|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
Spiro : Novi Banovci
Broj: 16464 Datum: 29.11.2007
I muslimansko ime na spomeniku U septembru 1941.
godine ustaše iz Semizovca predvođene braćom Ratkom i Sandijem Hakl i Bećirom Lokmićom, upale su jednog nedeljnog jutra u selo Krivoglavce i u nekoliko kuća natrpali sve živo što su zatekli a zatim zapalile.
Gorjeli su živi ljudi, žene i djeca, a među njima i moj otac Kojo Špirić.
I ne samo da su zapalili mještane, nego i stoku u štalama, pa je, po kazivanju Jovanovića sa druge strane rijeke Bosne, čitavim krajem odjekivalo rikanja zapaljenih krava i volova.
Moja pokojna majka, sestra i ja (tada sam imao 3.
5 godine) smo slučajno ostali živi jer smo te nedelje bili kod tetke u Sarajevu.
Nakon masakra, ustaše nekoliko dana nisu dozvoljavali prilaz selu, a poslije par dana moja pokojna majka nas je odvela na zgarište naše kuće i kopajući po magazi (podrumu) u pepelu je uspjela da, zahvaljujući džepnom satu, nađe kosti moga oca, pokupi ih u jednu nagorjelu kantu i sahrani u bašti ispod kuće.
Nekoliko godina nakon rata, opština Vogošća je u Krivoglavcima podigla spomenik žrtvama fašističkog terora, i koje li ironije, među upisanim žrtvama toga pokolja se našao i jedan musliman.
Više se ne sjećam kako se zvao, ali se često pitam da li je i on učestvovao u paljenju sela.
|
Roka Rodjo :
Broj: 15681 Datum: 29.10.2007
Na podrucju Bosanske Krajineu vrijeme Drugog svjetskog rata najveći ustaski koljači su bili upravo muslimani.
Postoje mnogi podaci i dokazi o njihovim zvjerstvima u to doba.
Tako da Srbi i po završetku tog rata su nailazili na neke od svojih Dželata po opštinama na kojekakvim funkcijama u službi ovaj put jebenog Bratstva i Jedinstva.
S verom u Boga!!!!
|
Jelena Elek : Florida
Broj: 13178 Datum: 06.06.2007
Godine prolaze; rat je prestao mrznja i dalje vlada.
Nekada se obicni covek pita zasto? Nema odgovora.
Nasi preci su nam pricali price ;Interesantno; moja baka je uvek ponavljala jednu pricu istitnitu.
Volela sam da je slusam mada mi sada zvuci kao bajka.
Naime davne 1942 godine u kucu moje bake;koja je bila dete upale su ustase ;gnusni ;ona kaze opasni i oholi ljudi.
Trazili su njenog brata koji je bio u cetnicima.
Nisu ga nasli ali bila ja slava 'gorelo je kandilo nada ikonom spoj i mir.
Ustase su preturale po kuci ;tragale za ko zna cim ;odelom ;bakinim bratom?
Jedan oholi ustase izvadi noz i krenu da ubije sve u kuci.
Baka mi je reka da je u tom trenutku molila Boga za milost.
I sta se desilo drugi vojnik je sprecio mrznog coveka da ubije i rekao;Pustite ljude da zive ;danas im je slava;ja ne mogu pred Boga da izadjem okrvavljenih ruku;
I cudo se desilo ustase su napustile kucu bakina porodica je prezivela.
Vidite na kraju ove price ona je uvek govorila i medju ustasama ima dobrih ljudi.
|
Mixer :
Broj: 11833 Datum: 07.03.2007
Srbi u logorima u 1. svjetskom ratuU I Svjetskom ratu je stradalo 1, 7 miliona Srba!
Nemojte zaboraviti logore, od kojih je bio najpoznatiji u Aradu u Rumuniji, tamo su izmedju ostalih ostale kosti mnogih Srba sa Glasinca, medju kojima i moja 2 strica(bili su djeca)!
O tome imam dokaz!
|
Gromovnik : Republika Srpska
Broj: 11830 Datum: 07.03.2007
Žrtve iz Srbije
Zvanični podaci o broju žrtava iz prvog svjetskog rata u Srbiji:
Srbija poginuli vojnika 450, 000
poginuli civila 650, 000
ukupno 1, 100, 000
raneni ukupno 1, 250, 000
Ovo treba da podsjeti Srbe na velike žrtve iz prvog svjetskog rata.
|
Kriva Jela :
Broj: 11785 Datum: 03.03.2007
Da se ne zaboraviNe znam zasto, ali imam potrebu da pisem o onome sto sam cula od moje majke.
Ne znam tacno kada se ovo desilo, vjerovatno ceterdeset prve.
U Dugandzicima su ustase (muslimani) na vatri pekli zivog Todora Bunijevca.
On je toliko jaukao da u ga culi u okolnim selima.
Iz tih sela su ljudi bjezali u glavnom na Zunove.
Moja majka, koja je tada imala 11 godina je nosila svog dvogodisnjeg brata Bogdana.
Izgubila se u sumi od svojih i nekako nabasala u Mangurice.
Tu su ih stigle ustase, medju kojima je bilo djece.
Moju majku su ustase ranile i ona je pala s bratom u narucju.
On je zaplakao i ona ga je umirila.
Medjutim je pored njih proslo ustasce od mozda svojih 10 godina i vidjelo da je Bogdan ziv.
Otrcalo je i obavjestilo druge ustase rjecima: "Ovo zivo, zivo".
Dosli su i ubili ga.
Zakrkljao je umiruci a oni su mu se narugali.
Ovo se desilo ispred kuce Malkana Krunica.
U kuci je bilo jos neke djece i jedna zena.
Zenu su ubili i kucu zapalili.
Kroz prozor je iskocila tada petogodisnja Dusanka Savic.
Zvala je i tu drugu djevojcicu (koja je takodje imala 5 godina) da iskoci, ali ona nije htjela od ubijene majke da se odvoji.
Ne znam vise tacno koliko je tu jos djece bilo.
Ustase su stavile slamu na prag i zapalile kucu.
Moja ranjena majka je cula prvo plac pa kasalj.
Sjecala se i toga da su je nasli cetnici i odnijeli u Cvrcice.
Tu se sastala sa svojima.
Tamo je dosao i taj Malkan Krunic i kukao.
Nabrajao je sve svoje sto su tog dana ubijeni.
|
:
Broj: 11481 Datum: 03.02.2007
Moja porodica u 2. svjetskom ratuMoje selo koje je 41 bilo 80% muslimansko, 49-te 100% Srbi? Varate se nisu ih pobili Četnici, iako su 100% bili u ustaškim satnijama, i SS handžar diviziji.
Poznate ustaše iz mog sela su Alispahići, Demirovići itd.
Nakon rata su se odselili u Sarajevo, i niko nije odgovarao za svoje zlocine?
Mog strica, inače nepismenog seljaka, OZNA je teretila kao četničkog operatera na radio uredjaju, i maltretirala.
Njega su, Bog da mu dušu prosti, dugo vremena uvijali u prijesne kože ne bi li preživio.
Sve te njegove muke je morao da podnese jer su ga cinkarile njegove komšija.
No, preživjesmo!
Moj djed nije bio takve srece, ubiše ga ustaša i "domoljuba", koji su mu polomili "sve kosti", i išupali brkove i skalpirali lice!!!
|
Slavisa Ceremidzic : Calgary
Broj: 9603 Datum: 10.05.2006
Zeljko,
Evo dopade me malo vremena na poslu pa se sjetih da konačno počnem i ja nešto pisati.
Za početak iščupah iz sjećanja kroz priče starijih nekoliko detalja kako mi je pokojni djed poginuo.
Bilo je takvih slučajeva tada dosta.
Pokojna baba nije ni voljela da se toga sjeća i priča puno o tome.
Dosta sam toga i zaboravio.
Kad me opet dopadne pisaću opet.
Veliki pozdrav i puna podrška.
Pogibija moga djeda
I gmizali su ustaški kamioni ljeta 1942.
polako makadamom od Sarajeva prema Romaniji.
I kupili su uz put na šta god su naišli, i staro i mlado i muško i žensko - ko god se prevari vjerujući da se ništa desiti neće.
Većina nejači se morala skloniti u zbjegovima na sigurno mjesto.
Ma nije svako vjerovao da do zla može doći jer prošlo je dosta kamiona sa ustašama i prije ali s' prva ne diraše nikoga već provlačiše svoju vojsku i oružje na neke lokacije koje im njihovi poglavari odrediše.
Jedna od njih bješe i Ravna Romanija.
Nađoše se tako i poneki naivni seljaci koji nisu marili ni zašta već vjerovali 'zdravo za gotovo' da će kamioni samo tako prolaziti.
I nastavise oni odlaziti kupovati duvana do obližnjeg dućana sve idući makadamom i gledajući kako ustaški kamioni prolaze.
Cak im neki nosiše u logore i prodavaše suvih krušaka ne bi li i tako izvukli koju paru za svoju čeljad.
A ko to bješe među tim ustašama? Uglavnom muški dio domaćeg muslimananskog stanovništva što još ostaše da žive poslije kraja prvog svjetskog rata i raspada turske vlasti.
Imali su plodne njive i njivice i zakopitili svoj posjed i plodnu zemlju od svojih predaka.
Sve te njive i njivice iskrčiše i potrijebiše i uzoraše i obradiše pravi Srbi - Srbi sluge - što su rađe izmakli daleko od 'džade' i povukli se u svoje katune negdje u paljikama, zaseocima i šumama nego vjeru svoju pogazili.
Radili su u najam turškim agama da bi mogli preživjeti i prehraniti švoju nejač.
Kad rat poče većina tih muslimana se pridruži u domobrane, tamo ih dobro nahraniše i naoružaše i postadoše oni vjerne sluge ustaške 'endehazije'.
* * *
I pozna žena čovjeka svog na kamionu ustaškome držeći za ruku starijeg sina a mlađeg još u naručju nosaše.
Poznade ga, a kako i ne bi, svezanog u lance sa još nekoliko srpskih muških glava, jer joj čovjek bješe krupna stasa i stavljen na ivicu karoserije ustaškog kamiona.
Poznade i Kostu na kamionu, s njime joj čovjek ode da kupe duvana...
Zapomaga žena iz sveg glasa i zakuka kad to vidje, jer znala je da ga više živa vidjeti neće i u ovo naopako doba kud je pristala kukavica sinja sa svojom malom nejači - dvoje male djece.
Zurio je u nju čovjek njen i zurio je u svoje dvoje male djece izmučenim očima još ne vjerujući šta ga snađe i ne puštajući ni glasa...
I pogibe čovjek njen tako ali osta za njim dvoje djece koje ona dizaše u bijedi, ratnim strahotama i drugim silnim nevoljama.
Saznade se poslije da su izmučeni bili, maljevima lupani u glave i pobijeni tako i bačeni u neke gudure negdje na Glasincu.
Pokopani im ostaci bijahu u zajedničku grobnicu nešto kasnije od lokalnog Srpkog življa negdje kod Djurkovića groblja.
I pogibe moj djed tako da ga ni rođena djeca upamtili nisu...
|
Biljana Stanisic :
Broj: 8680 Datum: 19.04.2006
Iskren odgovor UDBI Posle razgovora sa UDBOM "posteni domacin" se zabrinuo sta ce i kako ce, je u ono doba nije bilo lako izaci na kraj sa UDB-om.
Dosjeti se on, pa proseta do komsije, covjeka od povjerenja, pametnog i pravednog, pa ga upita za savjet, sta da radi.
"Sta cu, kuku meni, dosli UDBA-si mi traze pusku, a ja puske nemam! " - pozali se on svom komsiji.
"Ako imas pusku, idi da je predas, ako je nemas, kupi je pa je predaj"! - nasavjetova ga pametni komsija.
|
Biljana : Los Angeles
Broj: 7884 Datum: 08.04.2006
Iskren odgovor UDBICitam neku knjigu i spominje se UDBA, pa mi pade na um jedna istinita prica.
Godine 1948.
u selu Vražalice kod Goražda neko prijavio poštenog domaćina da ima pušku.
UDBA u je to doba bila strah i trepet.
Bogami, dođoše oni kod domaćina da traže pušku.
Odmah na ulazu u kuću ga počnu maltretirati, ali kako je čovjek uporno tvdio da nema pušku, oni ga istjeraju iz vlastite kuće i narede mu da se dobro smisli.
Domaćica se pobrinula da gospodu UDBA-še počasti sa kajmakom i kuvanim krompirima, te medom i domaćom rakijom.
I tako su se oni gostili jedno sat vremena, dok se neko od njih ne sjeti zašto su došli.
Skoči jedan od njih pa otvori vrata, a domaćin i dalje stoji na vlastitom pragu.
"Jesi li smislio? " - upita ga udbaš.
"Jesam" - odgovori domacin.
"Sta si smislio? " - opet ce udbas.
Smislio sam...
da je nemam...
Ja sam se ovoj priči slatko nasmijala.
Na svu sreću, domaćin je nekako sačuvan od daljih maltretiranja.
Još uvijek je živ.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 6501 Datum: 24.03.2006
MalenicaAutor: Željko Tomic
(zabranjeno kopiranje i objavljivanje)
Bilo je to nekako u vrijeme kada se ratni plamen ponovo počeo razbuktavati nad Bosnom.
Tutnjava artiljerije sa Hreše se mogla čuti i na Sokocu, a meni se činilo da je barut, koji je kuljao iz čeličnih čeljusti usijanih topova, nošen vjetrom stizao i do mog kućnog praga.
U Sokolcu su svi pričali o ratu.
Bilo je uobičajno da sa slučajnim prolaznikom, umjesto "Pomaže Bog" odmah potegneš priču o događajima na frontu.
Ljudi su uglavnom zapitkivali, nadajući se da će saznati nešto novo o tim prevrtljivim dešavanjima oko nas.
Međutim, takva neizvjesnost bi ponekad izrodila potrebu da skineš okove sa duše, pa su na vidjelo izlazile i duboko čuvane tajne.
Vjerovatno i zbog toga što se živjelo u ubjeđenju da "turska noga više nikada neće kročiti na tlo Romanije".
Jednoga dana, uđe na našu kapiju sićušan čovjek, sa kojim ja, kako ono naš narod kaže "ni parče hljeba ne pojedoh, ni čašicu domaće rakije ne popih".
Negovo ime nije baš toliko važno, pa ću ga ja u ovoj priči zvati Malenica.
On me pozdravi, upita za zdravlje moga oca, a onda razočarano reče:
"Eh, ne može Srbin život da proživi a da ga bar jedan rat ne zakači.
Neće valjda opet da se ponovi Drugi svjetski rat! Mnogo su zuluma Ustaše nad nama učinile! Eto, meni su u drugom svjetskom ratu ubile oca i majku, te dvije sestre i jednog brata.
"
Malenica primjeti da sam se pretvorio u uho, pa nastavi:
""Jednoga jutra, u naše selo upadoše Ustaše, komšije iz susjednog sela Nevoseoci.
Moja majka, vidjevši da su muslimani počeli paliti kuće i ubijati čeljad, izbaci kroz prozor mene i mog starijeg brata, pa nam naredi da bježimo u šumu.
I dok smo trčali preko dvorišta, iza kuće se pojavio komšija Osman i povikao:”
“Kuda bježite, Vlasi? ”
"U trenutku dok smo preskakali ogradu tora, u kome su bile zatvorene ovce, osjetih tup udar u leđa.
Pao sam na zemlju.
Topla tečnost je počela je da mi se sliva niz grudi i čelo.
Ne dugo potom, tijelom mi prođe oštar bol.
U trenutku dok sam gubio svijest, glava mi klonu na lijevu stranu.
Vidjeh nepomično tijelo moga brata, koji je ležao na samo nekoliko metara od mene.
”
Nakon nekoliko sedmica, Malenica se probudio iz kome.
Našle su ga komšije oblivenog krvlju, izmješanog sa ovčijim izmetom.
Ovce su, zbog pucnjave, panično skakale preko beživotnih tijela dvojice dječaka, pa su brabonjci kroz rupe na odjeći zagadili rane na njihovim mladim tijelima.
Srbi su ih odnijeli u susjedno selo, jer im je kuća bila zapaljena kao i sve ostale u selu.
Malenica je imao osam prostrijelnih rana.
Bio je pogođen u glavu, grudi, nogu i ruku.
Ni brat mu nije prošao bolje.
Srećom, i on je ostao živ! Međutim, to se nije moglo reći za ostale članovi porodice, uključujući Maleničine sestre i brata, koji su već odavno ležali na porodičnom groblju više sela.
Očevici su pričali da ih je Osman izveo pred kuću i lično pobio.
”Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih rana! ” - nastavi svoju priču Malenica - “Vjerovatno sam zbog njih i ostao ovako sićušan pa me narod na Sokocu prozva Malenica”.
Godine su prolazile.
Rat se završio, te se život na Romaniji počeo vraćati u svoje normalne tokove.
Sud u Sokocu je podnio krivičnu prijavu protiv Osmana, pa je ovaj odveden u Sarajevo na suđenje.
Okružni sud iz Sarajeva je pozvao Malenicu i njegovog brata da svjedoče protiv Osmana, koji je osuđen na tri godine zatvora, ali se na Glasinac vratio nakon osamnaest mjeseci.
Upravnik zatvora ga je pomilovao - zbog dobrog vladanja.
“Ja i moj brat nikada nismo zaboravili ko nam je pobio porodicu.
Na taj nemili događaj nas je podsjećao i sam Osman, koji nam se podrugljivo cerekao u lice, svaki put kada bi prošao pored nas.
Pored toga, nekoliko puta je prokomentarisao kako mu je jako žao što nije ubio i “ona dva mala Vlaščeta.
” Zbog toga smo ja i moj brat počeli smisljati kako da mu se osvetimo.
”
Nekoliko godina kasnije, na Glasincu je formirana Poljoprivredna zadruga, pa je lokalno stanovnistvo bilo u obavezi da sakuplja sijeno za farmu krava u Primčićima.
Tako se jednom prilikom, na toj “dobrovoljnoj radnoj akciji” nađoše gotovo svi mještani susjednih sela.
Osman se do tada jako ugojio, pa se zbog toga i otežano kretao.
Volio je da stoji na sijenu, i odozgo naređuje drugima šta i kako da rade.
U jednom trenutku, kada niko nije gledao, Malenica izmače vrljiku, te Osman izgubi ravnotežu i tresnu od zemlju.
Pad sa visine od nekih pet do šest metara je nanio Osmanu teške telesne povrede.
Još uvijek je bio živ, ali se nalazio u komi iz koje se nikada nije ni probudio.
Nakon nekoliko dana, podlegao je povredama.
Istoga dana, dvanaeštogodišnji Malenica i njegov desetogodišnji brat su odvedeni u stanicu milicije u Sokocu.
Tu su odvojeno saslušavani, uz obavezne batine, ali ništa nisu priznali.
U zatvoru su proveli par mjeseci, ali su zbog nedostatka dokaza konačno pušteni na slobodu.
Nakon toga su povremeno odvođeni u miliciju.
Par godina kasnije, slučaj u potpunosti pao u zaborav.
Kada je završi svoju priču, Malenica pogleda u sat, pozdravi se i ode u pravcu grada.
Čovjek koji je u tom trenutku izašao na ulicu je za mene bio sasvim druga osoba od one koja je ne tako davno zakoračila u moje dvorište.
Neupadljivi čovečuljak, kome je zajedljivi Sokolac dao nadimak “Malenica”, odjednom je porastao u mojim očima, i prerastao sve moje sokolačke poznanike.
U njemu sam otkrio mog ličnog heroja, produženu ruku pravde, dječaka kroz kojeg je progovorio Bog.
Nekoliko godina nakon što su topovi nad Hrešom zaćutali, stigla je do mene vijest da je Malenica umro.
Vjerujem da je u "Carstvo nebesko" otišao sa osmjehom na licu, i da je u “sudnjem času” pomislio da će kada stigne u Raj, svojim sestrama i bratu ispričati kako je njihovog ubicu "Božjom voljom" stigla zaslužena kazna.
Tamo se, već odavno, nalazio i njegov mlađi brat, koji je dugo vremena bio jedini čuvar njegove tajne.
|
Zeljko Tomic : Sokolac
Broj: 152 Datum: 08.10.2004
Rade Mumović piše: Željko Tomic
Rade Mumović je bio lijep i cijenjen domaćin iz Bukovika, selo nadomak Sokoca.
U drugom svjetskom ratu, Rade je bio komandir jedne partizanske čete.
Jednom prilikom, ta se četa vratila u područje Bukovika.
Rade je odlučio da obiđe svoju suprugu i sina Rajka.
Ostali partizani su ga odvraćali od toga, govorili su mu da je to opasno i da ne treba da ide.
Nudili su mu i pratnju, ali je to Rade odbio.
U njegovoj jedinici bili su Sabrija i Kadrija Mlinar.
Oni su se već odavno pripremali da pobjegnu iz partizana, pa su ovu priliku i iskoristili.
Da bi se iskupili kod Ustaša što su bili u partizanima, prijavili su Rada da je otišao da obiđe porodicu.
Kada su ustaše upale u Radovu kuću, on je držao svoga sina na krilu, tako da nije imao vremena ni mitraljez da uzme ili da pokuša da se brani.
Rade je odveden u Vlasenicu, Rašića gaj, gdje je i ubijen.
Na tom mjestu se danas nalazi zajednička grobnica za sve Srbe koji su pobijeni toga dana.
Radov sin, Rajko, umro je 1942.
godine, od tifusa koji je u selo donijela jedna partizanska jedinica.
|
|
