|
Glasinac : | 20727 | 21.02.2009 |
TreskavicaTreskavica je mnogima poznata po planinarenju i prirodnim ljepotama ali u ratu je bila poprište žestokih borbi. Zbog nedostatka boraca linije nisu bile povezane a problem je predstavljala i konfiguracija telena.U jesen 1994. godine, muslimani su krenuli u ofanzivu. Bile su to za njih odlučujuće borbe. Posebno mi je ostao u sjećanu 29. oktobar 1994. godine. Moja jedinica je čekala na kamione u Trnovu, koji su trebali da nas odvezu na odredište, koje nam je bilo nepoznato s obzirom da nam je to bio prvi dolazak na taj teren. U gradu se osjećala neka napetost u vazduhu, jer je se vrhovima Treskavice prolamala artiljerijska paljba. Imali smo i informaciju da su naše linije pomjeraju i da to "naše" haubice rade svoj posao. Kada su kamioni stigli, krenuli smo kanjonom koji je napravila rijeka spuštajući se Treskavice ka Trnovu. Naše prvo iznenađenje smo doživjeli na samo par kilometara izvan Trnova. U susret su nam dolazili kamioni puni vojnika, koji se se povlačili u pravcu Trnova. Put je bio uzak i dok smo se mimoilazili, pošto naš TAM nije imao ceradu, saznali smo da su naše linije probijene i da se naša vojska povlači. Bilo nam je jasno da idemo u pakao, ali o povratku nazad niko nije pomišljao. Nastavili smo dalje, i nakon par kilometara smo na jednoj oštroj krivini susreli kolonu tenkova, na čijim su kupolama bili nakačeni vojnici. Naša kolona, od nekih pet kamiona, se zaustavila. Vozač našeg kamiona je izašao, popeo se na tenk i pricao sa vozačem koji je bezuspješno pukušavao da se pomjeri u stranu tako da mi možemo proći. Sjedio sam leđima okrenut ka litici. Ispred mene se nalazio duboki kanjon, čije su dubine u mom stomaku stvarale nekakav čudni osjećaj. Miris nafte i tenkovski dim pomješan sa bukom motora stvarali su mučninu. I baš kada sam okrenuo glavu u pravcu kabine ugledah tog našeg vozača kako pada na put. Začula se i rafalna paljba, koja nije bila glasna i činilo se da dolazi iz daljine. Počela je da se diže i prašina sa puta, i ja ugledah krv pored vozača. Munjevitom brzinom sam napravio kolut unazad i prebacio se preko ograde kamiona shvativši da smo napadnuti. U tom trenutku smo bili zasuti bombama. Tenk je bio pogođen i počeo je da gori. Muslimani su se nalazili na litici, tačno iznad nas. Imali su naše položaje kao na dlanu i zasuli su nas svim raspoloživim sredstvima. Sa lijeve i desne strane su padali borci po putu, i u tom trenutku sam shvatio da im ne možemo pružiti otpor. Jedini spas iz tog pakla je bio skok u ambis, što sam ja i još nekolicina boraca uradili. Tu smo imali kakav-takav zaklon, i odatle smo se polako izvlačili jedan po jedan. U pauzama dok se "hladilo" naše oružje izvlačili smo se nas osam iz te dvije kolone. Kada smo već bili dovoljno daleko od neprijateljske vatre, naletjeli smo na grupu vojnika i otvorili smo paljbu jedni na druge ne znajući da su to naši borci. Nekako smo se ipak prepoznali i obustavili paljbu. Bio je to ostatak jedinice iz Goražda. Oni su imali ranjenika sa sobom. Geleri od bombe su ga dobro iscjepali, pa je krvario obilno. Neko je imao nož, pa smo odsjekli dvije grane i od šatorskih krila napravili nosila. Zavili smo mu nekoliko rana, sve što smo mogli. Bio je povrijeđen i u oko, i imao je nesnosne bolove. Počela je da pada i kiša. Kako niko nije poznavao teren, nismo znali gdje da idemo. Nosili smo tog ranjenog borca cijeli dan, pokušavajući da se orijentišemo. Plan je bio da idemo ka Trnovu, ali nam je riječica bila nepremostiva prepreka. Borac je počeo da se trese od hladnoće. Nismo znali hoće li preživjeti. Kiša nikako nije prestajala da pada. U sami mrak smo se domogli nekog razrušenog sela. Nastavili smo putem i izašli na put Sarajevo-Trnovo gdje smo zaustivili neko vozilo i ubacili ranjenika. Kasnije nas je pokupio neki kamion i prevezao nazad u Trnovo. U tom napadu, četvorica boraca iz mog kamiona su ranjeni ali nismo imali poginulih. Svi smo se nekako izvukli. O broju poginulih u toj zasjedi nikada nisam uspio saznati, a ranjeni borac čije ime nikada nisam saznao je ostao živ. |