacije".
Na takav zaključak ga je, priča, navelo to što je Divjak prisustvovao njihovom sastanku, na kojem se otvoreno govorilo o reketiranju.
Sastanak su, kaže, zakazali nakon što su na ulaznim vratima stanova Lekovića i Nikice Gligorića, službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za kog tvrdi da je učestvovao u prevarantskoj grupi, osvanuli plakati "mito, korupcija, iznuda".
Iste večeri, tvrdi, i on se našao na meti napada, pošto su ga napali nepoznati momci, prislanjajući mu cijev pištolja na glavu.
"Svi su se isprepadali - 'šta ćemo, kako ćemo, koga bi, ko bi to sve mogao da nam namjesti'...
Onda smo sveli da je u pitanju Antonić, 'Brdo promet' ili 'Mitako'.
Na njih se sve svelo.
Dogovor je bio - sad ti se smiri, ti si najgore prošao.
Nemoj izlaziti, skloni ženu i djecu, a mi ćemo kontaktirati ovu trojicu da vidimo i onda ćemo se opet naći naveče da vidimo šta ćemo.
Međutim, već u 12 sati izgubio im se svaki trag, telefone su isključili mjesec dana...
", priča Latinović.
Neki od biznismena koje Latinović pominje kao žrtve ucjene već su javno svjedočili da ih je Leković reketirao, među njima i Milovan Vrljanović, poznatiji po nadimku Mitako.
Latinović tvrdi da je prevarantska šema trajala od 2004.
godine, kad je počeo sarađivati s Lekovićem, koji je tada radio kao pravni savjetnik u "Transparensiju", pa sve donedavno.
Na ideju je, kaže, došao Leković, koji ga je, tvrdi, uvukao u mrežu prevara.
Na početku, prevare su, kaže, bile vezane za ljude sa crne liste, ali kasnije, tvrdi, na njihovoj meti našli su se mnogi biznismeni od kojih su tražili novac kako ne bi završili na crnoj listi.
Pored onih čija su imena već objavljena u medijima, Latinović kao žrtvu pominje i Nemanju Vasića, bivšeg direktora Direkcije za puteve RS, koji, tvrdi, nije pristao da im plati traženu sumu da bi ga skinuli sa crne liste.
Na njega su se, kaže, usmjerili kad su u medijima vidjeli da je iz njegove kuće EUFOR odnio 200.
000 evra.
Šema je, tvrdi, bila sljedeća: organizuju se sastanci sa strancima, koji ne znaju ništa za prevaru, a od žrtava se uzima novac za to, uvjeravajući ih da će ih ili skinuti sa crne liste ili pomoći da ne budu stavljeni na nju.
"Znate kako je kod stranaca, oni danas zakažu intervju sa mnom ili s nekim, napišu da su to radili s važnim čovjekom...
To je Lekoviću palo na pamet, prvo ti ljudi sa crnih lista.
Prve žrtve su bile Savo Krunić, bivši direktor 'Srpskih šuma', Samojko Đorda, bivši sudija iz Sokoca, Miloša Lazović, Vojvoda iz Višegrada...
Bilo je negdje 15, 20 žrtava, ali možda i više", priča Latinović.
On tvrdi da je Leković od prevara sebi obezbijedio visoki životni stil kakav ne bi mogla podnijeti njegova plata u "Transparensiju": pored dva stana u Budvi, kupio je novi automobil i skupi motor, renovirao stan u Banjaluci sa teretanom.
Babić: Istražiti i Lekovića
Dragomir Babić, predsjednik NVO "Narodni front", i Slobodan Vasković, glavni urednik nedjeljnika "Stav", pozvali su juče Tužilaštvo BiH da istraži sve aktere afere "Trasparensi", uključujući i ulogu Ljubinka Lekovića, bivšeg službenika ove organizacije.
Oni tvrde da im je Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok u ovom slučaju, ispričao sve o reketiranju, ali da stvarni cilj cijele afere nije istraga, već diskreditacija "Transparensija" zbog njihovih izvještaja o privatizaciji naftnog sektora.
Kako tvrde, Latinović je od njih tražio 50.
000 KM da bi snimio razgovor sa Veliborom Šotrom, šefom obezbjeđenja Fabrike duvana Banjaluka, i Milošem Čubrilovićem, šefom obezbjeđenja premijera RS, kao dokaz za svoju priču, "pošto je poslije toga namjeravao da pobjegne iz zemlje, kad uzme novac i od jednih i od drugih".
Babić i Vasković su se ponudili Tužilaštvu da daju izjavu o detaljima sastanka s Latinovićem, optužujući MUP da je slučaj otvoren van institucija sistema i finansiran iz privatnih fondova.
I Latinović i Šotra negirali su gotovo sve optužbe Babića i Vaskovića.
Šotra je kratko kazao da su to sve "budalaštine" i da će "zbog iznesenih laži podnijeti krivičnu prijavu protiv Babića".
Stranci ga zvali "big mani"
Vladimir Latinović, zaštićeni svjedok, ispričao je da je Ljubinka Lekovića, bivšeg radnika "Transparensija", svojevremeno spojio s Norvežaninom Timom Tolafsonom, koji je radio u administraciji UN-a u BiH, i Polom Grejdijem, istražiocem Haškog tribunala.
Leković, koji je ranije radio u Obavještajno-bezbjednosnoj službi RS, Tolafsonu je, tvrdi, nudio dokumentaciju bivše Državne bezbjednosti RS za 100.
000 dolara, ali ovaj ga je, kaže, izbacio iz kancelarije.
Poslije su ga, kaže, stranci zvali "big mani".
Preuzeto iz Nezavisnih Novina
|
|
|
|
Cert : Bukurest, Rumunija
|
24346 |
19.04.2010 |
Obavještajna služba Republike Srpske platila ucjenu mafiji
Dana 1.
februara 2001.
godine novo službeno vozilo GOLF 4 SDI, registarskih oznaka 901-M-311, "ukradeno" ispred nekog kafića u Beogradu radniku Obavještajno bezbjednosne službe RS iz Banje Luke Goranu Kruniću.
"Lopovi" uspostavili telefonski kontakt sa Krunićem i tražili otkup od 6.
000 KM za povrat vozila.
Na insistiranje Ćeranića, 5.
2.
2001.
na osnovu člana 45 Zakona o državnoj upravi RS (Službeni glasnik RS, broj 11/94 i 6/97) i člana 16, stav 1.
alineja 11 Zakona o OBS RS (Službeni glasnik RS br: 21/98 i 17/99) donesena Odluka da se Goranu Kruniću sa blagajne OBS RS isplati od otmičara tražena suma, "zbog mogućnosti da nam predmetno novo vozilo ne bude vraćeno".
Za izvršenje Odluke zadužen je Sektor za materijalno - finansijske poslove OBS RS.
Krunić otišao u Beograd i vratio pomenuto putničko vozilo.
Gdje to na bijelom svijetu ima da obavještajne službe plaćaju ucjene i po kojim su se to zakonima mogla odobravati sredstva za plaćanje ucjena? To svakako ne piše u citiranim članovima Zakona o državnoj upravi ni Zakona o OBS RS.
Zašto u Operativnoj upravi nije razrađen plan da se uhvate kradljivci prilikom plaćanja ucjene, kada je OBS RS imala sredstva i resurse da učini takvo nešto? Pa valjda je OBS RS trebalo da bude osposobljena da se nosi sa najobičnijim kriminalcima! Ako nije, kako je mogla da se nosi sa stranim obavještajnim službama?
Na sličan način je i Radovanu Grajicu, koji je zajedno sa Ćeranićem podržao Biljanu Palvšić u Banjoj Luci "nestao" GOLF u Beogradu, ali nije vraćen.
Da li tu nešto smrdi?
|
|
|
Cert : Bukurest, Rumunija
|
24334 |
18.04.2010 |
Predrag Ceranic i CIAPredrag Ćeranić, pseudonim "Slavuj", kao operativnu vezu na praćenju hrvatskog nacionalizma (Ćeranić je pola Srbin-pola Hrvat iz Zenice) angažovao ge je tadašnji radnik Sektora SDB Sarajevo Okić Zlatan.
Zbog toga sto je dao niz korisnih bezbjednosnih saznanja o kolegama- sutdentima sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prekategorisan je i visi stepen izvora, odnosno saradnika.
Po zavrsetku fakulteta, zaposlio se u sarajevskom Sektoru SDB.
Kao "veliki Srbin" dok je bio načelnik Operativne uprave OBS RS u Banjoj Luci, iskoristio je svoje poznanstvo sa Stojanom Župljaninom, sa kojim je putovao u manastire Ostrog u Crnoj Gori i Hilandar u Grčkoj, gdje je po zadacima CIA tražio odbjeglog prvog predsjednika Republike Srpske, Dr.
Radovana Karadžica.
Tokom 1994.
i 1995.
godine ostvario saradnju sa CIA, dao im niz podataka o Radovanu Karadžiću i saopštio nebulozu da je Radovan pokušao da kupi portabl-nuklearnu bombu od Žirinovskog uz posredovanje i angažovanje tadašnjeg ministra odbrane RS Ninkovića.
To je objavljeno u "The New York Times-u", poslije čega je došao u fokus CIA.
Zajedno sa Radovanom Grajićem po sugestijama američkog državljanina Price, koji je kasnije postao ambasador RS, priključio se Biljani Plavšić u Banjoj Luci, gdje je (po sugestijama Tome Kovača) od strane tadašnje ministra MUP-a RS Miće Stanišića prešao iz Ratnog odjeljnjenja Nacionalne bezbjednosti Lukavica u Banju Luku, gdje je jedno vrijeme bio zamjenik načelnika Sektora SDB, a zatim po naredbi svog gazde Tome Kovača prešao u jedinicu Specijalne policije MUP-a RS o čemu je pisao "Luna".
Dok je još trajalo bjesomučno bombardovanje Srbije od strane zločinačkog NATO-a, zbog spašavanja sofistificiranih prislušnih uređaja, "koji su pali u ruke Srbima, nakon ubistva dva CIA agenta koja je likvidiralo Karadzićevo obezbjeđenje na Palama", u znak zahvalnosti što ova "najsavremenija prislušna oprema nije pala u ruke ruskih agenata", Ćeranić i njegov tadašnji prevodilac Leković Ljubinko i nekoliko operativaca na poziv Grka Dzordža Teneta putovali u sjedište CIA u Lengliju, Virdžinija, gdje su izgleda on i Leković vrbovani za rad po zadacima CIA.
O svojoj akciji na spasavanju "black box-a" kako ga je Ćeranić nazvao u svom intervjuu, datom sarajevskoj "Slobodnoj Bosni" i ljutnji na CIA što ga nije "spasila" od Lajčaka, ovaj agent sa CIA - značkom govorio je iscrpno u tom listu i osvetnički raspoložen prema CIA, "koja nije dovoljno cijenila njegovu predanost i saradnju, ponudio se da svjedoči pred američkim Senatom, gdje bi im ispričao o neuspjehu CIA na Palama i gubitku dva gaenta koji su opservirali Radovanovu rezidenciju".
Ćeranić i Leković su po povratku u Republiku Srpsku u Banjoj Luci i Sarajevu hvaleći se zaštitom moćne CIA pokazivali značke i legitimacije, koje su im davale pravo da u svakoj američkoj vojnoj bazi ili diplomatskom predstavništvu zatraže svu potrebnu pomoć koja im bude potrebna za izvršavanje CIA zadataka.
Uporedo sa tim, nastojao se približiti braći Mandić, pa je u tom smislu mlađem Mandiću, Mlađenu koji je prešao u Vladu RS na mjesto zamjenika ministra pravosuđa, dok je bio načelnik Operativne uprave OBS RS U Banjoj Luci uporedo i redovno gotovo godinu i po isplaćivao platu, iako je "siroti" Mlađo primao platu i u Ministarstvu pravosuđa Republike Srpske.
Ovu uslugu je "sredio" njegov načelnik Materijalno finanisijske uprave OBS, Sarajlija Savo Radić, a isplate je realizovala radnica Mat-Fin, Kunić Slada, rodom iz Drvara, čiji je muž Velimir Kunić, kao srpski kadar iz Drvara ministar "za okoliš" u aktuelnoj Vladi FBIH.
Dokumentacija i platne listre o ovome i sada postoje u OSA, kao i u Razvojnoj banci u Banjoj Luci preko koje su išle isplate plata radnicima OBS.
Ćeranić se, po zadatku Amerikanaca, počeo približavati i tadašnjem kadroviku iz SDS, Milovanu Cicku Bjelici, ali je plaćao i jedan broj bivših i rezervnih radnika na pokrivanju Bjelice, kao i Karadžićeve porodice i podnosio izvještaje za potrebe CIA.
Zajedno sa Leković Ljubinkom, Ćeranić se stavio na raspolaganje Rafiju Gregorijanu u cilju prikupljanja podataka i kompromitovanja premijera Dodika.
U to vrijeme Leković je (nakon izbacivanja iz OBS) radio u NVO "Transparecny Interantional", u čijoj je BH filijali direktor bio Boris Divjak.
Ćeranić je postao plaćeni istraživač TI, o čemu postoje podaci u godišnjim izvještajima ove "nevladine" organizacije sa sjedištem u Njemačkoj koja je sve svoje resurse i ljude stavila na raspolaganje Gregorijanu.
Na pretraživaču Google može se vidjeti da je Rafi Gregorijan imao desetinu sastanaka sa Divjakom, Lekovićem i ostalima dok je koordinisao akcije protiv Dodika.
|
|
|
Luna :
|
24313 |
13.04.2010 |
Biljana Plavšić (1)Sve je počelo dosta ranije, oko organizovanja nasilne promjene vlasti u Banjaluci 1997.
godine.
Ja sam tada radio u Banjalučkom odredu Specijalne policije.
U kancelariji do moje su bili Predrag Ćeranić sa Obavještajnom i kontraobavještajnom grupom koju je formirao Tomo Kovač i dodijelio je komandi brigade za ATD.
Sjedište im je bilo u Banjalučkom Specijalmnom odredu policije.
Peđa je bio šef tog odeljenja i imao je pet, šest ljudi.
Svako jutro sam sa njim pio kafu i razgovarao o dnevnim aktivnostima.
Negdje početkom 1997.
godine, zbog brojnih prijava od strane policije i građana sa puta Mrkonjić Grad - Bihać, da policija otima vozila, kamione, robu i druge stvari i da pljačka sve koji se kreće tim putem, ministar je naredio da se to istraži.
Istragu je vodila grupa Pedje Ćeranića.
Nakon nekih mjesec dana istrage, Peđa mi je pokazao većinu dokumenata, zabilješki policije, izjave građana, negdje oko četrdeset prijava u kojima se navodi da su Dragan Lukač ili njegovi ljudi na tom putu otimali kamione sa robom, pratili sumnjive konvoje, te otimali cigare koje su Srbi prodavali muslimanima u Bihaću.
U jednoj izjavi nekog studenta, sjećam se da mu je Lukač sa još jednim specijalcem u šorcu pokazao službenu legitimaciju i sa oružjem oduzeo šest kartona cigareta.
Napominjem da je dosta zabilješki o tome dostavio sadašnji direktor policije MUP-aa Republike Srpske, Uroš Pena, koji je u to vrijeme bio načelnik krim policije u CJB Mrkonjić Grad.
U jednoj od tih njegovih zabilješki, policija je zapisala da su zaustavili kamion koji je praćen od strane civilnog vozila i da su iz tog vozila izašli specijalci, konkretno Perać Radomir, kasnije pratilac Biljane i sadašnji pratilac Dodika, te otjerali policiju sa pištoljima rekavši da to rade po naredbi ministra Kijca.
Kasnije su ti ljudi u događajima koje ću poslije opisati, bili najveće bukadžije u borbi protiv kriminala, i Ministra Kijca.
Kada se i Biljana suprotstavila kriminalu lagala je banjalučki narod i okružila se baš tim ljudima.
A oni koji su pošteno radili svoj posao ispalo je da podržavaju tu kriminalnu stranu ministarstva.
Kada je Biljana pokušala da smijeni ministra MUP-a Dragana Kijca, vlada je to odbila.
Onda se Biljana iz čistog ženskog inata okrenula ka strancima i izdala sve nacionalne interese, zavadila je Srbe.
Najprije je poslala depešu u kojoj je naredila da se ona sluša i da je nezakonito ministarstvo koje vodi Kijac.
Ja sam tada stao na stranu Vlade, MUP-a i komande Specijalne brigade, što je sasvim razumljivo za jednog pripadnika MUP-a.
Zamislite da danas Kuzmanović kao predsednik države uradi to što je uradila Biljana? Ja bih ponovo slušao naređenja predsednika Vlade, ministra i komandanta Brigade.
I sto puta tako!
Međutim, Peđa je ucijenio Lukača sa tim svojim zabilješkama i ovaj nije imao drugu mogućnost nego da pređe na njegovu stranu, tj.
podrži Biljanu Plavšić.
Napominjem da se radi o izuzetnom borcu: hrabrom, inteligentnom i do tada velikom patrioti.
Iznenadilo me je da je on pristao da uz pomoć SFOR-a zauzima srpske stanice policije koje smo rame uz rame branili od muslimana.
Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane Biljane sam kod Ferhadije sreo Peđu Ćeranića i razgovarao sa njim.
Rekao sam mu da razumijem njegovo političko opredjeljenje i neke razloge što je stao uz Biljanu ali, otkuda to da je nakon što je sakupio 40 zabilješki o Draganu Lukaču i njegovim nezakonitim aktivnostima, uzeo Dragana sa sobom.
On mi je tada rekao da mu je Dragan trebao u početku kao fizička zaštita svih njih a da mu više ne treba jer ga sada štiti politika.
Eto to je jedan dio tih dešavanja iz ugla neposrednog učesnika.
|
|
|
Specijalac_Momcilo : Republika Srpska
|
24310 |
13.04.2010 |
Biljana PlavšićLuna, šta si očekivao od jedne babe koja je u Americi živila sa muslimanom, da bi na ovim prostorima izigravala veliku Srpkinju.
Zar nije na Sokocu zauzela toliko prostora za sebe i majku a ranjenici su mogli i na hodnik.
Znaš i sam da nisam učestvovao u tim dešavanjima ali sam "platio" visoku cijenu moga savijesnog rada.
Razgovarao sam o tim događajima sa pokojnim Duškom sa veze i sramotno je šta je Dragan Lukač odradio tih dana prema tim ljudima i mnogim drugim koji nisu bili uz njih.
Ljudi su izbačeni na ulicu u košuljama, nije im dozvoljeno ni da se obuku, tako mi je ispričano.
Ja znam kakvo je stanje bilo u komandi Brigade, jer je postojala mogućnost da SFOR preuzme komandu.
Iz komande izmjestena su neka sredstva veze i to u jednu privatnu kuću, a radili su "Kameni", "Šareni" i Brane te cijelo područje od Brčkog ka komandi bilo je pokriveno sistemom veze i javljani su pokreti SFOR-a.
U CJB Bijeljina radili su Bilja kao dežurni operativni i Aco Ostojić na vezi, a sve informacije su se slale ka njima.
"Mauzer" je sa SFOR-om bio u helikopteru i nadgledao sve to.
Vjerovatno na račun tih zasluga postavljen je za načelnika policije a "Bor" je smijenjen.
Nije mi jasno kakvu je ulogu u svemu imao "Staljin", vjerovatno onu lokalističku prema Krajini, a kasnije prema ovima iz Bijeljine, valjda da im se uvuče u dupe.
To je moje mišljenje koje sam formirao poslije moga hapšenja kako i ti znaš ni krivog ni dužnog i ako je po zakonu morao biti informisan ministar i on je davao saglasnost za hapšenje.
Tada su pojedinci dali sebi za pravo da su oni zakon a ne da su osobe plaćene da sprovedu zakon u dijelo, ali to me nije iznenadilo znajući kakvi primitivci rade na pojedinim radnim mjestima.
U to doba ljudi su se prestavljali kako je ko imao privilegije u CJB pa se Tuzlančić predstavljao kao potparol MUP-a a nije bio ni radnik MUP-a, a da ne pričam o sprezi pojedinaca i sakrivanju i zataškavanju krivičnih dijela ali i to će doći na red da se objavi da li na forumima ili u knjizi sasvim je svejedno.
Čuo sam da je Lukač kao Dodikov pratilac išao u Ameriku, a na kraju krajeva vjerovatno zbog tih zasluga je i postao komandant SBP.
Sječaš li se njegovog ranjavanja na Treskavici i šta je sve preuzeto da mu se spasi život, pa helikopter, pa VMA i na kraju udaranje na kolege i njihovo hapšenja, preuzimanje vlasti u Banjaluci dođje kao neka zahvalnica za sve to što je urađeno za njega.
Na jednom tvom postu gosp.
Tomić je napisao u stlu kao "prati policija" ili tako nešto, da se ne vraćam i tražim taj post, ali svi mi znamo da to oni čitaju i prate, ali red je da se i šira javnost upozna sa svim njihovim lokopatriotskim i primitivnosiledzijskim radom.
Gospodine Željko Tomiću, mi imamo običaj reći "kada se počnemo plašiti miševa, stavićemo mače u džep"...
He, he, he.
Mogu samo reći, čast izuzecima kojih su ipak u većini, a za primitivce šta reći sem one narodne da "ničija nije do zore gorila".
Neće valjda ni njihova!
Mnogo ima argumenata sa kojima se može svašta odraditi.
|
|
|
Luna :
|
24303 |
12.04.2010 |
Biljana Plavšić i 1997.
godinaHajde, ako može, da se otvori tema o preuzimanju vlasti, u Banjaluci od strane Biljane Plavšić 1997.
godine.
Da malo komentarišemo i ta dešavanja koja su po meni, za Srbe ružnija od čitavog rata.
Jer, tada su Srbi udarili na Srbe, a dojučerašnji saborci u vojsci i u MUP-u Republike Srpske jedni na druge.
Ja sam u to vrijeme živio i radio u Banjaluci.
Svi koji su iole bili na linijama odbrane Banjaluke, znaju da sam učestvovao u svim značajnijim bitkama za Krajinu.
Međutim, Biljana Plavšić je u svojoj knjizi "Svjedočim" napisala, oko onih dešavanja i preuzimanja vlasti u Republici Srpskoj od strane nje, njenih pristalica i Nato pakta, da su joj njene bezbjednosne službe dojavile da sam se ja raspitivao o tome gdje ona stanuje da bih, kako ona kaže, organizovao napad na nju.
Ja sam u to vrijeme bio zamjenik komandanta Banjalučkog odreda Specijalne policije, i baš tih dana sam imenovan za pomoćnika komandanta Specijalne brigade.
Živio sam u ulici Talijanskog bataljona Mateoti, 30 metara od stana Biljane Plavšić i svaki dan sam na posao prolazio ispred njenog stana.
Bio sam dobar sa njenim šefom obezbjedjenja Draganom Glodancem i u dogovoru sa njim sam Biljani lično ja odredio obezbjeđenje od šest ljudi, kojima ona i danas vjeruje.
Namjera mi je da kažem da je ona u toj knjizi samo laprdala po običaju, kao kakva stara baba torokuša.
Ako su joj i ostale informacije u knjizi tačne kao ta, onda je jasno koliko je bila iskrena.
Te informacije joj je davao kontroverzni Predrag Ćeranić, bivši radnik DB o cijoj sramnoj ulozi u tim dešavanjima ću takođe malo pisati.
Evo ja sam spreman da u nekoliko tekstova opišem ta dešavanja jer sam direktni akter, ali cu sačekati još neke komentare.
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
23725 |
15.02.2010 |
Kud plovi ovaj brodČitajući članak o "raspadu Bosne" i podjele na tri djela, što bi sigurno odgovaralo i nama i Hrvatima, želim da primjetim da su muslimani svojim pametnim lobiranjem muslimani postavili prepreku koju bez njih nećemo moći ukloniti.
Oni su na vrijeme, još u toku rata, shvatili da se novcem može sve kupiti.
Svi znamo šta je bilo sa Bihaćem, Goraždom, Jajcem, Trebevićem...
Nakon rata, istu politiku su vodili i prema Međunarodnoj Zajednici pa je čak 28 američkih kongresmena podržava njihove stavove.
Takođe su potkupili političare i u našoj vlasti, pa tu tako potkopali temelje Republike Srpske, koja je na krvlju izgrađena u toku rata.
Svaki normalan čovjek zna da se svaka država oslanja na četiri stuba: vojska, policija, tajne službe i finansije (ekonomija).
Sva četiri stuba, koja su nam bila zagarantovana Dejtonskim sporazumom, su prenijeti na zajednički nivo, pa je sada teško izgraditi svoju kuću kada su temelji razrušeni a i ono što je ostalo od Republike Srpske vladajuće partije koje su prenijele ove nadležnosti (SDS, SNSD i PDP sa svojim satelitima) raskućavaju i ono malo što je od nje ostalo.
U zadnjih 15 godina svaka nova vlada je prvo mijenjala upravnike carine i direktora policije da bi preuzela kriminalne radnje i da posao sa inostranim "partnerima" ne trpi zastoj.
Svi znamo da su glavni inostrani poslovi šverc cigareta (na tovaru jednog kamiona Marlbora razlika između oporezovane i neoporezovane pakle cigareta može da ostvari profit oko 1 milion KM), nafte, oružja(gde je završilo i gdje završava "zastarjelo" naoružanje iz onoliko ugašenih kasarni), narodno blago (umjetnine, bakar, drvo..
), građevinski materijal i ostala pomoć koja je stizala i stiže od međunarodnih organizacija i dijaspore.
Mafijaši među političarima traže svoga "tajkuna", nudeći novac, usluge i dosijea političkih protivnika radi njihovog kompromitovanja, zbog čega ne postoji civilna kontrola policije.
Prave patriote, oni koji su na vrijeme pokušavali da ukažu narodu na navedene kriminalne radnje i bile spremne uđu u proces razbijanja kriminala: Srđan Knežević, Ljubiša Savić, Željko Marković, Risto Jugović, Nikola Koljević (srpska sramota je dalje nabrajati) uklonjeni su da bi pokazali svoju moć i upozorili potencionalne kriminalne prebjege šta ih sleduje ako ugroze "klijentelističku strukturu".
Da li ima potrebe pominjati i kriminalnu privatizaciju koja je potpuno uništila privredu i poštenog radnika (kada se jedan čovjek pojavi na 117 licitacija i kupi 74 preduzeća neko mora da iza njega stoji).
Umijesto uvođenja poretka otvorene i tržišne ekonomije uveden je poredak štićeničke i prestupničke privrede.
Zašto ove tri političke parije koje paralelnom rotacijom vode RS nisu pronašle kompromis i iskoristile istorijsku šansu o raspisivanju referenduma o otcjepljenu Republike Srpske u vrjeme kada je raspisan referendum na Kosovu.
Da li je takvo ponašanje bila podrška i zahvalnost Zapadu za sve nevolje i razaranja koja su nanijeli ovoj našoj jadnoj zemlji i narodu koji je spolja ponižavan i osiromašivan a iznutra osujećen i uvrijeđen.
Da li je takvo ponašanje, ljubljenje tuđinskih lanaca koje Srbi nikada nisu podnosili, mada te lance nazivaju "demokratski" lanci "civilizovane" Evrope i Zapada.
Takvo ponašanje je bilo, nažalost, još jedan za Srbe poguban politički dogovor, ali sigurno uspješan posao za one koji su se sa njima dogovarali.
Međutim, šta nam govore politički i poslovni dogovori koje je Buš imao sa Bin Ladenom, Donald Ramsfeld sa Sadamom Huseinom, Ričard Holbruk sa Miloševićem i gdje su ti pregovori odveli pregovarače, njihov narod i njihovu zemlju.
Na to pitanje naš narod, koji će sigurno snositi ogromne posledice, radi svojih pokolenja treba da pronađe odgovor ali on nažalost nijemo ćuti i tone u svome brodu koji svakoga dana ima sve više rupa.
|
|
|
Nedis ŽUgar : Republika Srpska
|
23704 |
13.02.2010 |
Iz dnevnika Ratka Mladića KARADŽIĆ I KRAJIŠNIK POKRALI MILIONE
Bivši komandant Vojske RS u svojim bilješkama zapisao kako je Momčilo Krajišnik odnio u Grčku 2, 5 miliona evra i kako je Luka Karadžić prodavao gorivo koje je namejnjeno Vojsci RS.
Političari iz RS sa biznismenima iz Srbije, umijšani su u milionske krađe i šverc! Momčila Krajišnika je ukrao 2, 5 miliona dolara, a brat Radovana Karadžića, Luka, uzeo je milione od šverca goriva!
Momčilo Krajišnika naziva „obrvan" je 26.
maja 1993.
iz Republike Srpske, sa bratom Mirkom, prebacili su 2, 5 miliona dolara, u u banku Ergos u Atini.
U tome su im pomagali Vlado Perović, vlasnik kafane „Krokodil" na Dedinju i doktor M.
Prokić sa suprugom.
Krajišnik je obezbijedio logističku pomoć za ovu transakciju, uz pomoć Branka Ostojića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RS.
Mladić naglašava da je početkom februara 1994.
godine taj novac, po nalogu Krajišnika, iz Grčke prebačen u Bugarsku, a potom je njime plaćeno gorivo koje je prodato u Srbiji!
„Kupljeno je 1.
600 tona D2 (dizel) i 1.
200 tona MB (motorni benzin), koje su Krajišnik i Protić prodali u Srbiji, pri čemu su oprali novac! Zarađeni novac Krajišnik, Protić i Perović, uz pomoć Ostojića, prebacuju u Ženevu.
Mladić u ratnom dnevniku otkriva kako je u januaru 1994.
godine u Republiku Srpsku uvezena jedna veća količina goriva, od koga je Vojska RS trebalo besplatno da dobije dio za svoje potrebe, ali u taj posao se umiješao Luka Karadžić, brat Radovana Karadžića.
"Uz pomoć generala Đukića" uvezeno je 1.
260 tona D2 (dizel).
Dogovoreno je da se kao poklon VRS ustupi 200 tona.
Ali, brat Krajišnika, brat Karadžića, i savjetnik Radovanov Joja Tintor, pa čak i njegov vozač, te šef DB iz Trebinja, uzimaju 150 tona, prodaju i dijele novac, a 50 tona od obećanih 200 daju VRS.
Mladić je zabilježio i svoja saznanja o razgovorima Slobodna Miloševića i tadašnjeg ministra spoljnih poslova Rusije Andreja Kozirjeva.
Prema ovim navodima, Milošević je u pregovorima prihvatio da prizna Hrvatsku i Bosnu, da RSK prihvati „plan Z4", da Srbija ostane po strani u slučaju napada na Republiku Srpsku i još čvršću blokadu RS i RSK od strane Srbije.
„Milošević je tražio: automatsko skidanje sankcija, prijem Srbije u organizaciju za evropsku bezbednost (OEBS), zajam i finansijsku pomoć od Zapada, 100.
000 dolara (prva tranša), isključenje SRJ od izručivanja Haškom sudu, prijem SRJ u EU, brzi oporavak privrede i garancije da će NATO braniti RSK", piše Mladić, dok u fusnoti dodaje da "SAD i Nemačka ne prihvataju uslove".
Objavljivanje Mladićevog ratnog dnevnika, otvorilo bi oči narodu da vide ko ga je vodo i da je Radovanova lopovska oligarhija ratovala za svoj džep.
Nadamo se da će Mladićevi memoari uskoro biti dostupni javnosti.
|
|
|
Velimir Ilijaš : Ilijaš
|
23453 |
25.01.2010 |
Izborne i postizborne koalicijeIzbornim zakonom je regulisano ko može učestvovati u izborima, a to su:
1.
Političke stranke
2.
Koalicije
3.
Nezavisni kandidati
Političke stranke odlučuju da li će u izbore ići samostalno ili sa još nekom strankom u koaliciji.
Neke političke stranke, odmah prije izbora, odlučuju da ne idu same nego traže sebi partnere i sa njima stvaraju koaliciju.
Pojedini ljudi smatraju da njihov program koji će izložiti narodu vrijedi toliko da oni sami mogu ići u izbore i to su nezavisni kandidati.
Sve mi je ovo normalno, legalno i demokratski zato što narod zna koja politička stranka ide sama, koje su u koaliciji i koji su to nezavisni kandidati.
Svi će oni na predizbornim skupovima narodu iznositi svoje programe.
Narod će cijeniti koji je program po njihovom mišljenju najbolji i tako će se odlučiti kome će dati svoj glas.
Nakon zatvaranja glasačkih mjesta i sumiranja rezultata, saznajemo koliko su koja stranka, koalicija i nezavisni kandidat dobili glasova.
Obično niko ne dobije nadpolovičnu većinu da može sam da formira vladu.
Pa zar sada ne bi bilo normalno da vladu formiraju oni subjekti koji su osvojili izborni konsenzus proporcionalno osvojenom broju glasova.
Tražili smo višestranački sistem, pa evo nam ga.
Međutim, šta se dešava? Sad se traže partneri koji mogu sastaviti večinu za formiranje vlade i stvaraju postizbornu koaliciju.
Ovu koaliciju stvaraju sami lideri stranaka.
Narod nema nikakvog uticaja na njih.
Sve se to radi mimo naroda.
Zato su za mene te koalicije nedemokratske, nelegalne i po meni bi ih trebalo eliminisati iz izbornog zakona.
Na ovaj način se dešava da se male stranke udruže i potpuno eliminišu stranku koja je osvojila najviše glasova, kojoj je narod poklonio največe povjerenja.
Bačena je u opoziciju.
Dakle, osvojila najviše glasova, a ne učestvuje u vlasti.
Pa nije to narod htjeo.
To su napravili lideri stranaka ne pitajući narod.
Malim strankama i nije bitno sa kojom će strankom ući u koaliciju, njima je bitno da se dočepaju bar komadića vlasti i da ostanu u životu.
Izbornim zakonom bi trebalo regulisati da stranke koje ne osvoje izborni konsenzus ne mogu biti finansirane iz budžeta, a taj konsenzus bi trebao biti veči od 3.
Ako ne mogu da žive od nekakvih svojih prihoda, neka se gase.
Tako bi došlo do smanjenja enormno mnogo političkih stranaka.
Ovo je samo moje jedno razmišljanje za koje smatram da ima smisla.
|
|
|
Visoki Napon : Banja Luka
|
22788 |
27.10.2009 |
Dobitak-GubitakPoštovana braćo Srbi ili da nas nazovem "gospodo" posto smo samo to dobili u zadnjem ratu, možda ja ne vidim ali ni naši ljuti protivnici muslimani nisu dobili ništa više osim što se sada zovu Bosnjaci.
Objasnite mi, jer vidim da ovdje ima veoma dosta pametnog naroda ove napaćene zemlje.
Po meni, mi smo samo izgubili našu omladinu koja je uzalud dala svoje živote, a dobili smo razno-razne tajkune tj velike gazde koji ti kožu oguliše za neku bijednu crkavicu za koju radis po 12 sati dnevno a na kraju mjeseca ti ni te pare ne isplate.
Oni sebi daju za pravo da ti uskrate godišnji odmor, pa čak i bolovanje.
Na bolovanje možeš otići ali kada se vratiš čeka te otkaz.
U mnogim velikim firmama u Republici Srpskoj sefovi su muslimani pa moraš da paziš šta ćeš reći da se, ne daj Bože, ne bi naljutili i dali ti otkaz.
A narod jadni radi, trpi i šuti a sve zbog staha da ne ostane bez posla jer gdje naći drugo radno mjesto da prehraniš porodicu.
Sa druge strane, političari BiH na razno-raznim binama i skupovima govore da su oni izabrani od strane naroda da zastupaju njegove interese a ustvari oni zastupaju samo svoje interese i nije ih briha za narod.
Sada uvode i razne-razne poreze, a najavljuju i poskupjenja, mijenjaju tablice na autima da narodu uzmu novac.
Pa šta smo to mi dobili kad nam muslimani rukovode firmama a i nekim državnim ustanovama, kako je kod njih u Fedraciji ne znam ali mislim da su samo u prednosti to sto nemaju ni jednog Srba za šefa u firmi.
Samo još da napomenem da ako kažeš da si učestvovao u ratu neće te ni primiti da radiš ili će naći način da dobiješ otkaz, mnoge firme na razgovoru za posao te pitaju da li si bio učesnik rata jer ako jesi "stvarno nam je žao ali mi imamo namjeru da poslijemo sa firmama iz Federacije i bilo bi nezgodno! " Naime, to je u nekim našim srpskim firmama razlog da te ne prime na posao.
|
|
|
Enes Kefic : Bih, Sarajevo
|
22636 |
29.09.2009 |
Ratna dogadjanja (2)Za početak bih da se zahvalio na objavljenom članku! On je prije svega namjenjen da svi narodi u BiH priznaju makar one najočitije zločine što su se desili u BiH.
Već vidim da smo se složili oko nekih pitanja, prije svega oko oduzimanja imovine tokom rata.
Kažem da se imovina u Sarajevu oduzimala kako Srbima tako i muslimanima, tj.
bez ikakvog obzira na nacionalnu pripadnost i to najčešće od strane onih koji prve linije nisu očima ni vidjeli.
To tvrdim i iz ličnog iskustva jer mi se upravo tako nešto i desilo.
Većina ljudi u BiH ima neke rezerve prema zajedničkom suživotu, ali mislim da bi ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost i mjesto prebivališta, trebali krenuti od toga da priznaju makar one najočitije zločine koje su počinili pripadnici njihovog naroda.
Tu prije svega mislim na Sarajevo i Srbrenicu...
Većina ljudi se više i ne obazire na izujave Dodika i Silajdžića koji se ratnih tema dohvate kad god na vidjelo izađe priča o kriminalu u koji su upleteni.
Daleko više mi je stalo da prosječan čovjek prizna te zločine nego političari jer mislim da kada obični ljudi dignu glas da kažu da je dosta ove getoizacije Bosne i Hercegovine i shvate da svako krade od svog, a ne od tuđeg naroda mi i imamo neku šansu za bolje sutra.
Sto se tiče Sarajeva, opet spominjem Kazane jer na jednom od najpoznatijih sarajevskih portala (mislim da moderator i zna koji a ako treba i navešću link) svi postovi optužuju Cacu za zločine koje je počinio.
Kažem svi jer čitavu temu nisam pročitao, ali od 50-ak postova ni jedan nije govorio u prilog Caci, iako ne tvrdim da mozda nećete naći jni dvije osobe, mozda bas Srbina ili Hrvata koji bi da "potpiruju strasti" koje drugačije misle ali garantujem da je procenat preko 90% ljudi iz Sarajeva koji optužuju taj zločin.
Očekujem da isto tako većina prizna da je bio veliki broj civilnih žrtava i da se ne lažemo u lice.
Mislim da biste trebali i priznati da je sa nebodera na Grbavici snajperima gadjano civilno stanovnistvo Sarajeva.
Otac moje prijateljice, inace Srbin, je ubijen na taj nacin, metak mu je prosao kroz srce.
Što se tiče čovjeka za koga ste napisali da je uhvaćen na Žuči, inače Srbin, rekli ste da je on bio zapovjednik neke jedinice u Armiji.
Ja ne kažem da su neki Srbi bili primorani da se bore u Armiji zato što su se zatekli na područjima gdje su muslimani imali kontrolu, ali mislim da se čin zapovjednika treba zaslužiti.
Mislim da smo se u nekim stvarima već složili, npr.
što se tiče kriminala, za neku bolju budućnost, možda ne suživot ali makar neke malo bolje odnose, možda da krenemo sa priznanjem nekih zločina.
Unaprijed hvala!
Enese,
ovaj put sam morao da "cenzurišem" neke "citate" Dodika, sa kojim nisam upoznat, a koji (moram priznati) i ne liče na njega.
Njih ću objaviti samo u slučaju da mi pošalješ valjan izvor informacija.
Poželjan je video zapis.
Za razliku od prošlog puta, ovdje si mnogo toga "nadrobio".
Krenuo si od Kulina bana i na putu do danas si dotakao mnogo tema.
Zbog toga nemoj da očekuješ da ti na sve odgovorim jer imam ja i privatni život...
Ne slažem se sa tobom oko tvoje definicije "oduzimanja imovine".
Tačno je da je imovina poneka oduzimana i muslimanima, ali samo u rijetkim situacijama, a radilo se o sitnijim stvarima.
Međutim, ogroman procenat Srba su doživjeli (a samo neki i preživjeli) takvo iskustvo.
Dalje, ti hoćeš da priznamo "najočitije zločine koje su počinili pripadnici njihovog naroda".
Stani čovječe, narod je stoka i šta narod ima da priznaje! Koliko si ti ubistava lično vidio? Ja nisam ni jedno, pa šta da ti ja mogu priznati? Zločin treba prvo da se utvrdi tj.
da se istraži, ispita, da se istina servira narodu kako bi se onda nešto "priznalo" i natovarilo na grbaču nekom narodu.
Mi treba da od vlasti tražimo da se utvrdi faktičko stanje, ili da se udružimo i pokušamo da to uradimo preko nevladinih organizacija.
Imam osjećaj da ti malo previše forsiraš Kazane i misliš da su oni jedini sarajevski grijeh.
Koliko ja znam iz Kazana su 11.
novembra 1993.
godine izvađena smo 47 lica, dok je u Sarajevu ubijeno najmanje 5000 Srba.
Ja sam objavio spisak od nekih 3000 osoba ali postoje i drugi spiskovi koji nikada nisu integrisani sa ovim koji ja posjedujem.
Do istine se može doći samo sabiranjem i oduzimanjem!
Ne slažem se ni sa tim da je Caco isključivi krivac za Kazane.
Ne slaže se ni FTV, pa evo pogledaj ovaj snimak:
|
|
|
Enes Kefic : Bih, Sarajevo
|
22632 |
28.09.2009 |
Ratna događanja (1)Što više čitam ovaj forum sve više vidim da je s*anja bilo na svim stranama i nadam se da se makar u tome možemo složiti.
Ja sam iz Sarajeva, i iako možda vama izgleda čudno, zbog stvari koje su se dešavale u Kazanima većina Sarajlija osjeća stid i prezir.
Drugih stvari, kao što su nasilno ulaženje u kuće i uzimanje predmeta i ostalih stvari koje bi mogle biti korisne za Armiju se nisu događale samo srpskom stanovništvu, kako to ovdje pokušavate predstaviti, nego i muslimanima.
To su obično radili ljudi koje danas zovemo ratnim profiterima, uzimali su pod izgovorom da treba Armiji, a siguran sam da je dosta toga završilo u njihovim džepovima.
Dalje, vidim priču na forumu o Argeti.
Ljudi su u Sarajevu gladovali bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Ja nisam probao čokoladu dok se rat nije završio, samo neke pakete iz humanitarne pomoći koji su jednaki djeljeni i muslimanima i Srbima i Hrvatima.
Sumnjam da će u ovoj državi nekada biti stanje kao recimo na zapadu, ali možda da krenemo od toga da se prestanu omalovažavati žrtve Srebrenice i da jednom priznate zločine, kao što većina Sarajlija priznaje Kazane.
Ne svi, to ne očekujem ni od vas, ali makar oni ljudi sa zdravim razumom, a takvih je uvjek većina.
Kažete da ste na Žuči, tokom pomjeranja linije u kući zatekli Srbina u redovima Armije BiH, koji je kao slučajno zatečen na području Sarajeva i prisiljen da se bori na strani Armije.
U istom tom tekstu kažete da je bio zapovjednik neke jedinice.
Zar mislite da su se ljudi u ratu mobilizirali i postajali zapovjednici bez neke zasluge? I kako objašnjavate da je veliki procenat Srba i Hrvata bio u sastavu Armije, dok su VRS i HVO bili isključivo jednonacionalni?
Možda ovaj tekst nećete ni objaviti na forumu, ali bi volio da ga makar moderator pročita i ostavi komentar!
Unaprijed hvala.
Poštovani Enese,
ne samo da sam objavio tvoj tekst, nego nisam ispravio ni jednu-jedinu riječ, što se veoma rijetko dešava pošto ja "doradim" bar 90% tekstova.
Ovo ti je najveći kompliment koji možeš dobiti od mene, tj.
mislim da si natprosječno pismen pa vjerujem da si toliko i inteligentan.
Kao prvo, da krenemo od Srebrenice.
Niko ne sumnja da je bilo žrtava u Srebrenici.
Ja se samo zalažem da se onih 7108 imena prečešlja i da se svako ime tretira kao potencijalno ubistvo.
Samim time da se utvrdi da li je, kako je, kada i gdje nastradala svaka osoba sa te liste.
Da li si se ikada zapitao zašto nikada nije objavljen detaljan spisak žrtava "Srebreničkog masakra", sa svim ličnim podacima...
Boje se političari da će pasti kritike, utvrditi se da je npr.
neki Mustafa poginuo ili umro u toku rata a ne u julu 1995.
godine.
Iz izvještaja Komisije za ispitivanje slučaja "Srebreničkog masakra" vidi se da su imali samo par mjeseci da rade na ovom slučaju.
Tih nekoliko ljudi je odradilo solidan posao jer su spisak od potencijalnih 150.
000 žrtava sveli na 7108 i na tome se stalo jer Vlada BiH nije odobrila dodatna finansijskia sredstva za daljni rad.
Istina nema cijenu i na njoj treba raditi sve dok se i ja i ti ne složimo da je brojka tačna.
Još jedna stvar o Srebrenici.
Da se zaustavi onaj cirkus donošenja i mrtvih muslimana (a i neidentifikovanih Srba) i da se tamo sahranjuju samo žrtve masakra iz juna 1995.
godine.
Ili da se bar Potočari u obilježe kao grobnica svih muslimana nastradalih u građanskom ratu, a ne žrtava "Srebreničkog masakra".
Neka mi oproste mrtvi, ali muslimani su od "Srebreničkog masakra" napravili "Srebrenički cirkus".
Ne bih se iznenadio ni da je moj prijatelj, rahmetli Azem Begić koji i nakon rata pojede dosta hljeba u mojoj kući - sahranjen u Potočarima.
Što se Sarajeva tiče - ista stvar.
Muslimanska strana je dugo godina odugovlačila da se formira komisija za utvrđivanje tačnog broja srpskih žrtava u "Sarajevskoj klaonici".
Ni srpskim političarima nije mnogo stalo da se na tome radi jer su ucjenjeni foteljama od strane muslimana i međunarodne zajednice koja snosi veliki dio odgovornosti za sve ono što se dešavalo u Bosni.
Do sada su mnogi svjedoci umrli, pa se prava istina o Sarajevu nikada i neće ni saznati.
Niko ovdje i ne sumnja da su muslimani krali od poštenih muslimana, jer se to isto dešavalo u Sokocu.
Znaš li ti koliko je samo stoke ukradeno od Srba na Stjenicama? Na kilometar od Stjenica se nalazi Vrbarje, selo koje je u toku rata bilo muslimanska enklavica u srcu Romanije.
U više navrata se desilo da neki šibicar, koji prvu liniju nije vidio ni kao turista, sa livade ukrade srpsku kravu ili ovcu.
Čak i u slučajevima kada se znalo ko je počinilac te prljave rabote, policija se nije angažovala da rasvijetli slučaj.
U ratu, svaki kriminal sitiniji od ubistva je na Sokocu prolazio nekažnjen.
A tu "rupu u zakonu" su koristile fukare.
Ovo će nas nakon rata skupo koštati jer su sitni lopovi evoluirali u auto mafiju i plaćene ubice u službi sokolačkih političara.
Što se dobrovoljaca tiče, nemoj, molim te, da lažeš ni sebe a ni mene.
Vjerujem da si hiljadu puta u toku rata (a naročito na početku) pomislio da zbrišeš iz Sarajeva.
Međutim, i ja i ti smo ostali, vjerovatno što nismo imali gdje.
U mom slučaju nisam mogao da ostavim paralizovanog oca, staru majku, sina bez majke...
Pročitaj moj članak "Državna klaonica ili nešto drugo", pa će ti moj stav o srpskim "dobrovoljcima" u Armiji BiH biti mnogo jasniji.
Ne kažem da nije bilo i "zavedenih" jer ljudi su u prsjeku jako glupi i njima je veoma lako isprati mozak.
To sam prvi put shvatio 1985.
godine dok sam služio vojsku u Bihaću.
Jedan slučajan "uzorak" našeg društva - film strave i užasa.
U Psihijatrijskoj bolnici u Podromaniji je bilo manje budala nego u Četi veze u kojoj sam odrađivao svoj dug prema JNA.
Da sam ostao u Sarajevu, možda bih se i ja našao na Žuči, samo da sačuvam ženu i djecu, roditelje, sestre.
I da ne umrem od gladi! Kos nas je bilo mnogo muslimana koji su htjeli u srpske dobrovoljce (pogotovu u Krajini) ali su glupi Srbi u 90% slučajeve rekli "ne".
Sokočani su svoje muslimane protjerali u Olovo.
Kasnije su oni (čast Sulju i još nekim izuzecima) bili najžešći ratnici na tom ratištu.
A mogli smo ih i mi staviti na prvu liniju pa neka ginu umjesto Srba.
Vi iz Sarajeva ste u nama sa Pala i Sokoca vidjeli bradate četnike koji "lupaju" po vama sa Hreše.
Zbog toga klali i ubijali lojalne Srbe.
E vidiš, i meni je tako "puklo" pred očima pa nisam htio da odem.
Samo što je moja perspektiva ( i nekad a i sada ) mnogo drugačija i mnogi muslimani to ni danas ne žele da shvate.
Ja to vidim ovako: mene su muslimani najurili iz mog četverosobnog stana.
U moj stan je 6.
aprila došao Ferid (iz njegove kuće prokopan tunel) i naredio da niko ne izlazi na terasu jer će pucati.
Moj komšija Ahmo je tri dana kasnije upao u moj, tada već prazan, stan da "traži oružje" a odnio je - džak brašna i promjenio bravu na ulazu u stubište.
Eh, da mi je tada pao u ruke, bio bi prvi i poslednji koga sam zaklao.
Konačno, ja ovdje teretim Aliju Izetbegovića što nije bio u stanju da spriječi maltretiranje i ubijanje Srba u Sarajevu.
Tvoje je pravo da ga optužuješ za maltretiranje muslimana.
Kako po Aliji, tako ćemo udruženim snagama i po Radovanu.
Što se otimanja imovine tiče, ja ti za vrijeme rata nikome ništa nisam uzeo, a meni su muslimani ispraznili četverosoban stan koji se nalazio na Dobrinji, 50 metara od ulaza u tunel.
Oni pederi iz Vojnog odsjeka su mi zaprijetili da ako ne stavim na raspolaganje moj laserski štampač za potrebe vojske "dobiću nalog za mobilizaciju dotičnog materijalnog sredstva".
E, tad mi je puklo pred očima! Sedam dana nakon toga, taj se štampač "pokvario" otišao na servis u Beograd, i to sa urednim papirima iz Vojnog odsjeka Sokolac, i otuda se više nikada nije vratio.
Još uvijek ga čuvam u podrumu moje zgrade; stan u Beogradu sam kupio nakon rata od novca koji sam dobio kada sam stan na Dobrinji prodao za iznos jednak onome koji sam potrošio za namještaj.
Nemoj da me pogrešno razumješ, dao sam ja za potrebe VRS magacin koji je prije rata vrijedio preko 400.
000 maraka, ali štampač nisam htio jer je mi je on trebao da nakon rata imam od čega da živim.
Sa druge strane, gledam ja one aktivne oficire kako kradu.
Sedamdeset i dvije zubarske stolice iz Butila su "otišle" za Srbiju i tamo prodate na crnoj berzi.
Angažuje mene vojska da pregledam svu računarsku tehniku na Palama, onu istu zbog koje je izginula vojska u Dobrovoljačkoj.
Šest mjeseci kasnije, pošalju mene da popišem taj isti magacin.
Nisam vjerovao svojim očima: sve ono što sam procijenio kao "vrijedno" i prstom pokazao mom budućem komadantu - nestalo je iz magacina.
A on kaže: "Ćuti, nikome ne pričaj! " I ja ćutao, evo sve do sada.
Do kraja rata svaki aktivni oficir koji je ostao u Republici Srpskoj se "snašao" i u Srbiji napravio kuću ili bar kupio stan.
Krčmili vojnu imovinu a zinulo im dupe na moj bijedni laserski štampač!
Ne mogu da kažem da je nama na Sokocu bilo gore, ali nije ni mnogo bolje nego vama u Sarajevu.
Jer, i ja sam živio od humanitarne pomoći kao i ti.
Vi ste čak, po glavi stanovnika dobijali mnogo bolju pomoć ali su vam je vaši ratni profiteri prodavali, a ne dijelili.
Zbog toga su oni krivi što ste gladovali, a ne Srbi.
Što se Srba u Sarajevu tiče, oni su bili izostavljeni sa spiska, jer ste vi njihovim paketima plaćali vojsku.
A gladan Srbin bi i svoju vjeru prodao za večeru, ne samo ratovao u redovima Armije BiH.
Rat ima svoju cijenu, a ti što si gladovao krivi ratne profitere i Bakira Izetbegovića, koji je u ime svoga oca Alje udarao tarife na sve što prođe kroz tunel ispod Aerodroma.
Nadam se da znaš da su neki članovi porodice Izetbegović i oficiri Armije BiH nakon rata bili najbogatiji građani Sarajeva.
Ne znam da li vidiš sličnost? U mom primjeru ne pomenuh Rašu, ali da je u svoje duboke džepove stavio samo pare koje je dobio od Grka, bio bi najbogatiji čovjek u Republici Srpskoj.
Da ne pominjem nekoliko milijardi maraka zarađenih u trgovini sa Hrvatima iz Kiseljaka! Imao sam prijatelja koji radio u Vojnoj policiji na Ilidži.
Stajao čovjek na granici prema Hrvatima i kaže da je svakih sat pored njega prolazio kamion pun robe.
Imali su nalog da ih ne pretresaju, jer su papiri bili sa Rašovim potpisom.
Nakon rata, firmi koja se bavila tim poslovima - su izgorjeli papiri.
Kakva slučajnost!
I još jedna stvar! Nacionalizam je za naše političare "rajski cvijet" u bašti zla koja je mnogo poznatija pod nazivom Bosna.
Jer da nije nacionalizma, svi mi bismo udruženim snagama pisali o otimačini, ratnom profiterstvu, štrajkovali i tražili svoja prava.
Ovako, od šume ne vidimo drveće, oslabljeni u svojoj nacionalnoj podijeljenosti svoju pozitivnu energiju trošimo na trivijalne stvari!
Puno pozdrava sa Sokoca.
Da svi u Bosni misle kao ti, još bismo ja i ti i mogli da živimo u istoj državi!
|
|
|
Boro Janjić : Pale
|
21840 |
31.05.2009 |
Imena naših ulicaImenovanje ulica u nadležnosti je opštinskih skupština.
Poslije ovog „našeg“ rata sve opštinske skupštine su pristupile davanju imena ulicama.
Ishod ovih aktivnosti je da ime junaka iz poslednjeg rata ne nosi gotovo ni jedna ulica u opštinama Istočnog Sarajeva.
Među zaboravljenima je i Mićo Vlahović koji se junački borio i život dao na ovim područjima.
Ime Srđana Kneževića nosi jedan „trg“ na Palama.
Niko nema adresu stanovanja na tom „trgu“, radi se o oko 300 kvadrata popločane površine sa kipom Srđanovim u centru.
Na „trg“ se naslanjaju dva kioska, improvizovane piljare.
Od aktera poslednjeg rata u Sokocu je ulicu dobio Simo Drljača.
Ne radi se o Sokočaninu nego o ratnom čelniku policije iz Prijedora koji je stradao poslije rata na pecanju u obračunu sa snagama NATO, kad su ga pokušali uhapsiti zbog optužnice za počinjeni ratni zločin.
Sjetili ga se Sokočani!
Zoran Borovina je imao ulicu u Dobrinji I, koja je pripala Federaciji.
Sada se jedna ulica u naselju Pavlovac zove njegovim imenom.
I to je sve o našim borcima.
Za razliku od nas, muslimanska strana je svim svojim istaknutijim poginulim borcima dodijelila ulice.
Naši su to ostavili za neka druga vremena.
Ili zauvijek ad akta.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
18772 |
29.08.2008 |
Saradnja sa Norveškom i ŠvedskomTužilaštvo za ratne zločine Srbije intenzivno sarađuje sa organima Norveške i Švedske povodom zločina nad Srbima u BiH.
Radi se o istrazi zločina nad srpskim civilima u logoru Dretelj u BiH, 1992.
godine, izjavio je portparog Tužilaštva Bruno Vekarić.
On kaže da je saradnja sa norveškim organima počela u martu 2007.
godine kada je pokrenuta istraga protiv Mirsada Repka, norveškog državljanina za koga se sumnjalo da je počinio ratni zločin nad srpskim zatvorenicima u logoru Dretelj kod Čapljine 1992.
godine.
from B92 Vesti
|
|
|
Andonkey :
|
17693 |
23.04.2008 |
Idemo daljeDobri i pošteni Slavuj je jedan od prvih poslijeratnih boraca i govornika protiv tajkunizacije, lopovizacije i svih oblika brzog i enormnog bogaćenja pojedinaca koji su postali "ukras" centara moći i odlučivanja.
Svakako da takva brzina sticanja ekonomskog bogatstva za sobom povlači i niz pitanja kao: kako, odakle, s kim, čim itd.
a i odgovori su vidljivi na svakom koraku.
Elita novokomponovanih bogataša pokazala je i veliku sposobnost prilagođavanja svakoj vrsti vlasti i krpeljskog pričvršćivanja za nosice vlasti.
Ova vještina omogućila je opstajanje bogatih tajkuna bez obzira na propast njihovih političkih mentora.
Bez problema se nabave nove članske knjižice, "slučajno" iste kao u premijera i njegove partije, pa idemo dalje.
Koje su šanse da se neko obračuna sa ovim kameleonskim talogom društva? Kad bi to moglo da se desi? U dogledno vrijeme-teško.
Primjera je mnogo, a možemo se, recimo, zadržati u sferi benzinskih pumpi, koju pominje i Slavuj.
Predsjednik udruženja pumpaša RS, vlasnik većeg broja pumpi širom RS, je uspješno i na vrijeme promijenio boje partije (kao i bar 80% pripadnika njegovog esnafa), uspješno se snašao u Slavujevoj partiji koja je na vlasti i sada vedri i oblači kao predsjednik OO SNSD Bijeljina.
Partija je, opet, znatno ojačala u Semberiji otkako je ovaj predsjednik (bar tako tvrde zvanična glasila partije).
Pare kojima su izgrađene sve ove pumpe i pokupovano još sijaset firmi od strane gospodina (i druge gospode među onih 80%) vjerovatno nisu narodne.
A zakon o tajkunima će već stići, jednoga dana.
Svima koji vjerujemo u to ostaje da budemo uporni i ne lipšemo, dok proljeće ne dođe.
|
|
|
Pero :
|
17620 |
14.04.2008 |
Za gospodina SlavujaIz pouzdanih izvora ja vam kažem, reforma na nivou BiH je dobro odrađena, ali u MUP-a RS Stanislav Čađo će je sprovesti veoma brzo.
U prvom naletu od 600-800 policajaca, dok za kraj novembra 200-500.
Reci da nije tako, Americi je to obećano i mora se sprovesti Martinsov plan veoma brzo dolazi.
Nikada lošijeg ministra nije bilo u MUP-u Republike Srpske, ovaj mali nema pojima ni o čemu nego samo o rasturanju, vidjećeš za koji dan.
Dok Federalci ništa, šute i čekaju...
|
|
|
Roka Rodjo : Zemlja Nedodjija
|
16004 |
16.11.2007 |
Republika SrpskaOno sto ti zoves "okupiranim" nije ništa drugo nego naše, i to vjekovima.
To sto tebi i takvima poput tebe smeta što Srbi postoje, niko vam nije kriv sem vas samih.
Shvatite da smo mi ovdje na svome a vi imate alternativu da odete za Tursku.
Pored toliko drugih ti se uhvatio mene i Cice Romanijskog ko pijan plota.
Uostalom ja da sam bio na tzv.
barikadama '92 i vjeruj mi da danas ne bih ovdje dolazio i smetao mnogobrojnim poštenim Srbima na ovom forumu.
S vjerom u Boga i za vjeru "čistu pravoslavnu"!
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
14875 |
25.09.2007 |
Smrt Nikole KoljevicaIz knjige Biljana Plavšić, "Svedočim", koju je objavio banjalučki TRIO PRINT.
Za originalni članak kliknite ovde
U januaru 1997.
objavljena je tužna vest da je preminuo Nikola Koljević, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, član Predsedništva BiH, član Predsedništva i potpredsednik Republike Srpske.
Ova reč, “preminuo”, u slučaju Nikolinom, krije neku veliku tajnu koju je on sa sobom poneo na onaj svet i još mnogo pretpostavki nas koji smo posle njega ostali, koji smo sarađivali sa njim i zajedno prošli kroz jedan pretežak put naše istorije.
Zato često, kada govorimo o ovom slučaju, o ovom gubitku, o smrti ovog čoveka, često se kaže: tragično preminuo, misteriozna smrt...
Ima ih koji su mnogo određeniji u tim kvalifikacijama, oni vele: "radi se o samoubistvu" ili: "radi se o ubistvu".
Četiri godine posle ovog događaja, rekla mi je Nikolina supruga da nikada nisu dobili službeni izveštaj uviđaja koji je tada učinjen.
Poslednji put videla sam Nikolu kod našeg mitropolita na slavi Sveti Nikola, 19.
decembra 1996.
Bio je sa suprugom Milicom.
Iako sam ranije čula da je oslabio, svejedno sam se začudila jer nije bilo ni traga od onog živahnog čoveka koji je uvek bio raspoložen za razgovor.
Bio je potišten.
Milica mi objašnjava da je sada dobro, kakav je bio.
Iz razgovora sam zaključila da je Milica neprestano sa njim, što mi je bilo drago, a i to je bila garancija da će se brzo oporaviti.
Vrlo dobro sam zapamtila kada mi je rekao, ali sa nekim posebnim naglaskom: “Radovan me leči nekim tabletama.
” A najviše vremena je provodio na Palama.
Od toga našeg susreta nije prošlo ni dve nedelje, javljaju mi da je Koljević pucao sebi u glavu i da je prenesen u bolnicu na Sokolac, a posle nekoliko dana na VMA.
Radovan i Momo kažu: - Ubio se.
Sve vreme bio je u besvesnom stanju.
Otišla sam da ga obiđem, bio je u šok sobi.
Tom prilikom lekar mi reče: “Da znate, gospođo Plavšić, dva metka ne može čovek sam sebi da upuca u glavu.
” Pogledala sam Nikolu, bolje rečeno, samo zavoje i izašla.
Ta rečenica nekada jače a nekada slabije, odzvanja mi u ušima i često je povezujem sa nekim sličnim događajima koji će se tek desiti, posebno sa onim što se meni desilo 29.
juna iste godine.
Kasnije su mi pričali kako je Nikola noću hodao i govorio: “Ubiće mi decu” i to ponavljao više puta u poslednjih mesec dana pred smrt.
I o tome sam često razmišljala, naročito iza one Radovanove pretnje upućene meni i sinu moga brata.
A Nikolina rečenica: “Radovan me leči nekim tabletama” veže se na ono što je meni rečeno na našoj granici, u noći 29.
juna: “Na Pale, na lečenje.
” Samo nije rečeno ko treba da me leči.
Kada sam to čula, sve sam povezala, sećajući se Nikole.
Nikola Koljević sahranjen je u porodičnoj grobnici u Banjaluci, u gradu svog detinjstva i svoje mladosti, u gradu koji se ponosi svojim Nikolom.
Kada je obavljena sahrana i svet se već polako razilazio, prilikom prolaska Krajišnika koji je prisustvovao sahrani, čuli su se za njim povici: “Ubico, ubico.
”
Iako me od ovog događaja deli osam godina, nije mi lako o ovome da pišem.
Više bih volela da je ovo, i mnogo čega drugog ružnog, iščezlo iz moga sećanja.
Ali, nije.
Nažalost, prisutno je do detalja i ja o ovome, kao i o svemu drugom, moram da govorim.
Bilo bi neljudski prećutati.
Postavljam pitanje: Šta bi pokazala istraga o samoubistvu Nikole Koljevića? Ali, sa kojim tužiocima i sa kojim sudijama? To je naša bolna tačka, ne samo tada, nego sve do današnjih dana.
|
|
|
Work&Co Dreamwalley : Sokolac
|
10168 |
13.08.2006 |
O političarima i poštenjuPrijatelju Željko,
Ne poznajemo se u lično, ali imamo slične etičke čipove u glavi (znam iz čitanja tvojih članaka ali i iz razgovora o tebi sa Bogdanom ).
Slažem se oko dvije stvari koje jedine poštuješ kod političara, ali malo je koji ih ispunjavaju.
Na romanijskom području ti misliš 2 a ja - cca 2.
Oni koji ih ispunjavaju neće dogurati visoko na hijerarhijskoj ljestvici političara, jer će im mnogo nogu biti potureno, ligura natureno, mašni svezano, guma izbušeno, noseva razbijeno itd.
O Nikoli Poplašenu lično nemam neko visoko mišljenje; prvi put sam ga vidio na mojim Nišićima 1992.
godine kada je bio neki povjerenik SDS-a i nije mi se dopao njegov image: crna odjeća, duga masna kosa i nož čija je drška virila iz desne čizme(baš kako su nas Oni godinama indokrinirali da su izgledali četnici).
Ja mislim da on nije rasformirao Radikalnu stranku ali ju je uništio bratstveničkim savezom sa svojom matičnom SDS.
I sada on vodi SRS i pored zabrane "svevišnjeg predstavnika" s tim da kulise predstavlja Mihaljica Milanko.
Dići ruke od politike! To nisam rekao niti mislim.
Da nije vjetra pauci bi nebo premrežili.
Po meni je normalno da se kritički ili čak kritizerski odnosim prema stranci iz koje sam nogiran.
U vrijeme kad je suprotstavljanje tvrdoj liniji bila jeres poput Arijeve, kad su po prstu kazivani bili srpske ustaše, u Sokocu je grupa sa Zokom na čelu nastojala narodu oči otvoriti.
Oko nas je bilo i smutljivaca i kalkulanata koji su čekali svoj trenutak.
Sada, kada je i običan i dugotrajno zamlaćivan svijet progledao "pacovi iz podruma uzeli su vlast", što reče Bora Čorba.
- Ako je svrha bavljenja politikom promjena koja se manifestuje u tome da iz šume bude istjeran Savo Krunić a utjerani braća Čolovići i Rajko Bulajić, šta se dobija time?
- Ako je Slavujeva stranka u Republici Srpskoj na vlasti i u koaliciji sa SDA rahmetli Alije i reis Efendije i Strankom za BiH Harisa Silajdžića, ta ista koalicija biće i u skupštini BiH u kojoj će Slavuj biti (i formirati Vladu BiH )i on će dobiti, naravno, direktivu (koju mora slušati) i neće u istupima moći reći nešto što bi uvrijedilo koalicione partnere.
U tom slučaju umjesto njega može u skupštini biti Mića Šuka, Vova Marić ili bilo ko - svejedno je.
- Da li je logično da na čelu nevladine organizacije bude neko ko u predizbornoj kampanji skuplja glasove vladinoj stranci (i obrnuto)-jedino ako, poput Rahmetlije, misli do podne jedno a od podne drugo?
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
839 |
11.02.2005 |
Tantalove muke komadanta Ljubečitam na internetu: Sokolac, najhladniji grad u Evropi, već peti dan za redom.
U isto vrijeme piše i to da nema grijanja, sokolačka toplana ne radi.
Pošto sam imao više od dvojke iz matematike, umijem da saberem dvije činjenice pa mi je tako rezultat već poznat.
Naime Sokočani već odavno znaju da je uvaženi gradjanin Sokoca i pulen SDS-a, Ljubo Erić, zvanični vlasnik toplane u Sokocu.
Kupio je Ljubo toplanu vaučerima koje je besplatno dobio od države, ali i tako što je prodao i poslednju kap svog postenja SDS-u.
Kažu, toplana bankrotirala pa ni cijena nije bila visoka kada ju je on kupio.
Sada Ljubo grčevito drži u rukama glavni ventil za paru i neće da ga otvori.
Zar treba da dozvoli da Toplana opet bankrotira?.
Ko bi onda smio njegovu toplanu da kupi?
Placale neke firme ali i pojedinci grijanje preko cijele godine, a sada grijanja nema.
Plaćao i Ljubo sam sebi dok je bio (grado)načelnik Opštine.
Vjerujem da je te račune plaćao prije nego što je izmirio obaveze i prema svojim zaposlenim.
Pa šta se tu može! čitav svijet je nepošten, pa takav je i Ljubo.
Dao je Ljubo svoju riječ mnogima (uključujući i piscu ovog teksta) pa je nije ispunio.
Zar sad Ljubo treba da sagori i ono malo svoje uštedjevine koju je sa mukom stekao u poslednjim minutama prije nego što ga je Svevišnji predstavnik za BiH poslao na klupu za rezervne igrače da čeka kraj utakmice.
Mora i Ljubo od nečega da živi! Neće više biti besplatne seljačke jagnjetine, koja je nekako došla skupa sa funkcionerskom foteljom.
Samo da znate da je Ljubo već počeo da gubi kilograme i buši rupe na svom dugačkom kaišu.
Ali nemojte misliti da je i Ljubi lako! Zeznuo se Ljubo pa sazidao veliku kuću, i to od blokova lošeg kvaliteta jer su bili namjenjeni izbjeglicama.
Zbog toga je morao da instalira i kotlovnicu u kući, kako mu ne bi bilo hladno.
Sada ne može da loži na dva mjesta, pa neko mora da se malo i strpi!
Kad okopni snijeg, sve ce opet biti na svom mjestu.
Kao da nista nije bilo! Sokolac umije da oprašta svojim zaslužnim gradjanima, pa da ih i slavi kada nesto loše urade.
Zar nije taj isti Sokolac slavio Ljuba Erića, i proglasio ga za velikog vojskovodju sa Krusevu.
Dobio bi on i lordovsku titulu, samo da je to kod nas Srba običaj.
Sve četiri godine bio je Ljubo na svom mjestu.
Bojevao bitku sa neprijateljem, nije se makao ni metra naprijed, ali bogami ni metra nazad.
A kada za dva-tri mjeseca grane Sunce, niko nece ni primjetiti da je sokolačko groblje dobilo pedesetak novih stanovnika.
Uglavnom baba i djedova, koje ni neke porodice nisu žalile.
čak ce se neki ukućani i radovati, ako je iza tih istih baba i djedova ostao stan ili poneka hiljada evra ušivena u slamarici.
To je kod nas Sokočana postala i tradicija.
Njihovu smrt niko to nece povezati sa toplanom koja nije radila, ili ne daj Bože sa Ljubom Erićem.
Isto kao što niko nije povezao stotinjak poginulih boraca na Kruševu sa činjenicom da se Ljubo igrao rata.
|
|
