|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
23102 |
23.12.2009 |
Vatreno krštenjeNegde sredinom aprila, dok sam se vraćao iz Kiseljaka, čuo sam na radiju da su počeli vatreni okršaji u Vogošći.
Uhvatila me je neka čudne groznica i strah jer cijela porodica mi je bila tamo.
Vozio sam sumanuto da stignem kući.
Vogošća je bila pusta.
Tek kod supermarketa sam vidio momke iz novoformirane Borine jedinice.
Mahali su mi da stanem, a zatim me upozorili na snajpersko dejstvo iz zgrada ispod vodovoda.
I dok sam ostavljao auto ispred hotela, začu se gromoglasna pucnjava iz pravca spomenika i desno sa Briona.
Malo mi je laknulo kada sam shvatio da Boro i njegova jedinica imaju kontrolu nad Vogošćom.
Ovaj događaj me je natjerao da upotrebim oružje koje sam kao trofej sačuvao prilikom zauzimanja stanice milicije.
Otišao sam po oružje a zatim sam oprezno prišao Bori.
Bilo je očigledno da mu je bilo drago što sam se priključio, a znao je i da sam bio i na obuci u Pančevu.
Osmatrali smo čistinu ispod spomenika, zgrade desno od "Asteriksa" i teren lijevo od škole.
Neko je pucao iz pravca spomenika, i djelovalo je da je to nekako iza a ne iz neposredne blizine spomenika.
Desno preko rijeke, iz pravca šljivika čuo se "garonja" a više nas su fijukali i meci iz tog pravca.
Tada nam je prišao pokojni Toša i rekao da je opazio nekoliko podignutih crijepova na zgradi ispod vodovoda.
Dogovorismo se da jedna grupa vatrom pokrije krov, druga da pokriva šljivik desno preko rijeke, a Boro, Toša i ja da krenemo do "Asteriksa".
Tako smo i učinili.
I dok smo trčali na cik-cak, Boro je pucao iz 84-ke u pravcu šljivika, Tošo je pokrivao zgrade lijevo od nas a ja sam pucao prema spomeniku i gore uz ulicu.
Sa nam je trčao i jedan momak u uniforimi rezervne milicije.
Zastali smo kod "Asteriksa", ali smo osijetili da tu nije dobro pa smo odmah krenuli u pravcu spomenika.
Meci su udarali u asfalt, a dizali su i busenčiće trave.
U tom trenutku su i ostali krenuli za nama.
Ja, Toša i taj policajac smo puzali pored dugačkih temelja spomenika, dok je Boro hodao uspravno i glasno ih psovao pucajući ispred sebe i na desnu stranu.
U jednom trenutku sam vidio da mu je noga čudno odletjela u zrak, i onda je Boro pao na leđa.
Prišao sam mu i vidio da je dobio metak u petu.
Pritrčali su i ostali momci i prenijeli ga u zaklon, lijevo od mjesta gdje je ranjen.
Jedan od momaka je otrčao da doveze auto.
I dok su oni prenosili Boru, ja sam nastavio da pucam u pravcu šljivika.
Rezervni policajac je čučao ispod samog spomenika.
U jednom trenutku on je jeknuo i prevalio se na stranu.
Bio je ranjen direktno u stomak.
Opet je pritrčao neko od Borinih momaka i odvukao ga dolje do ceste.
Ubrzo su ih negdje odvukli.
Vatra iz pravca šljivika je bila jaka pa smo morali da se sklonimo niže.
Komandu nad našom grupom je preuzeo Gaga.
Krenuli smo polako uz ulicu Đure Salaja.
Svo vrijeme se iz pravca muslimanskih kuća čula pucnjava.
I mi smo smo otvarali oštru vatru.
Napredovali smo polako.
Na raskršću gdje se odvaja ulica S.
Krupića, nas je dočekala žestoka pucnjava.
Toša je bacio nekoliko bombi preko Pećančeve kuće.
Ubrzo potom, pucnjava je prestala.
Nakon toga nije bilo nekih većih problema, i skoro nesmetano smo došli do benziske pumpe.
Mislim da smo ovom akcijom definitivno pokazali drugoj strani ko je gazda u Vogošći, jer su nakon toga svi ekstremisti iz ulice S.
Krupić i Briona podvili repove i zbrisali preko rijeke, i da zajedno sa Alijom nisu ljubili guzu onom gadu i gaduri preko "bare" nikada ne bi ponovo ušli u Vogošću.
Sa druge strane, ja sa ponosom mogu otići na onaj svijet jer sam tamo bio do kraja i nisam poražen vojnički nego podmuklo i kukavički.
Konačno, uprkos tome što je bio rat, uvijek ću biti ponosan što sam se borio rame uz rame sa Borom, Božurom, Tošom i ostalim momcima.
Miner
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
23096 |
21.12.2009 |
RE: Pocetak rata u VogosciPozdravljam mog prijatelja Minera i drago mi je da je i on počeo da piše o onome što je radio i doživio u toku rata, a znam da je toga, hvala Bogu, bilo dosta.
Volio bi da opiše i akciju rušenje mosta kod Jaranove kafane.
U potpunosti se slažem da je napad i osvajanje stanice milicije u Vogošći odredio dalji tok rata, tj.
kome će Vogošća pripasti.
Srpska zastava se zaviorila pred opštinom Vogošća i ko god da je htjeo da to promjeni morao je da izvrši vojni napad, što bi prouzrokovalo veliko krvoproliće.
Za takav poduhvat muslimani nisu imali ni snage a ni hrabrosti.
Mnogi od njih nisu mogli da gledaju srpsku zastavu kako se vijori na jarbolu pa su zbog toga mnogi, a pogotovu mladi muslimani, napustili Vogošću i otišli u Sarajevo gdje su već bile organizovane njihove paravojne jedinice.
Sve to je pomoglo srpskom narodu da vidio šta se dešava pa su i oni počeli da se organizuju u vojne jedinice sa namjerom da se zaštite od opasnosti koja je prijetila vogošćanskim Srbima.
|
|
|
Miner VogošćA : VogošćA
|
23080 |
20.12.2009 |
Početak rata u VogosciDosta toga se pisalo i napisalo o ratnim događanjima u Vogošći ali sve je bilo nekako na preskok.
Kad sam se već uključio u pisanje onda želim da se krene od početka.
I to od samog početka 1992.
godine jer je i tada bilo nekih događaja, noćnih straža i sitnih provokacija sa obje strane.
Ipak, mislim da je pravi početak rata bio zauzimanje stanice milicije.
Nisam baš dobar sa datumima, ali znam da se ovo desilo u martu 1992.
godine.
Bio sam u autu kod marketa kad sam čuo pucnjavu, negde niže niz ulicu.
Upalio sam auto i pošao u tom pravcu, ali gornjom ulicom kuda je išao trolejbus.
Kad sam došao do Doma zdravlja, shvatio sam da pucnjava dopire iz pravca milicijske stanice.
Prošao sam iza Mimoze i parkirao kod Edine brijačnice, a zatim provirio iza zgrade u kojoj je stanovao pokojni Božur.
Vidio sam Boru Radića, koji je stajao na platou ispred stanice milicije, galamio i sa vremena na vrijeme opalio u zrak kratki rafal.
Zviznuo sam mu, a kada me je on ugledao, mahnuo mi je rukom da priđem.
Pretrčao sam preko mosta.
Boro mi je rekao da iz stanice uzmem oružje i da mu čuvam leđa.
Uletio sam i u hodnik, tamo našao nov kalašnjikov i torbicu punu okvira sa municijom.
Zatim sam istrčao napolje i ugledao tadašnjeg komandira stanice milicije Boru Maksimovića kako leži u lokvi krvi, lijevo ukoso prema Radničkom domu na skretanju za Valter Perić.
Prošao sam iza stanice, naslonio se na veliko drvo i osmatrao zgradu iza opštine da neko Bori ne bi mogao da priđe sa leđa.
Poslije nekoliko minuta mi se pridružio i pokojni Božur.
Boro je i dalje stajao ispred i prozivao i dozivao tadašnje "čuvene vogošćanske face" da izađu i da se obračunaju čija je Vogošća.
Boru nisam vidio, ali sam ga mogao čuti.
Meni i Božuru se pridružio i jedan momak koji je stanovao u prvom neboderu iza stanice milicije.
Neka mi oprosti što sam mu zaboravio ime, ali mislim da su ga zvali Šofer.
Potom sam ja otrčao do Doma zdravlja i obavjestio ih da je Boro Maksimović ranjen.
Vozač hitne pomoći je odmah upalio auto i otišao sa sestrama da mu pruži prvu pomoć.
Boro Radić ih je bez ikakvih problema propustio, a oni su pokupili ranjenika i odvukla ga na Koševo.
Nas trojica smo ostali tu, sve dok nisu došli momci sa Blagovca i definitivno preuzeli stanicu milicije.
I danas, poslije toliko godina, siguran sam da je to bio odlučujući trenutak za Srbe da preuzmu vlast u samoj Vogošći.
Kako i zašto se Boro Radić odlučio na taj potez, sada se samo nagađa i mislim da je malo ljudi koji znaju pravu istinu a možda je ona i otišla sa Borom u grob.
Ipak, siguran sam u jedno: Boro je bio jedina osoba u Vogošći koja je mogla odradi taj posao.
Prava je šteta što je tako rano poginuo, jer da je ostao živ stvari u Vogošći bi se sasvim drugačije odvijale.
Da su se kojim slučajem u Vrbasovoj ekipi našli Mićo Vlahović i Boro Radić, bio bi to strašan udarni tim.
Miner
|
|
