|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Rammstein : Republika Srpska
|
21415 |
18.04.2009 |
Zgode i nezgode Zaštitnog puka
Mislim da sada znam ko je "Jevđa", ali generalno nisam imao pozitivno mišljenje o tim instruktorima za obuku mlade vojske, iz nekoliko razloga.
Kao prvo, smučili su mi se u svom ne baš ljudskom odnosu prema tim golobradim momcima na ratištu Treskavice i Trnova.
Tamo su znali držati jednu smjenu i preko 25 dana u rovovima.
Druga scena, je događaj u kome umalo da nije došlo do obračuna između mene i nekoliko mojih drugara sa jednim od njih.
Mislim da se taj zvao Puhalac.
Na početku jedne akcije, provodi on jednog mladog vojnika kroz naše redove, sa našeg boka gdje nam je bila mlada vojska, a pošto je džefa tek počela, pitam ga ja: “Šta je bilo, jel ranjen? “
Ovaj nabusito odgovori, šutnuvši malca nogom u dupe:“ Ma goni ga u pizdu materinu usr'o se (uplašio se)! “
Pogledah malo bolje momka, koji je kontuzovan, puščanom paljbom i artiljerijskim detonacijama, blijed u licu, povraća, tek mu je možda nekih 19 godina, uz mene plamen uzleće, skupih vilice i dreknuh :
“Ma nemoj da ga biješ, majmune, kako te nije sramota bijdeniče, na njihovim životima ti zarađuješ platu? “
Instruktor začuđeno zinu, i htjede nešto odgovoriti, ali se i ostali iz moje grupe umješaše:
„Šta je, šta hoćeš? “
Smiri se instruktor, ko bubica, ali pita:
„Gdje ja sad njega da vodim? “
„Imaš petsto metara niže našu nivu i sanitet, i nekoliko naših ljudi.
Odvedi ga do njih, ili pošalji nekog da ga proprati“
Tako je i uradio, a meni je gorčina ostala u ustima, jer zamislim, jadni nečiji roditelj, da zna kako mu se stoka iživljava na djetetom!
Evo još jedne, pomalo smiješna scena iz rata u vezi Zaštitnog puka, odnosno instruktora.
Na jednom ratnom pravcu, prethodno dogovorivši se sa Savčićem, naša grupa je krenula u osmatranje i izviđanje terena, turskih linija, i pravaca mogućeg napada!
Pošto je Savčić bio ljudeskera koji je volio i popiti i počastiti raju, s tim što je vinjak, kojeg mu je vozač donio u naš rov, ponajviše sam popio!
Ujutro smo mi krenuli, svojim poslom, obišli smo, osmotrili, i vratili se nekoliko stotina metara nazad, da se odmorimo i prezalogajimo, naš veličanstveni SDO, a svako ko je imao priliku da jede danima onaj upakovani izbljuvak u NATO-foliji, zna da je naš sdo, ručak ko iz Hajata prema tom njihovom sranju, naročito pasulj sa hamburškom slaninom, koji je za mene bila gozba.
Naložim malu vatricu, između tri kamena, otvorim konzervu i podgrijavam svoj omiljeni pasulj.
U taj čas, zazvrča neki auto u pravcu nas, i istog sekunda se pomoli Pinc, bez cerade, pun vojnika, sa automatskim puškama i pancirima.
Sjedio sam zabezeknut.
Pinc se nije ni zaustavio, a ovi počeše da iskaču sa karoserije.
Jedni na jednu, drugi na drugu stranu, u onom fazonu, salto, prevrtanje...
Jedan se dokotrlja do pod moje noge, i poče oštro da razmahuje puškom lijevo-desno, kao da će nekog upucati!
Ja se naljutih: „Alo, šta to radiš čovječe, prosućeš mi pasulj! “
On me netremice gleda, misli dal' sam ja lud.
Ja mu opet rekoh:
“ što ne silazite sa Pinca ko ljudi, nego skačeš na vrat, hoćeš da se polomiš sav? “
Njemu je već prekipjelo, vidim, bijesno planu pa upita:
"Iz koje ste vi čete? “
„Iz zadnje“ odgovorih cereći se, on se još više smrko, ali mu moja hladnokrvnost, drži jezik za zubima!
Prosikta samo: “Kako ste došli ovdje? “
Moj drug, Keša se umiješa:
“Autobusom jarane, onim jutarnjim, i evo čekamo onaj radnički za Kakanj! “
Svi prasnusmo u smijeh.
Instruktor odmahuje glavom:
„Koji fakinski ludaci“, sigurno misli u sebi, al se pribra brzo i oštro upozori, ajde sklonite se, ide iza nas „Glavni“!
E Bogami, kad pomenu „Glavnog“ nije se šaliti, osim strahopoštovanja prema njemu, imao sam i duboko uvažavanje, ipak svako od nas u ratu misli prvenstveno na svoju glavu, kako je sačuvati, pa na glavu bližnjih svojih, od kojih i tvoj život zavisi, i naravno na one što su ti ostali kući, ali On misli na sve nas skupa, i to nije nimalo jednostavno.
Utabao sam vatricu, đonom čizama, ali se od svog omiljenog pasulja nisam mogao rastati, zauzeo sam neku bolju poziciju, da ga onako sa apetitom smažem na miru, dok sam u gomili iza sebe zadovoljno slušao jedan prepoznatljiv glas.
|
|
|
Glasinac :
|
20727 |
21.02.2009 |
TreskavicaTreskavica je mnogima poznata po planinarenju i prirodnim ljepotama ali u ratu je bila poprište žestokih borbi.
Zbog nedostatka boraca linije nisu bile povezane a problem je predstavljala i konfiguracija telena.
U jesen 1994.
godine, muslimani su krenuli u ofanzivu.
Bile su to za njih odlučujuće borbe.
Posebno mi je ostao u sjećanu 29.
oktobar 1994.
godine.
Moja jedinica je čekala na kamione u Trnovu, koji su trebali da nas odvezu na odredište, koje nam je bilo nepoznato s obzirom da nam je to bio prvi dolazak na taj teren.
U gradu se osjećala neka napetost u vazduhu, jer je se vrhovima Treskavice prolamala artiljerijska paljba.
Imali smo i informaciju da su naše linije pomjeraju i da to "naše" haubice rade svoj posao.
Kada su kamioni stigli, krenuli smo kanjonom koji je napravila rijeka spuštajući se Treskavice ka Trnovu.
Naše prvo iznenađenje smo doživjeli na samo par kilometara izvan Trnova.
U susret su nam dolazili kamioni puni vojnika, koji se se povlačili u pravcu Trnova.
Put je bio uzak i dok smo se mimoilazili, pošto naš TAM nije imao ceradu, saznali smo da su naše linije probijene i da se naša vojska povlači.
Bilo nam je jasno da idemo u pakao, ali o povratku nazad niko nije pomišljao.
Nastavili smo dalje, i nakon par kilometara smo na jednoj oštroj krivini susreli kolonu tenkova, na čijim su kupolama bili nakačeni vojnici.
Naša kolona, od nekih pet kamiona, se zaustavila.
Vozač našeg kamiona je izašao, popeo se na tenk i pricao sa vozačem koji je bezuspješno pukušavao da se pomjeri u stranu tako da mi možemo proći.
Sjedio sam leđima okrenut ka litici.
Ispred mene se nalazio duboki kanjon, čije su dubine u mom stomaku stvarale nekakav čudni osjećaj.
Miris nafte i tenkovski dim pomješan sa bukom motora stvarali su mučninu.
I baš kada sam okrenuo glavu u pravcu kabine ugledah tog našeg vozača kako pada na put.
Začula se i rafalna paljba, koja nije bila glasna i činilo se da dolazi iz daljine.
Počela je da se diže i prašina sa puta, i ja ugledah krv pored vozača.
Munjevitom brzinom sam napravio kolut unazad i prebacio se preko ograde kamiona shvativši da smo napadnuti.
U tom trenutku smo bili zasuti bombama.
Tenk je bio pogođen i počeo je da gori.
Muslimani su se nalazili na litici, tačno iznad nas.
Imali su naše položaje kao na dlanu i zasuli su nas svim raspoloživim sredstvima.
Sa lijeve i desne strane su padali borci po putu, i u tom trenutku sam shvatio da im ne možemo pružiti otpor.
Jedini spas iz tog pakla je bio skok u ambis, što sam ja i još nekolicina boraca uradili.
Tu smo imali kakav-takav zaklon, i odatle smo se polako izvlačili jedan po jedan.
U pauzama dok se "hladilo" naše oružje izvlačili smo se nas osam iz te dvije kolone.
Kada smo već bili dovoljno daleko od neprijateljske vatre, naletjeli smo na grupu vojnika i otvorili smo paljbu jedni na druge ne znajući da su to naši borci.
Nekako smo se ipak prepoznali i obustavili paljbu.
Bio je to ostatak jedinice iz Goražda.
Oni su imali ranjenika sa sobom.
Geleri od bombe su ga dobro iscjepali, pa je krvario obilno.
Neko je imao nož, pa smo odsjekli dvije grane i od šatorskih krila napravili nosila.
Zavili smo mu nekoliko rana, sve što smo mogli.
Bio je povrijeđen i u oko, i imao je nesnosne bolove.
Počela je da pada i kiša.
Kako niko nije poznavao teren, nismo znali gdje da idemo.
Nosili smo tog ranjenog borca cijeli dan, pokušavajući da se orijentišemo.
Plan je bio da idemo ka Trnovu, ali nam je riječica bila nepremostiva prepreka.
Borac je počeo da se trese od hladnoće.
Nismo znali hoće li preživjeti.
Kiša nikako nije prestajala da pada.
U sami mrak smo se domogli nekog razrušenog sela.
Nastavili smo putem i izašli na put Sarajevo-Trnovo gdje smo zaustivili neko vozilo i ubacili ranjenika.
Kasnije nas je pokupio neki kamion i prevezao nazad u Trnovo.
U tom napadu, četvorica boraca iz mog kamiona su ranjeni ali nismo imali poginulih.
Svi smo se nekako izvukli.
O broju poginulih u toj zasjedi nikada nisam uspio saznati, a ranjeni borac čije ime nikada nisam saznao je ostao živ.
|
|
