fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-ZEPA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

zepa- 83690 - 16.03.2013 : Sarajlija Grand forks - best (0)

Tema za razmišljanje


Solunci su znali za što umiru, danas mnogi ne znaju za šta žive.
zepa- 83628 - 14.03.2013 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

Zid između Republike Srpske i Federacije BiH


Ma kako to kome zvučalo, ja sam napisao što mi leži na duši i stojim iza toga. Kad smo se već pobili a zatim i podjelili teritorije, treba i zid da podignemo! Znam da moje lično mišljenje "ne pije vode" i mnoge nije briga šta ja mislim nakon svih ovih godina.

Rodio sam se i odrastao u Sarajevu i vrlo dobro znam šta je prava sarajevska raja, ali ko je komandovao muslimanima iz Sarajeva, koliko je tu pravi rođenih Sarajlija? Vidi se to i ovdje a i na Youtube! Takvi i njima slični su kucali na vrata Srba koji nisu htjeli da izađu na teritoriju koja je bila naseljena većinskim srpskim stanovništvom vjerujući svojim dojučerašnjim komšijama, ali starosjedioci muslimani nisu mogli ili nisu htjeli odbraniti svoje srpske komšije od onih što su se sjatili i doselili u Sarajevo samo par godina pred rat. Oni koji su živjeli u Sarajevu dobro znaju o čemu pišem.

Koliko je samo ljudi preko noći nestalo i to nam je svima dobro poznato. Koliko je muslimana koji su na srpskoj strani ostali da žive u svojim kućama i svojim porodicama nestalo ili bilo maltretirano? Ja ne znam ni jedan takav slučaj i to je jedna velika istina.

Tipičan primjer kukavičluka je Juka, koji je edna neopjevana budaletina. I on vam je bio neki komandant, snimao filmove po Alipašinu polju kao on u akciji sa golfom po parkingu mlati ljude dijeli betmene. Neka se one prave Sarajlije sjete Juke od prije rata, bio je jedan običan uličar, pred sami rat mu je Alija naštelio da se pojavi na televiziji sa svojim džukelama, k'o fol utjerivač dugova a oni sarajevski miševi mu se dive. Zašto Juka nikada nije otišao na Žuč da snimi neki akcioni film? Za njega se nije ni čulo u Sarajevu sve dok nije bila motorijada na Kosevu, gdje se on pojavio sa Tomosom 15 i znao lijepo da izvodi trikove sa tim motorom.

Eto to je bio jedan od muslimanskih komandira. Žalosno! Uz njega su bili samo narkomani koji su se okupljali oko kafane posta: Dado, Hase i ostali. Takvi i njima slični nisu znali sastavit dvije kako treba. Bili su pravi uličari!

Kada je počeo rat, svaka je budala dobila pušku u ruke i počela da djeli pravdu.

Eto, takva je bila većina od vas! A o onim maloumnim Pto su klali i ubijali civile, sjekli im glave, nemam riječi. Šta su samo radili po naselju Buća Potok porodicama Odžaković, Šiljević itd... Svojim očima sam vidio na Trebeviću kad su našim borcima koji su već bili ubijeni trpali čaure u oči, krvnici i to vojska to su paćenici. Imas pušku pa ako ubiješ nekog vojnika ideš dalje, a zašto se iživljati nad mrtvima? To je kukavičluk!

Kako bi bilo lijepo ozidati jedan zid po sadašnjoj granici pa da se vidi razlika, a razlika je drastična.

I to Sarajevo, šta to u njemu ima dobro? Ono danas nema ništa čime se može ponositi. Ja u njega neću otići ni mrtav, a poslije prošlog rata ne pada mi na pamet! Gledam ljude kako odlaze na ćevape, kupuju sto grama mljevenog mesa sa dodacima iz muslimanske toalete. Fuuuj!

Znam ja dobro da od tog zida nema ništa, ali bi bilo lijepo da se usporodi i vidi ko je za šta sposoban. Jedino bi tako istina na djelo izašla, jedan bi dio grada mirisao, dok bi drugi muslimanski "tukno" i išao u nazad. Situacija je i sada takva, samo to svijet ne vidi jer nema tog zida.

I ne bih ja stavio taj zid samo u Sarajevu, treba njega pružiti po cijeloj granici između Republike Srpske i ove njihove države kako li je vec zovu. Molim se svakog dana i nadam se da će Bog da se Republika Srpska odvoji. Samo odvojeno i nikako drugacije. Zid i samo zid! ZID

zepa- 83605 - 13.03.2013 : Kenan Sarajevo - best (6)

Re: Ne samo da trebaju granice, već i zid!


Nije lijepo da generališemo stvari, i sve baš sve ljude stavljamo u isti koš, jer ko god ima životnog iskustva, zna da razlike među ljudima ima i to povelike, pa bili i jedan narod. U svakom narodu pa i muslimanskom imaš kukavice i junake, ali je većina onako osrednja. Neću braniti kukavice i ubice iz tzv. mog naroda, ali ne slažem se da iz cuga ocijeniš dva miliona i kusur ljudi kao kukavice, iako si u pravu da je kukavički mentalitet čopora posebno jak u muslimanskim čaršijama (hrabrost u grupi 5 na 1)

Što je rat počeo, kako se vodio i završio, duga je to priča i svi snosimo odgovornost, na ovom ili onom nivou, a "zasolile" su i strane sile. Ja tebe shvatam kada kažeš da je veliki dio muslimana neobrazovan, ali nažalost i među Srbima ne manjka ljudi sa osnovnom školom i nepismenih, to je najbolji plastelin za oblikovanje od strane korumpiranih političara.

U mnogim dijelovima RS muslimani ne igraju značajnu ulogu u društvu, pa su društvo i narod unesrećeni korupcijom, nezaposlenošću a ne manjka ni kriminala i nasilja. Da li su muslimani možda krivi za sve to?

Ja ću ti iz svog životnog iskustva reći, a preživio sam rat u Sarajevu, mnogo više nesreće i zla su mi nanijeli muslimani nego Srbi. Počevši od muslimanskih bandi koje su u ratu harale Sarajevom, zamalo silovale moju sestru, preko razno-raznih slučajeva kada sam potiskivan sa radnog mjesta, mobiran, ogovaran da izgubim posao, pa možda da me i ubiju, fizički napadan za sitnicu i bez pravog razloga, nanošene mi teške tjelesne povrede i još mnogo toga. Da li ja sada treba da lažem i krivim Srbe za to? Da li neki Srbin iz RS-a koji je preživio gomilu neprijatnosti od svojih Srba treba da krivi muslimane za to?

Ovdje su narodi zeznuti do zla Boga, poganog i prgavog karaktera i nije lako obraz i dušu sačuvati među njima...

Neka granica ko ih voli, ali neka i ljudi koji hoće da posluju, da imaju priliku da posluju i da žive...

RE: Ne da nam trebaju granice, već i zid!



Kenane,

složio bih se sa većinom onoga što si ti napisao, izuzimajući tvoju primjedbu da su muslimani ugroženi u Republici Srpskoj. Prava istina je da je njima mnogo bolje nego Srbima u Federaciji, mada i oni žive teško tj. dijele težak život i sudbinu Srba u Republici Srpskoj.

Već iz prvih tvojih tekstova sam shvatio da imaš fakultetsko obrazovanje i da si veome inteligentan čovjek! Zbog toga i vjerujem da si uspješan u poslu koji radiš, bez obzira šta radiš. Drugim riječima, spadaš u onaj jedan procenat ljudi koji imaju mogućnost da razmišljaju sopstvenom glavom, tj. nisi povodljiv.

Međutim, što se muslimana iz srebreničkog kraja tiče, mislim da su oni u prethodnom ratu najdublje potonuli kao narod, jer nigdje u Bosni nisu pravljena takva zvjerstva kao u tom kraju. Shvatam ja da su Sarajevom vršljale kojekakve bande koje je bilo teško kontrolisati, ali ja još uvijek ne mogu da shvatim čemu su se muslimani srebreničkog kraja nadali kada su u toku rata pravili zločine po okolnim srpskim naseljima. Siniša za to krivi njihovo neobrazovanje, i možda je u pravu jer je srebrenički kraj imao najviše stanovnika koji nisu imali završenu osnovnu školu. Ja lično mislim da su svi ljudi stado ovaca, a nesreća Srebrenice je što se tamo našao dobar "pastir" koji ih je naveo da počine sva ona zvjerstva nad komšijama Srbima.
zepa- 83595 - 13.03.2013 : Sarajlija Grand Forks - best (8)

Ne samo da trebaju granice, već i zid!


Nenade,

pitaš me da li smo znali za sve ostale događaje, kao što su bili Pofalići, nestanak srpski familija, prekršenje dogovora, ubijanje mlade vojske? Pa naravno da smo znali! Ja sam sa svojom porodicom zamjenio kuću već posle prvi barikada. Kuću u Sarajevu smo dali za objekat na Palama.

Ne znam ko je insistirao da se ide na Zlovrh, isto kao i većina onih koji su bili sa mnom. Nema potrebe stalno ponavljati jer sam već rekaod da je nama, običnim vojnicima, rečeno da idemo da odvezemo hrana na Zlovrh i da će neki od nas tamo ostati da zamjene mlade vojske koja su trebali da idu svojim kućama. Naša izvidnica je, navodno, išla tamo i dogovorili su se sa muslimanima da nas propuste, a i muslimani navode da je bio postignut sporazum o prolazu kolone i da se nakon toga našao neko na njihovoj strani koji je rekao "ne".

Naši komandiri se nisu razlikovali od nas "prašinara". Desilo se što se desilo, postignut je dogovor ali su ga oni prekršili i mučki nas sačekali. Mi smo se branili kako smo znali ali bio je to ratni okršaj, pa su samim time i žrtve neminovne. Srećom, ostalo nas je i dosta živih, uspjeli smo da se odbranimo, organizovali kružnu odbranu pa nam oni nisu mogli prići, niti nauditi u bilo kojem pogledu. Potom smo uspostavili vezu sa komandom i organizovali naše izvlačenje. Muslimani su sami krivi za sve to što im se desilo prilikom naseg izvlačenja, htjeli to oni priznati ili ne.

Istina je i to da smo posle izvlačenja sami sebi izabrali komandandire, jer so oni privi poginuli u Podžeplju. Ovo smo uradili jer nismo htjeli da nam ponovo dopadne neki poput majora Šuke.

I nakon Podžeplja smo nastavili da branimo svoje domove i porodice, time što smo išli na prvu borbenu liniju, tačnije na Trebević i Jahorina tj. Međuplanina. Nakon oslobođenja Trnova smo prebačeni na Kruševo.

U toku čitavog rata nikada nisam učestvovao ni u kavim akcijam "čišćenja terena". Sve dok muslimani ne bi nešto pokusali, a dobro se zna kako su to oni radili, kao na Trebeviću na Opservatoriju kada su postavili snajperiste da gađaju sve što se kreće na putu Lukavica -Pale, a zatim (kada su dobili po nosu) za to su im bili krivi Srbi.

Muslimani i njihovi snajperisti su uglavnom krivi što su uvjek izvlačili deblji kraj. Niko ih nikada ne bi dirao da nisu stalno počinjali sa svojim mučkim ubijanjem svega što se kreće, bilo, staraca, žene ili djeca.

Sarajevo je bilo granatirano jer su se njihovi snajperisti penjali po najvišim zgradama i ubijali civile, žene i djecu. Ovo je prava istina, htjeli to oni da prihvate ili ne! Ti muslimani su bili najveće kukavice u prošlom ratu. Ne znam da li postoje podaci koliko je civila i boraca VRS poginulo od njihovog snajpera, ali bi to bilo jako interesantno uporediti. Da su muslimani kukavički narod to se i dan-danas da primjetiti, jer samo kukaju i spominju prošli rat a za sadašnje stanje u kome žive nista ne preduzimaju - valjda čekaju da im opet neko sa strane pošalje neku pomoć.

Pogledaj samo sta su napravili od Sarajeva! Taj grad ne liči na Bosnu koju ja znam! Najgore od svega je što se pred sami rat u Sarajevo doseljavalo muslimansko stanovništvo iz Rogatice, Foče, Goražda a da o Sandžaklijama i ne govorimo. Sav onaj muslimanski papanluk se sjatio u Sarajevo. I ti došljaci su iskompleksirani ljudi koji su i krivi što je rat počeo.

Isto kao što su ovi u Sarajevu, tako su i ovi u Podžeplju mislili da će im biti bolje kada protjeraju Srbe, ali su se izgleda prešli u proračunima.

Kada već govorim o muslimanima iz Podžeplja, treba napomenuti da malo ko od njih ima osam razreda osnovne škole. To su uglavnom zatucani ljudi, slijepi pored očiju, ja bi rekao seljačine i papani, pa mi je zbog toga i drago da smo se od njih odjelili. Daleko im nihova lijepa kuća! Neki tvrde da ne treba povlačiti granice, međutim ja mislim da treba ozidati zid, veći i od onog kineskog, neka svijet vidi kolika je među nama razlika!
zepa- 82475 - 11.02.2013 : Nenad NS - best (1)

Borbe na Žepi


Sve čestitke Sarajliji - Grand Forks za opis događaja na Žepi. Baš se vidi da si pisao od srca i da je to prokleto Podžeplje ostavilo dubok trag u tebi.

Ja sam prosto u jednom dahu pročitao sve što si napisao i prvi put u životu sam na poslu ostao sat vremena duže jer nisam mogao da se odvojim od ekrana iako su tu došli i oni iz druge smene.

Interesuje me da li ste vi pre polaska na taj nesrećni Zlovrh znali za Grahovište, Pofaliće i da su u Sarajevu iz svojih kuća preko noći nestajale čitave srpske porodice bez traga i glasa!

Da li ste znali da su džihadlije prekršile dogovor u kom je posredovao komandant UNPROFOR-a i da su iz zasede mučki masakrirali mladu vojsku koja se vraćala svojim kućama i napuštala SR BiH?

Da li ste znali da su džihadlije prekršile dogovor o povlačenju JNA iz Tuzle?

Molim te napiši ko je insistirao na dogovoru da VRS prođe do najdominantnije kote u okolini Žepe?

Znas kako Amerikanci kažu:

  • "Fool me once shame on you, fool me twice shame on me.

    Nevjerovatno je da su Srbi dozvolili dozvolili da ih muslimani prevare prevare nekoliko puta na isti način!

    Treba biti fer i priznati da je Srbima trebalo tri dobra šamara na kvarno pa da se izleče od dečije naivnosti. Možemo se tešiti što su ta tri šamara osvestila ljude u VRS, pa je nakon toga na čelo te vojske došao pravi vojnik, uveo reda i što su isti ti muslimani u Žepi četiri godine kasnije cvilili pred generalom prilikom bezuslovne predaje.

    Mislim da je 48 života veoma skupa cena za nešto što su do tada uglavnom vec svi znali. A spremnost komandanta da se kladi u 300 života da će muslimani održati neki fantomski dogovor posle prekršena dva za koja su stranci garantovali nije za streljanje nego za psihijatriju.

    Kao drugo, treba biti realan pa priznati da je vojna kolona pod punom borbenom spremom, sa tenkovima, pragama i transporterima sasvim legitiman vojni cilj i ne treba biti Tesla pa zaključiti kakav bi odgovor muslimani dobili da su tražili nešto tako slično.

    Kao treće, zar stvarno misliš da je u vrhu VRS bilo neke prodaje, izdaje ili šta već i da je bilo ko imao interes, mogućnost i želju da namerno pošalje 300 vojnika pod nož? Ili je realnije da ste vi krenuli u tatatatira akciju, bez izvidnice, bez ikakvih saznanja šta je ispred, šta levo a šta desno. Obaveštenje meštana o zasedi ste ignorisali i na kraju ste neiskustvo jako skupo platili jer je prvi metak ubio komandanta, koji je verovatno na sebe natrpao 4-5 stvari koje su ga razlikovale od prašinara. Nakon toga je praga pobegla, tenk izbio top iz kolevke, ljudi se samoranjavali u bekstvu... Prve noći ste ostali bez vode, cisterna goriva vam bila isturena i izgorela, glasanjem ste birali komandanta a vojska se nagurala u transporter.

    Sreca u nesreći je to da su i oni preko bili podjednako neiskusni jer bi koji mesec kasnije retko ko pretekao, a ko zna šta bi bilo sa zarobljenicima.

    Posebno je potresno sto su se vojnici birali samoubistvo umesto predaje, sto je garant posledica babskih prica "zaklanih vojnika na repetitoru", a uz to su nadvladali i panika i strah.

    Nosio sam 478 dana uniformu ozbiljne armije, SRJ i duboko sam ubeđen da je VRS najbolja i najsposobnija srpska armija, ali mi dođe da zaplačem kada čitam koliko je ljudi izginulo zbog nečije gluposti i naivnosti. Možda treba da budete još ponosniji jer vi niste krenuli od nule nego od -100, a na kraju postavili standarde za sve ostale armije na Balkanu.
  • zepa- 79461 - 13.11.2012 : Sarajlija Grand forks - best (1)

    Šta se desilo sa Podžepljem?


    Desilo se stradanje kolone. Gubitke niko ne može nadoknaditi. Bio je rat i u njemu se ginulo. Pošto nikada nisam pratio politiku, pa ni dan-danas, pitam se šta se desilo sa tom teritorijom Podžeplja? Kome je pripala poslije dejtonskog sporazuma?

    Nakon našeg izvlačenja smo vraćeni kućama i raspoređeni na Trebević gdje smo držali liniju na potezu od Osmica do Observatorije.

    U kasnu jesen smo prebačeni na region Jahorine i Međuplanine, da bi ista četa nakon pada Trnova išla u smijenu na liniju kod Kruševa. Tako je ostalo sve do kraja rata.

    Interesuje me šta bi sa pripadnicima Armije BiH sa Podžeplja? Jeste li se i vi vratili u svoja sela i šta je bilo kasnije? Jesu li tu formirane neke linije i kako ste nastavili dalje do kraja rata.

    Pozdrav svima!

    Poštovani,

    čitav taj dio uz Drinu je nakon Dejtona pripao Republici Srpskoj. Prošle godine sam bio u Žepi, tačnije kod Slapova. U taj kraj sam išao iz pravca Rogatice, preko Sjemeća. Posjetio sam i most na Žepi. Bio sam i u nekoj posjeti u Jelovcima, ali sam išao iz pravca Han Pijeska, pa je tako ispalo da je mjesto na kome je napadnuta kolona jedina lokacija koja se pominje na ovoj stranici koju do sada nisam posjetio.

    Koliko je meni poznato, nakon napada na kolonu, Gođanci su protjerani iz tog sela i u njega se niko nije vratio sve do kraja rata. Međutim, njihove diverzantske akcije su se nastavile u 1992. i 1993. godini pa su jednom prilikom upali čak i u Jelovce. Koliko se ja sjećam, u jednom zaseoku ovog velikog srpskog sela su ubili dvoje staraca, djeda i babu. Ovo znam zbog toga što su to bili otac i majka mog bivšeg zeta, koji je već odavno pokojni, a za kojim je bila udata jedna moja rodica sa Sokoca.

    Nakon onih čuvenih pokolja po srpskim selima, u proljeće 1993. godine kreće ona velika srpska ofanziva koja je značajno suzila muslimansku teritoriju. Nakon toga, niko od njih nije mogao da se vrati u to područje.

    Sva ta sela u Podrinju su relativno mrtva - i srpska i muslimanska. U njima preko zime živi 3 do 4 osobe, uglavnom starci. Nešto bolja situacija je za vikend i ljeti, kada u posjetu dolaze oni koji žive u Sarajevu i Han Pijesku.

    Područje Žepe i Srebrenice je dosta živo. Ova naselja, kao i obližnja sela, se vratilo i dosta muslimana. Preko ljeta tu ima i dosta omladine. Napravljene su i nove džamije. Ipak, moje lično mišljenje je da taj kraj polako izumire i ostaje bez stanovnika. A kako i ne bi kad se broj stanovnika smanjuje i u svim ostalim gradovima tog područja!
    zepa- 79329 - 09.11.2012 : Sarajlija Grand forks - best (3)

    Još nešto o stradanju kolone na Žepi


    Ko god da je pravio plan i radio na njegovoj realizaciji bio je stručan u svom poslu. Kolona je propuštena kroz zaseoke, a zatim sačekana na brisanom prostoru uoči samog ulaska u klanac. Dok smo se mi motali oko popravke mosta, motorne pile se čule iza kolone i ispred kolone. Bilo nam je jasno kao dan da nema nazad a nema ni naprijed.

    Pitao sam vas sa koje strane ste izvodili gađanje na kolonu. Gođenac kaže sa svi strana, ali mu to ne vjerujem. Mislim da ste dejstvovali sa desne strane kolone u pravcu kretanja. Ovo tvrdim Jer sam se kao i svi ostali pokusavao spasiti krijuci se iza kamiona sa lijeve strane.. Kamioni su nam bili jedini zaklon. Da ste pucali sa svih strana jasno je ko dan da bi i mi sa lijeve strane izginuli.

    Tako ste precizno pogađali naše vozače da je to prosto nevjerovatno, a i normalno je da prvo treba da se likvidiraju vozaci da bi se zaustavilo kretanje kolone.

    A za vašu informaciju, treba da znate da su ženevskom konvencijom šoferi ili vozači zaštićeni. Napad na kolonu vozila se po ženevskoj konvenciji se vrši tako da se onesposobe vozila a ne vozači.

    Dobro ste vidjeli kakva je panika bila u toku napada. Ja sam to sve preživio pa mogu reći da je mene lično spasila samo moja prisebnost i nekadašnja pješadijska obuka još iz klase 1988-1989, kada sam služio JNA. U toj situaciji mi se eto probudilo sjećanje na sve te dane, puzanje, privlačenje, zakloni itd. Ali isto tako i sreća da me niste uzeli na nišan. Sa vaše strane napad na kolonu je izveden za čistu desetku, ali prosjek te ocjene kvari jedna velika ISTINA a to je da niste ispoštovali dogovor.

    Vi ste bili na vašem terenu i radili ste šta ste mislili da je najbolje za vašu budućnost. Za mene je sasvim normalno da se musliman bori na muslimanskoj strani a Srbin na srpskoj, i sve one koji su se borali na suprotnim stranama protiv vlastitog naroda nikada nisam razumio.

    Tada sam shavatio i to da su posade na pragama i tenkovima i transporterima, koje su bile u Podžeplju, u stvari bile velike kukavice pa za njih nemam riječi. Da su ovi sa praga i tenkova imalo htjeli da se prizovu i organizuju stvari bi se sada bile sasvim drugačije. Zahvaljujući njihovoj "hrabrosti" vi ste mogli da nas skidate ko glinene golubove što ste ustvari i radili.

    Mi koji smo preživjeli vrlo rijetko smo pričali o koloni i njenom stradanju. To je bila nasa velika sramota. Čak smo jednom prilikom, dok smo boravili na Trebeviću, smijali sami sebi šta smo sebi dozvolili. Ali eto bio nam je to prvi vatreni okršaj. Poslije tog masakra smo se dogovorili da nam komandir bude pokojni Desimir Petronić, čovjek koji se jedini usudio da tu u školi dok su bili zarobljeni izađe i predstavi se kao naš komandir. Kada smo ga imenovali za komandira rekao nam je:

  • "Od danas sam ja vaš komandir, i vas više niko neće nasamariti i izigrati kao što se to desilo na Žepi!"

    I tako je i bilo! Desimir je održao svoje obećanje do kraja rata. Dele, neka ti je vječna slava i počivaj u miru!

    A vama Gođencima ne znam stvarno šta da kažem. Kažete da nije bilo klanja! Tačno je da nije bilo masovnog klanja, ali ste ipak zaklali jednog srpskog borca. To je apsolutno tačan podatak, a potrudiću se da saznam i njegovo ime. Neka mu je laka zemlja.

    Postavljate neka pitanja i sami dajete odgovore na ista. Nismo mi nikakvi ratni eksperti, stvarno vam tu ne možemo pomoći, pa stoga bar pokušajte da pišete onako jednostavno i istinito. Kad pročitam priče o ratištu kao što je Žuč ili ostale važne kote, i kada vidim kakvi komentara i dopisivanja ima među takvim borcima sa obje strane, ljudi koji su prežvjeli pakao pa ovo što se desilo na Žepi je ništa. Međutim, ovi borci sa obje strane sa Sarajevskog i Olovskog ratišta pomažu jedni drugima da nađu poginule, nestale. Uspjevaju, ali samo zato što pišu ISTINU. Zbog toga molim i Gođence za malo istine.
  • zepa- 79230 - 07.11.2012 : Godjenje Godjenje - best (2)


    Neke stvari treba da se budu jasne i vama i nama:

    1. JNA

    Gođenje kaže: Cijeli svijet zna da su Srbi sa pomoću bivše JNA htjeli da izbrišu muslimane sa cijelog područja BiH. Samo se vi ne slažete sa tim.

    Sokolac dgovara: Kako možeš uopšte da napišeš ovakvu glupost kad svi dobro znamo da se JNA povukla sa teritorije BiH zaključno sa 19. majom 1992. godine? Sa njom je otišao i veliki broj Srba rođenih na ovim prostorima. U Bosni su nakon toga ostali samo Srbi koji su bili spremni da se bore za svoja vjekovna ognjišta, kao i regularna vojska Hrvatske koju niko ne spominje kao agresora!

    2. Branili smo otadžbinu

    Musliman kaže:Svi smo branili "otadžbinu". Neko je branio neko je palio. Kako možete da branite nešto što nikada niste ni imali? Možda drugi rat kad se desi onda možete braniti Republiku Srpsku kao otadžbinu. Ako smo svi branili Bosnu od koga smo je branili, ko nas je napadao. Ko popali one sve kuće i ubi toliki narod.

    Srbin odgovara:Naša "otažbina" se do Dejtona zvala Jugoslavija. Srbi su branili Jugoslaviju jer su je oni i stvorili 1918. godine. Za tvoju informaciju Jugoslavija je prestala da postoji tek kada je Milošević stavio svoj potpis na Dejtonski mirovni sporazum. To što su Amerikanci 1992. priznali Bosnu pravno ne znači ništa! Vi ste bili zaduženi za paljenje u 1992. i 1993. godini, a onda ste, kada su vas Srbi pričepili, počeli ste da plačete kao žene i tražite pomoć od UNPROFOR-a.

    3. Priče oko Žepe

    Gođenje kaže: Gledam ove priče oko Žepe. Pa zar ti stvarno vjeruješ u to što kažes da bi muslimani i dalje živjeli u svojim kućama da ste vi prošli na Zlovrh u junu '92. godine. Budi Srbin i priznaj šta se vama pričalo šta će se desiti sa nama kad se vi popnete na Zlovrh.

    Sokolac odgovara: Ako hoćeš pošteno, stvarno vjerujem da bi muslimani i dalje živjeli u svojim kućama. Međutim, ne znam koliko dugo! Možda mjesec, dva, tri... To zavisi od daljnjih razvoja događaja, i uglavnom se zasniva na Njutnovom zakonu akcije i reakcije. Među Srbima nisu kružile nikakve priče o tome šta će se desiti kada se Srbi popnu na Zlovrh iz prostog razloga što niko i nije znao da su Srbi krenuli na Zlovrh. Ukoliko pročitaš Sinišino kazivanje shvatićeš da ni oni koji su bili u koloni nisu znali gdje idu.

    Jedina stvar koja se kod nas pričala u vezi tvog kraja jeste da "srpska noga u 2. svjetskom ratu nije kročila u Srebrenicu i Žepu". Takođe su stizale priče o popaljenim srpskim selima u kome su uglavnom nastradali djeca, žene, babe i djedovi kao i to da biste uvijek pobili čak i pse i mačke. Takođe smo znali da srpska strana ne može da napada vas jer ste pod zaštitom UNPROFOR-a, što vas nije sprečavalo da vršite zločie nad nedužnim srpskim civilima.

    4. Ko je koga ubijao

    Gođenje kaže: Po vašim pričama ispada da smo se mi sami ubijali i sami kuće palili...

    Sokolac kaže: To je rekao samo tvoj zemljak koji tvrdi da su se Srbi u koloni međusobno ubijali. Ja kažem da su Srbi krenuli na izvlačenje svojih vojnika. U ratu važi pravilo: prvo sravni artiljerijom a onda pregazi čizmom. Rat mora da se nastavi po principu "oko za oko, zub za zub!"

    5. Izjave

    Gođenje kaže: Kačite se izjave Smaila. Ja samo ne znam koje Smailu uzimao izjavi zato što je pola imena pogrešno upisao. Čovjek kad je zarobljen priča sta mu neko kaže. I zarobljeni Srbi u Kalnoviku su pjevali Ilahije i Kaside.

    Sokolac kaže: Niko nije pomenuo Smaila! Riječ je o izjavama svjedoka u Hagu, koje je i Siniša citirao na ovoj stranici. Mnogo više toga možeš da pročitaš na internetu ukoliko znaš engleski.

    Međutim, kada si već pomenuo Smaila, mnoge izjave koje je on dao o ratnim zločinima pojedinaca iz tvog kraja potvrdili su i drugi svjedoci.

    6. Odlazak svojom voljom

    Gođenje kaže: Vi napraviste da su muslimani sa Pala otišli svojom voljom, isto kao što su mnogi bili u srpskom izbjegličkom centru. Pa zar vi stvrano vjerujete u ono što pričate?

    Sokolac odgovara:Ne znam da li su muslimani sa Pala otišli svojom voljom ili su deportovani, ali sam lično za vrijeme rata sa svojom peglicom uletio u kolonu civilnih kamiona koja ih je, onako bez cerada, prevozila do Sarajeva. Lično mislim da je to bilo najbolje po njih, jer su mnogi od njih na taj način sačuvali vlastitu glavu. Sa druge strane, kamo sreće da je Alija sve sarajevske Srbe deportovao iz Sarajeva i poslao za Pale. Na taj način se ne bi desilo da u Sarajevu bude pobijeno preko pet hiljada nedužnih civila koji su potpisali lojalnost muslimanima.

    7. Da li su srebrenički muslimani mrtvi?

    Gođenje kaže:Priča se da su mulsimani u Srebrenici nisu mrtvi nego da žive u SAD. Pa to stvarno nema smisla?

    Sokolac odgovara: To niko nije rekao! Međutim, ima i takvih slučaja ali se ne radi o velikom broju, možda nekoliko stotina. Ono što je sigurno jeste da je 3000 muslimana koji su "nastradali u masakru" nakon rata glasalo na prvim posleratnim izborima. Oni su u to vrijeme živjeli u Tuzli i okolini.

    Gođenje kaže: Ako ćemo pričati isitnu, a ne neke stvari bez veze koje nemaju smisla.

    Sokolac kaže:Slažem se! Zbog čega onda iskrivljuješ stvari i tvrdiš ono što ja ne bih dozvolio da neko napiše na ovoj stranici?
    zepa- 78863 - 05.11.2012 : Sarajlija Grand forks - best (2)

    Malo istine!


    Željko u pravu si sto posto. Sve to ima zapisano sa strane stanovnika Gođenja i Podžeplja. Svi su znali za taj dogovor, a i na njihovom sajtu je pisalo o tome. Međutim, sada im to ne odgovara! Sreća njihova pa je to bio prvi vatreni okršaj, kako moj tako i svih Paljana. To što pričaju da su zarobili M84 i snajpere, to nije tačno. Narod se dao u bježaniju kud koji mili moji, pa su usput bacali sve što im je smetalo da se brže kreću tj. brže bježe.

    Ono što niko neće da potvrdi jeste činjenica da je Murat Šabanović bio tu među njima, jer nam je to Desimir Petronić rekao nakon što su ga izveli iz škole da pregorava u naše ime.
    ,br> Nije mi jasno kakvu to oni istinu traže? Napali su kolonu, mi smo se zbunili i razbježali, a njima se osladilo pa su udarili na nas. Te njihove priče da su imali male puškice i lovačko naoružanje su priče za malu djecu.

    Još jednom da ponovim, bio sam pored pokojnog Srđana kad je poginuo. Pogođen je pravo između očiju, po sred čela! Da uzmes M48 i da gađaš čovjeka među oči sa deset metara moras biti jako dobar strijelac da ga pogodiš, a pogotovu kroz šoferšajbnu. To je nemoguće izvesti sa lovačkom puškom.

    Još smješnija je tvrdnja onog Gođenca, kao komandir pucao i ubijao svoje ljude pa još dan-danas ima njegov pištolj. Ja mu postavim pitanje kad već ima taj pištolj i kad je već vidio komandira neka mi ga opiše i vjerovat ću mu.

    Interesantno je da su bila tri komandira i da ni jedan nije imao istu uniformu. Sve tri su bile različite! Jedan je imao brkove, jedan bradu, a treći je bio i bez brkova i bez brade. Evo, izazivam sada Gođenca da opiše onog komandira koji je pucao po nama. A dobro se sjećam koji je imao taj čuveni misteriozni tetejac.

    Jedni pišu kako su palili, drugi opet da nisu i svi su oni to gledali i čuli. Došao je neko tu ko je znao šta da urade i otišao, a mještani su samo kasnije naprdivali i izmišljali priče.

    Postoji čovjek iz njihovog sela koji je sve to potanko objasnio i napisao, posebno o tome ko se isticao u zlodjelima.

    Najsmješnije mi je bilo kada sam pročitao u njihovom izlaganju kako je neki gorštak koji ima preko dva metra pobio neke njihove. Navodno, bio je u maskirnoj uniformi i kasnije je otišao u pravcu Han Pijeska. Prava istina je da je taj što je otišao u pravcu Han Pijeska stvarno visok samo metar i šezdeset, pa ih je sramota pisati o tome šta je stvarno bilo. Naime, njih trojica su sjedila ispred jedne kuće, ko bajagi čuvali stražu držeći puške među nogama. Onaj naš lola od metar i šezdeset je goloruk jednom od njih slomio vrat, a ova druga dvojica su pobjegli pobjegla jer su se usrali od straha. Kasnije su pričali da ih je napao nekakav dvometraš i ubio im kolegu. Ahahaha...

    I da više ne dužim. Bio je rat, napali su kolonu svojom odlukom. Jedno je sigurno: da nisu napali kolonu ništa im se ne bi desilo!

    A Paljani ko Paljani, na početku rata su bili izvikani borci. Znate li vi muslimani da su muslimani sa Pala dobrovoljno otišli u Sarajevo, a da ih niko nije tjero. I znate li kad se desio taj 4. juni? Oni su još uvjek svi bili sa svojim porodicama na Palama, a da ih niko nije dirao ni slao u neku radnu obavezu. Oni su taga živjeli bolje nego mi Srbi sa Pala koji smo išli u rat i stavljali glave u torbe. Nakon tog 4. juna niko im se nije svetio ili im bar ružnu riječ rekao. Da ste kojim slučajem vi muslimani bili u našoj situaciji, sve biste na Palama poklali, i ni jedan od nas ne bi stigao do Sarajeva.

    Zbog toga prestanite sa tim vašim komentarima oko Podžeplja, ili se bar dogovorite da pričate istu priču, ali onu koja ima nekog smisla. Ovako ste baš bez veze!

    Moje lično mišljenje da je vaš Alija krivac za vaše nevolje.
    zepa- 78857 - 05.11.2012 : Lila - best (1)

    Budučin potok


    Ako ti još uvijek i nakon ovoliko godina nakon rata uporno ponavljaš o nekakvom dogovoru i mučkom napadu na kolonu rezervista sa Pala, onda ne znam kako hoćeš da dođemo do istine.

    Kao prvo, neko mora pokazati taj potpisani dogovor i sa kim je postignut. Ko je taj iz Gođenja, Žepe koji je pregovarao, gdje i skim sa vaše strane.

    Drugo kako dođoste na ideju da 11 momaka sa Zlovrha zamijenite sa 350 rezervista i to vjerovatno slučajno Paljana, sa 52 vozila što tenkova, transportera i drugih borbenih vozila.

    Treće, slike vaših "humanih" i miroljubivih ulazaka u muslimanska sela i gradove gdje god smo bili većina gledali smo već više od dva mjeseca. Da ti osvježim pamćenje vidjeli smo zgarišta, mrtve, zarobljene u logorima, silovane itd.

    Dalje, kada ste prolazili kroz Gođenje na megafon je poručivano da ne pucamo jer srpska vojska mora proći.

    Posljednje, i najbitnije, na zahtjev jednog zarobljenog u školi u Gođenjima da ga izvedem u WC, ja sam to i učinio. Kad je završio prvo je on mene pitao:

  • "Čime nas pobiste, svega ti. Sad vidim šta imate, ali sam mislio da je sve snajper do snajpera."

    A mogao je da vidi lovačke puške, karabine koji i već neka zarobljena ciganka AP.

    Liliću,

    izgleda da si ti mnogo glup čovjek, pa mogu da ti obećam da od sada tvoje komentare neću objavljivati!

    Kao prvo, taj dogovor je postigao major Dragan Šuka sa nekim od vaših predstavnika. Pošto sam ja sasvim običan čovjek ne raspolažem nikakvom arhivom ili podacima vezanim za ovaj događaj pa ti ne mogu ponuditi informaciju ko je sa vaše strane učestvovao u potpisivanju istog. Iskreno da kažem, ja čak i ne znam da li je to bio usmeni dogovor ili je potpisan neki papir, ali ako baš hoćeš potrudiću se da i to doznam jer imam nekih veza preko kojih mogu doći do te informacije.

    Međutim, meni je sasvim dovoljno ovo što ste vi na ovoj stranici napisali, da je dogovor stvarno postojao! Naime, u više navrata se pominje taj interfon i to da su komandanti te kolone obavještavali muslimane da se kolona kreće, i više puta su se pozivali na postignuti dogovor o prolazu.

    Kao drugo, ako si imalo pametan moraš da shvatiš da je Zlovrh bio strateški objekat presudan za opstanak Republike Srpske. Zbog toga su ga Srbi morali držati, a i držali su ga sve do samog rata.

    Koliko je Zlovrh bio značajan govori i podatak da je agresija NATO trupa na Republiku Srpsku počela upravo napadom na Zlovrh. Ne znam da li ti je ovo poznato, ali u prvom naletu NATO bombardovanja gađani su Veliki Žep i Zlovrh. Ne zna se tačno koliko je boraca tom prilikom poginulo na Zlovrhu, ali se predpostavlja da se radi preko 30 žrtava. Ja raspolažem samo spiskom poginulih iz Rogatice:

    1. Bojović (Milovan) Momčilo rođen 20. 04. 1929 u Rudinama, Rogatica preminuo u Sokocu
    2. Bakmaz (Radiša) Ljubomir rođen 26. 08. 1952 u Zakomu, Rogatica poginuo Zlovrhu, Rogatica
    3. Bakmaz (Radiša) Dragomir rođen 21. 10. 1954 u Zakomu, Rogatica poginuo Zlovrhu, Rogatica
    4. Obradović (Milan) Andrija rođen 25. 12. 1949 u Dobrašinama, Rogatica poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    5. Jovičić (Rajko) Miloš rođen 27. 02. 1956 u Dobrašinama, Rogatica poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    6. Motika (Slobodan) Darko rođen 01. 05. 1973 u Rogatici poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    7. Ujić (Ratko) Velimir rođen 10. 07. 1968 u Gučevu, Rogatica poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    8. Stanišić (Branko) Milan rođen 03. 05. 1965 u Bukričima, Rogatica poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    9. Sorak (Milorad) Radenko rođen 16. 09. 1959 u Guždeljima, Rogatica poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    10. Sorak (Milisav) Zoran rođen 31. 08. 1972 u Rogatici poginuo na Zlovrhu, Rogatica
    11. Nerić (Srđan) Zoran rođen 22. 04. 1960 u Rogatici poginuo na Zlovrhu, Rogatica


    Istine radi, poznato mi je da je do tog vremena bilo spaljenih sela i gradova. I ja sam, isto kao i ti, u to vrijeme gledao televiziju.

    Međutim, kada su Srbi prošli kroz tih nekoliko sela do Zlovrha poginulo je "samo" deset civila. Primjera radi, nešto ranije, 16. maja 1992. godine, muslimani su zauzeli Pofaliće. U tom sarajevskom naselju su uglavnom živjeli Srbi. Međutim, jedva da je 40-tak ljudi imalo puške i samo se 10-tak njih suprotstavilo muslimanskoj agresiji. Vjerujem da ti je poznato i da su neki pošteni muslimanski komandanti odbili da učestvuju u masakru u Pofalićima, u kojima je glave izgubilo između 360 i 500 civila. Na ovom portalu imaš i par kazivanja sa Pofalića, pa bi mogao i to da pročitaš.

    Zašto ti ovdje pišem o Pofalićima? Zbog toga što su Gođenje i Pofalići jedna te ista stvar! Naime, preko Pofalića vodi put za Žuč, i bilo je veoma značajno (nakon iseljenja Kasarne "Maršal Titi") obezbjediti putnu komunikaciju za Žuč, stratešku kotu u Sarajevskoj kotlini.

    Želim ovdje da raskrinkam još jednu neistinu! Vaša zvanična verzija u vezi masakra u Pofalićima jeste da su se Srbi pripremali da iz Pofalića presjeku Sarajevo. Ovakvu laž mogu da progutaju samo mala djeca, jer da je stvarno postojala ta namjera Kasarna "Maršal Tito" nikada ne bi iseljena. U isto vrijeme, VRS je u to vrijeme bila apsolutno neorganizovana i nije bila u stanju da odradi i mnogo važnije stvari.

    Pofaliće navodim jer želim da uporediš srpske i muslimanske zločine! U akciji za Pofaliće je stradalo mnogo više civila jer ste vi muslimani jako krvoločan narod! U akciji za Zlovrh je stradalo deset osoba, a siguran sam da ne bi stradao niko da ste propustili kolonu.

    Iznio si i neke špekulacije koje sam izbrisao jer one nemaju nikakvog osnova.

    Koliko si ti nerealan čovjek govori i podatak da me na moje oči lažeš da je Srba bilo 350. Siguran sam da Siniša zna tačan broj, ali moja je pretpostavka da je u koloni bilo oko 150 vojnika. Prema tome, nije bilo govora o zauzimanju nekakvih sela, ili tako nešto. Ova jedinica je imala za cilj da obezbjedi Zlovrh i to im je bila jedina namjena!

    Nadam se da su ti sada neke stvari malo jasnije!
  • zepa- 78823 - 05.11.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Stradanje kolone na Žepi


    U vezi poslednjeg članka o Žepi dobio sam nekoliko poruka upućene lično meni, koje nisam objavio ali ipak imam želju da na njih odgovorim


    Kao prvo, mislim da bi svako trebao da shvati da je primarni cilj kolone, koji su muslimani napali u Budičinom potoku, bio da ode na Zlovrh i zamjeni jedinicu od 11 mladih vojnika, koji su (koliko se ja sjećam) bili pripadnici JNA. Znači, ovo je rađeno u skladu sa dogovorom o povlačenju jedinica JNA iz Bosne i Hercegovine.

    Kao drugo, nije zločin napasti kolonu vojnika! Međutim, zločin je ukoliko se prije toga postigne dogovor a onda se isti ne ispoštuje. Ukoliko jedna od zaraćenih strana u ratu ne poštuje dogovor, onda to drugoj strani daje za pravo da suspenduje sve zakone, uključujući i Ženevsku konvenciju. Ovakvih slučajeva je bilo u istoriji! Primjera radi, u prošlom ratu je Predsjedništvo BiH, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, potpisalo dogovor o mirnom povlačenju JNA iz BiH, a onda su nemilosrdno napali kolone u Dobrovoljačkoj i svirepo uništili Tuzlansku kolonu. Ovo je zločin po međunarodnom pravu, jer je dobro poznato da je vojnička kolona veoma laka meta, pogotovu kada nose isključivo lično naoružanje i ograničenu količinu metaka. Isto važi i za vojničku kolonu napadnutu i masakriranu u Budičinom potoku.

    Potrebno je napomenuti, da je jako žalosno što je srpska strana na ovakve zločine "uzvratila" tako što je muslimanima prepustila Aerodrom u Sarajevu, zatim Igman, Goražde, povukla svoje snage iz Bihaća koji je bio pred totalnim slomom... Sa druge strane, u prethodnom ratu muslimansko-hrvatska koalicija nije prepustila ni stopu zemlje Srbima. Sve su morali da osvoje čizmom!

    Ali da se vratimo na kolonu u Žepi. Kršenje Dogovornog prava je upravo ono što stradanje kolone u Žepi svrstava u ratni zločin! Ovo je ujedno i apsolutno opravdanje za srpsku stranu što je napala i razrušila nekoliko sela sa ciljem izvlačenja vojnika u okruženju, ranjenih i poginulih, kao i oslobađanje zarobljenih kako u školi, tako i na Zlovrhu. Rat je da se ratuje, a ne da se napravi zločin a nakon toga traži zaštita od Međunarodne zajednice.

    Upravo ovo kršenje Dogovornog prava i stravično ubijanje vojnika je dalo Srbima za pravo da, umjesto cvijeća na muslimanska sela bacaju bombe i granate, jer su zbog zločina koji su mještani počinili pretvorili ova sela u legitimne vojne mete! Stradanje desetak civila u akciji ove razmjere je jako mali broj, bez obzira što to za pojedince predstavlja ogroman gubitak.

    Naređenje za napad na kolonu vojnika u Budičinom potoku je stiglo iz Sarajeva (ovo je potvrđeno u Hagu) sa ciljem da se rasplamsa rat i u Istočnoj Bosni, kako bi se srpske snage razvukle na više frontova a sve u cilju slabljenja vojni pritiska na Srajevo. Ovo je Alija Izetbegović uradio svjesno, žrtvujući pri tome narod Srebrenice. Nakon toga će se sukobi u Istočnoj Bosni rasplamsati i pretvorili u krvavi obračun koji je srpski narod tog regiona koštao oko 3600 života, a kulminirao je sa dešavanjima julu 1995. godine kada su Srbi pobili preko 1000 muslimana optuženih za ratne zločine na tom prostoru.

    Naš narod kaže: "Čovjek se veže za riječ, a vo za ogradu!" Izgleda da na ovaj forum dolazi i dosta volova, a meni je već dosadilo da objašnjavam stvari koje su više nego očigledne.
    zepa- 78811 - 04.11.2012 : Lila Gođenje - best (2)

    Budučin Potok, zarobljenici u školi


    Veliki pozdrav za sve koji žele istinu i samo istinu. Neću da se puno upuštam u diskusiju ovom prilikom, i samo želim iznijeti neke činjenice.

    Kao prvo, nije mi jasno odakle priča da je srpski vojnik zaklat nakon što se predao! To je notorna laž. Prvi koji se predao bio je Zoran Poljaković i bio je ranjen u nogu. Lično sam odredio dva momka da ga odvedu do škole, jer sam bio jedan od k-dira u toj akciji, gdje mu je ukazana pomoć. Nakon toga sam, skupa sa grupom kojom sam komandovao, sproveo 31 zarobljenika do škole, tako da nije bilo nikakvog klanja koje neko spominje. Po dolasku u školu primjerio sam kod jednog krv na vratu, prišao sam i pitao da ga slučajno nije neko dirao u toku sprovođenja jer je bila noć. Rekao je da nije već je bio ranjen u oba uha tako da mu se krv slivala niz vrat.

    Sutradan sam sa još dva momka poveo grupu od 10-tak zarobljenih da identifikujemo mrtve i sklonimo tj. pokopaju do razmjene da ne stoje po putu. Do toga nije došlo, čak su trebali biti i ubijeni i oni u nekom revoltu što ja nisam dozvolio. Rekao sam da sjednu, da zapale cigaretu i da se ništa ne brinu jer im se ništa neće dogoditi i da cu ih žive vratiti u školu što sam i učinio.

    Volio bih da nađete nekog od njih i da ih pitate. Mogu me se sjetiti jer sam nosio puškomitraljez M84, kojeg sam zarobio veče prije.

    Ni priča o štali i paljenju živih vojnika zaista nema veze.

    Toliko ovaj put i nadam se da ćemo još neke stvari u vezi tog događaja moći iskristalisati i reći onako kako je doista i bilo.

    Puno pozdrava!
    zepa- 78801 - 04.11.2012 : Samra Ridzal Zenica - best (0)


    Veliki pozdrav za vas koji nam možete sve općenito objasniti. Da li je neko poznavao Ridžal Ramiza, tj. moga Babu. Mi smo čuli da je smjenjen iz autobsa ali ništa konkretno nismo saznali. Ukoliko biste mogli da nam pomognete bila bih vam zahvalna. Pozzzz...
    zepa- 78783 - 04.11.2012 : Hamdo Cerim Australia - best (0)

    Budučin Potok


    Mislim da Srbe prije svega niko nije zvao da dođu na teritoriju koja je bila isključivo muslimanska i na kojoj je bilo smiješteno preko 20 muslimanskih sela. Da li smo mi trebali da propustimo tu kolonu to uopste ne treba raspravljati, jer da smo je i pustili šta bi sa nama bilo nakon toga. To što ovi Srbi govore da nas ne bi niko dirao u slučaju da smo ih propustili, to je bilo samo bacanje prašine u oči.

    Po mom mišljenju, nije bilo nikake prethodne pripreme za tu akciju. znam to definitivno i odgovorno tvrdim. Jeste bacano kamenje i gume na vozila, jeste obarano drveće a ostalo se odradilo sa ono malo pušaka što smo imali.

    Ali ja sada pitam Srebe zašto ubiste onih 10 nedužnih civila, među kojima i moju suprugu i dijete Safet Sejfić od dvije godine u selu Stoborani, 5. juna 1992. godine. I još nešto! Ko će meni od Srba zahvaliti što nisam htio ubiti jedanaest Srba zarobljenih na Zlovrhu pored kojih sam prošao na svega dva metra u Purtićima, a imao sam pušku i to jednu veče nakon što u Stoboranima ubiste tih deset civila, među kojima i moju suprugu.



    Hamdo,

    vidim da si jako dobar čovjek i iskreno žalim što si tog 5. juna izgubio svoju porodicu. Međutim, isto toliko žalim što još uvijek nisi shvatio da je Bog htio da upravo ti ispaštaš zbog neoprostive greške muslimanskog rukovodstva da se napadne srpska kolona. Jer, da se nije desio 4. juni 1992. godine, Srbi ne bi krenuli u izvlačenje svojih poginulih i zarobljenih boraca, pa se ne bi desio ni 5. juni 1992. godine. Da je kojim slučajem tvoja porodica preživjela taj kobni dan, vjerovatno bi preživjeli i rat.

    Dalje, kada govoriš o stradanju svoje porodice, potrebno je da kažeš da su oni poginuli nesrećnim slučajem, tj. od srpske granate, ili što bi vaši saveznici, Amerikanci, rekli oni su bili "kolateralna šteta". Napominjem i to da ne znam ništa o stradanju tvoje porodice i da su ovo moje pretpostavke, jer sam siguran da ni jedan Srbin ne bi ubio dijete od dvije godine, što nije bio slučaj sa Naserom Orićem i njegovom hordom zla!

    Ja sam jedan običan čovjek, ali za razliku od tebe i tebi sličnim, imam i pomalo tehničkog obrazovanja iz oblasti telekomunikacija i veoma dobro shvatam šta je za Srbe značio Zlovrh. Na tom mjestu se nalazio predajnik koji je za Istočnu Bosnu bio žila kucavica što se tiče komunikacija i veze sa svijetom. Bez kontrole nad njim, kopletan taj region bi bio potpuno odsječen od svijeta, a vojna komunikacija gotovo potpuno ukinuta. Drugim riječima, taj predajnik je bio od strateškog interesa za Srbe, isto kao i onaj na Bjelašnici za Sarajevo. Zbog toga su Srbi po svaku cijenu morali kontrolisati to kotu, i zbog toga su na nju i poslali tenkove.

    Moje lično mišljenje jeste su se vaši lokalni komandanti složili da propuste tu kolonu. Međutim, njihova odluka je preinačena naredbom iz Sarajeva da se ista napadne i razbije. Ovo zbog toga što je važnost Zlovrha za Srbe bila dobro poznata Dudakoviću i njegovoj klici. Zbog toga, da sam na tvom mjestu, ja bih malo drugačije razmišljao a krivce za smrt tvoga sina Safeta tražio na drugoj strani.

    Žao mi je što nisi malo više realan i samokritičan. Izgleda da ti mržnja ne dozvoljava da razmišljaš racionalno. Nećeš da shvatiš da u ratu vlada samo jedan zakon: "Oko za oko, zub za zub!" Zbog tgoa se iskreno nadam da ste bar vi iz srebreničkog kraja iz prethodnog rata naučili da se svaki zločin naplaćuje još većim zločinom.

    Konačno, nema potrebe da ti dokazuješ da je akcija napada na kolonu VRS u Budičinom Potoku bila "spontana" jer je već odavno dokazano da je to bila organizovana akcija. Postoje haška svjedočenja vaših komandanata, a i dokumenti iz Sarajeva koji pobijaju ovo što ti tvrdiš.

    Ja lično mislim da je ovaj zadnji rat i izbio zbog toga što su oni koji su kontrolisali naše medije uspjeli da obmanu široke narodne mase. A život u laži je izvor sukoba i nesporazuma! Za razliku od tebe, ja sam čak i u ono vrijeme znao čemu sve to vodi, a danas sam još svjesniji i racionalniji.

    Puno pozdrava sa gore Romanije i iskreno žaljenje za tvoj lični gubitak!
    zepa- 77096 - 17.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (7)

    Istine radi


    Pozdrav svima,

    Sve što sam napisao o Podžeplju je upravo onako kako sam to ja doživio. Za zapajene gume i ostala zlodjela stu i sami tvoji zemljaci napisali na sajtu "Gođenje." Siguran sam da znaš o kom se sajtu radi, pošto je u tehničkom pogledu dosta lijep. Tamo ste postavili i fotografije svih mogućih dostupnih familija iz tvog kraja sa adresama i trenutnom mjestu prebivališta. Urađeno za čistu desetku.

    Razgledajući vaš sajt vidio sam i kako izgledaju ljudi koji su bili u tom napadu na kolonu.

    Postavio si nam pitanje: "Šta bi mi uradili da smo bili na vasem mjestu?". Odgovoriću ti iskreno, a imam na to pravo jer sam na moju radost a na vašu žalost jedan od preživjeli iz kolone. Odgovor je slijedeći: "Pustio bih kolonu da prođe, kao što ste se bili i dogovorili".

    Stalno spominjes komandira koji puca po svojoj vojsci, a to je toliko netačno, pa da ti malo razbistrim glavu.

    Na samom ulazu u selo niste se odazvali na pozive koj si vam bili upućeni preko megafona. Zašto? Jednostavno jer niste poštovali postignuti sporazum. Pregazili ste ga! Vaši navedeni ekstremisti su se ponadali da će pobiti "četnike" i da će se stvari na tome završiti. Međutim, ekstremisti su obično ljudi koji ne razmišljaju racionalno i na duge staze, i njihov jedini cilj je bio da nakon brzog dejstvovanja krampom i lopatom pobiju ljude, nakon čega će iz Sarajeva dobiti neko zvanje od Alije. E, upravo zbog tih vaših ekstremista, do jučerašnjih tvojih sunarodnika i komšija vi ste dobili po guzici nakon našeg izvlačenja. Za tvoju informaciju, svi vi koji ste uspjeli pobjeći i prebaciti se u Žepu i Srebrenicu danas se vodite na sposku ubijenih u Srebrenici, a prava istina je da danas živite u Americi, upravo kao i ti gospodine Gođenjac.

    Stvarno ne znam zašto lažeš da ste pustili zarobljene vojnike? Niko te neće uhapsiti niti streljati zbog ovoga, opušteno samo opušteno. Kada su naši krenuli sa akcijom izvlačenja, koja je otpočela sa maljutkama u ranu zoru i sa munjevitim ulazom pješadije, bježali ste glavom bez obzira.

    Da ti sada ja malo opišem ta se desilo sa zarobljenima. Jedan od zarobljenika je slomio prozor i od prozorskog krila odvalio komad letve i na njoj zavezao potkošulju koju je skinuo sa sebe i mahao sa tom improvizovanom zastavom kao lud da nas ne bi pobili naši. Na taj način smo ima dali znak da se predajemo i uspjeli smo. Znači, to tvoje izlaganje da ste pustili zarobljene je bez veze.

    Navodi da su ta dva snajpera i zakletva bili posle napada na kolonu su apsolutno netačni. Pošto sam sve to preživio, i pošto sam svojim očima vidio kako ste precizno pogađali šofere kamiona pravo među oči, taman da si pucao sa deset metara vazdušne linije nemoguće je tako nešto uraditi bez optičke nišanske naprave.

    Vaš plan napada i cjelo njegovo odvijanje je jasno kao dan. A to je sledeće:

    1. Propustiti kolonu u klanac
    2. Snajperima pobiti vozače
    3. Oboriti balvane na put u samom klancu i pobiti sve što mrda


    Pošto se niste nadali tolikom broju naših vojnika, ubijanje vam je dosadilo a među vama se vjerovatno našao neko pametan ko je pomislio da nas zove na predaju. Neki od naših boraca su se sami ubijali, a svi koji ovo čitaju dobro znaju da ni na ostalim ratištima naši borci su se veoma rijetko živi predavali muslimanima u ruke.

    Sa ovim vašim napadom na kolonu ste napravili ogromnu grešku. Jer, da nije bilo tako niko vas tamo u tom kraju ne bi dotakao, kao i što nije sve dok niste napali kolonu. Da se radilo na vašem uništenju, to se moglo desiti na samom početku ali vi nikada nećete da priznate da vas niko nije uznemiravao i dirao sve dok ne sami ne zaserete stvar.

    Treba napomenuti još jednu stvar! Ni jedan jedini metak nije ispaljen na tebe i tvoje selo, kada smo sa kolonom ušli i prošli kroz selo. Da nas niste dirali ti bi i dan danas sjedio na verandi svoje kuće i živio u miru i nikada ne bi saznao šta su ratne strahote!
    zepa- 73754 - 09.09.2012 : Godjenjac SAD - best (0)

    Još nešto o borbama kod Gođenja


    Pozdrav posjetiocima i uredniku ovog portala. Bio sam odsutan neko vrijeme pa nisam imao vremena da navratim, ali kad se nađe vremena, rado posjetim ovaj sajt.

    Naime, želio bih da se nadovezem na priču "Sarajlije Grand Forks". Tačno je što pišeš da se posle te "zakletve" nalazila dva snajpera na raspolaganju, riječ "zakletva" stavljam pod znake navoda jer je to bila obična farsa, a to se desilo dva mjeseca nakon bitke u Budučinu potoku, što znači da su ti snajperi ratni plijen iz te bitke.

    Kažeš da si bio u toj koloni, i pišeš za zapaljene gume koje su kotrljane na kolonu! Ako si bio tamo, a vjerujem da jesi, onda znaš da je to nemoguće uraditi zbog onako guste šume i rastinja.

    Svojom glavom ti tvrdim da niko sa naše strane nije ništa namjerno zapalio. Tačno je da je ispod kamiona izgorjelo mnogo ljudi, kojima je to ujedno bio i jedini zaklon. Mi jesmo pucali na kamione, da li su se zapalili od toga, u što ne vjerujem, mada je moguće, ali ne znam da li su se zapalili zbog toga. Već sam ti napisao da sam gledao svojim očima kad vaš pretpostvaljeni puca u ljude koji su pokušali da se predaju, a zatim je i sam sebe raznio bombom. Tada je i počelo da gori, pa je moguće da je i njegova bomba zapalila kamion, a zatim se plamen prenio i na ostala vozila... Znam da je tom prilikom izgorjelo mnogo MTS-a i goriva, pa je moje pretpostavke da on nije htio da se mi domognemo tih stvari.

    Opisujem svoje viđenje situacije, onako kako sam ja to vidio. Tu sam bio cijelu noć tog 4. juna, kao i 5. juna do podne. Znam da je to bolno za vas i vaše porodice koji ste sve to preživili, ali vas pitam kako biste vi postupili na našem mjestu?

    Kad smo ubijali, kako kažes, ranjene i zarobljene... Zašto onda pustismo 32 zarobljena iz Gođenja, nikom ni dlaka sa glave nije falila. Previjeni su, nahranjeni, napojeni i pušteni kući. Zašto pustismo 12 zarobljenih na Zlovrhu? Samo su razoružani i pušteni. Zašto pustismo 13 zarobljenih na Žepu?


    Gođenac,

    tvoje priče, poput onoga "vaš komandat pucao u vaše vojnike" te "Srbi sami sebe ubijali" zatim "bomba zapalila kamione" ima dosta nelogičnosti i naglabanja sa tvoje strane. Ukoliko si bio tamo, a vjerujem da jesi, znaš i sam da u borbi uglavnom misliš na svoju glavu i svoju bezbjednost pa, kada se sve završić, većina boraca se sjeća jako malo detalja. Da te podsjetim i na to da je 4. juni bio tvoje "vatreno krštenje".

    Opis nekih detalja sa tvoje strane me podsjeća na loš američki film koji je izgubio osjećaj za realnost.

    Ukoliko je akcija muslimana dobro pripremljena, a vjerujem da jeste, sasvim je moguće da ne neko od tvojih očistio jedan dio terena kako bi se niz nizbrdicu mogle gurnuti gume - koje mogu da budu veoma praktične u noćnoj borbi. Prema tome, ni ova tvoja primjedba nema baš neku čvrstu osnovu.

    Inače, tvoje pisanje je do sada bilo dobro, ali bih te zamolio da više ne špekulišeš.
    zepa- 70987 - 24.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Žepa i stradanje kolone


    Pozdrav svima,

    Gođenjac, vidiš dobro si rekao, ne zna se kome je bilo gore. Ništa se tada ne bi dogodilo da ne dođe do napada na kolonu. Rekoh ti da sam pronašao svjedočenja Srbina Todorović Milorada i muslimana Lilić Smaila. Iz njihovog svjedočenja koje je približno tvom i mom i ti i ja smo propustili neke događaje što je sasvim normalno jer nismo svi mogli biti u isto vrijeme na istom mjestu. Sad ću da ubacim jedan članak iz Smailovog svjedocenja:

    "Then the oath was signed and all conscripts were obliged to do it, so I did it too. Then I was sent to work, and I had to do physical labor. At that time the unit in our area had two snipers carried by Kamenica Hamza and Čardaković Emin. Ridžail Ramiz, Džebo Rahman, Muratović Hamed and Lilić Nasko were distinguished for their extremism. "

    Vidiš ovdje on navodi da poslije zakletve i njenog potpisivanja bio je raspoređen u radni vod. U to vrijeme u jedinici su bila dva SNAJPERA jedan je bio u rukama Kamenica Hamza a drugi kod Čardaković Emina. Takođe navodi pomenute osobe koje su bile poznate po svom ekstremizmu. Smail ovdje takođe opisuje do samih detalja kako se odigrao napad na kolonu, izgleda nije izostavio ništa.

    Meni lično je pomogao, kao i ti, da nađem sve što me je interesovalo. Čitajući njegovo svjedočenje vratio mi je kompletnu sliku svega. Od prvog do zadnjeg dana. Kao što sam naveo u takvoj situaciji kad se nađe čovjek teško je skontati gdje si, šta si, kuda... Zahvaljujući njegovoj priči ja sam zaključio da sam prošao kompletno stradanje kolone, od zadnjeg dijela do prednjeg pa u šumu pa iz šume na njen rub pa nazad u šumu.

    Za zarobljene u školi, niko stvarno nikada od tih zarobljenih nije rekao ništa loše o odnosu prema njima kao što sam i naveo. Ali je bilo lošeg odnosa prema zarobljenim koji su ostali dole na mjestu stradanja. Ako si pročitao svjedočenja Lilić Smaila, sve će ti biti jasno. Možda nisi bio tu u to vrijeme. Evo i još jedno Smailovo svjedočenje o paljenju:

    "I have heard that during this struggle Sarija Nuhanović, from Brložnisk, set a car tire on fire and threw it among army vehicles, what caused vehicles in convoy to burn. "

    Kaže da je Sarija Nuhanović iz Brložnika zapalio automobilske gume i kotrljao ili bacao ih prema vojnim kamionima što je izazvalo paljenje konvoja.

    Spomenuo si da ne znaš ništa o paljenju dvanaest zarobljenih. Kažeš da sam ja to negdje čuo, tačno je čuo sam to prošle godine, ima snimak na youtube, isti taj snimak je Željko Tomić postavio na ovaj forum na stranici Žepa, pa ga pogledaj.

    Za HELIKOPTER, da bio je jedan, sanitetski sa oznakom crvenog krsta i prebacio je najteže ranjenike do bolnice u Sokocu. Nije se vraćao tamo vamo samo je obavio jedno letenje.

    U svjedočenju Lilić Smaila, on navodi da je Čardaković Ramo na kraju svega izjavio da je napad na konvoj bio greška i da to nisu trebali da urade.

    Poslije svega što sam pročitao u vezi tog svjedočenja, našao sam se u svemu tome kao i istinu.

    Sve sumnje i priče o prodaji Srba, te namještaljki da bi se ubio neki Elek, ili to da nas je Dragan Šuka odveo na klanje meni više ništa ne znače nakon pročitanog svjedočenja od Todorovića i Lilića. Ako je neko uspio da pročita njihovo svjedočenje sve će mu biti jasno kao i meni samom šta se tu desilo. Dogovor je bio da prođe kolona no međutim , došlo je do napada i dalje se zna...

    Napadi na konvoje su tada bili učestali u svim djelovima Bosne. Sjetimo se samo Dobrovoljačke, Tuzlanske, pa i ove Žepske kolone. Negdje u isto vrijeme se desio i napad na kolonu kod Šekovića, ili gdje već to bi.

    Rat je već bio počeo a mi Srbi smo se do tada uvijek držali oko puteva i kolona. Sam početak rata niko nije toliko vodio računa kako se ide u konvojima i kako se oni obezbjeđju pa smo našim životima plaćali prolaze.

    Poštovani,

    vjerovatno misliš na napad na kolonu kod Konjević Polja.
    zepa- 70944 - 23.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Žepa i stradanje kolone


    Gođenjac,

    evo ti i spisak od tri grupe koje su izvršile napad na nas, tj. kolonu. Možda ćeš se i prepoznati u nekom od navedenih.

    Za sve ljude dobre volje koje stvarno interesuje Istina o Žepi otiđi te na web stranicu: "Crimes against Serbs in Zepa" i naćićete istinu. Ja sam je pronašao nakon toliki godina, na toj stranici imate svjedočenja srpskog borca Tomić Milenka koji je ranjen od strane muslimana, ali je Božijom pomoći ostao živ. Muslimani su mislili da su ga ubili. I takođe svjedočenje muslimanskog vojnika čije je ime Lilić Smail. Pogledajte i pročitajte!

    Evo i spiska pripadnika tadašnjih Zelenih beretki koji su izvršili napad na kolonu u svjedocenju Lilić Smaila, se navodi tačno ko je šta radio. Gdje god da se nalaziš hvala ti Smaile, našao sam poslije dvadeset godina odgovor kako se to sve odvijalo, takođe se zahvaljujem Gođenjcu koji se javio na ovaj naš forum pa ujedno i mene zainteresovalo sve ovo.

    The second group, from the direction of Gođenje, was led by Šehić Kurem and Nesib Mulić, and the following participated in the attack:
  • Ćurić Zejnil,
  • Lilić Bajuzin,
  • Lilić Zajko alias Žuti,
  • Lilić Sejdalija,
  • Lilić Selim,
  • Džebo Hajrudin,
  • Lilić Safet,
  • Omerspahić Abid,
  • Lilić Soćan,
  • Kulić Hasib,
  • Lilić Sejo,
  • Hodžić Ibro,
  • Lilić Šefik,
  • Džabo Ismet,
  • Lilić Remzo,
  • Podžić Edhem,
  • Podžić Ramiz,
  • Džebo Suad,
  • Lilić Ibrahim,
  • Džebo Nedžad,
  • Muratović Nedžad,
  • Omerspahić Agonja,
  • Muratović Safet,
  • Smajić Zahid,
  • Kamenica Hamza,
  • Avdić Suad,
  • Kamenica Mujo,
  • Omerspahić Mehmed,
  • Kamenica Ahmet,
  • Lilić Zajko,
  • Avdić Besim,
  • Avdić Zenadil,
  • Šahić Elsadet,
  • Lilić Nasko,
  • Muratović Hamed,
  • Džebo Rahman,
  • Muratović Emin,
  • Nakić Hasan and his brother
  • Avdić Meho alias Pero,
  • Žigić Nijaz,
  • Džebo Mušan,
  • Žigič Rasim,
  • Lilič Himzo,
  • Žigič Zajim,
  • Lilič Abid,
  • Omerspahič Hurija,
  • Džebo Meho,
  • Omerspahič Nusret,
  • Curič Mehmedalija,
  • Lilič Ahmet and
  • Muratovič Dževad alias Ćiro.

    The third group, from the direction of Brložnik village, was organized and commanded by Mujkič Hamed alias Hajva, and the following participated in the attack:

  • Mujkič Hasib,
  • Mujkič Muhamed,
  • Mujkič Ahmo,
  • Mujkič Mehmed,
  • Mujkič Himzo,
  • Nuhanovič Sahman,
  • Mujkič Kadija,
  • Nuhanovič Hamzo,
  • Mujkič Ibrahim alias Alkan,
  • Ferlak Hajrudin,
  • Nuhanovič Sabrija,
  • Nuhanovič Mustafa,
  • Nuhanovič Neil,
  • Nuhanovič Mevludin,
  • Nuhanovič Jusuf,
  • Nuhanovič Meho,
  • Nuhanovič Sarija and
  • Mujkič Selman.

    The fourth group, from the direction of Stoborane and helped with people from Podžepolje was led and commanded by Ibro Čardakovič, and the following participated in the attack:

  • Čardakovič Ramiz alias Zoran,
  • Čardakovič Alsad,
  • Čardakovič Safet,
  • Jusufovič Rašid,
  • Bitič Mujo,
  • Ridžal Ramiz,
  • Sejfič Sead,
  • Gušič Ramiz alias Cajner,
  • Hodžič Hasan,
  • Hodžič Zejnil,
  • Hodžič Alija,
  • son of Zaim,
  • Hasanovič Ekrem,
  • Džebo Himzo,
  • Ivojevič Jusuf,
  • Čardakovič Emin alias Braco,
  • Jusufovič Hajrudin,
  • Hodžič Hamdija,
  • Hodžič Zejnil,
  • Hasanovič Salko and
  • Kreštalica Mehmed.
  • zepa- 70941 - 23.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Žepa i stradanje kolone


    Pozdrav svima!

    Gospodine Gođenjac, u svom prvom obraćanju kažeš ovako:

    "Istina je jedna i svi zaslužuju da je znaju!"

    Ako tako misliš, hajde nam bar ispričaj do kraja i onako kakva jeste. Ovi dana sam krstario po raznim dokumentima. Kažeš da ste izveli spontani napad, da naš komandir ubija naše borce... Bio si tamo kažeš, a ja pronađoh još jedno svjedocenje borca VRS, i u njemu nema puno razlike između mog i njegovog, samo što je on uz pomoć Boga ostao živ iako je sa podignutim rukama i bačenim oružjem izašao pred vas. On je to sve bolje opisao, a o vašem lijepom odnosu prema zarobljenim Srbima pročitaj moj sledeći članak. Pored svog imena Gođenac, dodaješ i SAD, pa pomislih kad si već u SAD engleski ti neće biti problem.

    According to obtained evidence and insinuations, the main organizers of the attack on VRS military convoy, of killing the wounded and the captured, and finally of massacring and burning down of corpses were:

    1. Čardaković Ramo,
    2. Šahić Hurem,
    3. Lilić Nasko,
    4. Kačević Edhem,
    5. Palić Avdo,
    6. Mujkić Hamed,
    7. Jusufović Rašid,
    8. Ridžal Ramiz,
    9. Džebo Rahman,
    10. Muratović Hamed,
    11. Čardaković Emin,
    12. Hulovac Benjamin,
    13. Omanović Hasib and
    14. Dizdarević Ago


    ...(other data on these persons are stated in the explanation of the charge). They have, contrary to regulations of the Geneva Convention on Treatment of War Prisoners from 12/08/1949, ordered murdering and murdered helpless wounded and captured soldiers, committed sacrileges and burnt their corpses, for what there is photo documentation under Nos. 1-13 and reports of pathologist. In most of the cases it was impossible for experts to determine the cause of death and even to identify 9 bodies, which were greatly damaged by burning.


    ZA tvoju informaciju dvojica koji su najviše mučili i ubijali ranjenike su:

  • KAČEVIĆ EDHEM
  • LILIĆ NASKO

    Gođenjac, šta god ti pokušavao ovdje da dokažeš, žao mi je ali to je neko mnogo prije mene i tebe odradio. Zato kad si ovdje na ovom sajtu bar nam napiši detaljnije o svemu ako hoćeš.

    Pozdrav i hvala na javljanju!
  • zepa- 70935 - 23.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Haški tribunal


    THE ACCUSED: (Interpretation) Thank you, Mr. President.

    Because of this answer, we have to go back once again to the causes of the conflict.

    MR. TOLIMIR: (Interpretation) Q. Witness, Mr. Fortin, I would like to ask you to look at 24 paragraph 3 of this report. Could you please see who it was that first 25 started the conflict in Zepa? I quote:

    Page 3272

    "On the 4th of June, 1992, a military convoy under the command of Major Dragan Suka moved from Pale to Zepa to relieve the JNA garrison. The convoy was ambushed by local Green Berets and the Patriotic League on the way to Zepa. In the ensuing fighting, the VRS sustained heavy casualties, including 45 soldiers killed and 31 wounded. The JNA garrison in Zepa was wiped out too. The operation was a defeat for the Bosnian Serbs."
    zepa- 70850 - 22.06.2012 : Paljanin Pale - best (0)

    Stradanje kolone na Žepi


    Da li je istina da su se neki vojnici ne želeći da padnu u ruke muslimanima bacali sa stjena. Mislim da se to događalo 5 juna. Radi se o manjim grupicama vojnika koji su daleko pobjegli od samog mjesta napada.
    zepa- 70847 - 22.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (2)

    Žepa i stradanje kolone


    Gođenjac, pozdrav za tebe i sve ostale koji prate ovo. Na samom početku priče si se javio i objavio da ti je drago da sam se javio i da ti i ja imamao mnogo toga da razmjenimo, ali nažalost moram priznati da sve što sam ja naveo i pitao te za tvoje iskustvo ti na to ne odgovaraš u potpunosti. Naravno to je tvoja dobra volja i tvoj izbor. Držiš se komandira kojeg si vidio kako ubija borce iz tetejca k'o pijan za plot. Eto, ja te još jednom pitam ako možeš da nam svima kažeš šta ti znaš o slijedećem a to je:

  • Da li je Murat Šabanović bio tu i dogovarao razmjenu?
  • Da li je postignut sporazum o prolazu kolone?
  • Da li znaš išta o navedenom šumaru koji je bio vodič izvidnici?

    Nemoj ovo da shvatiš kao neko ispitivanje, odgovori ako želiš, ovo sam ponovo napisao jer sam u svom prijašnjem javljanju pisao o ovome ali nisi dodavao nikakve komentare ili odgovore.

    Pisao sam takođe da ako možeš i ako se sjećaš komandira koji je pucao po borcima, da ga i opišeš. Bilo kakav detalj će pomoći. Sam kažeš da i dan-danas imaš njegov tetejac, pa ako si ga već uzeo od njega onda bi se mogao lako sjetiti kako je izgledao.

    Šta god ti odlučiš i bilo kakav odgovor da daš to je tvoja lična odluka i to ti niko ne može osporiti.

    Kada ste nas prvi put pozivali na predaju još uvjek nisam prešao u šumu. Tačno vrijeme ne znam, ali bilo je negdje između podne i tri sata. U takvoj situaciji je teško misliti i sjetiti se vremena. Nije bilo jutro kao ni kasno veče. A zašto smo se bojali predaje, lično moj razlog je način na koji ste prvi put pozvali na predaju a to je glasilo ovako:

  • "Četnici, predajte se sve ćemo vas poklat'".

    Budi realan pa reci da li bi se ti predao da je situacija bila obrnuta i da je glasilo:

  • "Balije, predajte se sve ćemo vas poklat'".

    Dobro sam ovo čuo i bilo je vrlo blizu, glas je bio od nekog mlađeg sigurno, to se može ocjeniti po boji glasa lako, a isto tako i koliko ste bili udaljeni, vrlo, vrlo blizu. To o blizini si nam već objasnio i hvala ti na tome.

    Između svega javio se i dezerter koji sam sebe tako naziva, i vidiš da ima i novi informacija. Dezerter navodi da je ovo bilo namješteno nekom Eleku, a Novica se sam javio, komandir koji nije pitao borce šta misle o tome, sve bolje od boljeg. Mislio sam da napustim ovu priču o Žepi ali izgleda postaje zanimljivije.

    Između svega ovoga veliko hvala Željku Tomiću koji i pored svojih obaveza nađe vremena da sve ovo poreda, sortira i šta već sve radi... ŽELJKO, HVALA TI.
  • zepa- 70790 - 22.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Žepa i stradanje kolone


    Nisam nikakav ratni ekspert, bivsi komandir, ili neki bivsi borac pod znacima navoda "RAMBO". Sudbina me odvela na Pale i u taj predio Zepe gdje i mnogi ostavise svoje zivote. Napisao sam u prvi devet clanaka koje je Zeljko sortirao i poredao po brojevima od 1-9, ovom prilikom hvala Zeljko!!!, reko napisao sam kako sam ja to sve prezivio.

    Godjenjac, bio si tu i ucestvovao u svemu tome, vjerujem da si imao sto puta bolju preglednost na sve nego bilo ko od nas. Spomenuo sam a da vise i ne duljim i ne spominjem to stalno zadnji put cu to da spomenem sada, mi koji smo bili u koloni bez obzira bio to prvi ili drugi dio nismo imali blage veze odakle pucate. Vidio si i sam da je nastala opsta panika. Zato sam ti se i javio. Mene licno je interesovalo, kao i sada odakle ste nas gadjali. Objasnio si mi da su bili prirodni zakloni, i da se izvodilo sa udaljenosti od 50-100 metara zavisno o kom djelu se govori. Po mojoj procjeni mislim da ste sve izvodili sa desne strane kolone. Znaci kad se predje most pa u pravcu kretanja kolone tj, prema sumi, mislim da ste bili sa desne strane. Mene licno to zanima. Gdje god da ste bili, dobro ste se zaklonili. Pokusavao sam da provalim odakle pucate ali bez uspjeha. Interesujeme , i slijedece zasto niste nastavili sa daljim zarobljavanjem i likvidiranjem nas koji smo pobjegli u sumu, jer smo i u sumi ipak bili 100% okruzeni.

    Takodje pozdravljam tvoje javljanje na ovu temu. Eto to su ti dogadjaji koji mene zanimaju, ako mozes da mi to malo pojasnis i nista vise.

    Bio si tamo, kao i ja ucestvovao u svemu i kao sto reko imao si sve kao na dlanu. O vasoj poziciji govore i svi oni precizni pogodci. Da je neko od komandira pucao po nasima ti si sve to gledao i vidio , to je ipak nesto novo za sve nas. Poznajem dosta boraca koji su bili zarobljeni i razgovarao sam sa njima prije dva dana njihov odgovor je bio slijedeci:Jebite se svi vi koji o tome pisete, zaboli nas dupe i za Zepu i za rat, Jedan mi rece"kad budes dolazio navrati brate na po jednu da popijemo a zajebi rat. " Malo se ljudi osvrce na prosli rat, pogotovo borci koji su ga prezivjeli. Mozes li da se prisjetis kako je izgledao ili kakva mu je bila uniforma. Sjecam se sve trojice , Dragan Suka, Jokic Novica , Pavlovic Zdravko , sve trojica su imali uniforme razlicite. Tako ako se sjecas , mogao bi tacno znati o kome se radi. Takodje znam da je jedan od njih trojice imao i pistolj 7, 65 a druga dvojica pistolje 7, 62 ili tetejac koji spominjes. Tako ako mozes da se prisjetis uniforme i lika i ako se sve uklapa potvrdit cu tvoje izlaganje. Kad si vec sve gledao , pa sta bi sa tim komandirom na kraju svega ubili se sam, ili je ubijen od strane pripadnika TO zepa?

    Godjenjac , hvala na dosadasnjem javljanu i eto ako mozes da mi odgovoris na stvari koje mene interesuju. kao sto reko nisam nikakav ratni expert , niti nesto istrazujem, bio sam tamo , prezivio sam , to su gore navedene stvari koje mene interesuju.

    Na samom pocetku pisanja moji dozivljaja sa Zepe, iste komandire sam nazivao "pametnjakovicima". Odakle njima tada ti njihovi cinovi i ko im dade je ne znam. Sjecam se da jedan nije ni imamo nikakve cinove prije odlaska u Zepu. Krivica se pripisuje Draganu Suki, vjerovatno jer je on jedini prezivjeli komandir. Sta bi s tim Draganom ni dan danas ne znam, niti me interesuje. Za jednog od dvojice koji su poginuli na Zepi tog 4 juna, sam zivi svjedok i gledao sam kada je po samom pocetku rata dolazio pred kuce ljudi koji su izbjegli iz Sarajeva na Pale i razgovarao sa njiman preko nisana. Dodje covjek pred kucu parkira Ladu nivu, izadje napolje nasloni onaj vojni snajper na krov od lade i uperi prema domacinu i ispituje tu javno , ko je odakle dosao i sta misli dalje. Zasto oruzje upereno prema Srbima iz Sarajeva to je samo njegov bolesni mozak tada znao.

    Pozdrav!!!!
    zepa- 70732 - 21.06.2012 : Godjenjac SAD - best (0)

    Pozdrav za Sarajliju


    Sarajlija, pročitao sam sve tvoje tekstove i jako mi je žao što si sve to preživio 4, 5. i 6. juna te kobne 1992. godine, ali vjeruj da ni meni ni mom narodu nije bilo ništa sjajnije. Ipak, o tom potom, jača sila, sila zvana politika...

    Imam par odgovora na tvoja pitanja, par pitanja, par sugestija, pa ako si covjek, a predpostavljam da jesi, nadam se da ces i ti odgovoriti na moja pitanja.

    Prvo nešto po pitanju brašna. Tačno je da smo dobili 50 tona brašna i 1500 litara nafte za razmjenu, ali ne za vaše poginule borce. Za njih smo dobili 300 muslimanskih civila iz Rogatice. Brašno smo dobili za 9 zarobljenih vojnika JNA koji su zarobljeni na koti Žep, ili Crna Rijeka, vjerujem da si čuo za tu kotu.

    Drugo, vjeruj mi da smo imali samo jedan snajper, a i taj je kupljen od komšije Srbina sa Jelovaca za 1500 DM. Drugi snajper je "zarobljen" 5. juna. Kažem "zarobljen" jer se vaš pripadnik sam predao sa snajperskom puškom, RAPOM municije, i to u dijelu, ako se sjećaš kad ste prošli prvu barikadu i ušli u prvo muslimansko selo Stoborani, nakon čega se nalazi šuma do sledećeg sela, tj. mog sela Gođenja. Našli smo ga između ta dva sela, ili bolje rečeno on je nas našao i predao se, zalutao čovjek. Inače, bio je s Pala i pobjegao je iz kanjona. Ostavio je vas i došao tu, predao se, a kasnije je pušten u roku od pola sata u pravcu Jelovaca, tačnije u pravcu kuće onog domaćina Dušana, koji vas je upozoravao da ne idete dalje...

    Treće, nije istina da je u nekoj štali zapaljeno ne znam koliko živih ljudi, to si ti čuo od nekoga. Ako smo već palili i ložili vatru, zašto ona 32 zarobljenika odvedosmo u Gođenje u školu? Što i njih ne zapalismo?

    Žepu nisi moga ni da vidiš jer ste bili mnogo daleko od nje.

    Spominješ neke helikoptere koji su vozili ranjenike, samo me jaro zanima koje bio pod vecim strahom, vecom panikom JA ili TI, jer sam bio iznam asfaltnog puta HAN PIJESAK - GODJENJE, u onoj šumi iznad visoravni, imao sam pogled ko na dlanu, tačno je što kažeš da nisi nikad vidio više vojnika VRS na jednom mjestu, to te podržavam, ali je nisam čuo taj dan a kamo li vidio helikopter a morao sam ga bar čuti. Zbog toga mislim da helikoptera nije ni bilo.

    Spominjes gubitke na našoj strani. Tačno je da su nakon toga popaljena naša sela i pobijena stoka. Uništeno je sve ali smo u periodu od 4 do 6 juna imali samo 3 mrtva i 5 ranjenih.
    zepa- 70524 - 20.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Žepa i stradanje kolone


    Danas sam pročitao ove članke koji su navedeni u Rratnom dnevniku Žepa. Moram reći da poslije svega "jer sam preživio sve to" ovde se u tom dnevniku nenormalno laže. Istina je jedna i jedina, ko ce je kako prihvatiti to je lična stvar svakog pojedinca. Moram reći da borbe u Budučinom potoku nisu bile kako se navodi, konstante u manjim prekidima, pa onda opet. Vi ste presjekli kolonu, pobili ljude na brisanom prostoru. Sačekali ste nas sto bi se reklo partizanski. Pogibija i ranjavanje naših ljudi se dogodila u ta 2-3 sata borbe. Pred samo veče ste zarobili opkoljene. Poslije toga sve dok nije došlo do našeg izvlačenja nije bilo nikakvi dejstava.

    Pa evo čitajuci taj "Ratni dnevnik Žepa", naiđoh i na podatak da nisu bili samo stanovnici sela. Bilo vas je mnogo i iz Višegrada, što ne izostavlja mogućnost da je tu stvarno bio i Murat Šabanović. Iz priloženog se vidi da je ipak bilo pregovora o prolasku kolone jer je vaš kurir i dobavio tu poruku u komandu TO Žepa.

    Evo još jednog članka iz "Ratnog dnevnika Žepa":

    Tenk koji su izgubili, uništen je u trenutku kad je pokušao da pređe prepreku na putu (stablo bora oko 15 kubika) gdje je i ostao. Zarobljeni vojnici su navodno pričali da im je pretpostavljeni Pavlović naređivao da izvrše samoubistvo koje je već počinilo više od četrdeset vojnika, te da su naočigled naših branitelja sami sebe uništavali jurišajući naprijed. Pored vozila JNA u krvavi pohod su bila uključena i civilna vozila kao i privatni kamioni domaćina sa Pala i Sokoca, o čemu govore civilne registarske tablice. U krvavim, ali i herojskim borbama naših branitelja prvo su ranjeni: Sead Sejfić i Jusuf Ivojević, tj. u prvim sukobima na Rizi (4. juna), prije ulaska u Budučin Potok, da bi naredna dva dana (5. i 6. juna 1992. god) svoje živote za odbranu Žepe dali sljedeći branitelji: Hamid Divović - iz sela Oškoplje kod Rogatice; Samedin Zimić; Zejnil Čavčić; Meho Čavčić; Edin Karčić iz Višegrada, dok je teže ranjen Zafer Lilić (kuglom PAM-a u glavu), a lakše je ranjen Rešid-Rešo Hodžić.

    Pored ljudi koji su u odbrani svojih porodica i kućnoga praga za slobodu dali i svoje živote ili zadobili vječne i bolne ožiljke, kao i svih ostalih koji su stali kao čelični bedem na put dušmaninu, treba znati i to da je izuzetno mnogo zaslužan i čovjek koji je posjekao bor na kome se "okliznuo tenk". Mehmed Zimić je u vrhuncu borbe, motornom pilom presjekao bor koji je pao ispred tenka T-55 koji je pokušao preći preko i tu je ostao uništen. Njegova hrabrost je bila neizmjerno velika u trenucima kad je čekao da tenk priđe što bliže, da ga iznenadi i zbuni dok je granatirao teren ispred i oko sebe.

    Jezivo je sjetiti se toga pakla i oružja koje je srpsko-četnički agresor upotrebljavao. Tu jezu nadilazila je i pojačavala borba naših patriota koji su im stali na put, koji su zaustavili agresora u njegovim krvavim namjerama.

    Teško je opisati neprekidne odjeke koji su se satima poput huke olujnih vjetrova praćenih jakom grmljavinom, razlijegali žepskim šumama. Bilo je i malih pauza, pa ponovo ispočetka. I tako tri dana... Pojačanje koje im je dolazilo (5. juna oko 15:00 sati) iz pravca Han-Pijeska, preko sela Jelovci, na svom putu preko našeg sela Stoborani, uništavalo je i ubijalo sve pred sobom.
    zepa- 70517 - 20.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (2)

    Žepa i stradanje kolone (1)


    Ovo je jedna priča koju sam pronašao u "Ratnom dnevniku Žepa, a koja govori o "spontanom" napadu na kolonu.

    Odgovor: Žepa - Ratni dnevnik prije 2 Godina, 9 mjeseci

    Zaprječavanje puteva prema Žepi

    Četvrtak, 4. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

    Tog kišovitog i tmurnog jutra boravili smo iznad Jelika (planina Bokšanica), kad je oko deset sati urlanje snažnih mašina preraslo u topovsku kanonadu praćenu raznim kalibrima ostalih oružja i oruđa iz pravca Han Pijeska. Po našoj slobodnoj procjeni borbe koje su nastale i nisu prestajale, dogodile su se oko sela Brložnik. Nismo bili puno pogriješili. To nam je kazao kurir Nedžad Bajić, koji je upravo došao do nas sa još nekoliko ljudi koji su nosili motorne pile, sjekire i kanistere sa gorivom. Ubrzo smo saznali šta nam je raditi, jer nas je Nedžad upoznao sa zbivanjima i donio poruku u kojoj je glasilo da hitno moramo zapriječiti puteve koji vode prema Žepi. Reče nam je da mu je prenijeto da su četnici 3. juna kasno poslijepodne, tražili saglasnost od TO Podžeplja da prođu do objekta JNA kod Žepe. Tako su ovi iz Podžeplja prenijeli informacije oficirima u TO Žepa, na što se digla opća mobilizacija. Detalje nismo znali, kao što ne znam ni sada, jer nisam u Štabu.

    Dok su borbe trajale, cijeli dan suprotno od nas na drugom kraju Žepe, mi smo energično zapriječili put Rogatica - Žepa obarajući velika stabla drveća preko puta. Pored toga, iskopali smo duboko cestu po njenoj širini i ponešto minirali, računajući da se eventualni nasrtaj tenkova i vozila može usporiti za duže vrijeme. Cijelo vrijeme dok smo to radili mijenjali smo se, tako da su jedni kopali ili sjekli, dok su drugi čuvali i obrnuto. Bile su tu i izvidnice koje su nas koncem dana obavijestile da Srbi oko Borike ne izvode nikakve pokrete ili pregrupisavanja.

    Razmatrala se tog dana i noći varijanta pružanja pomoći suborcima na drugom kraju naše teritorije, ali se nije mogao ostaviti naš teren, zbog činjenice da su napali Žepu, a gdje će još pokušati to su samo oni znali.
    zepa- 70479 - 19.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (2)

    Žepa i stradanje kolone


    Kako kaže naš narod, nikad ne reci nikad. Vi ste bili na dobrim položajima i mjestima tako da ste bili u mogućnosti da gledate sve što bi rekli odozgo. Među nama je zavladala opšta panika i haos. Imali ste pregled na sve što se događalo.

    Niko vas lično nikada nije osuđivao za sve što se desilo. Uvjek se stradanje kolone pripisuje Draganu Šuki, koji i jeste jedan od komandira koji su nas odveli u klanac. Mi obični vojnici nismo znali ni gdje je to ni kakav je teren, ni ko tamo živi. Sa Draganom Šukom su komandovali zajedno, Jokić Novica i Pavlović Zdravko. Možeš li se prisjetiti kako je izgledao komandant koji je okolo pucao sa pištoljem?

    I na kraju, imaš li ikakvih informacija da li je bio dogovor o mirnom prolazu ili se to nikada nije ni dogodio.

    Za pomenute rovove kažem ti da sam išao u obezbjeđenje okoline dok se most popravljao, i na samom raskršću, sjećam se da put preko mosta odvaja desno kad se dolazi iz pravca tvoga sela, a jedan ide lijevo. Na tom mjestu sam otisao znaci lijevo od puta i ušao u šumu nekih možda dvadeset do trideset metara a možda i manje i naišao sam na neku vrstu rova ili zemunice. Sjećam se dobro da je vatra tek bila ugašena, u rovu od dasaka napravljen je krevet ili klupa, pokrivena ponjavom, i u samoj blizini rova a bila je tu i plinska boca narandžaste boje zapremine tri litra, dobro se toga sjećam.

    Kažeš da se napad desio sasvim spontano, ali jedna je istina da su oklopna vozila kao i druga vozila koja su bila u prvom djelu za koja ti kažeš da su propuštena u šumu i tamo bila spriječena na dalji prolaz, jer se prvi tenk nasukao na balvane i proklizao pa se nije moglo proći dalje. To mi govori da su i ti balvani već bili postavljeni prije našeg dolaska. Most je bio onesposobljen a ne uništen. Grede su bilo ostavljene pored samog mosta, kao namjerno, da li zbog vas u slučaju da vam most ponovo zatreba ili je možda zbog nas da se nekome da neki znak da ste tu.

    Ako imaš vremena opiši i ti kako se sve to dogodilo.

    U svakom slučaju, hvala ti na javljanju. Nas su poslije te bitke svi i onako ismijavali, rekli su nam da je bolje da ćutimo i nikada to ne spominjemo. Kažu sačekali vas mještani i naprašili vas momački. Tačno je da ste nas sačekali i dobro nprašili. U svakom slučaju bili smo ljudstvom i tehnikom 100% moćniji, a dozvolili smo da nas tako udesite. Stvarno jedna velika sramota, ali i istina. Panika i vaš iznenadni napad su odradili svoje.

    Ako nadjes vremena napisi ponešto, kao sto si i sam rekao istina je jedna i svi zaslužuju da je znaju.

    Pozdrav
    zepa- 70465 - 18.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Žepa i stradanje kolone


    Dugo se, nakon ovog jada, među borcima pričalo da je starac kojeg sam naveo na početku price, a koji je bio sa još par muslimanki na samom ulazu u selo držao štap u rucu, i za svaki prođeni kamion i tenk, pragu i transportere bilježio na taj stap i nakon našeg prolaska to je navodno bilo dojavljeno dole vama u klanac.

    Da opet ne dođe do zabune, navodim da se ovo pričalo poslije svega što se desilo, pa ako znaš nešto o ovome i ako je tačno ne bi bilo loše da napišeš.

    Nakon svih ovih godina, kada se sve ponovo slučajno vrati u glavu, nikada mi neće biti jasno zašto se niste vratili u šumu gdje smo pobjegli i nastavili sa napadom? Kako to da ste samo par nekih balvana i eksplozivni naprava bacili na nas i ostavili nas na miru. Nikada mi neće biti jasno, pobili ste mnoge naše borce, pozarobljavali ste ih pa ste tu stali! Niste bili uopšte uporni u tome da i nas u šumi likvidirate do kraja.

    Sve ovo se odigralo u nekih 300-500 metara, a nas iz šume posle svega svi zaboraviše. Kao što sam i pokušao da objasnim, u šumu uđu i više se iz nje niko ne vraća. I ja sam uspio da se izvučem u šumu. Ušao sam i unutra mir, tišina, sve pogašeno. Ljudi leže mirno oko kamiona i stabala, a napolju na brisanom prostoru borba za goli život. Hej, ljudi umiru na samo 300 metara od nas a ovde u šumi se ništa ne dešava?

    Kao da vam je neko rekao to je to dosta je, mi smo ovde završili.

    Istina je da su dejstvovali avioni, ali ni blizu nas. Nama je rečeno da je iz pravca Žepe krenula velika grupa vaših boraca i da su ih u tome avioni spriječili.

    Ako je to, kao što si naveo, sve počelo spontano, a mi tako naivno uletili u zamku, izvinjavam se svima na izrazu "najebasmo i mi i vi" i to za šta - na kraju nizašta.

    To je mnogim borcima VRS bio i prvi okršaj, ljudi su se uspaničili i počeli da bježe na sve strane, niko nije pružao otpor samo je svima bio cilj da se sklone sa tog prokletog brisanog prostora i iz te zamke, da se sklonimo ni sami ne znamo gdje. Nekako smo, može se reći, svi bježali za tim tenkom i pragom, oni u šumu a mi za njima.
    zepa- 70464 - 18.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (1)

    Žepa i stradanje kolone


    Nigdje nisam naveo da ste pobjegli nemajući vremena da pobijete zarobljene. A da ste pobjegli, to jeste!
    Kada ste okružili ljude koji su ostali u drugom djelu kolone i pozivali ih na predaju sama sreća što se među borcima našao jedan pametan i predložio ljudima da se predaju. Citiram njegove riječi:

    "Ajde ljudi da se predamo, možda imamo neke šanse da ostanemo živi. Ovako ćemo se svi poubijati i nemamo nikakvih šansi, ako se predamo možda i preživimo!"

    Prije predaje rekao je ljudima da povade udarne igle iz puška, sva postojeća dokumenta da poderu ili bace, jer je mislio ako i dođe do ubijanja da nas bar ne ubijaju našim puškama. Jedan od veliki razloga što su se predali je i to dok su bili u okruženju oko kamiona tako ste ih precizno gađali da koji god dio tijela pomjere taj dio je bio i pogođen. Žao mi je što nisam u trenutnoj mogućnosti da stupim u kontakt sa pojedinima ljudima pa da vam sami to kažu. A nadam se da ću i to uspjeti jednog dana.

    Zarobljeni navode da ste pojedino naoružanje koje ste tada pokupili od mrtvih i zarobljenih, po njihovim ocjenama prvi put vidjeli u životu. Kada ste ih odveli u školu, tamo je nastala galama i vriska, čak su neki tražili da ih izvedete napolje i skinete gole da navodno otkrijete da li Srbi imaju repove. Međutim sva ta galama prestaje, pojavljuje se neko od komandanata Armije BiH i smiruje situaciju. Ista osoba ulazi među zarobljene i pita da li među zarobljenim ima neki komandant. Svi su ćutali i javio se pokijni Desimir Petronić. Izveli su ga i nije se pojavljivao par sati. Nakon izvjesnog vremena se vratio i rekao svima:

    "Ljudi ne bojte se, nikome nece vise faliti ni dlaka sa glave, niko nas ne smije dirati, zamijeniće nas za brašno. Kažu od kako je rat počeo nemaju brašna. I sreća naša da smo se predali, svi preostali su pobijeni. Svi do jednog!"

    Čovjek sa kojim je pregovarao, a bar njemu tako rečeno, bio je Murat Šabanović. I zarobljeni su tu boravili do dolaska naših snaga koje su nas izvukle.

    Jednu grupu zarobljenih ste navodno odveli u neku štalu, možda to i jeste ta grupa koju Gođenac navodi, i kaže da su izvedeni iz sela. Iz te štale bježe trojica kroz kidaonicu (otvor za izbacivanje đubreta). Ta tri čovjeka su uspjeli da se pred samu zoru probiju do nas u šumu, lično sam ih vidio. Dugo vremena se nije znalo za preostalih 12 boraca. Mene lično je žena jednog od njih zaustavljala na Palama mnogo poslije toga i pitala da li se možda sjećam ikakvog detalja ili bilo čega. Sjećam se da je uvjek govorila da bi joj bilo lakše da zna da je mrtav i da može da ga sahrani kao čovjeka. Takođe se sjećam se njenih riječi, kada mi je govorila da su mnogi svoje sahranili a ona sa za svog muža ne znam ni šta je sa njim.

    Tek prošle godine, jer prije se stvarno nešto nisam ni interesovao, vidio sam na internet portalu Istočnog Sarajeva članak o poginulim na Žepi i vidio sam video snimak sa parastosa poginulih. Nisam imao pojma da su im i spomenik podigli. E, tu sam prvi put čuo da se spominje 12 boraca koji su odvedeni u neku štalu i živi zapaljeni, pa sam to povezao sa onih dvanaest nestalih, odmah nakon bitke.

    Kažem da sam na ovaj sajt slučajno naišao tražeći bilo kakve podatke o poginulom drugu iz Sarajeva. I vidio sajt, pod naslovom Žepa naišao i na Gođenca, tako sam i ovo počeo.

    O ovim zarobljenim i njihovim događajima sam čuo od njih samih. A posle svega što se desilo baš zbog hrabrosti i sposobnosti za pregovore koje je vršio pokojni Desimir Petronić sami mi borci smo ga imenovali za našeg budućeg komandanta. Bio je sa nama do zadnjeg dana rata. Večna mu slava i hvala. Umro je prirodnom smrću.

    Nadam se da će se još neko uključiti, pa će tako istina u svom punom sjaju izaći na vidjelo.

    Pozdrav!
    zepa- 70462 - 18.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone


    Da, tačno je da nije bilo nikakvi sukoba sve dok mi nismo popravili i počeli prelaziti preko mosta. Ako si pažljivo pročitao, napisao sam svoj događaj i kako sam ja to sve preživio. Sa vaše strane su se prvo oglasila dva pucnja koja su pogodila krov Lade Nive. Bio sam u prvom djelu odsječene kolone i uspio sam da se prebacim do šume.

    Kao što rekoh, sve do trenutka kada su nas naši izvukli nisam znao kako se zove mjesto u kojem smo se nalazili, kao što to nije znalo ni 90% naših boraca.

    Tačno je da je naš PAM počeo sa dejstvom ali posle ispaljenih hitaca sa vaše strane. Moje lično mišljenje je da je sve bilo isplanirano jer dok smo prelazili most i kad je počela pucnjava čule su se i motorne pile na samom ulazu u selo, što je meni stvaralo sliku da nema nazad. Isto tako, balvani sa kojima ste nas gađali u toku noći između 4. i 5. juna su bili veliki, odsječeni i uredno skresani a za to vrijeme se nisu čule motorne pile. Znači, što se tiče tih balvna već su bili pripremljeni.

    Nigdje u svom izlaganju nisam naveo snajpersku pucnjavu, već da ste pucali pojedinačno i veoma precizno. Lično sam vidio pogibiju vozača kamiona koji je pogođen između šljema i obrva. Opisao sam i njegov izgled a kasnije sam se raspitivao i pričao sa saborcima pa danas mislim da se zvao Pandurević Srđan, ili mi je bar tako rečeno.

    Za tu grupu ljudi koji su nam rekli da su otišli do Zlovrha i vratili se, mogu samo da kažem da ja lično nisam išao sa njima i da su oni nama su rekli da su bili na Zlovrhu. Ja sam ovdje pokušao da vam uz moje događaje opišem upravo onako kako je sve to bilo.

    Ne mogu da vjerujem da je neki komandant pucao po našim borcima! Imam sto posto istinite podatke od ljudi koji su bili zarobljeni, i opisaću i to.

    Niko nije bacio bombu da bi pobio naše ljude. Oni su počeli ubijati bombama kada ste ih vi potpuno okružili. Niko nije htio živ u vaše ruke. Vjeruj mi da se nisam izvukao u šumu i ja bih bio jedan od mnogih koji su se ubili bombama. Već sam i naveo da sam u momentu kada sam se našao na brisanom prostoru i sam u ruci držao bombu spremnu da se ubijem.

    Na kamionu marke FAP-13, vlasništvo jednog od autoprevoznika, nalazilo se i rezervno gorivo, nafta i benzin. Prilikom vaših dejstava po vozilima vi ste probušli burad. Pošto je put bio blago naget prema šumi spasa, normalno da je i to gorivo curilo i išlo prirodnim padom prema šumi, tj. curilo je po tom putu. Kažem na tom putu ste uspjeli da pobijete naše borce. Neki od njih su bili ranjeni i pred samu predaju su se ubijali.

    Svima nam je poznato da je bomba sastavljena od kuglica i prilikom njenog aktiviranja došlo je do paljenja goriva koje je već teklo niz put i tjela i uniforme naši poginulih boraca su bila natopljena tim gorivom, toliko dovoljno da je došlo do samog paljenja nafte i benzina. To su bili neki od onih koje smo dizali na kamione kada smo se izvlačili.

    Grupa naših boraca koji su bili zarobljeni su nam nakon par mjeseci na Trebeviću objasnili da ih nisu zapalile Zelene beretke već da je do vatre došlo usled aktiviranja bombi.

    Zarobljene ste odveli u školu. Tačno je da su žene dolazile i donosile hranu i vodu i da su im rane previjene. Dok ste vodili ranjene od mjesta pogibije do škole prelazili ste neki mali potočić. Jedan borac je bio nezgodno ranjen ispod uva i mnogo je krvario, svi zarobljeni su ispricali da se među vama našao neko ko ga je izdvojio na stranu i zaklao na očigled svih zarobljenih i dodao je da je to uradio "da se četnik ne muči".

    Kada su došli naši na izvlačenje, zarobljeni su ostali potpuno sami u školi, u strahu da ih ne pobije Vojska Republike Srpske, jedan od zarobljenih je slomio prozor u školi i od prozorskog krila je napravio štap ili letvu za koju je zavezao svoju potkošulju i mahao sa njom kao lud. Prava je sreća da ih nisu pobili. Da ste tom prilikom pobjegli i to je tačo!
    zepa- 70461 - 18.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone - završni komentar


    Uvjek kada se govori o krvavom 4. junu 1992. godine, spominje se i Žepa. To je tako još od tog kobnog dana, iako tom prilikom Žepu nismo ni vidjeli. Kao što sam već naveo, mi obični vojnici tom prilikom nismo ni znali kuda idemo. Navodno da se mjesto gdje su nas sačekali zove Budučin potok. Drugi opet kažu da se to zove Podžeplje, a treći Gođenje, ko će mu ga znati!

    Moje lično viđenje stvari je da su nas Dragan Šuka tadašnji "major" i komandant paljanske čete sada već pokojni Novica Jokić odveli na klanje, prodali ili ko zna kakve su to sve kombinacije bile. Sa njima je u izvidnicu i na taj dogovor isao i Draganov brat, mislim da se zvao Jadranko. Da i vrlo važan podatak za vodiča po tim prostorima su imali nekog čovjeka koji je navodno bio šumar u tom rejonu. Ko je taj šumar i odakle je, to smo mi obični borci pokušavali u više navrata da saznamo, ali bez uspjeha. Kasnijim ratnim zbivanjima i događajima to se vremenom zaboravilo. Ostale su samo traume i sjećanja na poginule. A o šumaru ni traga ni glasa.

    Pojedini borci to smatraju i velikom prodajom srpskog naroda jer je u to vrijeme došlo do pada Pofalića, a potom i pogibije jedne paljanske čete na Trebeviću kada je poginuo i Petar Pandurević. Takođe su se i tu na Trebeviću iživljavali na mrtvima, vadili im oči iz glava a umjesto njih u glave nabijali čaure od Brovinga. Lično sam i tome svjedok jer sam se po samom povratku iz Žepe našao i u borbama na Trebeviću, kada smo vraćali naše položaje.

    Sve ove događaje borci povezuju u jednu cjelinu a to je da se oslabi brojnost ljudstva na Sarajevskom ratištu. Misle da smo mi namjerno poslati na klanje, nisu se izgleda nadali da ćemo se izvući. Kada smo uspostavili vezu sa komandom, ona je podigla veliki broj ljudstva sa sarajevskih položaja i poslala ih na naše izvlačenje. Tada su uslijedili napadi Armije BiH po svim našim položajima oko Sarajeva, pa su, dok su se obavljale sahrane poginulih na Žepi, provalili na Trebeviću. Zar ovo sve ne zvuči baš kao da neko javljao šta se kod nas dešava u svakom trenutku?

    Međutim, zahvaljujući našoj prisebnosti i borbi za opstanak srpskog naroda, vratili smo sve naše izgubljene položaje i naučili Armiju BiH šta je pravo vojničko držanje. Na Trebeviću smo se popucali čak i prsa u prsa a ne ko oni iz zasjede, pa kad dođoše naši da nas izvuku na Žepi oni pogbjegoše kud koji.

    Sami su krivi za sve što im se desilo tokom našeg izvlačenja. Pokazano im je kako se što oni stalno govore zauzima Zlovrh. Da nisu napali kolonu ništa im se ne bi desilo, ama baš ništa. Vjerovatno su mislili da su nas sve i pobili.

    Toliko od mene o prokletom 4. junu 1992. godine. Pokušao sam da pomoću slova prenesem ove nemile događaje, pa se nadam da sam u tome koliko-toliko i uspio.

    Možda će se nekada javiti neko ko je direktno učestvovao u svemu ovome i sa one strane tj. od Armije BiH, da i oni nešto napišu o ovome. Kao što rekoh po samom odvijanju događaja vidjelo se da je sve unaprijed izrežirano i namješteno, samo se čekalo da uletimo u klopku. Ipak su znali da ćemo mirno proći kroz sela. Sačekani smo na najgorem mogućem mjestu po nas.

    Uz Božiju pomoć, mnogi od nas su i preživjeli. Svako dobro vam svima želim i fala vam svima koji ste čitali moje svjedočenje. Za pokoj duša svima onima koji poginuše taj dan!

    I na kraju da se predstavim: moje ime je Đukić Siniša, rođen sam 11-02-1970 u Sarajevu. Trenutno živim u SAD, država Nort Dakota, grad Grand Forks. Vlasnik jedne uspjesne velike farme. Srbin Cowboy! Jedno je sigurno - ima nas svugdje.
    zepa- 70458 - 18.06.2012 : - best (0)

    O Žepi


    Prvi napad srpske vojske na ovo područje je bio početkom juna 1992. godine. Pravac napada je bio Jelovci, Stoborani, Gođenje, Luke, sa ciljem zauzimanja Zlovrha. Stanovništvo Gođenja je izmješteno u skloništa u Doline, Stinjevac, Drenovac, Lugove i Maćehu. Iz ovih skloništa su kasnije izmješteni u Lađenik i planine Javor i Strmica, gdje se zadržalo tokom bitke u Budičinom potoku.

    U ovim napadima srpske vojske zapaljene su kuće u zaseocima Džebe i Ravne. Ovo je bilo prvo izmještanje kompletnog stanovništva iz sela na području Srebrenice.

    Gospodine Hasanoviću, s poštovanjem i hvala na komentaru i na vašem javljanu. Ovo gore navedeno se nalazi na stranici Gođenje, pod rublikom Gođenje, rat 1992-1995, kao i što sam do sada opisao, nije bilo napada na Gođenje. Istina je samo jedna i svi zaslužuju da je znaju.

    Kako smo mi, kao Vojnici Republike Srpske, bili izigrani i rečeno nam je da je sporazum postignut, izgleda da ste i vi takođe samim napadom na kolonu, u kojoj sam bio i ja, izazvali napade na vaša sela samim time što niste ispoštovali dogovor. Da li su obični borci tadašnje Armije BiH znali za dogovor o tome ne bih ovom prilikom. Vi to najbolje znate!
    Svako dobro i još jednom hvala na javljanju i ne želim nikakve prepirke. Meni je jedino stalo da pokušamo da izvučemo istinu na vidjelo.
    zepa- 70452 - 18.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Žepa i stradanje kolone


    Da, dobro pitanje "Šta ćemo mi na Zlovrhu". Ni mi to nismo znali. Za tog domaćina Duška sam i naveo da je izašao ispred nas i upozorio nas da ne idemo dalje. Takođe sam objasnio da smo bili VRS, a ne JNA. Mladi vojnici tadašnje JNA su bili na Zlovrhu.

    Zašto smo i pored upozorenja ušli u selo? Vjerovatno jer je postignut sporazum da prođemo. No, međutim, bi šta bi.

    Isto tako, može se i vidjeti iz dodatih snimaka, da su sela sravljena. Ništa se ne bi desilo ni tim ljudima ni njihovim imanjima da su nas na miru pustili da prođemo, jer sam bio tamo i očevidac sam tih događaja.

    Kada je rađena akcija našeg izvlačenja, mislim da je svima iz tih sela, uključujući i pripadnike Zeleni beretki, bilo jasno kako ide kolona koja prolazi u miru. Ni jedan metak nije ispaljen sa naše strane!

    Na izvlačenju se dobro vidi čak i iz priloženih snimaka, kako su prošli oni koji su kolonu napali. Sami su krivi za svoje gubitke kako ljudi tako i imovine. I na strani mjestana Gođenja i Zelenih beretki takođe je bilo velikih gubitaka, samo što se to nigdje ne pominje. Oni su napali kolonu koja je mirno prolazila, bez obzira da li smo mi VRS, bili prevareni od strane naše komande, mi ipak nismo ni jedan metak opalili. I svi se predstavljaju kao veliki heroji koji su napali po njihovim rijecima 500-600 četnika, deset tenkova itd...

    Na Youtube ima i snimak: "Bitka u Budučinom potoku 4. i 5. juni 1992".

    Kad su već bili toliki heroji što to ne pružiše jak otpor kad je došla VRS da nas izvuče. Tada su pokazali svoje pravo lice, nisu se suprostavili VRS, onako pravo vojnički. Tada nisu mogli da prave sačekuše. Nisu imali pojma šta ih je snašlo. E, da mi nismo poštovali dogovor o mirnom prolazu tako bi izgledao i naš ulazak u ova sela.

    Napadnuti smo tog 4. juna, mučki iz zasjede, prevareni, naivni.

    Kažu da se žrtve u VRS pripisuju kapetanu ili majoru Draganu Šuki. Isto tako žrtve koje su pale na suprotnoj strani među pripadnicima Armije BiH mogu se pripisati svima ovima koji su napali kolonu, jer su upravo oni krivi za sve što im se desilo kasnije u toku našeg izvlačenja.

    Prilikom izvlačenja je takođe pokazano kako izgleda kada se ide u zauzimnje Zlovrha, a mirnim prolaskom kolone se pokazalo kako se ide u dopremanje hrane na Zlovrh.

    Istina je jedna i svi zaslužuju da je znaju!
    zepa- 70450 - 18.06.2012 : Dezerter Pale - best (1)

    Za Hasanovića i još ponešto


    Hasanoviću,

    kada si već bio cijelo vrijeme rata tu oko Žepe, možeš li mi odgovoriti koliko je tih vaših Zelenih beretki preživjelo rat. Prije svega, mislim na te koji su napravili zasjedu i u njoj lično učestovali.

    Kada čitam ovo članke iz Žepe nekako dođem do zaključka da nije ni čudo što je srpska vojska napravila dar-mar na tom području.

    Kapetana Dragana Šuku lično poznajem jer mi je bio komanir čete u aktivnoj vojsci i tačno je da je tada imao čin kapetana znači 82. godine.

    O njemu: Bio je ljudeskara, Srbin u to vrijeme kada mnogi nisu smjeli biti Srbi. Ko ga je uvalio i kako je nasjeo na takvu prevaru to samo on zna, lično mislim da je namještaljka spremljena na Sokocu.

    Novica Jokić nije trebao biti sa svojom vojskom tamo, znam da je bilo namješteno da to bude jedinica Radomira Eleka pošto su kod njega bili neki članovi SPO, ubili su Jova Cica ali je ostao ogranak i njega se trebalo rješiti i ta jedinica je bila određena za Turističku Ravan a kasnije u provaliju.

    Međutim, Novica se dobrovoljno javio da on želi biti u toj jedinici mjesto Eleka.
    zepa- 70390 - 14.06.2012 : Godjenjac SAD - best (0)

    RE: Žepa i stradanje kolone


    Pozdrav za administratora i ostale posjetioce!

    Baš mi je drago što se javio Sarajlija, koji je preživio Budičin potok, ili bolje rečeno Lađenik...

    Naime, u par navrata sam pokušavao da pišem i komentarišem na tu temu, ali nije bilo nikoga ko je lično učetvovao tu sa "suprotne strane" da bi mogli razmijeniti iskustva...

    Iz tvog teksta, kojeg sam pročitao - od slova do slova - mogu zaključiti da si realan i iskren čovjek, što mi je mnogo drago.

    Ja sam iz sela Gođenja, kojeg ste prošli. To je drugo u nizu muslimanskih sela iz pravca Jelovaca, od čovjeka, Srbina koji vas je upozorio da ne idete dole, jer nećete žive glave izvući. Ni danas ne znam šta ste tražili na muslimanskoj teritoriji, ali o tom potom.

    Kunem ti se da nikakvih rovova nije bilo, i nije bilo ništa planirano, jer smo mi očekivali napad sa sasvim suprotnih strana. Ipak, sve je to ispalo spontano, i još i danas ne vjerujem da bi vas iko napao da nije vaš PAM i PAT počeo da dejstvuje po selima Brložnik i Luke, tj. kada ste prešli most koji ti spominješ. Tada je sve krenulo spontano, ljudi su došli do klanca, koji nije bio daleko od moga sela, propustili su tenkove, transportere i prage u šumu, u klanac a kolonu presjekli. Ostalo sve je išlo samo po sebi.

    U pravu si da nismo bili daleko, zavisi u kojem dijelu ali otprilike 50 do 100 metara. Imali smo prirodne zaklone, nije bilo snajperista, kao što pojednici ovdje pokušavaju dočarati, jer ih nismo ni imali. Bili smo tako blizu, tako da je djelovalo da vas gađaju snajperi.

    Od zarobljenika niko nije ni mučen kao što neki svjedoče, ako si bio tu znaš. Ranjene i zarobljenike smo odveli u Gođenje, gdje su previjeni kome je bila potrebna pomoć, a zatim nahranjeni, napojeni, i pušteni kuši. Niko nije maltretiran, ni provociran, ni ubijen. Sada čitam neke priče kao neka munjevita akcija, nisu imali kad zarobljenici da se pobiju itd...

    Kada vam je došla ispomoć, oni su prenoćili iznad moga sela i mi smo imali vremena koliko hoćeš ali niko nije želio ubijati "nedužne" ljude... Sada ima prica svakakvih, a najbolje ti to znaš.

    Zaboravio si reći da su avioni pokušali prvi dan da vam pomognu, ali su bombardovali skroz kotra selo, udaljeno od kanjona možda 20-tak kilometara.

    Kažeš da su tvoji tvrdili da su otišli na Zlovrh i vratili se. To je, buraz moj, velika laž jer niko nije izašao iz kanjona. Jeste jedna manja grupa izašla do prvog sela, ali se vratili nazad. Uostalom, ti vojnici su tek 5. juna zarobljeni na Zlovrhu i sutradan pušteni kući i to bez ikakve razmjene. Vjerovatno si upućen u to.

    Ne kažem da nije bilo mnogo mrtvih na vašoj strani, ali vjeruj mi da je vaš "komandir" koji je bio u prvom kamionu, koji je čekao da uđe u šumu a nije uspio, pobio više tvojih saboraca nego mi. Naime, on je bacio bombu pod kamion koji je bio pun municije i tako pobio i ranio mnogo svojih vojnika.

    Lično sam gledao kad su pojedinci počeli da se predaju. Već je skoro bila noć, 4. juna, kada je on lično pucao u njih iz svog "tetejca", a taj "tetejac" još i danas imam kod sebe.

    Ko je bio zarobljen u mom selu Godjenju, njih 30-tak, ko ima časti i karaktera može reći kako im je bilo u školi.

    Volio bih da se opet javis imamo ja i ti mnogo toga za ispričati jedan drugome.

    Veliki pozdrav od Gođenca i nadam se tvom odgovoru.



    Gođenac,

    uprkos tvom, dosta objektivnom pisanju, moram da primjetim i nekoliko stvari.

    Podatak da je nekakav "komandir" pobio "dosta ljudi" je tvoja subjektivna procjena i, sve i da je bacio bombu, ti ne možeš da procjeniš kakvi su bili njeni efekti.

    Podatak da je nekakav "komandir" pucao iz pištolja u svoje vojnike je još smješnija stvar, i ti si to gledao u nekom od američkih filmova a ne u napadu na kolonu u Žepi. Jer, da se to desilo takav zločin se ne bi mogao sakriti i od strane preživjelih bi dospio u javnost... Ne isključujem mogućnost da je taj "komandir" pucao u vazduh, ali ovo je sasvim druga priča u odnosu na ono što ti ovdje pokušavaš da prikažeš.

    Pohvalio bih tvoju priču da ona grupa u toku borbenih dejstava nije uspjela da ode do Zlovrha, jer je čak i meni koji sam jednom prilikom bio na licu mjesta, njihov odlazak na Zlovrh izgledao bajka za malu djecu. Dok sam ovo čitao u Sarajlijinom tekstu, dobro sam se nasmijao...

    Zamolio bih te da, istine radi, prikazuješ samo stvari koje za koje si siguran.

    Srdačan pozdrav,
    Željko Tomić
    zepa- 70384 - 14.06.2012 : Pejo London - best (0)

    Snimci sa Žepe


    zepa- 70382 - 14.06.2012 : Bedro Hasanovic Žepa - best (1)

    Žepa i stradanje kolone


    Hoću da dam komentar na pisanje o stradanju kolone u Budučinom potoku. Nisam tada bio tu, ali znam ljude koji jesu. Inače sam rat proveo u Žepi.

    Kao prvo, šta ćete vi na Zlovrhu? Vi ste Vojska Republike Srpske već punih 25 dana jer to je 4. juni 1992. godine i nije više bilo JNA. I sami forumaši pišu da je u koloni bilo starih rezervista, da to nije mlada vojska. Ovdje je sve jasno! Krenuli ste da zauzmete Zlovrh koji je najdominantnija kota u ovom dijelu Podrinja. Zauzimanjem Zlovrha došlo bi do spajanja vaših snaga iz Rogatice, Višegrada, Han Pijeska, Vlasenice sa snagama iz Skelana, Jagoštice, Podravanja, i to bio bio kraj Žepe. E, sad vidite to je 4. juni, do tada ste osvojili Bijeljinu, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Vlasenicu i sad očekujete da vas ljudi u Žepi dočekaju sa cvijećem. Za razliku od tih mjesta, u Žepi nije bilo naivnih i lakovjernih.

    Na ovom mjestu treba spomenuti i ime Duška, domaćina koji je upozorio kolonu da ne ide na Žepu rekavši:

  • "Nemojte tamo, neće se niko živ vratiti!".
  • zepa- 70380 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Dopuna tekstova


    Nakon svega što sam napisao iz svog doživljaja na Žepi, uvjek sam izostavljao imena. No slučajno sam pregledao sve svoje članke i spustio stranicu do kraja. Vidio sam da ima mnogo podataka, i imena boraca koji su tu bili.

    Pa da i ja malo pojasnim. Navedeno je da je Šuka Dragan bio kapetan. Nama se na Turističkoj ravni predstavio kao major. Komandant koji je bio ranjen u ledja na samom početku je Jokić Novica i podlegao je ranama kao što sam i naveo. Čovjek koji je mnogo pomogao oko naseg izvlacenja a kasnije i poginuo na Čolinoj kapi kada smo uništavali snajperska gnijezda je bio Lolović Milorad. Nažalost, njegova pogibija jos nije rasvjetljena. Zadnje što znam je da ga je naš trocjevac pogodio u leđa. Trocjevac se nalazio iza naših položaja. Koliko je to sve istina ja ne znam, tako se pričalo tih dana.

    U tekstu pod nazivom "Brašno" sam naveo da se među zarobljenicima, kada su muslimani tražili da se javi komandir, dobrovoljno javio čovjek po imenu Petronić Desimir sa Pala, inače svima poznat kao Dele. Nažalost ni on nije više među živima. Umro je.

    Navedeno brašno se tada trebalo dopremiti i razmjeniti za zarobljene i mrtve, ali kako se ja sjećam, pošto je došlo do našeg spašavanja i izvlaCenja mislim da se to nikada nije desilo. A i ako neko ima podatak da jeste jos bolje da dopunimo i razjasnimo sve detalje.

    I još jedan podatak! Pošto nisam bio među zarobljenima, kasnije sam na položajima oko Sarajeva, tj. na Trebeviću mnogo bolje upoznao ljude sa Pala i provodio ratne dane sa njima. Između ostalog, ispričali su mi kako se desilo to zarobljavanje pa ću i to opisati.

    Čovjek koji je tražio da se javi osoba koja je komandant među zarobljenima je navodno bio Murat Šabanović. Znate ono:

  • "Murate, nemoj dizat' branu, Murate!"
  • zepa- 70378 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Ranjeni 4. juna 1992. godine


    Pošto sam završio svoju priču o staradanju na Žepi da dopunim neke podatke. Vidim da je Željko Tomić još 2007. godine postavio spisak ranjenih na Žepi. Koliko ja zna, među njima nedostaju dva imena a to su:

  • Petrović Dragiša, živi negdje u Mokrom ili njegovoj blizoj okolini

  • Kovačević (Milorada) Darko koji živi na Koranu, Pale.

    Dragiša je bio ranjen u nogu u predjelu stopala i bio je sa grupom koja se izvukla u šumu. Darko je bio ranjen u mišić lijeve ruke i ostao je u drugom djelu kolone, čak je bio i među zarobljenim.
  • zepa- 70376 - 14.06.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (0)

    Za Sarajliju


    Svedočenje o konvoju Žepskom je vrlo potresno.. Ali ta istina iz prve ruke je vrlo bitna brate, jer zvanična saopštenja su uvek nešto drugo...

    Vi koji ste prošli taj pakao znate, a istina zanima i nas koji to nismo doživeli. I na tome ti hvala.

    Međutim, nije mi jasno zašto ne pominjati imena? To je česta pojava, čemu strah ljudi po ratu? A da su se hrabro držali u ratu? Tako da ne treba kriti imena oficira koji su gurnuli ljude u smrt, svojom glupošću, nadmenosću, neznanjem, a sanjajući činove i slavu Karađorđa!

    Jesu li bili prekaljeni u ratu u Hrvatskoj?
    Jesu li išli u izviđanje terena? Jesu li napravili dogovor, verovatno sa onim dedom sto vam je mahnuo.

    Brate moj, nisu oni ništa izviđali, krenuli su grlom u jagode, to je sasvim sigurno!

    Uz sve to, jasno ste čuli motorke i obaranje balvana? Dobrovoljačka se desila mesec ranije? Da su bili ljudi i oficiri posle toga i sahrana na Palama pucali bi sebi u slepočnicu! Znači nisu imali elementarne časti! Zašto brate kriti njihova imena? Red je da svi znamo za te ljude, ne samo vi koji prođoste pakao zbog njih!

    Sada je kuknjava, jer su na vlasti dezerteri, profiteri i negdasnji zečevi a bezbeli i svagdašnji.

    Samo zbog toga što u ratu niko nije streljan za dezerterstvo, nije mu oduzimana imovina ni zabranjeno da se vrati u Republiku Srpsku, sada im se borci sklanjaju sa puta, stide se i što su bili borci!

    Jedan muslimanski oficir reče: "Bije se samo sirotinja, gde su oni drugi?"

    Ista je priča i kod muslimana!

    E moj brate, nemoj štedeti imena tih ljudi, istine radi.
    zepa- 70370 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (6)

    Žepa i stradanje kolone (9)


    Još jednom, nadam se zadnji put, okrešem se prema ulazu u šumu gdje provedosmo zadnja dva dana i treći ako ubrajamo i ovaj današnji. Kad sam vidio ovaj prizor na ovoj čistini u sebi sam rekao:

  • "Bože dragi, hvala ti što mi pomože da se dočepam šume!"

    Zajedno sa par boraca koji su bili pored mene, i sa kojima sam podizao mrtve na kamione, pretražujemo užu okolinu puta da možda još negdje ne leži neki naš poginuli borac. Ništa ne primjećujemo i već smo se odmakli od puta na neka dva tri metra u stranu. Pucnjava se čuje okolo ali mi nismo izloženi nekim dejstvima. Nailazimo na još jedan prizor, kamioni i ostala vozila spaljeni i nekako sve poređano u krug. Izgleda da su ovde pohvatali te naše preživjele ljude. Šta li je sa njima?

    Bližimo se mjestu gdje je onaj most koji smo popravljali. Tu se i pomiješasmo sa našima koji su nas izvlačili. Među njima prepoznah i jednog momka iz Mrkovića. Znamo se još od prije rata jer smo izlazili na ista mjesta po gradu i Čaršiji. Pozdravismo se i ne možemo jedan drugom da vjerujemo gdje smo se sreli.

    Pitaju nas da li smo svi tu, ili da još malo sačekamo. Čekali smo petnaestak minuta a zatim krenemo dalje. U jednom trenutku pomislih da sam zadnji ušao u šumu a sada zadnji izlazim iz nje.

    Prelazim most i krećem se putem. Počinje uspon. Sa istog onog mjesta gdje sam prvi dan pronašao onu zemunicu začuše se pucnjevi, ali samo dva ili tri pa sve utihnu. Uspijem da stignem jedan plavi kamion, Mercedes Kiper. Vlasnik je bio autoprevoznik i poginuo je. Čovjek koji vozi kamion otvara mi desna vrata, ulazim u kabinu i idemo prema početku onog prokletog sela, do mjesta gdje je naš komandir izlazio sa megafonom. Njegova kuća je bila pored tunela na ulazu u Pale. Nadam se da znate o kome je riječ. Laka mu crna zemlja!

    Usput nailazimo i na naše tenkove koji su došli u izvlačenje. Stoje sa desne strane puta i dejstvuju dole po klancu. U trenutku kada smo naišli pored njega ispalio je granatu, sasula su se sva zadnja i bočna stakla na kamionu.

    Dolazimo na jednu visoravan iznad ovog prokletog sela. Nikada na jednom mjestu nisam vidio toliko naše vojske u jednom trenutku. Tu su i helikopteri koji užurbano prebacuju ranjenike do Vojne bolnice u Sokocu. Odvoze i mrtve. Ljudi plaču na sve strane. Nailazim na još jednog poznanika sa Vučije Luke. Nekada smo radili u istom preduzeću. I on je došao na izvlačenje. Pita me šta se desilo, kako tako da upadnemo u klopku. Ne znam šta da mu kažem, ne priča mi se o tome šta nam se desilo. Najbitnije je da sam živ.

    Razgovarajući sa njim ugledam majora tj. jednog od komandanata koji su nas odveli dole u pakao. Prema njemu ide komandant jednog tadašnjeg odreda specijalne policije i ljudi oko njega pokušavaju da ga zaustave. Pita majora:

  • "Zašto odvede ljude na klanje? Zašto?"

    Vidim da su mu namjere da ga pregazi, slomi. Major samo ćuti, oborio je glavu i gleda u zemlju. Jedan iz te grupe prolazi majoru iza leđa, ali je mnogo manji od majora i uzeo je nož u ruku i skače po njegovim leđima i pokušava izgleda da ga ubode u vrat. Ipak neki momci su brzo reagovali i uspjeli su da zaustave komandanta Specijalne jedinice kao i tog omanjeg čvjeka koji je skakao na majorova leđa. Okrenuo sam se i pokušavam da ne gledam sve te prizore. Pokušavam da nađem bilo koga koje bio sa mnom ispod šatora. Tražim nekoga koga poznajem.

    U tom momentu sam shvatio da se izgleda digla cijela Sarajevsko-romanijska regija da nas izvadili iz tog klanca. Kako god bilo, odradili su to brzo i efikasno. Volio bi da sam tada vidio lica onih krvoloka koji nas onako mučki napadoše.

    Dolaze autobusi, vlasništvo Famosa sa Korana, ulazimo u njih i vozimo se prema Palama. Ulazimo u Han Pijesak, ljudi na sve strane po balkonima i prozorima. Daju nam vodu, cigare... Plaču.

    U Han Pijesku i neke ljude koji su došli sa svojim ličnim vozilima. Traže svoje najmilije. Pokusšvam da zaobiđem te ljude, jer kao što rekoh na samom početku, na Pale sam se doselio nakon prvih barikada a ovo se desilo četvrtog juna 1992. godine tako da i nisam poznavao tako mnogo Paljana. Pribojavao sam se da me neko ne upita za nekoga koga sam poznavao, a nisam znao šta da mu kažem kada gotovo nikoga od poginulih nisam znao po imenu.

    U našoj koloni je bilo ljudi iz Mokrog, Sumbulovca, Ljubogošte i ko zna još odakle. Priča se da nas je bilo oko tri stotine. Tačan podatak ne znam. U to vrijem kada smo se izvukli i poslije sahrane, pričalo se među nama preživjelima da je bilo oko 70 ranjenih 52 poginula i dvanaest nestalih. Međutim, prošle godine sam gledao snimak sa parastosa poginulima i tek tada sam saznao da su muslimani i tih 12 nestalih odveli u štalu i zapalili. A broj poginulih je sada 48!

    Vozimo se prema Palama idemo kućama, sam sebi ne mogu da vjerujem šta je život, prije dva dana sam mislio da ću poginuti u tom Gođenju ili Podžeplju a evo me sada idem kući. Šta drugo da kažem sem da izgleda nije bilo moje vrijeme da poginem! Ja ni dan-danas ne mogu da shvatim kako sam ostao živ! Valjda je tako dragi Bog htio.

    U autobusu nam je neko rekao da se u Palama ništa ne zna i da je pravi haos. Javljeno im je da smo svi pobijeni, svi do jednog, kažu nam da se spremimo da uđemo u avetinjski grad. I doista, tako je i bilo. Dovezoše nas pred mjesnu zajednicu Koran-Pale. Žene vrište, plaču, kuknjava na sve strane. Gledam neke koje čak deru crninu sa sebe. Ne zna se ko više plače, mi koji smo došli ili ovi što nas čekaju. U gradu pravi haos. Idem prema svojoj kući. Mene niko nije sačekao. Pred kućom nailazim na oca, koji izlazi pred mene, grli me, stišće me jako i kroz plač reče:

  • "Dobro došao kući, sine!"

    P.S. Slučajno sam na internetu ukucao ime i prezime jednog od mojih mog pokojnih drugova koji je nažalost ostao u Sarajevu. Pokušavam da saznam kako je poginuo i tako dok sam listao ovaj sajt, naiđoh na tekst koji je prošle godine napisao Gođenac prošle godine. Kako je i sam naveo da se borio na strani Armije BIH i da je proveo vrijeme na Žepskom ratištu vjerujem da zna dosta toga o napadu na kolonu, ili bar neku priču od onih koji su bili tu.

    Ipak mi nikada mi neće biti jasno zašto su nas napali. Prolazili smo kroz njihova sela mirno, čak smo se i pozdravili sa par njih i nikome nije upucena ma nijedna ružna riječ. Sve je izgleda unaprijed bilo izrežirano i dogovoreno.

    SVAKA ČAST UREDNIKU I SVIM LJUDIMA KOJI SU OVDJE I POKUŠAVAJU DA ISTINA IZAĐE NA VIDJELO I SVE OVE SOLIDARNE AKCIJE. STVARNO NEMAM RIJEČI.
  • zepa- 70368 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (18)

    Žepa i stradanje kolone (8)


    Dan je polako odmicao. Preko veze smo dobili vijest da će jedna grupa vojnika sledećeg dana krenuti ranom zorom nama u susret i da ćemo se izvlačiti. Oni će ići iz istog pravca kojim smo i mi došli a mi treba da idemo nazad prema njima. Naš "spasitelj" nas vrlo mudro upozorava da moramo dobro paziti kada dođe do susreta sa našima, da se ne bi međusobno poubijali.

    Tenkovi su bili beskorisni. Jedan je ulazeći u klanac udario sa cijevi u neku stijenu i ona se iskrivila. Pored toga, imao je i problem sa kupolom. Drugi je već prvi dan pokušao da pređe preko balvana, dobio je klizanje i kontrapaljenje. Tenkisti traže ručne bacače jer žele da ih dokrajče. Transporter gusjeničar je u redu. U njemu su još uvijek oni "hrabri ljudi" koji ni danas ne izlaze iz njega, nego sjede unutra i bespomoćno čekaju da ih neko bezbjedno preveze na sigurnu teritoriju.

    Pojedini borci ispoljavaju negodovanje jer ne žele da idu nazad istim putem. Boje se da će im se desiti isto. Ja sam se iznervirao i počnem da vičem na njih:

  • "Da smo ovako spremni ušli ovdje ne bi nam se ništa desilo, ama baš ništa. Ljudi moji, sada idemo nazad i znamo čime raspolažu, oni izgleda nemaju nikakvo teško ni automatsko naoružanje, čak ni jednu bombu nisu bacili, pa čega se bojite. Evo, ovdje smo u okruženju već drugi dan i niko na nas više ne puca, gađaju nas balvanima i stijenama. Ma dajte, osvjestite se. Puške u ruke i naprijed, sad je došlo naših pet minuta."

    Naš "spasitelj" mi prilazi i kaže da se smirim jer ko hoće živu glavu na ramenima ići će sa nama, a ko neće neka mu je dragi Bog na pomoći. Jednostavno odustanem, ne vrijedi, neki su se jednostavno prepustili.

    Dolazi i sledeća noć. Uglavnom prolazi mirno. U toku noći su par puta nešto zakolutali prema nama. Dok sam spavao, začuo sam da se nešo koluta prema meni. Onako bunovan, ne znam zašto ali uhvatio sam golim rukama tu neku loptu. Držim je i okrećem. Ona kao da je od neke slame, ili šta je već. Iz te lopte varniče neke iskre, izlijeću i padaju po mojim šakama. Pogledam dole prema koloni, i bacim ovu čudnu loptu između balvana i podnožja brda a zatim povičem:

  • "Pazi dolje!"

    Ta čudna naprava je pukla, eksplodirala, ali ne jako. Ozlijeđenih nije bilo. Pitaju me šta je to i ko baca te bombe. Mrak je i ne vidimo se dobro. Odgovaram da je došlo odozgo, sa vrha klanca. Na nekim djelovima naše kružne odbrane se malo i pripucalo, ali ništa značajno. Ponovo tišina. Umor i san rade svoj posao.

    Sviće. Ranom zorom se prolomi čudan zvuk granate. Jedna pa zatim druga u razmacima od po minut dva. Ovo su maljutke 100%. Rakete sa ručnim navođenjem. Po detonacijama ocjenjujemo da pogađaju nešto na desnoj strani klanca, ne tako blizu nas. Neki pričaju među nama da se desnom ili donjom stranom klanca prošlu noć čulo kao da ide mnogo ljudi, stoke ili šta već. Kažu teško je bilo procjeniti jer nije baš bilo ni blizu. Mora da su vidjeli naše da dolaze pa su se dali u bijeg. Ali od svega toga ko zna šta je istina a šta nije. Uglavnom artiljerija dejstvuje sve češće i bliže. Naš "spasilac" navodi artiljeriju preko veze da se ne bi desilo da udare po nama.

    Naredba je pokret, izvlačimo se. Nešto vozila koje je još uvjek bilo u voznom stanju pokrenuto je. Ponovo se nalazimo pred brisanim prostorom i opet ga treba preći. Na samom izlazu iz šume zaprepašćujući prizor. Mrtvi leže na obje strane puta. Ima ih i po sredini puta. Nailazimo i na napola izgorjele leševe. Crvi izlaze iz tijela, koja zaudaraju tako snažno da smo svi povraćali zbog toga. Više nas nije interesovalo šta se događa okolo. Dozivamo se među sobom i dogovaramo da kupimo sve leševe i da nikoga ne ostavljamo. Tako smo i uradili. Dižemo ih na kamione, neki se raspadaju... Ne mogu da vjerujem da za samo tri dana ljudsko tijelo može da tako satrune. Bože dragi, šta li su ovi ljudi preživjeli?
  • zepa- 70362 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Žepa i stradanje kolone (7)


    Vrata od transportera se zatvoriše i to je bio kraj dogovora sa ljudima koji su bili unutra. Jedno je sigurno, oni su se unutra osjećali bezbjedno i nikome se nije izlazilo vani.

    Ako neko ko je bio tamo cita ovo zna o cemu pisem. samo Bog dragi na nebesima nas je zastitio. Sreca nasa pa nisu imali rucne bacace, zolje ili ose e vjerujte ne bi ja sada ovo pisao. Tacno je da su nas sacekali na mucki nacin , "navodno su uspostavili dogovor da nas ne napadaju". Da li su ili nisu to mi nikada nećemo saznati. Ako bi se javio Gođenjac koji je bio na suprotnoj strani, možda bi se istina i mogla otkriti. Vidjevši njegov članak koji je napisan još prošle godine, navede me da poslije dvadeset godina sjednem i odvojim malo vremena da napišem nešto o Žepi, tj, stradanju kolone.

    Mjesto na kome su nas napali se navodno zove Budučin potok, jedni kažu Podžeplje a drugi Gođenje.

    No da nastavim dalje. Noć se polako spuštala. Ne čuje se više pucnjava. Umor čini svoje. Zastanemo pored ranjenih i pričamo sa njima, dajemo im snage da izdrže, pokušavamo da im skrenemo misli na drugu stranu. Oni koji su ranjeni u predjelu stomaka imaju strašne bolove. Nemamo nekog stručnog medicinskog osoblja. U drugom djelu kolone koji se nije uspio probiti do ove šume, ostale su i medicinske sestre koje su nažalost izgubile svoje živote. Bile su u vojnim sanitetskim vozilima za koje svi znamo da su imali na sebi oznake crvenog krsta koje se stvarno vide iz aviona. Ali ovim krvolocima kojima nije bilo dovoljno što su nas poubijali onako nezaštićene na brisanom prostoru, bez ikakvog razloga i povoda, nego su bezdušno pucali i po sanitetu.

    Ranjene gubimo, umiru nam tu ispred očiju, nemoćni smo da bilo šta uradimo. Prije sat vremena pričamo sa njima, i obilazimo ih na smjenu, nažalost napuštaju nas i umiru...

    San nas sve više obuzima. Ipak, mi smo samo obični ljudi. Tišina je ništa se ne čuje osim one ptice koji neki zovu ćuk, a drugi kukavica, a koja se oglašava svakih par minuta. Ležimo na zemlji. Neko se pokriva granjem a neko i šatorskim krilima, jedni su ispod tenkova i kamiona, gdje je ko sebi našao mjesto da malo dremne.

    Odjednom su prestali i tužni krici one ptice. Prolomili su se strašni zvukovi, kao da se cijelo brdo ruši na nas. Svi smo u pripravnosti, ali ne možemo da dođemo sebi šta je to. U tom klancu u kojem smo se kako tako organizovali, nisu nam mogli nista, ama bas nista. I sada na nas guraju balvane, ogromne balvane. Jedan od balvana se niz klanac spušta i pogađa vojni kamion, popularniji kao 110 i baca ga u klanac. Sad možete da zamislite kakvi su i koliki balvani bili. Srećom nisu povrijedili ili ne daj Bože ubili ni jednog borca. Jedan za drugim na različitim mjestima, balvani se survaju na našu kolonu, na sreću bez gubitaka.

    I to je najzad prestalo. Tišina ponovo. Predlažem da idemo gore uz klanac i da će nas tragovi od balvana odvesti do krvoloka pa da se najzad obračunamo, no saborci mi kažu da mi čekamo da oni sada dođu mi smo njima išli pravo na cijevi, ali su se stvari sada okrenule, pa neka izvole, sad mi njih čekamo. Mislim da su bili u pravu.

    Noć je promicala mirno. Hrane smo imali ali vode nikako. Hvata me san, legnem ispod jedne bukve i tako i zaspim. Pred samu zoru probudi me razgovor boraca. Iz drugog djela kolone koji je ostao na brisanom prostoru, uspjeli su da se izvuku tri borca. Kažu najteže im je bilo da priđu noćas nama, našoj kružnoj odbrani i uz dozivanje i predstavljanje ko su i odakle su najzad su uspjeli.

    Ovo nam je ujedno dalo i do znanja da je ova ideja o kružnoj odbrani za sada odlična. Pričaju nam da su pohvatali žive ljude, počeli su da nam saopštavaju imena poginulih, za one za koje su sto posto bili sigurni. Jedan od boraca im skreće pažnju da ne pričaju o poginulima jer među nama ima i očeva, sinova, braće i kumova kojima je neko poginuo, i nije baš sada vrijeme da im se to saopšti.

    Uprkos svemu što se desilo juče, tog jutra sam bio pomalo srećan jer su se borci koliko-toliko opustili i došli sebi pa najzad možemo da funkcionišemo i kao vojska. Jedna grupa je ranom zorom otišla do tog prokletog Zlovrha i vratili su se nazad. Kažu da gore nema ništa i nikoga. Moram da priznam da sa njima nisam lično razgovarao. Jedni su kažu da su pronašli zaklane vojnike koji su gore bili. Razgovarali smo među sobom šta dalje. Svi smo se složili da je najbolje da se vratimo putem kojim smo i došli. Treba da se organizujemo i krenemo nazad. Većina je za to, ali ima i onih koji misle da je najbolje da se probijamo u grupama.

    Među nama se nalazio i Lolović Milorad, veoma vješt i sposoban čovjek, starosjedilac sa Pala, jak i ozbiljan. Bio je mnogo dobar u izviđanju terena, tumačenju karti a imao je dosta drugih vojničkih vještina. Saznao sam da je bio u školi za rezervne oficire, i to u diverzantskim jedinicama. Nije se isticao mnogo ni prije, a ni poslije ove bitke. Svoje znanje i sposobnosti nam je pružao i pomagao nam je kada god je bilo najteže.

    Među svim ovim vozilima nalazio se i onaj čuveni PUH. Imao je radio stanice i uređaje. Bilo je to jako dobro opremljeno vozilo veze! Međutim, nije bilo signala pa nikoga nismo mogli da dobijemo. Milorad je predložio da prvo uklonimo sa puta vozila koja su usljed jučerašnjih borbenih dejstava bila beskorisna i uništena. I tako smo i uradili! Zgurali smo te krntije niz klanac. Predložio je da se vozilo veze pomjera naprijed nazad ne bi li se kako-tako dobio signal i to je doista uspjelo. Sa još jednim čovjekom vojno obrazovanim sjeda u vozilo veze u tu malu radnu sobu, tako da je nazovem i uspostavlja vezu sa komandom negdje na Sokocu. Svojim znanjem i umjećem koje posjeduju ova dva čovjeka, uz pomoć karti i mapa šalju informacije gdje se nalazimo, koliko nas je kakva je trenutna situacija, gdje je kolona presječena, gdje se nalazimo mi a gdje drugi dio.

    Milorad je, nažalost, izgubio život na Trebeviću, baš u akciji uništavanja snajperskih gnijezda. Njegova smrt je i dan-danas misterija. Pročitao sam negdje na ovom sajtu da su ga ljudi mnogo voljeli i poštivali, a naročito njegovi učenici jer je bio nastavnik po profesiji.

    Kao što napisah, veza je uspostavljena i očekuje se odgovor iz sokolačke komande. Na lice boraca se vratio osmjeh! Kakav takav, najbolji mogući u takvoj situaciji. Sada već imamo neke šanse da preživimo!

    Za to vrijeme smo se dobro organizovali. Sve mrtve koji su bili tu među nama smo zamotali u šatorska krila i podigli na kamione. I ranjenike smo spremili za transport.

    Najteže je bilo dizati mrtve! Nosimo poginule , dižemo na kamione, suze teku niz lice, ne mogu se zaustaviti. Jecaji na sve strane!

    Nakon toga nam ostaje samo da čekamo. Najveći problem je bila voda. Nemamo vode. U jednom kamionu smo našli kanister sa vodom. Bili su to oni bijeli kanisteri od 25 do 30 litara, ali su bili potpuno prazni. Ovaj naš "spasitelj" uzima kartu i razgleda je, a potom kaže da zna gdje bi bilo moguće da ima vode. Javilo se dobrovoljno pet-šest ljudi da odu po vodu. Otišli su i vratili se sa punim kanisterima.

    Među borcima nema više straha, svi smo kao jedan. Nećemo se više nikada, ali baš nikada, prepustiti nekome da nas vodi tamo gdje se njemu ćefne kao piliće na klanje. Neko nas je sigurno namjerno gurnuo u ovu jučerašnju klopku. Da li smo bili prodati i zašto smo tamo išli na taj Zlovrh to se još nikada nije saznalo. Ili bar ja nisam saznao!

    Sretnem se ponekad sa ljudima koji su ovo preživjeli i još ponekad popričamo o ovome i nikada nikome nije jasno zašto smo poslati na taj Zlovrh. Moje mišljenje je da nas je neko prodao.
    zepa- 70320 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (6)

    Žepa i stradanje kolone (6)


    Na početku kolone je stajao tenk. Ispred njega preko puta tri četiri bukvina balvana, veće u životu Hodam okolo i shvatih da sam u stvari jedini koji se šetka okolo. Neki mi dobacuju da legnem dole da se ne izlažem.

    Stanem i pogledam u nebo iznad sebe, koje se jedva naziralo od šume i pa se zapitah od koga da se krijem jer ovdje nema ništa i nikoga.

    Pogledam u ljude okolo sebe i primjetim da su im svima oči nekako došle do izražaja kao da su dva puta veće nego obično. Niko od njih ne trepće, svi su nekakvi pocrnili pa ne ličimo sami na sebe.

    Ne mogu bas tako da legnem i sjedim iza nekog drveta, jednostavno sam na tom mjestu osjetio kakvu takvu sigurnost, jednostavno se ne osjećam kao tamo na brisanom prostoru, živa meta glineni golub.

    Odlučim da odem do ulaza u šumu. Tamo je stajao jedan kamion i nekoliko ljudi se okupilo iza njega. Odjekuje sporadična pucnjava. Mi pucamo rafalno i nasumice, a oni jedinačno i precizno. Međutim, situacija je sada mnogo drugačija jer više nismo na brisanom prostoru. Konačno se začuše i balijski glasovi, koji se deru:

  • "Predajte se ćetnici, sve ćemo vas poklat, predajte se ćetnici!"

    U tom momentu se bacim na zemlju shvatim po glasu koji dolazi od strane balija da su vrlo, vrlo blizu. Samo gdje? Još uvijek ne mogu da ocjenim odakle dolazi glas. Gledam, osmatram ali ništa ne vidim. Ovako na jednom brdu tu blizu vidi se ko neka pećina, ko ulaz u pecinu, kaze mi saborac odma do mene oni su tu u pecini pucaj u pecinu. Nanišanio sam na sami ulaz u pećinu i ispalio par metaka i onda sam samo onako tuzno spustio pušku pored sebe i kažem mu:

  • "Ma kakva pećina, ona je previše daleko. Oni su tu, oko kamiona i oklo nas!"

    Odjekuje rafalna paljba. Da da li smo ikoga pogodili, Bože mili, da li smo?

    Mi koji smo se uspjeli izvući u šumu smo sami po sebi napravili nekakvu vrstu kružne odbrane. Uglavnom smo se bazirali oko puta. Predložim da se malo raširimo i da ipak odemo i malo dalje i dublje od puta, jer ko zna šta nas čeka. I ljudi to stvarno prihvatiše. Kružna odbrana se protezala od ulaza u šumu do mjesta gdje je prvi tenk zaustavljen.

    Dok ovo pišem, prisjetih se da smo, dok smo popravljali most, mnogo prije nego što je sve ovo počelo, čuli zvuk motornih pila kako rade i obaraju omare po putu. Čula se iz pravca na samom ulazu u selo koji smo mi već bili prošli što je značilo da ćemo ući u klanac ali dalje nećemo moći.

    Polako pada noć, ranjeni na sve strane leže čak i na putu u šatorskim krilima. Izgleda da će kiša. Pokušavam nekako da zaštitimo ranjenike, neki su nam već i umrli. Mrtvi isto tako i na kamionima.

    Jedan me od ljudi pita kako tako i odakle mi snaga i hrabrost da sve ovo tako podnosim. Ja mu odgovaram da ni sam ne znam. Mislim da mi je najviše pomoglo to što nisam nikoga poznavao pa ni sa kim nisam bio blizak. Primjetio sam da su se grupisali, uglavnom brat pored brata, kum do kuma, rođak do rođaka itd.

    Nisam mogao da gledam ranjenike kako kisnu pa odem do transportera i pitam da otvore vrata. Nevjerovatno, ali oni neće! Jedva ih nekako ubijedismo. Odškrinuli su vrata, pa vidim da su se unutra nabili ljudi, da ih je neko pod presom gurao ne bi uspio da ih toliko složi. Međutim, nikome ne pada na pamet da izađe, nema nikakve šanse. Objašnjavam im da ima ranjenika i da treba da ih sklonimo sa kiše jer rane ne smiju da kisnu, ali ne nevrijedi.

    U transporteru primjetih i onog momka koji je još pod šatorima pričao o izvrtanju stolova i raznim tučama. Sakrio se u transporter i ni makac. Eh, brate moj, koji su to miševi! Nisam mogao ostati hladnokrvan pa počnem da ga provociram kako se u priči tuče sa pet ljudi a ovamo se sakrio, pa da je bar ranjen ja bih to razumio. Nagovaram ga da izađe, ali on i ne pomišlja na to.
  • zepa- 70314 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (7)

    Žepa i stradanje kolone (5)


    Stali smo pored kamiona . Vozač je izašao iz kabine. Pucaju po kabini, ne može se dalje. Dolazim do samog prednjeg djela kamiona i pitam ga gd je onaj tenk, transporter, praga... Gdje svi nestadoše? Kažu mi da su uspjeli su da pobjegnu u šumu. Počinjem da psujem, ne mogu da vjerujem da su pobjegli! Ipak je to bio tenk, praga, transporter... Što se ne vrate i ne uzvrate kontrapaljbom? Mi pješadinci, kojima su kamioni na ovom brisanom prostoru jedini zaklon, ne možemo ništa da uradimo. Stalno mi se vrti u glavi misao da su praga, tenk i transporter pobjegli i ostavili nas na nemilost neprijatelju. Sjetih se i čovjeka koji je bio na pragi kad smo sklanjali one omore gore na prvoj barikadi. Izašao i hoda oko vozila, brada mu do pupka, kosa do pola leđa, raspojasao se a po njemu redenici, šubara na glavi... A gle sada, pobjegao kao miš zajedno sa pragom u šumu, jebem te državo šta se ovo dešava?

    Pokušavam da smirim ljude, ne znam ni sam odakle mi to, ali sam tada imao neku nenormalnu koncentraciju na sve što se okolo dešavalo. Strah je jednostavno nestao. Govorim polako, pokušavam da ih smiri i da vidimo šta ćemo dalje. Dopužem do zadnjeg dijela kamiona, i na nekih dvadesetak metara od nas vidim još jedan naš kamion i ljude oko njega. Ista slika samo drugi ljudi. Dozivamo se, pitamo ima li mrtvih, ranjenih...

    Ležim kod zadnje lijeve gume kamiona i pokušavam da provalim odakle pucaju, odakle nas gađaju. Ne vidi se ništa! Nikakvih znakova o rovovima ili slično, a pucaju pojedinačno i često i stalno pogađaju. Nevjerovatno! Okrenem se i kažem prvom do sebe da su negdje blizu, i da bi možda trebali da bacamo bombe dole u taj kanjon. Čovjek mi odgovara da je nemoguće da su dole, ne bi mogli ovako dobro da nas pronalaze preko nišana. Neko počinje da se dere i viče "gdje ste, pojavite se, gdje ste..." Izgleda da je čovjeku pukao film, ubiše nas a mi ne možemo da provalimo odakle pucaju.

    Još uvjek nisam ni jedan metak ispalio jer ne znam u šta i gdje da pucam. I opet mi kroz glavu prolazi zašto se praga, tenk i transporter ne vrate jer oni imaju optiku pa mogu bolje da vide odakle pucaju na nas. Pošto pucaju pojedinačnom paljbom bar su oni bezbjedni u tim oklopima. Ni jedna bomba, granata, tromblon, ama baš ništa nije ispaljeno sa druge strane, samo pojedinačna paljba, vrlo smireno i precizno.

    Ubijeđen sam da ih nema mnogo. Vraćam se do prednjeg dijela kamiona i neko predlaze šoferu da ubaci kamion u prvu brzinu i da ne sjeda za volan već da sa stepenice polako proba da odveze kamion u šumu. Momčina pristaje i polako se krećemo, kao puž, sasvim polako. Ubili su par ljudi na kamionu, ima i ranjenih. Šofer je popizdio kaže "jebem ti ovo, idemo..." i sjeda za volan. Samo što je stisnuo kvačilo, gledam svojim očima, vrata su još uvjek otvorena pogodi ga metak ravno u čelo tačno između obrva i šljema i on ispade iz kabine. Sjećam se kao sad, iz čela mu je prilikom pada tekla krv u malazu debljine prsta. Ova slika me i dan-danas proganja!

    Kamion se ugasio, stao. Neko viče "ne ostavljajte nikoga, dižite mrtve na kamion!" I tako je i bilo. Među nama se našao još jedan hrabriji, koji se usudio da sjedne za volan, i samo što je sjeo, zatvorio je vrata i punim gasom krenuo prema šumi. Nekih tri stotine metara do šume bilo je kao tri stotine kilometara. Trčimo pored kamiona, ali je on sve brži i brži. Kontam neću uspjeti. Hvatam se desnom rukom za stranicu od vozila i pokušavam nekako da ga pratim međutim, to je nemoguće. Kamion je ubrzao i to me je samo bacilo u stranu. Letim kroz vazduh i padam iza jednog kamena pokraj tog prokletog puta i glavom udaram o kamen. Krv mi krene u predjelu uha, ali je dobro, pri svjesti sam. Živ sam! Oko mene po putu mrtvi na sve strane. To mora da su ovi koji su bili ispred nas, pa su pokušavali da se dočepaju šume. Oko mene leže razbacani rapovi, opasači, maske, torbe, čak i puške. Ljudi su pokušavali da po svaku cjenu pretrče do šume pa su se pri tome oslobađali svega što im je smetalo...

    Šta sad da radim? Do prije par minuta sam bar imao kamion kao zaklon, a tu su bila i braću Srbi pa ako me neko pogodi bar će neko ostati živ tako da bih imao šansu da mi neko i pomogne. Ovako sam sam samcat. Iako ni za ove koji su donedavno bili oko mene nisam znao ko su i odakle su, bar mi je bilo jasno da smo svi Srbi i da smo upali u isto sranje.

    Mislim se šta ću dalje i kako do te šume. Jedno je sigurno, kontam ko u nju uđe više se ne pojavljuje nazad. Da li je to put spasenja ili propasti ne znam, niko se ne pojavljuje nazad niti daje bilo kakvih znakova. Ali ni ostati ovdje nije nikakvo rješenje. Ležim i odlučih da se ne mrdam, vidim da ne pucaju po mrtvima i da se pucnjava ne smiruje. Kontam praviću se mrtav pa valjda će mi i Bog dragi pomoći. Sjećam se da sam se skupio kao lopta. Iz svega toga dana viđenog tražim način kako da pokrijem glavu, čime da je zaštitim? Stalno mi pred očima slika onog mladog šofera koji poginu na moje oči, a ni ime mu ne znam, laka mu crna zemlja. Zatim slika od ranjenog komandira, koji je bio ranjen u leđa ali je još uvijek bio živ. Mnogo kasnije, kada se sve ovo završilo, saznao sam da je i on podlegao ranama u toku tog dana.

    Polako sam podizao RAP uz tijelo prema glavi, tako lagano da sam imao osjećaj da me svi oni krvoloci sa druge strane gledaju. Uspio sam nekako da ga stavim nad glavu i okrenem u pravcu odakle su dolazili meci. Lijevom rukom sam uzeo bombu i držao je u šaci odlučan da u njihove ruke živ ne smijem pasti.

    Ležao sam u tom položaju nekih sat vremena. Čujem plač , vrisku, pucnjevu, pakao... Molim dragog Boga da me spasi, da da snage i meni i ovim ljudima oko mene da nekako istrajemo. Molim se da padne noć. Čujem da mi se približava kamion. Neko govori:

  • "Majko moja šta je ovdje mrtvih!"

    Kamion je bio iza mene nekih 20 metara. Polako prilazi, ljudi su se dozvali, kriju se iza njega i žele da se domognu te šume. O šumo, šumo, tako si blizu a tako daleko! Okrenem se prema kamionu i jedan od boraca reče:

  • "Onaj je živ, mrda!"

    Sa nekih petnaestak metara me pita jesam li ranjen. Sav srećan što sam opet ugledao nekoga nešeg, kažem mu:

  • "Ne brini dobro sam, ne idi ovamo zbog mene nije mi ništa!".

    On i dalje ne skida pogled sa mene. Kamion i ljudi su sve bliži i bliži. Skočim, vratim bombu u fišekliju, i zajedno sa njima se uputim prema šumi. I dalje nas gađaju. Čovjek pored mene trči i sam sebe ranjava u stopalo. Bože dragi, šta je ovo? Ljudi smirite se, polako. Ovaj vozač kao i svaki drugi, čim ugleda da je blizu ulaska u šumu po gasu, a mi koji smo se krili iza kamiona ostajemo na čistini, poput glinenih golubova. Nema nam druge nego da trčimo do šume pa šta Bog dragi da. Trčao sam sa još nekima, mislio sam da će mi srce iz grudi iskočiti, zadnjim krajem snage trčim a čini mi se da hodam, žedj udara a noge izdaju, srce hoće napolje a ja bi da živim, još samo malo da poživim da pobjegnem iz ovog pakla jer tek su mi dvadeset i dvije. Rođen sam 11. februara 1970. godine.

    I ja i još par ljudi smo uspjeli da stignemo do šume, jedine zaštitnice tada, majke prirode. Na samom ulazu u šumu naiđoh na par kamiona i tenk, koji je stajao na desnoj ivici puta. Transporter, praga, i još jedan tenk su bili naprijed, na samom početku kolone. Skljokao sam se poput veće odmah pored prvog kamiona pokušavajući da povratim dah. Grudi su me tako bolile da sam mislio da će poput lubenice pući na dva djela.

    Ipak, brzo sam se povratio. Ustao sam. Sve je bilo pogašeno, ništa se ne čuje, tenk, praga, transporter, kamioni... Bila je tišina, tako hladna tišina. Ne čuju se više ni pucnjevi sa onog prokletog brisanog prostora.

    Krećem se okolo kamiona i ostalih vozila. Ljudi su oko drveća, zauzeli položaje, a ni sami ne znaju gdje da se okrenu, odakle da čekamo ove krvoloke i prevarante što nas izradiše za dogovor o mirnom prolasku. Idem naprijed do samog početka kolone.
  • zepa- 70310 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (4)

    Žepa i stradanje kolone (4)


    Kao što sam već ranije pomenuo, mi treba da nastavimo putem koji ide desno, preko mosta. Problem je što je most srušen. Glavne grede koje nose most sa obale na obalu su još uvjek tu, ali su poprečne grede su skinute i ostavljene tu sa strane. Naredba je da se most popravi. Čujem da neko spominje tenkistu i da on treba da donese nekakav tenkovski metar, koji mu navodno pokaze da li taj most može da izdrži tenk ili tako nešto slično.

    Naredba je da siđemo sa kamiona i obezbjedimo prostor oko mosta, dok se isti ne popravi. Ja sa jednom grupom odlazim u pravcu put koji odvaja lijevo. Na par metara prije raskrsnice odlučih da uđem u šumu i da odatle osmatram. Sa moje desne i lijeve strane borci uradiše isto. Nismo bili baš rame uz rame jedan drugom, ali smo se vidjeli dosta jasno. Nailazim na neku vrstu zemunice, rova, ni sam ne znam kako da to da nazovem. Razgledam okolo i ne vidim nikoga, polako prilazim. Vidi se i žar od vatre koja nije ugašena već je samo prestala da se loži pa je žar još uvjek tu. Desno od vatre naiđoh i na drvenu klupu prekrivenu ponjavom. U jednom kraju te zemunice spazih i jednu plinsku bocu od neka tri litra.

    Zastao sam tu i pomislih da sam dovoljno ušao u šumu i da ne treba da idem dalje. Zauzeo sam zaklon i čekao. Iza mene čujem ljude koji popravljaju most. Poslije izvjesnog vremena začuh naredbu za pokret, tj. da svi uđemo u kamion. Nasa Lada Niva, u kojoj su se vozili komandiri, je stajala na putu iznad mosta i još uvjek nije prešla most. Začuo se pucanj, pa zatim još dva. Komandir viče da se ne puca, i da se penjemo na kamione jer idemo dalje.

    Opet pomislismo da je neko, ponovo iz straha, pucao nehotice, no javiše da je Lada Niva pogođena u krov. Vidim da je vrag odnio šalu što bi naš narod rekao, pa odlučih da se ne penjem na kamion već da pregazim potok, pa se nađoh u prvom djelu kolone. Prilazim jednom od komandira i kažem mu da sam naišao na rov, i opišem mu kako je to izgledalo, ali on samo odmahnu rukom.

    Našli smo se na brisanom prostoru između mosta i šume u koju je taj put kojim smo trebali da nastavimo ulazio. Počela je paljba sa suprotne strane mosta. Bila je pojedinačna, ali česta. I svaki metak je pogađao. Vidim jednog od komandira kako leži između kamiona i lijeve strane puta. Iznad puta tj. sa lijeve strane je brdo a sa desne strane je klanac, strmo se vidi nekakav kanjon. Desno se ne može, ili pravo pa u šumu ili lijevo u šumom obraslo brdo. Do ulaza u šumu tj. ako nastavim putem pravo imam nekih tri stotine metara. Da li ću uspjeti da se sklonim odavde? Prilazim komandiru koji već leži, ali je još uvjek pri sebi . Vidim ogromnu ranu na njegovim leđima. Onako ležeći , drži se jednom rukom za leđa, malo ispod rane i govori borcima šta da rade, gdje da idu. Borci su se toliko zbunili da nemaju blage veze kud će i šta će. Ne mogu da vjerujem svojim očima! Trče okolo kao muve bez glava, ne znaju gdje đe i šta će, deru se i viču.

    Kleknem pored komandira i pitam ga da mu pomognem, na šta mi on odgovori da bježimo u šumu. Potapša me svojom rukom po čizmi u predjelu lista i kaže:

  • "Idi, idi naprijed!"

    I tako je i bilo! Nastavio sam, našao sam se pored kamiona a na njemu ljudi leže jedan preko drugog, deru se i viču "vozi, vozi". Pucnji se i dalje ponavljaju, ali samo jedinacna paljba. Iznad moje glave je na neka dva do tri centimetra profijukao metak. Okrenem se i vidim da je prošao kroz starnicu od kamiona kao kroz sir. Kažem im:

  • "Ljudi, siđite sa kamiona, pobiće vas k'o zečeve. Siđite!"

    Međutim, niko i ne pomišlja da to uradi. Svi leže, ne mrdaju i ne pružaju nikakav otpor. Kamion je stao, vozio ga je mlad momak, sjecam se imao je tamnu put i kovrdžavu crnu kosu koja mu je bila onako duga ali ne duža od ramena. Bio je visok jedno metar osamdeset. Nas nekoliko se sakrilo sa lijeve strane kamiona. Moramo se probiti do šume. Izgledalo je tako blizu, a bilo je tako daleko.
  • zepa- 70308 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone (3)


    Motorne pile su svojim zvucima parale prostor. Prestalo je, ugašene su i omare se uklanjaju sa puta. Naredba je da uđemo u kamione i da se kreće dalje. Poslije ovih barikada nema više smijeha i šale među nama, i ako nešto neko kaže ućutkuju. Govore nam da ćutimo, gledamo okolo... Pitam se šta li će sledeće da nam se desi...

    Kolona polako izlazi iz šume na livadu, tj. proplanak na čijem se kraju nalazi nekakva kuća. Bio sam na prvim kamionima, odmah iza komande. Naredba je da siđemo sa kamiona i obezbjedimo prostor oko kuće, koja se nalazila na pedesetak metara od na. Jedni su zalegli cisto onako kao na nekim vjezbama na livadu, drugi iza kolaca od ograde, neki su ipak nasli dobre zaklone. Komandir se okrenuo i gleda nas onako povaljane po livadi i reče:

  • "Ma ljudi, šta je sa vama, šta to radite? Šta će da vas spasi ako ležite tako nezaštićeni po livadi?"

    Nakon toga je komandant napravio odličan raspored za sve prisutne, među kojima sam bio i ja. Zahvaljujući njemu, svi su na kraju imali prirodne grudobrane ispred sebe, mnogo bolje od gole livade. Nakon toga se još jednom okrenuo prema nama i reče:

  • "Tako ljudi!"

    Pojavljuje se tenk, izdvaja se iz kolone i zauzima položaj na desnoj strani od te kuće. Nastaje tišina. Komandir uzima megafon i bez oružja, naglašavam ovo još jednom - "bez ikakvog oružja" odlazi u pravcu kuće. Zastao je na pola puta između nas i kuće, podigao megafon i sledeće riječi su razbile tišinu:

  • "Zelene beretke, ovde komandir ..... idemo sa kolonom za Zlovrh, da li još uvijek postoji sporazum?"

    Ponovo nastade tajac. Sa druge strane ne stiže nikakav odgovor. Nakon izvjesnog vremena, naš komandir se ponovo oglasi putem megafona:

  • "Mi sada krećemo u miru i nećemo nikoga povrijediti. Međutim, upozoravam vas da ukoliko bude ispaljen i jedan metak na našu kolonu, sravnit ćemo vaša sela!"

    Sa druge strane i dalje niko ne izlazi, i niko ne odgovara. Ne vidimo nikoga ispred, iza ili oko kuće. Komandir se vraća i naređuje pokret. Sjedamo na kamione i krećemo dalje. Naredba je da se skinu cerade.

    Kolona polako ulazi u selo. Krivine se nižu jedna zadrugom. Iznad puta na svakoj krivini kamenje poredano, vidi se ljudskom rukom, veliki grudobrani. Ljudi počeše da paniče i govore:

  • "Ma ljudi, ovo gore su rovovi!" - uzviknu neko.
  • "Sreća pa su prazni, jedna bomba bačena na kamion bi nas sve koštala glave!" - uzvratih ja.

    Nevjerovatno kakav je to teren! Vozimo se kroz to selo, kuće su odmah tu, u blizini puta. Čini se da svakoj možeš dohvatiti zidove sa kamiona. Kolona polako mili kroz selo i mi se počcesmo blago spuštati niz brdo. Kad se pogleda desno sa kamiona zapanjujuci prizor, ogromna terirorije sa desne strane, pašnjaci, livade, šume, obradive površine, krave pasu, sve izgleda normalno.

  • "Al' je bogato ovo selo, vidi samo kolike su im krave!" - prokomentarisa neko.

    Vozeći se pored kuća, primjećujemo da su ulazna vrata na svakoj kući otvorena, ali da nema nigdje nikoga. I evo, dok ovo pišem, prođe mi kroz glavu da smo baš oko tih kuća vidjeli dvije ili tri žene i jednog starca koji je sjedio pored puta i u ruci držao drveni štap, koji su nas pozdravili i čaks smo razmjenili i par riječi sa njima.

    Kolona je nastavljala dalje. U jednom trenutku primjetismo da desno od nas niz brdo trče muškarci i nose puške u rukama. Ja sam lično vidio dvojicu. Nastala je galama. Uskoro je do nas stigla naredba da ništa ne preduzimamo i da treba da ostanemo mirni i na kamionima. Oni neka idu svojim putem, a mi ćemo svojim. Jedni su komentarisali da i oni bježe pred tolikom vojskom, tenkovima i pragama. Vjerovatno im nije bilo lako, ali mi nismo čak imali ni metak u cijevima. Sjedili smo na kamionima i razgledali okolinu, baš ko da smo krenuli na nekakvu ekskurziju. Vozeći se tako, dolazimo na jednu manju raskrsnicu. E, od ovoga trenutka za nas počinje pakao.
  • zepa- 70284 - 12.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (14)

    Žepa i stradanje kolone (2)


    Vrijeme je tih dana bilo fenomenalno. Boravili smo na turističkoj ravni pod šatorima. Bilo nas je sa svih strana Sarajeva, uglavnom Srbi koji su izbjegli iz grada. Naravno nije nas bilo ni blizu koliko Paljana. Bilo nam je dozvoljeno da odemo kući na sat vremena, međutim ko je bio pametniji parkirao je svoja kola malo niže ispod logora i bježao kući kada god bi se za to ukazala prilika. Kao sto sam i naveo, neki pametnjakovići SU postavljali neka svoja pravila pa nema ni kući.

    Što se ostalih aktivnosti tiče, donešena su nam dva Brovinga pa su nas obučavali kako se sklapaju i rasklapaju, ali se to odnosilo samo na pojedince "odabrane". Nas iz Sarajeva nisu baš gotivili, stalno nam je prebacivano da smo isti kao i oni zeleni u gradu. I postavljalo se pitanje šta ćemo mi tu sa njima i već su nas pojedini kreteni nazivali "izbjeglicama". Nama to nije smetalo, čak nam je to bilo i zabavno.

    Uveče, kada padne mrak, okupljali smo se ispred šatora i međusobno razmnjenjivali životne priče: ko je gdje radio, kako je ko izašao iz Sarajeva, šta se dešava na frontu i tako dalje. Oni najbučniji su sebe predstavljali kao neke vitezove. Pričali su kako su na muslimanskim sjelima prevrtali stolove, povlačili noževe, tukli se sa po tri-četiri čovjeka itd. Za nas iz Sarajeva sve je to pomalo zvučalo smiješno i neistinito, kontamo ko su ovi, al' su zajebani.

    Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve dosadnije. U logor na Turističkoj ravni dolazi jedan major i njegov brat sa još jednim čovjekom. Ni ovom prilikom neću pomenuti njihova imena, ali oni koji su bili tamo lako će prepoznati o kome je riječ.

    Majorov brar nam priča priče kako je bilo u Hrvatskoj. Par dana nakon njihovog dolaska, major i njegov brat sa još par pametnjakovića odlaze u izviđanje nekog terena. Među borcima se počelo pričati da negdje idemo, ali niko nije imao pojma gdje.

    Svanulo je predivno jutro. Doručkuje se, jedni su bili mrzovoljni a drugi veseli. Šta da se radi, tako nam je kako nam je! Jedni kažu dobro je, jer ne idemo po linijama i ratištima. U hotelu ispod Turističke ravni, mislim da se zove hotel Turist, došla je velika grupa vojnika. Bili su dobro opremljeni, sa uniformama i naoružanjima. Kad ih gledaš ne znaš koji je od kojeg izgledao jači. Svi su imali sportske figure, mišićavi, kratko ošišani i uglavnom ćute. To su bili Arkanovi Tigrovi. Pitamo se sta li će oni ovdje, ali niko nije ništa znao jer mi obični borci smo uglavnom o svemu bili zadnji obavješteni. Jedni pričaju da se sprema napad na Sarajevo, a drugi da su Arkanovci samo u prolazu i da već sutra odlaze.

    Sledećeg dana je proglašen zbor. Pravo smo postrojeni mirno, pa onda pozdrav komandantu, a kada smo dobili na mjestu voljno obavješteni smo o izvidnici i njihovim rezultatima. Isli su u neka sela desno od Han Pijeska. Rečeno nam je da idemo na neki Zlovrh da preuzmemo repetitor od vojnika koji još uvjek služe JNA i oni treba da se vrate svojim kucama a mi da ostanemo na tom repetitoru koji je veoma važan zbog svog položaja i veze. Kažu da je veoma važan za održavanje radio veza između srpskih položaja. Po riječima "pametnjakovića" bila je to zadnja riječ tehnike. Dalje nam je rečeno nam je da se pre tog Zlovrha nalazi i veliko muslimansko selo, ali da su oni bili tamo i uspostavili dogovor sa njima i da mi možemo da idemo da našim vojnicima odvezemo hranu, vodu i gorivo i da će jedan dio nas ostati na tamo da obezbjeđuje repetitor a ostali će se vratiti nazad.

    Meni je sve ovo zvučalo jednostavno i sigurno. Jedan od boraca je upitao:

  • "A šta ako oni ne ispoštuju dogovor?"

    Odgovor na ovo pitanje je bio da će muslimanima sela biti sravnjena ukoliko ne bude kako je dogovoreno. Nakon toga je major počeo da priča o ratu u Hrvatskoj i pokušao je da nam dočara kako izgleda prava borba, haos, krv na sve strane... Nikome se ne smije vjerovati sa suprotne strane!

    Major nam je objašnjavao da u ratu ima takvih fanatika da oni znaju da svežu eksploziv za djete i pošalju ga prema srpskim vojnicima. U tom slučaju ako se ne likvidiraju oni koji imaju svezan exploziv oko sebe ode sve bestraga. Govorio nam je da ćemo možda u ratu biti primorani da likvidiramo takve osobe.

    Među borcima zavlada komešanje. Ljudi se počeše buniti, viču i deru se, kažu da ih odmah možeš voditi u aps ali oni ne mogu da ubijaju žene i nejač, čak i ako je za njih vezan eksploziv. Pokusavaju da nas smire, kažu da to ne shvatamo bukvalno jer oni samo navode najgore moguće varijante. Situacija se polako stišava.

    Neko postavi pitanje kada kređemo na Zlovrh. Oni ne žele da nam kažu tačan dan i vrijeme, ali su napomenuli da smo mi pod šatorima upravo zbog toga što se može desiti da krenemo u bilo koje vrijeme. Kamioni sa hranom, vodom i gorivom su već bili tu.

    Prošlo je pola noći, neka tišina se uvukla među nas, kao svi spavamo ali u stvari svi smo bili budni. Oko jedan sat po ponoći dobismo naredbu za pokret, zborno mjesto i ukrcavanje na kamione. Bilo je interesantno posmatrati vojnike kako tumaraju po mraku, jedni su već bili spremni, drugi psuju jer ne mogu da nađu svoje stvari, treći su bili pospani itd.

    Bližilo se svanuće tog kobnog četvrtog juna...

    Ukrcavamo se na kamione, a kada je kolona formirana dobijamo naredbu za pokret. Pod ceradama lebde pitanja: "Gdje li idemo? Kad ćemo nazad? Gdje li je to?"

    Polako je svitalo. U Mokrom je bio nekakav zastoj. Mi sjedimo pod ceradama i ne znamo šta se dešava. Čuju se zvuci jakih motora, i mi predpostavljamo da su tenkovi. Jedni kažu da su tenkovi mnogo bučniji i da su ovo nekakvi transporteri. Nakon sat vremena čekanja konačno krećemo dalje.

    Stižemo u Han Pijesak, a potom skrećemo desno, nakon što smo prošli dvije-tri zgrade. Vozimo se dalje ali više nije udobno sjediti na drvenim klupama kamiona jer smo sišli sa asfalta.

    Nakon nekih pola sata vožnje od Han Pijeska, zaustavili smo se da se malo odmorimo. Silazimo sa kamiona čisto da protegnemo noge. Iz suprotnog pravca dolazio nekakav Tamić natovaren sa frižiderom, šporetom, nekakvom vitrinom. U kabini nekakav čovjek sa ženom, koji nam govori da ne idemo dalje jer ni jedan nećemo živu glavu izvući. Kaže nam da se muslimani već odavno spremaju za nas. Ja se pitam šta je onda naša izvidnica radila i kakav je to sporazum postignut. Mi idemo tamo a ovi ljudi bježe. Izgleda da će biti svašta!

    Neko od ovih naših "pametnjakovića" je razgovarao sa ovim čovjekom, a zatim Tamić nastavlja u pravcu Han Pijeska. Nazivam ih pametnjakovićima jer mi je postalo jasno, kada sam sve to preživio, da su nas upravo oni uvukli u taj pakao. Lokalne gazde i face, njima je bilo samo do sticanja ugleda i činova, a nama do slobode i naših domova. Nikada mi neće biti jasno šta smo mi sa Pala tražili na Žepi! Rat je, pa daj da branimo naše domove, a ne da idemo na nekakve repetitore po nekim vukojebinama.

    Kolona je ponovo krenula. Susret sa ovom porodicom je u nas unio nemir. Dolazimo na nekakvu ravan, okolo visoke omare svezale za nebo. Par ti velikih omara je bilo odsjeceno i poprijeceno po putu , ne može se dalje. Naredba je da se siđe sa kamiona i obezbjedi okolina da bi ljudi sa motornim pilama presjekli omare i uklonili sa puta. Tek tada sam silazeci sa kamiona i trazeci zaklon vidio kolika je kolona. Šta je ovo pomislih, pa tu je i tenk, prage, transporteri, a vojske ima doista mnogo.

    Iznenada, odjenu pucanj. Ljudi su polijegali na zemlju i niko ne smije da mrdne. Čvjek koji je držao motorku u rukama poče da se smije i kaže:

  • "Hajde ljudi ne bojte se već recite ko je pucao. Mora da je neko nehotice, u strahu opalio metak!"

    Među nama nastade smijeh, a neko prokomentarisa naglas kako smo smotani.

    Ono što nisam znao u tom trenutku jeste da niko od nas koji smo bili u toj koloni na taj krvavi četvrti juni, nije nikada učestvovao ni u kakvim borbenim dejstvima ili okršajima.
  • zepa- 70272 - 11.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Brašno


    Tačno je za brano tj. veće količine koje su spomenute za razmjenu na Žepi. Međutim, one nisu bile namjenjene za tijela poginulih, laka im crna zemlja, nego za razmjenu zarobljenih kojih je bilo 30.

    Jedan od zarobljenih se javio da je komandant, jer hrabrijih od njega nije bilo. Izveli su ga iz škole u koju su zatvorili 30 vojnika VRS. Poslije dva sata se vratio i rekao je ljudima da im neće ni dlaka sa glave faliti jer će biti razmjenjeni za tri šlepera brašna.

    Međutim, došlo je do preokreta situacije! Slijedećeg jutra je počela ofanziva oslobađanja vojnika VRS, nakon čega su pripadnici Armije BiH pobjegli glavom bez obzira pa su čak zaboravili i na zarobljene srpske vojnike, na njihovu sreću. Kušićeve nije moglo ništa zaustaviti!

    Zbog toga ne možete ovakav pokušaj razmjene zarobljenika za brašno shvatiti kao profiterstvo i lopovluk.

    Pozdrav
    zepa- 70258 - 11.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Žepa i stradanje kolone (1)


    Polovina maja, na Palama se još uvjek ništa ne zna, a rat je već odavno počeo. Doduše, paljanski mladići idu na Lapišnicu, Trebević, a išlo se i u kasarnu u Prači.

    Odjednom, kao iz vedra neba, nekakav pametnjaković se dosjetio da formira nekakav logor na Turističkoj ravni na Palama. Postavljaju se šatori, četiri velika i par malih, šatro komanda. Viđam u toj komandi uglavnom lica sa Pala koji i nisu vojno obrazovani, nose neke torbe i karte. Bože mili, da li znaju da ih koriste?

    Ja nisam sa Pala, rođeni sam Sarajlija i na Pale sam došao poslije prvih barikada. Zamjenili smo kuću, Sarajevo za Pale.

    Počinjem da se raspitujem ko su u stvari ovi komandanti. Sve starosjedioci paljanski, gazde pilana, ugostiteljskih radnji ili jednostavno zajebane face...

    Dolazi naredba da se svi moramo uredno ošišati i obrijati, baš kao u bivšoj JNA. Čak se i dotadasnji komandir, neću spominjati imena, koji je do juče nosio bradu obrijao pa sada popuje o disciplini i radu. Smješno! Rat je, ljudi ginu a nekome je do sticanja vojnog ugleda i činova...

    Negodovanje među ljudima što danas moramo da se šišamo a sutra ne znamo da li ćemo biti živi. Ja baš volim dugu kosu pa mi ne pada na pamet da ostanem bez nje.
    zepa- 70094 - 04.06.2012 : Sarajlija - best (0)

    Godišnjica stradanja na Žepi


    Danas je 20 godina od stradanja Srba u Žepi. Ja sam jedan od prezivjeli tog masakra. I pored dogovora mučki su nas napali. Neka je laka crna zemlja svima koji su stradali.
    zepa- 69172 - 07.05.2012 : Sarajlija Pale - best (0)

    Kolona u Žepi


    Zdravo svima,

    evo da se i ja uključim! Bio sam na Žepi tj. u Podžeplju ili Gođenju, kako ga već ko zove. Preživio sam sve to, ali nikada nisam saznao odakle ste pucali na našu kolonu.

    Ja sam bio u VRS, jedni kažu da ste to izvodili sa drveća a drugi iz rovova. Ja se jedino sjećam da su glasovi dopirali iz blizine, tj. bili ste veoma blizu jer ste imali pogotke tako precizne, pa bi se moglo reći da ste pucali sa nekih 20-30 metara.
    zepa- 41902 - 17.09.2011 : Godjenjac SAD - best (0)

    Žepa


    Pozdrav svima,

    prije par dana, ubijajući dosadu pretraživao sam internet te tako naletim na ovaj sajt: interesentan, zanimljiv... Sve čestitke autoru! Malo je ovakvih ljudi koji tragaju za istinom i pokušavaju doći do nje. Sve moje čestitke i za to.

    Trenutno živim u Sjedinjenim Američkim Državama, a rat sam proveo u Bosni. Ne bih želio da pomislite da vrijeđam nekoga ili provociram, daleko od toga. Inače ratovao sam na suprotnoj strani, tj. bio sam borac Armije BiH pa zato pretpostavljam da ovo nećete ni objaviti. Pišem zbog toga što sam najviše vremena proveo na Žepskom ratištu, pa vidim ima zainteresovanih da saznaju šta se stvarno dešavalo na Žepi. Sve što znam rado ću ispričati, jer istina je samo jedna i svako zaslužuje da je zna.

    Ponovo nagovještavam da nisam ovdje da bih provocirao, vrijeđao, ili se sa nekim prepirao.

    Svaka dobro svima! Sajt vam je odličan i samo tako nastavite.

    Veliki pozdrav od Gođenjca.
    zepa- 25564 - 14.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Masakr Srba u Žepi


    zepa- 20428 - 02.02.2009 : Milan Cobovic Njemacka - best (0)

    Borbe na Žepi


    Ja ne znam ništa o borbama na Žepi jer u njima nisam učestvovao, ali bih volio kad bi se neko od direktnih učesnika osvrnuo na te borbe. Eto i ti sam reče da je bilo jako puno propusta pa ne bi bilo loše da se i o tome napiše. U svakom slučaju hvala na javljanju a možda će još neko da se priključi. Pozdrav svima.

    Milan
    zepa- 13445 - 22.06.2007 : Podromanija - best (0)

    Veljović Milomir


    Ne radi se o Vesoviću nego o Veljoviću Milomiru koji je poginuo na Žepi. Živio je na Bentbaši u Sarajevu, a majka mu je od Jolovića iz Tonica.
    zepa- 13411 - 19.06.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Poginuli 4. juna 1992. godine


    U četvrtak 04. 06. 1992. godine, kapetan Dragan Šuka iz Sokoca je poveo kolonu vojnika da dostave hranu i smjenu vojnika na repetitor Zlovrh kod Zepe. Prema svjedočenju očevidaca, kolona se kretala bez izviđača, baš kao da se radi o nekoj mirnodobskoj vježbi. Muslimani su ih dočekali i pobili u jednom klancu, gotovo bez otpora. Ubistvo ovih vojnika se uglavnom pripisuje Draganu Šuki, je nije osigurao konvoj prema ratnim uslovima. Dobro se sjećam jednog detalja: na Palama je u jednom danu bilo preko 30 sahrana!

    Sva tijela i ranjenici su razmjenjeni. Neki od ubijenih su imali razmrskane lobanje, od udaraca kamenom. Autopsija su vršene na Palama i Sokocu, pa sam o nekim slučajevima i lično upoznat.

    Muslimanima se pripisuje što su mučenja i ubijanja digli na jedan svirepiji nivo, do tada nepoznat u tom ratu!
    1. Babić Dušana Risto, rođen 09. 06. 1939. godine, poslednje mjesto prebivališta Hreša (ostali podaci nepoznati),
    2. Borovčanin Riste Radenko, rođen 25. 05. 1937. godine, sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu (ostali podaci nepoznati),
    3. Ćaić Milanka Slobodan, rođen 20. 02. 1952. godine u mjestu Nepravdići, opština Sokolac, bio nastanjen u Palama, ul. 3. april bb,
    4. Cerovina Ranka Mladen, rođen 29. 11. 1958. godine u mjestu Prača, opština Pale, bio nastanjen u Palama, ul Mag. put 29. ,
    5. Cicović Gruje Mićo, rođen 11. 12. 1953. godine u mjestu Sjetlina, opština Pale, vozač, bio nastanjen u Palama, ul. 3. april 49,
    6. Gaćo Miloša Novo, rođen 14. 01. 1951. godine, (ostali podaci nepoznati),
    7. Jokić Neđe Novica, rođen 07. 01. 1959. godine u mjestu Kočare, opština Pale, bio nastanjen u mjestu Bjelogorci, opština Pale,
    8. Jugović Pavla Drago, rođen 22. 04. 1947. godine, sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu (ostali podaci nepoznati),
    9. Klačar Maksima Dragan, rođen 05. 05. 1960. godine, sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu, (ostali podaci nepoznati),
    10. Klačar Maksima Mile, rođen 07. 12. 1957. godine, sa posljednjim prebivalištem u Ilijašu (ostali podaci nepoznati),
    11. Klačar Tadije Nedeljko, rođen 01. 01. 1951. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, bio nastanjen u Palama mjesto Donja Ljubogošta,
    12. Komadan Krste Vaso, rođen 28. 05. 1960. godine, sa posljednjim prebivalištem u Palama, Ljubogošta, (ostali podaci nepoznati),
    13. Kostović Ljube Niko, rođen 14. 09. 1948. godine u mjestu Vraževići, opština Foča, bio nastanjen na Palama, ul. M. Simovića 7,
    14. Lazarević Jovana Dragoslav, rođen 22. 01. 1951. godine, sa posljednjim mjestom prebivališta u Ljubogošti -Pale (ostali podaci nepoznati),
    15. Lazarević Mirka Drago, rođen 29. 10. 1948. godine u Palama, po zanimanju bio vozač, bio nastanjen u Palama, ul. Romanisjka 41. ,
    16. Lazarević Tome Radomir, rođen 03. 12. 1965. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, gde je bio i nastanjen,
    17. Lazarević Vlade Neđo, rođen 01. 04. 1951. godine u mjestu Donji Pribanj, opština Pale, po zanimanju bio metalostrugar, bio nastanjen na Palama, 3. april broj 12/2,
    18. Lopatić Srete Petar, rođene 21. 04. 1954. godine u mjestu Donja Ljubogošta, opština Pale, gde je bio i nastanjen,
    19. Lučić Save Vuka, rođen 20. 02. 1951. godine u mjestu Bare, opština Pale, po zanimanju bio saobraćajni inžinjer, bio nastanjen na Palama, 3. april broj 35,
    20. Mastilo Jove Tomo, rođen 09. 09. 1943. godine u mjestu Ukšići, opština Foča, bio nastanjen u mjestu Kremenita brda opština Pale,


    1. Mihaljović Momira Novica, rođen 24. 01. 1965. godine, sa posljednjim prebivalištem na Palama (ostali podaci nepoznati),
    2. Milutinović Vojislava Branko, rođen 31. 05. 1968. godine u Sarajevu, bio nastanjen u Palama, ul. S. V. Čiče broj 3. ,
    3. Muharemović Spasoje Novak, rođen 20. 02. 1956. godine u mjestu Kalauzovići, opština Sokolac, vozač, bio nastanjen u Palama, ul. S. V. Čiče broj 8. ,
    4. Okuka Momčila Milovan, rođen 16. 07. 1957. godine, sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu, vozač sanitetskog vozila,
    5. Pandurević Spase Srđan, rođen 11. 01. 1960. godine u mjestu Jasik, opština Pale, bio nastanjen u mjestu Jasik, opština Pale,
    6. Pavlović Boje Zdravko, rođen 02. 10. 1959. godine u mjestu Gornje Pale, opština Pale, bio zaposlen na Palama, ul. 3 aprila broj 41.
    7. Pavlović Nenad, sin Boje i majke Zorke, rođene Zeljaja, rođen 17. 08.. 1959. godine u mjestu Gornje Pale, opština Pale, bio nastanjen na Palama, 3. april broj 41,
    8. Petronić Milana Branislav, rođen 04. 07. 1955. godine u Sarajevu, bio nastanjen na Palama, ulica 3. april broj 11, nestao
    9. Ljepić Marka Dragan, rođen 26. 07. 1967. godine, sa posljednjim mjestom prebivališta u Sarajevu, (ostali podaci nepoznati),
    10. Radović Momčila Miroslav, rođen 30. 04. 1970. godine u Sarajevu, bio nastanjen u Palama, Mag. put broj 31,
    11. Radović Slobodana Obren, rođen 1950. godine sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu (ostali podaci nepoznati),
    12. Radonja Dragomira Mirko, rođen 1965. godine (ostali podaci nepoznati),
    13. Samardžja Malić Delivoje, rođen 17. 08. 1959. godine u mjestu Rogatica, opština Rogatica, bio nastanjen u Palama, ul. 3. april broj 109,
    14. Simanić Gavre Komljen, rođen 02. 07. 1938. godine u mjestu Hotočina, opština Pale, vozač, bio nastanjen u Palama, ul. Jahorinska bb,
    15. Srdanović Sretka Radomir, rođen 15. 10. 1969. godine u Sarajevu, bio nastanjen na Palama, ul. 3. april broj 75,
    16. Stanišić Boško, rođen 06. 02. 1945. godine u mjestu Donja Ljubogošta, opština Pale, bio nastanjen u mjestu rođenja,
    17. Stanišić Petra Radislav, rođen 23. 03. 1952. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, bio nastanjen u mjestu Donja Ljubogošta, opština Pale,
    18. Stanišić Svetozara Radenko, rođen 14. 07. 1953. godine, sa posljednjim mjestom prebivališta Kozja ćuprija-Stari grad Sarajevo (ostali podaci nepoznati),
    19. Tadić Vase Predrag, rođen 1965. godine (ostali podaci nepoznati),
    20. Tomić Nove Stana, rođena 22. 04. 1955. godine, sa posljednjim prebivalištem u Palama, (ostali podaci nepoznati), bolničarka,
    21. Veljović Stjepana Milomir, rođen 21. 07. 1956. godine u mjestu Podložnik, opština Pale, vozač, bio nastanjen u mjestu rođenja. Majka mu Jolović iz Tonica kod Sokoca.
    22. Veselinović Mlađana Lazar, rođen 15. 03. 1941. godine, sa posljednjim prebivalištem u Sarajevu (ostali podaci nepoznati),
    23. Veselinović Save Miroslav, rođen 22. 11. 1965. godine u Sarajevu, bio nastanjen u Palama u mjestu Ljubogošta, po zanimanju bio ekonomski tehničar,
    24. Vukadin Koste Branislav, rođen 10. 06. 1956. godine u mjestu Grabovica, opština Pale, bio nastanjen u Palama, ul. S. V. Čiče broj 11,
    25. Vuković Ilije Momčilo, rođen 02. 03. 1943. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, bio nastanjen u mjestu Ljubogošta,


    Tri borca nedostaju na ovom spisku. Ukupan broj poginulh je 48.
    zepa- 13410 - 19.06.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ranjeni 4. juna 1992. godine


    Sledeci pripadnici VRS su ranjeni 4. juna 1992. godine na Zepi.


    1. Babić Petra Dragan, rođen 1950. godine.
    2. Blagojević Gaje Radomir, rođen 01. 02. 1960. godine, u mjestu Gornji Pribanj, opština Pale, nastanjen na Palama, ulica Trifka Grabeža bb.
    3. Božović Zdravka Mile, rođen 13. 02. 1962. godine u mjestu Rogatica, nastanjen u Palama, ul. Milana Simovića bb.
    4. Brezo Gojka Nikola, rođen 11. 11. 1949. godine u mjestu Bulozi, opština Pale, nastanjen u Palama, ul. Pere Kosorića broj 4.
    5. Cerovina Veljka Branislav, rođen 05. 02. 1966. godine u mjestu Donja Ljubogošta, opština Pale, gdje je i nastanjen.
    6. Ćosović Sekule Drago, rođen 01. 08. 1969. godine u mjestu Gluhovići, opština Pale, nastanjen u Palama, ul. Omladinska broj 24.
    7. Dragaš Dušana Boro, rođen 1946. godine.
    8. Drobnjak Radenka Vitomir, rođen 04. 09. 1962. godine u mjestu Resići, opština Rudo, nastanjen u Palama, ul. Pere Kosorića broj 16.
    9. Goreta Miroslava Jovica, rođen 13. 08. 1971. godine u Sarajevu, nastanjen u Palama, ul. S. V. Čiče broj 9.
    10. Grćić Rajka Veljko, rođen 06. 03. 1961. godine u mjestu Nepravdići, opština Sokolac, nastanjen u Palama, ul. S. V. Čiče 161.
    11. Jokić Petka Mirko, rođen 1967. godine.
    12. Kosmajac Pante Goran, rođen 1965.
    13. Kusmuk Boriše Milkan, rođen 09. 12. 1957. godine u Palama, nastanjen u Palama, ul. Vrelo Miljacke bb.
    14. Lazarević Milana Spaso, rođen 21. 10. 1955. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, nastanjen u Palama, mjesto Ljubogošta bb.
    15. Lazarević Milorada Milinko, rođen 07. 09. 1952. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, nastanjen u Palama, Ljubogošta.
    16. Lopatić Nikole Arso, rođen 24. 05. 1954. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, gdje je i nastanjen.
    17. Lopatić Sekule Slobodan, rođen 1969. godine.
    18. Lučić Riste Tomislav, rođen 1963. godine.
    19. Milinković Milana Darko, rođen 19. 02. 1970. godine u mjestu Osijek, Hrvatska, nastanjen u Palama, ul. Mihajla Čvore 105.
    20. Mojović Novaka Desimir, rođen 25. 03. 1969. godine u mjestu Vrbica, opština Foča, nastanjen u Palama, ul. Kremenita brd bb.
    21. Obradović Neđe Aleksandar, rođen 1969. godine.
    22. Pavlović Nebojše Slaviša, rođen 1963. godine
    23. Poljaković Mlađe Zoran, rođen 15. 11. 1963. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, gdje je i nastanjen.
    24. Samardžić Ranka Zdravko, rođen 1957. godine.
    25. Samardžić Veljka Miodrag, rođen 02. 11. 1959. godine u Sarajevu, nastanjen u Palama, ul. Koran bb.
    26. Savić Krste Nenad, rođen 1948. godine.
    27. Simović Ostoje Miloš, rođen 20. 07. 1957. godine u mjestu Jabuka, opština Foča, nastanjen u Palama, ul. Vrelo Miljacke bb.
    28. Žarac Drage Simo, rođen 28. 02. 1954. godine u mjestu Bogovići, opština Pale, nastanjen u mjestu Gornje Pale bb, Pale.
    29. Timotić Manojla Radoslav, rođen 25. 06. 1958. godine u mjestu Vučija luka, opština Stari grad - Sarajevo, nastanjen u Palama, ul. Drvarska bb.
    30. Tomić Đorđa Boško, rođen 20. 01. 1949. godine u mjestu Zabojska, opština Trnovo, nastanjen u Palama, ul 3. april broj 41.
    31. Veselinović Ljube Slobodan, rođen 27. 07. 1961. godine u mjestu Ljubogošta, opština Pale, nastanjen u Palama, ul. Omladinska broj 11.
    32. Petrović Dragiša koji živi negdje u Mokrom ili njegovoj blizoj okolini
    33. Kovačević (Milorada) Darko koji živi na Koranu, Pale.

    Idi na stranu - |1|2|