|
Gogle Search
Gogle Oglasi
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
24819 |
21.08.2010 |
RE: Aleksandar PajkićSaša je poginuo kod pružnog prelaza u Vogošći u neposrednoj blizini vogošćanskog groblja zajedno sa svojom djevojkom, a pošli su da jave svojim roditeljima da će da se vjenčaju.
Na njih je naletio B.
M.
sa kombijem i usmrtio ih na licu mjesta.
Saša i njegova djevojka počivaju zajedno, na groblju Pućile u Bijeljini, na desnoj strani groblja u neposrednoj blizini stabla oraha, a na spomeniku je opisano i kako su poginuli.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
24689 |
23.07.2010 |
Pisite o brocima iz ostalih gradovaU nekoliko navrata su se javljali i pojedinci iz drugih gradova širom Republike Srpske, sa namjerom da pišu o poginulim borcima.
Jedna porodica iz Modriče se raspitivala "koliko treba da se plati" da slika njihovog voljenog sina i brata bude postavljena u "Virtualno groblje".
Moj odgovor je bio da ove usluge ne naplaćujem.
Međutim, bilo bi jako dobro da i drugi počnu da pišu, a pogotovu bih volio da vidim mnogo više postova sa Pala, Rogatice, Han Pijeska, Vlasanice, Zvornika, Bratunca, Ilidže, Vojkovića i Srebrenice.
Na taj način bi bar zaokružili jedno područje, a onda bi se moglo razmišljati i o drugim krajevima Republike Srpske.
|
|
|
Bijeli Vuk : Bijeljina
|
24656 |
14.07.2010 |
Gidora, Sule, MastaSta drugo reci nego svaka čast svima onima koji pišu na ovoj stranici jer je krajnje vrijeme da se neke stvari saznaju.
Bilo bi lijepo kada kada bi neko napisao nešto više o Blagovčanima poput Gidore, Šuleta, Maste, i dr.
Neka me neko ispravi ako sam pogriješio kod ispravke imena ovih boraca.
Molim vas da imena, prezimena i nadimke obavezno pišete sa svih 30 slova srpskog jezika.
|
|
|
Cccc Zaboravljen : Beograd
|
24646 |
11.07.2010 |
Samo da se ne zaborave!Kada sam prvi put ostavio poruku na ovome sajtu tu je bilo je samo nekoliko komentara.
Sada vidim da ima ljudi koji nisu zaboravili naše sugrađane, prijatelje, komšije, braću koji su dali svoje živote za Republiku Srpsku.
Nemojte da ih zaboravite jer oni to ne zaslužuju!
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24409 |
02.05.2010 |
Samir (Ljubomir) MargetićSamir je rođen 8.
4.
1963.
godine u Sarajevu.
Bio je neoženjen.
Poginuo je 20.
9.
1991.
godine na kninskom ratištu u Hrvatskoj u mjestu Hrvaca nedaleko od Sinja, a sahranjen u groblju u Ilijašu dana 22.
9.
1991.
godine.
Dakle, poginuo je mnogo prije nego je u Ilijašu formirana Ilijaška brigada (20.
maja 1992.
godine), tako da on nije bio pripadnik te brigade.
Do izbijanja rata živio je mirno i povučeno tako da ga je u Ilijašu poznavao samo uži krug prijatelja.
Na kninsko ratište odlazi kao dobrovoljac i po tome postaje poznat u mjestu u kome je odrastao.
On je prvi srpski borac sa područja Ilijaša koji je poginuo u ratu braneći srpstvo.
Na kninsko ratište je otišao u junu mjesecu 1991.
godine zajedno sa Vidović Vasilijem - Vasketom.
S obzirom na njegovo ime, tamo mu nisu vjerovali da je Srbin pa je Vaske s njim dolazio u Ilijaš po krštenicu da bi dokazali da je Srbin.
Poginuo je upadom u zasjedu, a nalazili su se u vozilu „landrover“ kojim je upravljao Vaske koji je tom prilikom bio i ranjen.
Iz Ilijaša na tom ratištu nije više niko bio sem njih dvojice.
Sahranjen je uz sve počasti i pravoslavni običaj uz srpsku zastavu, što je u to vrijeme mnogima u Ilijašu bilo još uvijek za čuđenje.
Red humki poginulih srpskih boraca i junaka, palih za srpstvo, na groblju u Ilijašu počinje upravo njegovom.
Skromno i tiho je živio, a dostojanstveno i hrabro umro.
Nisam pronašao podatak da je prenesen u Vojničko groblje u Sokocu.
Neka mu je vječna slava i hvala!
|
|
|
Ilijas :
|
24397 |
01.05.2010 |
Mićo Vlahović i Mićo Četnik
Zanima me da li su Mićo Vlahović i Mićo četnik, kako su ga zvali u Ilijašu za vrijeme rata, bili ista osoba.
Nisu! Mićo Četnik je bio niži čovjek, ali jako snažan, imao je jako dugu, gustu žutu bradu i bio je dosta godina stariji od Miće Vlahovića.
Po mojoj slobodnoj procjeni Mićo Četnik je bio 1957.
godište.
|
|
|
Podlugovcann Danijel : Bijeljina
|
24382 |
29.04.2010 |
Jovan (Đorđe) JoksimovićNa spomeniku u Sokocu je pogrešno upisano kada je poginuo.
Jovan Joksimović je poginu 1992.
godine na Zajezdi - Lješevo.
Nisu postojala dva Jovana Joksimovića to je jedan te isti Jovan Joksimović.
I ja se javljam pošto sam video jedan post koji je neko postavio i kaže da mu se neko javi od bliže porodice.
Hvala još jednom.
|
|
|
Velimir Ilijas : Ilijas
|
24324 |
17.04.2010 |
Joksimović Đorđe JovanU svom prethodnom prilogu sam rekao da postoji nesaglasnost u vezi godine pogibije.
Greške su moguće svugdje.
Moglo je doći do greške u samom pisanju uvjerenja o pogibiji.
Mogao sam i ja pogriješiti u sastavljanju svoje dokumentacije.
Moglo je doći i do greške u davanju podataka od strane članova porodice poginulog borca.
Nikakvo čudo nije da može doći do greške svugdje, ali se ista može i mora ispraviti.
U ovom slučaju ja sam pozvao logiku u pomoć, a logika kaže da je nelogično da Jovan bude posmrtno odlikovan 1994.
godine, a da na spomeniku - krstu piše da je poginuo tek 1995.
godine.
Najvjerovatnije upisana godina pogibije na krstu je pogrešna.
Velimire,
postoji i drugo objašnjenje.
Moguće je i da su postojala dva Joksimović Jovana: Joksimović (Đorđe) Jovan i Joksimović (Đorđo) Jovan.
Primjera radi, postoje dva Gorana Glišića, i kod oba ime oca počinje sa slovom "S": Strailo i Stojan.
Goran (Strailo) Glišić je rođen 4.
aprila 1963.
godine u Ajdanovićima.
Bio je pripadnik Druge motorizovane brigada - Interventni vod Nišići, čiji je komandir bio Radojica Stojanović.
Ovaj Goran je poginuo nesretnim slučajem na Nišićima 14.
marta 1995.
godine.
Bio sahranjen u Semizovcu, a poslije dejtonskog sporazuma prebačen u Knežinu.
Odlikovan 28.
6.
1994.
godine i njegova supruga i djeca imaju original odlikovanja.
Goran (Stojan) Glišić je bio pripadnik Ilijaške brigade, i to Samostalnog voda 5.
pb.
, rođen 1964.
godine u Ajdanovićima.
Poginuo 07.
08.
1992.
godine u Ajdanovićima, kada je naišao autom na zasjedu gdje je smrtno ranjen.
Oko ova dva Gorana postoji zabuna oko slike i odlikovanja.
Kao prvo, na slici koju si mi poslao nalazi se Goran (Strailo) Glišić.
Provjerio sam, to je sigurno tačno.
Nisam baš siguran da je i Goran (Stojan) Glišić odlikovan i do zabune je došlo zbog toga što su neke jedinice prebacivane iz Ilijaške u Drugu romanijsku brigadu i obrnuto.
Moja pretpostavka je da je Goran (Stojan) Glišić bio pripadnik Ilijaške brigade u vrijeme kada je odlikovan (1994.
godine) ali ne i u trenutku pogibije 1995.
godine.
|
|
|
Kojot : Han Pijesak
|
24282 |
09.04.2010 |
Borci sa Han PijeskaNiko ništa ne piše o borcima iz Han Pijeska pa ću ja ako mi dozvolite.
Prijatelju dragi, a kako ne bih! Ako treba doći ću i na Han Pijesak da se upoznamo, a ako treba da ti i pomognem u nekom pogledu.
Možeš li mi nabaviti spiskove poginulih boraca sa Han Pijesačke opštine? Da li znaš na kojim grobljima su sahranjeni poginuli borci? Lično ću doći da slikam sve grobove, samo mi treba malo "lokalne" podrške.
Pozdrav,
P.
S.
Otvoriću ti i posebnu stranicu za koju ti garantujem da će biti veoma visoko rangirana na pretraživačima.
|
|
|
Feniks : Republika Srpska
|
23826 |
24.02.2010 |
Srpski herojiČitajući Velimirov članak o našem Ratku Adžiću za kojeg zajedno sa dr.
Miodragom Lazićem mogu opravdano zaključiti da su dva najviša živa heroja koja su ostavila neizbrisiv doprinos za srpski narod.
Nažalost njihov nesagledivi doprinos kao i doprinos pojedinih ljudi sličnih njima kojih je sigurno bilo još širom naše RS vlo se slabo pominje.
Zbog toga nažalost često puta slušamo i gledamo kakao se mnogi drugi koji to nisu ni približno zaslužili udaraju u prsa i kite "tuđim perjem" i bez argumenata promovišu kako su stvarali Srpsku zaboravljajući i potiskujući u zaborav one koji su to zaista i učinili.
Bilo bi mi iskreno zadovoljstvo a sve istine radi, kada bi neko izdao knjige o ovoj dvojici ljudi čija djela i doprinos ne smijemo dozvoliti da padnu u zaborav, i pokušamo bar na takav način da iskažemo svoju zahvalnost koju oni zaslužuju.
Iz tih knjiga naša pokolenja (koja još uvijek nažalost nemaju iz čega da pročitaju kako se istinski stvarala RS) mogla bi mnogo da nauče o pravom srpskom patriotizmu.
Takođe bih predložio da se organizujemo preko ovog foruma i pronađemo neku opciju da bar uručivanjem nekog poklona ili zahvalnice (kada Željko bude u mogućnosti) pokažemo da ih nismo zaboravili mada ih je nažalost "naša vlast" već odavno zaboravila kao i mnoge iskrene borce.
Feniks,
šta da kažem na ovaj tvoj komentar sem da ti je svaka riječ zlata vrijedna.
I ja sam razmišljao šta bismo mogli uraditi na ovu temu, i mogu ti reći - da ništa pametno nisam smislio.
Ne znam da li si upoznat, ali Gargamel je bio na parastosu Mići Vlahoviću i tom prilikom mi je rekao da mu je susret u Aleksandrovu bio jedan od najdražih trenutaka od završetka rata.
To se vidjelo i na njemu, šalio se mnogo više nego što je to uobičajno za njega, a mogu ti reći i da je poprilično popio! :-)
Druga stvar koju mi je Gargamel rekao je da o njemu slobodno možemo da pišemo i da ga možemo potpisivati sa njegovim punim imenom i prezimenom.
Kaže i to da u ratu on i njegovi borci nisu ništa loše uradili sem što su viteški branili srpsku zemlju.
Ja se lično ne slažem sa pojedincima koji misle da su oni o kojima se ovdje mnogo piše "popularniji" nego neki drugi.
Primjera radi, na ovim stranicama su se mnogo više pominjao Gaga nego Pena ili Vaske.
Po ovoj logici, i Enes Durak je "popularan" koliko i Boro Radić jer obojica imaju svoju stranicu na ovom sajtu!
Slažem se da svaki borac zaslužuje da se pomene i da se ne zaboravi.
Zbog toga sam i krenuo sa izradom "virtualnog groblja", gdje bi svaki poginuli borac trebalo da ima svoju stranicu.
Neka bude na sramotu njegovih saboraca ako o njemu ništa ne napišu!
Ako hoćeš pošteno, mislim da ni Vlada Republike Srpske nije jedini krivac što su zaboravljeni svi srpski borci, žrtve otadžbinskog rata.
Treba da se svi upitamo šta smo uradili na temu da se to ne desi: prije svega lično, a onda i kroz razno-razne boračke i druge organizacije.
Primjera radi, sve porodice poginulih boraca su dobile od Vlade Republike Srpske po hiljadu maraka (a neki i više) da podignu spomenike - ali su te pare potrošili.
I nemojte da pomislite da ja ovdje nekoga kritikujem! Ja samo hoću da natjeram svakoga od nas da se zamisli pred tvojim mudrim prijedlogom kako da žive nagradimo, a mrtvima ne dozvolimo da budu zaboravljeni.
I neka nam služi na sramotu da su mnogi grobovi naših poginulih boraca razrušeni jer su nemarom onih za kojih su se borili ostali u Federaciji.
Mnogi naši saborci još uvijek čekaju na šansu da počivaju u miru.
|
|
|
Luna :
|
23801 |
21.02.2010 |
PravomHvala ti na pozdravima! Povremeno ću se uključivati na ovaj forumu.
U pravu si kada kažeš da više ljudi vide različito isti događaj.
Pročitao sam ovde o nekim akcijama u kojima sam učestvovao, ali ih ja nisam baš tako doživio.
Primjera radi, sjećam se Krajine i mjesta gdje je (mislim) poginuo Šorak.
Jedinica koja je došla iz Sarajevske brigade odnosno Slava, Grila, Šorak, Rajko J.
, Vrbas, bila je nama na desnom krilu.
Sreo sam Rajka u šumi, dok sam obilazio svog kuma Manekena u pauzi između borbi i vidio da sjeku šumu da bi mogli dejstvovati topovima.
Rekao sam mu da nema potrebe za tim i da mi sutra idemo naprijed, a da oni samo čuvaju desni bok.
Ukoliko mi izađemo tih 3-4 kilometra na putnu komunikaciju u mjestu Sitnica, neprijateljske jedinice koje su pred njima će ostati u okruženju.
Sami će se morati povući.
Niko me nije slušao.
Sutradan smo mi stvarno osvojili Sitnicu i putnu komunikaciju Manjača - put Bratstva jedinastva, ali smo i dobili tužnu vijest da je nekoliko vojnika iz vaše jedinice stradalo u nasilnom izviđanju.
Niko od nas nije dobio ništa od Republike Srpske koju smo upravo mi stvarali.
Čak su na njeno čelo sada došli ljudi koji su bili protiv te Repubublike.
Međutim, prave patriote su oni koji nisu ni očekivali da će nešto dobiti posle rata.
Život se nastavlja, treba se boriti na drugim frontovima, ali ne smijemo zaboraviti ni mrtve, ranjene, invalide, napaćene, ljude koji su davali sve od sebe da bi svi mi danas živjeli u Republici Srpskoj.
Želim da pozdravim sve ilijaške i vogošćanske borce, te momke sa kojima sam obilazio diskoteke po Sarajevu i išao na more, koji su rat prihvatili kao neminovnost i hrabro stali u odbranu svojih porodica i djedovine.
|
|
|
Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska
|
23369 |
18.01.2010 |
O onima kojih više nemaŽIVE RANE PEKU A SRCE NE PUCA
Gledajući izbliza i iznutra majke i očeve poginulih, sjećao sam se riječi nobelovca Ive Andrića: "Ja sam veoma ranjiv, ali besmrtan - kaže glavni junak".
A glavni junaci apsurdnog rata nisu među živima.
Iz ukamenjene tišine otrgnu se riječi koje opominju, ne daju da stojim na mjestu, već da idem dalje, do novih suza za suzarnik.
Plamti sjećanje na Dušana Vujičića, oca nestalog sina, koji zarađuje hljeb ukrovljujući kuće za izbjeglice u Gacku.
Vodio me u Spomen-sobu u Nevesinje i pokazao najlon kese u kojima su kosti nestalih, neidentifikovanih boraca i civilnih žrtava rata.
Ima i onih bez glave… Od toga te naprosto dave sjenke onih čije kosti su zgomilane u rafovima.
U Srpcu sam sreo Miru i Vladu Majstorović, oca i majku nestalog sina jedinca, kojem se izgubio svaki trag u Loznoj kod Vozuće.
Suze se rasplinjavaju u duši.
Rastu plućna krila.
Eksplozija iznutra…
Angelinu Skokić je ispratila sina u rat, a on ga je odveo u zagrljaj smrti.
"Na krvi naše djece stekli su kapital", kaže majka čija krv struji u otvorenoj rani.
Sin Drage Tutnjeviću iz Srpca poginuo je spašavajući ranjenog druga.
Na podrućju opštine je 107 poginulih i 12 nestalih, a ni jedna ulica ne nosi ime poginulog borca.
Desa Lalić, sa vidnim žignućem u srcu jedvačujno govori: "Dobio je sina četrdeset dana nakon pogibije…Nemam sina, ali ostala je bol za života, koju ću i u smrt prenijeti...
"
Anđa i Veljko Nogo iz Miljevine su svijetli izbojci sa crne biljege smrti.
Daju život za unučad.
Bez njih ne bi imali providnih dana.
Sve bi bili tamni dani.
Do petnih žila potresa istina o apsurdu rata u susretu sa Gavrom Elezom iz Kalinovika.
Ovaj dobromisleni čovjek ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, koja se nije umarala i dok sam sjekao olovne magle rata… Ali, sada, kada se zgušnjava bol i pogađa samo u jednu tačku, teško je.
Zabole oči duše.
U Bijeljini sam sreo Ružu Đurić, majku dva poginula sina i suprugu poginulog muža.
Raspukni crna zemljo da propadnem s tugom! Tiha se bol spušta, a čas podiže, čas samosabira, čas rasplinjava… Pucaju riječi koje ne mogu da izađu iz usta!
Stojko Čavić, otac dva poginula sina, živi u Bijeljini.
Iz Bugojna je.
Nema snage da da izjavu za novine.
Bio bi smrtni grijeh i pitati ga bilo šta.
Spasoje Antunović se u izbjegličkom rasulu zaustavio u Foči.
Otac je poginulog sina.
"Najveći borac je onaj ko je dao svoj život", kaže.
Iz usta mu zrači energija energija otrgnutog od života.
U ratu su sahranili istinu, a poslije rata njene najsvjetlije izbojke.
Ni tu se nisu zaustavili - pucali su u budućnost.
Ali, neće moći.
Izrast će drvo žive istine iz grobova nevino stradale djece.
Od svjetlosti njene neki će pognuti glavu, a neki će oslijepjeti.
Cvijeta Vujanović, majka tri poginula sina.
Njena marama je crno platno rata.
Riječima je tijesno u košulji jezika! U crnu zemlju živa ne može, u nebo takože, a da može dublje bi u crnu zemlju pala
Desimiru Makitanu, iz Ilijaša, poginula su dva sina u jednom danu.
Dvije smrti srele se u jednom srcu.
I nije puklo.
Koga stignu ova slova naša, osjetiće pogled nas iz Ilijaša! Leluja se crno platno rata u riječima...
Vitomir Simić, sa Ozrena, živio je i umro u Doboju, kao otac tri poginula sina.
Pogled mu je nestajao u magli, nigdje se ne zustavljajući.
Kao da traži mjesta gdje je stalo srce njegovih sinova ili mjesto gdje bi mogao biti njegov grob.
Prošlost je živa zakopana u budućnost ovog čovjeka.
Sve je donio i sve je uzeo rat...
Žive rane peku, a srce ne puca!
Nedeljko Žugić
|
|
|
Vogosca :
|
23123 |
25.12.2009 |
Djinic Brane i Veso TrifkovicZnao sam dosta boraca iz specijale jedinice, i to najviše iz Jahorinskog i Šekovačkog odreda.
Znao sam i Jankovića komadanta Banjalučkog odreda, ali ovom prilikom želim da pomenem jednog od najvećih junaka iz Šekovića koji danas trune u Lukavici, na našu sramotu.
Đinić Brane zvani Đina je dobi preko 40 godina mardelja za neviđeno junaštvo? A oni, koji su ga lažno uvalili u ovo, u ratu nisu smjeli ni dvogledom da gledaju tamo gdje je on išao.
Inače, ja sam iz Vogošće i bio sam jedan od najmladjih boraca 3.
sarajevske pješadijske brigade - ja sam 75.
godište.
Bio sam u sastavu više jedinica u Brigadi, rat sam završio kod Radovana u Interventnom vodu.
Pomenuo bih i moga najboljeg druga, pokojnog Vesu Trifkovića, koga su svi bez izuzetka voljeli.
Pozdrav za Vogošćanina pravog i moje veliko žaljenje što sam bio spriječen da dođem na Mićin parastos.
Sa Željkom i Okom sam ljetos bio na Sokocu, popili smo po pivo ispred Željkove kuće.
Pravi pozdravi brata i samo nastavi! Imaš smisla za pisanje, a znam da je sve istina sem što poneki datum ne štima, ali je to sve nebitno.
Posle toliko godina to ti se ne može zamjeriti! Potsjetio si me na mnoge stvari koje sam gotovo zaboravio.
Poštovani prijatelju,
da mi ne reče ono za pivo, ne bih nikada pretpostavio kome se radi.
Izgubio sam tvoj broj telefona, jer mi se izbrisala memorija u mobilnom.
Javi mi se na moju email adresu, slavicnet@hotmail.com, pa da opet popijemo po pivo ispred moje kuće.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
23030 |
07.12.2009 |
Mlađo Motika Danas se navršilo 17 godina od pogibije prvog komandanta Nišićkog bataljona iz Otadžbinskog rata.
Mlađo Motika završio je svoj životni i ratni put na Medojevićima 7.
12.
1992.
godine.
Nekadašnja britka sablja, igrač zadatka u prvoj (od osnivanja) postavi OFK Nišići, iako malih dimenzija ali ogromnog srca, po sistemu „lopta može proći ali igrač nikako“ izgarao je do poslednjeg atoma snage na fudbalskim terenima.
Po izbijanju rata nametnuo se kao spontano i logično rješenje za mjesto komandanta.
Špartao je uzduž i poprijeko terenima zavičaja najčešće u društvu kuma Luke Vukovića, komandanta Sredanjskog bataljona, u mnogome sličnom mu po junaštvu.
Bio je prijeke naravi ali nakon što se naljuti velikom brzinom bi se smirivao.
Da bi zaštitio svoje ljude nije štedio sebe, upadajući često u teške situacije iz kojih se nekim čudom vadio.
U to vrijeme nije bilo klasičnih linija, jake muslimanske snage bile su prisutne ispred, iza, sa svih strana oko naših položaja.
Ginulo se na putevima, u zasjedama, prilikom upada noću, radova u polju.
Dolaskom na naše terene Druge romanijske brigade u periodu od avgusta do oktobra ’92.
uobličena je naša teritorija.
Ostala je muslimanska enklava Medojevići kao damaklov mač Srednjeg a aktuelan je bio koridor muslimanskih snaga od Medojevića preko Gajina do Kruševa.
Noć 6/7.
12.
Mlađo je sa interventnim vodom proveo u Gajinama.
Kako nije spavao nekoliko noći uzastopno, umoran do krajnjih granica zaspao je toga dana u vikendici gdje je bio centar veze.
Negdje oko 3 po podne stigla je vijest da su naše snage uspjele probiti uporište neprijatelja na Medojevićima.
Vezista Samojko probudio je komandanta da bi mu saopštio ovu vijest.
Ne časeći ni časa Mlađo je potražio svog vozača Nebojšu da bi pošli u Srednje.
Ovaj se bio negdje zagubio pa je ulogu vozača preuzeo vezista Baza.
Bijeli golf je brzo stigao u Srednje a zatim se zaputio putem prema mjestu borbi.
Išli su po snijegu tragom tenka.
Kako je lijevi točak gazio stazom kojom je prošla gusjenica a desni snijegom, u šali je Mlađo rekao:
-Jbg ti Baza, idi malo mojim točkom za gusjenicom, nemoj samo sebe čuvati.
Baza je prešao desnim točkom u trag tenka i upravo tada naišao na minu koju je tenk bio zakačio ali nije aktivirao upaljač.
U eksploziji je Mlađo teško ranjen, Baza nešto lakše.
Mlađo nije gubio svijest kad su ga transportovali do Srednjeg.
Eksplozija mu je raznijela noge i nanijela unutrašnje povrede.
Petar Trifković je dao sve od sebe da u što kraćem roku doveze teško ranjenog komandanta do bolnice u Sokocu.
Nažalost, nije bilo spasa, Mlađo je preminuo na putu, neposredno prije bolnice.
Veliko srce u čovjeku naizgled malih gabarita (samo za one koji ga nisu poznavali) prestalo je da kuca negdje oko pola 7 uveče.
Vječna slava i hvala velikom srpskom junaku.
Mlađo (Boro) Motika, Krivajevići, 1955-1992.
|
|
|
Zac Bosnjak : Australia
|
22966 |
30.11.2009 |
Nebojsa JokicPozdrav svima koji su poznavali pokojnog Nebojšu Jokića - Baću.
Bio je i ostao ponos svih nas.
Pokojni Baćo nikada te nećemo zaboraviti!
Javite se.
Zac.
Može li neko da dopuni i napiše kako mu je bio nadimak.
Vjerovatno Baća.
|
|
|
Miner Vogosca : Vogosca
|
22901 |
18.11.2009 |
Poruka za IgoraIgore,
procitaj pazljivo moje tekstove.
Ja ne mogu da pišem na mom kompjuteru sh, dj, dz, ch itd.
jer nemam instaliran takav program.
Ja odlično znamo o kome pišem.
Ako pažljivo pročitaš onda ćeš vidjeti da ja uvijek napisem DJIDJA a ti kad već znaš tog krasnog momka mogao bi da upotpuniš naše pisanje, jer je on u prijeratnom životu a kasnije i u ratu bio jedan svijetli primjer, kakav mora da bude jedan mladi čovjek.
Ja svojim sinovima pričam često o momcima kao što su DJIDJI, LALA, RAZE itd..
Drugarski pozdrav.
Miner.
|
|
|
R.S. Rajlovac : Bijeljina R.S.
|
22783 |
26.10.2009 |
Nebojša JokićNEBOJŠA JOKIĆ BAĆO - zaslužuješ da se i tvoje ime spomene, neka ti je laka zemlja, i svim ostalim borcima.
|
|
|
Prijatelj :
|
22507 |
11.09.2009 |
Dragan JosipovićIz knjige "Dnevnik ratnog hirurga" Dr.
Miodraga Lazića
25.
april 1994.
godine.
Ratna 1994.
godina.
Moja priča se zove Dragan Josipović.
Starešina Vojske Republike Srpske, komandant slavne brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa.
A tamo negde, u Srbiji, u pitomoj Vojvodini, njegove četiri devojčice.
Heroj, vitez i Sinđelić, komandant slavne Ilijaške brigade, udarna pesnica, čelik i srce bitke za Drinu i Goražde, osvetnik drinskih krvavih talasa.
Ovo je moja priča o jednom čoveku, o živom heroju, heroju rata, koji čuva Srpstvo svom silinom vekova i krvlju predaka.
Od njega se neprijatelju krv ledi.
Čovek, otac četiri devojčice, došao je da se bori za srpski narod.
Borio se na najtežim ratištima, uvek na prvoj liniji, uvek napred.
Ponekad i nekoliko stotina metara iza neprijateljske linije.
Bog za svoje borce, uvek ispred njih i sa njima.
Krajišnik po rođenju, Jugosloven po državljanstvu, borac Republike Srpske.
Vole ga svi.
Borci obožavaju.
On je otelotvorenje svih srpskih junaka.
Nema ga na televiziji, radiju, u novinama.
Uvek u snopu vatre i neprijateljskih tromblona.
Njegovo ime je legenda i sigurnost, i zato, Bože, čuvaj ga za ovaj narod i ovu zemlju! On je poslednji Mohikanac i Don Kihot, on je Obilić i Kosančić.
On je srž Srpstva i, prosto, on je junak.
Sinoć je došao sa Goražda, danas je u bolnici, u poseti svojim ranjenim borcima.
"Najobičnijim od običnih boraca".
Ali to su njegova deca, njegovi borci.
Sedeo je kod mene, u sobi gde živim, u bolnici.
Pričali smo, pričali obične priče, dva obična čoveka, istih sudbina i misli.
Pričali o deci, o ljudima, o našim sudbinama, o onome što nas čeka, i gde smo.
Skuvali smo kafu.
Obojica pijemo dosta slatku.
Hirurg, dve godine u ratu, u krvi do kolena, i heroj - ratnik, dve godine u vatri i smrti.
Sede sami, kuvaju kafu, u sobi koja je slična onim studentskim.
Nasmeja se što spavam na dvosedu i moram kao produžetak staviti stolicu, za noge, jer je ležaj suviše kratak.
A ja pomislih - kada i gde on spava? U zadnjih dvadeset pet dana jedva da je jednom skinuo čizme.
To je borac i komandant što ostvari mnoge pobede.
Pričali smo obične ljudske priče, a ja zapamtih: "Jedva kupih deci polovne knjige"...
ili: "Kada zaspim, a zazvoni poljski telefon, prvo u strahu pomislim da mi javljaju da je neki moj borac ranjen, ili poginuo.
" Dragane Josipoviću, i Tebi i sebi želim da stignemo do svog cilja, do svojih ideala, svojih verovanja.
Dok je takvih kao što si Ti, dok je Tebe, dok je srpskog naroda i srpskih boraca, idemo napred, i verujemo!
Još nešto, priča o Tebi je moja prva priča o pojedincu.
Ostajem dužan još jednu, priču o čoveku kojije dao svoj život za narod i Otadžbinu, i koji već živi u legendi: priču o Zoranu Borovini.
Popismo kafu sa po dve kocke šećera.
Nisi hteo da popiješ rakiju - reče da piješ samo van rata, ili kad odeš kući.
A kad si zadnji put bio kod kuće?
Ležerno, u maskirnoj uniformi, potamneloj od prašine, blata i znoja, ali s pečatom snage u živim borbenim očima, Josipović sede u vojni auto, mahnu, i ode.
Gde?
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
22492 |
09.09.2009 |
Dnevnik ratnog hirurga: GalinacIz knjige: "Dnevnik ratnog hirurga" - Dr.
Miodrag Lazić
Rano jutro, pet sati.
Stiže hitna pomoć.
Unose mladića, nekih dvadeset sedam-dvadeset osam godina.
Prezime mu je Galinac.
Iz Vogošće je.
Raskomadan, ali još živ.
Gledam ga, a on me prepoznaje:
"Doktore Laziću, hoću li preživeti? Molim te, ne daj da umrem! "
A ja gledam i kažem:
"Preživećeš, drugar, preživećeš.
Sad ćemo te operisati, biće sve u redu.
"
A on me pita:
"Doktore, doktore, šta je s mojom sestrom? "
Kažem:
"Tu je sestra, ne brini, samo ti lezi, videću.
"
Izlazim, pitam ljude koji su ga doveli šta se desilo.
Kažu, stradao od rakete jednog NATO-bombardera, najednom od mostova između Srednjeg i Semizovca, ujutru u tri-pola četiri.
Sestra mu je ostala mrtva, raskomadana.
Pre sedam dana poginuo mu je brat bliznac, sahranjen na Palama.
On i sestra išli su na "sedmicu" bratu na Pale, da bi se pod zaštitom noći, u dva-tri ujutru, vratili kući, u Vogošću.
NATO-bombarder je tog jutra u tri-pola četiri istovario svoj smrtonosni teret na jedan od nekoliko mostova koje su srušili na putu između Semizovca i Srednjeg.
Na nesreću, golf brata
i sestre Galinac našao se u neposrednoj blizini.
"Hoću li ikad više vidjeti svoju djecu? Dva mala, divna dječaka.
Doktore, hoće li moja djeca ostati bez oca? "
Kažem:
"Galinac, ne brini.
Sve će biti u redu.
"
Pomoći nije bilo.
Umro je nakon pola sata.
Malo zatim stiže stariji čovek, uplašen, izbezumljen.
Raspituje se za sina i kćerku.
Ostario je u trenutku.
Za sedam dana je izgubio dva sina bliznaca i kćer.
Ostao je sa dva unuka.
Šta radite?! Zašto uništavate ljudske živote?! Ko vas je zvao?! Ko se bori protiv vas?! Zašto se mešate?! Uništiste jednu porodicu! Kažete da ste precizni, da ne ubijate ljude, da uništavate samo materijalne ciljeve.
Pa dovoljno je samo ovo što ste uradili sa porodicom Galinac da budete ratni zločinci.
Optužujete Karadžića, Mladića, Martića, ne znam koga još, zbog ovog ili onog bombardovanja.
A kako se zove vaš general? Kako se zove generalni sekretar NATO-saveza? Kako se zove pilot koji je ispalio tu raketu i ubio tri mlada života, ostavio dva mala siročeta? Ostavio oca bez troje dece! Pa zar vi niste najveći ratni zločinci koje svet zna?! Ali, izgleda, da ste vi sila, a sila Boga ne moli i sila sebe neće da optuži.
Ali ja ću jednoga dana biti svedok.
Svedočiću o zločinu pilota NATO-aviona i njegovog komandanta, mislim da se preziva Smit.
Svedočiću o zločinu Vilija Klasa i NATO-pakta, o zločinu Butrosa Galija.
Svi vi ste ratni zločinci, gospodo!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22491 |
08.09.2009 |
Kobni septembar '95Septembarski dani '95 su bili teški za stanovništvo Republike Srpske.
Našim nebom su letjeli agresorski avioni sijići smrt po nedužnom narodu iscrpljenom ratnim strahotama.
Bilo je to vrijeme kada se stanovništvo užasavalo izlaska i zalaska sunca jer su agresorske snage koristile sumrak i ranu zoru da sa svojim avionima bjesomučno razbijaju sve što je narod krvavim radom decenijama stvarao.
U ranu zoru, dok još nije potpuno svanulo Vogošćom su se prolamale jake detonacije od teških avionskih bombi.
Tog jutra, 9.
septembra '95 godine, na putu Semizovac - Srednje NATO avioni su srušili most koji je bio od ključnog značaja za tu putnu komunikaciju.
Moj zamjenik Radenko Galinac i ja našli smo način da posjetimo njegove roditelje u Vojkovićima.
Pred samu veče smo se vraćali nazad, a sa nama je krenula i njegovom sestrom koja je došla na godišnji odmor iz Beograda.
Umjesto sreće zatekla ju je tuga i žalost za preranom smrti njenog brata Radovana koji je u borbama po šumama oko Sarajeva dobio mišju groznicu koja ga odvoji od njegovih najmiliji za samo nekoliko dana.
Zbog velikog rizika u tim teškim ratnim danima žurili smo kako bi što prije sišli sa drumova po kojim su "mirovne snage" iz samo njima poznatih razloga sijale smrt.
U prvi sumrak već smo stigli u Srednje gdje smo obišli i provjerili rad naši policajaca.
Odatle smo nastavili put prema Vogošći.
Žurili smo kao da nas je neka sila vukla da stignemo na vrijeme na mjesto nesreće.
U jednom momentu ispred nas se pojavio ogroman krater, a na putu su bili veliki betonski komadi, koji su ličili na temelje neke kuće.
Zaustavio sam vozilo, ostavio upaljena svjetla izašli smo iz auta prišli rupi na putu.
Sa druge strane kratera se pojavilo vozilo koje je uperilo svjetla u našem pravcu.
U tom trnutku sam čuo neko jako hučanje iznad nas.
Radenko je rekao: "Bježimo, evo ga opet! ".
Bilo je kasno.
Odjeknula je eksplozija, tog trenutka sam vidio jaku vatru koja je izgledla kao užarena lavina sa puno crnih komada koji su letili prema nama.
Pokrio sam se rukama jer sam u tom trenutku osjećao kako me mnoštvo sitnih komadića udara po glavi.
Letio sam visoko u zrak i izgledalo je kao da sam u centru te užarene lavine.
Ne znam da li sam se onesvjestio, ali sam jedno vrijeme bio izgubljen i u šoku.
Malo sam se pribrao i počeo da dozivam svoje saputnike.
Prvi mi se javio Ranko Janković koji je bio četvrti član naše ekspedicije.
Rekao mi je da dobro poznaje region i da ode da nam nađe pomoć.
Bio je lakše ranjen ali se mogao kretati.
Nestao je sa mog vidokruga, a ja sam ostao u potrazi za mojim prijateljom i njegovom sestrom.
Ubrzo sam našao Galija, nije mogao da se miče i stalno je ponavljao riječi: "Kole, gotov sam".
Pokušavao sam da ga smirim, ali on je osjećao svoj kraj.
Dozivali smo Radu ali od nje nije bilo ni traga ni glasa.
Vrijeme je sporo prolazilo, a pomoći nije bilo na vidiku.
Gali je bio na ivici kratera, ja sam mu pokušao pomoći da se izvuče preko moga ramena.
Nije išlo jer me je bol žestoko probijao u desnom ramenu i nisam mogao da izdržim pritisak njegove ruke.
Konačno je stigla pomoć.
Prvi je stigao moj brat.
Nije me poznao.
Ja sam mu se javio i zatražio cigaru da zapalim.
Tresao sam se od zime, i tražio sam mu nešto da me pokriju.
Molio sam brata da prvo prebace Galija i potraže Radu jer su moje rane lakše.
Na putu do bolnice teren težak sa puno bola u ranama.
Nekao se izdržalo, moralo se.
Stavljaju me u sobu.
U posjetu neprekidno dolaze moji ratni drugovi.
Stalno se raspitujem šta je sa mojim drugom i njegovom sestrom Radom.
Javili su mi da je Rada nađena u krateru potopljena u vodi sa velikom rupom na grudima.
Za Galijev život se bori najbolji hirurg na svijetu - doktor Lazić.
Rano u jutro oko 5 sati u moju sobu dolazi Dr.
Lazić i tužnim glasom mi saopštava da je učinio sve što je mogao ali nije mu se dalo.
Ja počinjem da plačem, a i u njegovim očima vidim suze.
Objašnjava mi kako je tekla operacija, ali ja ne slušam šta mi priča.
Umro je još jedan Galinac.
Dva heroja, dva Nemanjića.
Kakva tragedija za jednu porodicu, izgubiše troje djece u petnaest dana, tri zlatne jabuke.
Ugasiše se njihovi mladi životi ali sjećanja na njih neće nikada.
Danas se navršilo 14 godina od pogibije istinskog heroja Radenka Galinca - Galija.
Neka mu je vječna slava i veliko hvala na junaštvu i životu koji je podario svome narodu.
Hvala i roditeljima što rodiše takve junake kakvi su bili Radovan i Radenko.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
22093 |
04.07.2009 |
Dogodilo se u utorak 13.
jula '93Prjije 16 godina, tačnije u utorak 13.
jula '93 godine, počela je naša ofanziva pod nazivom "Prsten".
Nakon velikog uspjeha u toj ofanzivi, poginuli su dva velika komandira četa Vogoščanskog bataljona, Vučko i Božo Hart, dok su obilazili borce na novodostiglim položajima na Glavici!
Taj isti dan smo izgubili dva junaka iz IDV, Dragana Kujundžića-Grgu i Nebojšu Lalića-Nešu, a Mićo Vlahović je bio ranjen u vilicu i nije se povukao iz borbe, dok god nije izvukao svoja dva mrtva druga!
|
|
|
Vucko : Istocno Sarajevo
|
22082 |
03.07.2009 |
Bozo i VuckoNa današnji dan, 1993.
godine poginuo je istinski borac za Vogošću, pokojni Vučko, kao i Božo H.
Vogošćani znaju o kome govorim.
Neka im je vječna slava i hvala.
Pozdrav za sve Vogošćane i one koji posjećuju ovu stranicu.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
22072 |
02.07.2009 |
Nikad ZaboravljeniNa ovoj fotografiji koja je dobijena od Šorak Gordane nalaze se prpadnici I.
D.
V:
Francuz Danijel, rođen u Parizu a živio u Jagodini.
U Vogošću i I.
D.
V.
je došao zajedno sa Šorak Draganom.
Čitav rat je proveo u Mićinoj jedinici.
Gubi mu se svaki trag 1996.
godine u Zvorniku.
Pretpostavka je da više nije živ.
Do Francuza je Šorak Dragan, rođen 1969.
godine u Bačkoj Palanci - poginuo 29.
9.
1995.
godine u Krajini.
Iza sebe je ostavio suprugu Gordanu i malu Jovanu, sada veliku djevojku čiju sliku sam nedavno vidjeo na Facebook-u i iznenadio se koliko liči na Dragana.
Dragan je sahranjen na groblju u Poturovićima u Semizovcu.
Njegove kosti se i sada tamo nalaze, jer njegova porodica nije mogla da i prebaci na Vojničko groblje na Sokocu, da tamo u miru počiva zajedno sa prijateljima sa kojima se borio rame uz rame.
Do Šorka se nalazi Jugoslav Ignjatić, rođen u Kragujevcu.
Bio je veoma hrabar borac i što je još važnije dobar prijatelj.
On je pomogao Gordani da sa malom Jovanom izađu iz Vogoće u februaru '96 godine, desetak dana nakon što su muslimani ušli u Vogošću.
Slika je snimljena 3.
3.
1995.
godine u domu u Srednjem.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21849 |
01.06.2009 |
ŠorakSa Šorkom zajedno su došli Nenad, Vezmar i mali Francuz - Danijel je bio rodom iz Jagodine, Nenad okolina Sombora.
Pretpostavljam da je i Vezmar bio iz okline Sombora, Šorak iz Bačke Palanke svi zajedno su stanovali jedno vrijeme u stanu do Gordane gdje su se njih dvoje i upoznali i počeli zabavljati.
Gordana je imala sina iz prvog braka( sa Feliksom ) koga je Dragan prihvatio kao svoga a i Goran je njega veoma volio.
Šorka sam upoznao 1993.
godine, onog dana kad je rađen P.
S.
C.
Volio bi kad bi i Draganovi roditelji nekako nabasali na ovaj sajt i uvidjeli koliko je Dragan bio cjenjen i poštovan borac i čovjek.
|
|
|
Juga :
|
21844 |
01.06.2009 |
Jurisni bataljonSetite se i ostalih heroja iz vogošćanskog Jurišnog bataljona: J.
B.
- Šulca, Rusa Jurija Pilipčkoga, Galeta, Dunde, Neše......
|
|
|
Nicolas :
|
21835 |
31.05.2009 |
Šorkova porodicaŠorkova žena i dijete su u Višegradu.
Tu je njen pokojni otac kupio stan i ona sada živi sa majkom i kćerkom Jovanom.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21651 |
12.05.2009 |
Boško MandićManda, tvoj rođak Boško Mandić je bio komandir saobraćajnog voda u mojoj jedinici.
Kako je bio vrijedan i radan čovjek, tako je lako bilo sa njim sarađivati.
Razbolio se pred kraj rata.
Iako je bio teško bolestan, nije se predavao, nastavio je vrijedno da radi sve do svoje prerane smrti.
Pomenuo sam ga jer je on to i zaslužio.
Neka mu je laka crna zemlja!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21640 |
10.05.2009 |
Predrag BeatovićDrago mi je pročitati dopune i ispravke moga teksta, koje me podsjetiše na naše junake.
Mnoge stvari se zaborave pa tako i Oljino ranjavanje.
Mislim da je ta granata koja je pala, bio razlog zbog kojeg sam dugo tražio način kako da saopštim komandi do kojih pozicija smo stigli.
Svakako da su nas muslimani pratili dok vodimo razgovor pa bi lako mogli zaključiti gdje se nalazimo.
Bili smo bez pravih zaklona pa bi njihovo saznanje o našim jedinicama moglo napraviti velik gubitke u našim redovima.
Lijepo dopunjen tekst, nemam riječi.
Svaka čast!
Nisam bio sigurrn za Predraga Beatovića kako je poginuo ali sam ga morao spomenuti.
Bio je to dobar drug i čovjek.
Prije pogibije, bio je radnik opštine u kojoj je radio pravne poslove.
Napustio je radno obazezu i kao dobrovoljac se angažovao u srpskoj vojsci.
Ubrzo poslije toga je poginuo i za sobom ostavio veliku tugu svojoj porodici i svim onim koji su ga poznavali.
Predraže Beatoviću neka ti je vječna slava i veliko hvala.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21548 |
29.04.2009 |
Predragu Polovina - MikiŠta danas reći nakon dvadeset godina, o Predragu Polovini-Mikiju.
Rođen je 20.
oktobra '61.
godine a pogino 10 oktobra '90 u kafanskom okršaju u Vogošći.
Njegovoj pogibiji kumovao je njegov najbolji drug Gaga.
Miki je bio veliki Srbin.
Svi njegovi drugovi su to dobro znali i poštovli.
U vrijeme komunizma niko od nas se nije dičio time kao on.
Sve što sam napisao o Joji sam saznao od Mikija, još onomad, prije nego što je poginuo.
Joja je bio njegov idol za Srpstvo.
Miki nikada nikog nije uvrijedio po nacinalnoj i vjerskoj osnovi.
Se svoje drugove je volio i poštovao.
Redovno je slavi "Srpsku novu godinu".
Na taj dan ko se nalazio sa njim u kafani mogao je da jede i pije na njegov račun.
Imao je svoja životna pravila koja je tražio da se poštuju, ko se nalazi u njegovom društvu.
Bio je jedan od opasnijih faca u Vogošći.
Slabiji su ga poznavali kao njihovog zaštitnika.
Bio je ludo hrabar pa je zbog toga izgubio život.
Jedne prilike u kafiću "Asteriks" izbila je tuča.
Jedan od učesnika je otišao kući i donio pušku.
Kada je Miki vidio šta se dešava, umješao se i oteo pušku od ovog "junaka".
U bašti kafića je bilo jedno drvo na kojem je Miki izlupao pušku.
Nakon toga je bacio pred "junaka" i rekao mu, "Evo ti je pa sad pucaj sebi u guzicu".
Na dan njegove pogibije, samo jedan sat prije tog nemilog događaja, Miki se izljubio sa svojim ubicom.
Sjeo je za sto Bore Radića, kojem je Gaga planirao osvetu.
Kada je nastalo pucanje Miki je bio hrabriji od svih i onako goloruk pošao prema Uglješi Aranitoviću - Ugi.
Ovaj je ispali na njega metak od kojeg Mikiju nije bilo spasa.
Gaga, kojeg je Miki volio kao svoga brata, je pobjegao sa ubicom, kako bi mu pomogao da bezbjedno napusti Vogošću.
Doktori su kostatovali Mikijevu smrt.
Moj veliki prijatelj je zauvjek otišao iz naših života ali je ostao vječno u mom sjećanju.
Kada sam otvarao "Bodibilding klub", tražio sam od njegovog oca odobrenje da ga nazovem po njegovom imenu, ali mi on to nije dozvolio.
Zbog toga je moj klub ostao bez imena.
Miki se bavi bodibildingom od malih nogu, zato je kod svih nas postao popularan sport.
Miki i njegova djevijka Slava Šiljkut su šišali moga sina za prvi rođendan.
Miki je bio i ostao legenda Vogošćanske raje.
Zbog toga će ga se sjećati svi stanovnici Vogošće!
|
|
|
Milan ( Mungos ) TomiČEviĆ : Bosanski Brod
|
21526 |
28.04.2009 |
MungosMungosovo prezime nije Tomič nego Tomičević.
|
|
|
Scarface 70 :
|
21409 |
17.04.2009 |
Predrag Tomic - TomaPredrag Tomić - Toma sin Vojislava je ta osoba koju ti tražiš i tačno je da je poginuo 21-og na Aerodrom naselju.
Iza njega su ostale supruga i kćerka.
On je služio vojsku u Zaječaru, a i prije i poslije vojske je igrao za sokolački Glasinac ( mislim da ti taj podatak znači nešto).
Nek mu je vječna slava!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21378 |
15.04.2009 |
Zaboravljeni herojiJedna od dobrih i hrabrih jedinica na vogošćanskom ratištu, koja se ne smije zaboraviti bila je ekipa pokojnog Zorana Miličića-Zoke.
Danas se o njima malo piše i zna.
Sa Zokom su bili: Janje, Grga, Mlađa, Šile, Ganga...
Bila je to jedinica za koju su svi u Vogošći znali, kada su oni na liniji svi možemo bezbrižno da spavamo.
Pogibija Zoke, njihovog komandira i ranjavanje Janjeta, dovelo je do rasula njihove ekipe.
Grga i Mlađa kao dva najbolja druga odlaze u jedinicu Miće Vlahovića.
Samo par mjeseci provedenih u jurišnom vodu poginuo je Dragan Kujundžić-Grga.
Mlađa je bio dobro potrešen Grginom pogibijom, nakon čega je tražio da se vrati u svoj bataljon.
Ostali borci iz te hrabre ekipe su ostali do kraja rata u toj jedinici.
Janje je ostao invalid u desnu ruku.
Kao takav više nije mogao pomoći svojim drugovima u daljnjem toku ratovanja.
Ipak se nije predavao! Bio je stalno prisutan uz svoje drugove, što je davalo moral mnogom našim borcima.
Bio je čest gost u Bataljonu.
Njegove riječi podrške su puno značila našim borcima u teškim trenucima, dok su mnogi bježali i napuštali našu teritoriju.
Konstantno je ispraćao i dočekivao svoje drugove sa linije.
Invalidnost, koju je imao, ugrozila njegovu pordicu.
Bio je vrhunski majstor zanata kojim ga je obučio njegov otac.
Bili su to na daleko čuveni proizvođači "gusala" na prostorima bivše Jugoslavije.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21315 |
10.04.2009 |
Nada ManojlovićTiha povućena žena, dijete radničke porodice Buha, koja je uspjela da podigne troje dijece.
Među njima kao najstariju Nadu.
Završila je trgovačku školu i počela raditi u robnoj kući.
Na taj način je olakšala podizanje svoje mlađe sestre i brata.
Udala se i rodila dvoje djece.
Na mobilizaciju se odazvala kao dobrovoljac.
Nakon obuke raspoređena je u Vogošćanski batljon u kojem je bio angažovan njen muž i brat.
Tu je provela više od godinu ratnog staža, i previla puno naših junaka.
Prilikom jedne takve intervencije, nakon uspješnih ofanzivnih dejstava naše jedinice, neprijatelj je počeo da granatira region u kojem je bio naš sanitet.
Naš heroj Nada Manojlivić nije uspjela stići do sigurnog skloništa.
Granata je pala u njenoj neposrednoj blizini.
Ostavila je dvoje siročadi da vječno tuguju za svojom majkom.
Nado Manojlović neka ti je vječna slava i hvala za tvoju nesebičnu hrabrost i život koji si poklonila svome narodu!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21314 |
10.04.2009 |
Žene heroji!Mali broj žena je bio angažovan na borbenim linijama! Sve su one bile istinski dobrovoljci za spas srpskog naroda od najezde brojčano jačeg neprijatelja.
Tražila se pomoć žena i djevojaka, koje bi dobrovoljno pomogle brojčano maloj srpskoj medicini.
Nedostatak medicinskog osoblja i opreme je bio čest uzrok smrti naših boraca.
Nakon njihovog odziva formirana je jedinica.
Obučene su za pješadisku borbu i prvu pomoć, kako bi pomogla borcim neposredno poslije ranjavanja.
Njihova pomoć je utoliko veća kada se zna da su one ukazivale prvu pomoć na prvoj liniji, i tako ranjenicima davale mnogo veću šansu da će preživjeti!
Nakon obuke one su raspoređene po linijama odbrane.
Od samog početka njihovog rada moglo se vidjeti da se radi o hrabrim djevojkama koje su pod kišom granata i metaka, nesebično davale prvu pomoć ranjenim borcima.
Danas ne mogu da se sjetim svih imena koje su došle u Vogošćanski bataljon, aliću pokušati da nabrojim koje sam zapamtio kao naj hrabrije, a to su: Gordana Sabljak, Sanja Radovanović, Željka Jovandić i Nada Manojlović.
Svaka od njih je davala sve od sebe za pomoć kako bi spasili našeg ranjenika.
Koliko su bile hrabre pokazuje i to da su sve one bile ranjene prilikom borbi na Žući.
Neke od njih položiše i svoje živote dok su pomagale svoje drugove.
Tako je Nada Manojlović - Buha poginula za spas srpskog naroda.
Prilikom operacije "Prsten" u julu '93 godine naš bataljon je uspio da ovlada Glavicom.
Bila je to dominantna kota iznad Ugorskog i Saobraćajnog fakulteta.
Nada je imala zadatak da u improvizovanom stacionaru iz neposredno iza prve borbene linije u jednj od napuštenih kuća dočekuje ranjene borce, ukaže im prvu pomoć i proslijedi u vogošćanski Dom zdravlja.
Svim borcima je veom stručno pomagala, a mnogima je na taj način spasila život! Neprijatelj je sa Menjaka primjetio veliku frekvenciju vozila kao i tenk koji je dejstvovao u tom dijelu linije.
Počela su granatiranja.
Naš heroj Nada Manojlović nije uspjela da se dokopa zaklona.
Granata pade u njenoj blizini.
Usmrti je, a ona ne uspje ni glasa da pusti.
Nada je ostavila za sobom dvoje siročadi i muža Milovana, koji je na toj istoj liniji izgubio oko.
U toj akciji smo imali pomoć tenkista iz Ilijaša koji su kontrolisali prilaz Glavici.
Tako dobro su obavljali svoj zadatak da borci iz rova nisu bili ni svjesni koliko je poginulo muslimanskih vojnika u pokušaju da povrate Glavicu.
Tenk je bio stacioniran neposredno iza prve linije koju smo zvali "Hrastik".
Pratili su prilaz od Menjaka odakle su muslimanske snage neprekidno pokušavale da ubace jedinice kako bi povratili to brdo.
Kada bi primjetili njihove prokrete uključili bi tenk poslije kojeg se na prislušnom centru moglo čuti da su uništeni i da nemaju ljudstva da idu dalje.
U tom dijelu su izginuli Vikićevi i Velešićani.
Njihove jedinice su imale više od stotinu poginulih i ranjenih u tim napadima.
Hrabrim tenkistima Ilijaške brigade čestitam na odlično odrađenom zadatku.
Tom prilikom smo držeći Glavicu u našim rukama dali veliku mogućnost našim jedinicama da ovladaju Igmanom.
|
|
|
Patagon OlovćIć : Bosnija
|
21183 |
23.03.2009 |
GrobljaDanas sam oko deset časova išao nekim poslom u Lukavicu.
Tačnije, išao sam kod onog majstora što popravlja karburatore.
Ima radnju kod crkve.
Elem, dok sam čekao za auto ja malo procunjah po tom mjestu i vjerujte da sam ostao i začuđen i iznenađen.
Šta je u pitanju? Groblja.
Eto to je u pitanju.
Vaša srpska groblja su u pitanju.
Musliman sam, ali vjerujte da sam bio neprijatno iznenađen kada sam vidio u kakvom su vam stanju groblja.
Vidi se po tekstovima na spomenicima da su većina od njih bili vaši borci.
Eh, šta me potaknulo da vam ovo pišem.
Strašne priće pišete o vašim junacima koji padoše za otadžbinu, za srpstvo, a dozvoljavate da vam groblja vaših junaka budu pretvorena u smetljišta.
Dođite pa vidite! Pogledajte svoju sramotu i zapitajte se da li je to u redu.
Sve je lijepo uklesano poneki stih i tome slično ali prljavo do bola.
Jednostavno da vas sve bude sram.
Ako ih ne zaboravljate u pisanju nemojte ni zaboravljati njihova vječna počivališta.
To im bar duguje država to im dugujete vi njihovi saborci.
Neće vaši političari doći i zapaliti svijeću ni pokupiti ono silno smeće i rastjerati gavranovee što se otimaju o oglodanu koščuru iz obližnje mesare.
Prihvatite se posla, i da se to uredi kako treba makar vi borci i njihovi suborci to odradite ako neće opštinari a Bogami i u većini slučajeva ni njihove porodice da to odrade.
Nek vam je to u amanet, pa kada opet odem tamo da mogu lijepo napisati.
Ljutili se ili ne ljutili, tako vam je kako je.
Vjerujem da sva groblja nisu kao ova ali ja vidjoh ova i zato vam kažem da ne valja što ste ih brzo zaboravili.
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
21056 |
15.03.2009 |
Goran Glišić Glišić (Strail) Goran, 1963-1995.
Na bijelom dolomitu stoji uklesano na Groblju srpskih junaka opštine Olovo u Knežini kod Sokoca.
Tu je našao vječni mir junak Srpske visoravni otadžbinskog rata iz devedesetih.
Danas evo četrnaest godina je već od tog marta 14.
1995.
godine i njegove nesrećne pogibije, odlaska najvećeh među najvećim junacima Visoravni na vječni branik otadžbine.
Gromada ljudska satkana od mišića neviđene snage, momčina kao brdo, od početka rata stupio je u interventni vod Nišićkog bataljona.
Svugdje stići tamo gdje škripi, zakrpiti sve rupe, zaštititi neštićene, ohrabriti uplašene.
Bez greške uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Znalo se nepisano pravilo : naprijed su Mali i Goran ili Goran i Mali.
Tandem rođenih ratnika predvodio je svoju ekipu.
Grančice nisu pucale, lišće nije šuštalo pod njima.
Kao dva Indijanca iz crno-bijelih filmova.
Ostali su pet-šest metara iza i prate njih.
A oni, sa nekim šestim čulom, kao dvije zvijeri znali su uvijek i tačno gdje je neprijatelj.
Pala je Gradina, pao je Mačak, Kundakov grob.
Vreli avgust ’94.
i dani herojske odbrane.
Naša Srpska televizija i dnevnik u pola osam.
Novinarska saga o junacima i Oni na dnevniku.
Na čelu Goran i Mali, ili obrnuto, kao i uvijek.
Stigli su i na Treskavicu kada se branila srpska domovina.
Kako je samo hladnokrvan bio.
Znao je u vrijeme najžešće borbe sjesti da odmori, kao kosac u rosno jutro.
Obriše znojavo čelo, razgrne gustu bradu i kaže „Neka malo, nek’ pucaju i oni“.
Na Kundakovu grobu se prisloni uz deblo stoljetne omare, izvadi doručak i jede.
A okolo sve pršti.
A kad krene onda nema stajanja, onda kao bolid ruši pred sobom.
Bio je izuzetan strijelac i strasni lovac.
Kako je samo hladnokrvno ustrijelio divljeg vepra koji se ustijemio na njega, poput Čarlsa Bronsona u filmu „Bijeli bizon“.
Jedan i jedini put se posvađao s malim koji mu je iz šale ubio lovačkog psa.
Otišao je u Vogošću i nije se pojavljivao petnaestak dana, do nesretne smotre.
A tog 14.
marta general Milošević je postrojio jurišne jedinice.
Bilo je svečano i pričalo se o predstojećim teškim danima.
Poslije je četa otišla u vikendicu gdje boravi.
Goran je volio remi i sa društvom započeo igru.
Bila je opuštena atmosfera i neki su popili više iz boce.
Digla se i pjesma, junačka, romanijska.
Nesretni Prga je poželio da baci bombu kroz prozor.
Popeo se u potkrovlje i naciljao usko okno.
Zelena ručna bomba pogodila je kapak sa kojim se upravo poigravao vjetar.
Bomba je pala na terasu, iza leđa Goranovih.
Potmuli tresak i jauk iz usta junačkih su se slili u jedno.
Goranova široka leđa pokupila su sve smrtonosne gelere.
Poslednji put spasio je sve svoje drugove.
Mnogo suza junačkih proliveno je tog tmurnog martovskog dana na groblju u Semizovcu.
Očaj i obećanje drugu okupljenih oko svježe humke da ga neće obrukati.
Događaji koji su uslijedili to su i potvrdili.
Ana je imala godinu dana a njen brat je rođen poslije očevog stradanja.
Sada su već veliki i znaju da je njihov otac bio junak dostojan slavnih predaka.
Poslije srpske sramote u Dejtonu Goranovi ostaci prenijeti su u srpski Sokolac.
Tamo na vječnoj straži sa drugim junacima bdije i opominje buduće generacije da se više ne ponovi stradanje.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
21055 |
15.03.2009 |
Srpski junak Goran Glišić
Srpski borac Goran Glišić je rođen 14.
aprila 1963.
godine u Ajdanovićima, Bosna i Hercegovina.
Pogino je 13.
marta 1995.
godine na Nišićima.
Goranu je u Spomen sobi u Sokocu greškom upisan datum pogibije kao 7.
mart, nije mi poznato zbog čega.
Goran Glišić je bio pripadnik Druge romanijske motorizovane brigade.
Bio je u Interventnom vodu sa Radojicom Stojanovićem.
Posjedujem sliku njegove jedinice, ali ću je naknadno objaviti.
Goranovo vječno počivalište je sada u Knežini, opština Sokolac.
Fotografija koju ovdje objavljujem snimljena je 1985.
godine.
Identična fotografija se nalazi i u Spomen sobi u Sokocu, kao i na krstu Goranove humke u Knežini.
Primjetili ste i da sam počeo da na slike stavljam srpsku zastavu.
To je zbog toga što je sve više novina i pripadnika muslimanske "filmske industrije" koji preuzimaju slike i informacije sa ove stranice, a da se ne pozovu na izvor njihovih informacija, kako se to radi u civilizovanom svijetu.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
21051 |
15.03.2009 |
Pjesma za GalijaSrpski vojnik
O junaštvu tvome nemam prave rječi,
djela ratna tvoja sve će nama reći.
Ti si uvjek bio i ostao prvi,
u junaštvu svome istrajan do krvi.
S tornja crkve stare tebi zvona zvone,
u tvom gradu danas tvoji suze rone
Ponosan sam danas što te znadoh druže,
zbog legendi naših što o tebi kruže.
Pred oltarom stojim za tebe se molim,
svjeću tebi palim i za tobom žali.
Avioni danas što na nebu lete,
to je stari druže da se tebe sjete.
Ti si bio ponos srpskoga vojnika,
u meni će ostat vječno tvoja slika.
Otišo si danas iz života naših,
za mene si druže ost'o neustrašiv.
Pokoljenja naša tebe će da pamte,
u živote naše opet da te vrate.
Crkvena će zvona na te da posjete,
u znak duše tvoje silom oduzete.
Humka tvoja druže uvjek svježa biće,
iz tvog groba danas svježe cvjeće niče.
Drugovi se tvoji sjete rado tebe,
zbog hrabrosti tvoje ostaše uz tebe.
Pjesma je posvećena srpskom vojniku Radenku Galinac - Gali koji položi život za spas srpskog naroda.
Neka mu je vječna slava i hvala!
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
21004 |
12.03.2009 |
Radovan N.Nisam zaboravio, niti ikad mogu zaboraviti Radovana N.
, Željku, Staklo, Apača i ostalu braću preko Drine.
Uskoro ću nešto o njima pisati.
Drago mi je da se sejećate tih momaka koji su nam pomagali pogotovu Radovan N.
jer je on došao zajedno sa Šorkom i njegovom grupom.
Posle pogibije komadanta Krivoglavačkog bataljona na Mačku bilo je pitanje da le će novi komadant postati Moca i Radovan.
Moca je odbio pa je postavljen Radovan N.
Nakon toga je bio komadant Vogošćanskog bataljona, ali nikada komadant Blagovačkog bataljona.
To Miladin i lopovi oko njega nikada ne bi dozvolili.
Struja, pošto živiš u Rogatici, da li znaš legendu vogošćanskih praga Suzukija? Živio je u Rogatici.
Maljutkom je teško ranjen u nogu.
Ako ga znaš i ako još uvijek živi u Rogatici, pozdravi ga od saborca koji je 1996.
godine u februaru, smrznut i promrzao na traktoru spavao kod njega kući.
Pozdrav svima.
|
|
|
Vogoscanin Brdo :
|
20951 |
08.03.2009 |
Cvjetko Botić - CetoPozdrav za Željka i učesnike foruma od kojih mnoge poznajem lično.
Hvala Pravom koji osvježava sjećanja i nama koji smo cjeli rat bili u Vogošći.
Vogošćanske čete su bile popunjene sa dosta ljudi koji su na početku rata izbjegli iz Visokog, Breze, Vareša, Kaknja i okolnih mjesta.
Oni su takodje uz nas Vogošćane branili Vogošću kao svoju.
Ovom prilikom ih pozdravljam a poginulim neka je vječna slava.
Jedan od takvih je Cvjetko Botić - Ceto koji je poginuo sa Miladinom Musićem.
Pozdrav.
P.
S.
Želko za sada toliko,
|
|
|
Marija Maksić : Srbija
|
20886 |
02.03.2009 |
Mićina pogibijaNikada nisam imala hrabrosti da zamolim nekog da opiše kako je Mićo poginuo, da ne boli još više.
Ali kad sam jutros pročitala komentar o Mićinoj pogibiji ostala sam zatečena.
Da li bi to stvarno neko mogao bolje da pojasni?
Htela bih još samo da se nadovežem na priču o Milanu Tepiću.
Mislim da sam još bila u srednjoj školi, što znači izmedju '92-'95, kada je Zrenjanin preimenovao Lenjinovu ulicu u Ulicu Junaka Milana Tepića.
Marija,
tragična strana rata je da je mnogo naših boraca poginulo kao posljedica nesrećnog slučaja, pogotovu kada se jedinice nalaze na terenu koji ne poznaju dobro.
U podsvjesti svakog borca je da, kada ugleda vojnika da mu se približava iz pravca gdje se nalazi neprijatelj - da prvo puca a onda razmišlja.
To je jedina šansa da ostaneš živ.
U poslednjih mjesec dana navedeno je mnogo takvih slučajeva.
Ova informacija u vezi Miće Vlahovića je moguća, ali sve su ovo samo špekulacije.
Ista stvar, čak i mnogo gore, su se dešavale na neprijateljskoj strani.
|
|
|
Nenocc :
|
20885 |
02.03.2009 |
Milan TepicZnao sam da je još jedan vojnik tada poginuo ne želeći da ostavi svoga komadanta.
Bio je to vojnik Stojadin Mirković koji je dejstvovao iz transportera dok nije bio pogođen protivoklopnim projektilom.
Tom prilikom je streljan u znak odmazde - komandir straže Ranko Stefanović.
Šta reći o onolikoj pobijenoj nedužnoj deci što ih ni krive ni dužne pobiše na onako svirep način u Dobrovoljačkoj i u Tuzli.
To ne smijemo nikada zaboraviti!
|
|
|
Mladjo :
|
20880 |
02.03.2009 |
Radenko Marković, LukaPokojnog Luke sin i Struja upitaše i sjetiše se pok.
Radenka Markovića, pa osjećam potrebu da napišem par riječi o tom najhrabrijem i najsposobnijem vojniku koga sam imao čast da poznajem.
Pokojni Radenko Marković je poginuo na Ravnama kod Vlaškova od tzv.
"prijateljske vatre", što nije nikada bila nekakva tajna, te molim da se zbog poštovanja prema njemu ne ispredaju kojekakve priče tipa izdaje, prodaje i slične gluposti kojima smo mi skloni.
Junaka nam ubi geler od našeg "boforsa", koji ga pogodi u vrat, a veličine zrna pšenice, ispaljenog iz kasarne u Misoči.
Zajedno sa Srletom izvlačih ga ranjenog, pod strašnom našom vatrom koju smo trpjeli, a sve zbog neiskustva, loše koordinacije i naše svojeglavosti i naravno nesavjesnog obavljana svojih dužnosti od strane par ljudi u lancu komandovanja.
Pokušali smo mu pomoći, ali ne znadosmo...
ne smjedosmo...
ma, ne znam, valjda se prepadosmo istine da nam na rukama umire naš komandir, naša dika i ponos, naš čestiti Radenko.
Evo, i nakon sedamnaest godina me razdiru sumnje da smo ga mogli spasiti, ali eto...
!
Tvoj pok.
otac Luka je bio i ostao naša junačina koji je, između ostalog, oplakivao našeg Radenka i koji je njegovu pogibiju doživljavao kao lični gubitak, baš kao što i mi oplakivasmo našeg Luku.
E, moj sinko, to su naši najveći heroji i junaci, kao što je i tvoj čestiti striko Aćim, koji srećom živ ostade!
Neka im je laka crna zemlja i od Boga im prosto!
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20879 |
02.03.2009 |
FrancuziU Vogošći su bila dva Francuza u srpskoj vojsci i kako Oko reče Stefan se bavio mutnim radnjama ali vojna policija nije imala te obavezu da hapsi borce ako nisu povrijedili vojnu imovinu.
Stefan je napusti našu jedinicu kad se saznalo čime se bavi.
Drugi Francuz je ostao, čini mi se, do kraja rata i ja sam o njemu pisao kada je Dugi dočekao one muslimane na Lađevićima.
I on je bio u toj jedinici.
Bila su još dva Francuza za koje mnogi ne znaju pošto je njihov dolazak zataškan iz meni nepoznatih razloga.
Oni su bili razočarani radom UNPROFOR-a, koji je podržavao muslimansku stranu i prikrivao stvarno stanje na terenu.
Došli su u našu jedinicu i molili da budu "srpski borci".
Nije udovoljeno njhovim zahtjevima pa kao takvi nisu angažovani.
Nakon obavljenog informativnog razgovora sa njima, predati su njihovoj komandi.
Kod nas su došli bez ličnog naoružanja i u francuskoj uniformi njihovih "legionara".
Mislim da smo imali filmski zapis o tom događaju.
|
|
|
Guma :
|
20877 |
02.03.2009 |
Srpski heroj Milan TepicJedan od najvećih srpskih sinova iz prošlog rata je bio Milan Tepić.
Major JNA, iz potkozarskog sela Komenica.
"Jedanput ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi.
Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako bude teško" - govorio je Milan Tepić.
Jula mjeseca 1991.
godine major Tepić se našao u centralnom skladištu ubojnih srestava u selu Bedeniku u blizini Bjelovara.
Bio je primoran da se sa svojim vojnicima povuče u skladiste i organizuje odbranu od ustaša koji su opkolile kasarnu.
Dvadaset i devetog septembra 1991.
godine, ne želeci da prepusti neprijatelju oružje kojim bi ubijao njegove vojnike, major Tepić je digao u vazduh vojno skladište i sebe.
Milan Tepić je za taj čin od strane jugoslvenskih vlasti proglašen narodnim herojem, jedinim u ovom ratu.
|
|
|
Struja :
|
20875 |
01.03.2009 |
Lugerova pogibijadragi moj "mali" Lugeru, samo ću ti napisati da sam bio "tu negdje" kada je i tvoj otac poginuo.
Spremala se jedna akcija i on je otišao sa Vrbasom u izviđanje.
Nakon što se desila ta tragedija, Vrbas je odgodio akciju.
Eto koliki je autoritet imao tvoj otac među borcima i kod Vrbasa.
Budi ponosan na njega.
Ovo mi tipkanje pada teže od kopanja rovova, ali me "veliki" navuče na ovo pisanje.
Ujedno mislim da je to dužnost svakog od nas.
Ja ću napraviti jednu malu pauzu sa svojim pisanjem, postao sam i sam sebi malo dosadan na ovom forumu, a vidi da je i sve manje zaboravljenih.
Hvala g.
Tomiću.
Struja prijatelju,
eto, sad me zabrinu.
Imam osjećaj da si se nešto naljutio.
Ne znam šta je razlog, ako je do mene ja se izvinjavam! Nisam imao namjeru.
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
20871 |
01.03.2009 |
Dugi, MicoUređaj za noćno osmatranje i dejstvo tkz.
"Pasivni IC", koji smo posjedovali dobijen je od Pančevaca i nalazio se kod mene.
Pravi, sada znaš i ko sam, ali te molim da to zadržiš za sebe.
Sa istom molbom se obraćam i ostalima.
Dugi, taj veliki i hrabri momak će mi uvjek ostati u sjećanju.
Nosio je ogromne čizme, i nigdje nije mogao da nađe taj broj pa je išao u nekim poderanim, iz koji su mu virili prsti.
Prilikom pada Jasena, muslimani nisu znali šta ih je snašlo tako da je iza njih ostao i džip "Micibuši".
muslimanski šofer je imao velike čizme.
Nastala je trka oko džipa.
Šofer je bježao a Dugi ga jurio i govorio: "Neću ti ništa, samo mi daj čizme".
Mi koji smo to posmatrali, smijali smo se toj beskonačnoj trci u krug.
Onda je musliman izvadio bombu i ubio.
Dugi, samo što se nije rasplako! Trebale su mu čizme jer je bio maltene bos.
Sa nekom tugom je skino te baksuzne čizme, obukao ih i već sutradan nagazio na "paštetu".
Džip je predat Bijelom Vuku da ga proda i da se novac podijeli porodicama poginulih boraca, ali od toga nije bilo ništa.
Tom prilikom, najveće gubitke je imala jedinica "Plavi golf".
Danas ih ima samo trojica preživjelih.
Mićine pogibija je za mene bila pomalo čudna.
Sa njim su bila njegova dva najbolja druga i borca Šorak i Ć.
R.
.
Nalazili su se u nekoj šikari i šipražju.
muslimana nije bilo u blizini, a Mićo je pogođen iz 84-ke i to iz neposredne blizine.
Ne znam da li se radi o grešci, ali desetak metara od njih je bila još jedna osoba, koja je imala 84-ku.
Ovo sam čuo od Šorka, ali i od ć.
r.
sa kojim sam bio na liječenju nakon ranjavanja.
Kako ovo nije provjerena informacija, molim vas koji ovo čitate da ne shvatite pogrešno.
Ja sam samo prenio ono što sam čuo.
Nakon Mićine pogibije, mi koji smo od početka bili sa Mićom u 1.
diverzanskom vodu, postavljanjem Alija za novog komandira jedinice, nismo više bili poželjni pa su nas rasporedili po drugim jedinicama.
Mi smo novom komandiru smetali! Za mene je čak napravljen i nalog za hapšenje, mada sam bio na liječenju.
Bio sam ranjen i imao sam odobrenje za liječenje.
I danas se pitam ko je Alija narkomana postavio za komandira.
Znam da je Ali bio u odbrim odnosima sa Majom bezbjednjakom.
Pitanje je samo, koju vrstu odnosa su imali?
Neka im je svima vječna slava i hvala za sva ova zemaljska dobra.
|
|
|
Struja :
|
20868 |
01.03.2009 |
Novo Panic - NoleKada se zaratilo, po starom dobrom običaju se sve velike "Srbende" rasuše kao kad vjetar dune u septembru pa lišća raspe na sve strane.
Međutim, minđušari i prave patriote se počeše vraćati da zaštite svoja ognjišta.
Jedan od njih je bio i pokojni Novo Panić, koji je bio na zapadu kada ovi prvi nisu znali nabrojati pet gradova koji su bili van domašaja njihovog sreza, a sada im vjerovatno ni djeca ne uče srpski.
Dođe Novo u Ilijaš i odmah se prijavi u interventni vod.
Negdje pred sami rat, donirao je i bubreg jednom svom prijatelju, onako kako to rade samo veliki ljudi.
Zauzimanje kasarne Misoča bio je jedan od najvećih prioriteta opštine Ilijaš.
U prvim redovima, naravno, bio je i pokojni Novo.
Neprijateljski MGV ga pogodi u kuk, a onda rikošetom u bubreg.
Umro je sa osmjehom na licu.
Dao je najveću moguću žrtvu za RS i neka mu je vječna slava zbog toga.
|
|
|
Luger Vukovic : Pale/Rs
|
20862 |
28.02.2009 |
Profesor Goran (mislim) BerovicPozdrav za Struju iz Rogatice!
kada već znaš o Radenku Markoviću i ko je bio, onda te molim i da se sjetiš i onih ostalih koji su poginuli na početku rata, npr.
mog pokojnog profesora fizičkog vaspitanja Gorana, mislim da se prezivao Berović, nisam siguran.
Bio je jak kao granit!
|
|
|
Razvigor :
|
20860 |
28.02.2009 |
Srdjan KnezevicAko je ovde na forumu neki bivši pripadnik 'Belih vukova', zamolio bih ga da opiše neke akcije ove legendarne jedinice i njenog legendarnog komandanta Srđana Kneževića.
Ispravite me ako grešim, ali mislim da do sada ništa nije o toj jedinici objavljeno.
Ni jedna knjiga?
Ja bih bio jako zahvalan i ako bi neko mogao da opiše akciju u kojoj je poginuo moj rođak Stevan - Stevo Tomić, inače pripadnik Belih vukova.
Bili smo bliski rođaci.
Inače bio je bubnjar u KUD-u "Slobodan Princip - Seljo".
Sve što znam je da mu je muslimanska granata raznijela dio glave, dok je pokušavao da se zakloni iza nekog drveta.
|
|
|
Oko Oko : Bijeljina
|
20853 |
28.02.2009 |
Dva FrancuzaFrancuz Stefan je došao u Vogošću nekako nakon Špirine pogibije i tražio je Špiru.
Steko sam utisak da su se znali prije rata, ali nije znao da je on poginuo.
Dosao je kod nas u jedinicu.
Slabo je govorio naš jezik, ali se brzo uklopio u raju i bio je veoma hrabar borac.
U akcijama nije znao za povlačenje.
Na Mijatovića strani u toku jednog žestokog napada muslimana on je posle našeg povlačenja ostao muslimanima iza leđa, na putu na koji smo se spustili tražio sam ga dok mi nisu rekli da su ga ostavili.
Ne želim da pominjem njihova imena jer mislim da su bili jajare.
Ja sam na to ljutito reagovao i uperio oružje u njih.
Tražio sam da se ni metak ne ispali u tom pravcu, a ja sam odlučio da idem po Stefana.
Ostavio sam Č.
R.
da pazi da se to ispoštuje dok se ja ne vratim.
Prošao sam kroz njihovu liniju i našao Stefana kako leži za jednim drvetom i osmatra.
Nije mu bilo jasno šta se dešava i gdje su ostali borci.
Muslimani ga, nekim Božijim čudom, nisu vidjeli a i mene sa njim, dok smo se povlačili.
To je bilo onoga dana kada je prilikom izviđanja terena poginuo njihov slavni komadant, a prilikom našeg izviđanja je poginuo komandir rajlovačke Vojne polocije Radovanovic.
Pogodio ga RB u glavu, dok je Mićo Vlahović prošo bez ogrebotine.
Posle tog događaja, Stefan je u akcijama uvijek bio u mojoj neposrednoj blizini i mnogo je bolje osmatrao liniju.
Mogu reći da je bio idealan borac i drug samo.
Baš kao i mnogi koje znam! Ne mogu da kažem mnogo pozitivnih stvari o dešavanjima između akcijam.
Znao sam dosta njegovih poslova, ali se nisam mješao u to jer je bio dobar borac a nikada ne znaš kada će kome doći sudnji dan.
Mislim da Majo i Koko znaju nešto više o tim njegovim "poslovima".
Nakon rata sam čuo da je otišao u "Legiju stranaca", ali ovo nije provjerena informacija.
Francuz mali - Danijel je došao u Vogošću zajedno sa Šorkom, N.
R.
, Željom i još jednim momkom kojeg se ne sjećam.
Njih četvorica su zajedno stanovali u jednom stanu u Omladinskoj.
Danijel je takođe bio dobar borac i drug.
Uvijek je bio spreman da pomogne u nevolji.
To ću opisati u jednoj priči o Goraždu.
Poslije rata, 1996.
godine sam radio malo na Sokocu u Korpusu.
Jednom prilikom sretnem Tušu nerazdvojnog Danijelovog druga, i on mi je rekao da je Danijel poginuo u Zvorniku.
|
|
|
Srdjan Vukovic : Pale
|
20840 |
27.02.2009 |
Dugi, SegedinRadi se o Dugom, našivali mu kombinezon materijalom od šatorskog krila.
Mislim da je i on stao na nagaznu minu, ali ne znam tačno.
Francuz je onaj veliki, on mi je više ostao u sjećanju.
Na dan kad je pao Jasen 24.
septembra 1994.
godine, negdje oko podnevnih časova, neposredno poslije završetka akcije, odlazim u Žicu u posjetu stricu koji je dan prije stao na minu na Malom Jasenu, u nadi da ću "uzeti muštuluk" ali zatičem u njegovoj sobi Vrbasa i Božu Savića koji su mu javili za Jasen prije mene.
Tom prilikom izađem u hodnik i vidim nekoga poznatog u hodniku na nosilima, bio je to momak iz Jurišnog voda, Segedin, već sam ga pominjao i mislim da mu je tako bio nadimak *.
Bilo je to neposredno nakon što su ga operisali, tom prilikom je ostao bez noge.
Pitam ga šta je, a on kaže onako kroz trans:
"...
ono nikada neće pasti, Jasen se ne može uzeti....
"
"Jasen je pao" - kažem mu ja.
Tek kad sam mu ponovio sa osmijehom treći put, shvatio je da je istina, znam da se samo osmijehnuo, a onda su ga odvukli u neku sobu gdje nisam mogao ući.
Eto kakav je to borac bio...
Nije ni razmišljao u kakvom je stanju bio, mislio je šta je sa njegovim drugovima koji su ostali u borbi poslije njega.
*.
Oko, ako znaš potvrdi mi molim te!
|
|
|
Struja : Rogatica
|
20835 |
27.02.2009 |
Radenko MarkovicRadenko Marković, junak nad junacima, neka mu je laka crna zemlja.
Čovjek čeličnog autoriteta i čelične discipline, uprkos svemu svi su ga voljeli i poštovali.
Kao profesionalac koji je bio u Jedinici za specijalna dejstva policije Jugoslavije.
Čim je došao u Ilijaš od neobučene i prilično raspuštane policije napravio je policiju zavidne discipline, što je tada bilo nezamislivo.
Redovno ih je postrojavao i tačno se znalo šta ko radi.
Odmah se uhvatio u koštac sa kriminalcima i ratnim mešetarima.
U akcijama je pokazivao kako treba biti mudro hrabar, a ne ludo hrabar.
Pošto nisam baš vičan pisanju, ovo sam napisao samo inspiracije radi, nekome ko to bolje zna.
Ja ne znam, a siguran sam da malo njih zna, kako je Radenko Marković poginuo.
Neki kažu da je otišao dalje nego što je trebalo pa da je stradao od našeg PAT-a ili boforsa.
Dobro bi bilo da neko nesto napiše i o pokojnom Marku Koponji.
|
|
|
Luger Vukovic :
|
20830 |
27.02.2009 |
Radenko, Rajko, Mladjo, ZeljkoPozdravljam urednika ovog sajta i drago mi je da sam nekome pročitao misli.
Izvinjavam se zbog greške u vezi Radoičinog prezimena.
 Lično sam veoma dirnut kad negdje pročitam ime Mlađe Motike, mog oca Luke Vukovića, Vrbasa i svih onih za koje bi mi trebalo mnogo vremena da ih sve pomenem.
Sticajem okolnosti mnoge momke sam znao iz Ilijaša a i iz Vogošće pošto sam jedno vrijeme bio u sastavu Vojne policije u Vogošći.
Namjerno sam napisao "Luger" jer se mnogi borci ne sjećaju imena, nego samo nadimaka.
Da li se iko sjeća Radenka Markovića iz Ilijaša? Moramo i njega pomenuti!
Vjerujem da neki pamte i Rajka Raševića koji je poginuo od metka svog druga, nesrećnim slučajem.
Rajko je bio u svim akcijama sa Lugerom.
Željko Kovačević, zvali smo ga Kikirez; Srednjaci a i Nišićani se sjećaju tog momka.
Poginuo je na Goraždu 1994.
godine.
|
|
|
Struja : Struja
|
20818 |
26.02.2009 |
Za GumuEvo upravo sam pročitao da se raspituješ za puk.
Tomu Veljančića.
Pošto kažeš da ste se upoznali u Beogradu na Zvezdinoj utakmici to može biti samo Šeki.
Veliki čovjek i borac koji je uz prve srpske dobrovoljce krenuo od Knina da bi početkom rata u Bosni došao tamo gdje mu je i bilo mjesto.
Rodom iz jednog malog sela Slavin koji se nalazi u blizini Vareša, gdje se rodio i nas veliki Vladika Grigorije.
Na utakmicama je bio uvijek u Arkanovoj blizini i u dobru, i u zlu.
Pošto ja ne volim da komentarišem ko je poginuo u "sumnjivim" okolnostima a ko nije, želio bih da ti pimognem na način na koji ja mogu i što mi je dužnost.
Sa njegovim bratom sam proveo jedan dio rata, on se sada nalazi negdje Bijeljina-Brčko, zove se Boro Veljančić i zna ga tamo dosta raje.
Eto brate sada znaš kako da saznaš pravu istinu o pok.
Šekiju.
Zaboravio sam ti napisati da je cijeli rat proveo sa Brnetovom jedinicom na Ilidži, a došli su skupa pravo iz Hrvatske.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20741 |
22.02.2009 |
Mladen Savic - zivi heroj Ko je Mladen Savić? Mladena sam poznavao još od prije rata, ali se nismo družili.
Ako se ne varam, išao je u srednju školu u Vogošći.
Korpulentna momčina, rumenih obraza i nasmijana lica.
Takvog istog lica sam ga viđao u mnogim bitkama na Žuči.
Mladen Savić je bio iskren borac i zbog toga mi je uvijek bilo drago da učestvujemo u istim akcijama.
Tačno se znalo da li će krenuti napred ili ne, pa si po tome mogao da budeš opušten i u najtežim trnucima borbe.
Naša najveća sreća na tim prostorima je što nam je Bog poslo Vrbasa za komandanta, pa smo mogli da upoznamo heroje i sa drugih ratišta.
Mladen Savić je učestvovao u svim bitkama koje je Vrbas organizovao na tim prostorima.
Mi smo vjerovali u Mladena, i on je vjerovo u nas.
U svim akcijama na tim prostorima, Mladen Savić je dobijao jednu od ključnih zadataka.
Mladen Savić je bio perjanica Vrbasovih bitki!
Ja mu ovom prilikom čestitam i zahvaljujem na njegovoj požrtvovanosti!
|
|
|
Mladjo : Bih
|
20593 |
11.02.2009 |
Prilog za istorijuTreba pisati o pokojnom Toplica Novici, Škrbi sa Konušića, Mlađi, Luki, Zoketu iz Zimče, Stojanoviću iz Semizovca (ime mu zaboravih, neka mi oprosti ), te svim čestitim ljudima Ilijaša, Vogošće i Nišićke visoravni.
Neka im je laka crna zemlja!
|
|
|
Jovo Pejić : Sabanci
|
20571 |
10.02.2009 |
RE: Boško MotikaBoško Motika bio je sin Nove iz Krivajevića, rođen 1960.
godine.
Visok oko 180 cm, izrazito korpulentne građe, guste smeđe kose koju je češljao unazad, sa razdeljkom na sredini.
Radio je u Vogošći, a ja sa sigurnošću ne mogu reći da li je bio u pitanju PRETIS ili TAS.
Bio je oženjen iz Šikulja Sretanom (Jovana) Leka.
Sin mu igra rukomet u RK "Drina" iz Zvornika.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20533 |
07.02.2009 |
Za Plavi GolfKao prvo, hoću da ti kažem da se ja sa tvojim bratom znam bolje nego sa tobom, a ti se opet znaš sa mojim bratom bolje nego sa mnom.
Stalno smo bili blizu jedan drugog ali nikad zajedno!
Ja se sjećam stvari o kojima ti pišeš, ali sam zaboravio imena ljudi koji su tu poginuli pa onda izbjegavam da o tome pišem jer bi to bila priča bez argumenata i kraja.
Stvari koje znam, pokušavam da prikažem što je tačnije moguće.
Pišem o stvarima koje su se desile sa moga pravca kretanja i to je sve.
Ti opet tvrdiš da to nije bilo pa onda ispadne da se prepucavamo.
To mi nije namjera!
Bio si u svim akcijam pa onda imaš šta i da pišeš.
Piši o svojim drugovima kao što i ja želim da ih spomenem.
Mnogi su izgubili život, pa da smo čak i nas dvojica pognuli ta bi se teritorija odbranila jer svaka bitka je rađala nove junake.
Mnogi poginuše u samom početku pa se mi odbranismo i bez njih, tako bi se naš narod odbranio i bez nas.
U svom ovom pisanju ti i ja smo nebitni, ali ako prikažemo naše drugove onakve kakvi su doista bili, a bili su istinski heroji, onda ti i ja možemo sa ponosom da kažemo da smo sa njima ratovali.
To će za mene biti najveći orden i čin koji je moguće dobiti.
Zato u naših mrtvih heroja, piši o njima sve što znaš.
Pridruži nam se u našem nastojanju da se njihova imena i njihovo djelo otrgnu od zaborava.
Možda će baš zahvaljujući našem pripovjedanju ostati upisani zlatnim slovima u stranice naše istorije.
Neka im je vječna slava i hvala za junaštva i život koji su nam podarili!
|
|
|
Oko : Bijeljina
|
20399 |
31.01.2009 |
Jaza i TošoJazo i Tošo su bili dobri drugari, a u ratu i dobri borci.
Za njih me vežu mnoge lijepe uspomene.
Nažalost, sjećam se i njihovih pogibija.
Jednom prilikom, dok sam se vraćao sa kote 850, sretnem Jazu kako stoji na transporteru, pa ga upitam da li ima cigareta koje su tada bile deficitarna roba.
I dok smo tako stajali, tu negdje u blizini je pala granata i geler, ne veći od zrna šibice je pogodio Jazu.
Tošinu pogibiju nisam vidio, jer sam bio oko 200 metara visočije, sa Mićom Vlahovićem.
Za njegovu smrt je kriv Jovo M.
Da smo ostali dolje, i da ima pravde, Pretisova alatnica bi se zvala "Jaza i Tošo".
Do početka rata smo veoma često, po izlasku sa posla odlazili na pivo kod Mome, gdje bi na onom kratkom dijelu šanka ubijali večeri.
Imamo mi dosta zajedničkih uspomena.
Zajedno smo se priključili u Srpsku gardu Romanija-Pale, a u avgustu 1991.
počeli su naši problemi sa MOS-om.
Mene su čak pokušali i ubiti.
Za Badnje veče 1992.
godine smo bili ispred saborne crkve u Sarajevu.
Na ulazu u crkvu smo pjevali pjesme, dok nije došla milicija i počela da bije.
Jaza je tada bacio suzavac, pa smo nekako uspjeli pobjeći.
Ja bih u toj avanturi izvukao deblji kraj da mi Tošo nije pomogao da preskočim ogradu.
Na povratku kući, smo izašli kod "Topole" i ušli u jedan gril.
Tu se okupilo društvo sa Blagovca i Krivoglavaca, pa smo napravili feštu.
Tu smo se svi uhvatili u kolo, i blokirali saobraćaj na magistralnom putu.
Došla je i "narodna vlast" da interveniše ali, pošto su nas poznavali, nije se desilo ništa.
|
|
|
Vogoscanin Pravi : Vogosca
|
20282 |
25.01.2009 |
za AduGordana Jeličić sada Tešendić, sestra pokojnog Piceta zivi u Beogradu i ima kćerku i dva sina.
To je sve što znam o njoj.
Pokojni Pice jedan od udarnih junaka Tešinih vukova sahranjen na Rosuljama i ne znam dali je prenesen na neku drugu lokaciju.
Ado da li si ti igrao fudbal sa njim u Unis-u?
|
|
|
Ado : Vogosca
|
20274 |
25.01.2009 |
Zoran JelicicZna li neko, možda ti "Pravi" Vogošćanine gdje je sahranjen Zoran Jeličić - Piče? Gdje mu je sestra Goga?
|
|
|
Plavi Golf GŽ : Bijeljina
|
20250 |
24.01.2009 |
Plavi GolfPrijetelju ko god zna za plavog golfa zna šta su ti momci uradili za Srpstvo.
Momci koji su izašli gdje god je trebalo sam Gargamel je imao najviše povjerenja u njih.
Znam sve o pravim herojima Vogošće i Ilijaša.
Jednog dana ću progovoriti sve pa će mnogi da se zapitaju šta su značili pokojni Veke, Zoke, Dundo, Pavlica i ostali.
Bog dušu da im prosti, a živima zdravlje i sreću.
|
|
|
Dragan Bulovic : Novi Sad
|
19514 |
19.11.2008 |
Momcilo SoskicPretragom po internetu sam našao tekst na vašem forumu u kome jedan od učesnika foruma negativno spominje Momčila Šoškića koji je bio, čini mi se, kapetan u Sarajevsko-romanijskom korpusu.
Naime, ja znam nekolicinu osoba koje su mi tvrdile da ih je baš on izvukao iz Sarajeva, i spasao im živote.
Imaju sve reći hvale za čoveka.
Ne znam da li je tekst vašeg forumaša napisan iz ličnog ugla ili ličnih saznanja o dešavanjima u Bosni, ali bih voleo da saznam još nešto o tom čoveku.
Ukoliko imate još nekih inforamcija ili činjenica, voleo bi da ih saznam.
Unapred hvala!
Dragan Bulović
|
|
|
Slavica Jorgić : Vukovar
|
19469 |
16.11.2008 |
Miodrag Lolović - LolaDragi moji zemljaci, veliki pozdrav i svaka čast na ovom sajtu.
Posjećujem ga redovno, i na njemu otvaram svoje ratne rane.
Spominjete ovdje naše junake koje je srpska vlast zaboravila.
 Čitajući vaše ratne priče, pitam se da li je neko od vas poznavao Miodraga Lolovića zvanog Lola.
Dali se iko seća Lole? Meni je nekad predavo likovno, a i rodbinski smo povezani.
Pamtim tog dobrog čovjeka sa predivnim plavim očima.
Međutim, pitam se često kako je poginuo, i od čije ruke? Izgleda da će to ostati tajna.
Mene to boli.
Cijela Republika Srpska se ponosi njegovom kćerkom Jelenom Lolović.
Pitam se i da li to dete zna istinu o njenom ocu.
Mnogo toga iz ovog prokletog rata će ostati pokriveno velom tajne.
Mnogo mi toga stoji mi u duši, jer sam bila radnik bolnice na Koranu.
Na tom radnom mestu sam mogla što-šta vidjela, ali i čula.
Čuvajte uspomene braćo na te naše velike junake.
Srdačan pozdrav od zemljakinje.
Slavica Jorgić
|
|
|
Oko :
|
18752 |
27.08.2008 |
Jovan CicovicPišemo o mnogim herojima prošlog rata, a niko se izgleda više ne sjeća komandanta Spske garde Romanija - Pale, pokojnog Jovana Cicovića koji na čudan način pogibe 14.
avgusta 1991.
godine u Gospiću.
Njega ni njegovi Paljani da ga spominju.
|
|
|
Borac Perica : Tamo Daleko
|
18601 |
09.08.2008 |
Srđan KneževićNavršilo se deset godina od ubistva srpskog junaka Srđana Kneževića na Palama.
U zaborav pada jedna istinska veličina i heroj kojeg se odrekla domovina za koju se borio.
Srđan Knežević rođen je u selu Tvrdimići 19.
januara 1958.
godine.
Osnovnu školu završio je u Tilavi, kasnije i Ugostiteljsku u Sarajevu.
Radio je u ugostiteljstvu, kao šef sale u hotelu "Panorama" na Palama.
Do početka rata u BiH Srđan Knežević je bio u Šestoj ličkoj brigadi kod Plitvica.
U vrijeme kad se zapucalo u Sarajevu, budući "Beli Vuk" nije bio raspoređen.
Kao i svaki častan građanin tadašnje Srpske Republike, odazvao se mobilizaciji...
Srđan je odabrao rezervni sastav milicije i otišao na Vraca u Sarajevu.
Prvi ratni uspjeh bio mu je oslobađanje sela Turkovići, zajedno sa svojim drugovima.
Poslije formiranja Jahorinskog bataljona Srđan ulazi u njegov sastav.
Pogibijom legerdarnog komandanta zvanog Švabo, u februaru 1993.
godine, postaje komandant Jahorinskog bataljona.
Sa svojom jedinicom niže uspjehe, oslobađa Mali i Veliki Jasen, Polom i Moševićko brdo.
Tada je formiran jurišni odered Sarajevsko-romanijskog korpusa koji je brojao oko 800 ljudi.
U borbama na Moševićkom brdu prvi put se čulo za "Bele Vukove".
Ime su dobili po tome što su ostali zavejani u jednoj mećavi na Bjelašnici koju samo vukovi prežive.
Od 22.
februara Srđanovi "Beli Vukovi" nalaze se u akcijama za oslobođenje Trnova.
Uz "Bele vukove" značajan doprinos dale su i druge formacije - "Panteri" iz Bijeljine kao i Specijalna birgada policije.
Stanovnici ovog mjesta komentarišu da bi ovo mjesto moglo slobodno da se zove "Srđanovo".
16.
maja na Debelom brdu, Srdjan zajedno sa 13 srpskih boraca biva ranjen, dok je jedan vojnik poginuo.
15.
juna 1995.
godine počela je velika neprijateljska ofanziva.
Muslimani zauzimaju Zlatište na Trebeviću.
"Beli vukovi" su došli iz Trnova i uspješno vraćaju sve zauzete linije i osvajaju značajan položaj.
Od 12.
do 19.
oktobra 1995.
muslimani su žestoko udarali na položaje oko Trnova preko koga su želeli da se teritorijalno povežu sa enklavom Goražde.
"Beli vukovi" po ko zna koji put ne dozvoljavaju promjenu linija razdvajanja.
O kakvim se borcima radilo dovoljno govori podatak da su muslimani prilikom razmjene poginulih vojnika na jednom Srđanovom borcu ostavili ceduljicu na kojoj je pisalo "super specijalac".
Poslije rata Srđan je promijenio nekoliko značajnih funkcija, poslednja mu je bila zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Srpsko Sarajevo.
Sedmog avgusta 1998.
godine Srđana mučki s leđa ubijaju ljudi za koje je Srđan, kao vrstan borac protiv kriminala, bio strah i trepet, kao i za njihove nalogodavce.
|
|
|
Oko :
|
18524 |
02.08.2008 |
Dragan Šorak i Momčilo Močević
Željko hvala ti za tekst i slike o našem Mići.
Ja sam jednom prilikom napisao malu priču o njemu, i volio bi kada bi još neko napisao nešto o tom hrabrom borcu, na primjer djevojka sa kojom se on zabavljao ili njegov komandant, Gargamel iz Vrbasa.
Vogošća ima još mnogo neispričanih priča.
Evo nekih od njih:
Dragan Šorak, dobrovoljac koji je čitav rat proveo Prvom diverzantskom vodu Miće Vlahovića.
Rođen je 1969.
godine u Bačkoj Palanci, a pogino je 29.
9.
1995.
godine u akcijama kod Banjaluke.
U Vogošći se i oženio i dobio kćerku.
Poginuo je na krajiškom ratištu, tačnije u Stričićima.
Maloj Jovani nije bilo ni 40 dana kada joj je otac poginuo.
Momčilo Močević, takođe 1.
D.
V.
Bio je mlad i sposoban, veliki drug i borac.
Poginuo je 1994.
godine na Moševačkom brdu, a stanovao je na Orahovom brijegu, na prvoj liniji gdje mu je otac poginuo od snajpera...
Mnogo pozdrava svim pravim vogošćanskim borcima 3.
sarajevske pješadijske brigade i preživjelim iz 1.
diverzantskog voda od Oka.
|
|
|
Cccc Cccc : Beograd
|
17426 |
16.03.2008 |
Samo da se ne zaboraviPozdrav Sokočanima.
Samo malo više pažnje ljudima koji su svoje živote dali za Republiku Srpsku.
Neki su bili vrlo mladi, kao što je to bio Velibor Kapović, Željko Orašanin, Željko Đurović itd...
Koliko sam upratio na ovim stranicama se tako malo priča o tome.
Samo da se ne zaboravi.
|
|
|
N. J. : Podgorica
|
17388 |
06.03.2008 |
Miko VeljovicTačno je sve to za Mika, to mi je brat od tetke, i mogao bih mnogo toga napisati o njemu.
Sina sam mu vidio u avgustu prošle godine na Sokocu i neodoljivo liči na Mika.
Imam i neke Mikove slike iz Tonica koje su mi vrlo drage.
Pozdrav za sve Sokočane.
Mozes li nam poslati neku njegovu sliku na adresu slavicnet@hotmail.com?
|
|
|
Sokocanin :
|
17377 |
04.03.2008 |
Milomir VeljovicTacno je to za Milomira Veljovića, pokojni Miko kako su ga svi zvali, poginuo je na Žepi.
Iza njega su ostali sin Mlađo i supruga Rada.
Ima i brata koji živi negdje u Švetskoj.
Roditelji su mu za vrijeme rata ostali na Benbaši, da bi izašli negdje pred sam kraj rata.
Oboje su preminuli tugujući za sinom u jednom selu kod Pala.
Miko je bio mnogo vezan za Sokolački kraj, mnogo više nego za Paljanski, iako mu je otac sa tog kraja.
Kao što rekoh bio je vezan za Sokolac, jer je kao dijete provodio ljetnje raspuste kod babe Radojke u Tonicama, a i kasnije je kad god je bio u prilici dolazio je i obilazio ujaka Miću Jolovića.
Bio je velki Srbin kad je malo takvih bilo, zato ovo i pisem ne treba da ga zaboravimo.
Mnogo je lijepih priča vezano za Mika, a sjećanje na njegao su lijepa.
Ako neko nešto zna o njemu, zamolio bih da to i napiše.
Da se ne zaboravi!
|
|
|
Roka Rodjo : Zemlja Nedodjija
|
16668 |
14.12.2007 |
Svakom njegova istina neka na cast sluziPoštovani Srbine Forever,
Prvo da te pozdravim i da ti kazem da nema potrebe da se uzbuđuješ jer će narod uvjek pričati gluposti, a Bog je gore pa neka on sudi svakome po zasluzi.
Bitno je da ti znaš pravu istinu, koju ces nositi u sebi dok si živ a tako i mnogi drugi poput tebe, Željka, mene.
Ali evo dok ovo pišem kroz glavu mi leti hiljadu misli i sjećanja na one tužne (ali i ponosne) dane pa se sjetim 15.
avgusta 1992.
godine kada sam sa Zokom Milinčićem, Mlađom i Grgom krenuo za Srbiju na četiri dana.
Kada smo prošli Poljine, zaustavili smo se pred Sokocem.
Izašli smo iz auta, okrenuli se prema Sarajevu i pogledali dolje a pokojni Zoka će meni: "Buraz, vidiš ti ova brda, ma nikome ih ne dam, glavu ću dati ali ovo ne dam nikome! "
Tako je i bilo.
Zoka je dao svoju glavu i svoj život ostavio na Žuči, a kasnije i Grga.
Neka im je vječna slava i hvala!
Umalo da zaboravim i jedan smiješan doživljaj a to je da Janjeta nismo htjeli da povedemo sa nama u Srbiju jer bi tamo nakon "treće" pive tradicionalno napravio sranje i potukao se, po ko zna koji put u svom životu.
Sa vjerom u Boga, i neka vas Bog poživi!
|
|
|
Roka Rodjo : Zemlja Nedodjija
|
16658 |
13.12.2007 |
Srpski junaciPoštovani!
Nije tačno da se niko ne sjeća dobrih ljudi, treba da pročitaš stare postove u kojima se baš oni pominju, a i ja sam pominjao Grgu kao i Zoku Milinčića i ostale.
Oni će zauvjek živjeti u mojim sjećanjima.
Neka im je vječna slava!
Sa vjerom u Boga!
|
|
|
:
|
15959 |
14.11.2007 |
Srđan AleksićUpravni odbor Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH dodijelio je posthumno Srđanu Aleksiću iz Trebinja povelju Helsinškog komiteta za izuzetan doprinos zaštiti i promociji ljudskih prava.
Aleksić je umro 27.
januara 1993.
godine od teških povreda koje je zadobio braneći sugrađanina bošnjačke nacionalnosti Alena Glavovića.
Aleksić je šest dana ranije u centru Trebinja stao ispred raskalašnih mladića koji su nasrnuli na Glavovića.
Odbranio je Alena, a grupa mladića je bijes iskalila na njemu.
Od batina je umro u trebinjskoj bolnici u 27.
godini života.
Srđan je bio vrsni sportista i glumac Amaterskog trebinjskog pozorišta.
U Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH kazali su da će porodici pokojnog Aleksića najveće priznanje Helsinškog komiteta biti uručeno na narednoj sjednici Skupštine komiteta.
Rade Aleksić, otac pokojnog Srđana, kazao je za "Nezavisne" da su ga iz Helsinškog komiteta juče obavijestili o odluci i da ga je ta vijest prijatno iznenadila.
"Čovjeka uzbudi takva vijest.
Tek sam saznao za to i treba mi malo vremena da sakupim utiske.
Smatram da se čovjekova dobrota, ipak, negdje primijeti", kaže Rade Aleksić.
Rade Aleksić, bivši trener Košarkaškog kluba Leotar iz Trebinja, prije Srđanove pogibije izgubio je i mlađeg sina koji je leteći motornim zmajem poginuo iznad Petrovog polja u blizini Trebinja.
|
|
|
Fikro Prevljak : Hrasnica
|
15958 |
14.11.2007 |
Srđan AleksićSrđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske, ubila je grupa mladica koja je nasrnula njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja.
On je stao u odbranu istog.
Podlegao je od povreda 27.
januara, 1993.
godine
Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.
"
Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je umro.
Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.
Od svojih poznanika Trebinjaca nisam čuo ništa o ovom događaju.
Što i nije toliko važno, pokazanim čojstvom i junaštvom Srđan je veći od svih spomenika i riječi koji bi mu neko posvetio.
Ali je važno koliko mjesta u našim srcima i molitvama ima za Srdjana Aleksića.
|
|
|
SašA Mrkajić : Bratunac
|
13526 |
29.06.2007 |
Od svih BradinjakaA našu Bradinu niko i ne spominje.
|
|
|
Srbin Forever : Svijet
|
11904 |
11.03.2007 |
Za GromovnikaBilo je jos junaka na Sarajevskom dijelu ratista osim Mice Vlahovica!!!! Ne zaboravi jednog Boru Radica...
Ne zaboravi jednog Galinca...
Ne zaboravi mnoge zive borce kojima sad necu da spominjem imena a kojih je bilo dosta.
Nisu samo mrtvi bili ti koji su zasluzili pomen ovdje i medju Srpskim narodom.
Dosta njih je i dan-danas aktivno i zive svoj zivot...
Dali kao dostojni ljudi ili ne...
Neka neko drugi vodi brigu o tome, ali kad je trebalo da se pokaze "srce u junaka" pokazali su...
Mnogi su bili povuceni i nisu se ni isticali poslije odredjenih vojevanja i akcija tako da se i ne zna za sve te hrabre ljudine medjutim oni koji su bili sa tim ljudinama rame uz rame znaju da su se mogli osloniti na te Srbe...
Zar to nije velicina jednog covjeka? Zar to nije ono sto krasi Srbina?
Svako dobro i Bog vas pozivio!
|
|
|
Dalibor Lazarevic : Novi Sad
|
11628 |
20.02.2007 |
IspravkaPena je ranio Brneta u Semizovcu, na ulici kod benzinske.
Pratim vas redovno i drago mi je sto postoji ovaj sajt!
|
|
|
:
|
11591 |
16.02.2007 |
PenaPena je ranio Brneta u Vogošći ispred kafica zbog toga sto je ovaj prebio njegovog bratica na nekoj svadbi...
Brne je tada molio Penu da ga ne ubije...
|
|
|
Srle :
|
9890 |
09.06.2006 |
Spomenik pokojnog Radenka KrceNa koji emeil da vam posaljem sliku spomenika pokojnog Radenka Krce na Vojnickom groblju na Sokocu.
Da se ne zaboravi...
Posalji na slavicnet@hotmail.com.
Ako je moguce, bilo bi dobro nesto o njemu i napisati!
|
|
|
Srle :
|
9791 |
30.05.2006 |
Ne vedim razloga da se previse polemise o Crnoj Gori, tako su izabrali, a Srbije se rijesila jednog velikog tereta i velikog broja neradnika.
Pa vrijedniji su par hiljada poljoprivrednika iz Banata, Srema i Sumadije od 200 hiljada Crnogoraca koji su zivjeli na racun Srbije.
Nemamo mi sta zaliti za njiima, nek idu u sastav velike Albanije.
Hocu da u rubrici "Zaboravljeni heroji" pomenem vojvodu Aleksica koji se hrabro sa svojom jedinicom borio na Grbavici, Jevrejskom groblju, Trebevicu, Mojmilu...
Sad zivi teskim zivotom u istocnoj Hercegovini zaboravljen od svih.
Takodje, ne treba zaboraviti pokojnog Radenka Krcu, policajca iz Vogošće koji je bio najhrabriji policajac u ovom ratu, kada su u pitanju aktivni predratni policajci.
Poznato je da su se policajci voljeli izvlaciti da ne idu u akcije i na liniju.
O Krci bi vjerujem mogao puno vise napisati Rade jer on odlicno barata svim pojedinostima vezanim za sarajevsko ratiste.
Volio bi znati gdje je dopisnik iz Vogošće Savo Guzina
|
|
|
Srle :
|
9692 |
16.05.2006 |
Marinko VidovicMolio bih neke od ucesnika foruma da napise nesto o Marinku Vidovicu.
Neki ljudi nisu svjesni koliko je Marinko valjao pocetko rata u Ilijašu, kada je padala Misoča, Luka i Ljesevo.
|
|
|
Zeljko Tomic : Sokolac
|
9549 |
29.04.2006 |
Re: Zaboravljeni herojiMiro,
naslov "Zaboravljeni heroji" mi se mnogo svidio, pa sam odlucio da otvorim posebnu rubriku pod istim nazivom.
Da li u vasem kraju postoji neki od "zaboravljenih heroja".
Mozete li ga opisati u jednom clanku, onako lijepo kao sto je to Miro uradio? Objavite to na ovoj stranici, ne dozvolite da njihova junacka djela padnu u zaborav.
Nasi preci nisu bili pismeni, nisu imali internet, ali su kroz pjesmu, uz gusle, sacuvali mnoge srpske heroje od zaborava.
Mi mozemo vise! Napravicemo o njima i knjigu jednog dana.
|
|
|
Miroslav Spiric : Florida,Usa
|
9545 |
29.04.2006 |
Mladen Jankovic - KeljaDrago mi je procitati sve ovo lijepo sto je napisano o mom sinu, medjutim mnogo je roditelja cija su djeca takodje dala svoje mlade zivote za Republiku Srpsku o kojima se malo zna i koji se polako zaboravljaju.
Zelim da ovdje, gde se govori o borcima Sarajevsko-Romanijskog korpusa spomenem i komandira voda Semizovacke cete V bataljoina Ilijaške brigade, Mladena Jankovica zvanog Kelja.
Inace po prirodi tih, sutljiv, porodicni covjek, otac dvije ili tri kcerke (ne znam tacno), ostace medju narodom Semizovca i okolnih sela upamcen po jednom velincanstvenom herojskom podvigu.
U jeku muslimanske ofanzive na Srpsko Sarajevo 1995.
godine, kad su linije prema Koritima, Marijinom Dvoru, Taracin Dolu popustale uslijed strahovitog pritiska protivnicke strane, i kad su neki mudzahedini sisli do ceste Semizovac - Srednje, prijetila je velika opasnost da dodje do proboja, pa je komandant bataljona ( vjerovatno je to bio Lazo Kondic ) naredio povlacenje na rezervne polozaje.
Mladen Jankovic je odgovorio je:
"Ja se sa svojim vodom ne povlacim, branicemo se do poslednjeg".
Ovaj herojski gest anonimnog komandira ulio je, do tada nevidjenu, hrabrost i ostalim borcima, koji su izdrzali sve nalate i odbranili Semizovac i svoja ognjista.
Poslije Dejtona, kad je Srpsko stanovnistvo masovno napustalo svoje domove, Mladen Jankovic - Kelja, ostavljen je sa svojom familijom isto kao i ja na milost i nemilost muslimanima.
Kako mu nije obezbjedjen prevoz za stvari, ostavio je sve sto je imao i nekoliko kesa u rukama, odveo je zenu i djecu u Rogaticu.
Umro je 2003 godine.
Neka mi je vjecna slava i hvala!
|
|
|
Goga :
|
8900 |
22.04.2006 |
Zeljko Željko svida mi se tvoj sajt...
Slucajno sam ukucala "Sokolac-Vogosca" i naišla sam na tvoj sajt.
Trebala sma ti to odmah napisati ali ni sada nije kasno.
Procitala sam sve jako mi se svida sto se spominju heroji i dobri momci.
Bilo je i hrabrih djevojaka ali niko ih jos nije spomenuo.
Ovom prilikom bi spomenula pokojnu Nadu koja je svoj život dala za Republiku Srpsku ostavljajući iza sebe dvoje djece.
Poginula je negdje na linijama u Vogošći.
|
|
