|
Zoran Janković : Rogatica | 19310 | 29.10.2008 |
O Željku MarkovićuRiječ-dvije o dvojici Željka jednom Zoranu i još ponečemPoštovani prijatelju Željko, Naravno da sam, već davno, pročitao tvoj tekst o pokojnom Željku Markoviću. Spominješ tamo i moje ime, pa osjećam potrebu da i ja o tome napišem par redaka. Više zbog ostalih posjetilaca sajta nego zbog tebe. Nije mi namjera da napišem nikakav hvalospjev, nego da samo navedem još pokoju činjenicu, da bacim još koji tračak svjetla, da „izoštrim sliku“ ljudima o tvom liku i o liku pokojnog nam kolege…o našem druženju i našim životima. Sve što si napisao o pokojnom Željku Markoviću i našim zajedničkim doživljajima na FPN Sarajevo, svaki navod i citati, do posljednjeg slova – istina je. U učionici si nam bio profesor, a van nje – prijatelj. Poslije predavanja znali smo otići na kafu, u „Rebus“ (nešto kao improvizovani kafić u suterenu fakulteta), sjediti, pričati… Nisu to bile nikakve akademske rasprave, nego obični, ljudski razgovori mladih ljudi. Razgovarali smo o životu, svakodnevnim problemima, zavičaju, djevojkama (zašto da ne? )… Čovjeku vremenom sjećanja blijede i znam da ne možeš danas da se sjetiš svih imena, mnogo je studenata prošlo kroz tvoj život. Ali ja ih se sjećam, jer su moja generacija ili generacije ispred i iza mene. Sjedili su sa nama i Edison Stapić – Hrvat (danas vrhunski programer sa mjestom stalnog boravka u Zagrebu) i Asmir Hidić – Bošnjak (danas oficir Armije BiH). I danas sam u kontaktu sa njima: i čujemo se telefonom a i vidimo se, s vremena na vrijeme, kad nam obaveze to dozvole. Zašto sve ovo navodim? Da li se time ponosim ili se toga stidim? Ni jedno, ni drugo. Navodim to samo kao ilustraciju naših života u tim (i ovim) vremenima, ali i zbog onih koji bi, na ovoj stranici, ponekad, da ti (neopravdano) imputiraju kako si srpski nacionalista. U veoma dragom sjećanu ostao mi je i Dragan Jovanović, asistent na predmetu „teorija o ratu“, ne mogu a da ga ne spomenem. I on se družio sa studentima, pili smo kafu skupa. Nije bio „uštogljeni“ profesor nego simpatičan i drag lik. Posljednji put sam ga vidio nekad sredinom devedesetih. On je, tada, bio kandidat za poslanika u NS RS a ja novinar na SRT-u. Obradovali smo se jedan drugom, izljubili, ispričali (samo tako)… Nažalost onda još nije postojala mobilna telefonija, pa smo ponovo izgubili dalji kontakt.  Da se ja vratim priči o dragom nam pokojniku.
Željka Markovića upoznao sam odmah po dolasku na fakultet.
Bio je generacija ispred mene.
On sa Sokoca ja iz Rogatice, „zeme“ (zemljaci), obojica dobri studenti, družili smo se i na fakultetu i izvan njega.
Njegovi roditelji su, nekad davno, bili podstanari u kući mog strica, Radomira Kulaševića (pokojnog, Bog da mu grijehe oprosti i podari rajsko naselje) na Sokocu, što nas je dodatno zbližilo.
Željko je spadao u one ljude koji nisu mnogo bučni.
Nije glasnom pričom (ili smijehom – što mnogi čine) privlačio pažnju prisutnih.
Odmjeren, miran, tih, ali svaka koju bi izrekao bila mu je na mjestu.
Ja „brucoš“, on „očistio“ prvu i upisao drugu godinu.
Pričao mi je kakav je koji profesor, šta koji traži, kako da napravim sebi plan učenja, koje ispite da polažem prve a koje da ostavim za kasnije...
Svaka riječ na svome mjestu a savjet zlata vrijedan.
Eto – takvog ja pamtim Željka Markovića i takav on, u mojim sjećanjima, živi i dan-danas.
Rat nas je odnio kojekude. Ja sam prve tri godine odratovao kao (obični) rezervni policajac i bila mi je „puna kapa“ svega. Nikad se nisam htio pozvati na to da imam vojni čin rezervnog potporučnika. Nije mi padalo na pamet da se prihvatim komandovanja, da budem komandir čete (napr. ) a da mi komandant bataljona bude mesar, pekar (i šta li već? )…Gdje god su „letjele glave“ bio sam prvi na spisku za teren. Jedino je načelnik policijske stanice imao završen fakultet, a svi komandiri, pomoćnici, zamjenicu, inspektori…bili su policajci-srednjoškolski „kursadžije“ (opet) mesari, pekari, metalostrugari… Ja sam im bio trn u oku i nadali su se da će, jednoga dana, stići depeša da sam negdje „omastio ledinu“. Kad sam čuo da je Željko Mrković imenovan za načelnika CJB Srpsko Sarajevo – mojoj sreći nije bilo kraja. I ja sam bio sit lopovluka, ratnog profiterstva, i nepravde svake vrste. Nadao sam se da će on to sada da dovede u red. U sebi sam se nadao da će biti tako, ali nikad nisam htio otići kod Željka. Zašto? Bojao sam se, ako mu se javim, da će misliti da želim preko našeg poznanstva i prijateljstva da rješavam neki svoj lični status. Eto zato mu se nisam htio javiti. Danas mi je žao zbog toga jer, ako ništa drugo, još jednom bi se vidjeli. Kad je ubijen... sa mnogo riječi moga bih opisati svoju tugu, ali ne želim da pretjerujem sa deskripcijom. Reći ću samo da sam bio beskrajno tužan. Tada sam već bio novinar i raspitivao sam se u novinarskom miljeu, među poznanicima u policiji, kod prijatelja na Sokocu, Palama…raspitivao sam se o tome kakav je Željko bio kao načelnik. Raspitivao sam se a sve sam se bojao da će mi neko reći da ga je funkcija pokvarila (kao mnoge ljude u tom vremenu). Niko mi to ne reče. Svi su rekli da je ubijen samo zato što je svoj posao shvatio ozbiljno i što se počeo obračunavati sa kriminalom i primicati vrhu lopovske piramide. Imao sam želju da napišem novinarsko-istraživačku priču o njegovom ( i još nekim) nerazjašnjenim ubistvima ali su inicijalne informacije vodile u smjeru od kojeg se čovjeku koža naježi. Bilo mi je jasno da ako tu budem „čačkao“ i mene čeka Željkova sudbina. Odustao sam. I želim reći još samo dvije stvari: sve dok se ubice Željka Markovića, Srđana Kneževića, Riste Jugovića, Ljubiše Savića Mauzera, Rista Đoge.. , ne nađu tamo gdje im je mjesto, ovaj narod, ovi krajevi, nikad neće biti sretni. Ne može biti sretan narod koji je sam pobio svoje najbolje sinove! I, takođe, dok se RS ne oduži onima koji su je stvorili, srpskim borcima, ne može biti sretna. Moja ratna jedinica (PS Rogatica) poslije rata proslavila je osam krsnih slava a da me nikad nisu pozvali da dođem. U jelu nisam velika izjelica, niti sam u piću ljuta pijanica. U toj jedinici muški sam odratovao tri pune godine i dva puta sam ranjen! Pozvali su me tek na devetu poslijeratnu slavu. I to me nije obradovalo nego samo još više uvrijedilo! ? Zašto? Pozvali su me samo zato što je ispred mog imena stajala funkcija „direktor“ (radio stanice) a ne zato što sam bio borac te jedinice. Otišao sam i… pokajao se. Tamo sam vidio vrlo malo onih sa kojima sam skupa trunuo u rovovima i ginuo po vrletima, gladovao... jeo hljeb star sedam dani i prokleti „ikar“. Ali zato je tu bio Gadafi sa Sokoca: vodio je kolo i kitio muziku evrima. A u ratu smo imali naređenje ne da ga hapsimo nego da ga pucamo ako ga vidimo na području opštine Rogatica! ? Zbog svega toga ova država nije sretna (niti će biti); ovaj narod nije sretan; ni ja, među njima, nisam sretan. S poštovanjem, Zoran Janković, Rogatica |