Vogosca, Bozur, Spiro, Gaga, Gipso, Boro

Vogoscanin Pravi : Vogosca

24889

31.08.2010

Crkva u Vogošći

Vogošća je bila industijsko naselje koja je po popisu iz 1991. godine imalo većinsko srpsko stanovništvo. Hrvata je bilo vrlo malo pa zbog toga nisu bili u mogućnosti ni da osnuju svoju nacionalnu stranku.

Iako u Vogošći bilo najviše Srba, cijela opšina Vogošća je imala samo jednu crkvu. Razlog za to je bio politički pritisak na Srbe da budu komunisti i zalažu se za bratstvo i jedinsto. Tako su Srbi od svih naroda i nacionalnih manjina u Bosni imali najmanji broj vjernika. Onaj ko je bio religiozan, to je skrivao za sebe jer bi ga druge nacije odmah prozivale da je četnik.

Zbog toga je Vogošća imala samo jednu srpsku pravoslavnu crkvu koja je, sve do osnivanja nacionalnih stranaka, imala jako mali posjetilaca.

Za razliku od Srba, muslimani su polagali puno više pažnje svojoj vjeri i vjerskim objektima. Zbog toga su veoma rano počeli da grade džamije po Vogošći. Džamija u Ugorskom je postala mala za vjernike koji su u nju dolazili, pa su započeli tražiti lokaciju za izgradnju nove džamije. U Omladinskoj Ulici, na lokaciji kod osnovne škole "Igmanski marš" i diječijeg obdaništa "Mira Cikota" planirana je izgradnja nove džamije. Kada su srestva za izgradju već bila prikupljena, a papiri za građevinsku dozvolu dobijeni, stanovnici Vogošće i komunisti su se pobunili za izgradnju džamije, prije svega zbog blizine škole i obdaništa, jer se smatralo se da bi takav objekat bio provokativan za građane koji nisu bili islamske vjeroispovjesti.

Iz tog razloga je odlučeno da se džamija ne pravi na toj lokaciji, pa su započeti radovi u selu Bradici, koje je bilo uz samo naselje i na uzvišenju tako da je objekat dominirao čitavom Vogošćom.

Do početka rata, džamija nije završena a u ratu je oštećena.

Moram da napomenem da je u Vogošći napravljen jedan objekat koji je ličio na džamiju, pa je zbog toga došlo do negodovanja građana. Taj objekat je kasnije dobio naziv "Dom penzionera". Nakon završetka rata muslimani su "Dom penzionera" preuredili i od njega je napravljena džamija.

Kada sam prošle godine prošao kroz Vogošću, primjetio sam da svako brdo ima džamiju: džamija za izbjeglice, džamija za domaće stanovnike, džamija za strance, džamija za...

: Evropa

24886

31.08.2010

Crkva u Radica potoku

Kolko ja znam u Radića potoku nije bilo crkve, možda neka kapela. Vogošća nije imala crkvu, pa smo uglavnom posjećivali onu u Reljevu. Negdje pred sam rat trebala da se gradi crkva na Blagovcu (mislim na Rosuljama) ali do toga nije došlo zbog našeg srpskog posla. Pare su sakupljane, ali samo Bog i pop Bosnić znaju gdje su i koliko ih je skupljeno. Kod nas je novac sakupljao pokojni Jeftić Makso. U isto vrijeme, kod nas su džamije nicale kao pečurke poslije kiše. Samo kad se sjetim kolika je napravljena na Bradićima, a nas tliko Srba iz Vogošć nije bilo u stanju da izgradi crkvu. Nisam siguran da li je ovo pokazatelj koliko smo bili glupi ili naivni.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

24647

11.07.2010

Sjećanje na 1993. godinu (2.dio)

Nakon pogibje Neše i Grge naše napredovanje se zaustavilo na dostignutim pozicijama. Daljnji tok akcije se usmjerio u izvlačenju poginulih boraca. U nekom od tekstova je opisan taj događaj.

Božo i Vučko su sa svojom rezervnom vojskom vrlo brzo smjenili jurišne grupe iz 3.bataljona i organizovali ukopavanje boraca za odbranu osvojene teritorije. Stara linija je bila popunjena kao rezervna linija sve dok se nismo utvrdili na novoj liniji.

Kapetan Simić je imao zadatak da komanduje bataljonom a ja sam komandovao jurišnim grupama. Simić je trebao da obiđe novu liniju, ohrabri borce, podjeli im cigare kao neku vrstu nagrade za "uspješno obavljene zadatke". Umjesto da ih obiđe i upozna se sa novom linijom, on je ostao u podrumu kuće koja je bila određena kao IKM bataljona. Pored toga, pokazao je i veliki strah ispred boraca i žena koje su kao pripadnici pozadine bataljona smogle hrabrosti da donesu MTS na liniju dok su trajala borbena dejstva. Kapetan Simić se nije usuđivao da izađe iz podruma kuće i to su svi oko njega primjetili. Ženama iz pozadine je naredio da one obiđu liniju odbrane i podjele cigarete, kako bi on ostao u sigurnom skrovištu. O tome sam bio obavješten od tih istih žena iz pozadine, koje pravile podrugljive komentare na njegov kukavičluk. Da bih izbjegao negodovanje vojske, došao sam da preuzmem komandu IKM-a a njega sam poslao u komandu bataljona. Boži i Vučku sam rekao da pođu sa ženama iz pozadine, obiđu borce i podjele im cigare. Dao sam im do znanja da moraju da se podjele u dvije grupe i krenu u dva različita pravca, jer bi mogli biti primjećeni sa Orlića, dominantne kote nad tim prostorom. Na veliku želost svih nas koji smo ih poznavali, krenuli su svi u jednoj grupi, bili su primjećeni od strane neprijatelja, oko njih su počeli padati minobacački projektili. Jedan od projektila ranio je Božu u nogu, svi su se okupili oko njega da mu ukažu pomoć i u tom kobnom momentu je pao još jedan projektil između njih i usmrtio dvojicu hrabrih komandira četa Božu Hart, Radovana Vučković - Vučka i dva borca koji su sa njima pošli da pojačaju liniju odbrane, Živko Kovačević i Ilija Lučić. Bio je to veliki i nenadoknadiv gubitak za Vogošćanski bataljon.

Vogošćom se brzo širila tragična vijest da smo tog crnog 3. jula izgubili sedam života, sedam hrabrih boraca, sedam poštenih i dobrih ljudi, sve bolji od boljega.

Vogošćansku bol i tugu za poginulim borcima je povećao i pop Stanko, rekavši da neće obaviti službu za sve poginule borce zajedno, zbog toga što Božo Hart i Nebojša Lalić nisu bili kršteni. Danas ne mogu više da se sjetim da li je naš veliki heroj i komandir 1. čete Božo Hart kršten prije sahrane, ali znam da je Nebojša Lalić kršten prije nego što je sahranjen.

Da tuga bude veća u porodici Lalić, Nešo prije pogibije nije bio vjenčan sa svojom ženom a ona je bila trudna i primicalo se vrijeme poroda. Nakon rođenja Nešinog sina Filipa, Nešin otac Ljubo Lalić je zamolio svoju snahu Ðurđu da se posmrtno vjenča sa Nešom, kako bi njegov unuk bio pravni naslednik imovine porodice Lalić, što je Ðurđa i učinila.

Za samo jedan dan smo izgubili sedam velikih heroja:

Vado Makić - Maka,

Nebojša Lalić - Nešo,

Dragan Kujunžić - Grga,

Božo Hart,

Radovan Vučković - Vučko,

Ilija Lučić i

Živko Kovačević

U tim borbama smo imali i određen broj ranjenih. Nnateže je bio ranjen Tile, jer je od posledica ranjavanja ostao trajni invalid u nogu, ali je i sa takvom povredom sve do kraja rata išao na liniju.

Našim poginulim herojima neka je vječna slava, i da ih se uvjek sjetimo, spomenemo i zapalimo svijeću za dobrotu njihovih porodica.

Nakon više od godine dana stalnih napada muslimanskih snaga na srpske opštine, srpski političari su konačno shvatili da muslimani neće prihvatiti nikakvu podjelu unutar BiH. Ovaj otpor je i dan-danas prisutan kod njihovih političara. Zbog toga su srpske vlasti odlučile popraviti pozicije i linije odbrane Srpskog Sarajeva. Iz tog razloga je organizovana operacija "Prsten", koja je imala za cilj dovesti muslimane za pregovarački sto sa konačnim potpisom za prestanak ratnih dejstava. Počele su ozbiljnije pripreme naših jedinica za borbena dejstva, kako na unutrašnjem tako i na vanjskom prstenu Srpskog Sarajeva.

Danas, nakon toliko prohujalih godina od rata, još uvijek me čudi šta smo mi Srbi zgriješili prema svjetskim moćnicima da oni juš uvijek tvrde da je dio Sarajeva u kojem su bili muslimani bio pod opsadom, kada sve činjenice ukazuju da je Srpsko Sarajevo takođe bilo pod opsadom muslimanskih snaga sa stalnim artiljerijskim i pješadijskim napadima.

Početkom '93 je formirana TG a poslije je uz neke promjene u komadi dobila naziv 3. sarajevska brigada. Naša sreća je bila da smo za komandanta imali takvog oficira kao što je bio Vrbas. On je shvatio da stalni napadi na srpske linije prave seobu Srba i ugrožavaju opstanak naroda na tim prostorima, zbog čega je počeo sa izvođenjem učestalih napada na unutrašnji prsten kako bi popravio loše pozicije i linije odbrane na pojedinim područjima. Kada je došla zabrana borbenih dejstava prema muslimanskom Sarajevu, Vrbas je formirao liniju odbrane na vanjskom prstenu, koja do pred kraj '93 nije ni postojala u nadi da će prestati ratna dejstava.

Kada se saznalo da muslimani spremaju operaciju zvanu "Koverat" i da će napad izvesti sa unutrašnjeg i vanjskog prstena, bilo je jasno da od mira neće biti ništa. Pristupilo se popravljanju borbenih pozicija oko Srpskog Sarajeva, koje su se pokazale kao odlučujuči faktor u očuvanju srpske zemlje i opstanku srpskog naroda na tim prostorima, zbog čega tvrdim da je u ratu dobar napad bio najbolja odbrana.

Oslobođena je putna komunikacija Semizovac-Srednje koja je u to vrijeme bila jedini izlaz iz opsade Srpskog Sarajeva. Put do Srednjeg je bio korišten sa velikim rizikom jer su muslimanske snage na pojedinim djelovima puta megle da kontrolišu prolaz i pogađaju vozila koja se kreću. Iz naselja u Srednjem je prokrčen novi put koji je išao kroz sela, šume i livade u pravcu Pala. Taj put je bio manje rizičan ali je bio teško prohodan i koristio je kako vojsci tako i civilima za nabavku neophodnih namirnica za preživljavanje i opstanak na tom prostoru. U teškim vremenskim uslovima put je često bio neprohodan jer je na pojedinim djelovima bilo klizavo i nije se moglo proći sa manjim vozilima. Prije oslobađanja putne komunikacije Semizovac-Srednje korišten je put iz Vogošće kroz fabriku "Pretis", preko Poljina do Hreše i ta dionica puta je imala veliki rizik jer su muslimanske linije bile jako blizu, zbog čega su snajperima i mitraljezima sprečavali kretanje vozila. Tim putevima se kretalo najčešće noću bez upaljenih svjetala kako se vozilo ne bi moglo vidjeti.

Sve ovo što sam naveo u tekstu, pokazuje da su Srbi bili pod opsadom pa me danas zbunjuje da mi još uvjek nismo u stanju da dokažemo svijetu sa činjenicama da smo u građanskom ratu u BiH svi bili ugroženi i da tu nema priče ko je manja a ko više ugrožen.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

24637

10.07.2010

Sjećanje na 1993. godinu ( 1.dio )

Nakon što pročitah tekst od "Udovice", moja misli me ponovo vratiše u 1993. i sva ta teška vremena. Tekst koji ću napisati ne bih želio da se protumači kao hvalisanje, ja samo želim da se i neki detalji iz tih vremena spomenu a koji nisi bili poznati javnosti Vogošće niti komentarisani između građana Vogošće.

Većina učesnika foruma već zna da sam ja u to vrijeme bio komandant bataljona, kako smo ga popularno zvali Vogošćanski bataljon ali je to ustvari bio 3.bataljon Vogošćanske brigade. Za komadanta Bataljona sam postavljen u februaru 1993. godine, mimo moje volje. U to vrijeme se dovodila u pitanje odbrana cijele teritorije opštine Vogošća i kada je taj bataljon brojčano bio ne mnogo jači od jedne čete, kako zbog velikog broja poginulih i ranjenih tako i zbog bježanja građana iz Vogošće.

Moj otpor prema postavljenju na mjesto komandanta bataljona su vrlo brzu razbili upravo borci, koji su me oduševljeno primili na tu dužnost. Nakon prvih postrojavanja smijena na polasku na liniju odbrane shvatio sam da sa borcima neće biti problema i da ću lako moći da sprovodim naređenja koja sam dobijao. Sjećam se i danas Šileta kada mi je rekao "komandante nemoj da budeš tako ozbiljan, hoću da budeš veseo i nasmijan, kao kada si sa nama išao na liniju".

Samo par dana nakon mog postavljenja počeo je napad naše brigade na prostorima Hotonja u kojem je poginulo 13 srpskih borac. Nakon neuspjeha i velike tragedije u ofanzivi, dolazi do još većih problema na prostorima Brigade.

U Vogošću je stigla korpusna policija na čelu sa Milidragom i počela da hapsi "kriminalce". Vogošćani su bili iznenađeni tom akcijom, pa su građani sumnjali da neko namjerava da oslabi odbranu Vogošće kako bi ona što lakše pala u ruke muslimana. Neke jedinice iz brigade su se samoinicijativno organizovale i iznenadile Milidraga i njegovu policiju sa kontra-udarom u kojem su policajci za tren oka bili zarobljeni.

Na svu sreću za sve aktere ovog događaja, sve se dobro završilo. Policija je napravila dogovor sa tim jedinicama i uhapsila samo pet ljudi za koje se sumnjalo da vrše provale u stanove i nasilje nad nesrpskim stanovništvom Vogošće. Uhapšeni su bili Dabić iz Zimče, zaboravio sam mu ime, Lubina Goran, Vuković Miro, Sima Hipik i Aco Marin-Cvrle. Dabić i Lubina su osuđeni za ubistvo Skenderović Naze a ostali su pušteni na slobodu zbog nedstatka dokaza.

Nakon mirnog povlačenja korpusne policije u Vogošći je zavladalo neko olakšanje. Na linijama odbrane je bilo mirno i svi smo se nadali da bi to moglo biti i konačan prestanak ludila na tim prostorima.

Ja sam komandu preselio u objekat dječijeg obdaništa u ulici Radovana Šućura. Formirao sam novu komandu i pročitao naredbu o postavljenjima. Izbor mojih saradnika je bio veoma dobar i to se uvidjelo u daljem radu i jačanju bataljona. Jedina greška pri izboru komande koju sam napravio je što sam izabrao kapetana B. Simića za mog zamjenika. Moja loša procjena za izbor zamjenika se uočila kada su ponovo otpočela borbena dejstva.

Odbrana Vogošće je bila brojčano slaba ali su momci koji su je branili bili spremni dati svoje živote da neprijatelj ne probije liniju. Vrbas je bio jedini čovjek na tim prostorima koji je imao autoritet, kako kod civilnog tako i kod vojnog vrha, zbog čega je dobio zadatak da osnuje "Taktičku grupu" i organizuje odbranu Srpskog Sarajeva.

Sve je izgledalo kao da će se političari konačno dogovoriti i potpisati prestanak ratnih dejstava, ali su nas muslimanski napadi na Vogošću vrlo brzo razbili sve naše nade za mir. Polovinom juna mjeseca 1993. godine su počeli žestoki artljerijski napadi na cijelo naselje Vogošće, okolne puteve da bi se na nakon toga prenijelo i na liniju odbrane. Najjači artiljerijski napad je bio na liniju odbrane "Ježevi", koja je ujedno bila i najviša tačka odbrane vogošćanske linije.

Neprekidni artiljerijski i pješadijski napadi na taj dio linije su se smjenjivali sedam dana. Kada su uvidjeli da na taj dio linije neće moći probiti, muslimanski napadi su počeli da se stišavaju. To je bila i odlučujuća bitka za Vogošću, nakon koje su muslimaske snage uvidjele ta na tom mjestu ne mogu proći pa do kraja rata iz tog pravca nisu ni pokušali napade.

Napad na "Ježeve" sam opisivao u jednom od mojih tekstova, koji se nalazi se u rubrici "Žuč"

Da bi se obezbjedila dubina odbrane Vogošće, Vrbas je odlučio da na Žuči organizuje kontra-udari i na tom dijelu linije veže puno muslimanskih snaga i tako pomogne glavnom štabu VRS da organizuje ofanzivu na Igman koja se zvala "Prsten".

Vrbas je sazvao sve komadante brigada i bataljona na sastanak u TG i iznio svoj plan. Naredba je bila da svaka brigada na svojoj zoni odgovornosti napravi plan napada i do sljedećeg sastanka svoj plan preda u komandu TG-a. Ja sama u komandi bataljona napravio kompletan plan napada na zoni odgovornosti Vogošćanske brigade sa svim detaljima akcije. Jovo, koji je bio moj pomoćnik za bezbjednost, uvidio je da je plan razrađen do sitnih detalja, uzeo je plan i odneo ga u komandu brigade a poslije toga u komandu TG. Plan je bio prihvaćen i poslat u Glavni štab da se dobije odobrenje za akciju. Ubrzo je stigao odgovor iz glavnog štaba da se slažu sa planom i da počnemo sa pripremam za napad. Jedne prilike me je Majo pitao da li je istina da sam ja sam pravio planove za napade koje Jovo odnio u TG. Ja sam Maji odgovorio da nije bitno ko ih je pravio i da je bitnije da smo uspjeli osvojiti teren.

Počele su pripreme za našu kontra-ofanzivu. Vlado Makić je, kada je čuo da se sprema plan napada, došao kod mene na razgovor i rekao mi "komandante ako naš bataljon neće učestvovati u napadu, ja želim da se priključim jedinici Miće Vlahovića i sa njima idem u napad". Ja sam mu rekao da će naš bataljon učestvovati i da ćemo tražiti dobrovoljce za akciju. Nažalost to je bila Vladina poslednja akcija u kojoj je učestvovo u tom prokletom ratu. Svi koji su poznavali Vladu i njegovu poštenu familiju, ostali su da žale za njim sve do današnjeg dana. Vlado Makiću neka ti je vječna slava i hvala.

Nakon što je Glavni štab poslao saglasnost za kontra-ofanzivu po planu koji sam ja napravi a moj pomoćnik za bezbjednost Jovo M. ga u komandama brigade i TG predstavio kao svoj plan, počele su intezivne pripreme za početak naš kontra-ofanzive.

Na sastanku komande bataljona, komandira četa i vodova sam izložio plan i od njih tražio dobrovoljce za učešče u kontranapadu. Prvo pitanje komandnog kadra upućeno meni je bilo "Ko će da vodi naše borce u akciji? ", ja sam im odgovorio da ću ja lično voditi našu vojsku.

Iskeno rečeno, nisam očekivao veliki odziv, jer su u mom bataljonu bili sve borci iz rova i nisu imali iskustvo u ofanzivnim dejstvima a uz to Brigada je imala jedinice koje su imale zadataka da učestvuju u ofanzivama jer druge zadatke nisu ni imale. To su one jedinice koje su u to vrijeme borci iz rova zvali "manekenima" jer dođu, ispucaju municiju koju su sa sobom donijeli a onda se povuku u svoje baze a onda borci iz rova vode borbu sa onima koje su "manekeni" isprovocirali. Zbog toga i dan danas borci iz rova misle da su oni iznijeli rat na svoji plećima, što je ustvari i tačno, mada je u ratu dobar napad bio najbolja odbrana.

Sve te činjenice su ukazivale da će biti mali odziv dobrovoljaca. Međutim, na sledećem sastanku komandiri četa i vodova su me obavjestili da je odziv za kontra-ofanzivu veoma dobar. Bataljon je brojao nešto više od 200 sposobnih boraca a za akciju se javilo njih 54. To je bio neočekivano veliki odziv, zbog čega me je uhvatila panika da se slučaju ne desi nešto nepredviđeno što bi moglo ugroziti pokrivanje linije odbrane Bataljona pa bi i Vogošća ponovo bila u opasnosti u slučaju eventualnog kontra-udara koji se morao planirati, ali i očekivati.

Božo Hart, komandir 1. čete, i Radovan Vučković - Vučko, komandir 2. čete su takođe željeli da učestvuju u napadu i insistirali su da im odobrim da vode svoje vojnike. Odbio sam njihove zahtjeve jer je u bilo puno dobrovoljaca iz komandnog kadra koji će učestvovati u napadu. Planirao sam da i ja idem u napad i komandujem udarnim grupama našeg bataljona. Boži i Vučku sam dao zadatke da obezbjede rezervno ljudstvo iz svojih četa, kada osvojimo dio teritorije. Njihov zadatak je bio da uđu i popune liniju, kako bi se jurišne grupe povukle sa linije i stavile u pripravnost u slučaju kontranapada muslimanskih snaga. Kapetan Simić, moj zamjenik, je dobio zadatak da iz IKM-a bataljona, obezbjedi neophodan MTS i organizuje vezu i saradnju između komandi i linije odbrane.

Po planu napada Vogošćanske brigade na Ugorsko i Baricu trebalo je da nakon uspjeha mog bataljona u probijanju muslimanske linije u pravcu Ugorskog i ovlađivanja teritorijom Glavice, jedna udarna gupa iz jurišnog voda, krene sa Glavice u pravcu Saobraćajnog fakulteta kako bi muslimanima u tom objektu dao do znanja i da je njihova linija probijena i oporena pa bi se moglo desiti da oni napuste taj objekat bez borbe. Ovo je bilo za očekivati, jer bi oni u protivnom ostali u našem okruženju.

Jurišni vod nije uradio onako kako je bilo planirano i naređeno na sastanku u komandi brigade u planiranju naše akcije. Moja pretpostavka je, da Mićo Vlahović nije imao dovoljno komandnog kadra koji bi moga da vode jurišne grupe, zbog čega se jurišni vod odlučili da kao jedna grupa izvedu napad u pravcu PSC-a, folckvagenovog prodajno-servinog centra. Ovaj prostor su muslimanski borci dobro pokrivali i nisu dozvolili da naše snage napreduju u tom pravcu. Dočekni su ih jakom pješadijskom vatrom i zadobili teške gubitke. Tu su poginuli neki od najboljih boraca u Brigadi, Nebojša Lalić - Nešo i Dragan Kujunđić - Grga.

Nastaviće se

Udovica : Rs

24615

03.07.2010

Razmišljanje u besanoj noći

Poštovani gospodine Željko!

Već dugo pratim Vas sajt i srećna sam što postoji. Neke sam istine saznala tek čitajući ove stranice, iako sam im bila svjedok. Kažem istine, zato što znam da jesu jer ih pričaju PRAVI LJUDI, kao sto su Vogošćanin Pravi, Miner, Oko, Struja... Vjerujem da se poznajemo, tj. da smo se sretali u toku rata jer sam ja bila kod Radovana u 3.bataljonu i sarađivala sa novinarima.

Već dugo se kanim da se javim. Napisem po neku, pa sve izbrišem. Još uvijek boli i ne mogu da pričam. Bole uvrede od ovih nikakvih ljudi, a ljuta sam i na Vas prave. Jeste da je bilo pametno otići što dalje odavde, al ko da čuva ovo stvoreno? Ovi profiteri i dezerteri? Da niste svi Vi pravi otišli sigurna sam da bi nam sada bilo dobro. Ovako ćutimo i trpimo! Još jednom Hvala, što postojite, što pišete o Mići i ostalim junacima! Sudbina mi je izabrala ime pa ću koristiti na ovom sajtu, iako moram Vam priznati da ga je bilo jako teško nositi kroz život u ovih 17 godina.

Noćas nema sna! I tako je svakog 3. jula, već 17 godina. Na današnji je dan, prije 17 godina Vogošća plakala, za nekim od svojih najboljih sinova. Vlado Makić, Nešo Lalić, Dragan-Grga Kujundžić, Božo Hart, Radovan Vučković, Živko Kovačević i Ilija Lučić.

I KAD NAM MUŠKE UZMETE ŽIVOTE, GROBOVI NAŠI BORIT ĆE SE S VAMA! I bore se! Danas, na grobu mog pokojnog muža, bezbroj polupanih flaša. Dostojanstven u svojoj borbi, i dalje ćuti. ODBIO JE JOŠ JEDAN NAPAD I PRKOSI IM. A sinove i mene boli i boli. Zar ga ne mogu ostaviti da u miru počiva u svojoj Vogošći!

Izabela Izy Ristić : Sarajevo

24279

09.04.2010

Ratna strahota

Poštovanje,

tražeći nešto po internetu, nađoh na ovu vašu stranicu. Pročitala sam sve od A do Ž jer sam između 1984. i 1992. godine živjela u Vogošći, kada sam morala otići jer sam dijete iz mješanog braka - majka mi je Srpkinja a otac musliman. Do tada nisam rezlikovala ljude po vjeri, već po dobroti. Odgojeni smo, ja i moja dva mlađa brata, da volimo i vjerujemo ljudima. Slavili smo i Bajram, a tata nam je farbao jaja za Vaskrs. Bila su to najljepša jaja u cijeloj Vogošći!

U februaru 1992. godine sam nesretnim slučajem izgubla brata. Bila je to jedna od najvećih dženaza na Ugorskom. Svi su ga voljeli i svi su bili u šoku, isto kao i mi. Neposredno nakon toga se počinju zbivati ružne stvari po Sarajevu. U Vogošći je još uvijek vladao mir, ali se šuškalo o ovome i onome.

U maju mjesecu dolazi bratov drug i kaže nam da bih radi tate bilo najbolje da napustimo Vogošću. Bili smo u šoku jer nismo mislili da će se i sa nama desiti kao što smo gledati na TV da se dešavalo na hrvatskom ratištu. Ali, tako je kako je!

Posljednje dane u Vogošći smo proveli u parku ispred naše zgrade sa drugovima mog brata: Pićetom, Đukom, Vladom, Gogom... Bilo nam je svima teško što odlazimo, ali niko nam nije smio reći "ostanite neće vam se ništa desiti". Jer bilo je i onih koji su došli sa strane, pa bi i od njih mogli imati problema. Vogošću smo napustili 25. maja preko Ugorskog, da posjetimo još jednom mezar moga brata. Tada su, bez ikakvog razloga, pucali na nas sa Blagovca. A mogli su da vide da su to bili samo jedna uplakana majka i sestra koje ljube spomenik svoga voljenog.

Čitajući ove priče iz Vogošće, sve mi to izgleda žalosno. Nije trebalo da se ovo desi! Vogošća je prije rata bila jedno divno naselje, ali kao što pročitah negdje u jednom tekstu, sad je ona jedno obično selo puno izbjeglica. Sva naša raja su otišla na Pale, Sokolac ili negdje u Srbiju. Zašto nam je bio potreban rat da bi haustorčad otišla na selo, a seljaci došli u grad. Žalosno je sve to, jadno i bolno.

A sada, dok sjedim na svom balkonu, gledam u balkon Zorana - Pićeta i Goge i zamišljam kako me zovu na kafu koju je Dušanka napravila.

Izvinjavam ako pomalo odudaram od tema na ovoj stranici, ali sam osjećala potrebu da napišem nešto i o tome. Ima i drugih Vogošćana koji bi mogli napisati nešto jer oni što su ostali kao na primjer Sabaha, Sanitina tetka koja je čuvala njen stan i kuću njenje sestre i zeta Šoce. Ona je navodno ubijena zato što nije otišla kada su Srbi napuštali Vogošću. Živjela je navodno sa nekim Vojvodom koji je poginuo u toku rata. Voljela bih ako neko zna da napiše šta je bilo sa njom. Stan Sanite i njenih roditelja u Omladinskoj ulici nije dirnut cijeli rat tako da su se oni vratili i sad žive u njemu.

Nakon povratka muslimana u Vogošću sam često viđala pojedine momke, kao na primjer Momu, Duleta itd. Valjda su dolazili da prodaju stanove i napuste Vogošću. Bez veze im je i priča, ostali su morali su itd.

Voljela bih da mi se jave i drugi Vogošćani.
Srdačan pozdrav Izy.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

24089

14.03.2010

Poruka za Maju

Drago dijete, dok je rat rušio naše domove, ti si tada bila mala djevojčica, pa se ne možeš danas sjećati šta se sve dešavalo na tim prostorima ali mi je jako žao ako ti je tvoj otac pogrešno prenio informacije iz tih vremena.

Danas se može veoma lako zaključiti ko je se obogatio u toku rata, jer svi smo znali ko je šta imao prije izbijanja rata a šta danas imaju. U tvom tekstu sam pročitao da je Dragan Josipović, koji je živa legenda Sarajvskog ratišta, iskoristio rat za sebe i svoju porodicu, ja ti mogu reći da sam se sa njim vidio prošle godine u par navrata i nije mi njegov lik odavao izgled finansijski bogatoga čovjeka ali sam siguran da njegova duša ima bogatstvo neprocjenjive vrijednosti, pa ako je tvoj otac mislio da je Dragan Josipović rat koristi za svoj interes da bi sebe oplemenio bogatstvom u duši, onda se slažem sa tvojim ocem.

Skrnavljenje djela i lika Generala Dragana Josipovića, može pokušati da napravi, neko ko je bio njegov krvni neprijatelj a ne prijatelj, kako sam ja zamišljao da je tvoj otac.

Kada smo već spomenuli tvoga oca, ne bi moga reći da je on u ratu prodavao teritorije, kako je to Rade nave u svome tekstu ali sigurno ga ne možemo svrstati u komadante koji nisu imali nikakve zaslugu da odbrane srpsku teritorije na tim prostorima. Zbog svog odnosa prema borbenim zadacima u najvećem jeku muslimanske ofanzive dobio je batine od jednog oficira iz komande Brigade i nakon toga bio smjenjen sa mjesta komadanta Blagovačkog bataljona. Njegova mržnja prema Generalu Draganu Josipoviću zbog tog događaja ne bi trebala da postoji, jer ga je je Dragan i postavi na mjesto komadanta. O tvome ocu kao srpskom borcu, ne želim da pišem jer on ne zaslužuje da uđe u istoriju srpskog naroda na tim prostorima. Neka ti tata pokaže datum u vojnoj knjižici od kada je bio angažovan u VRS i to će ti biti dovoljan dokaz o njgovom ratnom doprinosu u odbrani srpskog naroda.

Luna :

24003

09.03.2010

Sokolje

Za tvoju informaciju, Karišik u toku rata nikada nije bio ranjen pa ni tada na Sokolju.

Naše akcije na Sokolje su vođene zbog stalnih pješadijskih i snajperskih napada na kasarnu u Rajlovcu, i velikog broja poginulih civila od strane snajperista sa Sokolja.

Tačno je da sam bio na Sokolju u toj crvenoj kući, sa još desetak ljudi. Možda sada izgleda glupo da sam ostao u okruženju sa tim ljudima nekih dva-tri sata. Imali smo četiri ranjenika, i jedva smo izvukli žive glave.

U toj akciji smo trebali da u zoru neprimjetno uđemo do prvih kuća i vaćih tranšea. Na lijevom boku smo imali desetak boraca, a na desnom krilu je išla jedan grupa od desetak specijalaca. Međutim, nakon što sam ušao u crvenu kuću shvatio sam da nam niko ne štiti bokove jer su ove dvije grupe ostale na polaznim pozicijama. Međutim, tada je već bilo kasno da se vratimo jer je iza nas je bila livada u dužine od nekih šezdesetak metara. Vjeruj mi da je bilo gadno! Navalili su na nas kao osama, ubacivali nam bombe, defanzivne a mi smo ih vraĆali prije nego što su eksplodirale. Najgore nam je bilo što unutra nije bilo nikakvih zaklona.

Borili smo se tako dva-tri sata i na kraju smo krenuli u povlačenje, uz jaku vatrenu podršku. Na sreću, pa ko se izvuče. Ni sada mi nije jasno kako nam je to pošlo za rukom, ali smo prešli preko tog brisanog prostora bez ikakvih gubitaka. Ova četiri ranjenika smo imali u kući prije povlačenja. Ja sam bio jedini koji nije imao zaštitnu masku, a ubacivali su nam CS u kuću. Disao sam kroz kragnu od jakne. Srećom, bio sam djelimično naviknut djelimicno na CS još od Kosova 1990. godine, kada smo obučavani za upotrebu maski.

Toliko o Sokolju i crvenoj kući. Tamo sam jednom drugom prilikom izgubio dobrog prijatelja, hrabrog borca, junaka, sportistu... Bio je to Golijanin Božidar. Pogodio ga je malokalibarski metak, snajperista, direktno u čelo. Bio sam tu, odmah pored njega i previjao ga zajedno sa Snježom, našom bolničarkom. Eh, kakav je to momak bio! Neka mu je laka crna zemlja!

Ja nisam nikada učestvovao u borbama na Mijatovića kosi. Nisam poznavao tog borca koga ti pominješ, ali sam u borbama na Mijatovica strani poginuo još jedan prijatelj i tom prilikom ostao na vašoj strani. Uz dosta muke smo ga razmjenili za vaše poginuli. Taj hrabri momak se zvao Slavko Todorović. Međutim, ja tada nisam bio sa njima, a da jesam ne bih dozvolio da vam ni mrtav padne u ruke.

Repija je živ i zdrav. U Beogradu je i vidimo se ponekad. U više navrata se susreo i sa Vikićem, koji je dolazio kod njega u njegov kafić.

P. S. Da li se poznajemo?

Kiki Aco Lazo : Bih

23956

05.03.2010

Hrvati u VRS

Od samog početka rata dosta hrvatskih porodica je bilo aktivno uključeno u odbranu od Alijinih bojovnika. Prije svega mislim na porodice Mikić, Blažević, Barišić, Matić... Bilo ih je jo š mnogo ali ih se više ne sjećam pa neka mi to oproste.

U početku su mnogi srpski borci sa nevjericom gledali na njih. Ovdje, prije svega, mislim na prve punktove i seoske straže. Međutim, kako je vreme odmicalo i prve borbe dolazile hrvatski borci su dokazali da su provjerene patriote. I u najtežim borbama su se pokazali kao hrabri i pouzdani. Kasnije su mnogi od njih bili i u elitnim jedinicama, gdje su takođe pokazali ogromnu hrabrost.

Sa nekoma od njih sam se borio rame uz rame, jer ih je bilo i u mome vodu koji je učestvovao u mnogim borbama u odbranama na unutrašnjem i vanjskom prstenu. Svaka im čast i veliko hvala. Ovim ih putem želim da ih pozdravim ma gdje bili!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

23926

03.03.2010

Luna - Živi heroj

U toku rata, Luna i njegova jeidnica je bila na svim kritičnim mjestima za odbranu Republike Srpske. Oni su sa fantastičnim i skoro nevjerovatnim uspjesima rješavali svaku svoju bitku, tako da sam danas iznenađen da ga naši progone sa većim žarom od onih protiv kojih se borio.

Kod mene u tuđini je jednom prilikom na srpskom radiju objavljeno da je ratni heroj Luna uhapšen zbog sumnje da pomaže ratne zločince. Kada sam čuo tu vijest, mislio sam da je okupator u našoj zemlji pokušao da dođe do podataka gdje se kriju pojedinci sa njihovih potjernica za Hag, ali čitajući njegovu priču sam svatio sam da srpski miševi na vlasti na taj način pokušavaju da odmaknu zaslužne momke od fotelja, koje im po njihovim zaslugama i pripadaju.

Na tom polju treba napraviti pritisak na vlast u Republici Srpskoj i od Boračke organizacije tražiti da se zauzme za naše žive heroje. Ako u tome ne uspijemo onda je sigurno da će veliki dio naših heroja otići u zaborav a nove generacije neće biti motivisane da brane našu dragu, u krvlju stečenu Republiku Srpsku.

: Evropa

23810

22.02.2010

Vogoscani u Krajini

Pozdrav za Lunu. Sasvim slučajno sam i ja bio jedan od tih koji su sjekli šumu sa pomenutim Zokom Boškovićem i pokojnim Zvjerkom. Istina je sve što si napisao, samo još da dodam da je Vrbas, nekih sedam dana ranije, otjerao u Vogošću Grilu i par drugih boraca jer ih je uhvatio da piju i potkradaju Srbe.

Da ne bude zabune, putnu komunikaciju ste zauzeli vi a Sitnicu mi, odozdo uz livadu. Šorak je pogino par dana radnije, a taj dan smo ga našli vezanog i naravno mrtvog.

Drago mi je da si se i ti javio jer mislim da će sa tobom ovaj sajt dobiti mnogo. Još jednom pozdrav za tebe od tvoga posleratnog druga iz FAMOS-a.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

23777

19.02.2010

Pozdrav za Lunu

Luna, jako si me obradovao zbog tvoga javljanja na ovaj sajt, i pozdrava koje si mi uputio.

Poznavajući teba kao ličnost, sada vjerujem da vaše jedinice nisu bile plaćene za svoje uspjehe. Te informacije su dopirale upravo u onim teškim vremenima kada smo sa poslednjim atomima snage zaustavljani muslimanske napade. Mislim da je i to bio dio igre kako bi se borci demoralisali i odbili da vode borbu.

U jednom od mojih tekstova sam spomenuo da ste ti i Šorak vratili Lipu pod našu kontrolu. Naša jedinica je prije toga sa Peninim IDV zaustalia daljnji prodor muslimana na tom dijelu, a Maneken se sjeća toga dobro, jer je kraj njih pala nitroglicerinska bomba dok je bio u nezgodnom položaju u šumi. Ove nitroglicerinske puške i bombe muslimani su dobijali od "neutralnih NATO snaga".

Pozdravi svoju sestru i njenu familiju od nas i želim ti sve najbolje.

Vogošćanin Pravi

Vogoscanin Pravi : Vogosca

23757

17.02.2010

Pomoć muslimanima u ratu

Mnogo muslimana stavlja političku i vjersku ideologiju ispred svojih ličnih interesa, pa otuda i ta njihova nezahvalnost za pomoć u najtežim trenucima, kada smo mi Srbi mogli i glavu izgubiti zbog toga.

Meho Skenderović je bio jedan veoma pošten i dobar čovjek. Radio je u Pretisovoj štampariji, u upravnoj zgradi. Sa njegovim sinom, Feđom Skenderović, sam do početka rata bio nerazdvojan prijatelj pa su mnogi moslimani mislili da sam njihov. U mom prisustvu su nekontrolisano vrijeđali srpski narod.

Kada je rat počeo moj prijatelj Feđa je ostao u Vogošći jer je znao da sam bio spreman i poginuti da bih ga zaštitio. Kako je vrijeme odmicalo, postalo je opasno kretati se po Vogošći pa me je zamolio da mu u njegov stan donesem nekoliko sprava za vježbanje iz moga bodi bilding kluba. Pored toga, redovno sam ga obilazio i izvodio u šetnje po Vogošći kako bi svi mogli da vide da je on pod zaštitom svojih starih drugova.

Jednom prilikom me je jedan milicioner iz Vogošće zaustavio na ulici i upozorio me da Feđa ima pišto 7. 65mm, za koji oni u MUP-u imaju evidenciju jer mu je on ostao od njegovog pokojnog oca, a za koji je Feđa imao oružani list. Rekao mi je da se oružje mora oduzeti, na što sam mu ja odgovorio da sam ja taj pištolj već uzeo od Feđe i da se oni ne brinu. Međutim, ne samo da pištolj nisam uzeo od svog prijatelja, nego sam mu preko svojih poznanika nabavio i kutiju municije. Feđi sam rekao da, ako mu neko dođe na vrata sa namjerom da ga napadne, da te iste metke koristi da se odbrani.

U povratku sa sahrane pokojnog Bore Radića, Feđa mi je rekao da želi da ide iz Vogošće. Ka sam mu savjetovao da povede i majko, tj. da je ne ostavlja samu. Feđa mi je rekao da ona neće da ide, a da on mora da ide jer hoće da vidi djecu.

Sutradan smo Teša i ja poveli Feđu i Mirsu Međuseljca na punkt kod restorana "Momo" sa namjerom da ga prebacimo na teritoriju pos muslimanskom kontrolom. Na punktu smo naišli na žestok otpor naše milicije koja nije dozvoljavala da oni pređu na drugu stranu. Nakon žešće rasprave, u kojoj je bilo i potezanja oružja, naša milicija je popustila. Peđa i ja smo se izljubili i on je sa pištoljem i municijom prešao na muslimansku stranu.

Peđa je u mome stanu ostavio neke dječije stvari i zamolio me je da mu ih sačuvam do kraja rata. I ja sam tako i uradio! Jada se rat završio, ja sam našao načina da one dođu do njega.

U toku rata sam saznao da je Feđa bio na liniji prema Ugorskom. Kako sam ja bio komadanta bataljona baš na toj liniji, dok su jednom prilikom elektirčari popravljali dalekovode ispred naše linije, pokušao sam da stupim u kontakt sa Feđom. Međutim, Feđa je to odbio.

U toku rata, dok je Feđina majka bila živa, moja žena i ja smo joj stalno nosili hranu, pili sa njom kafu i tješili je da će ona ponovo vidjeti svoju djecu. U toku rata Feđina majka je ubijena a počinioci ovog zločina su uhapšeni i osuđeni. Nezadovoljni tim hapšenjem, neki Srbi su me napadali da sam ja imam udjela u tome, pa sam morao da kupim malokalibarski pištolj koji sam stalno nosio sakriven u džepu, tako da se ne vidi.

Kada se rat završio, moj bivši prijatelj je imao mnogo prilika da mi se javi ali on to nije uradio jer sam ja za njega četnički komadant. A ja sam za njega u toku rata uradio sve što sam mogao! Sa druge strane, njegova žena je imala priliku da pomogne mojoj majci ali to nije uradila. Samo joj je rekla da mi se zahvali što sam spasio Feđu. Na ovo joj je moja majka odgovorila: "Minka, tako se nikome ne zahvaljuje".

Šta reći nakon svega ovoga?

Srdjan Vukovic :

23748

17.02.2010

Simo i Stjepan Pavlović

Čitajući tekst o prosvjetnom radniku Zahidu Baručiji, ovdje nazivanom pogrdnim imenima, što bez sumnje i zaslužuje, sjetih se svojih nastavnika iz osnovne škole, onih na koje smo gledali sa poštovanjem, a koje smo smatrali kao druge roditelje. Mnogi od njih su bili veliki ljudi, bez obzira na naciju. Godinama slušaš njihovo predavanje, diviš se njihovom znanju i pedagoškim sposobnostima, poželis da budeš baš kao oni kad porasteš.

A onda se desi nešto u što ni sam ne možeš da povjeruješ, da ljudi koje si godinama slušao i koji su ti na neki način bili uzor, pokažu svoje pravo lice.

Simo Pavlović, nastavnik istorije, i brat mu Stjepan, pedagog u mojoj školi, pokazaše svoje zvjerske ustaške gene malo pošto su zatvorili svoje dnevnike i zaključali svoje kabinete, pozdravili su se sa djecom i krenuli da krampama ubijaju njihove roditelje, djedove i babe na Čemernom. A danas još uvijek slobodno hodaju i posjećuju sve kulturne manifestacije. Ne bi me čudilo da jednoga dana i oni postanu direktori u nekoj od škola u blizini Čemernog.

Spiro : Srem

23724

15.02.2010

Omer Čerimagić

Kazivanja o Baručiji su me podstakla da napišem i nekoliko riječi o mom nekadašnjem prijatelju Omeru Čerimagiću. Kad je, na početku rata, formiran zatvor u Svrakama u Planjinoj kući, išao sam skoro svaki dan da dovedem nekoliko zatvorenika kao ispomoć radnom vodu Semizovačkog bataljona. Obično bih birao svoje bivše komšije i poznanike jer sam znao da će im biti mnogo bolje sa mnom nego da obavljaju druge, mnogo teže i opasnije poslove kopanja rovova.

Jednoga dana sam među njima ugledao i Omera Čerimagića. I odmah sam zamolio pokojnog Nebojšu da Omeru obezbijedi neki lakši i bezbjedniji posao, i on ga je prebacio kod "Sonje" gde je čistio i održavao prostorije. Spavao je u sobi sa još nekoliko zatvorenika, gdje su imali i televizor, a hranili su se zajedno sa čuvarima. Jednom prilkom sam navratio u zatvor, gdje vidjeh nekog zatvorenika po nadimku Mekenzi (mislim da je bio iz Nahoreva) kako puši "Kent", a ja nisam imao ni "Supera".

Koliko ja znam u to vrijeme ih niko nije maltretirao kod Sonje, u zatvoru nije bila ni jedna jedina žena. Po mom mišljenju, zatvorenicima je bilo mnogo bolje nego našim borcima u rovovima. I svaki put kada bi se vidjeli, Omer Čerimagić bi hvalio moga Špiru govoreći "dok je Špiro tu ništa nam ne fali! "

Kada sam 1999. godine, po prvi put nakon rata otišao u Vogošću, u opštini sam sreo Omera Čerimagića koji je tamo bio neki funkcioner u opštin. Nije me htio ni pozdraviti, jednostavno se pravio se da me ne poznaje.

DušAn : Rs

23721

14.02.2010

3. sarajevska brigada

E hej, gdje ćeš, kud si kren'o?
Zar ne vidiš ova pleća,
zar ne vidiš turska beno
Sarajevska stoji treća?!

E hej, gdje ćeš, šta se miče?
Zar ne vidiš da je međa,
zar ne vidiš nevjerniče
kolika su Treće leđa?!

Nazad leđa, ispred prsa
a između srce kuca.
U tom srcu dječurlija
i žena mi najmilija.

U tom srcu crkva zvoni,
crkva zvoni, srce kuca.
Zvoni, kuca, sija, sija...
sija ljubav i Srbija.

Nazad leđa, ispred pleća
a između srce spava,
a iznad je naša glava,
na ramenu budna glava.

Srce pita svoju glavu:
"Glavo muška, hrabro lane,
hoćel' brzo da nam svane,
oči moje, hej Dragane? "

Glava gleda i ne zbori,
dal' je mirno ili gori,
ali kad je nešto mori
ona snažno progovori...

E hej, gdje ćeš, kud si kren'o?
Zar ne vidis ova pleća?
Zar ne vidiš turska beno
pred tobom je moja Treća?!

Ramena mi Osječani
Osjecani, Vogošćani.
Mišice mi Blagovčani
Hotonjani, Rajlovčani.

Jurišnici u ljevici,
jurišnici u desnici,
jurišnici u pesnici!

Tada prsa progovore:
"Oči moje da li sviće,
il' se turska horda miče,
reci, reci pukovniče?! "

Glava gleda i ne zbori,
dal' je mirno ili gori,
ali kad je nešto mori
ona snažno progovori...

E hej, gdje ćeš, šta se miče?
Zar ne vidiš da je međa?
Zar ne vidis nevjerniče
kolika su moja leđa?!

Ramena mi i Hrešani,
Hrešani, Semizovčani,
mišice mi Koševljani,
Koševljani i Srednjani.

Jurišnici u ljevici,
jurišnici u desnici,
jurišnici u pesnici!!!

Onda lijeva ruko gore!
Budi sad od mene veća,
neka vide ta tri prsta,
neka znaju gdje je Treća!

Hajde desna snaga, sreća,
zanjiši se kao trska,
neka vide gdje je Treća,
neka znaju tu je Srpska!!!

22. 2. 1995. godine

Napisao Aleksandar-Saša T. borac 5. pb/3. Spbr

DušAn :

23720

14.02.2010

Dragan Josipović

Zapjevala, zapjevala
Sjenica u gori
Gdje se Dragan, gdje se Dragan
Josipović bori.

A Danica, zlatna zvjezda
Obasjava staze
Kud njegovi jurišnici
U bitkama gaze.

U boju ga od dušmana
Brani šumska vila
Sklapajući ispred njega
Svoja b'jela krila.

Bogovi ga darivali
Hrabrošću i slavom
Naredba mu samo jedna:
"Braćo, juriš za mnom! "

Činovi mu ne trebaju
Za srpstvo se bori
Pa ga vojska, pa ga narod
Kao sina voli.

Ne znam ko je ovo napisao, možda Goca Šućur.
Pjesma je originalna iz tog vremena tj. nije plagijat :-)

DušAn : Republika Srpska

23719

14.02.2010

Himna 3. spbr

Zaklinjem se svojom čašću
Na krst časni i zastavu
Da čuvaću ovu zemlju
I njenu branit' slavu.

Za slobodu svoje zemlje
I za svoju ličnu sreću
Boriću se i kunem se
Ako treba i umreću.

Svaku stopu odbraniću
I grobove braće svoje
Nek' svi čuju i nek' znaju
Gdje je Srbin njegovo je.

Napisao je Milovan Ćeklić

Velimir Ilijaš : Ilijaš

23522

30.01.2010

RE: Da se ne zaboravi

Poštovani Feniks. Vjerovatno će biti još prilika da se pozoveš na moje ime, pa bi dobro bilo da se ne pozivaš na ime Veljo nego Velimir. Ovo ne zbog mene, nego zbog pisaca i čitalaca ovog foruma. Meni čak prija ime Veljo jer me svi Ilijašani tako znaju i tako zovu. Međutim, ja sam na ovom forumu evidentiran sa pravim imenom Velimir, pa kad ti nešto pišeš u vezi mog teksta i pozoveš se na ime Veljo, čitaoci neće znati povezati tvoj tekst sa mojim, jer me nema pod imenom Veljo.

Ti si nešto nabacio u vezi pogibija Bore Radić i Radenka Marković. O tome je neko već ranije pisao u ovom forumu i mislim da je ta priča tačna. Nema potrebe o tome nagađati.

Kad je u pitanju Branko Janković, nelogično mi je da je napravljena tolika greška u datumu. Ja imam podatak da je poginuo 13. 7. 1995. godine, a ti tvrdiš da je poginuo poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum je parafiran u Dejtonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan u Parizu 14. decembra iste godine. Ja ne negiram tvoju tvrdnju. Ja sam podatak uzeo iz uvjerenja o pogibiji koje izdaje komanda Brigade na osnovu izvještaja jedinice kojoj je borac pripadao i to uvjerenje se uručuje i porodici poginulog borca.

Da li se radi o razilaženju nas dvojice u identifikaciji poginulog borca, ne mogu da tvrdim.

Još jednom napominjem da ja pišem samo o onim borcima koji su bili pripadnici Ilijaške brigade. O civilnim žrtvama rata ja ne pišem i nemam te podatke.

Feniks, budi pozdravljen.

Feniks : Republika Srpska

23506

29.01.2010

Da se ne zaboravi

Poštovani Veljo, vezano za podatke o prvim žrtvama u mjestima u okolini Ilijaša vidim da jedino djelomično raspolažeš sa podatcima o poginulim na teritoriji naše opštine (tačan datum o pogibji Rade Rosuljaša) međutim podatak o pogibji Branka Jankovića nije tačan i odgovorno tvrdim da je poginuo nakon Dejtona što možeš provjeriti od suboraca koji su sa njim bili do poslednjeg dana kada su napuštene linije a jedan od njih je Milenko Rašević koga sigurno poznaješ. Što se tiče Neđe Leke radi se o starijem licu iz mjesta Žišci kod Vareša a ne o licu na koje si ti mislio. Cilj mog članka je bio da se zna da je prije izbijanja ratnih sukoba prvo pala nedužna srpska krv i da jedino od svih navedenih pokojni Rade Rosuljaš nije poginuo kao civil.

Što se tiče Misoče na kojoj sam učestvovao u sve tri akcije ( mada su ovdje sve spojene kao jedna kontinuirana akcija koja je trajala više mjeseci) želim da pomenem dvije pogibje koje su pored ostalih ostavile na mene poseban utisak. Prva je pogibja malog Koje koji je kao najmlađi pripadnik naše jedinice bio naše mezimče (snajper ga je pogodio u glavu i uprkos tome što je nosio šljem metak je zbog direktnog udara prošao kroz kompletan šljem), i druga pogibja Nove Panića kojeg je prilikom izvlačenja ranjenog Bore M. pogodio malokalibarski metak ( muslimani su imali dosta ZAGI-ja) u butnu kost a zrno se zbog slabe zaustavne moći odbilo prema trbušnoj duplji i zakačilo bubreg. Novo je imao samo jedan bubreg jer drugi bubreg je poklonio drugu u Njemačkoj, pa je zbog tog humanog gesta ostao bez života.

Takođe bih želio da pomenem i pogibja pokojnog Mladena Đenadije. To je bila velika tragedija jer njegov mali Elvis, koji je tada možda imao tri godine ostao sam.

Što se tiče pogibje dvojice ključnih koji su učestvovali u organizaciji naše brigade koje nikada ne smijemo zaboraviti a to su sigurno bili pravi Nemanjići, a to su:

Marko Koponja prvi komandant naše brigade i

Radenko Marković (od čijeg su imena drhtali i Juka i Puška i svi sarajevski kriminalci pa i sam njegov radni kolega Vikić) takođe navodiš da su poginuli u ovim akcijama, oni su bili dovoljno sposobni da ih nije mogao sustići muslimanski metak a iz tvojih tumečenja događaja stiče se takav utisak da su upravo poginuli na takav način, mislim da vrlo dobro znaš kako su izgubili živote a bilo bi nam možda obojici lakše da se to tako i dogodilo. Mislim da o tome za sada ne trebamo polemisati mada smo ja i Ratko prilikom jednog razgovora posle rata pokušali rješiti taj mozaik.

Ne želim da me pogrešno shvatiš ali istinu ne smijemo mjenjati jer znaš vrlo dobro da se mnoge negativne stvari ne bi desile i da bi sve bilo puno bolje za sve nas da su njih dvojica i pokojni Boro Radić ostali živi.

Nažalost i sam Boro je morao poginuti tog dana, nakon što je namjerno tog dana bio uvučen sa svojim ljudima u klin i uspio da se izvuče(krivica je svaljena na vezistu Čedu I. ) istog dana smišljena mu je druga klopka u koju sigurno ne bi upao da nije bio psihički rastrešen zbog pogibje svojih ljudi (što su sigurno spletkaroši imali na umu) i iz koje se nažalost nije izvukao, neka im je laka zemlja i neka Bog kazni one rđe koji su to organizovali.

Na nama je da te tajkune javno razotkrijemo i stavimo na stub srama jer tek tada će moći da počivaju u miru.

Kokan : R.Srpska

23050

12.12.2009

Specijalci sa dobrom reklamom

U potpunosti podržavam Minera i Oka. Legija je u toku rata samo jednom došao u Sarajevo, malo se muvao tu, paradirao silu, vodao te nekakve Arkanovce, ne znam da li su i jedan metak opalili u nekoj akciji.

Njegov telefonski razgovor sa Arkanom Avdo Huseinović je iskoristio u filmu "Vanzemaljci iznad Sarajeva" i ismejao ga kao poslednji šljam, tako što je pokazao da nije smeo da ide u povratak izgubljenih položaja na Orliću u junu 1992. godine.

Tamo Legija kaže da se svađa sa Mladićem, a Arkan mu savetuje da uzme helikopter i da se vrate nazad. Ispade po njima da je Mladić bio slabić i profiter, a oni junačine. General je za sve njih izmislio ratovanje. Gledao sam u izjavi Manojla Milovanovića kako uopćte nije voleo Arkana i da je naredio da ih proteraju iz Banjaluke, gde su tukli borce sa Grmeča.

Oni su bili dobro izreklamirani profiteri, a pravi ratnici su ostavili kosti po Republici Srpskoj.

Voleo bi da neko napiše knjigu istine ili da se snimi film o junaštvu Srba Vogošće u borbama za Žuč i odbranu Poljina, Nabožića, Hotonja, Vogošće… Treba pričati, pisati i snimati o pokojnom Mići, vojvodi Vasketu Vidoviću, pokojnom Bori Radiću, pokojnom Božuru, pokojnom Špiri...

Miner VogošćA : VogošćA

23048

11.12.2009

Za Razvigora

Pozdrav Razvigor,
uvijek se pitam zašto nekako sve krene pogrešnim tokom od onog koji smo željeli. Moja želja je bilo da pokrenem temu i da neko od učesnika tih akcija napiše svoj doživljaj. Kad sam ti postavio ona pitanja nisam imao nikakve namjere da uvrijedim ili prozivam ni tebe niti bilo koga.

Ja sam u februaru i martu 1992. godine sa grupom iz mog kraja bio na obuci u Pančevu VP 5000. Tada nam je jedan od instruktora bio Zjajo M. Imali smo sličnu obuku kao što se vidi na filmovima. Grupu su činili mahom momci između 65 i 72 godišta i nekoliko nas zrelijih u ranim tridesetim. Kasnije se ispostavilo da ta zrelost ima pozitivne strane u stvarnom ratu. Ti dvadesetogodišnjaci uglavnom danas leže po grobljima širom Republike Srpske.

Za nepune četiri godine ratovanja bilo je na desetine izuzetno teških akcija a na stotine linijskih okršaja. Ne mogu reći da je obuka bila loša ali u stvarnim okršajima je sve sasvim drugačije. Zato sam te i pitao dali si bio učesnik u nekim od njih (bez ikakve zle namjere). Nagledao sam se svašta i do dan danas neke slike titraju ispred očiju.

U julu 1992. godine sam pokušao po svim vojnim propisima da pretrčim brisan prostor od nekih 15 metara i na polovini shvatio u magnovenju i sa nekoliko metaka u sebi da se tako nešto može uraditi samo u filmu. Odsiječen od glavnine u lokvi krvi ispod sebe sam shvatio gorku istinu rata.

Nisam imao želju da nekome mijenjam ili namećem svoje mišljenje. Stvari pišem iz mog ličnog iskustva. Najveći motiv za moje pisanje je želja da pomenem moje poginule saborce čije hrabre žrtve ne smiju da se zaborave.

Takođe sam siguran da su na drugim ratištima ginuli dobri momci koji bi se trebali spomenuti. Pogani državni sistemi tretira ljude kao topovsko meso a poslije ne vode računa o ratnim invalidima niti o porodicama poginulih. Preživijele borce, a pogotovo heroje, otpisuju i sklanjaju. Ti dobro znaš gdje su sada i Legija i Kapetan Dragan i kakav status imaju.

Zato te molim da se ne ljutiš! Piši o tim momcima a pogotovo ako poznaješ nekog od njih podstakni ga da napiše ponešto.

Bratski pozdrav i tebi i svima ostalim!
Miner

Oko : Bijeljina

23046

11.12.2009

Specijalci

Nagledali smo se mi u toku ovog rata razno-raznih specijalaca, i to sa vema zvučnim imenima jedinica (sjećam se gotovo svih naziva) po našim terenima, opremljenih nasavremenijom opremom a prošli su i najsavremenije obuke...

Mi smo, naspram njih bili kao prosjaci: poderane čizame, izlizane uniforme... Međutim, kada se popnu na Žuč i sagledaju situaciju, a pogotovu kada im zazviždi pored ušiju zbrišu glavom bez obzira i usput pokradu šta im dođe pod ruke. Mnoge su se vojske kod nas promjenile, ali kada nam je bilo najteže ostajali smo sami. Danas, kada malo bolje razmislim, bilo nam je mnogo bolje bez njih i njihove pomoći.

Cicera :

22861

12.11.2009

O pisanju na ovom forumu

Draga naša djeco,

Vašim pisanjem o ratu koji se vodio na sarajevsko-romanijskom području, od kojih su najviše bile na udaru opštine Ilidža, Vogošća, Hadžići i Ilijaš, probudila su sjećanja i osjećanja ne samo kod vas boraca, već i kod roditelja vaših poginulih drugova, djece, supruga, braće i sestara, mnogobrojne rodbine i prijatelja. Vaše pisanje je natjeralo na plač mnoge roditelje prisjećajući se na svoju izginulu djecu, ma šta da su i ko su oni bili prije ili u toku rata. To što ste napisali, gospodin Tomić je stavio na sajt, da bi i drugi vidjeli i pročitali o ratu i dešavanju oko rata. Zato mu iskreno zahvaljujem u ime mnogih roditelja majki i očeva. Tim vašim pisanjem primorali ste me da pročitam sve članke koji se nalaze na ovom sajtu, iako je toga dosta uklunjeno - skinuto. Ipak ima toga još mnogo i mnogo.

Upoređivao sam svo vaše pisanje koji se odnose na jedan dogadaj, jednu, ili više ličnosti u jednom od tih događaja. Ovog puta ću se osvrnuti na događaj o pogibiji Bore Radića i drugih mladića koji su poginuli tog istog dana. Ne pišete ništa o drugim učesnicima u ratu iz Vogošće. O Gračanima, Jevtićima, Koprivicama, Todorovićima, Šućurima, Blagovčanima, Jovanovićima i drugim sa područja vogošćanske opstine. Valjda su i oni bili vaši saborci!

O njihovoj pogibiji, napisano je po meni i malo i previše. Malo, ili gotovo nimalo je napisano o pravoj istini pogibije Bore i golobradih mladića, a previće o neistini. Uz to još se pojavljuju i uvredljive riječi jednih prema drugima. Ako vam taj događaj, draga djeco, o kome hoćete da pićete, nije bio dobro poznat, ili ako niste bili direktni učesnici tog događaja, niste trebali ni da pišete. Ako vas nije zanimalo ćta će reći drugi čitaoci sajta, vaši saborci, znajte da je to zanimalo njihove najbliže, roditelje, djecu i supruge poginulih. Nije samo zanimalo roditelje Bore, Željka, Ðiđe i Lale, već sve roditelje, svu djecu, sve supruge, braću i sestre, ne samo od onih koje ste pomenuli nego i od svih poginulih boraca na vogošćanskom i drugim ratištima širom Bosne i Hercegovine. Ne zaboravite da je u Vogošći ostalo dosta poginulih boraca iz drugih krajeva Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, koji su ne svojom voljom, morali napustiti svoja ognjišta i krenuti na put spasa, spasa svoje porodice. Oni su se pridružili vama i vašim saborcima, od kojih njih nekoliko izginuše. I oni su imali svoje porodice.

Neshvatljivo je pisanje dvojice-trojice autora članaka o pogibiji ove četvorice momaka. Jedni navode jedno mjesto Borine pogibije, a drugi opet drugo. Jedan kaže da je posmatrao u kolima kako pokojni Lala krklja, a da je Ðiđa već bio mrtav i da su nakon dva dana razmjenjeni za muslimane. Taj autor piše, baš kao da se tada u toj vatri šetao oko vozila, razgledajući kao da bi ga možda kupio. To je draga moja djeco vrlo neozbiljno i još više nekorektno da ne kažem uvredljivo prema rodbini poginulih. Ne pominjete čak ni Željka Markovića - Ražeta. A gospodin "Vogošćanin pravi" tvrdi da je pogibija ove četvorke bila 8. jula 1992. godine. Čudi me da je gospodin "Vogošćanin Pravi" napisao taj datum jer vidim iz njegovih članaka da je "mnogo upoznat" sa stanjem u Vogošći. Međutim, mislim da nije.

Draga djeco, ja znam da mi vi ne možete nadoknaditi sina ali mi možete pomoći da nakon sedamnaest godina saznam pravu istinu o njihovoj pogibiji. Pa valjda ste i vi sada roditelji! Pitam vas, imate li vi roditeljski osjećaj za svoje dijete.

Dragi moj "Vogošćanine pravi" nemoj da se ljutiš što sam te stavio pod znakom navoda. Ja znam da si ti Vogošćanin. Znam vas dok ste stanovali u ulici S. Blagovčanina, kada si sa ostalom dječurlijom iz te ulice, igrajući se ugrožavali javni saobraćaj na putu Sarajevo-Semizovac i obratno. Vrlo dobro sam poznavao tvog pokojnog oca dobro. O tvom ocu bi trebalo da kažu oni koji su se družili i radili s njim, a tu su bile vaše komšije. Evo, ako ti to čini miran spokoj, reći ću da je tvoj otac bio primjer drugima u ponasanju na svim mjestima u društvu. Živio je povučeno, kao da uopšte nije postojao: tih, miran, nečujan, nenametljiv... Nije imao ni trunke mržnje i zlobe prema drugima. Ali, njega više nema. Znam i za slučaj koji se desio sa tvojim ocem. Poznajem dobro i tog "tvog" Marinka. Znam i da si sa svojom porodicom imao problema, nažalost od nasih (ne)Srba. Da ne kažem da znam sve, jer ja nisam išao na linije kao vi, već sam bio u pozadini. Zato moram ponoviti(neka mi oprosti gospodin "Miner", ali upotrebiću ovdje njegove riječi: "Istina i samo istina".

Može i da se čujemo nasamo, ako te interesuje. Tvoju porodicu je zadesilo ono što nije trebalo i to neka ide na obraz nama Srbima. Svi oni koji su bili u šumici preko potoka, znaju ko je pucao u prozor vašeg stana. Taj što je pucao, sigurno nije Marinko, iako i Marinko zaslužuje kaznu za svoje pijano ponašanje u jednom djelu Vogošće. Međutim, nije on bio jedini koji je kvario ugled poštenih boraca vogošćanskih i semizovačkih jedinica. Međutim, o tome drugi put! Ovim putem pozivam gospodina "Minera" iz Vogošće da uzme moju adresu od gospodina Tomića kako bih stupili u kontakt. Biću veoma zahvalan za uslugu obojici. Unapred hvala!

Poštovani gospodine Cicera,

kao prvo, članke na ovim stranicama ne postavljam ja nego ih lično objavljuju posjetioci ovog foruma. Ako kliknete na taster u gornjem, desnom uglu nekog od ekrana (onaj sa malom olovkom) otvoriće vam se ekran za unos poruka. Međutim, što se vas tiče, nastavite da Vaše tekstove šaljete putem email-a, jer je za vas ograničenje od 3900 slova po poruci nedovoljno.

Uz svo poštovanje, ne bih se složio da sa vašom tezom da samo oni koji "sve znaju" treba i da pišu. Mislim da niko nije sveznalica, a mnoge stvari su se odavno i zaboravile. Da nije bilo onih koji su postavljali pitanja ili opisivali neke događaje sa pomalo neistine, nikada ne bismo pročitali predivne opisa rata kakve pišu pojedinci, npr. Jovo Pejić. Ne treba zanemariti i ulogu dobronamjernih Bošnjaka, od kojih se mogu dobiti jako zanimljive informacije.

Nije u redu što napadate "Vogošćanina Pravog" zbog greške u datumu pogibije Bore Radića. Za njega je taj dan biješe jedan u nizu ratnih dana. Međutim, za oca koji je tog dana izgubio sina, stvar je mnogo drugačija jer on nikada neće zaboraviti taj datum. Kao što rekoh "ljudski je griješiti" ali samo onaj koji je svetac ima pravo da baca kamenje na griješnika.

Možda nije pravi trenutak, ali želim da vam ispričam jednu šaljivu priču. Nakon što je "odradio" smjenu na Kruševu, jedan borac 2. romanijske brigade pođe u Sokolac na zasluženi odmor.

"Kuda si krenuo? " - upita ga jedan saborac.
"Idem u grad da od sokolačkih žena doznam šta se dešava ovdje kod nas na Kruševu! " - odgovori on.

Eto, tako vam je to bilo za vrijeme rata! Uvijek su žene u pozadini znale bolje i od boraca šta se dešava na prvoj liniji. Za mene tvrde da sam "čovjek od pera" ali vam riječima ne bih mogao opisati koliko sam se promijenio nakon prve noći provedene u rovu. I nemojte pomisliti da su mi deseta, pa čak i ona zadnja ratna noš bile mnogo ugodnije. U prirodi nas Srba je da stvari pomalo uveličavamo, mijenjamo i prikazujemo ih onakvima kakve nisu. Međutim, nismo mi ni narod kojeg je lako obmanuti, pa znamo da iz svega izvučemo i ono što je istina.

Vaše pisanje je predivno i ja vas molim da nastavite. Podržavam i vašu želju da napišete knjigu. Vaš opis početka rata u Svrakama mi je rasvijetlio jedan važan događaj iz tog perioda. Ako ikada objavite knjigu, biće mi čast da je prvi kupim, ali i da je promovišem na ovoj stranici. Još nije kasno da se istina iznjedri iz prošlosti. Me Srbi ne treba da dozvolimo da se neke stvari zaborave!

Dozvolite mi da navedem i priču koju mi je ispričao jedan moj prijatelj, inače sveštenik. Došla u crkvu neka žena da se ispovedi:

"Jesi li grešila? " - upita je sveštenik.
"Nisam! " - odgovori žena.
"E, pa što si mi onda dolazila? " - promrmlja "pastir" nad svojim "stadom".

Svi smo mi ljudi, i ljudski je griješiti. Okivati sebe u zvijezde i smatrati se savršenim jedan je od smrtnih grijehova. I samo je Svevišnji savršen, a mi treba da ispaštamo za svoje grijehe i oplemenjujemo našu dušu pomažući drugima. Zbog toga Vas molim da ne bacate kamenje na druge jer će se ono vratiti na vas.

Još jednom, hvala vam na Vašim pričama i mogu vam reći da sam jako uživao sam dok sam ih čitao. I, molim Vas, ne zamjerite na mojim oštrim riječima. Neka mi čitaoci sude, a Bog mi je svjedok da ja "režem" druge samo onoliko koliko oni posjeku mene. Ne dam ja ni da se baca ljaga ni na moju braću, moje ratne drugove, bez obzira kakvi oni bili.

Visoki Napon : Banja Luka

22854

10.11.2009

RE: Cicera

Postovani gospodine cicera, možda neki od nas i nisu najpismeniji ali smo mi ovaj rat iznijeli na svojim plećima i svoju krv prolivali u njemu kao i mnogi dječaci koji su svoj život dali a ni škole nisu završili. Bio sam učesnik u mnogim bitkama, ali ne i u svim, jer je to bilo nemoguće. Događaje koje opisuješ su mi poznati, mada u njima nisam učestvovao ali mnogi moji saborci jesu. Ipak ne znam, a ne znaju ni oni, kako misliš da ti pomognemo kad ne iznosiš nikakve konkretne detalje tj. imena ili nadimke osoba kao i tačan opis događaja nego pišeš naširoko i nadaleko.

Nedavno sam moderatoru ovog sajta poslao privatnu poruku da mi prosledi podatke tvog slučaja da se raspitam kod ljudi koji su učestvovali u tim događajima ali sad sam se predomislio.

Veoma lijepo pišeš samo ne znam kako misliš da tu knjigu napišeš jer nisi bio direktan učesnik mnogih događaja. Teško je napisati dobru knjigu na osnovu priče drugih, pogotovu ako nisi bio direktan učesnik. Veoma često, što se može vidjeti i na ovim stranicama, dva borca koja su bila u istoj borbi stvari gledaju na potpuno suprotan način.

Tebi želim sreću i puno uspjeha u pisanju i tvom istraživanju događaja, samo nemoj da optužuješ ljude, koji su svoju krv prolivali, da su nepismeni. Jer, pismeni su 1992. godine zbrisali preko Drine i i ostavili nas nepismene da ginemo i stvaramo državu u kojoj danas živimo kao nepoželji građani. Čini mi se da svaka revolucija jede svoju djecu.

Cicera :

22853

09.11.2009

Policijska stanica (1. dio)

Cicera, nova zvijezda ove stranice, piše o početku rata u Svrakama. Za sebe, ovaj sedamdesetogodišnji čovjek tvrdi da je - nepismen a riječi niže kao Andrić. Pročitajte, siguran sam da će vam se svidjeti!

Bio je poslednji vikend u Aprilu 1992 godine. Moji sinovi i ja smo se, zajedno sa još jednim momkom, nalazili na vikendici iznad gornjeg dijela Svraka, pod samim Paljevom. Išli smo da posijemo nešto povrća jer ga je na pijaci i u trgovinama ponestajalo, a Bogami i novca u džepu. Moja supruga i snaha (žena mog starijeg sina) sa malom bebom od četiri mjeseca su već ranije napustile Vogošću. Mlađi sin me je, zbog svojih obaveza zamolio da ga pustim kući. Nakon što je otišao, dođe jedan momak iz Semizovca po moga drugog sina i njegovog drugara, koji su ostali sa mnom. Reče im da ih zove jedan rođak da dođu i da se malo zabave i razvesele uz gitaru i pjesmu. I doista, jedan od ove dvojice je svirao gitaru. Jedva su dočekali da odu, samo da ne rade.

Ostao sam sam. Oko vikendice se uvijek imalo ponešto raditi a uveče sam otišao kod komšije da pogledam Dnevnik. Djeca se nisu vratila tako da sam tu noć bio sam u vikendici. Sutradan sam ustao tek kada je Sunce već bilo izašlo iza brda Motke, koje je svojim izgledom ukrašavalo okoliš. I dok su ptice cvrkutale ja sam uz kaficu uživao u ljepoti krajolika. Oko podne stiže i moj sin, zajedno sa onim njegovim drugarom koji ga je i odvezao. Nešto kasnije pojavi se i onaj njegov drug sa djevojkom iz Vogošće. Bio je jako uznemiren i nervozan. Ispričao nam da je na ulazu u Svrake, čim se prođe most preko Bosne, naletio na nekoliko uniformisanih ljudi sa zelenim beretkama na glavi koji su tamo postavili barikadu. Među njima je i bio i jedan Kerla koji je sa mnom radio u Pretis-u. I baš taj moj kolega je pregledao tog mladića, pretresao njegovu torbu i psovao ga.

Vjerujte mi da mi nije bilo prijatno svo to njegovo kazivanje. Zabrinuo sam se za mlađeg sina jer i on otišao u Vogošću. A djeca su uz piće koje su imali uz sebe pravili sebi ugođaj. Naveče ponovo odem kod komšije da gledam TV dnevnik, koji je već počeo kada sam stigao tamo. Prikazivali su reportažu o zaustavljanju Alije na aerodrumu Butmir. Meni je sve to bilo nešto sumljivo i povezao sa to sa kontrolom na ulazu u Svrake.

Po završetku dnevnika pođem da obavjestim djecu. Na samom izlazu iz kuće sretoh jednog drugog komšiju iz sela, sav zadihan. Ne reče ni dobro veče, nego odmah upita:

“Da li je domaćin ovdje kod kuće? ”

“Nije” – odgovorih.

“Da li komšija ima kakvo uružje? ” – zapita ponovo.

“Koliko ja znam, nema” – odgovorih mu ja.

“Imaš li ti oružje? ” – nastavi sa pitanjima.

“Nemam, izuzev što imam pištolj 6. 35” – odgovorih.

Pištolj sam kupio još 1986. godine na osnovu odobrenja od SUP-a.

“Koga imaš ovdje sa tobom? ” – ponovo upita.

“Ima moj sin i neki momak sa djevojkom. ”

“Sada ću ti poslati čovjeka sa puškom i treba da držite stražu. ” – reče on.

“Kakvu stražu, pobogu čovječe? ” - upitah iznenađeno.

“Slušaj, noćas će da nas napadnu muslimani iz donjih Svraka. Napašće baš ovaj dio sela! ”

Otrčao je niz put. Stajao sam kao ukopan ne znajući šta da radim. Brzo sam otišao do djece u vikendicu da ih obavjestim a onda se ponovo vratih do komšije. Ubrzo stiže još jedan komšija sa lovačkom puškom.

”Evo ja dođoh da čuvamo stražu. A gdje ćemo držati stražu? ” - pita me taj komšija. Otišli smo u pravcu odakle bi mogli da naiđu muslimani iz donjeg djela sela. Vratih se do vikendice da kažem djeci da prate zbivanja na televiziji i da nas o tome redovno obavještavaju. Došli smo do kraja jedne livade, na rub šume. Uvučemo se 4 do 5 metara u šumu kako bismo mogli čuti korake kroz šumu a u isto vrijeme i vidjeti ko prelazi preko livade. Djeca ostadoše u vikendici.

Bio je mrak a ja nosim naočare sa dioptrijom pa me je komšija vodio kroz noć poput slijepca. A još se moralo stražariti! Ubrzo je stigao još jedan komšija, takođe sa lovačkom puškom. Otišao na suprotnu stranu. Djeca dolazila i započeli sprdnju na račun Alije. Nešto prije 23 sata dođoše djeca da nam kažu kako nas zove komšinica da popijemo kafu i da će nas oni zamjeniti na straži. Komšija sa kojim sam bio na straži nije htio da ostavi pušku već je ponese sa sobom a ja svoj pištolj ostavih sinu. Nismo stigli ni da se popenjemo na prvu stepenicu ulaza u kuću kada osu paljba iz donjeg djela sela. Moj kolega je istog trenutka otrčao u pravcu iz koga je došao a ja sam se za trenutak zaklonih iza jednog zida a onda se vratih na mjesto gdje smo ostavili djecu. Da smo ostali na mjestu gdje nas je pucnjava zatekla danas bismo bili pokojni.

Djeca su bila isprepadana. Pozvali smo i drugog komšiju da nam se pridruži na tom mjestu, gdje smo mi prethodno držali stražu jer su sada muslimani mogli da dodu iz tog pravca.

Pucnjava je trajala oko pola sata a zatim je nastala mukla tišina. Tišina koja razdire i ubija. Ne znaš šta dalje da radiš. Živci gotovo da dođu do kraha. Za kratko vrijeme smo začuli zvuke koraka iz drugog dijela šume. Na livadu se pojaviše tri siluete. Bila je to jedna žena sa djevojčicom od desetak godina i kravom koju su vodile za sobom. Dirljiv je to bio prizor. Sjetih se u tom trenutku zbijega sa Kozare, po kojoj sam kao dijete od šest godina tumarao sa tetkom. Ipak, moje misli su bile usmjerene na mlađeg sina. Nisam znao šta se dešavalo u Vogošći a tamo je bilo dosta muslimanskog življa. Padoše mi na um I ona pričanja o pucanju sa terase “Crvenog nebodera“, te otkrivanju granata u policijskim kolima, kao i ranjavanju jedne žene ispred vogošćanske pošte.

Pustili smo ženu da prođe bez našeg javljanja kako se ne bi uplašila. Nakon kratkog vremena počele su da pristižu i druge izbjeglice iz dijela između Vogošće i Ilijaša. Niko nije spavao. Vratio sam se u kuću da kažem djevojci koja je bila sa nama da pusti u sobu majke sa malim bebama. A bilo ih je dvije. Čuo sam mnogo zanimljivih, ali i strašnih priča.

Negdje pred zoru ponovo je otvorena paljba na gornji dio sela. Ovoga puta pucnjava je bila još žešća i odjekivala je čitavom semizovačkom kotlinom duž doline rijeke Bosne. Čuli su se i pucnji oružja većeg kalibara. Međutim, ni ova pucnjava nije trajala dugo, otprilike oko pola sata. A zatim je ponovo zavladala mukla tišina. Puna brige i neizvjesnosti. Iza brda, koja se nalaze iznad Pretisa (Motka), nazirala se svjetlost koja je nagovještava zoru. Ubrzo se pojavljuju i prvi sunčevi zraci. Osvanulo je jutro, čisto ko suza. Djeca su htjela da idu u naselje. Svom sinu kažem da obavezno vidi šta je sa bratom. Odlaze preko Duge njive i krivoglavačkog groblja. U naš dio sela su i dalje dolazile izbjeglice, a po Blagovcu su padale granate.

Uzeo sam od komšinice jedan mali dvogled da odem na jedno brdašce i pokušam ustanoviti kakva je situacija u Vogošći. Kada dođoh do mjesta koje je imalo dobar pogled na dolinu, puče puška i jedan metak prosvira pokraj mene. Skotrljah se niz stranu i krenuh nazad a da nisam ni pogledao kroz dvogled. Tamo su i dalje pristizale žene i djeca. Sa zapadne strane se pojavi jedna grupa polu-uniformisanih i dobro naoružanih mladića. Silno sam se uzbudio. Išli su jedan za drugim. Pomislih, kako bude ovom izbjeglom narodu neka bude i meni. Ipak, držao sam pištolj u ruci, sakriven iza leđa.

Kako su vojnici primicali vikendici ja sam sve više iza zida posmatrao njihove pokrete. Jer, muslimani nam sigurno ne bi ovako slobodno prilazili. Kad se primakoše dovoljno blizu prepoznah jednog od njih. Bio je to Slobodan, koji je radio u Sarajevu. Stigoše do mene. Bili su to mladići iz neke od rajlovačkih jedinica. Slobodan me prepoznade pa reče:

“Došli smo u pomoć jer nam je rečeno da su vas napali muslimani. ”

Odmah su otišli na položaje odakle su mogli da osmatraju teren. Bili su vrlo dobro naoružani. Krenuo sam sa njima da bi i nasjekao kolje kako bi napravili pod u komšijinoj štali koja je imala betonsku ploču, pa smo odlučili da se izbjeglice sa djecom tamo sklone u slučaju granatiranja. Još nisam odsjekao ni jedno drvo, a pala je granata u dio šume u kome su se smjestili oni mladići koji su došli da nam pomognu. Ostavio sam stablo i potrčah ka drugom kraju šume. I dok sam trčao, granate su počele da padaju sve bliže, baš kao da su mene gađale. Jedan projektil udari u široku bukvu iza mene, tako da sam zahvaljujuć tom drvetu ostao živ. Za mnom je trčao i jedan od boraca koji su došli da nam pomognu.

Izletio sam iz šume u pravcu vikendice, oko koje su padale granate. Jedna pade na svega pedeset metara od moga objekta. Doletjela je sa Kobilje glave. Izbjeglice su već odavno bile u komšijinoj štali. Srećom po mene, bila je to poslednja granata koja je tog jutra pala u mom komšiluku. Međutim, granate su i dalje padale po kućama u selu. Da budem precizan, granate su padale po srpskim kućama.

U jednom trenutku se začuo zvuk aviona a zatim snažna eksplozija, prvo jedna o odmah potom i druga. Zatim je nastao tajac. Nismo znali šta se dešavalo u selu. Narod je nagađao. Iskreno rečeno, nisam mnogo ni razmišljao. Otišao sam do komšinice i rekao:

“Komšinice ja idem u Vogošću da vidim gdje su mi djeca. ”

Jedan od starijih ljudi me je zamolio da mu kupim neke lijekove. Krenuo sam pješice. U Kivoglavcima nisam našao nikoga izvan kuće. Vjerovatno su oni, koji su me posmatrali iz skloništa govorili da sam lud. Išao sam prema mostu. Na početku mosta stajala jedna grupa mladih ljudi, među kojima je bilo i onih u vazduhoplovnoj uniformi. Među civilima su bila i dvojica koji su me poznavali. Upitah ih da li znaju za napad na srpske kuće u gornjim Svrakama. Odgovoriše da znaju, a jedan mi reče:

”Nemoj se plašiti, sada je sve u redu”.

Uniformisani vojnici su bili iz Srednje vojne vazduhoplovne škole iz Rajlovca, koji su čekali da se prebace na neko sigurnije mjesto. Nastavih dalje. Na raskršću, kod Koprivica kuća, prema putu koji vodi prema starom Reljevu, starom reljevskom cestom, dočekala me je rampa i na njoj dva uniformisana mladića. Jedan od njih me zaustavi i upita:

”Odakle ti stari ideš i gdje si pošao? ”

”Idem sa Paljeva iz vikendice da vidim gdje su mi djeca pa ću ponovo da se vratim jer mi je vikendica puna izbjeglica. Nešto moram da kupim za njih, odgovorih. ”

“Nećeš se ti više nigdje vratiti! ” - reče mi jedan od njih i pokaza mi da prođem.

Prođoh, a u glavni su mi neprestano tutnjale njegove riječi:

“Nećeš se ti više nigdje vratiti! ”

Cicera :

22850

09.11.2009

Policijska stanica (2. dio)

Odakle da krenem da nađem djecu? Našao sam prvo mlađeg a zatim i starijeg. Rekao sam im da se vraćam na vikendicu da odnesem ono što sam kupio, pa ću onda ponovo da se vratim u grad. Djeca su se složila. Krenuo sam da kupim lijekove ali su mi u glavi tutnjale riječi onog mladića sa rampe. Morao sam da se vratim na vikendicu ali nisam znao kako. Zato odlučih da odem u policijske stanice da od njih tražim dozvolu za prolaz kroz kontrolne punktove. I dođem ti ja tako u stanicu sa cekerom u ruci. Tu me je dočekao jedan nepoznat policajac pa me upita:

“Izvolite, šta ste trebali? ”

Ja mu ispričah svoju nevolju a on mi reče :

“Moraćete sačekati šefa! ”

“Nema problema” – rekoh – “Ali izvinite, ko je šef? ”

“Vidjećete ga. Sad će on doći! ”

I tako, stajao sam u hodniku stanice policije čekajuci šefa. U jednom trenutku ispred stanice policije stiže jedan metalik “Audi” zelenkaste boje. Iz njega izide mladić, meni potpuno nepoznat, u vazduhoplovnoj uniformi. Na ramenicama je imao i neki čin, čini mi se da je imao jednu zvjezdicu, nisam siguran da li potporučnik ili major. Na glavi mu je bila “titovka”. Ušao je u stanicu, a onaj policajac ga pozdravi po vojnički, rekavši mu da ga ja čekam.

“Neka malo sačeka! ” odgovori šef policajcu i uđe u jednu od kancelarija. Sačekao sam. Za vrlo kratko vrijeme on je izašao iz te kancelarije pa mi priđe.

“Šta je bilo, u čemu je problem? ” – upita me šef.

Ja mu ispričh sve što sam imao da kažem.

”Pođi za mnom! ” – reče mi on.

I krenem ja za njim do tog Audia, i on me ponudi da uđem. I ušao sam. U autu je bio jedan mladić kao suvozač. Njega sam poznavao jer mu je otac radio u Pretis-u. Komandir milicije upali auto i krenu prema izlazu iz Vogošće, u pravcu Krivoglavaca. Uz put me je upitao ko sam. Nisam ni uspio da odgovorim, jer je njegov suvozač umjesto mene odgovorio na njegovo pitanje. Tada mi je “šef” rekao da on poznaje moje sinove pa me je odvezao dokle god je bilo moguće sa autom. Zahvalio sam mu se a oni se vratiše nazad.

Krenuo sam prema vikendici i kada sam stigao, podijelio sam sve što sam kupio, a zatim rekoh komšinici:

“Komšinice, evo ti ključevi od vikendice i mog auta a ja odoh u Vogošću kod svoje djece. Ako možeš čuvaj i jedno i drugo. ”

Vratio sam se nazad istim putem kojim sam prošao i prvi put. Na mostu više nije bilo vazduhoplovaca.

Sa povratkom u Vogošću, nastojao sam da saznam ko je bio onaj “šef” koji me je odvezao do Krivoglavaca. Jednog dana sam se slučajno zatekao ispred policijske stanice. I baš u tom trenutku stigao “šef” sa svojim autom. Upitah tog mog prijatelja: “Znaš li ko je ovaj čovjek? ” a on mi odgovori sa čuđenjem:

”Pa kako da ti to ne znaš a tolike godine živiš u Vogošći. To je Boro Radić iz Radića potoka! ”

Eto poštovani gospodine Tomiću, ovo je jedan sasvim mali isječak moje priče iz knjige koju pomalo pišem i mislim da je štampam. Tematika knjige su ratna dešavanja na vogošćanskom području i govori o pokojnom Bori Radiću i njegovim poginulim saborcima. Vjerovali ili ne, ja sam stanovnik Vogošće još od marta 1951. godine ali Boru Radića do tada nikada nisam vidio iako sam o njemu čuo mnogo šarolikih priča. Neka mu je vječna slava i hvala! A onome ko je izdao Špiru, Boru i mladiće koji izginuše sa njima neka im se ruke osuše i ćoravi po zemlji hodali. Iako sam u vrijeme pogibija gore pomenutih junaka bio u krugu Pretisa. Bili smo, a i danas smo ubjeđeni da je ubistvo Bore Radića i Nebojše Špirića bilo naručeno. Sada se te ubice kriju i bježe od svoje sjenke. Ali neka ne zaborave one narodne poslovice: “Bogatom je teže umrijeti nego siromašnom. ”, te “Ničija nije do zore gorjela” kao i “U cara Trajana kozje uši. ” Istina će izaći na vidjelo, kad-tad.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

22739

15.10.2009

Vogošćanski heroji

Mnogi vogošćani znaju ko je bio Željko Marković - Raze. Biješe to dobar, pošten i hrabar srpski borac. Poginuo je 8 jula 1992. godine u grupi u kojoj su poginuli i Srđan Amidžić - Điđa, Dejan Lalić - Lala i Boro Radić. Krenuli su odlučno i bez predomišljaja da spasu nevine žene, djecu i starce koje su tog dana dočekani u zasjedi zločinačke grupe Enesa Duraka, pa su zbog svoje hrabrosti i samouvjerenosti i oni postali žrtve te iste zločinačke grupe.

Žalosno je u tome svemu što je Enesu Duraku prije rata, kada je izbačen iz civilne poicije zbog kriminalni radnji, najviše pomogao upravo Boro Radić, jer je Enes u Vogošću došao sa brda iz okoline Srednjeg i za sve Vogošćane je bio jedan običan papak, koji nije imao prolaz kod raje. Boro koji je bio velika faca u cijelom Sarajevu, dočekao ga je kao prijatelja i uveo u vogošćansku elitnu raju, nakon čega se odnos prema tom bijedniku naglo promjenio u njegovu korist.

Srbenda : Republika Srpska

22711

11.10.2009

Malo vise o Blagovcanima

Volio bih kada bi neko malo više pisao o herojima sa Blagovca, poput Gidore, Rake, Maste, Soleta, Suleta i mnogih drugih koji se ovdje ne pominju.

Pozdrav za sve žive borce Sarajevsko-romanijske regije, i neka je vječna slava svim poginulim vitezovima.

Srbenda : Republika Srpska

22708

11.10.2009

Malo o Derikonji, malo o Blagovcu

Veliki pozdrav za sve posjetioce ovog sajta koji je jedna od boljih stvari i želim da pozdravim sve Vogošćane i Blagovčane.

Nije mi jasno zasto se izvjesni "xxx" zakačio za velikog srpskog junaka i Vojvodu potpukovnika Savu Derikonju. Očigledno je da se radi o okorjelom komunisti i partijašu i da mu čojstvo, junaštvo i odbrana srpskog naroda ništa ne znače.

Volio bih kada bi neko malo vise piso o herojima sa Blagovca, poput Gidore, Rake, Maste, Soleta, Suleta, ali i o mnogim drugima koji se ovdje ne spominju.

Pozdrav za sve žive borce Sarajevsko-romanijske regije i neka je vječna slava svim poginulim vitezovima.

Somborac :

22425

26.08.2009

Istina je najbitnija

Nije problem. Znam ja još mnogo toga, pa koliko mi vreme dozvoli napisaću još nešto i u vezi Gipse, kao i drugih događaja iz '92 godine. Tu sam celu godinu proveo u Vogošći, sve dok se nisam oženio i vratio kući. Mislim da je istina najbitnija!

Vuk Sa Gradine : NišIćI

22405

24.08.2009

Petar Motika

Petra Motiku poznajem veoma dugo, mnogo prije rata. Radio je kao milicioner u Vogošći, gdje ga je zatekao rat.

Jula 1992. godine išao je na Krivajeviće, da posjeti rodbinu koja je tu živjela. Zajedno sa njim bio je i Dragislav Janjić, koji je takođe bio angažovan u stanici policije u Vogošći i išao da posjeti svoje. Vraćali su se putem prema Semizovcu, u automobilu „Yugo“.

Na putu, u mjestu Ljubina, na lokalitetu kod kafane „Ranč“ tog dana postavljena je zasjeda od strane muslimansko-hrvatske postrojbe kojom je komandovao Enes Durak. I Enes je prije rata bio milicioner, takođe u stanici u Vogošći.

Neposredno prije toga, ovim putem je na mjesto zasjede naišao kombi-bus koji je za Ilijaš prevozio neke civile koji su se vraćali sa sahrane. Teroristi iz zasjede otvorili su vatru na kombi i ubili i ranili nekoliko putnika.

Nakon kombija naišao je automobil koji je vozio Petar Motika. Dragislav (Bogdana) Janjić sjedio je na mjestu suvozača a teroristi su zapucali sa desne strane puta, gledano iz pravca Srednjeg.

Janjić je pogođen metkom u glavu i ubijen, dok je Petar ranjen u nogu i uspio da doveze automobil sa tijelom Janjićevim u Vogošću.

Poslije je na to mjesto došao Boro Radić i njegova ekipa i takođe upali u istu zasjedu, kada je Boro ubijen.

Jedan „ugledni“ Nišićanin, sa prepoznatljivim i jako poznatim automobilom prošao je pored zasjede neposredno prije kombija, a na njega nije pucano.

Petar Motika je poslije rata izbjegao u Rogaticu, gdje je penzionisan i nekoliko godina je radio kao dunđer, zidao kuće.

Kuća na Krivajevićima mu je spaljena od strane muslimana poslije rata. U ratu mu je poginuo brat Milo, borac VRS, na brdu Konjsko, između Krivajevića i Bakića.

ĆUrćIja : Srbija

22287

02.08.2009

NATO i spomenik R. Koraću

Septembar 1995. , zaboravio sam datum.

Nalazimo se na pložaju na Gorskom brdu. Posebna četa Semizovačkog bataljona drži odsudni položaj za odbranu sjevernog dijela Srpskog Sarajeva.

Veće, oko deset sati. Ja se nalazim na osmatračkom mjesu, a ostali saborci u zemunici. Mirno, ne puca. Odjednom snažna huka, avion Natoa iznad nas u niskom naletu. Ućini dva tri kruga iznad nas, ustremi se prema cesti Semizovac - Srednje koja je oko 700 metara ispod nas. Eksplozija. Obzirom da je u rejonu eksplozije bio naš centar veze odmah putem telefonske veze pokušavam dobiti ljude iz veze. Linija u prekidu. Nazovem sledecu zemunicu u kojoj je bila RUP ovka da ih oni pokušaju dobiti i projevjeriti šta se dole na cesti dešava. Ponovo avion NATO-a. Ponovo kruženje i ponovo eksplozija dole na cesti. Posada sledeće zemunice u kojoj je RUP-ovka mi telefonom saopštavaju da su uspostavili vezu sa centrom veze i ovi su im saopštili da nisu oni pogođeni već most na cesti udaljen od njih oko 100 metara. U blizini mosta nalazio se spomenik pok. Radivoju Koraću koji je prije rata poginuo na tom mjestu u saobraćajnoj nesreći. Nije ni od njega ostalo ni traga. Kažu da je na mjestu gdje je bio most ostao ogromni krater. Kažu i da je bilo poginulih u autu koji se tu zadesio. Sutradan saznajemo da su u automobilu, vraćajući se iz Vogošće za Vojkoviće nastradali brat i sestra Galinac. Sestra je poginula na licu mjesta, a brat je prebačen u bolnicu Žica gdje je preminuo na rukama dr. Lazića. Tragedija. Ustvari oni su naišli poslije prvog pogotka Nato aviona. Stali jer se viže nije moglo proći i utom novi pogodak avionske bombe od 1000 kg.

Gledam na RTS - u prije 3 godine prilog muslimanske televizije iz Sarajeva kako je sportski savez kantona Sarajevo obnovio spomenik Radivoju Koraću kojeg je srpski agresor digao u vazduh. Tada nisam bio u prilici da o ovome pišem, a sada imam namjeru uspostaviti kontakt sa porodico pok. Radivoja i ispričati im pravu istinu vezano za rušenje spomenika.

Somborac :

22283

02.08.2009

Poljine

Moram da napomenem da je Ćurčija zaboravio da pomene da su 08. 06. 1992. na Poljinama učestvovali i dobrovoljci iz Sombora i Apatina.

Oko : Bijeljina

22260

31.07.2009

Poljine - dopuna

U akciji koju Ćurčija opisuje veoma teško je ranjen i pokojni Blagoje Rajić, koji je posle rata poginuo nesretnim slučajem. Uz veoma teške napore smo ga izvukli u kolicima jer nam Rajo G. nije htio pomoći, mada smo se nalazili u neposrednoj blizini njegove kuće.

Tom prilikom je pogođen i pokojni Trifunović Željko, koji je kasnije poginuo na Žuči. Željko tom prilikom nije bio ranjen jer ga je metak pogodio u ranac u kojem je bila čuturica sa vodom koja je zaustavila metak.

Tom prilikom su nam u pomoć došli borci SNO i Interventni vod sa Dražetom i B... Zahvaljujući njima mi smo ostali živi, a mnogi njihovi borci su zauvijek ostali na Poljinama.

Samuelcic : Niderlande

22235

29.07.2009

Aci

Vogošćanine P, ja sam Acijev sin. Aci nije bio dobrovoljac. Otrgnut sam od svoga oca, koji je otjeran u smrt da biste danas pričali priče kako je branio svoj narod.

Netačne su priče koje prosleđujete. Kada ga je drug Srbin zakopao zašto nije rekao njegovoj majci i bratu gdje? Zašto ga je majka tražila sve do svoje smrti pa ga nije mogla pronaci to je 10 godina. Zašto taj svjedok nije kazao gdje ga ga je zakopao?

Zašto taj svjedok krivo svjedoči da je ubijen rafalnom paljbom, kada je imao na sebi jednu prostrjelnu ranu a kasnije u glavu. Ja sam svoga oca tražio, pronašao i sahranio.

Tačno je da je bio dobar drug, da je bio dobar sportista, brat, sin, muz, otac...

Ne dozvoljvam netačne priče, da se pričaju o mom pokojnom ocu koji je bio veoma iskren i ja ga štitim mrtva i ne dam da se potresa.

Da smo jasni dobrovoljno nije kreno u rat znateli koga je branio svoju suprugu i mene pomogao je da izbjegne smrt moja majka.

Poštovani,
cijenim tvoje mišljenje, i tvoju uspomenu na tvoga oca. Niko, ama baš niko, u Bosni i Hercegovini nije "dobrovoljno" krenuo u rat. Mećutim, mnogi od nas su nakon izvjesnog vremena, podstaknuta stravičnim prizorima koji su iza sebe ostavljali neki zločinci, i srcem i dušom postali iskerni dobrovoljci. Tvoga oca nisam poznavao, pa u njegovo ime ne mogu da govorim...

Zaki Kerovic : Holandija

22222

27.07.2009

Predrag Kerovic - Aci

Već dugo čitam sve ovo što se nalazi na ovim stranicama, ali nisam nikada htjela da se uplićem u rasprave sve dok me moj sin nije zamoli da pokusamo da napisemo ono sto sam napisala.

Opet ponavljam zahvalna sam na onom pismu od 14. 07. 2009. godine, ali ovo drugo ne valja.

Prava istina je da Predrag Kerović nije bio nikakav dobrovoljac. Njega su sa ulice otrgnuli od njegovog petogodisnjeg sina, ni kući od pijace ga nije mogao vratiti. Rečeno mu je da ns licu mjesta kaže da li polazi sa njima. Ti koji su ga pokupili su mu rekli da znaju sa kim on živi.

Gospodine neznani u 3 sata po pola noci je nazvao svoju suprugu i rekao joj da ga ceka u sest sati u jutro na autobuskoj stanici i da povede djete i uzme pasose obuce nesto ravno na noge i da mora napustiti Vogošću. Tako je i bilo ujutro u set sati se pojavio u rezervnom odjelu sa nekom puskom na ramenu a otisao je u teksas jakni bjeloj majci i farmrkama.

Evo da opišem i prizor Acijovog rastanka sa njegovom suprugom i sinom. Kako sam ga ugledala pored pruge kako ide prema stanici ja sam vrisnula. Bilo je jutro i mukla tišina, i moj glas se razlijegao. Narod je spavao, nigdje ni auta nije bilo da proće. Prvo pitanje mi je bilo: "Gdje će ti puška biti okrenuta koju su ti dali. Ubićeš mi brata! " Trčao je prema meni sa suzama na licu i govorio mi da ćutim da me neko ne bi ubio.

Kada je prisao zagrlili smo se sve troje i plakali. Molio me je da idem samo iz Vogošće jer on ne bi mogao preživjeti da me neko ubije. Rekao je da kada ja budem sa djetetom na sigurnom i on će pobjeći jer to nije bio njegov rat.

Sin mu se skrpio oko vrata i plakao: "Tajo, hajde sa nama! Ja hocu da i ti ideš sa nama". A on je odgovorio: "Doći će Tajo, sine! Ti idi sam mamom da kupiš čokolada i slatkiša". Naravno, njih više nije bilo u Vogošći, ali dijete je ućutalo zbog toga.

Djete ćuti već sedamnest godina. "Tajo" se nikada nije pojavio. Djete je Taju sahranilo u Vogošći 2003. godine, na starom reljevskom groblju pored oca i djeda. Gospodine 'ko je taj, koji je to narod' da je vrijedan života moga muža ili kojeg naroda je on branio. Branio je mene i odbranio i svoje djete i odmah iza nas 16 dana je poginuo.

Ja sam Acija poznavala kao samu sebe. Predrag Kerović - Aci je identifikovan na osnovu analize krvi njegovog sina i po podacima koje sam ja dala. Njegova pokojna majka nije uspjela da ga pronađe, kao ni njegov brat. Sudbina je tako htjela da ga njegov sin i supruga pronađu i sahrane. Naravno, žao mi je njegove majke, pokoj njenoj duši, jer nije doživjela da ga bar pristojno sahrani. Smrt ne pita nikoga!

ĆUrćIja : Srbija

22214

26.07.2009

Poljine 08.06.1992.

Opšti muslimanski napad na Orlić, Žuč i Poljine. Semizovački bataljon drži svoje linije na vanjskom prstenu. Linije mirne, muslimani još ne vrše napade na vanjski prsten.

Komanda bataljona, na zahtjev komande brigade formira jednu jedinicu veličine čete od dobrovoljaca koja bi trebala da ide u ispomoć borcima na Žuči ili na Poljinama. Ne znamo razvoj događaja na Žuči i Poljinama. Komanda brigade odlučuje da idemo na Poljine jer su linije na Žuči stabilizovane, a na Poljinama je problem nedovoljnog broja branilaca.

Pred veče nas kombijem prebaciju na Poljine kroz Pretis. Momak sa Poljina koji nas prati, vidno prestrašen, stalno nam ponavlja kako iza svakog grma puca po jedan musliman iz šumarka iznad Betanije. I u nas se uvlači strah obzirom da je i nama ovo prva prava bitka i ne znamo šta nas ujutro čeka. Smještaju nas u gornjim Poljinama po kućama do jutra kad ćemo biti raspoređeni kao pojačanje linije odbrane.

Muslimani su čitavu noć pripucavali iz pješadijskog naoružanja i iz minobacača 60 mm. Naspram nas srpsko selo Grahovište zapaljeno, sve kuće u plamenu. Muslimani iako su već ranije pobili svo stanovništvo u Grahovištu sada pale prazne kuće.

Ujutro 09. juna ranom zorom nas raspoređuju po dostignutoj liniji odbrane, po dvojicu iz naše jedinice po rovu uz domaće borce kojih je bilo malo, u ponekom rovu samo po jedan borac. Međutim glavni oslonac odbrane prvog dana napada su činili borci iz Srpske Narodne Obnove iz Nove Pazove. Nije ih bili mnogo ali su svojom neustrašljivošću zaustavili muslimanske napade i nanijeli im znatnije gubitke. Malo nakon našeg raspoređivanja na liniju počelo je "ALHU EKBER" i jaka vatra sa muslimanske strane uz jaku minobacačku vatru. Prašti na sve strane. Mi uzvraćamo. Borci iz SNO osim jake vatre uzvraćaju i verbalnim povicima.

Negdje oko podne dolazi mi u rov borac iz naše jedinice Trifković Željko i saopštava mi da je njegov rođak, a moj prvi komšija i moj zamjenik komandira, prvog dana muslimanskog napada na Žuč, Dragan Tambur nestao. Neustrašiv borac, jedinac u roditelja. Ne zna se da li je poginuo ili je zarobljen. Meni posebno teško jer sam ga ja odredio na smjenu na Žuči prije tri dana, ustvari sam je odlučio da ide da ne bi određivali nekog drugog. Naime, naša jedinica iako je držala položaj na vanjskom prstenu, iz svakog odjeljenja je slala po jednog borca na liniju na Žiči.

Kako je dan odmicao muslimani, osjetivši pojačanu snagu odbrane, počeše da smanjuju intenzitet napada, naročito kad je iza nas pristigla policijska praga koja je svojim dejstvom potpuno umirila napadače.

U međuvremenu nam u pomoć pristižu još neke jedinice. Obzirom da je postojala opasnost od kontra-udara muslimana na vanjskom prstenu u rejonu sela Gore i Tihovića, a linija na Poljinama je potpuno stabilizovana, komande brigade i bataljona odličuju da nas vrate na naše položaje na vanjski prsten. Vraćamo se pješke do Pretisa, a onda nas kamionom prebacuju na naše položaje na Garežu i Ravnima.

Meni stalno u glavi pitanje šta je sa Draganom Tamburom. I opet njegov rođak Željko saopštava sada dobru vijest. Preko veze komande brigade je saznao da je Dragan bio ostao iza muslimanske linije. Obzirom da je bila magla, a dobro je poznavao teren na Žuči uspjeo je da se provuče kroz muslimansku liniju i vrati na našu stranu.

Kasnije tokom čitavog rata Dragan Tambur je bio jedan od najboljih boraca Semizovačkog bataljona, naročito u periodu 92. -94. kada je bio pripadnik interventnog voda kada je i ranjavan. Odlikovan je medaljom za hrabrost.

Miner Vogosca : Vogosca

22104

07.07.2009

Pomen hrabrim borcima

Davno, na početku mog javljanja sam pomenuo Vučka i Božu. Ova dvojica boraca su ostala u mom sijećanju po mnogo čemu. Nisu bili onaj tip osoba koje vole da se eksponiraju. Bili su tihi i dobri ljudi. Međutim, uvijek su bili tamo gdje je bilo najgore. Na njih si se mogao u potpunosti osloniti. U više navrata su mi davali obijezbđjenje, kad sam osiguravao liniju odbrane. Svi oni koji su bili tamo u tom periodu, znali su kako je bilo izaći ispred prve linije i obaviti posao, a linije su na nekim mijestimaa bile udaljene svega pedeset metara. Vučko, Božo i njihovi ljudi su bili tu i u njih sam imao neograničeno povijerenje. Božu sam dobro poznavao, još od prije rata. Njegova supruga i sinovi mogu biti ponosni na njega. Vučka nisam dobro poznavao, čak mu ni pravo ime ne znam, pa bih bio zahvalan nekome ko nešto više zna o njemu da to i napiše jer bi bila velika šteta da na ovim stranicama ostane samo kao Vučko.

Mislim da se ovom prilikom moram prisijetiti i Make, hrabrog borca i dobrog druga, koji poginu prilikom uzimanja Glavice. Ja nikad neću prežaliti što nisam učestvovao u toj akciji jer sam ranjen ležao u Žici. Tu liniju sam izuzetno dobro poznavao, i mislim da se mnogo štošta u toj akciji moglo drugačije odraditi.

Vučko, Božo, Maka, Nešo, Grga i mnogi pokojni Vogošćani će do kraja moga života ostati u mojim mislima. Za sve ono što su uradili za svoj narod i svoje porodice, neka im je viječna slava i hvala.
Miner

Vogoscanin Pravi : Vogosca

22007

21.06.2009

Kako je poginuo Zoran Jelicic Pice

Svima koji smo poznavali i družili se sa Pićetom, veoma je teško da pišemo o nemilom događaju, jer smo svi bili učesnici u njemu. Bilo je to bolno za sve nas, a naročito za njegovog najboljeg druga, kojem se ta nesreća desila. Bilo bi najbolje da se taj ružni događaj prećuti. Ko god danas želi da se o tome piše na ovom forumu, moje mišljenje je da nije dobronamjeran. Desila se velika tragedija, koju niko od njegovih drugova neće nikada zaboraviti, ali će mu biti teško da priča i piše, za ljubav preživjelih koje će to mnogo zaboljeti kad god se toga sjete.

Zato se pitam, koga danas interesuje, poslije skoro sedmnaest godina kako se dogodio taj nesrećni slučaj? Pogibija Zorana Jeličića-Pićeta je sudskim putem završena, a za mnoga klasična ubistva nisu pokrenute sudske parnice!

Ovako je to bilo: Jedan dan, na liniji odbrane je bilo sporadično puškaranje. Dva druga iz rova broj devet nisu imali granata za ručni bacač, pa se pitali komandu bataljona da siđu sa linije i uzmu iz magacina potrebna srestva. Komanda im je udovoljila i oni su krenuli do magacina gdje su preuzeli MTS. U povratku na liniju, Piće je svratio do stana a njegov drug, kod Djuke koji je stanovao preko puta njega. Piće je iz svog stana došao do njih, gdje su zajedno popili kafu. Puška iz koje je izletio smrtonosni hitac, nalazila se na naslonu od kauča na kojoj je Piće držao svoju ruku. Pretpostavka je da je on slučajno gurnuo krilce kočnice sa puške koju je tom prilikom otkočio. Krilce kocnice je bilo labavo i puno lakše ju je bilo otkočiti od drugih pušaka. Njegov drug, kada su se spremali da krenu, uzeo je svoju pusku, ne sluteći da je otkočena, nehotice pritisnuo obarač, kratak rafal od dva metka proletio je kroz tjelo i tom prilikom prošao kroz srce našeg junaka. Nakon toga je nastala velika borba, koja je trjala danima, da se počinilac nemilog događaja ne ubije, zbog nesreće koja se desila.

Dugo poslije toga, bio je pod stalnim nadzorom doktora, njegovih najbližih, kao i drugova koji su pratili njegovo ponašanje. Bio je to veliki strah da ne izgubimo jos jednog našeg druga. Veliku ulogu da Pićetov drug ne izvrsi samoubistvo, su odigrale Pićetova majka i sestra, koje su ga tješile dok su patile u njihovom nenadoknadivom gubitku.

Bilo, i ne ponovilo se. Nikome i nikada!

Da li je to traženi odgovor na tragediju koja sve nas i dan danas boli i zbog koje pustimo suzi prisjećajuci se svega što se dešavalo!

Miner Vogosca :

21919

09.06.2009

Bikan

Pozdrav Somborac,
davno sam spomenuo pokojnog Bikana ali mu do sada nisam znao njegovo pravo ime. Ja ga se dobro sjećam, a da nije tako rano poginuo o njemu bi se još mnogo toga čulo. Međutim, i ono malo što sam vidio bilo je dovoljno da mi se zauvijek ureže u sijećanje.

Uvijek sam se divio vama koji ste došli i rame uz rame, zajedno sa nama branili našu zemlju i naše domove. Da je Bogdom takvih bilo bar 5% iz Srbije, napravili bi mi novo Dušanovo carstvo. Zato brate svima vama preživjelim neka Bog podari sve najbolje, a poginulima viječna slava.
Miner

Juga Ignjatovic : Republika Srpska

21827

30.05.2009

Jurisni bataljon

Ja sam od početka bio u vogošćanskom, Jurišnom bataljonu. Sa ovom jedinicom sam učestvovao sam u svim njenim bitkama od 1993. godine pa sve do 1995. Bilo nas je samo 6 ili 7 na desnom krilu 1994. godine u Lađevćima kada je otvorena vatra i uzeta ta motorola. Najviše sam se družio sa Francuzom (malim), Tušom, N. Radovanom, pokojnim Draganom Šorkom, Mićom Vlahovićem i ostalima.

Ja sam ostao sa Šorkovom ženom i njihovom bebom u Vogošći kada su u nju ušli muslimani, februara '96. godine. Krili smo se 10 dana, dok se nismo izvukli. Niko nije hteo da joj pomogne! Ima još toga da se kaže o ratu, ali to po običaju najbolje znaju pozadinci.

Ako neko zna šta je sa Šorkovom ženom i detetom neka mi javi. Takođe me interesuje šta se desilo sa malim Francuzom.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21797

27.05.2009

Prvi Hrvat u srpskim redovima

Za one koji ne poznaju Ranka Đuriša, napisaću par rečenica da bi demantovao priču, onih koji su borbu gledali durbinom sa terena do kojeg granate nisu mogle doletiti.

Ranko nije bio narkoman, nego hipik. Prvi Hrvat koji je kao dobrovoljac uzeo pušku i stao u redove srpske vojeske. U vrijeme, kada smo morali silom tjerati srpske borce da idu na artiljeriju, Ranko je otišao dobrovoljno. Kao istaknuti artiljerac, postavljen je za komandira. Pošteno je odradio svoj posao do kraja rata. Ranko ima bogatu babu u Njemačkoj. I njegov otac je u Njemačkoj. On živi u Republici Srpskoj.

Sa sigurnošću tvrdim da je Ranko Đuriš jedan od istaknutijih srpskih boraca u Vogošći. Njegov doprinos u odbrani naših ognjišta je neizmjeran. Ranko se može svrstati u isti koš svih hrabrih boraca i ja mu ovom prilikom čestitam na njegovoj hrabrosti i uspjesima.

Somborac :

21793

27.05.2009

Манге

Нисам Ненад, али сам и ја Вогошћански зет, мали Манге који је погинуо на Мисочи је требао напунити 18 година. Ако си ме препознао јави се биће ми драго да се чујем са старим пријатељима. Највећи поздрав за мог брата ГАТУ, њега сам првог упознао кад сам дошао у Вогошћу.

Rade :

21787

26.05.2009

Re: Vogošćanski Hrvati i muslimani

Ne sporim junaštvo Josipa Celana, i lično me je iznenadila njegova pogibija u srpskoj vojsci.

Ali pričati o narkomanu, Ranku Dzurisu, kao nekom junaku je ludost. Ne znam po čemu se istakao, to što se po Vogošći šepurio sa crvenom trakom na ramenu kao nekakav borac, a u stvari imao je ratni raspored na bateriji 105 mm.

Pošto je Zdravko Gračanin kao načelnik artiljerije ranjen, kao i pukovnik Josipović, voljom izdajnika u 3. sarajevkskoj brigadi, i voljom portira Vaje, izabran je za komandira baterije 105 mm.

Epilog toga je, da je u Ivančićima, u septembru 1995. , usmjerio bateriju koja je trebala da tuče oko 430 truskih ciljeva, tako da je mogla gadjati samo 72 ili 73 i to gornjom grupom uglova.

Znači, izdaja!

Prema tome, narkoman Ranko, koji je zajedno sa Slobom Logićem i portirom Vajom, komandantom MAD-a, držao radnike na pijaci da prodaju ukradeno mlijeko u prahu, ikar konzerve i cigare u rinfunzi, naimenjene pripadnicima MAD-a i Josip Ćelan, ne mogu u isti koš.

Oko : Bijeljina

21780

26.05.2009

Somborci

Hrabri momci iz Sombora i okoline su dali veliki doprinos u proteklom ratu. Većinu momaka koje Somborac pominje sam poznavao i zajedno smo djelili dobro i zlo. Čini mi se da je jedan od momaka koji je poginuo na Goraždu tog istog dana trebao da napuni 18 godina, a to je bilo 7. aprila 1994. godine iznad Mesića.

Pozdrav Somborcu još ako si ti moj dobri prijatelj Nenad R. sa kojim sam mnogo toga zajedno prošao neka ti Željko da moju email adresu pa da se čujemo. Ako nisi onda sigurno znaš o kome pišem pa ga pozdravi i uputi na ovaj sajt. Biće mi drago da ga čujem a i da on opiše svoje događaje sa naših ratišta.

Somborac :

21765

25.05.2009

Помен

Да споменемо и погинуле који нису из Вогошће а дали су своје животе у одбрани србског народа. У једном дану пет Апатинаца: Милутин Калањ, Марјан Нинић, Ненад Ћирић, Небојша Убојевић и Биџа у Доњем Хотоњу, мали Дарко Павловић - Манге из Сомбора на Мисочи, Илија Рађеновић - Ица и Милутин Томановић - Бикан на Жучи, Зоран Спасојевић, Данило Коларић, Гара, Олива, Војин Марић и Антун Дунклер на Горажду у саставу Вогошћанске бригаде 1994. Зоран Калањ - Зока у околини Добоја,... Ово су борци из Сомбора, Апатина и Пригревице, за друге немам податке.

Spiro : Srem,Srbija

21739

22.05.2009

suza sama krene

Jovo, čitam ova tvoja kazivanja, a ovao poslednje me je baš potreslo. Tvoje pisanje o strahotama 1995. godine sam pročitao nekoliko puta i suze su mi same krenule. Pomislio sam na svoga sina Nebojšu Špirića i još hiljade nečijih sinova, braće i očeva o kojima nema ko da nešto napiše, ali su oni zauvijek u našim srcima, u srcima svih nas koji volimo našu Republiku Srpsku.

Koliko je samo bilo neznanih heroja, takvih poput Gorana Gavrića, i pitam se da li je to sve bilo uzalud. Razmišljam o tome, kako je poginuo moj Nebojša na Ravnom Nabožiću, da li ću ikada saznati pravu istinu, hoće li njegovi sinovi ikad saznati kako im je otac poginuo. O njegovoj smrti su se ispredale razne priče, od jednih koji su bili u toj akciji, da je poginuo junački, jurišajući sam na neprijateljeski rov, drugi pričaju da je poginuo od metka svog najboljeg prijatelja... Šta je istina i ko je i zašto krije?

Hošu samo da ti kažem, svaka ti čast. Volio bih da doživim da na osnovu vasih kazivanja, vas koji ste čitav rat proveli u rovovima i na prvim borbenim linijama napiše knjiga o tim desavanjima na sarajevskom ratištu i na svim ratištima širom Republike Srpske, o svim znanim i neznanim junacima koji će ući u istoriju srpskog naroda na tim prostorima.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21668

13.05.2009

Granatiranje Vogošće

Ne želim da demantujem informaciju da su muslimani granatirali Vogošću sa Kobilje Glave. Ne sjećam se ni tačnih datuma granatiranja. Ja jedino mogu da tvrdim da su grante padale i sa drugih pravaca. To potvrđuje haubički projektil koji je pao ispred hotela "Biokovo", od kojeg je ranjen pokojni Zoran Jeličić-Piće.

Nakon eksplozije, svi geleri su odletili u pravcu Kobilje Glave, to je pokazalo da su doletili iz pravca Breze ili Misoče. Do kraja rata na ulici Moša Pijade ostala je velika rupa u obliku kišobrana.

Nadam se da će i ova informacija vrijediti nešto u odbrani našeg naroda od laži svjetskih moćnika!

S.S VogošćA : Beograd

21657

12.05.2009

RE: Početak rata

Taj dan, 3 maj 1992. godine sam dobro zapamtio jer sam ranjen, srećom lakše, u blizini hotela "Park". Sjećam se da je od istih granata ranjen i Crni Piknjač predratni direktor Eergetike. Prebačen je na VMA u Beograd gdje se uspješno oporavio. Granate su došle sa Kobilje Glave. Pozdrav za sve Vogoščane

Oko : Bijeljina

21653

12.05.2009

Pocetak rata, neciji kraj zivota

Prve granate koje su pale na Blagovac su ispaljene sa Kobilje Glave. Zna se da su te granate ispalile Sandžaklije i da je tom prilikom bilo svađe i fizičkog obračuna sa domaćim muslimanskim stanovništvom jer oni nisu opravdavali taj gnusni čin.

Tom prilikom teško su ranjeni:

Šućur Ana, 1910 god. koja je posle nekoliko dana podlegla ranama.

Šućur Borislav, 1936. godište teže ranjen

Šućur Mira, 1952. godište, teške tjelesne povrede

Šućur Nedeljko, 1972. godište, lakše ranjen

Šućur Radenko, 1975. godište je ostao teži invalid bez noge

Svi oni su bili civili, a u trenutku kad je pala granata braća su bezbrižno igrala košarku ne sluteći zločinačke namjere koje su zauvjek prekinule njihovo bezbrižno djetinjstvo.

Oko, molim te samo da potvrdiš da se i Radenko preziva Šućur.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21594

04.05.2009

Pokušaji vojnog udara

Tokom rata generalštab je dva puta planirao vojni udar na civilne vlasti. Svaki put kada je Mladiću ponuđeno unapređenje na poziciju ministra odbrane uslijedila je akcija koju su uglavnom vodili generali iz glavnog štab.

Iskrno sam se bojao takvog pokušaja koji je prijetio krvoproliću našeg naroda između sebe. Drugi problem bi bio, kako bi se nastavili pregovori jer bi se prkinuo kontakt sa Republikom Srpskom i svjetom. Niko ne bi pregovarao sa vojnim vlastima. Jedina dobra stvar je što bi u tom slučaju bio na snazi prijeki sud, koji bi sigurno uništio profitere.

Prvi put su 1993. godine, kada je Karadžić vratio osvojeni Igman, naši generali, pod izgovorom da se u ratu ne smije vraćati vojno osvojena teritorija pokušavali pridobiti vojsku za svoj interes.

Drugi put nas 1994. godine, kada smo napravili velike uspjehe na Bihaću i Goraždu, svjetski moćnici prisiljavaju de vratimo osvojene teritorije. Generalu Mladiću je ponovo ponuđena fotelja ministra, a naši generali bojeći se svojoj smjeni sa dolaskom novog komandanta pokušavaju napraviti vojni udar. Ovoga puta je bilo mnogo ozbiljnije nego prilikom prvog pokušaja. U mnogim mjestima, vojna bezbjednost na čelu sa generalom Tolimirom drži govre u kojima se vidi prijetnja za civilnu vlast.

Nakon Karadžićevog povlačenja predložene ideje sve se smirilo kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je očito da su se Gvero i njemu slični bojali gubljenja svojih pozicija.

Miting u Vogošći je protekao sa jednom žestokom raspravom između Rajka Koprivice i mene. Vrbas mi je naredio da na parkingu Opštine obezbjedim dva mjeta za njegovo i Tolimirovo vozilo. Dan prije mitinga sam otišao u opštinu kod Rajka i tražio da se obezbjede dva parking mjesta. Bilo mi je odobreno pa sam dao zadatak komandiru saobraćajnog voda Bošku Mandiću da nekoliko sati prije dolaska generala rezerviše dva mjesta jedno do drugog za naše pretpostavljene. Mandić je poveo jedno odjeljenje i stavi kao obozbeđenje oko opštine. Samo pola sata prije dolaska generala Tolimira dolazi Rajko Koprivica sa svojim golfom i parkira se na rezervisani parking. Mandić prilazi, kulturno mu se obrća, da je to mjesto rezervisano. Nakon toga Rajko počinje da viče na Mandića. Ovaj mu se suprostavio što je izazvalo veliko odobrenje građana na ulici. Rajko onako ljut poziva mene telefonom da hitno dođem kod njega. Dolazim u njegovu kancelariju, a on dok sam bio još na vratima počinje da viče i prijeti. Tražio je od mene da smijenim i izbacim Boška Mandića iz policije, govoreći kako je ovaj lopov. Nastavlja sa prijetnjom da će mene smijeniti ako ja ne smijenim Boška. Počeo sam da vičem na njega govoreći da on meni nema pravo naređivati. Ako mu nešto treba da se obrati Vrbasu, a ne meni. Na kraju razgovora sam mu rekao kad on pokaže ko je u ovoj opštini pošten, onda će on moći da kaže ko je kod mene lopov. Izašao sam iz kancelarije onako ljut, zalupio tapecirana vrata za sobom. Na hodniku su se sakupili radnici Opštine i slušali naš razgovor. Nijemo su me ispratili svojim pogledima.

Rajko Koprivica je pokušao preko Vrbasa da me smijeni ali ga je on odbio. Nakon tog su uslijedili pritisci sa civilnog i vojnog vrha. Sve to su Majo i Vrbas odbili i ja sam ostao na toj funkciji do kraja rata.

Boško je preminuo prije nekoliko mjeseci nakon duže bolesti. Boško Mandiću neka ti je laka crna zemlja!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21591

04.05.2009

Poštovanje mrtvih

Danas mi je teško da se sjetim imena mojih boraca koji su poginuli, a kamo li neprijateljskih. Neki od njih su ostali na drugoj strani i nikad nisu nađeni.

Nedžad nije zaslužio pomoć ali mrtvi jesu. Za ljubav svih poginulih u ovom ratu treba da se pomogne kako bi bili sahranjeni dostojno čovjeku.

U toku rata smo imali mješovite grupe za otkrivanje i pronalaženje mrtvih na sa obje strane. Naša strana je dala veliki doprinos u tom procesu.

Raspitivali su se kod boraca da li znaju za neke mrtve koji su ostali na bojištima. Pravili su se neke evidencije sa opisima mjesta na kojima su bili leševi. Poštovanje prema mrtvima nije izostajalo kod većine sagovornika.

Sa muslimanske strane je bio jedan arogantan čovjek kojem sam, zaboravio ime. Nije bio dobar za saradnju sa našom stranom. Pokazivao je veliko nepovjerenje prema našim učesnicima. Dobijao se utisak da je dosta znao o zločinima počinjenim nad srpskim narodom.

Njegove komunikacije sa našom stranom su bile usmjerene uglavnom za njihove mrtve. Ako danas neki od mrtvih nisu pronađeni, on snosi veliku odgovornost za to. Naša strana je istinski davala veliki doprinos u otkrivanju mrtvih. Pored tih ekipa imali smo ljude po bataljonima koji su radili na tome kako bi se otkrilo gdje imaju leševi. Danas ne vjerujem da je neko ostao na našoj strani, a da to nije prijavljeno i izvršena ekshumacija.

Ako neko zna za neki slučaj bilo bi dobro za sve strane da se danas nađe tijelo, kako bi se konačno svi sahranili sa poštovanjem prema čovjeku. To je sve što mogu pomoći u ovom trenutku!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21580

03.05.2009

Poštovanje

Špiro, poštovanje se zasluži trudom i radom. Mislim da je moje poštovanje prema tom narodu uveliko uticao upravo Željko, koji je bio rado viđen i čest gost opštine Vogošća tokom rata. On je bio rodbinski vezan čini mi se sa Blagovačkom porodicom Todorović.

Tokom rata Milošević je zategao odnose sa našim vođama pa su nam u to vrijeme pravi saveznici bili Hrvati iz centralnog dijela Bosne.

Ilidžanska brigada je tokom rata imala kontakt sa Kiseljakom putem poljskog telefona. To govori koliko su bili blliski kontakt sa njima.

Često su im posuđivali našu artiljeriju tokom rata, kako bi se odbranili od zajedničkog neprijatelja. Možda bi nam Rammstein mogao nešto više napisti o tome.

Jedne prilike sam sa Jovom Maunagom preko tog telefona kontaktirao njihovu komandu. Tražili smo da nam "uhapse" Jovinog sestrića koji je trebao da ide iz Sarajeva na vanjski prsten. Bio je pripadnik armije BiH. Dali smo im njegovo ime i datum izlaska. Oni su ga skinuli sa muslimanskog vojnog kamiona, pozvali nas da dođemo i pokupimo tog momka. Takav vid saradnje je bio čest sa Hrvatskom stranom. U to vrijeme Hrvati su govorili da će radije biti dio Republike Srpske nego fedracije. Naše napuštanje Srpskog Sarajeva je pokvarilo njihove planove. Kada bi se takav nivo saradnje mogao ostvariti danas, mnogi građani vještačke države BiH bi spokojnije živjeli. Ovako ostaje i dalje, ko god je u dobrim odnosima sa Srbima nije dobro došao u njihov entitet.

Ovo je moje mišljenje i nadam se da će se mnogi složiti sa mnom.

Soiro : N.Banovci

21570

02.05.2009

Hrvati iz Vogosce

Pravi, drago mi je da imaš lijepo mišljenje o mom prijatelju Željku Kajiću. Sa njegovom suprugom sam radio u istoj kancelariji dugo godina i bili smo jako dobri drugovi, a Željko je bio uvijek pravi drug i prijatelj, a to isto mogu reći i za njegovog pokojnoig oca koji je penziju zaradio u Pretisovoj alatnici i bio vrlo omiljen među svojim radnim kolegama.

Sa Željkom i njegovom suprugom Marom se ponekad čujem telefonom. Htio bih još da napomenem da je početkom rata u Semizovcu bilo desetak hrvatskih familija, jedan broj ih je ostao u Semizovcu cijeli rat i skoro svi koji su bili sposobni za vojsku od prvog dana su bili u vojsci RS. Isto tako, kad su Srbi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napustali svoja ognjišta, sa njima su otišli i Hrvati. Ne želim ovdje da imenujem ni jednog od njih, ali hoću da kažem da su neki otišli u Konjević Polje, neki u Višegrad, a jedan od njih se vratio i nakon niza neugodnosti i batina koje je primio od svojih bivših komšija, čuo sam da je završio u Jagomiru. Takođe bih htio da pomenem jednog komšiju Hrvata koji je nekoliko puta dolazio iz Njemačke i dovozio lijekove za stanovnike Vogošće i Semizovca i zbog toga imao velikih problema nakon završetka rata.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21562

01.05.2009

Pogibija Darke Djurića

Početkom februara '93 godine major Jovanovski me je postavio na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona! Pokušao sam da odbijem tu naredbu zbog mog mješovitog braka. Major je iznio razaloge mog postavljenja sa koji me je ubjedio da to prihvatim. Komanda bataljona bila je smještena u hotelu "Biokovo".

Muslimani koji su izašli iz Vogošće znali su da je tu komanda. Česta granatiranja Vogošće uvjek su zahvatala prostor oko hotela. To je bio razlog zbog kojeg nisam smio postrojiti vojsku prije odlaska na liniju. Počeo sam da radim na preseljenu moje komande.

Sunčani februarski dani su potjerali građane da izađu na ulice Vogošće. Takvo vrijeme je bila prilika koju je neprijatelj često koristio da nanese zla civilnim stanovnicima. Civili su bili najčešća žrtve takvih napada! Vogošćom se prolamao jezivi zvuk sirene za uzbunu. Bila je to najava opasnosti od granatiranja. Naši vojnici su dobro znali šta to znači.

Nakon nekoliko trenutaka počele su padati granate. Tlo ispod mene je podrhtavalo od siline topovskih projektila. Prvi pogodci su uslijedili upravo oko moje komade. Pogledao sam kroz prozor kako bi ustanovio gdje projektili padaju. Na trotuaru kod fudbalskog stadiona vidio sam nepomično tijelo nekog djeteta. Izletio sam na ulicu da vidim da li je živ. Pozvao sam vozača Mumalo Blagoju da upali Kedija i krene prema djetetu. Kada sam prišao do tijela prepoznao sam osmogodišnjeg dječaka. Bio je to Darko Ðurić, sin Vase mesara. Krkljao je kao da se davi od prevelikog zalogaja.

Znao sa dobro tog dječaka. Bio je čest gost mog bodibilding kluba dok sam ga držao u kući Kajić Željke. Kao pravo dijete postavljao bi mi pregršt pitanja o bodibildingu. Voli sam da mu odgovaram na njegova vrlo zanimljiva pitanja.

Ovoga puta ispred mene je bio isti onaj dječak koji nije imao pitanja. Njegovo tijelo bilo je opušteno kao u neko dubokom snu. Podigao sam ga sa zemlje i ubacio u vozilo koje je već stiglo do nas. Blagoja je vozio kroz kanonadu projektila. Nije se obazirao na opasnost koja nam je prijetila. Brzo smo stigli do Doma zdravlja. Zgrabio sa nepomično tijelo malog dječka pred kojim je trebala biti lijepa budućnost. Utrčao sam u ambulantu u nadi da nisam zakasnio. Stavi sam tijelo na doktorski sto. Izašao sam iz prostorije, stisnuo palčeve, očekujući pozitivan odgovor od doktora Popovića. Ubrzo su se vrata otvorila na kojim se pojavio doktor! Nije mi rekao ni jednu riječ. Po njegovom pogledi i izrazu lica svatio sam da smo stigli prekasno.

Osmogodišnji Dako Ðurić poginuo je zato što su političari željeli da uđu u istoriju svoga naroda. Neka im je na čast za sva zla koja su počinili građanima bezvrijedne države.

Danas se sa razlogom postavlja pitanje hoće li nova pokljenja biti pametnija od nas pa da više nikada ne potegnu za oružjem kao što su to uradili njihovi preci?

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21482

24.04.2009

Vogošćanski Hrvati i muslimani

Početak rata je učinio svoje pa su Vogošću napuštali stanovnici svih nacionalnosti, ne znajući kakav će biti konačan ishod rata. Jedan broj Hrvata i muslimana su izrazili želju da se angažuju u našoj vojsci. Međutim, naša vojna vlast zbog nepovjerenja nije im davala priliku da ih mobiliše. Nakon par mjeseci rata, zbog dobrih odnosa između nas i HVO stiče se povjerenje.

Najprije je Željko Kajić sa svoji vezama uspio da spasi oko tri hiljade stanovnika Zimće. Neke od njih je svojim kamionom prebacio na srpsku teritoriju. Nakon tog se veliki broj Vogošćanskih Hrvata dobrovoljno prijavljuje u naše jedinice. Zbog toga se neke porodice vraćaju u toku rata u svoje stanove, poput vogošćanina Zorana, zvanog Švrljo.

U Domu zdravlja na rengenskom odjeljenju, cijelo vrijeme rata je radio Džuriš Franjo čovjek koji je tom odjeljenje dao veliki doprinos da se ono osposobi, još od prije početka rata. Njegov sin Ranko Džuriš, je među prvim vogošćanima uzeo pušku i stao u redove srpskih junaka. Danas je veoma teško sjetiti se svih imena, ali među najistaknutijim su bili, Josip Čelan koji hrabro poginuo braneći Lađeviće.

U proljeće '94 godine, položio je svoj život i Božo Hart koji je inače bio češkog porijekla. Ovo je bio jedan istinski borac koji je poginuo kao komandir Prve čete Vogošćanskog bataljona.

Ne smiju se zboraviti ni imena kao što su: Jozo, Sabljak Nebojša i Saša, Luka. Jedan od boljih boraca Vogošćanskog bataljona bio je Mijo, koji se javljao kao dobrovoljac u veliki broj akcija. Naravno, bio je tu veliki doprinos jednog broj žena, koje su pomagale našu borbu.

U našoj jedinici smo imali jednog borca muslimanskog porijekla, a zvao se Milorad. Nezadovoljan politikom muslimana, promjenio je ime, kako bi prešao na pravoslavlje i sa svojim drugovima hrabro branio Vogošću. Jednom prilikom Šešo je prolazio liniju odbrane na vogošćanskom ratištu, na kojoj je vidio plećatog dvometraša Milorada sa gustom bradom i šajkačom na glavi. Prišao mu je i pozdravio ga sa pomoz' Bog junače. Milorad mu je odpozdravio sa: "Bog ti pomog'o". Svi okolo su se slatko nasmijali, a Šešo je nastavio dalje ne znajući razlog smijeha boraca oko njih.

Na Ilidži je je postojao poljski telefon koji je bio direktna vojna veza sa hrvatskom stranom. O upotrebi te telefonske veze ću pisati nekom drugom prilikom.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21466

22.04.2009

Radost na praznik

Vaskrs se u mojoj kući slavi sa puno više emocija nego drugi praznici.

Vaskrs je veliki praznik, koji mi uvijek vrati sjećanje na moga pokojnog oca. Na taj dan sam sa njim provodio više vremena. Sa njim sam uvijek vodio veliku borbu ko će izaći kao pobjednik u tucanju jaja.

Ovaj Vaskrs mi je uljepšao moj bivši radni kolega koji mi je mobilnim telefonom čestitao Vaskrs. Nakon sedamnaest godina sam dobio ponovo glas o njemu. Prije više od dvadeset godina je bio moj poslovođa. Početkom rata smo dobili radnu obavezu na istom postrojenju u TAS-u, a koju sam ja odbio. Kada bi sada pisao zašto sam odbio, mnogi bi rekli da lažem, pa zbog toga ću preskočiti tu temu. Moj drug, je bio ranjen na samom početku rata. Pogođen je metkom u kičmu, i tom prilikom je ostao nepokretan.

Ovako je to bilo.

U ta teška ratna vremena, jedina bolnica za pomoć ranjenima je bila na Palama. Zbog toga su mnogi borci nakon ranjavanja imali veoma male šanse da prežive. Trebalo je preživjeti put, kroz šume i klizave seoske putove, do bolnice. Jedan od preživjeli je i moj drug i naš junak Brane Hajder.

Jedan dan se vraćao sa odrđenog vojnog zadatka. Na domak svoga stana u ulici Partzanskog Odreda "Zvijezda", stiže ga neprijateljski metak. Bio je pogođen u kičmu, što ga je ostavilo trajno nepokretnog. Njegovo prebacivanje na Pale po teškim putevima je bilo otežano kišom koja je tih dana obilato padala. Bilo je pitanje dali će vozilo hitne pomoći uopšte uspjeti da ga dovuče do ljekara. Njegov život je bio u vozačovim rukama. Pogrešan potez volanom značio bi i kraj Branetovog života.

Vozač je uspio spasiti našeg junaka. Dovukao ga je do bolnice gdje su ga preuzeli ljekari na Koranu. U toku rata sam se raspitivao o njemu. Jedini koji je nešto znao o njeu je bio naš puškar iz fabrike, inače njegov dugogodišnji prijatelj.

Nakon rata mu gubim svaki trag i nisam imao precinih informacija o tome gdje se on nalazi. U više navrata sam razmišljao da napišem nešto o njemu, ali nisam mogo da se sjetim njegovog prezimena, pa mnogi ne bi znali o kome se radi.

Inače, rodom je iz Glamoča. Početkom osamdesteih dolazi u Vogošću u kojoj je stvorio porodicu, gdje je i ostao da se bori za svoj narod!
Odnekud sami Bog je uputio Braneta da dođe do mog broja telefona. Tako je na Vaskrsenje Hristovo došla njegova poruka sa kojom je vaskrslo i njegovo zaboravljeno prezime. Zbog toga će ovaj Vaskrs biti posebno zapamćen u mom životu!

Hristos vaskrse!

Nicolas : Bosna I Hercegovina

21448

21.04.2009

Pavle Savić

Nekoliko puta je u dosadašnjim tekstovima spominjan izvjesni Pavle koji je zarobljen u Kršama, pa kasnije razmijenjen. On se preziva Savić i živio je na Staroj reljevskoj cesti. Pavle Savić ne pripada Terzićima - Trobocima koji su jedna od starosjedilačkih porodica u tom naselju. Njegova porodica je doseljenička i mislim da su bili podstanari.

Aco :

21423

18.04.2009

Hrvati u Vogosci

Da li možeš da napišeš nešto o dvojici Vogošćana Hrvatske nacionalnosti koji su se čitav rat borili na našoj strani? Mislim da su se zvali Mijo i Jozo!

Pozdrav i poštovanje!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21410

17.04.2009

Socijala Nove Drinčića

Ovo je dokaz de se ne treba pisati nešto što se nije vidjelo svojim očima. Novo Drinčić je bio u mojoj jedinici skoro čitav rat. Bilo mi je žao šta je proživio na početku rata. Zbog toga sam počeo da ga sklanjam sa opasnih mjesta tokom rata.

Kada smo izgubili Lađevički potok^*, dobio sam naređenje da pokrijemo jedan dio terena u tom regionu. U mojoj jedinici je bio Novo Drinčić. Pokrivali smo tri rova na kojim smo organizovali smjene. Jednu noći, dok sam bio na spavanju, poče pucnjava u jednom rovu. Nije mi bilo jasno šta se dešava, jer su sa mnom bili sve iskusni borci koji noću nisu trošili municiju na šumske životinje. Ustadoh i pođoh do rova iz koje se čula rasprava. U rovu su se Šiki i Novo žestoko raspravljali. Ušao sam u rov da vidim šta se dešava. Šiki je bio ljut jer je Novo pucao po krovu od rova. Svi smo znali koliki trud treba da se izgradi jedan takav rov.

Kiša je neprekidno padala i krov je poćeo da curi. Rov je bio uništen samo jednim rafalom. Pitao sam Novu zašto je pucao.

Počeo je da priča nevjerovatnu priču. Rekao je da se muslimanski borac privlačio prema njegovom rovu. Gađao ga je čaurom, sa kojom ga je pogodio u nos. Nakon toga mu se popeo na krov od rova. Pomislio sam da je Novo puk'o od silnih borbenih događaja.

Sutradan sam ga povukao sa linije. Nako toga sam ga stavio u saobračajni vod. Kako je bio polu pismen pravio je često smiješne ispade. Jednom prilikom kao saobraćajac na punktu pregledao je dokumente nekom vozaču. Dok mu je pregledao saobraćajnu dozvolu pitao je vozača, gdje ti je slika. Nakon tog su počele šale na njegov račun. Ubrzo poslije toga sam ga sklonio i iz saobraćajnog voda. Stavi sam ga na obezbjeđenje komande, odakle ga je Vrbas otjerao.

Jednom prilikom me nazvao Vrbas na telefon pa kaže "Sklanjaj mi onu mrcinu ispred očiju, jer ako ga vidim sljedeći put onakog, ubiću ga"! Novo je bio na rampi i kada je Vrbas nailazio on je držao cigaru u ustima i podizao rampu. Njegov stav nije bio vojnički što je komandanta često iritiralo.

Novu Drinčića sam morao skloniti iz komande. Više ga nisam koristio za borbena dejstva. Pred sami kraj rata sam ga morao udaljiti iz Vojne policije, zbog nevojničkog ponašanja.

Danas se osjećam prevarenim, saznavši da me je Novo lagao za svoje doživljaje tokom rata.

^*Tada je poginulo nekoliko borca Vogošćanskog bataljona, među kojima i moj dobar prijatelj od prije rata srpski borac, Hrvat po nacionalnosti, Ćelan Josip. Vogošćani ga se dobro sjećaju. Bio je to dobar čovjek, vedra duha, uvjek nasmijana lica. Ostao je u našem gradu sa svojom rajom da se bori od zajedničkog neprijatelja. Neka mu je vječna slava i hvala.

Oko : Bijeljina

21364

14.04.2009

Ispravka

Pravi, očigledno se nismo razumjeli jer si spomeno Kobilju Glavu i 1992. godinu, pa sam mislio na onaj dogadjaj kad su kokoti nastradali i bili zarobljeni. Tog događaja na Grahovištu se sjećam, mada nisam bio tamo. Nekoliko nas se iskupilo pred Domom u Blagovcu i htjelo da ide tamo, ali ovi naši u komande Blagovca: Miladin, Trobok i Vukota nisu dozvolili da idemo, ne znam zašto. O njima ću posebno da pišem.

Struja Struja : Struja

21363

14.04.2009

Perivoj

On sjedi nepomično, sa suvišnim krilima, i samo spava, spava... Kadikad otvori oči i gleda oblake kako putuju u beskraj. Kadikad, zacuvsi zov visine, rasiri krila, ali ih odmah skupi: zna da će prvim zamahom udariti o žice kojima su mu ukrali život.

Nemam pojma ko je ovo napisao, ali volim boemsku poeziju i tako mi se uvijek neka glupost valja u glavi. Međutim, znam zašto sam ovo napisao. Napisao bih ja mnoge stvari ali me muče datumi, pa se bojim da ako pogriješim da će neko replicirati ili pomisliti da lažem. Onda ja puknem i jebi ga. Ako primjećujete uvijek u nekoj svojoj priči izgleda da tražim podrsku "Vogošćanina Pravog" i otprilike je dobijem, tako je bilo i ovoga puta.

Sjećam se da smo jednom prilikom došli na Perivoj. Trebalo je da se odradi neka akcija na Žuči. Odjednom stize najgluplja komanda koju sam u ovom ratu doživio. Svo ljudstvo da se povuče sa položaja jer "Vaske" treba da ispali prvu "krmaču". Svi su se povukli, a gore pored praznih rovova su ostali tenk T-72, dva tenka T-55, dva BVP-a. Osim toga za svako od tih vozila bila je istovarena rezervna dopuna granata.

Sva je sreća pa muslimani nisu uhvatili tu vijest na vezi, ko zna šta bi posle bilo. Ne sumnjam da mi to ne bi povratili, ali pitanje je za koju cijenu.

P. S. "Oko" uskoro imam namijeru obici neke svoje prijatelje u Bijeljini i Brčkom, pa ako si za jedno pivce pošalji mi broj preko gospodina Tomića.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21360

14.04.2009

Braća Kecman

Danas mi se stegne oko srca kad se sjetim tih lijepih dana života, prije nego što dođoše ovi novi demokrati što nam nudiše bratstvo i jedinstvo a sablju za pojas zadjenuše. Mnogi od nas nismo ni slutuli šta nam nosi budućnost. Uđosmo u mješovite brakove pa kao takvi stekosmo nepovjerenje svoga naroda.

Svi smo dobro znali ko je bio Dragan Kecman - Keca. Roker kojeg ništa drugo nije interesovalo osim motora i gitare. Gdje god je imao priliku on je potegao za notama popularnih pjesama.

Početak rata ga je zadesio kao i mnoge druge zbunjenog ali svjesnog kojem narodu pripada. Uzima pušku za spas svoga naroda. Hrabro se bori sa svojim drugovima iz mlađih dana. Jednog dana, dok se vraćao sa linije, zatekao je njegovog novopečenog komšiju kako maltretira njegovu ženu Senadu, mada o njima nije znao ništa. Keca uzme pušku i ubije svoga "komšiju", a zatim sa porodicom napusti svoj voljeni grad.

Zbog istih stvari sam i ja odlučio da napustim svoju zemlju za koju sam se borio. U nekom novom gradu, neki novi komšija ne bi znao cijeniti moje učešće u ratu, što bi me povuklo da možda isto reagujem kao i Keca.

Njegov brat, Veličko Kecman, je u toku školovanja uvijek bio najbolji učenik, a tokom rata jedan od najboljih boraca. Ranjavan je u više akcija. Dobio je dozvolu da nastavi školovanje, i tamo upao u loše društvo i postao ovisnik od narkotika. Pred sami egzodus, u naš grad je stigla tužna vijest da je naš dragi saborac premininuo od uzimanja prevelike doze. Neka mu laka crna zemlja!

G6a8 : Bijeljina

21357

14.04.2009

Zuc 1992. godine

Ja sam bio gore na Žuci sa Penom, tačnije kod Trifkovića kuća, iznad samog groblja gje je ubijen onaj nesretni Kenan Demirović. Sve što je napisao Pravi je istina. Bili su to naši počeci...

Ja ću se osvrnuti na nešto sasvim drugo.. Linija je bila uspostavljena, rovovi stojeći, logistika u svakom smislu prisutna, ali je nešto drugo "usložnjavalo situaciju". Naime, niko nam nije objasnio da jež, obični mali sumski jež, može disati kao čovjek, lomiti pod sobom grančice kao čovjek i uopšte biti pravi nevidljivi neprijatelj u mrkloj noći, tj. između 2 i 4 časa po ponoći... Kakva kafkijanska pozicija nabrijanih srpskih boraca....

P. S. Zastavnik iz kasarne u Rajlovcu prezivao se Torbica, ali i on je samo izvršavao naređenje, jer se nije smjelo čačkati dalje da ne bi navukli "mobu na ledja" Jojinom puncu i šurevima koji su stanovali malo iza... Tada je i nastao sukob između Pene i Joje koji je kulminirao u hotelu Park kad je Pena na sastanku zarobio cijelo ratno povjereništvo za Vogošću... Padale su tada ostavke ko prezrele kruške, srah u očima za goli život se vidio do Buloga, ali...

Slava :

21356

14.04.2009

Haustorcad

Pokojni Maka je često znao reći: “Uvijek mi haustorčad najebemo”.

Moram za one koji ne znaju da objasnim termin haustorčad. Naime, haustorčad (haustor – ulaz u zgradu) apsolutno u našem internom slengu nije bila riječ koja označava nekoga koji je odrastao u gradu, nego je označavala sve one koje je ovaj rat iznenadio i zatekao. Označava sve one koji do aprila ’92 nisu imali pojma šta će se desiti, ali kada se desilo odradili su to kao i onda kada su igrali basket: “sa srcem”. Haustorčad su bili ti (govorim o sve tri strane) koji su iznijeli ovaj rat. Tamo gdje su bili haustorčad (još ako su po nevolji na obje strane) uvijek je bio žestoka borba, jer haustorčad nikad nisu bježali. Tamo gdje su haustorčad nikad nije bilo zločina, jer mi poslije basketa idemo na piće, a plaća onaj koji je izgubio. Haustorčad nikad nije tražila da joj se plati učešće u ratu. Jedva smo čekali da sve prođe pa da nastavimo normalno živjeti. Nažalost mnogi od haustorčadi nisu više živi. Dosta ih je poginulo u ratu, a dosta i u miru. Neki od njih nikada više nisu pronašli svoj mir. Haustorčad se nikad neće hvaliti svojim ratnim putem, jer pobogu to je bilo normalno “ne mogu raju ostaviti na cjedilu”, a tu je bilo takvih heroja da se o njima mogu napisati knjige.

Kad na kraju podvučem crtu zaključim da su u stvari haustorčad svi normalni ljudi. Svi oni kojima je rat bio nešto užasno i strašno, ali zbog toga nisu bježali, nego su se suočili sa njim kako je ko mogao i umio.

Volio bih da me neko demantuje, ali među majmunima koji su ovo sve zakuvali nije bilo haustorčadi. Bar ne u Vogošći. Svi tipovi koji su se kočoperili (“Vogoscanin pravi” zna o kome mislim) na početku rata sa glanc novim puškama nestali su onog dana kada je prvi metak prošao pored njih. Ostala su samo haustorčad. Iznenađeni i nespremni. Oni su ratovanje naučili na najteži način. Sistemom pokušaja i pogreške, s tim da je greška obicno značila smrt za onog koji je pogriješio. Oni koji su preživjeli bili su jači za to iskustvo.

Volio bih kada bi moglo da od sada samo ”haustorčad” piše o ratu, jer je jedino to prava istina. Zamolio bih sve “strasne borce”, “ratnike”, “patriote” “specijalce ove i one” itd. da svoje doživljaje ostave za one koje to interesuje (ima ih hvala Bogu dosta), a neka crtice iz rata objavljuju ljudi kao “Vogoscanin Pravi” i svi ostali kojima rat nije bio plan, nego im je zajebao sve planove u životu.

Pozdrav svim haustorčadima širom svijeta!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21352

13.04.2009

Maj 92'

Vojska Jugoslavije je napustila artiljerijska oruđa 12. maja '92 godine. Nikome nisu prijavili povlačenje, pa na tim položajima dva dana nije bilo nikoga. Naši su saznali da je sve prazno. Postojala je velika opasnost da nastrada stanovništvo koje je ostalo nezaštićeno.

Artiljerija je bila sa one strane prema gradu. Penina i Borina jedinica su izašle na položaje 13. maja. Napravili su kružnu odbranu oko cijele Žuči. Borini borci su počeli da napuštaju liniju prije nego je došla pomoć. Krizni štab je napravio jednu jedinicu od dobrovoljaca, pa su oni izašli u pomoć Peninoj jedinici. Među njima je izašla i naša grupa, sastavljena iz više četa Vogošćanskog bataljona. Naš komandir je bio Brenjo. Zaposjeli smo liniju odbrane od Živkovića kuća prema Grahovištu.

Taj dio linije su napustili Borini borci prije nego što smo mi stigli na Žuč.

Bio sam iznenađen da je Grahovište bilo prepušteno na milost i nemilost muslimanskim ekstremistima, koji su već likvidirali veliki broj Srba, nakon hapšenja u tom selu. Pričalo se da Zelene beretke dolaze po mlijeko kod mještana tog sela. Selu je bilo gotovo prazno, tek poneki starac je ostao na svom ognjištu. Svi ostali su napustili selo.

Na Žuč smo došli petnaestog maja. Napad na Pofaliće je uslijedio dan poslije toga. Naš kontra-napad je počeo u jutro 17-og. Najprije je Nele ispalio nekoliko raketa iz ručnog bacača u pravcu Kobilje glave. Stanovnici tog sela su počeli da bježe u pravcu repetitora na Humu. Ispod samog repetitora su bile srpske kuće, koje su oni počeli da pale bez ikakve potrebe.

Mi smo krenuli pješadijskim napadom prema selu. Pena je sa svojim borcima uspio da dođe do prvih kuća. Tom prilikom je bio ranjen Guz i čini mi se Rašo. To je bila idealna prilika da se preko Huma u pravcu Hreše izvede akcija koja bi nam smanjila liniju za deset kilometara. Nakon našeg upada u selo došla je naredba da se povučemo. Mi smo odbili da to učinimo. Sa mnom je bio Bodan, Zajko, Nešo i još jedan mladi momak iz Pofalića koji je neprekidno plakao pričajući kako je preživio napad.

Počeli smo da se ukopavamo po rubu šume. Tada se pojavio jedan zastavnik, niži rastom. Rekao nam je da se moramo povući jer će dejstvovati naša artiljerija sa Blagovca. Bilo je čudno da se nakon napada povlačimo. Mi smo se povukli na početni položaj.

Ovo sam već jedne prilike napisao, a sad pokušavam da podsjetim na te dane Oka koji se toga ne sjeća.

Bilo bi dobro ako bi se još neki učesnik iz ove akcije javio da potvrdi ovo o čemu pišem!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21347

13.04.2009

Smješni događaji iz rata

Bilo je to sedmog januar '94 godine. Ja sam bio komandir Vojne policije, tadašnje Crnovrške brigade. U ranu zoru počelo je žestoko pucanje. Pucnjava je dolazila iz pravca Omladinske ulice. Kako je to bilo u blizini linije, imao sam osjećaj da je uslijedio žestok napad na naše položaje.

Počeli smo provjeravati na liniji gdje se puca. Linijaši su nam odgovorili da pucnjava dolazi iz naselja. Svi na liniji su bili zabrinuti. Većina njih je imalo porodice u naselju. Mnogi su pomislili da se vode ulične borbe. Dao sam uzbunu za Vojnu policiju. Ubrzo smo uvidjeli da su ljudi malo veselije proslavljali "Božić"! Obavjestili smo liniju šta se dešava kako ne bi došlo do panike. Nakon dva sata pucnjava nije prestajala.

Uzeo sam megafon i sa jednim odjeljenjem policije krenusmo da pokušamo zaustaviti pucnjavu kojoj se nije vidjelo kraja. Imali smo jedan BOV za potrebe policije. Za njegovu upotrebu smo imali samo jednog obučenog vozača koji se, čini mi se, zvao Moca. On je u međuvremenu počeo obučavati još jednog vozača kako bi se mogli mijenjati u akcijama.

Moca je tražio da povedemo i tog momka u patrolu i da on malo vježba vožnju. Tako bi se uštedilo na gorivu. Ja sam se složio i krenuli smo u patrolu. Vozili smo se po ulicama i na megafon upozoravali stanovništvo da prestanu sa pucnjavom kako je bi došlo do ranjavanja ljudi po naselju. Kada smo došli do krja Omladinske ulice, Moca je zaustavio BOV i prepustio svoje mjesto novom vozaču da se obučava.

Krenuli smo dalje sa vozilom uz Džindino brdo. Kada je stigao do vrha brda, kako je vozač bio neiskusan, naglo je skrenuo vozilo u "ulicu vječitih dužnika". Novo se tog momenta nije držao za rukohvat. Sjedio je na vrhu BOV-a i sa njega izletio kao ispucano topovsko đule. Pao je na zemlju. Brzo je ustao, povukao pištolj iz korica. Repetiro i uperio u Mocu. Počeo je da galami na njega i viče, "Sad ću te ubiti". U jednom trenutku svi smo bili zbunjeni zašto je uperio pištolj u njega. Tajac je prekinuo gromoglasan smijeh prisutnih, kada smo svatili da Moca ne upravlja BOV-om. Novo je počeo zbunjeno da gleda po nama čudeći se zašto se smijemo. Objasnili smo mu da Moca više ne vozi. Novo je shvatio svoju grešku, stavio je pištolj u futrolu i počeo da se smije. Zatim se popeo na vozilo, pa smo nastavili vožnju u pravcu komande.

Nakon našeg upozorenja pucnjava po naselju je prestala. Poslije svega šta se dešavalo Novo je bio dugo predmet zezanja u našoj jedinici.

Novo Drinčić je bio dobar borac i čovjek. Početkom rata je doživio neviđene strahote rata. Prilikom napada muslimana na njegovo selo, Drinčiće, uspio je da spasi svoju porodicu. Kad se dočepao šume sa brda je gledao kako muslimani pale njegovo selo. Zlo je bilo još veće kad je vidio da mu se sestra sa djecom nije uspjela spasiti. Bila je zarobljena sa njenom djecom. Nakon toga su ih ubacili u njenu kuću. Kuću su iz vana zakovali i zapalili. Taj nevjerovatan prizor on je gledo, a da im nije nikako mogao pomoći⁽¹⁾.

⁽¹⁾ "Vogošćanin Pravi" je ovu informaciju dobio lično od Nove Drinčića, a selo koje je zapaljeno se zvalo Drinčići.

Struja Struja : Struja

21345

13.04.2009

Pravi heroji su skromni ljudi

Nedavno sam doživio nešto o čemu sam sanjao svo vrijeme nakon ovog nesretnog rata. Ali da počnem od početka!

Prije par godina sam ostao bez para, pa se prijavim za odlazak u Avganistan. Na sastanku za izbor "kandidata", sakupili se sve borac do borca, svi lažu kao kerovi. Ugledam jednog tipa, ćutke stoji i puši cigaru. Priđem mu da se upoznamo. On mi reče da se zove Jevđa i opalimo socijalu.

Ali da skratim, odlazak u Avganistan nam propade jer je neki tip htio da zaradi 2500 evra po glavi. Međutim, meni je u glavi stalno odzvanjalo Jevđino ime. Na kraju se sjetih da je on bio komandir u Zaštitnom puku, komandir koji je u borbu išao prvi. U njegovoj jedinici je bilo najviše heroja, invalida, nosilaca ordena Miloša Obilića...

U subotu me pozva jedan prijatelj na slavu. I on je bio borac u toj jedinici, i njegov zid krasi jedno od najvećih odlikovanja naše vojske. On je takođe i invalid. Odoh na slavu, kako da ne odem.

Ulazim u kuću, kad tamo "Jevđa" sjedi na čelu kao u sred bitke (ne vidi 70% na lijevo oko), do njega momak iz Vlasenice (nema lijevog oka)... Od njih petorice samo je jedan zdrav, barem onako na prvi pogled. Ono što me je oduševilo je zdrava priča tih ljudi. Bas ni u jednoj toj ratnoj priči od Jasena, Poloma do Krajine i dalje, niko ama baš niko, nije sebe stavio u prvi plan. Niko od njih nije pravio heroja u pričama od kojih se krv ledi u žilama. Svi su pričali kao da je to nešto najnormalnije što su morali da urade za svoj narod. Dala se primijetiti i pokoja suza na kraju oka kada se pomene neki poginuli saborac, ali se to vješto sakrije.

Svaki od njih mi je bio veliki kao neboder. Meni, koga ništa više ne može da posebno imresionira, oduševila je skromnost velika kao svemir. Ipak, to je hrabrost, sakrivati nešto čime bi se ponosio svaki normalan čovjek, stavljati u prvi plan druga, a ovaj se okrene prema meni pa kaže, ma to je on uradio.

Ovo sam morao napisati jer sam dobio kompleks od slava, Bog da mi oprosti. Pomalo sam počeo i da izbjegavam te vrste svečanosti zbog nekih "junaka" od čijih laži niko riječ ne može da dobije. A rat su gledali samo preko dnevnika jer je pokojni Ðogo stvarno bio slikovit i zanimlji.

Ipak, ova slava mi je vratila vjeru u prave ljude. Pa eto moj Vogošćaninu za tebe domaćeg zadatka, ti imas stila pa ako nešto znaš o Jevđi volio bih da napišeš nešto čitljivo kako samo ti znaš.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21342

13.04.2009

Maneken

U tim teškim godinama moga života, dane su mi uljepšavali moji drugovi iz rova broj devet i deset. U vrijeme zatišja mi bi smislili neku ratnu igru, kako bi nam dani bili zanimljiviji i "ljepši". Sastajali bi se u stanovima nakon povratka sa linije i organizovali fešte. Bili je smiješnih scena koje nikad neću zaboraviti.

Jedne prilike početkom rata, bili smo na liniji. Slava i Pesak su bili zajedno u jednom rovu iznad Ježeva. To je ona mala livadica ispod same kote 830. Počela je pucnava, pa je jedan metak je okrznuo Slavu. Sreća njegova pa je na glavi imao pancirni šljem. Pao je na zemlju i mi smo mislili da je pogođen. On je brzo ustao i počeo da otresa svoju uredno utegnutu uniformu. Usput je počeo da im psuje majku zbog tuga što pao pa se isprljao. On je bio naš maneken, još od prije rata. Nije mogao da podnese prljavu uniformu, i bio je primjeran vojnika.

Volio sam da ratujem sa njim, i ako mu nikad nisam oprostio što mi dade tabasko a onda rakiju da ga zalijem.

Slava :

21340

13.04.2009

Najzad istina

Drago mi je da je najzad neko počeo da piše istinu o ratu u Vogošći. Puno pozdrava autoru teksta od jednog iz grupe za noćna dejstva, a on će znati ko sam, jer nije nas bilo puno. Kada mu kažem jedan od trojice iz rova 9. Takode puno pozdrava svoj braci sa "Ježeva" gdje god se nalazili, jer nas je taj dan kad smo mi i " Žuti mravi" postali jedna ekipa zauvijek spojio.
P. S. Još uvijek volim Tabasco sos.

Jovo Pejić : Sabanci

21323

10.04.2009

Srpska posla

Veliko poštovanje za srpskog junaka Oko. Mnogo toga si napisao onako kako i ja mislim.

I ja takođe imam mnogo toga što je ostalo nenapisano zbog "zatrovane atmosfere" nastale kad su počeli da polemišu Rammstein, Čiča Jovo i još neki. Ako će neko pljuvati po iznesenim činjenicama i borcima zato što je on "veći borac", što je poderao više čizama vraćajući linije i slično, hvalisati kriminalce iz svojih partija a pljuvati po kriminalcima iz suprotnih, onda nema smisla sa takvima se naduravati.

Vidim da se ne javljaju ni Mlađo, Struja i još neki koji su pisali o ratu iz ugla istinskih boraca i junaka.

Sve čestitke Vogošćaninu Pravom na upornosti u borbi za istinu i protiv zaborava.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21318

10.04.2009

Poruka za Oko

Najgore što možeš učiniti svome narodu da prestaneš da pišeš! To je glupo razmišljanje! Ako neko laže i hvali se, stavi repliku na njegov komentar. Napiši kako je bilo!

Trenutno sam ja jedini koji pišem dešavanja na našim prostorima. Zato bi želio da mi odgovoriš dali sam ja taj lažov? Nema ljutnje. Reci ono što misliš. Vidio si kako je Tihi napisao svoj komentar. Pišem isključivo ono gdje sam ja učestvovao. Žao mi je ako si pogrešno informisan pa kroz to misliš da ja lažem.

Jedno prilikom kad sam se vratio sa Žuči, stajao sam sa Bodano i Nešom Lalić pred Domom zdravlja. Tu su bile neke medicinske sestre. Bane koji je bio šofer u sanitetu pričao je nama kako je u maju '92 jurišao na Kobilju glavu. U jednom momentu se sjetio da sam i ja bio tu. Okrenuo se prema meni pa reće "Hej, pa znaš ti to! I ti si bio sa nama. "

On je izašao na Žuč kako bi povezao ranjene. U jednom momentu smo se vidjeli kod Živkovića kuća. To mu je ostalo u sjećanju. Nije znao da su i ova dvojica mojih drugova bila u toj akciji. Kada se Bane udaljio od nas, Nešo prokomentarisa: "Ovako će ti biti poslije rata. Mi ćemo poginuti u borbi, a ovi iz pozadine i saniteta će da pričaju kako je bilo".

Ako nešto znaš piši i oduži se istini. Moj indentitet znaju i mnogi muslimani. To više nije neka tajna. Dobro znaš ko sam pa onda reci šta nije istina. Nije fer napisati kako neko laže i sa tim završiti priču. Argumentuj svoj iskaz! Nemoj dozvoliti da bude sutra napisano nešto u našoj istoriji, a znaš da je laž! Budi iskren do kraja!

Oko : Bijeljina

21301

08.04.2009

Zajkova pogibija

Zašto mislis da je zajko, koga je odao dvogled, pogino od sijača smrti? Kao da ga ništa drugo nije moglo pogoditi. To nije tačno da je pogođen iz 84-ke. Malo prije toga vi ste iz paprati pogodili Mišu Radovanovića RB-om u glavu. Ako si bio tamo onda znaš gdje se to dogodilo, mada vjerovatno samo pričaš što si čuo.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21300

08.04.2009

Racija!

U Vogošćanskoj opštini najveći kriminalci su bili upravo oni koji su imali dužnost da ga spriječe! Jedne prilike u razgovoru sa Anđelkom Trifković, policajcem u Vogošći, razgovaram o kriminalu koji oni ne pokušavaju zaustaviti. On mi na to odgovara: "Vi mislite da mi na tome ne radimo, a vidjet ćete kad se rat završi šta smo mi zapisali". Ja mu na to odgovorih, a hoćeš li onome koga si upisao da krade dodati i ono što si ti ukrao? Naravno da neće!

Zbog svih tih poštenih policajaca Vogošćanske vlasti su tražili mogućnost da očiste policiju od kriminalaca. Najlakše im je bilo da policajce iz Vogošće pošalju u Ilijaš, a njhove poštenjačine u Vogošću! Tako bi zbunili stanovništvo opština sa novim kadrovima.

Na čelo policije je došao Jovo iz Vojne bezbjednosti. Tokom rata, imao sam dobru saradnju sa njim, pa sam pomislio da u zajedničkom radu pokušamo spriječiti kriminal i šverc na tim prostorima. Ja i Majo smo otišli kod njih na dogovore. Tada je bio komandir civilne Brane Đurđić, možda jedan od najpoštenijih ljudi tokom cijelog rata. Bila je to idealna prilika za zajednički rad!

Dogovorili smo da napravimo jednu raciju na prostoru oko pijace. To je bilo mjesto gdje se prodavalo sve i svašta. Vojna policija je zatvorila izlaze kako bi provjerila vojne dokumente prisutnih na tom prostoru. Civilna policija je radila direktno sa prodavčima mješovite robe. Moje razočarenje je nastalo kada sam vidio da oni oduzimaju robu koja je njima potrebna. Tu se našao jedan seljanin iz opštine Koševo, koji je prodavao tele da bi prehranio porodicu. Civilna policija se najviše okomila baš na njega. Bilo jako bitno odnijeti svojoj porodici svježe teletine. Svi smo dobro znali da ta roba nije došla sa neprijateljske strane. Oni su mu oduzeli robu pod izgovorom da to nije pijaca za prodaju mesa. Pošteni borac iz Koševa se pobunio zbog oduzimanja robe. To je za policajce bio dodatni motiv da poštenog čovjeka prebiju. Da je meso prodavao neki poznati lik iz Vogošće, sigurno mu niko ne bi oduzeo robu.

No šta je tu je. Uzeli su meso i cigare sa pijace i odnijeli u stanicu. Po završetku operacije ja sam se uputio u njihovu stanicu da sastavimo izvještaje. U stanici sam vidio nesvakidašnji prizor. Naš borac je bio svezan za radijator, a Tarza i Jovo iz kriminalne službe su se junačili nad njim. Otišao sam nezadovoljan akcijom koju smo odradili.

Došao sam kod Maje i ispričao šta se dešavalo na terenu i stanici milicije. Rekao sam da od danas definitivno prekidam saradnju sa civilnom milicijom. Dok sam ja komandir policije neće dobiti moju podršku. Majo se saglasio sa moji predlogom i saradnja je bila prekinuta do kraja rata! Od tog dana naša jedinica je pored vanjskog dobila i unutrašnjeg neprijatelja!

Šlag na tortu bio je Božić '95 godine! Civilna policija je pomogla Ligi iz Ilijaša da ubije svog punca na vratima kuće dok mu je ovaj predavao u naručje svoje unuče, a njegovog sina. Nakon zločina dali su mu vozilo da sa njim pokuša pobjeći sa naše teritorije. Njegov punac je bio pripadnik vojne policije! Tražio sam od njih da objave potjeru za ubicom. Odbili su moj prijedlog. Ja sam organizovao potjeru za ubicom, kojeg smo stigli u njegovoj kući dok je pakova stvari da bježi. Uspjeli smo da ga uhapsimo. Ja sam tom prilikom okrivljen da sam prekoračio teritorijalna ovlaštenja i ušao u zonu Ilijaške brigade bez najave! To je bilo tačno, jer je naša patrola prešla most koji je bio granica, a udaljen je stotinjak metara od Ligine kuće. Dali je to bilo bitno u tom trenutku. Vozilo kojim je ubica bježao bilo je poslato od Jove načelnika krim službe Vogošća. Civilna milicija je u istrazi više govorila o meni nego o ubici!

Tako je to bilo u ratnim godinama! Danas se čudim zašto su me mrzili!

Rammstein : Rs

21280

06.04.2009

Odgovor od Rammstein-a!

Au, braćo draga, šta je replike? Kako ću svima odgovoriti odjednom! ?

Ajde počeću redom, Šomi-lutalica, jarane, nemaš razlog da se ljutiš na mene, to ti je isto kao da se ljutiš na samog sebe! Bar se tu razumijemo, ja sam postavio link, i prema drugim raspravama, ali Željko ga nije dao na uvid, nema veze, reći ću svojim riječima, pošto nemam namjeru da pojedinačno bilo koga prozivam za nešto, na šta niko od nas ovdje pojedinačno nije imao uticaj!

Ko se dobro sjeća završetka akcije Otes, pet dana borbi u Otesu, i tog istog zadnjeg dana pala je kota 850 kod Žuči?? Šta je za nas sa Ilidže to značilo, možeš sam pretpostaviti, a ta kota je bila na vogošćanskom ratištu? Ispada da su ove akcije Otes-Azići došli ko neka kompezacija! ?

O slučaju „Betanija“ ne možemo ni govoriti, eno sad je neki idiot svjedočio protiv idiota Perišića, o tome!

Dalje, najveći moj revolt je bio negdje u junu 93’ (pošto me je prozvao i T-Saurus Rex, pa da ispričam), ko se sjeća neobjašnjivog pada linija na Mijatovića kosi, prvi smo tu stigli mi sa Ilidže, a zatim i vojvoda Vaske sa Ilijašanima, tu su negdje se našli i oni momci iz Specijale!

U glavnom kroz opšte rasulo, koje je vladalo od Reljeva do vogošanske-petlje, prošli smo prema linijama, kroz šumu, gore smo uspostavili vezu sa našima koji su ostali u rovovima, i to su bili momci iz Osijeka kod Ilidže, dalje od njih desetak rovova su napustili pripadnici neke vogošćanske brigade, bez žrtava, bez ičega su napustili rovove? To je po meni bilo za strijeljati, ništa drugo!

Čini mi se da je taj zadnji rov osiječana bio „osmica“ a ovi momci su na brzinu napravili još dva bočna rova, prema tim napuštenim srpskim rovovima, da bi zaštitili svoj bok od muslimanskog napada!

Cio taj dan smo se lomatali sa turcima po tim šumarcima, da vratimo izgubljene linije, ali nekoliko rovova je bilo na čistini, i nije bilo šanse da se njima priđe, pošto su nas ciljali sa ruba šume, uspjeli smo vratiti samo 3 od 9 čini mi se!

I tada svako zna, da bi bilo ludorija krenuti gore nešto da se radi, a da nemaš podršku praga, bofordsa, BST-a, i ostalih artikala, odozgo iznad Riječice, a za artiljeriju, iskusan borac mora znati, odakle dolaze granate, one što su prelijetale preko nas jezivo zviždale, dolazile sa naše desne strane, to su vjerovatno bile sa Paljeva, a one što ih nismo čuli kad dolaze već samo detonacije, to su one odozgo sa Poljina!

Možda griješim, ali bih se zakleo da je tako bilo, tu noć smo ostali gore na pozicijama, jer nismo uspjeli utvrditi liniju, pa je bilo ludost uvoditi neke druge ljude za zamjenu po mrklom mraku, ostali su u rezervi, izgleda baš oni što su pobjegli, što ih je VP iz Vogošće nafatala, i skupa sa sobom dovela na liniju!

Sjutradan je bio krvav dan, težak, možda meni najteži u cijelom ratu, izgubio sam jednog dobrog prijatelja, ratnog druga, tukli smo se krvavo, u jednom momentu smo se našli pod pravim pljuskom muslimanskih tromblona, na čistini, srećom pa je ta zemlja gore mekana, pa upija sve u sebe, a i ti trombloni neke ručne naprave, pa i nisu sipali gelerima, a izvjesni naš drugar „Kameni“ koga su svi sa tog područja morali poznavati, je motorolama, presretao njihove kanale, i davao nama informacije koje su nam život značile!

Poput, one „idu mravi“, to su oni zarobljeni nesretni Srbi, koje šalju turci, da pokupe oružje od izginulih mudža, i naravno da nekog izvuku, na njihovu stranu, pošto su moj rođak i stric ostali u gradu kao taoci, bilo mi je mučno to što zovemo te „mrave“ da pretrče nama, a oni se dvoume, a onda odustaju, valjda zbog porodica koje su im ostale dole, onda u bjesu naši borci pucaju po njima!

„Krtice“ su bile šifre za one što im ukopavaju linije! Vjerovatno isto zarobljeni Srbi!

Sve u svemu, težak dan, od kog mi se i sad prevrće želudac, a negdje poslije podne, smo znatno popravili naše linije i stabilizovali front, na tom dijelu, u to doba „kameni“ nas je obradovao, nekom još neprovjerenom informacijom, „momci ulovili ste krupan plijen, samo još ne znam o kome je tačno riječ“!

To veče smo sišli do kasarne u Rajlovcu, da se odmorimo, a ja sam otišao kod svoje prijateljice u „Orao“, i tu sam prespavao, jer su oni u svojim kancelarijama imali i krevet za spavanje!

Kod nje sam odgledao izvještaj muslimanske televizije, i tu sam vidio Safeta Zajku, kako prolazi tranšejom kroz Sokolje, ispod jedne kuće prokopana kao tunel, i otuda rukom pokazuje, da je presječena komunikacija Rajlovac-Vogošća negdje dole oko Džamba, i „da se ćetnici nalaze razbijeni u okruženju“!

Pomislio sam tad na „kamenog“ dobro bi bilo, da je ta krupna zvijerka baš ovaj komandant zvani „tigar“, kad ono se ispostavilo da je tako i bilo, naknadno muslimanski mediji potvrdili, poginuo od granate proslavljeni komandant neke viteške druge brigade, čini mi se!

Mi smo razmjenili tijelo našeg momka tek za četrdeset dana, iako smo iz te akcije izvukli na našu stranu 5 muslimanskih leševa, samo za tu razmjenu!

Eto, hito sam skrenuti pažnju i na neke nevesele trenutnke, sa sarajevskog ratišta, a to je baš to napuštanje tolikih rovova, bez žrtava, pa i sve da su trpili žrtve, šta znači pobjeći u ratu od borbe? Gurnuti nekog drugog da gine umjesto tebe? Nije to regularno, zamislite samo kakav bi masakr bio da je neko tako napustio samo jedan rov u Nedžarićima, ili Kasindolskoj, gdje odmah iza linije stoje kuće naših Srba mještana?

Nemam namjeru nikom da popujem, bilo je što je bilo, mi smo nažalost sve što smo vojnički sačuvali, Dejtonom morali predati, ali žrtva za Republiku Srpsku je bila ogromna, a danas nam to niko ne priznaje! Danas su nam važniji nekakvi Laktaši od samih nas i naših izginulih boraca! ?

Ja i dalje ne mogu da se pomirim sa ravnodušnošću i kratkovidnosti mnogih, ne vrijeđajući nikog posebno, Dodik je možda bio poslanik NSRS ali u Italiji, ako je mogao to dvoje spojiti, ili je bio ratni ambasador, ali više vremena je proveo u Italiji i Boegradu nego u RS!

Dakle po tom pitanju moj je stav potpuno jasan!

Drugo, ja neću da vrijeđam vaše životne orijentacije, mislim otišli ste da živite u zemljama, koje su na nas vršile otvorenu agresiju, a opet nama otuda solite pamet, kako mi koji smo ostali ovdje treba da mislimo i živimo!

Sva ta fama oko Radovana, je bila u cilju rušenja RS, o njemu su mnogi i ovdje pričali kao o nekom odmetnutom vojvodi, koji sjedi negdje troši naše milione, na obezbjeđenje, koje se sastoji od devet prstenova, a Rašo u sredini ima harem žena i uživa dok se mi patimo! ?

E pa kad su izdajice i rđe uhvatile Radovana, ispostavilo se sasvim druga situacije, čovjek imo kontakt samo sa bratićem pod pravim indetitetom, za sve ostale on bio dr. Dabić! ? Živio asketski, pisao i liječio i to naplaćivao, a sva fama oko silnog obezbjeđenja nestala!

Sad se sudi ne Radovanu već Republici Srpskoj, a mi ćemo biti glavne žrtve tog procesa!

Htio bih napomenuti, a da se ne ljute naši „emigranti“ pošto imam i ja rodbinu po Čikagu, Dalasu, Sidneju,... jednom je pjesnik Rajko Petrov - Nogo rekao, džaba sva moja pisanja kad su moja djeca postala moderni janjičari! ?

Djeca su mu odselila u Kanadu! ?

Pazite dobro i ne nasjedajte na razne propagande, recimo propaganda je i da je Momčilo Krajišnik bio ekstra lopov, a ja znam da sad njegov sin, preživljava od iznajmljivanja skija na Jahorini, a ima fakultetsku diplomu u džepu! ?

Tebi takođe Špiro iz Banovaca, mogu reći ako Dodika slaviš samo za to, onda nemaš zašto! ?

To crkavice što ti je on kao povećao, nije ti dao iz svog džepa, već od sviju nas, kojima uzimaju 17% od svega i svačega i sišu nam krv, dok ne pocrkamo do njihovih nameta i poreza!

Znaš li da se svako od nas zdravije i sadržajnije osjećao 96’ nego sad? Osim što su nas popljačkali domaći tajkuni, on nam je najviše privrede upropastio, dovodeći raznorazne majmune kao ministre eksperte, pa su nam ovi doveli i strane oligarhe da nas dodatno eksploatišu, onako za džabe, kako rade i ovi domaći profiteri!

Pogledaj samo šta rade od zdravstva, od bijeljinske „Save“, sa „Šumama Srpske“...

Znate li vi da nekadašnji ponosni Radovanov vojnik, sada prosi po ulicama! ?

Nije li to vrhunski cinizam? Da li bi bilo gore da su Turci zavladali nad našim prostorom! ?

Zašto vi iz inostranstva tako olako padate na šarene laže, dotične gospode, oni vam ispričaju bajku, i vi se odmah primite, pogledaj ove Dodikove, busali su se u referendum o nezavisnosti Republike Srpske, sad ni "a" o tome?

Busali su se za Potočare, pa su dali Turcima i izbore u Srebrenici povrh Potočara! ?

Busao se Slavuj u himnu takozvane BiH, da nikad neće proći kroz parlament BiH, pored njega i Lale Koprivice i ostalih snsd-poslanika, pa dobismo najgoru moguću himnu, u njoj ni S od Srba, niti Srpske! ?

Dokle laži, čemu laži služe? Pod tom firmom su nam sa međunarodnom zajednicom razbili kakav takav srpski centar ovdje na području Srpskog Sarajeva i Vladu na Palama!

Sve su razgrabili i odnijeli tamo u svoje sredine, nama su ostavili ovdje, samo pustoš da sami pariramo velikom muslimanskom centru kakvo je Sarajevo!

Nije tačno da se sve tada prokrijumčarilo, ostalo je dosta toga, ali fabriku ne čine samo mašine, već ugovori, poslovi, ljudi, radnici, stručnjaci,...

Svi vi dobro znate da je sunovrat naše privrede počeo, poslije političkog puča one smrdljive Plavšićke izdajnika Dodika i još nekoliko likova SPS-a, i ostalih budi-Bog-snami političara '98, od tada mi tonemo bez da dotaknemo napokon dno!

Zdravo vi nama bili, i sretno se vratili u domovinu, ako imate namjeru, jer koliko vidim ni tom zapadu se ne piše dobro, ako, tako i treba, sve po zasluzi, a vi se nama vratite, ako ste otkinuli koju kintu, to je odlično, ovjde je još uvijek i vaše mjesto!

Nadam se da će ovo Željko objaviti, malo je nadugačko, ali nek potrpa hronološki redom!

Pozdrav!

Evo, ja objavih, a ostali neka sude! Ne kažem da nema i po koja pametna, ali vidim ja da se tebi osladio "kajmak" koje si ti sa svojim saučesnicima u "zločinu stoljeća" krao i šakom i kapom.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21240

31.03.2009

Hapšenje pukovnika Maksimovića

Ovo je priča koja može da uđe u našu Vidovdansku istoriju.

Bilo je to davne 1994. godine. Nakon zaustavljene naše uspješne ofanzive na Goraždu od NATO snaga. Zbog čega smo hapsili UNPROFOR. Uslijedio je nekakav "sporazum" o prekidu neprijateljstava. Ratište je bilo mirno. Samo je poneka granata znala da iznenadi civilno stanovništvo. Ni snajperski hici nisu poštovali sporazume. To je bio period kada si bio najsigurniji na liniji odbrane.

Približavao se Vidovdan, dan vojske Republike Srapske. U prostorijama vojne policije organizovali smo slavlje. Bila je to lijepa fešta u teškim uslovima života.

Nakon naredbi o povlačenju sa dostignutih linija oko Goražda, Vrbas revoltirano napušta komandu Treće sarajevske brigade. Njegovo mjesto preuzima pukovnik Maksimović. Prilikom hapšenja UNPROFOR snaga na prostorima naše brigade, Makso se pokazao kako velika kukavica. Zbog toga nije bio omiljen u službi vojne bezbjednosti.

U međuvremenu, oficir bezbednosti saznaju da se Makso tajno sastajao sa svojim zetom, inače hrvatskim oficirom. Još čudnije u svemu tome je da je tajno otišao u Mađarsku kako bi bio sigurniji da niko nije saznao za njihov sastanak. Njegov povratak usledio je pred sami Vidovdan.
Došao je i taj dan. Slavilo se i pjevalo. U neko doba dođe vijest da će se Makso priključiti slavlju. To je bila dodatna injekcija za našu službu bezbjednosti. Prilikom Maksinog dolaska, umjesto da ga uvedemo u prostorije gdje se slavilo mi smo ga odveli u kancelarije referenta bezbjednosti.

Pokušali smo sa njim obaviti službeni razgovor. On se žestoko suprostavio našim ispitivanjima, nakon čega smo uputrebili silu.

Poslije obavljenog razgovora Makso je napustio naše prostorije. Otišao je do komande brigade, a zatim u komandu korpusa.
Sutradan, u ranim jutarnjim časovima, na vratima zgrade V. P. nastade neka galama. Policajac Gata na vratima je zaustavljao generala da uđe bez prethodne najave. To je bilo pravilo koje su svi poštovali. General ljut ulijeće u moju kancelariju i urla na mene kao sumanut. Govori kako sam oko sebe sakupio bandu, a ne vojsku pa mu ne daju ni ući do mene. Rekao sam da je to jedan od najboljih mojih vojnika. On je vrisnuo na mene: "Kakvi su ti ostali kad ti je on najbolji". Nakon toga general je poćeo da viče na mene zašto sam hapsio pukovnika. Rekao mi je da su moje nadležnosti do potpukovnika, a sve iznad tog čina je nadležnost korpusa. Ja sam ljutito odgovorio: "Ja ću ovde da hapsim i generala ako treba kad vidim da radi o glavi mome narodu.

General, uvidjevši ozbiljnost u mojim riječima spusti tenzije i poče normalnije voditi razgovor. Objasnio sam mu u detalje šta se dešavalo u posljednje vrijeme i zašto je pukovnik bio uhapšen.

Nakon našeg razgovora general je otišao u komandu korpusa. Ja sam ostao na funkciji komandira, a Makso je bio povučen u komandu korpusa. Sa Maksom sam se često sretao kada sam išao na sastanke u korpus. Uvjek mi je prigovarao zbog batina koje je dobio prilikom saslušavanja. Ja sam mu se uvjek slatko nasmijao jer je izgledao kao da će zaplakati.

Tako su prolazile velike ribe. Nakon skandala idu stepenicu naprijed.

Makso je bio kum sa admiralom Gojkom Zecom! Čin koji je imao Maksimović bio je kapetan bojnog broda. Ne znam šta je tržio kod nas, kad mi nismo imali ni čamce! Vjerovatno mu je trebalo staža za dobru penziju!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21198

25.03.2009

Hapšenja predsjednika opstine Centar

Na prostoru Koševskog bataljona, tačnije opštine Centar, presednik Luka Petrović imao je svoju grupu ljudi sa kojim je radio neka sumnjive poslove oko dobrotovornih organizacija.

Kada je nastala vanredna situacija zbog koje se morala podići opšta mobilizacija, presdenik je pokušao zaštititi svoje ljubimce. Komandant ljut zbog nedostatka ljdustva, pravi naredbu u kojoj treba uhapsiti presednika i njegovu ekipu. Vijna policija odlazi na teren Koševskog bateljona i hapsi po naredbi koja je dobijena. Kada je zadatak bio skoro završen dolazi civilna policija i oružjem oslobađa presjednika.

Moji policajci po dolasku izvještavaju me šta se desilo na terenu. Ja dižem uzbunu policiji i sa njima odlazim na tren. Došli smo u zgradu opštine. Tamo smo zatekli portira koji nam je rekao da je presednik otišao kući! Odlazimo do komande bataljona, gdje smo dobili njegovu adresu boravka. Otišli smo na kućnu adresu. Pozvonio sam na vrata. Ubrzo su se vrata otvorila i na njima se pojavila njegova žena. Rekli smo zašto smo došli. Ona je zatvorila vrata i zaključala za sobom. Ponovo sam pozvonio ali niko nije otvarao. Naredio sam policajcima da se rasporede po brdu oko kuće i zauzmu borbeni položaj. Nogom sam razvalio vrata na kući i uhapsio presednika opštine. Priveli smo ga u vojnički pritvor.

Luka Petrović je po naredbi komande u pritvoru trebao ostati sedam dana, ali je tamo proveo samo jednu noć. U jutro dolazim u kancelariju na dužnost. Po dolasku je zazvinio telefon. Dignem slušalicu, a sa druge strane žice čujem Momčila Krajišnika. Od mene zahtjeva da hitno pustim presednika opštine njegovj kući. Njegov zahtjev sam odbio rekavši mu da ja samo vršim svoju dužnost po naređenju komandanta.

Razgovor se završio i presednik je ostao u pritvoru. Nakon nekoliko sati dolazi pisani dokument o povlačenju naredbe za zatvaranje presednika opštine. Luka Petrović je pušten u popodnevnim časovima poslije provedenih dvadeset i četri sata u pritvoru.

Petrović je ubrzo nakon toga povučen sa funkcije koju je obavljao. Dobio je novi raspored. Njegov novi posao je bio pomoćnik ministra vlade Republike Srpske. Tako je presednk dobio nagradu za svoja djela.

Nakon rata 1997. godine, kada sam radio u V. P. na Palama išao sam autobusom za Novi Sad. Sjedio sam na sjedištu pored bivšeg presednika, koji se pravio da me ne poznaje. Do Novog Sada nije sa mnom nije progovorio ni jednu jedinu riječ!

Luka Petrović je nakon rata bio je šef kabineta Mirka Šarovića i Dragana Čavića, dok su bili predsjednici Republike Srpske.

KošPicar : Sarajevo

21186

24.03.2009

Ne optuzuj bez dokaza, ali...

I dok si hodao sa Gagom, Zajkom, Kenedijem, uživao si ugled sposobnog i hrabrog, ali iznad svega iskrenog i nepokvarenog lika, tako da svi događaji o kojima pišeš, pored toga što su interesantni, nose oznaku autentičnosti.

Kao i ti ne bih da optužujem bez dokaza i vjerujem da si ti dobro razmotrio sve okolnosti. Međutim, Pape je imao isto šesnaest kada je po omladinskoj pucao po prozorima, tako da mu taj stil nije nepoznat. Iako tvrdiš da se radi o dobroj osobi, razloga za to imam mnogo, ja njemu i Desimiru nikada ne bih povjerovao. Vjerujem da te je pozdravljao, jer ipak ti si spadao u uži krug onih prepoznatljivih Vogošćana, tako da mu je na neki način i imponovalo da te zna. Ljudima koji su nosali partizansku spomenicu, doduše od ženine familije, kako bi dobili stan, a kasnije titrali Joji, ja vjerovati nikada ne bih mogao.

Iskeno žao mi je što se dogodilo tvom ocu, svakako da to nisi zaslužio da se dogodi na takav način, ali čuvaj se Danajaca i kad poklone nose.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21172

23.03.2009

Nema greške

Ubistvo moga oca nije bila greška! U moj prozor je pucano jer sam ja trebao biti na njemu kako bi se spremio za uzbunu. Na prozoru tog momenta kada i moj otac bili su Miloš Nikolić-Nina, kojem su obadva sina pobjegla iz Vogošće. Stariji sin je otišao u grad muslimanima. Pričalo se da je zvao civilnu policiju iz Sarajeva i provocirao. Nina mi je rekao da je u jednom trenutku pomislio da pucaju u njega. Na drugom prozoru do našeg stana, je bio Omer. On mi je takođe rekao da je stajao na prozoru u trenutku pucnjave. Svi su meci završili u naše prozore.

Pape je tada bio u Borinoj jedinici i nije mogao počiniti zločin! Imao je šesnaest godina. Sa njim sam se sretao dosta puta u ratu. Volio me je i to sam mogao osjetiti. Nijednim gestom nije pokazao neprijatnost koju bi zločinac morao pokazati.

Pred samu pucnjavu, kapetan Zorić, vršio je smotru boraca!

Sa Marinkom, koji je glavni krivac, sam se sreo par dana poslije sahrane. On je čudno okretao glavu od mene govoreći da me ne poznaje. Nije mi izjavio saučešće niti me je pogledao u oči. Tada mi to nije bilo ništa sumnjivo. Bio mi je komšija i radio je u TAS-u gdje smo se svi poznavali.

Kada sam saznao mnoge pojedinosti shvatio sam da je to zbog zločina u kojem je učestvovao! Komšije su mi rekle da je njegov sin pucao sa balkona dok je on trčao preko mosta. Marinko je često pucao pred zagradom kad je bio u pijanom stanju. Stalno je prijetio komšijama. Nisam ni slutio da je to bilo upućeno meni. Jedne prilike sam mu oteo pušku. Nisam bio siguran da li je on ubica pa ga nisam htjeo ubiti sa njegovom puškom. Odveo sam ga u policiju i rekao im zašto sam ga doveo.

Nakon par dana sreo sam se sa njim na ulici kada mi je rekao "Još mi nismo završili". Nisam ni slutio koje crne misli ima u svojoj glevi!

Kada sam složio sve kockice znao sam i zašto je to uradio. Razlog je bio Haris Hastor dječak koji je živio u mom ulazu. Ja sam ga zaštitio na početku rata. Marinkov sin i Haris su zajedno otišli u obližnju školu iz koje su pokupili čokolade. Čokolade su odnijeli kod Marinka. Došla je neka patrola da pretrese stan kod Harisa, a ne kod Marinka. Rekao sam da i tamo odu pretresati stan. Vođa patrole je bio njihov zet. Marinkov stan nije pretrešen, ali je njemu preneseno šta sam ja rekao.

To je razlog zbog čega je moj otac ubijen!

Svi koji su bili u šumi znaju kako se to desilo. Zato ih molim da se jave kako bi zločinac izašao na vidjelo. Ne krivim nikog ko je bio obmanut. Ubica je onaj koji je navukao sve ostale ostale da pucaju u mog oca. Gojku Šojić sam isto to rekao u razgovoru sa njim.

Bio je u stanu odmah poslije ubistva. Tačno zna zašto su pucali.

Dali je pošteno sakriti zločinca? Dali sam ja to zaslužio?

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21147

22.03.2009

Patriot

Čitam neke članke na kojim se spominje naš heroj Boro Radić koji nesebićno položi život za spas našeg naroda. Odakle nekom pravo da nakon svega, pomene njegov patriotizam za srpski narod. I mene je čekala ista sudbina kao našeg heroja. Ja sam bio sretniji ili možda veći profiter pa ostadoh živ, kako reće moj prijatelj Duka u jednom svom tekstu.

Ovo su samo neke strahote koje vam pišem, a koje proživi moja porodica u svom ubjeđenju da će i to proći!

Bio je septembar 1992. godine. Bližio se kraj ljeta. Naše borbe po brdu Žuč nisu prestajale. Nisam imao mogućnosti da zadržim porodicu u Srbiji. Morao sam da ih vratim u Vogošću, a vojne vlasti mi nisu dale dozvolu za odlazak. Moj brat je dobio dozvolu i ja sam ga zamolio da povede moju porodicu kad se bude vraćao! Na povratku iz Srbije naši graničari, koji možda nisu znali ni šta je prava borba, izvode moju ženu iz autobusa, guraju je sa kundakom ispred moga četvorogodišnjeg sina sa prijetnjom da će je strjeljati. Mij sin vrišti i moli da mu puste njegovu mamu. Moj brat sa njima vodi žučnu raspravu ali se neki "junak" ne obazire na njega, kao da ne postoji. Tada moj brat gubi kontrolu nad sobom. Počinje da prevrće sve oko sebe. Uvidjevši da će doći do problema oni puštaju moju ženu da nastavi vožnju.

To nije kraj našim mukama. Dolaskom u Vogošću moj sin se neprestano tuče sa djecom u komšiluku. Zbog toga stalno dobija batine od mene i žene. Jedne prilike ga pitam: "Zašto se sine stalno tučeš sa djecom". On mi stidno odgovori: "Zato što mi psuju balijsku majku". Njegova tableta za bol od tog kompleksa, bio je njegov otac koji se hrabro borio za srpski narod.

U ljeto 1993. godine, bio sam komandir svih jurišnih grupa Vogošćanske brigade. Planovi za tu akciju bili su u mojim rukama. Poslije mnogo priprema približavao se dan napada. Pred sami početak akcije na moja vrata dolazi civilna milicija koja zabranjuje kretanje iz kuće mojoj ženi. Naredbu su dobili od Rajka Koprivice! Odlazim ljut u komandu. Predajem planove napada i saopštavam da u narednoj akciji neću učestvovati. Akcija je odgođena za neko vrijeme. Uslijedila su ubjeđivanja da je to nesporazum.

Raspitao sam se kod mojih saboraca koji su bili u mješovitom braku kao ja. Saznao sam da nikom drugom nisu dolazili na vrata. Bio sam razočaran. Počele su da me more misli ako poginem kako će moja porodica završiti u tom gradu. Imao sam prijatelje u koje sam vjerovao pa sam se vatio u borbe i vodio tu akciju.

Ljeta 1994. godine, bio sam u komandi V. P. kada se na vrata pojavili moja žena i sin, oboje uplakani. Rekli su mi da ih psihički bolesna Ceca ganja po pijaci sa prijetnjom da ih zakolje. Odlazim na pijacu da vidim šta se dešava, a u kafani od mojih ratnih "drugova" Kljopija i Zgure, sjedi Ceca, jede ćevape, pije sok, a na stolu puna kutija cigara i upaljač. Moji "dobri drugovi" su častili Cecu za dobro odrađen posao. Mnogi koji su poznavali Cecu znaju da ona to sebi nije mogla priuštiti!

Moja žena zbog takvog odnosa prema njoj, noću kada ja nisam kući nagurava teški šporet na vrata da bi se zaštitila. U toku rata moja žena od mene nikada nije tražila da napustimo Vogošću, zanjući za moje obećanje pokojnom ocu!

Spiro Spiric : Novi Banovci

21143

21.03.2009

Provale stanova u Vogosci

Ovo sto se desilo "Vogošćaninu Pravom", nije jedinstven slučaj. U Vogošći je to u toku rata bila normalna pojava, a znamo da je u istoj ostala šačica muslimana i da oni i ako su htjeli nisu smjeli provaljivati u stanove.

Sličan događaj desio se u mom stanu u kojem je sa ženom i djecom živio pokojni Špiro. Negde u maju ili junu 1994. godine, poslije godišnjice Špirine pogibije došli su iz Niša njegova supruga i djeca da budu malo sa nama. Pošto je Vogošća u to vrijeme imala struju, odnio sam im televizor marke Šarp, da djeca imaju šta da gledaju. Ko je od Špirinih prijatelja dolazio da vidi djecu ne bih znao tačno reći, ali odmah nakon njihovog povratka u Niš, stan je provaljen pa je između ostalih stvari koje su odnijete, odnešen i taj televizor. Međutim, na veliku provalnikovu žalost, televizor se nije mogao koristiti bez daljinskog upravljača sa kojim se televizor dekodirao.

Nekoliko dana nakon provale, u dnevnim informacijama koje svakodnevno izlazile u Vogošći, pojavio se i oglas da se traži se daljinski upravljac za TV marke Šarp, a uz to i broj telefona na koji se može javiti. Odmah sam otisao u policiju, posto je provala bila prijavljena policiji i obavijestio ih da se obijač sam javio. Međutim, sve je ostalo na prijavi ali sam čvrsto ubjeđen da je provalu izvršio neko od onih sa kojima se Špiro družio u ratu, i koji su tačno znali šta sve ima u stanu.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21141

21.03.2009

Borba bez podrške

U toku rata nikada nisam dobio podršku civilnih vlasti! Bio sam okrenut borbi za naš narod. Civilna milicija je "ganjala kriminalce". Svaki moj pokušaj u da zaustavim kriminal dobio bih problem od civilne vlasti!

Kada smo postavili kontrolne punktove iz komande korpusa je došao Lugonja. Poslao ga je generalštab VRS da vidi ko je taj komandir oženjen muslimankom, radi kao drumski razbojnik. Kad je saznao o čemu se radi rekao je da zaboravima sve i nastavimo sa radom. Civilna vlast u Vogošći je preko Radovana i Mladića htjela da me smijeni!

Na sastnku SDS-a u Vogošći bilo je prijedloga da budem komandir civilne milicije, što ja sigurno ne bi prihvati zbog njihove mržnje koju su ispoljavali prema meni tokom čitvog rata. Vodeći ljudi bili su protiv toga zbog mog mješovitog braka!

Poslije rata sam otišao u Rogaticu da uzmem dokumente iz opštine pošto su prenešeni tamo. Rečeno mi je da nema mojih dokumenata jer su iznešeni samo do slova "K". U stanici je bio Motika Petar što znači da ni on nema dokumenata! Kada sam napustio zgradu pošao sam do auta koje sam posudio od mog brata. Guma je bila probušena sa nožem kako se nebi mogla ponovo zakrpiti! To su uradili dobri policajci iz Vogošće kojisu stajali na vratima svoje nove stanice i sa smijehom posmatrali kako mijenjam gumu!

U toku rata pijani civilni policajac istukla je vojnika Ljucu koji je čekao djevojku ispred srednje škole. Ovaj se požalio svom komandantu Radovanu. Komandant je pozvao mene i rekao o čemu se radi! Dogovorili smo se da odemo u policiju i ispitamo slučaj! Komandant, bezbednjak Ljuco i ja, smo otišli u policiju da vidimo šta se desilo! Ušli smo u prostorije i pitali gdje je njihov komandir? Rekli su nam, nema komandira, repetirali oružje i uperili na nas govoreći da napustimo stanicu ili će nas pobiti. U tome je bio najagresivniji upravo taj pijani policajac. Pokušavao sam da objasnim zašto sam došao ali je bilo uzalud. Uvidjevši da može doći do neželjenih scena pošli smo prema vratima.

Tada je izašao zamjenik komandira Petar iz kancelarije praveči se kao da ništa nije bilo. Ušli smo u kancelariju i razgovarali o problemu koji je nastao. Završili smo razgovor i otišli svako svojim poslom! Civilna policija je napravila tužbu protiv mene da sam izvršio oružani napad na stanicu. Kada sam dobio poziv nisam mogao da vjerujem!

Rajko Koprivica je bio pokretač svih akcija protiv mene od početka rata!

Kada su osuđeni Dabić i Lubina zbog zločina koji su počinili, Vogošćani su krivili mene što su ovi osuđeni zbog ubistva majke moga bivšeg prijatelaj Feđe. Umjesto da osude zločince koji su to radili.

Čitavo vrijeme rata sam u džepu svoje uniforme nosio pištolj 5, 65mm kako bi se mogao zaštititi od "svog naroda". Nakon završtka rata nisam imao od čega da živim, a Budi i Briga su počeli raditi na obezbeđenju političkih ličnosti. Moj dobar prijatelj Ljubo Lalić mi je savjetovao da napustim Vogošću i ne čekam zadnji dan, zbog moga bračnog stanja i mogućeg napada na moju porodicu. Nisam ga poslušao jer ako mi je suđeno da mi moj narod presudi neka tako bude. Ostao sam do zadnjeg dana, i pomagao ljudima da isele iz Vogošće. Iz policijskog magacina koji smo imali napravio sam 126 paketa hrane i podijelio po spisku svim pripadnicima vojne policije!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

21104

18.03.2009

Pogibija srpskog patriote

Na ovom svijetu nema ništa vrijedno da nadoknadi moj gubitak u otadžbinskom ratu! Živio sam u miješanom braku pa su mnogi sumnjali u moju opredeljenje. Početkom aprila 1992. godine, moj brat odlazi sa svojom porodicom u Suboticu i sa sobom odvodi moga četverogodišnjeg sina. Nakon pet dana, moja žena, ne mogavši da izdrži bez djeteta, odlazi za njima.

U međuvremenu, ja se dobrovoljno prijavljujem u hotel "Biokovo", i uzimam pušku da bi branio svoj narod. Pošto je bilo rizično da živim u Omladinskoj ulici, preselio sam se kod roditelja u sigurniji dio Vogošće.

Jednom prilikom, moj otac mi je rekao: "Moj sine ja sam mislio da češ nas ti izdati, a ono izdade nas tvoj brat"! Tata je sve one koji su napustili Bosnu smatrao izdajnicima, pa i sina koji će se vratiti. Ocu sam dao zavjet da ću braniti naš narod dok god sam živ!

Nakon povratka sa Žuči, 21. maja 1992. godine, zatekao sam presrećnog oca jer sam - dobio poziv za mobilizaciju. On je donosiocima poziva rekao: "Mome sinu ne treba poziv za mobilizaciju, on je već na Žuči! " Bio je ponosan na mene i to nije prikrivao!

Samo dva dana nakon moga povratka sa linije, u šumi pokraj zgrade u kojoj je otac živio, počela je pucnjava. Za mene je to bio znak da se hitno javim u jedinicu. Utrčao sam u stan, uzeo pušku i uniformu i trčeći sam krenuo prema komandi. Na ulici meci lete na sve strane. Bio sam zbunjen pošto su meci iz šume letjeli iznad moje glave, a tamo su se nalazili "naši borci". Morao sam da se krećem između zgrada, jer je tako bilo sigurnije.

Kada sam došao u četu, prišao mi je Brenjo i rekao da se vratim kući jer mi je otac teško ranjen. Rekao sam da to nije moguće, jer ja upravo dolazim i njegovog stana! On je insistirao da se odmah vratim kući! Kazao mi je i da je pogođen kroz prozor u stanu.

Okrenuo sam se i potrčao kući. U stanu našao nepomično tijelo moga oca kako leži na podu. Iza mene je u stan utrčao i Gojko Šojić, koji je počeo da viče "Ko je pucao u vojnika na mostu"? Kad je vidio mrtvo tijelo na podu, pobjegao je ne okrećući se za sobom.

Civilna milicija je došla i napravila zapisnik. U zpisniku je napisano, da je moj otac poginuo od snajpera iz sela Krše!

Sve mi je to bilo sumnjivo pa sa sam pokušao da ispitam cijeli slučaj. Provjerio sam rupe od ispaljenih metaka u prozore. Bili su ispaljeni iz pet različitih mjesta u šumi ispod prozora. Neki meci su proletili kroz stan i završili na zidu druge zgrade. Bilo je očito da su metke ispalili srpski borci! Tragao sam za istinom koju niko nije htjeo da mi kaže. Nakon dugo vremena, Zoran Živković mi je obećao da će mi biti svjedok za ubistvo moga oca, ali tek kad se rat završi jer u to vrijeme nije smio. Zoran je poginuo jula 1995. godine. Zorane Živkoviću neka ti je slava i hvala na obećanoj pomoći da istjeram istinu na vidjelo. Eto, ratna sudbina te spriječi u tome!

Maja 23 oko 20:00 časova, Marinko Ivanović je istrčao iz svog stan u pravcu šume. Njegov maloljetni sin je sa balkona pucao u zrak kao bi se stvorila slika da neko puca na vojnika! Kada je Marinko ušao u šumu naveo je "naše borce" da pucaju u mog oca koji je tada bio kod prozoru u svom stanu. Ispaljeni hici su usmrtili mog oca koji ode na onaj svijet ne znajući da ga ubiše "njegovi borci"!

Nakon svega toga nikada nisam pomislio da napustim Republiku Srpsku, a ubistvo je bilo planirano meni. To sam ustanovio na osnovu sakupljenih informacija!

Ovo pišem sa namjerom da ako neko prepoznao ovaj slučaj, a ima želju da pomogne da mi se javi! Komandir te jedinice je bio pokojni Desimir Lukić, neka mu je laka crna zemlja!

Možda vam je sada malo jasnije, zašto ne želim da pišem o profiterima!

Duka Centar : Srpska - Bih

20963

09.03.2009

komentari

Veoma mi je drago što mogu da pročitam, na ovom forumu, pojedinosti o sudbinama dragih ljudi koji su se rodili, odrasli, školovali se i dio svog života proveli u Vogošći. Što bi rekao Vojo Govedarica "lijepo mjesto u centralnoj Bosni". Nekim čudom sudbina me povezala sa tim ljudima.

Zahvalio bih se Pravom što mi je rekao za ovaj forum, gazdi foruma što nam je dao priliku da ponešto i napišemo, bar će nekome to uljepšati dan i obnoviti sjećanje na predratna i ratna dešavanja.

Mnogi su pitali za pokojnog Pićeta. Poginuo je nesrećnim slučajem na kućnom pragu. Sahranjen je u Vogošći, sestra mu se udala ima troje djece. Muža joj znaju mnogi Vogošćani a i Vogošćanke. Đuka živi na Sokocu, lako ga je naći, Slobo Jekić je u Švedskoj, Radan je u Beogradu.

Moram da iskažem i svoje razočarenje kad pročitam kako se daju olako ocjene o pojedincima. Meni je drago kad se sretnem sa nekadašnjim poznanicima i prijateljima iz Vogošće, ponašamo se ko nekad Hercegovci, Krajišnici... Sjednemo i evociramo uspomene, dosta toga se i zaboravi ali likovi su duboko usađeni. Držimo se ko Šiptari.

Vogošća i jeste bila Juga u malom pa smo imali i direktora, učitelja, doktora, inžinjera, glumaca, pjevača, mangupa, lopova i čega sve još. Svi su oni porasli i odrasli. Svi smo mi imali i različita iskustva sa pojedincima.

Boru sam poznavao i prije rata i za vrijeme rata i bio sam sa njim dva sata prije smrti pred Domom Zdravlja u Vogošći. Došli smo da vidimo povrijeđene i poginule iz kombija. Bio je strašno nesretan i kivan. Jedino što sam mu rekao u tom trenutku jeste da ne ide putem jer pada sumrak i da postoji mogućnost da je zasjeda ostala... ostalo je istorija. Nastavak dešavanja toga dana mi je ispričao Mišo Ž. A sve je počelo nesretnom Misočom. To je opisao Vogošćanin pravi. Na sahrani mu je održao govor moj prijatelj Dragoslav Bokan. Ali o tome nekada...

Sa braćom Jokić sam se upoznao negdje na treningu džudoa u staroj školi, te odatle datira i moje poznanstvo sa njima. Dule ili "oči moje lijepe" živi na Jahorini ima dijete, a ponekad mu dođe i buraz Vitko. Onaj ko je živio u Vogošći znaće da su Vitko, Sirar i Mujo bili nerazdvojni. Crnčili su napolju, to je život koji su mnogi izabrali pa prema tome ne treba ni osuđivati. Mislim da je u ratu Vili bio maksimalno korektan to je opisao i "Vogošćanin Pravi".

Šta reći o Gagi sem da je izranjavan i da živi negdje u Zemunu. Svi mi imamo i mane i vrline. Ovaj je imao više ovog prvog. Takav se rađa.

Moram reći da sam dobro poznavao i pokojnog Špiru, njegovu suprugu Snježanu V. dj. Kad god smo se sreli uvijek je bio nasmijan i vedar i optimista ali mi nikad neće biti jasno što je nosio onoliko prstenje na rukama. Nebojša Lazić ga je volio ko sina.

Šta reći o Mladenu Kuzmanu, djete čovjek. Bebi faca, mnoge cure su zbog njega vene sjekle. Sva ta djeca su brzo odrastala a mi stariji smo imali tu privilegiju da učimo od starijih mangupa, pa smo imali i više iskustva. Svim poginulim borcima koji utkaše svoj život u ovu Srpsku neka je vječna slava i hvala.

Jednom je jedna dama rekla da smo svi mi profiteri. Kad sam je pitao zašto odgovorila mi je: ostali smo živi. I za kraj bih poručio onima koji osporavaju opravdanost srpskog otpora prema nezavisnoj BiH 92. Ničije maslo nije za ramazana, pa ni vaše. Vi ste više galamili pa se svijet digao, mi smo ćutali i trpjeli a tralo nas je dobro.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20946

07.03.2009

Diverzanti

Očito da si bio borac na liniji, pa tako i ne vjeruješ da je neko imao petlju da ode na drugu stranu grada. Pravo da ti kažem ti da si mene vidio u gradu, ne bi posumnjao da sam neprijatelj. Možda bi još popričao koju sa mnom. Pitanje je samo da li smiješ to uraditi a da li je to moguće o tome se ne može pričati, jer ti to ne vjeruješ pa te je apsurdno i ubjeđivati.

Ja sam upravo radio onako kako ti ne očekuješ i to je najbitnije za uspjeh u akciji. Ja nisam jurišao kao Rambo ja sam bio kukavica ali sa dobrim rezultatima. Zato sam danas živ!

Pitar : Sarajevo Bih

20943

07.03.2009

Prelasci na drugu stranu

Ljudi su skloni svakojakim vjerovanjima i pričama a i na našoj strani je bilo kojekakvih priča o pojedincima koji su išli čak do Pala na kafu. Nema ni promil šanse da je neko sa "vaše" ili "naše" strane, pored svih rovova, patrola i punktova, mogao sa nekim poznanikom šetati po kafanama i prepoznavati svoje bivše komšije.

Jedino mjesto na kojem su se mogli nalaziti "prijatelji" su Delminijum i pojas između dvije linije na mjestima poput Hrasnog brda, Zečije glave, Stupskog brda i Kobiljače. Znam i za slučaj (dogovorenog) prelaska linije ali to je bilo pokriveno sa toliko očiju i cijevi da je svaki pogrešan korak bio fatalan. Radilo se o razmjenama na Grbavici i u Aerodromskom naselju.

Također, zasmetalo mi je pisanje o "našem" pokušaju diverzantskog upada u Vogošću i to tako da su se dva diverzanta prikradala iza psihičkog bolesnika koji je galamio. U to može vjerovati samo onaj koji nije okusio rata i linije.

Mike Andjic : Kanada

20941

06.03.2009

Miladin i Guz

Bio sam prisutan one noći kad je poginuo Miladin Musić i momak kojeg smo zvali Guz, čini mi se da je bio izbjeglica iz Visokog. Bio je haos, poginuo je jos jedan momak, Babić i bile su ranjene dvije djevojke od "nenaoružanih" mudžahedina.

Gazda, zamoli Forevera i Pravog da mi se jave na E-mail, ako hoće, jer moramo se znati.

Pozdrav!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20911

04.03.2009

Opticke sprave

Vojna policija je imala pasivnu optiku koju ni jedna druga jedinica nije imala. Izgledala je ovako: nosač optike sa gumenim kaišima sa podešavanjem za šljem ili direktno na glavu, sličan onom za gas-masku, laganim pokretom rukom skida se sa očiju prema vrhu glave i obrnuto. Na sredini izmedju dva okulara bilo je kuciste za dvije AA baterije.

Bile su veličine dvogleda za konjske trke, tako da je bio lagan za nošenje pa se zbog toga zovu naočare a ne dvogled.

Uređaj je bio praktičan za rukovanje. Danju se mogao koristiti kao običan dvogled, kada se baterije isključe iz upotrebe. Prilkom noćnog korištenja bile su veoma male šsanse da se uleti u minsko polje zbog kontrasta zelenih boja. Na terenu se mogao vidjeti neko ko je zapali cigaru na velikoj daljini, čak i ako je u zaklonu.

Onaj ko je prvi put uzeo taj uređaj na korištenje, dobio bi veliku sigurnost za izvođenje noćnog dejstva. Bilo veoma bitno nabaviti radio opremu sa mikrofonima za svakog pojedinca, oružje sa prigušivačima i pancire. Jedinica bi se vrlo brzo popunila ljudstvom od vec postojećih junaka. Za tu hrabrost bilo je poželjno da bude i novčana nagrada, kao što je to imala Specijalna policija.

Tako je, kada smo vratili Jasen 1995. godine, Sara nagradio cvoje borce sa 50 DM po čovjeku. Kada smo otjerali mudžahedina sa ceste prema Kameničkim stjenama dobili su 100 DM. Naša jedinica ne bi koristila artiljeriju za posjedanje linije pa samim tim pravili bi veliku uštedu našoj armiji.

Međutim, naš plan za noćna dejstva je - propao.

Tihi : Rusija

20908

04.03.2009

Prelasci

U ljeto, 1992. godine, posle višednevnog izviđanja muslimani su u zoni Blagovačkog bataljona napali na kotu 850 na Žuči. Bilo je to za vrijeme ručka, pa su gotovo svi su napustili rovove izuzev dva starija borca, Žuge i Košarca. Košarac je poginuo, dok su Žugu uhvatili živog. Pad linije nas je koštao još jedne žrtve, mislim da je to bio jedan borac iz Rajlovačke brigade.

Veoma brzo, preostali borci na liniji su se organizovali i krenula je akcija vraćanja položaja. U pomoć su došli Penini i Borini vojnici, pa je prilikom povratka linije poginuo i Milorad Skrkar zvani Zajko, upravo onako kako je to nedavno opisao neko na ovom forumu.

Sledećeg dana, Vitko je na samo njemu znani način otišao u Sarajevo, da bi sa Ćelom obilazio zatvore tražeći svoga tetka Žugu. Međutim, nije ga našao jer su izgleda ovog borca zarobili mudžahedini.

Ovo su vam it prelasci o kojima pošete. Vitko je i jednog od osnivača Zelenih beretki iz Vogošće ( H. H. ) prebacio u Sarajevo, u stan svoga kuma S. G. , i čitav rat ostao u kontaktu sa njim preko motorole. Bio je u kontaktu i sa svojim drugovima po poslu kojim se bavio, a koji su vodili napad na Pretis, početkom 1992. godine. Bili su to V. P. , P. P. , Ð. M. i H. H. Vjerujem da je on i danas u kontaktu sa njima. Eto, tako je ratovao Vitko!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20901

04.03.2009

Sumnjive pogibije

Mnogi borci su mogli da poginu od naših pušaka. To nije čudno ako neko pogine sa vatrom iza naših leđa ili od naše granate. Navešću nekoliko primjera za to.

Prilikom napada na njihove položaje, kada naiđemo na rov koji nisu napustili muslimani, pokušavali smo da ih istjeramo sa artiljerijskim projektilom. Prišli bi rovu što bliže, a to je uglavnom na tridesetak metara od njih i navodili bi artiljerca da gađa. Svi koji smo to radili znali smo da mi navodimo artiljeriju na sebe jer se precizan pogodak računa i pedeset pa i sto metara od cilja, što znači da se nalazimo u tom krugu.

Često sam razgovarao sa artiljercima koji kažu da u tom slučaju samo pomjere nišansku spravu lijevo ili desno i vrate je na isto mjesto. Poslije toga ispucaju projektil i mole se Bogu da ne pogode nas.

Takva navodjenja artiljerije Vrbas je često koristio baš na samog sebe, kao i naš Mićo Vlahović.

Druga stvar je što smo prilikom osvajanja rovova uglavnom išli jedan za drugim. Komandir ili najhrabriji krene napred a ostali ga prate. Kada nastane pucnjava, mnogi bi mogli da ispucaju rafal baš u onog ko je ispred svih.

Treća stvar je kako sam ja ratovao. Kad bi se krenulo naprijed niko ne bi očekivao nekog svog da dođe sa te strane. U slučaju da se neko pojavi velika vjerovatnoća je bila da će biti ubijen.

U jednom mom tekst na Mošavačkom brdu sam spomenuo jednu situaciju. Kada smo se povukli u sred noći, sa brda prema nama su došla dva naša borca koji nisu znali šta se dešava. Prijetila im je velika opasnost da ih ubijemo. Kad smo ih razoružali počeli smo ih tući zbog velike psihološke napetosti u nama. To je bila instiktivna reakcija. Nismo ni znali da ih tučemo.

Jos jedna stvar koju mnogi ne pominju. Kad se odluči da se ide naprijed u osvajanje rovova svaki borac je svjestan da može poginuti na izvrsenju zadatka. To je bio veliki psiholoski pritisak pa se u takvim situacijama mogu desit neželjene scene. Mnogi koji nisu išli naprijed nisu ni svjesni tereta u borcima koji ulaze u okršaj bez zaklona. Ja lično sam prvo pucao, pa onda gledao ko je bio ispred mene.

Jedne prilike me je moj dobar prijatelj pitao "Kako bi ti reagovao kada bi vidio nekog svog druga ispred sebe". Moj odgovor na to pitanje je bio kratk i jasan: "trrrr... ".

Zato bi bilo dobro da se danas ne spominju takve mogućnosti. Moje mišljenje je da su naši heroji poginuli zato što su oni tako odlučili. Dobrovoljno i hrabro! Mogu samo da kažem neka im je vječna slava i veliko hvala za sve što su učinili za svoj narod.

Svi naši jurišnici su bili dobrovoljci u svojim jedinicam i akcijama.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20890

02.03.2009

Diverzanti u Vogosci

Pošto smo imali solidnu opremu za noćna dejstva, Vrbas je povremeno davao zadatke u cilju osposobljavanja nove jedinice za noćna dejstva.

Plan sa presednikom opštine je propao ali Vrbas nije htjeo da izgubi priliku za stvaranje takve jedinice. Davao je zadatke koji su ličili na policijske, a ujedno i ojačavanje te jedinice za ozbiljnije zadatke kada se za to ukaze potreba.

U jednom dijelu linije od "Pržionice" pa do šume ispred Fakulteta, nije bilo postavljeno ni jedno osmatračko mjesto pa je postojala mogućnost od upada neprijatelja iza naših leđa. Taj dio linije je držao Blagovački bataljon. Po nekim informacijama livada je bila minirana u više navrata a nije postojala minerska šema. Mnogi borci su vjerovali da je livada dobro obezbjeđena.

Jedne prilike tom livadom je izašao psihički bolesnik Ðoko Djokić i otišao u pravcu Sarajeva. Tako se došlo do zaključka da livada i nije tako dobro obezbjeđena kako su mnogi mislili. Vrbas je posumnjao da bi taj prostor mogao da bude povoljna za šverc sa neprijateljom. Dao je zadatak vojnoj policiji da utvrdi koliko je livada bezbjedna i ima li targova koji bi ukazali na trgovinu. Otišli smo u komandu Blagovačkog bataljona i najavili ulazak na taj dio terena. Komanda je obavjestila borce na liniji da će grupa ući ispred linije da se osmatra oprezno kako ne bi došlo do neželjenih scena. Sa nama je pošao i miner iz Blagovačkog bataljona koji je poznavao minsko polje.

Ušli smo od samačkih baraka i polako se prebacivali kroz minsko polje. Išli smo oprezno u pravcu Fakulteta. Po livadi nismo našli nikakvih tragova koji bi pokazali da se trgovalo na tom dijelu terena. Prišli smo blizu muslimanskim položaja po livadi koja nije košena par godina. Sa nama smo ponijeli bijeli konac koji smo razvukli po zapuštenoj travi. Taj konac je trbalo da povrmeno obilazimo kako bi utvrdili dali se neko kreće tim djelom linije.

Zadatak još nije bio kompletno završen, a niz Glavicu u pravcu Fakultet čuo se dobro poznat glas našeg Vogošćanina. Psihički bolesnik Zdravko koji je za jednu cigaru pjevao raji po Vogošći nekako je dospio i do njihovih linija. Njegov glas se prolamao po Ugorskom. Neprestano je pjevao i kretao se prema Vogošći. Kada stigao do rova ispod TAS-ove kapije nastalo je pucanje sa naše linije. Meci koji su ispaljeni počeli su da ugrožavaju našu grupu. Nastala je žestoka pucnjava sa obje strane. Morali smo da se zalegnemo i sačekamo da se situacija smiri.

Kada je sve utihnulo, mi smo se bezbjedno izvukli i otišli u Blagovačku komandu da vidimo zašto je otvorena vatra. Tamo smo dobili informaciju da je Zdravko pokušao da uvede dva muslimanska vojnika u našu teritoriju. Borci iz rova su ih primjetili pa su bili prisiljeni da otvore vatru na njih. Zdravko je išao glavnom cestom a oni su išli paraleleno sa njim pored ograde od "Ogreva". Plan je bio da Zdravko privuče pažnju na sebe, a oni da se neprimjećeno provuku u naselje.

Tako su naši borci spriječili upad diverzantske grupe u našu teritoriju. Ja im ovom prilikom čestitam na odlično obavljenoj odbrani tog dijela linije.

Zdravku smo ujutro našli u njegovom stanu. Njegova žena je potvrdila da on nije bio kući nekoliko dana. Kući je dosao rano toga jutra i da je bio putpuno mokar. Sve činjenice su ukazivale da su muslimani pokušali iskoristiti bolesnog čovjeka kako bi se ubacli iza naših leđa. Zdrvko na ispitivanju nije priznao ništa, a kako je bio umni bolesnik pušten je kući.

Kada muslimani pišu da su ulazili u Vogošću, možda misle na taj njihov pokušaj.

Ja mislim da se tu radi o pojedincima koji su dolazili u Vogošću da sklapaju svakojake poslove sa nekim profiterima: trgovinu ljudima i robom. Za par takvih "loših Srba" iz Vogošće znam i ja. Naravno, kada bi se ti muslimanski lopovi vratili u Sarajevo, hvalili bi se da su "upadali do spomenika". Naravno, njihove prave namjere nisu odavali.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20829

27.02.2009

Ispravka

Nakon objavljenih komentara Mlađe i Razvigora došao sam do zaključka da se opis naše borbe na putu Semizovac-Srednje dogodio kod Korita i Lipe, a da smo ih protjerali u pravcu Kameničkih stijena. Prošlo je mnogo vremena pa mi je veoma teško da se sjetim tačnih naziva svakog dijela linije. Vi koji poznajete teren a bitku možete prepoznati bilo bi dobro da je dopunite tačnim podacima.

Hvala vam za ovaj komentar koji me je vratio u ta vremena!

Oko : Bijeljina

20826

26.02.2009

Srdjan Vukovic

Da li misliš na Dugog što je poginuo na Moševačkom, dan posle pada Jasena. Bila su dva Francuza, veliki i mali, Stafan i Danijel. Pisaću i o njima uskoro da se ne zaborave. Pozdrav tebi Srđane, mislim da te se sjećam iz tog perioda.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20825

26.02.2009

Za Srdjana

Sa tim momcima nisam puno ratovao ali sam opisao jednu našu zajedničku akciju na Lađevićima 1995. godine. Poslije Mićine pogibije Dugi je preuzeo taj vod. Bili su dobra ekipa. Oni su napunili olovom onog njihovog komandanta koji se prestavljao na motoroli kao Dule. Na pitanje: "Da li ste vi 126. brdska brigada" ovi momci su im dali žestok odgovor.

Francuz je bio strašn momak, uvjek spreman za šalu pa mu i u najtežim trenucima padne neka ludorija na pamet. Bilo je puno dobrih priča o tim momcima ali je vrijeme učinilo svoje. O njima bi Oko mogao puno toga da kaže pošto je bio dio njihove ekipe. Nadam se da će to učiniti. Da je ovaj sajt bio prije 10 godina ja bi tu svašta mogao da napišem i veselog a i tužnog života. Ovako šta je tu je.

Hvala za podršku!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20817

26.02.2009

Za Oko

Hoću da ti se zahvalim za tekst o napadu na PSC i tačnosti podataka koje si naveo. Sjećam se tog nemilog događaja i svih detalja koje si naveo. Mićo je rekao da polazi jer ne može više čekati Minju i njegove borce!

Poslije pogibije Neše i ranjavanja Grge, Curke i njega počeo je da psuje na nas misleci da lažemo za uspjeh na Šabanovoj kući i Glavici. Te dvije tačke su dominirale tim terenom iznad Fakulteta i PSC-a, pa je bilo pravo čudo da ste vi imali toliko problema u vašem napadu. Kasnije smo ustanovili da je to bila borba za Fakultet pošto su imali veliki broj boraca smještenih u njemu. Sedam dana su izvlačili ljudstvo i opremu iz te zgrade.

Ovom prilikom bi te zamolio da pišeš još neke tekstove u kojim bi svi mogli da učetvujemo i dopunimo iz više uglova. Tako bi svaka bitka mogla da se detaljnije opiše i stvori bolja slika o toj akciji.

Nadam se da moja dopuna neće biti pogrešno protumačena i da želim samo pomoći kao što očekujem da se i moji tekstovi dopune na isti način.

Vogoscaninp Pravi : Vogosca

20806

25.02.2009

Nebojsa Lalic-Neso

Ko je bio Nebojša Lalić - Nešo? Oko srca mi se steže čim pomislim na tog heroja. Za njega nemam pravu riječ da kažem kako bi vam dočarao koliki je on heroj bio. U mojim tekstovima često se moglo pročitati njegovo ime i uvjek u nekoj drugoj jedinici sa novim herojskim podvizima.

Poceo je rat u Peninoj herojskoj jedinici. Bio je jedan od najhrabrijih, a poslije Peninog ranjavanja odlazi u Vojnu policiju gdje se ponovo isticao velikim junaštvom na svim ratištima gdje je ta jedinica učestvovala. Nakon pada Žuči odlazi u Jurišni vod Vogošćanske brigade.

Dolaskom Miće Vlahovića priključuje se izviđačkom vodu. U operaciji "Prsten" u jurišu kako je samo on mogao da izvede nesebično daje svoj život za slobodu srpskog naroda. U svim akcijama u kojim sam bio sa njim išao je uspravan i ponosan pa je kao takav i ostao u mome sjećanju.

Nebojša Lalić - Nešo je poginu zajedno sa našim herojem Grgom, u jurišu iz kojeg se nikada nisu vratili. Neka i je vječna slava i veliko hvala za takva junaštva. Ostali su duboko urezani u mom pamćenju.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20803

25.02.2009

Za posjetioce ove stranice

Dragi saborci, čini mi se da smo konačno krenuli u odlučujuću bitku za oslobođenje naših heroja od zaborava. Ova bitka je možda i najteža koju smo imali do sada, ali je odlučujuća. Nakon četrnaest godina mnogi borci su zaboravili šta su radili, a kamoli šta su radili poginuli heroji.

Ja sam ima 31 godinu kad je počeo rat, a sada imam 48 godina. Ako budem čekao bolje vrijeme da nekome kažem šta je bilo mislim da će biti i suviše kasno. Da li ću doživjeti taj dan? Hoće li našu djecu interesovati naša priča? Da li će je podržati? Sva ta pitanja me tjeraju da kažem sve ovo u nadi da mi se priključite i kažete vašu priču. Vašu istinu!

Ne treba da se stidite. Pišite i samo pišite. Ako si u ratu bio junak, ispričaj svoju priču - nemoj da se kriješ.

Hvala svima onima koji su se uključili na ovaj forum i pomogli da se otrgnemo od zaborava, jer naš narod je to zaslužio!

Oko : Bijeljina

20796

25.02.2009

Grga, Neso, PSC

Ja sam o Grginoj i Nešinoj pogibiji nedavno pisao, a vidim da i "Pravi" ima nešto da doda. Mnogo prije nego što je krenula akcija na PSC i Glavicu, dogovorena je razmjena Grginog brata, ali se desilo da je i akcija krenula na isti dan.

Krenuli smo rano kroz ogradu TAS-a, pored "Zorine kafane" pa sve do Jaranove. Tu sMo se rasporedili u grupe i obezbjedili smo desnu stranu mosta i potok da nam muslimani ne bi mogli doći sa te strane. Neki su bili na spratu jaranove kafane, da osmatraju "Plivu" i Fakultet. Samo je još trebalo da pristigne Minjina grupa da nam čuvaju lijevo krilo tj. pravac "Plive" i vrh Menjaka. Minja je kasnio a Koko i njegovi su već krenuli i imali uspjeh na Glavici.

Krenuli smo i mi. Prvo su Mićo, Nešo, Grga i Ćurka pretčali cestu. Mićo je nožem od automatske puške rasjekao ogradu da možemo proći. Nas četvorica smo čekali da nam Mića da ugovoreni znak da pređemo cestu.

U jednom trenutku je počela pucnjava. Broving iz pravca "Plive" sipao je vatru po njima. Bili su primjećeni od muslimanske straže čiji se rov nalazio odmah pored vrata "Tehničkog pregleda". Prije nego što je poginuo, Nešo je uspio eliminisati jednog njihovog stražara. Mi nismo mogli da predjemo cestu jer nas je sa Menjaka tukao broving. Pored toga, nismo imali ni lijevo krilo tj. Minja je došao kasno.

U toj akciji Mićo Vlahović je ranjen u vilicu, Ćurka u lijevi lakat a Grga u nogu. Ćurka je pokušao da izvuče ranjenog Grgu, ali nije mogao zbog rane na ruci. Mićo je vukao poginulug Nešu. Moram napomenuti i to da je Nešo imao na sebi dva pancira. Miću smo jedva natjerali da ode i previti vilicu. Vratio se brzo i to sa transporterom iz kojeg je istjerao Alija, jer nije htjeo da krene sa transporterom da nam daje podršku da izvučemo Nešu i Grgu.

Ovom prilikom se zahvaljujem linijašima Blagovačkog bataljona koji su nam svojom paljbom i pravljenjem dimnih zavjesa omogućili da iznesemo pale drugove. Prvog smo izvukli Nešu. Skino sam škorpion koji je Nešo uvijek kod sebe i nakon akcije sam ga dao njegovom bratu Lakiju.

Grga je bio čovjek vedra duha i uvijek raspoložen za šalu. Kada smo ga izvukli desna ruka mu je bila stisnuta i napravljen šipak dok mu je lijeva ruka bila puna zemlje.

Grgina supruga i djete su u to vrijeme bili u Srbiji. Njegov sin je bio jako puno vezan za njega, pa je pao u nesvjest kada je čuo da mu je otac poginuo. Čuo sam i da je kasnije imao problema, ali ne znam ništa o njima.

Nešina supruga je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Rodila je sina kome su dali ime Filip.

Izvinjavam se ako sam nešto zaboravio, jer puno je godina prošlo od tada.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20769

24.02.2009

Treba pisati o nasoj borbi

Poštovani Aco,

sve što si napisao je potpuno tačno, ali je činjenica da su podržani od Amerike pa se svaki američki film na tu temu takođe pravi da se naš narod predstavi u negativnom svijetlu. Američki ambasador u Zagrebu je izvještavao o radu Franje Tuđmana i njegovim ustašlucima, ali to nikada nije objavljeno u javnosti iz istih razloga. Ni jedan film još nije napravljen o stradanjima srpskog naroda. Nažalost i naša matica pravi slične greške iz razloga da bi zaradila novac, a to se negativno odrazilo na nas. Film "Turneja" je odličan i dosta realan ali opet negativan po nas.

Rat se desio, i bilo je svašta na svim stranama, ali treba pisati i o našim stradanjima, ali i o junaštvima. Naši junaci to neće, nego kritikuju jedni druge i otimaju se za slavu. Mi moramo promjeniti tu situaciju u našu korist, a ovi tekstovi bi uveliko mogli da pomognu nekom srpskom patrioti da počne snimati takav film. Ja se ne osjećam zločincem što sam branio svoj narod, pa iz tog razloga ću da pišem šta smo sve radili. Pominjem mnoga imena učesnika tih slavnih dana, ali i danas mi tražimo da se pišu samo nadimci. Pitam se dokle ćemo tako? Mnogi heroji odoše u zaborav, a to i jeste njihov cilj. Muslimanski heroji dobijaju nazive ulica, a vidi koliku mi borbu vodimo za našeg heroja Miću Vlahovića. Čak smo spremni da platimo troškove za taku akciju. Zato pišite, pa taman kad bi svi završili u zatvoru jer i to će proći, ali heroji moraju ostati upisani u našu istoriju. Narod mora pritisnuti političare da se bori za svoje heroje jer su im oni omogućili da dođu na vlast.

Ja sam izabrao ovakav put u nadi da će mi se mnogi pridružiti. Sve to ide nekako stidno jer se boje da ne bude hvalisanje. Mnogi pokućavaju du upiću sebe u neke bitke i ako tu nisu ni bili. Zato piši o svemu onome čega se sjećaš. Ako bude dovoljno tekstova o našim junacima i biće dovoljno materijala i za nać projekat.

Dragomir : Republika Srpska

20753

23.02.2009

Ispravka

Kljopi je ranjen od tenkovske granate, Pesak u ruku. Takođe Toće nikada nije bio u navedenoj ekipi na Žuči. Zaboravio si Popu. Među prvima gore u đipu je izašao i Vitko.

Struja : Rogatica

20745

22.02.2009

Moj komentar

Ima jedna stara izreka koja otprilike ovako glasi: "Nije sramota pasti, sramota je ne ustati! ".

Po prirodi se teško odlučujem na izvinjenje, ali zbog "ljudina" koje posjećuju ovaj forum treba zanemariti i neke lične principe. Mislio sam da će moj komentar djelovati stimulativno, ali eto posle ovog teksta mislim da će ti biti sve puno jasnije.

Moje lično mišljenje je da su čitaoci ovog foruma oni koji su za Republiku Srpsku dali ono koliko su mogli i da se sutra njihovi potomci neće stidjeti imena svojih djedova. Za nas koji se sakupljamo ovdje treba puno više od jedne riječi da bi se uvrijedili.

Živjeli vi meni moji gastarbajteri.

Umalo da zaboravim, evo sada je 02:55, da se zahvalim "Vogošćaninu Pravom" na komentaru o Mladenu Saviću, drago mi je da dijelimo isto mišljenje, u šta nisam ni sumnjao. Posebno se zahvaljujem za pojasnjenje o pokojnom Mići Vlahoviću.

Zuti Mrav : Srbija Novi Sad

20716

20.02.2009

Jezevi

Tesa, Koko, Maka, Oka, Veba, Mića, Željko, Toče, Zgura, Kljopi, Denis i čovjek koga uopšte ne spominjete a jedan je od najzaslužnijih u toj ekipi - mali Taka! To je bila prva postava Ježeva i prva u formiranju linije i tako su ovi junaci omogućili opstanak Vogošće! Poslije toga su počeli dolaziti i drugi dobri borci, kojima isto tako treba spomenuti ime! Jer na Ježeve su išli samo probrani što se kasnije i potvrdilo. Jer kada idu Žuti Mravi na Ježeve, tu noć stanovnici Vogošće miro spavaju, vjerujte da je tako bilo. A krenulo je sve iz hotela Biokovo... do sledećeg javljanja,

Veliki Pozdrav!

Oko : Bijeljina

20656

15.02.2009

RE: Prodavanje granata

Pravi objekat je TAS, onaj dio fabrike prema Jaranovoj kafani. Šta se dešavalo ne znam, ali nešto jeste dok su nas poslali da ih tražimo.

Vidim da znaš za ice-uredjaje. Onda znaš i mene, jer su samo tri osobe vidjele i isporbale te uređaje one noći.

Još uvijek pamtim riječi: "Kada se rat završi, i mi ćemo imati beneficije i pogodnosti za bolji život kao što su imali borci posle drugog svjetskog rata".

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20654

15.02.2009

RE: Prodaja granata

Dali možeš da kažeš o kom se objektu radi. Rat je završen, pa sada to više i nije tajna da se zna. Pored toga, o kom periodu govoriš? U vrijeme kada je Vrbas bio komandant na našim prostorima je bila mala vjerovatnoća da se tako nešto ostvari. Sumnjalo se da ima sitnih švercera, ali krupne niko nije spominjao.

Naša jedinica je radila na tome i to uglavnom noću. Tragala je za mjestom na kojem bi moglo da se trguje. Jedino mjesto koje je ostalo sumnjivo je dio Hotonja gdje je pogino unaj borac što je pošao da popuni prazan rov. Musliman je tu nesto čekao, pa je naš borac kad ga je vidio vjerovatno pokušao da puca u njega. Musliman ga je ubio i pobjegao. Mi smo sumnjali da je on naletio na dogovoren sastanak. Na tom mjestu je otkrivena utabana staza prema muslimanskoj liniji po kojoj smo ustanovili da je više puta korišćena.

Ako bilo prodaje granata, onda je u to morao biti umješan Motika, direktor Pretisa, a organizacija je dolazila od nekoga sa vrha. Te stvari mi "mali" ne bi mogli zaustaviti. Po meni, to što ti pominješ, ne mogu biti granate. Ja sa radio uređajem dogovaram prodaju, pravim granatu, prevozim do mjesta prodaje, pravim sebi obezbeđenje od naših i njihovih da me ne uhvate u tom poslu i na kraju preuzimam novac. Po meni, to je nemoguće. Možda ja još uvijek vjerujem našim ljudima više nego što treba, ali je bolje i to nego da budem sumnjičav na svakoga oko sebe.

Jedino što se moglo desiti je da su prazne čaure prilikom vraćanja sa oruđa prebacivane na drugu stranu. Nisam pristalica pisanja o švercu jer to može da poljulja moral kod našeg naroda i ako, ne daj Bože, ponovo dođe do nekih sukoba naš narod neće imati volje da brani svoj narod.

Jedne prilike sam razgovarao sa jednim Šiptarom u Srbiji i on mi je ovako rekao "Vidite vi kakvi ste vi ljudi. Do juče ste se kleli u Mladića kao u Boga a danas ćete da mu skinete glavu! "

Tada mi je rekao i da svi oni, ma gdje da žive, daju mjesečno minimum 30 DM za "Kosovo Republiku" pa i oni što djecu marmeladom podižu. Lopove kriju od srpske vlasti pa kad stvore državu on će da im sude ali neće dozvoliti to srbima.

Od tog monenta sam i ja odlučio da budem kao Šiptar jer se samo tako se može stvoriti i odbraniti Republika Srpska.

Poštovani prijatelji, zato vam je moj savjet da zaboravite na šverc i borite se za svoju državu jer je u ovom trenutku to naš jedini cilj. Tada ćemo pričati ko je ko, ko je šta. Tada ćemo svi moći da napićemo svoje ime na ovom sajtu.
Neka vas Bog cuva i svako dobro!

Oko : Bijeljina

20638

14.02.2009

Prodaja granata

Sa sigurnošću ne mogu reći da li je bilo prodaje granata, ali gdje ima dima ima i vatre.

Sa obzirom da smo imali veoma dobar prislušni centar, jedne prilike smo dobili naredbu da se jedan određeni objekat velike površine pretraži i nadje osoba koja je preko stanice dogovarala prebacivanje neke robe na drugu stranu. Sumnjalo se na granate ali to nikada nije dokazano, osobu koja je to dogovarala nismo uspjeli naći jer je objekat bio veliki.

Kada bi počela da se piše Crna knjiga štamparija bi trebalo da radi dugo za to, a sve zaraćene strane bi imale šta da napišu. Jedna takva je nađena je u Crnoj Rijeci i predata korpusnoj policiji, sumnjam da je po tom pitanju nešto urađeno.

Da li može neko da opiše zarobljavanje Legije stranaca u kasarni Rajlovac, kao i opremu koju su imali. Kako su samo plakali ti strašni legionari?

Slavisa B..A : Mokro

20636

14.02.2009

Tromblon

Za Vogošćanina Pravog,

Druže, da li misliš na mene sa ovim "Slava"? Onaj tromblon što nije pravo eksplodirao, što me ona "ploha" spucala u leđa!
Ako na to misliš, znam ko si, puno te pozdravljam, čuvaj se...

Slaviša

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20620

13.02.2009

RE: Iza neprijateljskih linija

Sada kad si napisao taj tekst ja sam se sjetio da je tako nešto desilo. Nemam nikakvih dodatnih informacija.

Ja lično ne vjerujem da je Žuč bila prodata. To se nije moglo desiti bez znanja boraca na prvoj liniji. Sve dok se borci ne povuku iz rovova, od dogovora ništa. Kada je Žuč pala, za mene su jedinu odgovornost snosili borci koji nisu izdržali psihološki pritisak i počeli se povalačiti. Neki nisu ni osjetili borbu, a napustili su svoje rovove. Ježevi su imali najteži dio odbrane pa se nisu povukli. Nema te sile koja je mogla to prodati ako ja ostanem da se borim. Mnogi ljudi bi bili umješani, ako dođe do prodaje teritorije. Čitava komanda bi znala za tako nešto. Imali smo telefone po rovovima i rupove za kontakt sa komandom. Ljudi pobjegnu sa linije i odmah, dok još bježe viču kako je to prodato.

Možda griješim, ali mislim da na našim prostorima nije bilo prodaje. Za neke druge prostore ne znam. Bilo bi mi drago kada bi napisao tekst o tome kako su se naši borci našli iza leđa muslimanima.

Čuo sam za još jedan takav slučaj, ali na vanjskom prstenu, gdje su naši borci ostali iza leđa muslimana nakon njihovog prodora u naše teritorije. Lutali su tim prostorom nekoliko dana jer nisu znali gdje je naša nova linija. Bojali su se da ih mi ne pobijemo.

Aco :

20595

11.02.2009

Smesna strana rata

U toku akcije na Orlić, zbio se i jedan događaj koji je, pored svih tužnih trenutaka u tom danu bio i pomalo smešan. Nisam bio tu, ali su mi ga ispričali neposredni učesnika u njemu.

Bilo je jako toplo u septembru te godine, pa nije bilo baš prijatno nositi debele čarape u vojnickim čizmama. B se žalio i prije samog kretanja u akciju da nije trebao da obuje debele čarape, jer mu je vruće u njima... Slušao je njega njegov komšija Jaro, saborac u mnogim prethodnim akcijama, koga prozvaše tako jer mu to biješe uzrečica.

Prilikom jednog pretrčavanja zasuše ih balije rafalima, pa se oni skloniše iza nekog drveta tako da ni glave nisu mogli dići. Sve se odigravalo jako brzo, zujalo je sa svih strana...

Nedaleko od njih se nalazio neki stari, napušteni rov pa B predloži Jari da pretrče do njega i tu se malo dopune i konsoliduju...

I dok su pretrčavali do rova, mudžahedini otvoriše još žešću paljbu po njima. B prvi stiže do rova, i uskoči u njega...

Međutim, kako je prethodnih dana padala kiša, rov je bio napunjen vodom gotovo do koljena...

B je štitio Jaru dok je pretrčavao, pa i on uskoči u rov bez i jedne ogrebotine...

U trenutku kada je uskoči u rov, zapljusnu blatnjava voda njegovog saborca, koga on odmjeri pa reče: "Eto, Jaro, rashladi i ti malo noge! "

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20581

10.02.2009

RE: Politika je kurva

Ja se potpuno slažem sa Željkom u vezi ovog teksta. Zbog toga ne amnestiram neke koji po mom mišljenju dadoše dio sebe u ovom ratu.

Moje mišljenje je da Joja poslije Dejtonskog sporazuma nije imao takvu moć kakvu je imao Rajko Koprivica koji je sebe proglasio generalnim direktoron Unis-a znajući da više neće biti presednik opštine.

Kamioni koje spominje Špiro nisu mogli doći zato što su odlazili u "Pretis" da bi novi direktor imao čime da rukovodi.

Joja je u to vrijeme otišao na Pale. Kad sam ja došao u "Panoramu" gdje je bio smješten, shvatio sam da u državi za koju sam se borio neće biti baš onako kako sam ja zamišljao. Njegovo obezbeđenje su bili Budi i Briga.

Niko od Vogošćanskih junaka nije bio kraj njega. Definitivno sam odlučio da napustim državu za koju sam se borio. Takvi pokraj njega mogu samo da me iznerviraju i da napravim neki nepromišljen potez, koji bi moju porodicu i mene mogao skupo koštati. Napusti sam Republiku Srpsku i evo već 13 godina tumaram po svijetu sa tugom i sjećanjem na sve te junake koji dadoše svije živote za ono u šta su vjerovali. Neka im je vječna slava i hvala.

Zato danas u mojim tekstovima amnestiram sve koji su se istinski borili za nasu državu. Samo tako možemo doći i do konačne pobjede koju svi priželjkujemo. Nezavisnost!!!

Zeljko Tomic : Sokolac

20568

10.02.2009

Politika je kurva

Nedavni komentari o Joji i Koprivici me natjeraše da malo razmišljam i o politici i njenim sudionicima na tim našim nesrećnim prostorima.

U prethodnom ratu je bilo mnogo nepotrebnih pogibija u dubokoj pozadini. Povodi za takva ubistva su bila razno-razni: alkohol, borba za vlast, prisvajanje materijalnih dobara, kriminalne aktivnosti, a bilo je dosta i ubistava političke prirode. Mogao bih ja mnogo da napišem o Danilu Veselinoviću, Risti Ðogi, Nikoli Koljeviću i mnogim drugi uvaženim ličnostima ali ovom prilikom želim da se ograničim na područje Vogošće.

Političari poput Joje i Koprivice su imali mnogo teži zadatak od mnogih drugih u regionu, pa me zbog toga i ne čudi što su poklekli i oprljali svoje ruke tako da ih više ni Miljacka ne može oprati. Iz istog razloga je i mnogo mladih i dobrih boraca nastradalo u Vogošći u kojoj je za vrijeme rata zabilježeno nekoliko desetina ubistava i mnogo više ranjavanja u kojima je brat Srbin digao ruku na Srbina.

Za razliku od Ilijaša, Vogošća je bila prepuna fabrika i razno-raznih materijalno-tehničkih srestava koja su na kraju postala vogošćanska nesreća jer su se tamo skupili svi lešinari sarajevskog regiona sa namjerom da svoje prljave šape stave na poneki masan zalogaj. Na ovom mjestu bih se osvrnuo samo na lopove visokog renomea: pogađate - govorim o političarima.

Joju Tintor i Rajko Koprivica su bili marionete politike sa Pala, uglavnom Radovana i Mome koji su preko svojih poltrona nižeg ranga odrađivali prljave poslove i tako vješto prikrivali svoje učešće u mahinacijama. Jer da Joja i Rajko nisu prihvatili njihovu igru desilo bi im se upravo ono što se dešavalo sa svima onima koji su se pobunili: završli bi političku karijeru a ako bi znali previše - bili bi i ubijeni.

Za primjer navodim istinitu priču jednog političara, koji se u ratu pobunio protiv svojih poslodavaca. Kako mi je njegov brat dobar prijatelj, negovo ime ne navodim mada će ga mnogi moji sugrađani prepoznati iz ove priče. Dotični političar je imao jednu od najvećih političkih funkcija u svojoj opštini. Jednoga dana dođe u njegovu kancelariju Milovan Žugić sa ceduljicom na kojoj je rukom napisano: "Daj ovom čovjeku papire za 600 kubika građe! ". Na papiriću nije bilo potpisa niti pečata, ali je dotični funkcioner odmah prepoznao rukopis Radovana Karadžića. Ne želeći da padne ljaga na njegovo ime, nazove Radovana i usprotivi se takvom radu. Zatraži od njega da mu u buduće šalju zvaničan dokumenat Vlade. Nekoliko dana nakon toga, našao se naš pošteni političar na prvoj borbenoj liniji na Kruševu, i to u onom čuvenom rovu u kome su mnogi Sokočani izgubili glavu. Gledao sam ga kako pognute glave ide u smjenu, očigledno žaleći što je postao buntovnik "bez razloga". U njegovu fotelju se istoga dana uselio podobniji kadar, ili bolje reći poslušniji. Nakon mjesec dana, podvio je taj naš političar rep i otišao na Pale, iskoristio svoje veze da nađe posao u nekom od ministarstava. Samo da nije u rovu! Nakon rata, ni barutni dim se nije razišao iznad Sarajeva, otišao je taj naš homo politikos trbuhom u za kruhom da radi u - zajedničkim organima BiH. Njegova politička karijera u rodnom mjestu je bila uništena za sva vremena!

Dobro poznavajući prilike u Vogošći, siguran sam da ni jedan političar nije ostao pošten, jer je to po zakonima politike - nemoguće. Impresioniran sam pisanjem "Pravog" o Joji Tintoru jer sam tako upoznao i onog drugog Joju, koji mi je do sada bio nepoznat. Moj komentar na njegovo pisanje je da je velika šteta što jedan takav Srbin, perfektne biografije do maja 1992. godine, moralno posrnu a kasnije i propade. Malo je tužno završiti kao moler, onako kako je prije četrdeset godina počeo svoj radni vijek. A da se Joja nije uhvatio u mrežu političkih mahinacija danas bi o njemu pjevali guslari - a da on to ne mora da plati.

Ipak, treba biti pošten pa im svima dati kredit za sve ono što su uradili za Vogošću. Jer da nije Joje, Bore i Božura istorija Srba na tim prostorima bi bila mnogo tragičnija. Uzmimo Boru Radića za primjer. Iako je imao veoma kratak ratni staž, Boro je ostao primjer za herojstvo, pa su ga oponašali gotovo svi vogošćanski patrioti. Mnogi od njih izrastoše u istinske heroje pa se, po mom mišljenju, vogošćanska opština može pohvaliti da je imala više junaka nego bilo koja druga opštine u Republici Srpskoj.

Teško je danas govoriti ko je bio najbolji u ratu, ali sam siguran da je Vogošća imala najviše heroja. Nisam rođen u Vogošći pa nisam morao da dijelim sudbinu vogošćanskih Srba. Nisam tamo nikada ni živio, pa mislim da je ova moja tvrdnja dosta objektivna. U Vogošći sam ostao kratko, ali će ovaj grad u mom srcu ostati do kraja života.

Spiro : Novi Banovci

20562

09.02.2009

Vogoscanski SDS

Prijatelju dragi, svaka ti čast za sve što si do sada napisao. Međutim, ne slažem se sa tobom u vezi tvoga mišljenja o Joji Tintoru. Mada mi je jako žao pokojnog Ace Tintora, koji je bio dobar momak, za Joju to ne mogu reći mada smo se jako dugo poznavali a i družili smo se dosta a pogotovu kada je držao kafanu "Čikin vir" u Semizovcu. U to vrijeme sam dosta puta išao sa njim u ribolov na Drinu i Drinjaču.

Mnogo toga bih ja njemu oprostio, ali ne mogu da mu zaboravim 1995. godinu. Prilikom napuštanja naših ognjišta, porodicama poginulih boraca je obećan prevoz do njihovog odredišta. Međutim bilo je po onoj narodnoj "obećanja ludom radovanje" a oni koji nisu pušku ni uzeli u ruke dobiše i po dva do tri kamiona. A ja sa pokojnom suprugom ostah u Semizovcu.

Jedan dan, spremim se i odem na Pale i pravo kod Joje, čekao sam nekoliko sati a on neće da me primi, pa naiđe jedan Nebojšin prijatelj, zaboravio sam mu ime, pa me on uvede kod Joje. Kad sam mu rekao da je sramota da su nas ostavili na milost i nemilost našim bivšim komšijama, on izvadi novčanik, pa mi se pravda kako sad nema uza se novca, kao da sam ja došao da prosim i da tražim od njega milostinju.

Nedugo nakon toga, upade u moju kuću sin Seje Gajevića - Nail sa još petoricom pajdaša, pa prebiše mene i pokojnu suprugu. Meni slomiše nogu i dva rebra i dadose nam pet minuta da napustimo Semizovac uz pretnju ako nas poslije toga nađu da će nas pobiti.

Eto, takvi su bili ti funkcioneri i veliki Srbi ili SDS-ovci kao što su Joja Tintor, pokojni Rajko Koprivica i da ne nabrajam ostale koji su vodili opštinu Vogošća a svoje sinove krili negde u Srbiji.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20560

09.02.2009

Prodaja granata

Cinjenica je da je neko proizvedene granate u "Pretis"-u prodavao i one su padale na nas. Ja mozda nisam kompetentan da o tome kazem bilo sta, a i nebih da mi Goran kaze njima amnestija, a ovim ne. Ja o Miladinu i Kenjicu imam visoko misljenje pa s toga sumnjam u njihovo učesce u tome.
Navešću par primjera zašto mislim da je tako. Ko god da proda nekoliko kamiona punih granata završio bi u Srbiji i nastavio miran život. To sa njima nije bio slučaj.

Major Škipina je mogao da bude taj čovjek ali samo preko civilnih vlasti.

Miladin je ostao na ratištu do posednjeg dana i kad je god nekom od komandanata trebala pomoć u rukovođenju i komandovanju tražili su pomoć od njega. Čak ga je i Vrbas angažovao i ako je on lično smijenio Miladina sa mjesta komandanta brigade.

Kenjić takođe ostao do kraja rata u Brigadi i vodio personalne poslove. Po otvaranju tvornice UTL-a dobija odgovornu funkciju.
Trobok nije mogao to da uradi bez znanja ove dvojice. Ljudi su čudni i vole da kažu svašta pa su pravili od muve medvjeda.

Ja bi o takvim slucajevima moga napisati citavu knjigu. Počev od Bore da mu je Vikic nudio 2 miliona maraka da pusti da oni uđu u Vogošću. Da je Vogošća pala svasta bi se pričalo.

Minja po meni veoma hrabar i dobar borac kao i čovjek posle pada Žuči rekli su da je uzeo 2 miliona maraka. On danas nema dovoljno ni djecu da podigne.

Ja nisam pristalica da prozivam ljude koji su nesto uzeli da bi prehranili porodicu ali pod uslovom da su svome narodu na drugi način dali svoj doprinos. Neki su se obogatili pa se i ne pominju. Poput Željka i Mome Stanić. Do kraja maja 92 proturili preko 50 golfova u Srbiju i nikada se nisu vratili u borbene dejstva.

Jedne prilike sam sa Vitkom pričao o kriminalu u Vogošći i on mi je rekao da bi on bio naj sretniji kada bi kriminal stao. To nije kriminal to je drumsko razbojništvo i ja ne mogu da radim kad je tako. Mislim da razumijete šta je htjeo da kaže. Za njega je to zanat kao bravar električar ili slično. Dobar majstor dobro i zaradi. Ali Vitko je izašo na svako mjesto kad je bilo guravo. Ja to poštujem.

Mnogi su uzeli nešto da bi prehranili porodicu. Neki manje neki više ali ja to neću da vagam. Bitno je da su izašli da pomognu u odbrani.

Leka koji se pominje kao galvna spona za šverc sa Varešom je na pijaci u Vogošći posle pada Vareša upalio upaljačem novčanicu od 1000 maraka i rekao: "Taman da zaokružimna na milion kad pade Vareš". Po Vogošći se sepurio i trošio pare a niko ga nije mogo privesti jer njegova komanda ga nije tražila a imao je ratni raspored. Po zakonu je čist ko Sunce. Takve treba danas ganjati.

Moram da ispricam jednu pricu vezanu za presu iz "Pretisa-a".

Nekada, u toku procvata "Pretis"-a, u fabriku je iz Njemačke stigla presa toliko velika da su se na pojedinim djelovima pravili veći putevi i kresale šume da bi mogla proći tim putem. Kada je rat završio ta presa je nestala iz fabrike.

Presa je danas ponovo u funkciji. Nekim čudnim putevima došla je ta informacija do mene. Presa je stacionirana u Kaliforniji a američki inžinjeri su je renovirali i ubrzali rad. Sad radi tri puta brže za potrebe NATO snaga.

Pravi,

Znam dobro istoriju te prese. To je presa od 600 tona i samo je još jedna takva postojala u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da se radi o Užicu ili Kraljevu, znam da je grad negdje u centralnoj Srbiji. Za neupućene, ovo su bile jedine dvije fabrike u bivšoj Jugoslaviji koje su mogle da proizvedu čaure od 100 mm i više. Nisam siguran, ali mislim da je Pretis imao dvije takve prese.

Ispričaću ti jednu priču: Za vrijeme rata dođe u Komandu jedan kapetan, rođen u Sarajevu, bio na službi u VJ pa dobrovoljno prešao u VRS. Ispriča mi on kako šleperi čaura iz Vogošće idu za Srbiju a onda te iste čaure od 100 mm vraćaju u Vogošću. Naravno, Karadžić je grčkim donacijama debelo plaćao te čaure. Ne bi me iznenadilo da su iste kupovane od Mome Mandića (ovo nije informacija, samo spekulacija ). Ne mislim ja da je Škipina kupio kajmak od prodaje granata / čaura ali vjerujem da je nešto znao.

Informacija o Miladinu i Kenjiću je krajnje neprovjerena, i potiče od jednog borca iz Vogošće. Drago mi je da ti misliš da oni nisu upleteni, jer u tom pogledu nemam nikakvih pouzdanih informacija.

Što se tiče sitnih lopova i uzimanja jednog manjeg dijela imovine, sa tim ja nemam problema. Niko to nije rekao bolje nego Božur kada je otišao u Fabriku da jednom borcu izvezao auto. Ne sjećam se o kome se radi, čini mi se Slava. Božur mi je tada rekao: "Ma pusti ga Brate, ovo mu je već drugi u zadnjih petnaest dana. Ali šta ćeš, dobar je borac! Možda će i sutra poginuti, pa neka se malo provoza. Bolje je da ga vozi on nego neki guzonja sa Pala".

Božo je izvezao dosta auta iz Fabrike ali ih nikome nije naplatio. Kao što već jednom napisah, nudio je i mene ali sam ja odbio jer sam malo religiozan, a još više sujeveran. Izvinjavam se za ovo sujeveran, jer to ne ide sa pravoslavljem!

Tek mnogo kasnije, kada Božura više nije bilo, vidio sam da je bio u pravu. Biljana Plavšić je u svojim memoarima objavila da su ministri u Vladi RS u prosjeklu "izgubili" pet golfova u Srbiji. Rekorder je Ilija Guzina, kome su u Beogradu "ukrali" čak osam golfova. Razumjem jedan, možda dva, ali osam. Hej, nisam lud!

Pitam se samo kako je za ono kratko vrijeme dok su golfovi trajali u Vogošći uspio ode osam puta u Beograd. Ja sam prvi put u Beograd otišao devet mjeseci nakon početka rata. Sjećam se dobro, ušli ja i jedan moj prijatelj sa Ilidže u neku kafanu u Malom Zvorniku, pa on povika: "Konobar, daj nam dva pive. Ali molim te požuri već sedam mjeseci nisam popio ni jednu! "

Oko : Bijeljina

20559

09.02.2009

Kamikaza i Sinisa Corovic

Miner sa Nišićke visoravni je Kamikaza. Mnogo toga smo prošli u ratu ali i u izbjeglištvu. Kamikaza životari držeći ovce. Oni koji ga se sjećaju, znaju ga po tome da je uvijek nosio bradu i nikada nije vezivao pertle na čizmama. Ispričaću vam jedan njegovih doživljaja:

Ode Kamikaza 1997. godine sa još dvojicom komšija u Sjenicu da kupe ovce Počeli ga muslimani zagledati i okupljati se oko njega, zapitkivati ga kakva mu je to brada i što će mu. Na to on odgovori da ima raznih brada - zvanja i sranja - a i da je Muhamed nosio bradu pa to nikom nije smetalo i zašto im onda smeta njegova brada. Zatim su slijedili verbalni sukobi ali nije došlo do tuče jer se umješala policija i odvela Kamikazu u stanicu da da izjavu.

Kamikazu nisam vidio od 2001. godine jer sam se odselio iz mjesta u kome on živi.

Nakon toga sam bio komšija sa roditeljima i braćom Slaviše Ćorovića. Kada sam ih prvi put vidio, nisam mogao da ih poznam. Slavišina majka Milena je morala da stalno bude uz Sinišu i da mu daje lijekove, kome su nakon silnih maltretiranja u logoru popustili živci. Živjeli su paćeničkim životom sve dok se Siniša nije ubio iz automatske puške. Kada se to desilo niko od komšija nije smio da priđe. Ja sam otišao prvi, našao Sinišinog oca na stubištu i sa njim sam otvorio vrata sobe u kojoj smo našli Sinišino tijelo. Detalji su bili stravični i to se ne može opisati.

Siniša Ćorović je još jedna žrtva muslimanskih logora. Ne tako dugo nakon sahrane, Sinišina porodica se odselila u Hercegovinu, odakle su porijeklom.

G6a8 : Bijeljina

20557

09.02.2009

Milorad Skrkar

Naravno Željko da Tebi ide i pohvala i kritika, ali ne negativna kritika.... Za "Pravog", mog ratnog druga i prijatelja nada sve, ne treba pohvala, jer on nikad nije ni živio da bi ga neko "pohvalio".. On je svoje na vrijeme odradio kako treba i gdje treba...

Imam malu ispravku za "Pravog"... Čovjek se ne sjeća baš "svakog imena", jer realno, svi nismo mogli biti na svakom mjestu u svakom trenutku, a moralo se reagovati na poziv za pomoć... Ja moram da reagujem samo na ono sto zaista znam..... Milorad ( Živka ) Skrkar, zvani "Zajko", Penina desna ruka, se bacio na bombu (zelenu) pokućavajući da je odgurne, i da zaštiti i sebe i ostale prisutne u tom nesretnom danu na koti 850... Nažalost nije uspio.. Šta reći... osim, Slava ti junače... !

O detaljima njegove pogibije, kao i imenima prisutnih upoznao me je Oko. Meni se sviđa verzija "Pravog" pa mislim da treba tako da ostane. Svojim hrabrim gestom ovaj junak je spasio život Peni, Boru, Oku i još nekim borcima.

Zeljko Tomic : Sokolac

20556

08.02.2009

Prodavanje granata na Zuci

Pravi,

znam da nisi pristalica ogovaranja, ali me već duže vremena muči jedna te ista priča o Vogošći a to je prodavanje granata muslimanima.

Ja mogu da shvatim da su rovovi padali, i da su neka MTS prelazila iz ruku u ruke. Takođe mogu da shvatim da je na Žuči u rovovima bila municija pa čak i granate 80 mm, ali ne mogu da shvatim da se dešavalo (po nekim pričama) da i pun kamion granata velikog kalibra padne u ruke muslimana. Kažu da bi naši nakon toga vrlo lako povratili te rovove, što opet ukazuje da bi moglo da se radi o dogovoru.

Svima nama je jasno da je u toku rata cvjetala trgovina i sa najžešćim neprijateljem. Na primjer:

Sokočani, Rogatičani i Paljani su prodavali su cigarete muslimanima iz Goraždu za nevjerovatnih sto maraka za jednu šteku.
Cigarete namjenjene Varešu, koje je Mladić zaplijenio u Semizovcu, lično sam istovarao.
Vojni policajci na punktu prema Kiseljaku su mi pričali da su tuda svakodnevno prolazili srpski kamioni - ponekad i dvadeset kamiona u jednoj smjeni. Njih čak nisu smjeli ni da pretresaju jer su pripadali Karadžiću.
Za vrijeme sankcija prema Srbiji, vozači iz Srpskog Sarajeva su išli u Split po gorivo, kako za civilnu vlast tako i za vojsku. Cijena goriva u to vrijeme je bila pet maraka.
Juka je na Alipašnom polju klao i po nekoliko volova u jednom danu i prodavao meso po nevjerovatno visokoj cijeni.
Lično sam išao sa nekim Vogošćanima da kupimo pivo od Mirka iz Delminijuma.
O trgovini živim ljudima ću pisati drugom prilikom. Izlazak iz Sarajeva plaćan je i do 50, 000 maraka.

Sve ovo gore mogu da shvatim, ali ne opravdavam. Međutim, ono što ne mogu da shvatim je priča da su pojedinci (Trobok, Miladin Tr. , Kenić Mo. ) prodavali granate muslimanima. Šta ti misliš o tome? Za mene važi ona narodna "gdje ima dima, ima i vatre".

Iskreni :

20555

08.02.2009

Joja Tintor i njegove zasluge

Joju Tintora ili Rajka Koprivicu ne mozes stavljati u istu ravan sa Borom Radićem, Penom, Mićom Vlahovićem, Božurom, Nešom Lalićem itd.

Da li su sinovi Koprivice i Joje bili u ratu?? Nisu!! Zna se i zašto... Pusti ti zasluge na početku, šta je to bilo mudro slovo zauzeti stanicu milicije?? Da li je Joja bio u prvim redovima?? Da li je i on bio od prvih majskih dana bio na liniji oko Semizovca kada se nije znalo šta sve muslimani iz Švraka imaju? Niko nije zaštitio Berovice, Mumale i ostale Srbe koji ostaše među muslimanima u Švrakama! Da li je Joja Tintor veći srpski patriota od pokojnog Koste Nešića iz Švraka koji poginu ponosno. Da li je veći patriota od Špire, Bore, ili od ljudi iz Krivoglavaca, Poturovića, Semizovca...

Joja Tintor jeste bio donator na početku i dao je neke pare SDS-u i Radovanu, ali ga ne vidjeh na Orliću, Žuči, Nabožiću, Mijatovića Kosi i općenito upoređivati Joju Tintora i jednog sposobnog Srbina i vođu Ratka Adžića iz Ilijaša je baš neumjesno.

Joja je na početku preko Bore Radića i Božura prikupio poene, ali kako je vodio borbu za srpstvo se vidjelo kada pade kota 850 i Orlić, što se nije moglo desiti na Bioči, Ljubnicima, Čekrčićima...

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20551

08.02.2009

(Ne) zasluzni momci

Teško je nabrojati sve zaslužne momke pa su obično komandiri kojih se najlakše sjetiš jer su oni uglavnom bili najhrabriji. Toče je taj Z; Kljopi i Zgura su kroz svoj bataljon učestvovali u svim akcijama kao dobrovoljci. Oni su bili rovci kako smo zvali ljude na liniji i njihova veličina je što su dobrovoljno učestvovali u svim akcijama njihovog bataljona. Ja sam sa njima išao na Glavicu, a posle su nam se putevi razišli. Pusa i Ganga su bili jedni od najredovnijih vojnika na liniji što me je iznenadilo jer ni na posao nisu išli tako redovno. Mada je Pusa najbolji kao remijaš. Toronto je bio uvjek tu uz njih.

Bilo je tu puno dobrih momaka. Teško mi je da se sjetim svakoga, pa ovako kroz akcije neke od njih pomenem. Opet ću se vratiti na Simu i Gagu. Vjeruj mi da ne zaslužuju da budu spomenuti jer to može sam da stavi ljagu na ovaj forum. Sima je nosio pušku ali je nije koristio, a Gaga je koristio samo protiv nas. U tu jedinicu je došao da bi se izmirio sa Borom. Bori je trebalo da ostvare planove, i nije imo izbora. Poslije Borine pogibije više nije nigdje išao. Kada je pogino Božur ta jedinica je rasturena najviše radi Gage jer Slava nije imao autoriteta da je vodi. Da je neko uklonio Gagu iz te jedinice, ona bi opstala. Bilo je u njoj još dobrih momaka koji su se isticali kroz druge jedinice.

Da ne dužim sa ovimo postom jer su se mnogi uključili na forum i stavili Željku na muke, pa ne bih još i o oveme da ga opterećujem.
Drago mi je da ti se sviđaju ovi tekstovi. Budi pozdravljen i neka te sreća prati!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20549

08.02.2009

Za Rasu Koprivicu

Prvo da te pozdravim, i poželim svako dobro! Drago mi je da pratiš ovaj forum i da imaš mogućnost da se javiš. Vjerovatno si prepoznao sebe u "Miner-u" u mojim tekstovima, iako te nisam spomenuo. Tvoje poznavanje situacije na našim terenima i jedinicama bi moglo pomoći Željki da sastavi istoriju sa Sarajevskog ratista.

Mogao bi da nam opišeš prve događaje na Žuci maja 1992. godine kada smo išli na Kobilju Glavu, ili prvoaprilska ratovanja po Krivoglavcima. Ja se tih stvari ne sjećam ali znam da ste tada imali borbe sa ministrom unutrasnjih poslova BiH.

Piši svoja ratna iskustva jer si ih imao dovoljno. Tvoj drug te nije zaboravio!

Goran Djokovic : Bih

20548

08.02.2009

Slavisa Corovic

Bas mi je drago da si spomenuo Slavišu Ćorovića. Nisam ga poznavao lično, ali mi je poznata ova priča, i o sportskoj karijeri a i o ratnoj sudbini njegovog brata i njega, pa bih ovom prilikom pozdravio tog čovjeka gdje god da se nalazio!

Ali opet bih imao nekih stvari da kažem iz svoga ugla. Eto vidiš, ti kažeš da si bio u Omladinskoj kad je zauzeta stanica, a taj Sima je bio kod stanice, a bogami i Gaga. Podrazumjeva se da je tu bio i Božur! Ne bih želio da ispadne da nekoga branim, ali pročitah tvoj tekst o Joji, pa vidim da amnestiraš neke stvari, pa mislim da onda i ovi ljudi zaslužuju da ih amnestiraš jer su i oni imali porodice. Za Joju si sve u pravu, i stvarno je ta cifra u pitanju. Joja se ne krije, ponovo je stao na noge, i neka je hvala Bogu, šta god ko mislio o njemu.

Naravno ovo pišem i radi tvoje konstatacije, da njega nije bilo nikad Vogošća ne bi bila srpska a možda ni veci dio regiona. Jojina jedinica su uglavnom sačinjavali ljudi iz njegove ulice, a Boro i Božur su često dolazili u kancelariju u dom po instrukcije, i niko više iz poslije nastale jedinice nije.

Što se tiče ovog oko Omladinske, nisam baš puno upoznat jer sam u to vrjeme bio u stabu prema Kršama, odnosno tad se već znalo da je taj dio bitan radi Žuči, nadam se da se u tome slažeš. Ja vidim da si starija generacije pa mi je čudno da ne spominjes Zguru, Kljopija, Pusu, Toronta i ostalu iz ekipu sa Ježeva, i ispod, rovovi istureni, Djedo, Grožđe i ostali.

@elio bih ovom prilikom da pozdravim ljude iz Hotonja, proveo sam kod kuća Šucura par mjeseci rata, doduše pred kraj, mislim da je tu bilo najmanje rastojanje izmedju linija bar što sam ja vidio.

Eto morao sam i ja koju iz svog ugla. Volio bi samo da mi kažeš da li se Toče zvao sa Z, ako jeste znam, strašan čovjek i borac.

Puno pozdrava tebi, Željku i svim posjetiocima sajta.

P. S. Pišeš lijepe tekstove i zavidim ti na memoriji nakon svog ovog vremena. Samo nastavi!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20538

08.02.2009

Ko je bio Joja

Jovan Tintor - Joja je bio djete četničke porodice iz Drugog svjetskog rata. Njegov otac Vlado nije mogao dobiti posao u državnom sektoru pa se bavio poljoprivredom. Teškim radom je podigao svoju porodicu. Bio je poštovan kao pravoslavni vjernik i preko popova je za Joju obezbjedio siguran posao i dobru zaradu. Joja je bio poznat i priznat moler.

Dobro je zaradjivao i živio. Njegov najveći problem je bio što nikada nije mogao da pokaže koliki je Srbin. To je nadoknađivao tako što je u Semizovcu držao kafanu "Čikin Vir", pa kada zatvori kafanu muzika ostaje da svira za njega i njegovo društvo sve one pjesme koje su u to vrijeme bile zabranjene. Ta kafana nikada nije pravila profit, ali njemu to nije ni bilo važo.

Kao srpski patriota prilikom osnivanja "ozloglašene" SDS stranke za pomoć stranci daje 350, 000 DM i svoga blindiranog mercedesa. Nakon pobjede na izborima, dobija počasna mjesta.

Početkom rata organizuje odbranu Vogošće koja objetivno rečeno je bez njega vrlo lako mogla pripasti muslimanima. Strah od njegove jedinice koja se zvala Specijalna jedinica Bore Radića, sa kojom je lako postavio srpska obilježja na objektima od velikog značaja. Formiro je Krizni štab i sa tim žrtvovao sebe i svoju porodicu.

Pravio je neke greške koje se danas spominju, ali mi srpski patrioti trebali bi da pređemo preko toga i da ne zaboravimo njegovo ime.

Da smo ostali na našim ognjištima njegovo ime bi bilo upisano zlatnim slovima u Vogošćanskoj istoriji. On se danas krije i ko zna kako živi. Mnogi mali ljudi su profitirali u ratu, a moje mišljenje da je Jovan Tintor - Joja jedan od najvećih gubitnika.

Srbi su u ratu dobili više nego što su pred početak rata tražili za sebe, a Joja Tintor je jedan od stvaralaca svega toga. Muslimani veličaju svoje političare i ako su svjesni da su posle rata dobili manje nego što su mogli dobiti bez rata.

Ovom prilikom molim sve dobre Srbe da oproste greške Joji Tintoru i da ga uključe u našu istoriju jer vjerujte da je on to i zaslužio.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20537

08.02.2009

Ratno sjecanje - Omladinska ulica

Početkom rata sam stanovao u Omladinskoj ulici. Naša vlast je nudila muslimanima realnu podjelu Vogošće. Njihova opština Vogošća je trebala da bude od Sprtskog centa i desnom stranom puta do Kobilje Glave. Taj dio je bio naseljen pretežno muslimanima. Lijeva strana puta je bila naseljena 100% srpskim življem.

Naše vlasti su tu granicu dugo poštovale i nisu htjeli da je povrijede. Uvidjevši da muslimani ulaze u rat bez pokušaja da se dogovore mi smo iz bezbjednosnih razloga odlučili da naše linije pomjerimo do samog kraja Omladinske ulice.

@ivio sam ma samom kraju Omladinske ulice kada je Boro zaposjeo opštinu i stanicu milicije. Kada je nastalo pucnjava u Vogošći, ja sam izašao na balkon. Muslimani iz sela Uglješići su se raspoređivali na borbene položaje.

Kad se sve smirilo, komsije muslimani su mi rekle da ako sljedeći put izađem na balkon oni će pucati u mene. Postalo mi je jasno koliko je situacija bila ozbiljna, pa sam se dobrovoljno prijavio kod Brenje u njegovu četu.

Naši vojnici su u to vrijeme čuvali stražu kod Sporskog centra i to isključivo noću. Tako sam i ja sa njima stražario, a u jutro kada bi svanulo, ostavljao sam pušku u hotelu "Biokovo" i vraćao se u stan na spavanje koji se nalazio u muslimanskom dijelu.

Mnogi Srbi, stanovnici Omladinske ulice, su odlazili na spavanje u sigurnije dijelove Vogošće kod rodbine i prijatelja. Muslimani iz Ugorskog i Uglješića su bez ikakve kontrole ulazili u Vogošću, kao što su i muslimani iz Vogošće nesmetano odlazili u ova prigradska naselja. Ovo je bila naredba naših civilnih vlasti.

Sada, kada se sjetim tih dana digne mi se i ovo malo kose što je ostalo na mojoj glavi. Iz bezbednosnih razloga sam odlučio da se prselim kod roditelja u sigurniji dio Vogošće.

Kako pregovori sa muslimanima nisu imali uspjeha, Tešini vukovi samovoljno odluče da počnu patrolirati danju po Omladinskoj ulici. To je bio odličan potez, jer smo muslimanskom stanovništvu dali do znanja da je taj region pod kontrolom srpskih vlasti. Poslije nekoliko dana izmjestili smo naša stražaska mjesta do samog kraja Omladinske ulice i postavili dnevne straže, tako da je kompletno naselje bilo zaokruženo pod našu kontrolu.

Stanovnicima Uglješića je bilo dozvoljeno nesmetano kretanje po Vogošći. U avgustu su naše linije pomjerene u pravcu Ugorskog pa su Uglješićani ostali u okruženju. Poslije toga muslimani iz Uglješića su otišli u pravu Saobraćajnog fakulteta.

Te linija je ostala nepromjenjena do kraja rata.

U toku rata, muslimani iz tog dijela Vogošće su se na linijama odbrane sretali sa našim borcima i vodili razgovore. Kada bi oni završavali smjenu rekli bi nam da veše ne izvirujemo jer na liniju dolaze Sandžaklije pa bi mogli da nas pogode.

Pretpostavljam da je taj njihov odnos prema nama bio posledica poštovanja zbog našeg korektnog ponašanja prema njima na samom početku rata.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20534

07.02.2009

Za Djokovic Gorana

Gorane imas fantastično prezime i ja ti na tome zavidim. Možeš dobiti vizu za sve zemlje svijeta.

Pravo da ti kažem da sam ja mislio na našeg Šulca iz Vogošće. On je u poreenju sa Simom junačina jer dok je sa nama bio, doista je bio junačina.

Sima Hipik kao Briga, Gaga, Budi su pušku uzeli da bi bili frajeri ali kad su se počele gubiti glave oni su ostali po strani pa ih i ne cjenim kao borce. Toče je na početku rata bio komandir čete, ali je kao hrabar borac nazadovao a ne napredovao što je kod nas bio čest slučaj, pa je na Ježevima bio komandir.
Što se tiče Božura i ja sam imao nekih verbalnih duela, ali se na tome i završilo. On je znao završiti priču bez tuče. Najbitnije je da ljudi budu pomenuti po zaslugama, a naše lične stavove treba da ostavimo po strani. Ja sam i sa Penom imao žestoke sukobe, ali to ne smije da mjenja moj stav prema njegovim ratnim zaslugama. Nema ljutnje na ovom forumu! Mora se reći on što se zna.

Budi mi pozdravljen i neka te sreća prati!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20530

07.02.2009

Ratno sjecanje - Zaboravljeni Hotonj

Početkom rata 1992. godine, Hotonj je imao svoj bataljon. Njihov bataljon je dao ogroman doprinos da se održi fabrika "Pretis" zajedno sa Blagovačkim bataljonom. Prva četa je čuvala sami krug Fabrike, a druga četa je imala zonu od fabrike do Močevića kuće i treća četa je bila stacionirana na Orahovom brijegu.

Mještani Hotonja nisu imali dovoljno boraca, pa im je brigada krajem 1992. godine poslala u pomoć i dio ljudi iz Vogošće. Njihove linije su često napadane, a posebno dio oko Fabrike i Poljina. Te napade je izvodio muslimanski zlikovac Crvenjak, za koga se pričalo da je pohapsio Srbe sa Grahovišta i negdje na Kosevskom brdu ih streljao i zapalio. Zbog njegovih zločina, razmjena mrtvih tijela sa Grahovišta nikada nije obavljena.

Jedna od takvih njegovih akcije je bila planirana i na Hotonj. Domace stanovništvo je hrabrom borbom uspjelo da odbije njihove napade i nanese velike gubitke njihovoj jedinici.
Najteži položaj je imala treća četa, kako zbog konfiguracije terena tako i zbog neorganizovane odbrane. Ova četa je pretrpjela i najveće gubitaka jer je na Orahovom brijegu od snajpera poginulo čak 57 ljudi.

Njihov glavni problem je bila linija koja nije formirana do proljeća 1993 godine. Stražarska mjesta su bila kraj njihovih kuća i štala pa niko nije htio da se izmjesti naprijed. Dolaskom Laze na taj dio linije krajem 1992. godine i preuzimanjem čete počela su pomjeranja i stvorila se sigurnija odbrana za taj prostor. Pored toga, smanjene su mogućnosti djelovanja snajpera i pogibije su bile mnogo manje. Lazo je odlikovan kao komandir čete, i ja mu na tom uspjehu čestitam.

Hotonjski bataljon je imao i interventni vod kojim je komandovao Ðajić Spasoja. Njegova jedinca je bila herojska za taj dio ratišta, i kao takvu brigada ih je koristila kao interventnu jedinicu za najteže akcije. U toj jedinici su se isticali Ranko Radovanović i Radenko Galinac-Gali. Njihova udarna trojka je nizala uspjehe na svim djelovima sarajevskog ratišta. Kao takve, komanda Brigade ih je pridodala četi "Ježeva" i njihov doprinos za odbranu Vogošće je bio jako veliki.

Hotonjski bataljon zbog nedostatka ljudstva i komandnog kadra pridodat je Blagovačkom bataljonu krajem 1993. godine. Junački su se borili i sa velikim brojem žrtava uspjeli da očuvaju borbene linije do kraja rata.

U to ime ja im ovom prilikom čestitam, a poginulim borcima neka je vječna slava i hvala.

Goran Djokovic : Bih

20515

06.02.2009

O Zutim mravima, Bozuru ...

Hm, ne znam da li te nesto uvrjedilo, ja sam rekao da nisam čuo za Žute mrave, a sve ove navedene ljude lično poznajem i znam da su skoro cjeli rat odradili na Ježevima ili u blizini Ježeva, a pucala se i Nišićka visoravan. Doduše, ima i nekih koji su u međuvremenu "pucali" i za Kiseljak. Uglavnom imam stvarno lijepo misljenje o njima svima, poznajuci ih znam da je dosta njih imalo opciju i da odu, vjerovatno i ti, a i ja sam. Zato mi ne pada na pamet da se prepucavam, ni sa onim koji su bili u Vogošći, a kamoli sa ljudima borcima.

Što se tiče Sime Hipika, spomenuo sam radi Željka, pošto sam čitao njegove članke i kako je upoznao Božura pa sam onako naveo, iako je Sima zadužio pušku kad su mnogi sjedili sa komšijama, po "Vitražu", "Orionu" u "Sebastijanu", ali shvatam šta hoćeš reći i donekle se slažem.

Ne znam da li ti je poznata anegdota o pokojnom Božuru, kada se ispred "Mimoze" zakačio sa nekim lolom iz Tihovića. Kada mu je Božur rekao: "Znaš ti da sam se ja hrvao sa Ćentom, pokojnim beogradskim mangupom? " Lola će njemu: "Nisam ti ja Ćenta! " pa nokaut za Božu. Levat nikad čuo za Ćentu. Doduše, dok ih posmatrači nisu razvadili, povalio je Božur Lolu i dobro ga obradio.

Eto, mala pričica, znam još neke ali su ljudi isto pokojni pa ih ne bi navodio. Samo da naglasim da se to događalo samo kada pokojni Božo popije koju. Točeta se ne mogu sjetiti, ali mi je to ime nikako pravo poznato. Sto se tice Šulca, ja govorim o Šulcu Srbijancu. Ne znam da li si ga upoznao, pred kraj rata se ubio u Beogradu. Eto toliko za sada, nadam se da ti je bar malo jasnije da nemam namjeru nikog da vrjđam i da se prepucavam, ako ne nađem za shodno. Pozdrav "Vogošćaninu Pravom! "

P. S. Željko izvini za greške. Imam dosta problema sa tastaturom. Pozdrav svim posjetiocima sajta.

Plavi Golf GŽ : Republika Srpska

20512

06.02.2009

Samo zarad istine

Na početku da rastumačim neke stvari, nisam bio bripadnik Blagovačkog bataljona, niti sam učestvovo u borbama u Pretisu. Rat sam započeo u Ilijašu zajedno sa Vrbasom, joji je prilikom dolaska u Ilijaš bio kapetan prve klase a mi obični vojnici).

Pod mi mislim na ekipu vrlo mladih ljudi izbjeglih sa prostora od Visokog do Zenice, koju nažalost nigdje niko ne spominje. Iskreno sam razočaran zbog toga, jer masa tih ljudi je položilo svoje živote za Republiku Srpsku. Zbog toga i pišem jer znam da bi svima njima bilo drago da se iznese i naša istina i da nas ne zaobilaze jer da nije bilo tih ljudi pitanje je šta bi bilo sa tih teritorija.

Sve što sam napisao sam vidjeo sopstvenim očima, znači nije tipa onih priča "čuo sam ili pričali su". To mogu da potvrde i ljudi iz naše jedinice koji su preživili sve to, a nije nas ostalo mnogo.

Meni je žao, neki detalji u pisanju "Pravog" i Pejića o borbama za Moševićko nisu tačni. Ne želim da se prepucavam, ali iskreno mislim da bi me svi oni koji su učestvovali u tim borbama podržali u ovome što sam napisao. Jer ako bismo prihvatili onu drugu verziju te priče, onda tu ne bi bilo nas koji smo svoju krv ostavljali po tim brdima i kotama. U toj akciji su pored nas učestvovali: Beli vuk (pokojni Knežević), Ružini dobrovoljci, elitne jedinice iz Ilijaša i "Munje" iz Hadžića. Poslije su tu stigle i jedinice Gardiske brigade, tj. mladi vojnici.

Moja jedinica je na Vrbasovu inicijativu prešla iz Ilijaša, najprije u Taktičku grupu "Sonja", a zatim smo svi prešli u 3. sarajevsku. U većini akcija Vrbas je bio sa nama, a par nas je konstantno bilo uz njega. Sad bi trebalo da vam bude mnogo jasnije ko smo mi, i šta smo značili u proteklom ratu.

Mislim da mogu dosta pomoši oko opisa događaja, i to ću uraditi od sra samo zarad istine o svim našim herojima koji položiše svoje živote za sve ovo što mi sada imamo.

Na kraju se svima izvinjavam jer su neki vjerovatno i stariji od mene, i ujedno molim da se ovaj tekst objavi u cjelosti jer samo doprinosi sagledavanju naše borbe a vjerujem da će se i mnogi obradovati i naći u ovom mom iznošenju nekih činjenica. Mnogo hvala i do skorog susreta.

Pozdrav od preživjelih iz PLAVOG GOPLFA.

Oko Oko : Bijeljina

20504

06.02.2009

Ne treba da se prepucavamo

Veliki pozdrav svima onima koji pišu o ratnim danima, i na taj način ne dozvoljavaju da se zaborave naši poginuli drugovi, kada ih je već naša država zaboravila.

Zamolio bih vas da ne pišete puna imena onih koji su živi, nego nadimke koje smo svi imali. Takođe molim da budete malo precizniji prilikom opisa dogadjaja. Znam da je svako drugačije doživio neke stvari pa zato nema potrebe da se prepucavamo da li se nešto desilo ili nije. Pored toga, nije sada bitno ko je bio hrabriji, i koliko je ko dao doprinos pobjedi. Najvažnije je da smo sada živi i da treba da se uzajamno poštujemo zbog svega onoga što smo zajedno prošli.

Veliki pozdrav svima od Oka.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20499

05.02.2009

RE: Zuti mravi i Tocini vukovi

Dagi Gorane, da ti kao rođenom Vogošćaninu kažem da je Toce bio komandir Zutih mrava i to je bilo ime koje su oni sami sebi dali. Svi koji smo sa njima ratovali znamo ko su ti momci. Pošto si Vogošćanin onda bi trebo da znaš ko su: Maka, Okac, Tile, Denis i da ne nabrajam dalje. Tešini vukovi su Popa, Šulc, Pice, Gata, Koko, Pesak, Slava, Kelja i posle se mijenjalo tokom rata. Te dvije ekipe sastavljene u onoj noći kad je Žuč pala samo njih osam su počeli kopati rovove na "Ježevima", iako desno od njih, prema Krivoglavcima, nije bilo nikoga na liniji. Tako su spasili neminovan pad tvog rodnog grad i ja im kroz moje pisanje želim odati posebno priznanje.

Ti ako nisi našao sebe u ovim tekstovima ne mora da znači da nisi bio nigdje.

Svi imamo priliku, kao nekad u školi da napravimo jedan sastav "kako sam proveo ljetni raspust". Možda u tvome tekstu bude jedna lijepa priča za našu istoriju. Samo pokušaj da ne spominješ Simu koji nije od Orlića izašao ni na jednu liniju. Ili Šulca sa kojim sam prvih šest mjeseci dijelio dobro i zlo. Ti znaš u kojoj je on jedinici bio zadnje tri godine, a to što je on prije rata nosio pušku za to mu skidam kapu. Rat je trajao 43 mjeseca.

Pošto si tako dobro poznavao našeg Božura, ja bi te ovom prilikom zamolio da kažeš barem jedno ime sa kim se Božur potukao u poslednjih desetak godina njegovog života.

Na kraju zašto mene pitaš gdje su bile seoske straže. Posle toga mnogi više nisu osjetili metak sa pričom: "Gdje si ti bio kada sam ja čuvao seosku stražu? " Ja sam pušku uzeo krajema aprila.

Ja ne pišem istoriju pa da se neko nađe uvrijeđen što njega nisam spomenuo. Ja samo pokušavam da našem Željki pomognem u tome, a bilo bi mi bilo drago da se svi koji ste učestvovali u ratu javite sa svojom pričom, a ne sa nekom zajedljivom i ljubomornom pričom ko si ti, a ko sam ja.

Plavi Golf : Republika Srpska

20495

05.02.2009

Cvrle i Pavlica

U toku borbi u Krajini, ja sam se zamjenio sa Cvrletom da zapali cigaretu sa Pavlicom. Cvrle je sjeo pored Pavlice i oni su zapalili cigarete. U tom trenutku poklopio nas je artiljeriski plotun. Nastao je opšti haos. Jedna granata je pala pod glavu Cvrletu i Pavlici, tako da se nisu ni javili. Pavlici je cigareta ostala u ustima. Pored toga, još dva mlada vojnika su bila ranjena, a i ja sam bio ranjen.

U opštoj pometnji, ja izvukao pokojnog Pavlicu ali se ne sjećam ko je izvuko pokojnog Cvrleta. Bilo je jako žalosno da nije bilo nikoga da nam pomogne da ih, onako mrtve, normalno prebacimo do naših, nego smo morali da ih vučemo.

Nakon toga je došlo do rasula linije, pa su Šorak i još dvojica boraca, mislim da su bili iz Koševskog bataljona, otišli pravo u ruke Turcima. Pronašli smo ih mrtve mnogo kasnije, kada je ta teritorija ponovo povraćena. Ja ne znam detalje, jer sam bio povučen zbog ranjavanja.

Zeljko Pejovic : Njemacka-Fürth

20487

05.02.2009

Zaboravljeni Hotonj

Pomaže Bog,

Ovo pisanje "Vogošćanina" je lijepo i zanimljivo, ali brate, isto kao i prije rata, Vogošća pa Vogošća... ostalo je nebitno.

Ja sam stanovao iznad OŠ " Zagorka Dragović" - sad su je balije preimenovale u nekog lokalnog mudžahedina, ne znam tačno kao se zove. Tu sam bio na liniji cijeli rat i branio unaj put kojim su ovi "mangupi" iz Vogošće ponekad "odšetali" do Betanije, naravno u novim uniformamam i sa pancirima, koji ja nisam obukao ni jednom u ratu, sa trakama oko glave tako da sam ponekad imao dojam daje i sam "Rambo" postao četnik.

Mislim, znamo svi ove napuhane heroje sa naušnicama, koji su samo dolazili da zakuhaju, ispale par okvira i nazad u Hotel na novi dernek! A onda po nama balije deru tri dana. Čast izuzetcima, kojih je malo.

Hoću kazati braćo, da nije samo Vogošća i Vogošćani odbranili Srpsko Sarajevo, i mi smo pomalo puškarali.

Zašto niko ne pomene Terzu iz Hotonja, Terzić Nebojša, koji je svoj život ostavio u Hotonju, ili onih par Velešićana, Goju Nikolića, Buhe sa Huma, Mariće, Plazaniće, koji su po par puta bili ranjavani.

Neka nam "Vogošćanin Pravi" napiše koliko je puta bio ranjavan jer ko god je išao u akcije ili je poginuo ili je bio ranjavan bar dva-tri puta.

Koliko Boro Radić balija otpratio u Sarajevo radi njegove "Zere" koji bi sledeći dan zalegli na PAT-a na Mujkića brdu i derali se po Vogošći cjeli dan, da sa kao osvete... sve se zna!

Meni je uostalom svejedno, hvala Bogu da živim gdje živim, ne zanima me ni Republika Srpska ni usrana BiH, tamo ne mislim nikada više da se vratim, samo me srce boli za običnom rajom, a ove mudonje palamude li palamude.

E dosta brate, i ja sam bio nakav četnik, jebi ga. I to kažem sa ponosom, ne krijem se iza nekakvog nadimka, pa ko hoće neka me potrazi, samo sam branio svoji otadžbinu i svoj grad, Srpsko Sarajevo - zauvjek.

Željko Pejović
Fürth - Njemačka

Goran Djokovic : Vogosca

20484

04.02.2009

Bozur, Boro, Mico, Cvrle, Tosa...

Dragi Željko,

rođeni sam Vogošćanin, i bio sam dole cijeli rat ali sad prvi put čujem za Žute mrave. Istina je za Crvleta, on je znao da će poginuti na Krajini, i mislim da je Cvrčak sretan zbog toga jer se u svojoj psihi borio sa mnogo stvari, ali šta ćeš...

Božur, hm, šta reci za Božura? Jeste trenirao je rvanje i bio dobar sa Škorom, ali gdje se on nije volio pobiti? Ma jeste, i to obavezno sa nekim ko je glavu i po veći od njega i 20 kilograma teži. Joj, visio sam ja kao klinac kod njega. A kada bi 1991. godine naišao sa žutim kedijem, pa digne tri prsta a ja njemu otpozdravim. Kada je sjebo prst prilikom ispaljivanja tromblona, bio je hladan onako kao da puca. O hrabrosti njegovoj je suvišno govoriti. Stojeći je poginuo na Orlicu, tu je bilo još pet ljudi Spaso, Patak, Bikan, Cvrle i mislim Sima Hipik. Kada je Božur poginuo tad je uslijedio juriš i stiglo se do zadnjeg rova na Orliću ali je našima nestalo municije, pa smo dali šansu Turcima da se konsoliduju. Ma ta je akcija je mnogo smrdila, ali o tome neki drugi put.

O Bori nemam šta reći, veliki čovjek, iskonski pošten mangup, i veliki borac, o njegovim borcima imam djelimičo dobro mišljenje, izdvojio bih: Božura, Tošu, Cvrleta, Vitka, iako je tu bilo još dobrih momaka, ali bilo je dosta onih sto su voljeli spavati u hotelu "Park" povremeno izlazili na Žuč, ispucali par okvira i time pravili probleme ljudima koji su ostajali nakon toga na liniji.

Mićo Vlahović, strašno dobar momak, mislim najveći borac Vogošće, i po hrabrosti i po umjeću ratovanja, iako su domaći momci odradili mnogo važne stvari da Vogošća bude srpska. Mići svaka čast i neka ga anđeli čuvaju, neću navoditi sve njegove borce ali Šorak i Šulc su se izdvajali.

Pena je bio strašan patriota od samog početka u srpskoj stvari, neustrašiv borac, pogotovo poslije rana zadobijenih na Misoči i povratka sa VMA, to je za klanjanje. Joj mogao bih do ujutra, ima mnogo ljudi koje ne spominjete, ali eto želio bih pitati "Vogošćanina Pravog", gdje se nalazio prvi ratni štab naoružanih Srba u Vogošći? To je bilo mnogo prije dešavanja u "Pretisu", i Svraka i poziva za mobilizaciju, i gdje su bile prve seoske straže uspostavljene.

Puno pozdrava Željko, i stvarno svaka čast za ovu akciju u vezu Miće Vlahovića, i mnogo mi je drago što si našem dragom Božuru poklonio prostora. Toliko za sad...

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20469

04.02.2009

Za Jovu Pejic

Hvala ti Jovo što si me dopunio, pošto sam tada prvi puta bio na tim prostorim pa ne poznajem baš najbolje taj teren. Naša oklopna vozila su bila na livadi kod škole, a ti znaš kako se to vidi sa Gradine. Ja sam u mom tekstu napisao Kruške ali se radi o Kruševu, kako si ti napisao. Okolna brda dominiraju nad tim terenom i pravo je čudo da se u Ajdanoviće moglo i doći. Svako ko je u to vrijeme izlazio na borbenu liniju znao bi da se sa tog mjesta ne može krenuti u napad jer je sve kao na tanjiru.

Bilo bi dobro kada bi mogao da napišeš još neke tekstove vezane za vaš dio terena. Kako je pao Vareš ili nešto slično.

Hvala ti od Vogošćanina Pravog!

Jovo Pejić : DonjosabanačKi

20462

03.02.2009

Gradina

Brdo Gradina je dominantna kota između Krivajevića i Bakića, ključna za odbranu Olova.

Od početka rata pa do decembra 1992. godine na Gradini nije bilo utvrđenih položaja. Prostorom između Ajdanovića i Malinovice krstario je sa svojom grupom Fehim Đogo i ubijao sve srpsko na šta je naišao. Nakon nekoliko bezuspješnih potjera Đogo je ubijen u septembru 1992. godine i na „njegovoj“ teritoriji nije bilo incidenata u periodu do decembra.

Komandant brigade potpukovnik Krstić insistirao je da taj položaj bude utvrđen od strane naših jedinica ali je naš komadant Mlađo Motika tih dana bio preokupiran planovima za zauzimanje muslimanskog uporišta u Medojevićima, koje je jedino bilo preostalo unutar naše teritorije. Muslimani se iz te „enklave“ kretali ka Kruševu i Polomu i usput ubijali one na koje nalete. Nije bilo naših utvrđenih linija jer nismo imali dovoljno boraca. Prilikom zauzimanja Medojevića, Mlađo je poginuo 07. 12. 1992. godine a taj ili naredni dan muslimani su se utvrdili na Gradini.

Naš borac S. J. se napio, izašao sam na Gradinu, na vrhu je postavio srpsku zastavu i vratio se. Iritirani zastavom muslimani su izašli na vrh i tu se utvrdili.

Nakon što je komandant Mlađo sahranjen i dužnost preuzeo Dragislav Motika Daca, odmah je krenuo da zauzme Gradinu. Po dubokom snijegu 12. 12. 1992. godine krenuli smo iz pravca Jelovca a na vrhu smo naišli na prostor koji nije obrastao šumom, sa kamenim gromadama idealnim za utvrđivanje položaja. Iz onog kamenja muslimani su otvorili jaku vatru i nije se moglo dalje.

U martu 1993. godine ponovo je pokušano zauzimanje od strane interventnog voda, ali su tada muslimani pustili napadače u potkovicu, otvorili unakrsnu vatru i ovi su se jedva izvukli, zahvaljujući onom istom kamenju.

Tek nakon ovoga pristupili smo izradi „prokresa“ u šumi i utvrđivanju linije od Malinovice do kuća Jelisića koji su tada bili jedina odbrana na tom potezu dugom oko 2 kilometra.

Zauzimanje Kruške, brda koje je neposredno u podnožju Gradine, idealno za dejstvo snajperom i svačim drugim po našim položajima, bilo je praktično neizvodljivo. Sama konfiguracija terena, brdo je u obliku ogromnog mravinjaka, otežavala je gađanje iz artiljerijskih oruđa. Prilikom granatiranja muslimani su se povlačili sa Kruške na padinu Gradine odakle su osmatrali naše položaje i prostor između položaja. Pri kretanju naše pješadije ponovo bi zaposjedali svoje rovove i tukli po nama. Mislim da je razlog zašto se krenulo na Krušku u novembru 1993. godine bila nedovoljna priprema i nepoznavanje uslova na terenu od strane naredbodavaca. A nije ni čudo, kad oficir zaliježe na zvuk maljutke.

Prilikom borbi za Krušku o kojima piše "Pravi" poginuo je i Milutin Mitrović iz Ajdanovića, jedan od najhrabrijih i najvećih boraca Visoravni. Vječna mu slava i milost Božja.

Aco :

20424

02.02.2009

Skrkara

E brate, svaka ti čast na ovim tekstovima! Ježim se svaki put kada ih čitam.
Za ovog Skrkara koji se hrabro bacio na bombu i spasao bar pet boraca znam da se zvao Milorad a raja ga je zvala Zajko.

Nastavi da pišeš, molim te!

Poštovanje!

Slažem se sa tobom Aco! Jedna molba: ukoliko nemate naša slova na tastaturi, koristite sledeće znakove prilikom kucanja nadimaka, vlastitih imena i prezimena, tako da bar ona budu tačna, jer neka od njih su jako zbunjujuća. Koristite sledeće znakove: ž - ` Ž - @ Š - [ Ð - \ Ć - ] Č - ^ š - { đ - | ć - } č - ~

Razvigor :

20419

01.02.2009

Borbe u ljeto 1995. godine

Svaka ti čast brate na ovim tekstovima, sa zadovoljstvom te čitam. Opiši, molim te, i one strašne borbe iz juna i jula 1995. godine, kad su balije krenule da zauzmu Srpsko Sarajevo. Živ bio i svako ti dobro!

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20418

01.02.2009

Aco Marin - Cvrle

Cvrle je bio Vogošćansko siroče i odrastao je kod dede i babe. Majka mu je nastradala kad je on bio sasvim mali. Poginula je kada je udario auto kod Ogreva, dok se vraćala od svojih roditelja. Nakon toga, otac mu je poginuo na tom istom putu, samo jedan kilometar dalje.

Njegovo ime je Aco Marin-Cvrle.
Kad je Vrbas postrojio našu jedinicu i rekao da se ne smije pljačkati jer će on osjeći ruku svakome koga uhvati u krađi, Cvrle je na to dodao onda će se Grila iz Krajine vrati kao ćutuk, bez nogu i ruku. Bio je uvjek pun šala iako je imao govornu manu. Učesnik je mnogih akcija. Neka mu je vječna slava i hvala.

Oko : Bijeljina

20414

01.02.2009

Cvrle i Šorak

Krajem 1995. godine poslati smo na ispomoć u Krajinu. Bio je dogovor da nam Krajišnici obezbjede MTS, pa smo ponijeli samo ličnu opremu. Međutim, na kraju samo morali da sve to naručujemo iz Vogošće. Spavali smo po kućama jer su Arkanovi tigrovi spavali u kasarni na Manjači.

Nakon dopremanja naše tehnike, počele su borbe za vraćanje izgubljenih teritorija. Na lijevom krilu su bili Tigrovi, a desno od nas 16. kraiška. Prvo smo prošli kroz Strićiće, koje je neprijatelj u bjekstvu napustio. Nailazili smo da stare ljude koji su bili zvijerski pobijeni, kao i naživotinje na kojima je farbom bio ispisan neki znak.

Sledećeg jutra, u predahu između borbi, sjedili smo Cvrle, Šorak i ja na nekim balvanima i razgovarali o akciji koja je bila pred nama. Dok smo mi pili kafu, skakutao je Grila oko nas tražeći morfijuma, kojeg sam ja uvijek imao u zalihi za ranjene borce.

I dok smo tako razgovarali, Cvrle mi je na njemu svojstven način ( ponekad je i malo mucao ) rekao:

"Ne brini, ako budeš ranjen, tu sam, opet ću te nositi! "

Ovo je rekao kao da želi da me ohrabri. I doista, prilikom moga ranjavanja na Goraždu, Cvrle je bio taj koji me je izvukao.

"A ja ću da štitim Cvrleta dok te bude nosio! " - nadoveza se na to Šorak.

Meni takva diskusija nije prijala, pa sam im odbrusio nešto ljutito. Uvijek sam smatrao da takvi razgovori priziva nesreću. Na to nam Cvrle tužnim glasom reče:

"Nemojte da brinete! Ja sam došao u kraj u kome sam rođen, i siguran sam da se kući neću živ vratiti. "

U napad smo krenuli 29. 9. 1995. godine. I već u prvim satima akcije do mene stiže tužna vijest da je Cvrle poginuo. Da nesreća bude još veća, Draganu Šorku javiše da dva njegova mlada vojnika ranjena, pa ovaj pođe da ih nađe, ali je zalutao i naišao na neprijatelja. Našli smo ga tek nakon nekoliko dana.

Tog dana sam izgubio još dva dobra druga. Neka im je vječna slava i hvala za sve ono što su učinili za srpski narod.

PS. Bio bih zahvalan svima onima koji znaju nešto više o ovim događajima da to i napišu. U toku rata, svi smo imali nadimke, pa se nažalost Cvrletovog imene ne sjećam. Dragan Šorak je rođen 1969. godine u Bačkoj Palanci, pogino je 29. 9. 1995. godine, u 25 godini života.

Vogoscanin Pravi : Vogosca

20401

31.01.2009

Ratno sjecanje - Plavi golf

Sjećam se ofanzive na Goražde u kojoj nisam učestvovao, ali su mi o tome pričali naši borci nakon povratka iz Goražda.

Tada se na našem ratištu pojavio plavi golf. Njegova vrijednost je veća u tome što je on kao ratni trofej izvučen duboko ispred naših linija, nakon uspješnih proboja ka samom jezgru grada i fabrici "Pobjeda". Poznato je da je to bila vojna fabrika sitne municije još od prije rata, ali i da su je muslimani koristili i u toku rata. Nase snage su upale duboko u fabrički krug i u veliki dio gradskog jezgra, tačnije do zgrade opštine i mosta na Drini.

Tada su naši pravili šale da se Goražde nije uzeto zbog toga što su Hecegovci prvi stigli do opštinske zgrade. Kada su uzeli opštinu posvađali su se oko fotelja i tu je akcija stala.

Naravno to je bila samo šala jer našu akciju nisu uspjeli da zaustave muslimani pa su svjetski moćnici počeli da bombarduju naše položaje oko samog jezgra grada i bili smo prisiljeni da se povučemo još dalje od početnih položaja da bi grad dobio dubinu odbrane. Ko zna možda je tamo neki Pice dobio zlatne ljiljane za njihov "uspjeh". Kako su dobijali odlikovanja nebi se cudio da jeste.

UNPROFOR se još jednom stavio na stranu muslimana kao njihov saveznik. Zbog takvih poteza srpska strina je stekla nepovjerenje prema njima, ali oni na to nisu obraćali pažnju i nastavili su da pružaju pomoć muslimanima u naoružanju i opremi tokom cijelog rata. Konstantno su insistirali da se njihova vozila ne pretresaju na kontrolnim punktovima. Dokaz za njihovu saradnju našla je kontrola na punktu na Ilidži kada su otkrili masu municije, naoružanja i kompjutera u tajnim spremnicima njihovih transportnih vozila.

Vjerovatni si ti sa plavim golfom jedan od tih junaka sa Goraždanskog ratišta i ja ti na tome ovom prilikom čestitam kao i svim tvojim saborcima vezanim za uspjeh oko Goražda. Naši heroji u toj operaciji nisu ni pohvaljeni, a kamoli nagrađeni.

Neka je vječna slava i hvala svim poginulim u toj akciji.

U to vrijeme koliko ja mogu da se sjetim posle povlačenja naših snaga tadašnji komandat 3. sarajevske brigade pukovnik Josipović revoltiran razvojem događaja je napustio komandu. Na njegovo mjesto je postavljen kapetan bojnog broda Maksimović. Zaslužio je da za svoj kukavičluk bude streljan za primjer svim oficirima koji su dolazili po činove a ne kao pomoć srpskom narodu.

U toku dejstva aviona na naše položaje mi smo dobili zadatak od više komande da blokiramo kretanje UNPROFOR-aa, a topove i nišanske sprave koje smo im dali na čuvanje, uzmemo i iznesemo na položaje.

Mi smo taj dio zadatka izvršli veoma uspješno. Njihovi položaji su bili minirani, a naše jedinice postavljene u borbeni položaj. Kao komandant brigade, Maksimović je trebao da izađe na ta mjesta i saopšti Uproforcima šta treba da rade. On to nije htio da uradi pa su Koko i Jovo Maunaga izašli na brdo iznad Krivoglavaca da im to saopšte.

Druga tačka za deblokiranje naših oruđa je bila iznad Poljina. Tamo je bilo problema oko predaje pa u naši otvorili vatru na francuske vojnike.

Tada je Zvjerka pokazao svoju mudrost i pozvao njihovog komandira na pregovore. Kada je ovaj izašao Zvjerka mu je stavio bajonet pod grlo i rekao da naredi svojim vojnicima da se predaju. Njihov poručnik je izgovorio nekoliko kratkih naredbi na francuskom, a oni su kao pravi vojnici napustili borbene položaje i izašli u centar njihove baze odložili oružje i u koloni po jedan istrčali pred nas onako nenaoružani. Ja sam tu scenu posmatrao kao neku scenu iz filmova.

Na našim prostorima sve su jedinice UNPROFOR-a bile zarobljene do konačnog dogovora sa njihovom komandom.

Tako je još jedna uspješna ofanziva okončana sa pritiskom svjetskih moćnika u korist muslimana.

Plavi Golf :

20388

30.01.2009

Plavi golf GŽ

Pozdrav svima koji su krvarili od Ilijaša do Vogošće, od Goražda do Kikova iznad Ključa. Nemam puno slobodnog vremena da pišem. Potpisao sam se sa Plavi Golf samo zbog mira svoje porodice jer čudna su vremena došla. Sve ove tekstove koje pročitam su dobri ali ima masa toga da se doda na sve to. Buraz mi je svakodnevno bio u rovu na koti 830 i na Ugorskom tako da dobro poznajem dešavanja i oko tih djelova.

Da podsjetim one koji su to zaboravili: u prvom pokušaju. U akcijama oko Žuči u prvom pokušaju je uzeto samo tri rova na perivijskom putu, koji su poslije jedne noći čuvanja ujutru ponovo izgubljeni. Tek u drugom pokušaju, kada je krenula akcija na kompletnom području, prvo se baš na tom pravcu izašlo na Golo Brdo. Kao sada se sjećam jednog od nas koji je tada uzeo našu trobojku i stavio je za pojas i rekao: "Danas će se ova zastava zavijoriti gore! ". To nas je ponijelo i doista se ta zastava tog istog dana zavijorila na Golom Brdu. Sledećeg dana smo zarobili muslimansku zastavu i pronijeli je kroz Vogošću i Ilijaš. To je bila jedina zarobljena zastava na tim prostorima, a bio sam u gotovo svim akcijama Ilijaške i 3. S. mtbr.

Na istom tom Golom Brdu su zaplatili Vikićevi specijalci, i Saša i ostali iz spota vojnik sreće. Drugi dan smo ispred kote 830 i u podnožju kote 850, nazvali Gargamela (Vrbas). Taj isti borac, koji je postavio zastavu na Golo Brdo, ga je pitao: "Šta da radimo, vidimo kompletno Sarajevo". Na opštu žalost, vratili smo se nazad iz nama neobjašnjivih razloga. Svi oni koji su bili tamo vidjeli su da smo svi prošli pored generala Miloševića i opsovali ga zbog toga što smo vraćeni.

Najzanimljiviji detalji u toj bitci su zarobljavanje zastave, potez heroja Mladena Savića kada je između svojih boraca skočio na bačenu bombu da ih spasi. Na sreću, ona se nije aktivirala.

Pored toga, likvidacija elitnog djela Vikićevih "Lasta" i uništenje tenka na Golom Brdu su bili važni rezultati te bitke.

Toliko ukratko o toj bici na Žući. Mogao bih pisati satima da imam više vremena. Sve ostale bitke ću ovako ukrato opisati u narednom periodu (Polom, Jasen, Goražde... Imam ja mnogo toga da ispričam.

Volio bih da, ako neko piše knjigu da stupimo u kontakt jer bih mogao mnogo toga da pomognem. Namjerno ne spominjem imena zbog mira tih hrabrih boraca, a vjerujte mi da su sigurno bili među najhrabrijim u prošlom ratu.

Za kraj, Vrbas je živ, zdrav i pozdravlja sve svoje saborce.

Neko :

20309

26.01.2009

Mijatovica kosa

Vogošću je spasio Dragan Josipović kada je postao komadant Vogošćanske brigade.

Vogošća je imala dosta junaka i dobrih boraca, ali treba priznati i neke poraze na Žuči, ali i pobjede na Golom brdu i Mijatovića kosi.

Svi muslimanski junaci sa Žuči su poginuli upravo na Mijatovića kosi. Ovdje uključujem i njihova dva komadanta.

Oko : Bijeljina

20277

25.01.2009

RE: Piksi, Janjus, Betanija

Tod dana na Betaniji, zajedno sa kapetanom Piksijem je poginuo i Ranko Bunjevac, a pokojni Sorak lakše ranjen u ruku a Janjuš u nogu.

Piksi je par dana prije pogibije postao tata.

Stupar je bio jedan arogantni idiot koji je nas nazivao "običnim teritorijalcima" koji ne znaju ratovati, a svaki naš borac je bio sposobniji za rat od njegovih.

Sama ta akcija je bila jako čudna! Sticajem okolnosti 1997. godine u Crnoj Gori sam upoznao jednog Stuparovog vojnika koji se u Vogošći predstavljao pod sasvim drugim imenom (srpskim). Od njega sam saznao da su u toj jedinici bili pretežno ugovorci. Njihov zadatak je bio da omoguće nekome sa druge strane da izađe iz okruženja.

Taj vojnik je bio musliman ali nije bio jedini! Dok su bili pod ugovorom imali su srpska imena. Pričalo se da su neki iz Beograda dan ranije ušli u "Plivu" sa namjerom da iznesu neku dokumentaciju, tako da ispada da su ljudi izginuli zbog recepata.

Taj vojnik se posle rata vratio u rodno mjesto, ali tamo ga niko nije prihvatao, ni Srbi a ni muslimani pa je radio teške fizičke poslove da bi preživio.

U toku rata je bilo sitnijih prelazaka sa jedne na drugu stranu. Neki su prelazili liniju kao da se ništa ne dešava.

Oko : Bijeljina

20242

24.01.2009

Za Vogoscanin Pravi

Svaka čast brate, imas dobro sjećanje. Čini mi se da smo te kišne noći bili zajedno. Sve se to tako odigralo, međutim da se Gargamel nije vratio ranjen i držeći infuziju u jednoj ruci rukovodio vraćanjem položaja, ko zna šta bi se tada desilo! Dobro se sjećam mudžahedina koji su primili kilograme olova, a nastavljali da idu po par metara dok ne padnu.

Nije jedini Sara tada ostao... U Srednjem ni Mauzer nije pokrenuo svoje ljude. Nemam pojima zašto, ali i bolje je tako jer smo se sami svojim snagama odbranili.

Meni se čini da smo tada trebali da padnemo, i da je sve to tada bilo isplanirano i dogovoreno.

Radmila Bunjevac je bila u Višegradu. Nisam siguran da li je otišla dalje. Znam da su joj sestra i zet u Zvorniku.

Miner Vogosca : Melbourne

18543

03.08.2008

Da ne odu u zaborav!

Mnogi su sa velikim razlogom pomenuti na ovim stranicama, ali ima još puno onih o kojima bi trebalo ponešto napisati.

Bikan, momčina koji dođe iz Prigrevice da brani i pomogne svojoj braci u Vogošći. Volio bih kad bi neko napisao njegovo pravo ime i prezime. Poginuo u isto vrijeme kada i Božur. Jedan od rijetkih ljudi koji je iz osamdesetčetvorke pucao u hodu i išao u napad nepognut. Tako je i poginuo. Jedan od najhrabriji ljudi koje sam gledao u akciji. Slava mu! Trebalo bi otići i na njegov grob negde u okolini Apatina.

Božo H. , tih čovek, dobar otac i suprug, sa velikim srcem. Poginuo na Glavici. Imao je hrabrosti i izađe ispred linija i daje mi obezbijeđenje. Zaslužuje da stane uz rame sa ostalim Vogošćanskim Herojima. Slava mu!

Vučko, isto kao Božo. Uvijek prisutan kad je orilo i gorilo. Ne znam mu ime i prezime ali oni pravi koji bijahu na liniji ga se sijećaju i bilo bi lijepo da nešto detaljnije napiši o njemu. Pogonuo na Glavici od iste granate kao i Božo.

Ne znam gdje im je vječni dom. Ja im uvijek palim svijeće i oni su zauvijek u mom srcu.

Onima koji do kraja ostadoše na linijama i ne uzmakoše do sramotne i kukavičke predaje u dejtonu ( namjerno neću da napišem velikim slovom), a pogotovo ekipi koja sebe iz zezancije nazva " Žuti mravi" veliki pozdrav od Minera.

Miner :

18420

25.07.2008

Hvala ti brate

E pa Željko hvala ti od sveg srca što zapali i jednu svijeću u moje ime na grobu Mićinom. Svi oni koji su bili njegovi suborci ili povremeno sa njim učestvovali u akcijama i dan-danas ga nose u svojim srcima i pale mu svijeću širom kugle zemaljske.
Neka mu je viječna slava.
Miner

Dragan Tasic : Beograd

18089

18.06.2008

Potrebna pomoc...

Ja sam član Tima za odbranu Profesora Dr. Vojislava Šešelja i sasvim slučajno sam naleteo na vaš sajt.

Potrebna su nam svedočenja ljudi koji su poznavali Muju Džafića i njegovog sina, a posebno detalji koji se odnose na sve ono što su doživeli nakon povratka muslimana (mučenje u policiji,.... ). Inače, i Mujo Džafić i njegov sin su bili borci u jedinici Vasilija Vidovica - Vasketa...

Unapred se zahvaljujem svima koji će se odazvati uz napomenu da je to HITNO!!!
Možete me kontaktirati ili na mejl
dragan. tasic@yahoo. fr
ili na telefon
064 80 77 025

Miner : Vogosca

17156

28.01.2008

Miner iz Vogosce

Dugo vremena sam razmišljao da li da se uključim na ovaj sajt. Znam da mozda gubim svoj mir koji sam gradio i već stekao živeći u ovoj dalekoj zemlji. Ali prošlost rovari po meni, ne mogu da zaboravim. Zbog toga ću da opišem neke događaje između 1992. i 1996. godine.

Vrijeme bi trebalo da izliječi rane! Ali bol tinja u meni, i neće da napusti dušu, pa ponovo vaskrsne, pogotovu kada se popije koja više. Mnogo sam stvari preživio, i puno je ljudskih sudbina upetljano u moj život da se neke stvari zaborave.

Moj cilj je da pomenem u pravom svijetlu neke ljude, koji za Srpstvo dadoše, najveću moguće žrtve - svoje živote. Počeću od vruće rasprave o pogibiji Bore Radica. Daću svoj opis tog događaja. Pomenuću neka imena i nekih ljudi, za koje vjerujem da su još uvijek živi. Sva prava imena će biti dostupna preko Željka, a ako negdje pogriješim molim vas da me ispravite ili dopunite.

Ovo sve dugujem (ili dugujemo) u ime pokojnog Ðidija i malog Lale, heroja ravnih Boru. Došli su tu na to mijesto prije njega što znači da su u duši bili isti kalibar. Treba pomenuti i momke koji ostadoše živi: Peša, Jugo, Mišo a nešto kasnije i koji dođoše uz Boru: Slava i Joša. Svima njima pokojnim, ali i živim treba odati počast jer su bili tu, na liniji ubitačne vatre, a Bog odluči koga da uzme sebi, a ko da pretekne.

Oni koji izvukoše Boru neka im je čast. Ali mi koji smo bili tu blizu tog dana a ne izvukosmo Ðidija i Lalu neka nam je na nečast. Ovdje i sebe stavljam. To je za četiri godine ratovanja, najveća vogošćansko-semzovačka izgubljena bitka. Jer kao pravoslavni vijernik koji vjeruje u Strašni sud moram i o tome razmišljati. Pitam se da li iko razmislja kao ja. Kad-tad će nas "gore" postrojiti Boro, Ðidi i Lala. Vjerovatno će na Boro pucatizauške. Neće nam oprostiti što njega izvukosmo a ostavismo Ðiđija i Lalu. Znam da on to nikada ne bi uradio!

Dragi saborci, mi koji smo bili tamo, treba da damo svoj dug istini. Sa moje strane, ja ću dati svoj opis i imena ljudi koji mogu pomoći da se napokon dođe do prave istine. Nemojte da zamjerate jedni drugima na nekim slabostima, nego date sve od sebe da se najzad sazna prava istina. Ovo sve pisem u ime Ðiđija i Lale, pravim momcima i uz Boru neka im je viječna slava. Za moje prvo javljanje pozdrav svima zivim borcima Vogošće, Semizovca, Ilijaša, Iliđe, Romanije i cijele Republike Srpske. A poginulim borcima iz tih krajeva vječna slava.