|
|
|
|
|
|
|
|
Nalazite se na Najljepse-SRPSKI_PJESNICI Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje Po rastankusrpski_pjesnici - 33322 - 19.06.2011 : Suzana - (0)
Reci mi sad, kada već prošlo je sve: časi bolni i dani dragi, lepi; kad novi bol se starom bolu smeje; od reči tvojih kad duša ne strepi, - reci, da l' te je moja tuga bolela nekad, kad sam te mnogo, mnogo volela? Reci mi sad, kada me ne voliš više; kad ti se prošloj ruga nova sreća; i kad se dani koji nekad biše duša ti samo, kad me vidiš, seća - reci, da l' te je moja radost bolela jednom, kad nisam više tebe volela? Nekad sam bila dobra i mlada i poverljiva i puna nada, nekada pre, ti si mi tada reći mog'o beskrajno mnogo, o kako mnogo sa reč i dve. Spokojni bili su dani moji, a ti si srcu mi prvi koji bese drag, pa iza svega sto si mi rek'o katkad surovo, kadkad meko, ostao je trag. Sad srce moje bije tiše: već manje volim, a znam više nego pre; već sad mi ne bi reći mog'o onako dosta, onako mnogo sa reč i dve. I kad bi danas prišao meni i hteo reći davno rečeni' buditi draž, u srcu mome šaptao bi neko: da sve što si mi ikada rek'o, bila je laz. Autor: Desanka Maksimović Naša tajnasrpski_pjesnici - 32582 - 11.06.2011 : Suzana - (0)
O tebi neću govoriti ljudima. Neću im reći da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag; ni kakav je, ni da li je u našim snovima i žudima dana ovih ostao trag. Neću im reći da li iz osame, žeđi, umora, ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo; niti srce naše da li nas je radi nas ili radi drugih kadgod bolelo. Neću im reći kakav je sklad oči naše često spajao u sazvežđe žedno; ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude - ili nam je bilo svejedno. Neću im reći da li je život ili od smrti strah spajao naše ruke; ni da li zvuke smeha voleli smo više od šuma suza. Neću im reći ni jedan slog jedini, šta je moglo, ni da li je moglo nešto, da uplete i sjedini duše naše kroz čitav vek; ni da li je otrov ili lek ovo što je došlo onome što je bilo. Nikome neću reći kakva se zbog tebe pesma događa u meni večito: da li opija toplo kao šume naše s proleća; ili tiha i tužna ćuti u meni rečito. O, nikome neću reći da li se radosna ili boleća pesma događa u meni. Ja više volim da prećutane odemo ona i ja tamo gde istom svetlošću sja i zora i noć i dan; tamo gde su podjednako tople i sreća i bol živa; tamo gde je od istog večnog tkiva i čovek i njegov san. Autor: Desanka Maksimović Ranjeniksrpski_pjesnici - 32562 - 11.06.2011 : Suzana - (0)
"Handžar i koplje grudi su moje Proboli evo, - krvce je tek, Ruka mi klonu, snaga mi panu, Još samo što mi postoji jek... Spušta se sunce za gore čarne, Već skriva topli sa neba sjaj... Još samo malo, pa noćca crna. Tu će mi doći mog žića kraj... Sklopiću oči, ukočen stati, Za sve se rastat" od roda mog... Ne plači, mati, ne plači, sestro, Ko s" za dom bori, tog voli Bog! Ja padoh, evo, al" slava stoji: Za rod sam dao život i sv"jet... Od moje miš"ce, od mača ljutog, Mnogi je pao dušmanin klet! Slavno je, slavno ginut" za narod, Širit" mu staze kuda će poć", I palit" zublju, nek vida daje - Kroz gustu tamu, golemu noć! Oj, srpska zemljo, koljevko mila, Već neću mlađan gledat" te ja... Gasi se luča sunašca moga, Što nekad tako predivno sja... Ali ću mirno ispustit" dušu, Bio sam borac, trudbenik tvoj! Gusle će mene vječito slavit" K"o svakog - ko je Milošev soj! " To reče sveti ranjenik mladi A srce stanu - umuknu glas. - I noć se spusti, mrtvom junaku Na polju vjetar leluja vlas. Autor: Aleksa Šantić, 1887. godine Pokošena livadasrpski_pjesnici - 26169 - 15.01.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - (0)
Autor: Desanka Maksimović Livada kraj reke sanja. Zrikavci tužni zriču. Pomrlih trava duše još lebde vrh otkosa što se lagano suše. O, vi ne znate tužnu o smrti trava priču. Zrikavci tužno zriču. Jutros dođoše neki divovi kao hrašće u domovinu trava; i mrtvo pada bezbroj ljupkih, šarenih glava; i bezbroj nežnih tela zdenuše u plašće, divovi kao hrašće. Svega devojka jedna zlatnog, okruglog oka i trepavica beli' leprša na livadi i ranjenicima deli mirisne osmehe čedne, umesto crvenog soka, - devojka crvenog oka. Sutra opet u zoru doći će divovi oni, i strašne surove vile zdenuće u sena mnoge mirisne glave mile. Ležaće u jednom grobu toliki milioni. Doći će divovi oni. Tužno zrikavci zriču, čuje se do oblaka; večera celoga žala zelen-konjici svoje lepe viteze žale. Plaču nad grobovima mrtvih, dragih junaka, čuje se do oblaka. Ne vjerujsrpski_pjesnici - 1329 - 26.04.2005 : Aleksa Šantić - (0)
Ne vjeruj u moje stihove i rime Kad ti kažu, draga, da te silno volim, U trenutku svakom da se za te molim I da ti u stabla urezujem ime - Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi I prelije srmom vrh modrijeh krša Tamo, gdje u grmu proljeće leprša I gdje slatko spava naš jorgovan plavi, Dođi, čekaću te! U časima tijem, Kad na grudi moje priljubiš se čvršće, Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće, I da silno gorim ognjevima svijem, Tada vjeruj meni, i ne pitaj više! Jer istinska ljubav za riječi ne zna, Ona samo plamti, silna, neoprezna Niti mari, draga, da stihove piše. Otadzbino, gdje sisrpski_pjesnici - 464 - 12.11.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - (0)
Autor: Aleksa Šantić S njedara tvojih davno nisam brao Nijedne ruže... Sve gorom i gorom Grozeći mukom, led je ljuti pao I svojom tvrdom okiva me korom. Proljeća tvoga gdje je pozdrav mio I klik orlova na svijetloj besi? Vaj, ja bih topla zagrljaja htio... ...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si? Nijemo gledam kroz potoke suze, Po oštrom mrazu tebi duša bludi - Vapije, cvili... Pita ko te uze, O, ko te trže sa mojijeh grudi... Žedan sam... Tvoga izvora bih pio, No svuda samo smrzle bare desi', Vaj, ja bih vihor tvoje duše htio... ...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si? Prelazim klance, putanje i međe, Prebirem gore i polja i selo, Ne bih li samo ugledao neđe Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo... No tebe nema... Umrla si nama... A narod?... Šuti u tralji i ljesi. Vaj, nigdje ništa do leda i kama!... ...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si? 1911. ALEKSA ŠANTIĆ Mala moja iz Bosanske Krupesrpski_pjesnici - 455 - 10.11.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - (0)
Autor: Branko Ćopić Bilo mi je dvanaest godina, Prvi put sam sišao do grada, Iz mog sela, tihog i dalekog, Kad susretoh tebe iznenada. Eh, dječačke uspomene glupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Jesi li me spazila ili nisi, Zbunjenoga seoskoga đaka Svjetlokosog i očiju plavih, U oklopu novih opanaka. Kako zija u izloge skupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Naišla si kao lak oblačak Tvoj me pogled za tren obeznani, Zaboravih ime i očinstvo, kako mi se zovu ukućani. Iznevjerih poput sablje tupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Tekli tako gimnazijski dani, Uspomena na te ne ocvala, Modra Una u proljetnje noći, Tvoje mi je ime šaputala. Lebdila si ispred djačke klupe Mala moja iz Bosanske Krupe. Brzo minu naše djakovanje, Lagan leptir sa krilima zlatnim, Ipak tebe u srcu očuvah, Kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjećanja, mogu l" da se kupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Gledao sam skamenjena lica, Kako Krupu soldateska pali, Preko sjena mojih uspomena, Siktali su njihovi rafali. Htjeli da nam u djetinjstvo stupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Tekle zatim godine u nizu, Rasla plima, žuborna i plava, Krhko inje, biser uspomena, Potopiše vode zaborava. Magla zavi naše đačke klupe, Mala moja iz Bosanske Krupe. Sad je kasno, već mi kosa sjedi, Gledam Unu ćuti kao nijema, Zalud lutam ulicama znanim, Sve je pusto, tebe više nema. Ej godine, nemjerljive skupe, Zbogom mala iz Bosanske Krupe. | |
Idi na stranu - | 1 | 2 |